1

Zajedničkim stajalištem 2002/145/ZVSP od 18. veljače 2002. o mjerama ograničavanja protiv Zimbabvea (SL L 50, str. 1.), usvojenim na temelju članka 15. Ugovora o EU‑u, u verziji koja prethodi Ugovoru iz Lisabona, Vijeće Europske unije izrazilo je ozbiljnu zabrinutost u pogledu stanja u Zimbabveu, a posebno u vezi s ozbiljnim kršenjem ljudskih prava vlade Zimbabvea, uključujući kršenja sloboda mišljenja, udruživanja i mirnog okupljanja. Stoga je uvelo određene mjere ograničavanja na razdoblje od dvanaest mjeseci uz mogućnost obnavljanja, koje su podložne stalnom preispitivanju.

2

Zajedničkim stajalištem Vijeća 2004/161/ZVSP od 19. veljače 2004. o obnavljanju mjera ograničavanja protiv Zimbabvea (SL L 50, str. 66.) propisano je obnavljanje mjera ograničavanja uvedenih Zajedničkim stajalištem 2002/145. Njime je osobito u članku 4. stavku 1. propisano da države članice poduzimaju mjere potrebne kako bi se onemogućio ulazak ili tranzitni prolazak preko njihova državnog područja osobama navedenima u prilogu, čije je postupanje dovelo do teških povreda demokracije, poštovanja ljudskih prava te pravne države u Zimbabveu. Njegov članak 5. stavak 1. propisuje, naime, da se „zamrzavaju sva sredstva i gospodarski izvori koji pripadaju članovima vlade Zimbabvea i svim s njima povezanim fizičkim i pravnim osobama koje se nalaze na popisu u prilogu“. Konačno, članak 6. propisuje da „Vijeće, postupajući na prijedlog države članice ili Komisije, može izmijeniti popis u prilogu ako razvoj političke situacije u Zimbabveu to opravdava“.

3

Sukladno članku 8. drugoj alineji, Zajedničko stajalište 2004/161 primjenjivalo se od 21. veljače 2004. Njegov članak 9. predviđao je primjenu u razdoblju od dvanaest mjeseci uz stalno preispitivanje. Prema tom članku, ono se trebalo „obnavljati ili mijenjati, ovisno o potrebi, ako Vijeće smatra da nije ostvarilo svoje ciljeve“.

4

Nadalje, važenje toga stajališta bilo je produljeno do 20. veljače 2006. Zajedničkim stajalištem Vijeća 2005/146/ZVSP od 21. veljače 2005. kojim se produljuje Zajedničko stajalište 2004/161 (SL L 49., str. 30.), do 20. veljače 2007. Zajedničkim stajalištem Vijeća 2006/51/ZVSP od 30. siječnja 2006. kojim se obnavljaju mjere ograničavanja protiv Zimbabvea (SL L 26, str. 28.), do 20. veljače 2008. Zajedničkim stajalištem Vijeća 2008/135/ZVSP od 19. veljače 2007. kojim se obnavljaju mjere ograničavanja protiv Zimbabvea (SL L 51, str. 25.), do 20. veljače 2009. Zajedničkim stajalištem Vijeća 2008/135/ZVSP od 18. veljače 2008. kojim se obnavljaju mjere ograničavanja protiv Zimbabvea (SL L 43, str. 39.), do 20. veljače 2010. Zajedničkim stajalištem Vijeća 2009/68/ZVSP od 26. siječnja 2009. kojim se obnavljaju mjere ograničavanja protiv Zimbabvea (SL L 23, str. 43.) i, konačno, do 20. veljače 2011. Odlukom Vijeća 2010/92/ZVSP od 15. veljače 2010. kojom se produljuju mjere ograničavanja protiv Zimbabvea (SL L 41, str. 6.).

5

Uredba Vijeća (EZ) br. 314/2004 o određenim mjerama ograničavanja koje se odnose na Zimbabve bila je usvojena, kao što se navodi u njezinoj uvodnoj izjavi 5., za provedbu mjera ograničavanja propisanih Zajedničkim stajalištem 2004/161. Ona u članku 6. stavku 1. osobito predviđa da se zamrzavaju sva financijska sredstva i gospodarski izvori koji pripadaju pojedinačnim članovima vlade Zimbabvea i svim fizičkim ili pravnim osobama, subjektima ili tijelima povezanima s njima kako je navedeno u Prilogu III. toj uredbi. Na temelju članka 11. točke (b) navedene uredbe, Komisija Europskih zajednica može izmijeniti Prilog III. na temelju odluka donesenih u odnosu na Prilog Zajedničkom stajalištu 2004/161.

6

Prvi tužitelj, Aguy Clement Georgias, poslovni je čovjek iz Zimbabvea. Vlasnik je i glavni direktor drugog tužitelja, Trinity Engineering (Private) Ltd. Treći tužitelj, Georgiadis Trucking (Private) Ltd, ispostava je drugog tužitelja. Prvi tužitelj također je glavni direktor trećeg tužitelja.

7

Dana 29. studenoga 2005. predsjednik Republike Zimbabve postavio je prvog tužitelja za neizbornog senatora u senatu Zimbabvea. Dana 6. veljače 2007. predsjednik Republike Zimbabve imenovao je tužitelja zamjenikom ministra gospodarskog razvoja.

8

Odlukom Vijeća 2007/235/ZVSP od 16. travnja 2007. kojom se provodi Zajedničko stajalište 2004/161 (SL L 101, str. 14.) izmijenjen je Prilog Zajedničkom stajalištu kako bi se upisao, osobito što se tiče prvog tužitelja, navod „Georgias, Aguy; zamjenik ministra gospodarskog razvoja, rođen 22. 6. 1935.“. Komisija je istoga dana donijela Uredbu (EZ) br. 412/2007 o izmjeni Uredbe br. 314/2004 (SL L 101, str. 6) kojom se izmjenjuje njezin Prilog III. Izmijenjeni prilog također sadrži navod koji se odnosi na prvog tužitelja identičnog izričaja kao i izvorni navod.

9

Dana 25. svibnja 2007. prvi tužitelj pristigao je u zračnu luku Heathrow (Ujedinjena Kraljevina) kako bi posjetio obitelj koja živi u Engleskoj te idućeg dana otputovao u New York (Sjedinjene Države). Zabranjen mu je ulazak u Ujedinjenu Kraljevinu kao i tranzitni prolazak preko zračnih luka Ujedinjene Kraljevine prema New Yorku te je morao provesti noć zatvoren u zračnoj luci Heathrow i sutradan odletjeti u Harare (Zimbabve).

10

Odlukom Vijeća 2007/455/ZVSP od 25. lipnja 2007. za provedbu Zajedničkog stajališta 2004/161 (SL L 172, str. 89.) još je jednom izmijenjen prilog navedenom zajedničkom stajalištu. Uz navod koji se odnosi na prvog tužitelja kako je navedeno u točki 8. ove presude dodana je sljedeća rečenica:

„Kao član vlade sudjeluje u aktivnostima koje ozbiljno potkopavaju demokraciju, poštovanje ljudskih prava i pravnu državu“.

11

Uredbom (EZ) br. 777/2007 od 2. srpnja 2007. kojom se mijenja Uredba br. 314/2004 (SL L 173, str. 3.) Komisija je još jednom izmijenila Prilog III. Uredbi br. 314/2004. Ime prvog tužitelja i dalje se nalazilo na popisu uz isti navod kako je navedeno u točki 10. ove presude.

12

Odluka Vijeća 2011/101/ZVSP od 15. veljače 2011. o određenim mjerama ograničavanja protiv Zimbabvea (SL L 42, str. 6.) stavila je izvan snage Zajedničko stajalište 2004/161. Tom odlukom protiv osoba koje su navedene u njezinu prilogu predviđene su mjere ograničavanja analogne onima iz Zajedničkog stajališta 2004/161. Međutim, prvi tužitelj nije bio naveden u prilogu toj odluci. Slijedom toga, Komisija je donijela Uredbu (EU) br. 174/2011 od 23. veljače 2011. kojom je izmijenjena Uredba br. 314/2004 (SL L 49, str. 23.), a kojom se Prilog III. navedenoj uredbi zamjenjuje novim prilogom u kojem se ne navodi ime prvog tužitelja.

13

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 13. travnja 2012. tužitelji su pokrenuli predmetni postupak.

14

Zasebnim aktom, podnesenim tajništvu Općeg suda istoga dana, tužitelji su zatražili da se na temelju članka 76a. Poslovnika Općeg suda o njihovu predmetu odlučuje u ubrzanom postupku. Taj je zahtjev odbijen odlukom od 25. svibnja 2012.

15

Budući da je sastav vijećâ Općeg suda bio izmijenjen, sudac izvjestitelj raspoređen je u osmo vijeće, kojem je, slijedom toga, ovaj predmet dodijeljen.

16

Opći sud (osmo vijeće) na temelju izvještaja suca izvjestitelja odlučio je otvoriti usmeni postupak.

17

Saslušana su izlaganja stranaka i odgovori stranaka na pitanja koja je Opći sud postavio na ročištu za raspravu održanom 3. travnja 2014.

18

Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

19

U svojoj replici tužitelji su iznos koji su prvo zatražili za naknadu štete drugom tužitelju ispravili na 462.626 eura. Nadalje, naznačili su da smatraju, iako je na Sudu određivanje iznosa naknade, da su sljedeći iznosi prihvatljivi kao naknada za vrste štete koju je prvi tužitelj pretrpio:

20

Vijeće i Komisija od Općeg suda zahtijevaju da:

21

Prema navodima tužiteljâ, šteta za koju se ovom tužbom traži naknada u odnosu na prvog tužitelja sastoji se od:

22

Što se tiče drugog i trećeg tužitelja, šteta za koju se traži naknada sastoji se od poslovnih gubitaka, u zasebnim iznosima od 605.675 USD odnosno 7.375.000 USD, koje su pretrpjeli zbog navodnih „izvanteritorijalnih učinaka“ Uredbe br. 314/2004, a koji su naveli neke od njihovih poslovnih partnera da prestanu surađivati s njima.

23

Tužitelji navode da su pretrpljenu štetu procijenili u američkim dolarima. Procijenjeni iznosi pretvoreni u eure odgovaraju iznosima navedenima u njihovim tužbenim zahtjevima, kako su bili ispravljeni u replici (vidjeti točke 18. i 19. ove presude).

24

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, utemeljenost tužbe za naknadu štete na temelju članka 340. drugog podstavka UFEU‑a podliježe ispunjenju skupa uvjeta, a to su nezakonito postupanje institucije, stvarno postojanje štete te postojanje uzročne veze između navodnog postupanja i štete na koju se poziva (presuda Suda od 29. rujna 1982., Oleifici Mediterranei/EEZ, 26/81, Zb., str. 3057., t. 16. i presuda Općeg suda od 11. srpnja 1996., International Procurement Services/Komisija, T-175/94, Zb., str. II-729., t. 44.). Ako jedan od tih uvjeta nije ispunjen, tužba se u cijelosti odbija, bez potrebe za ispitivanjem ostalih uvjeta (presuda Suda od 15. rujna 1994., KYDEP/Vijeće i Komisija, C-146/91, Zb., str. I-4199., t. 19. i 81. i presuda Općeg suda od 10. svibnja 2006., Galileo International Technology i dr./Komisija, T-279/03, Zb., str. II-1291., t. 77.).

25

Da bi bio ispunjen uvjet koji se odnosi na nezakonitost postupanja, sudska praksa zahtijeva utvrđivanje dovoljno ozbiljne povrede pravnog pravila koje ima za cilj dodijeliti prava pojedincima (presude Suda od 4. srpnja 2000., Bergaderm i Goupil/Komisija, C-352/98 P, Zb., str. 1‑5291., t. 42. i od 10. prosinca 2002., Komisija/Camar i Tico, C-312/00 P, Zb., str. 1‑11355., t. 53.).

26

Nadalje, prema jednako ustaljenoj sudskoj praksi, uzročna veza u smislu članka 340. drugog podstavka UFEU‑a priznaje se ako postoji sigurna i neposredna povezanost uzroka i posljedice između pogreške koju je počinila odnosna institucija i štete na koju se upozorava, povezanost koju moraju dokazati tužitelji (presude Suda od 15. siječnja 1987., GAEC de la Ségaude/Vijeće i Komisija, 253/84, Zb., str. 123., t. 20. i od 30. siječnja 1992., Finsider i dr./Komisija, C-363/88 i C-364/88, Zb., str. I-359., t. 25.). Navodna šteta mora na dovoljan način proizlaziti neposredno iz postupanja kojemu se prigovara, koje mora predstavljati odlučujući uzrok štete, dok ne postoji obveza popravljanja svake, čak i udaljene, štetne posljedice jedne nezakonite situacije (presuda Suda od 4. listopada 1979., Dumortier i dr./Vijeće, 64/76, 113/76, 167/78, 239/78, 27/79, 28/79 i 45/79, Zb., str. 3091., t. 21.; vidjeti presudu Galileo International Technology i dr. /Komisija, t. 24. supra, t. 130. i navedenu sudsku praksu).

27

U pogledu određenih argumenata koje je u svojoj obrani istaknulo Vijeće, potrebno je analizirati pitanje jesu li tužitelji poštovali zastarni rok za tužbu za naknadu štete propisan člankom 46. Statuta Suda Europske unije.

28

Vijeće podsjeća da je Uredba br. 314/2004 bila objavljena u Službenom listu 24. veljače 2004. te smatra da je, „u mjeri u kojoj tužitelji zahtijevaju naknadu štete koju su pretrpjeli zbog navodne nezakonitosti“ te uredbe, njihova tužba podnesena izvan roka.

29

U tom pogledu treba podsjetiti da, prema članku 46. Statuta Suda Europske unije, koji se temeljem članka 53. prvog podstavka primjenjuje i na Opći sud, postupci koji proizlaze iz izvanugovorne odgovornosti zastarijevaju nakon proteka roka od pet godina od nastanka događaja koji je povod pokretanju postupka. Rok zastare prekida se pokretanjem postupka pred Sudom ili ako je prije pokretanja tog postupka oštećena strana podnijela zahtjev nadležnoj instituciji Unije. Međutim, u potonjem slučaju tužba treba biti podnesena u roku od dva mjeseca.

30

Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da rok za zastaru počinje teći kada su ispunjeni svi uvjeti kojima podliježe obveza naknade i osobito kada se konkretizira šteta koju je potrebno nadoknaditi. Stoga, kada se radi o slučaju u kojem odgovornost Unije proizlazi iz normativnog akta, rok za zastaru ne počinje teći prije nego što nastaju štetni učinci toga akta i stoga prije trenutka u kojem su zainteresirani pretrpjeli određenu štetu (vidjeti presudu Suda od 17. srpnja 2008., Komisija/Cantina sociale di Dolianova i dr., C-51/05 P, Zb., str. I-5341., t. 54. i navedenu sudsku praksu).

31

U ovom slučaju Uredba br. 314/2004 nije počela stvarati navodno štetne učinke u pogledu tužiteljâ do 16. travnja 2007., donošenja Uredbe br. 412/2007 kojom je Prilog III. Uredbi br. 314/2004 zamijenjen novim prilogom koji osobito sadrži ime prvog tužitelja. Ova tužba podnesena je 13. travnja 2012. te je očito da nije podnesena izvan roka.

32

Nadalje treba istaknuti da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, tužba za naknadu štete na temelju članka 340. drugog podstavka UFEU‑a autonoman pravni lijek s posebnom funkcijom u okviru sustava pravnih lijekova i podložna je uvjetima provedbe namijenjenima svojoj specifičnoj svrsi. Razlikuje se od tužbe za poništenje s obzirom na to da ne dovodi do poništenja određene mjere, već do naknade štete koju je prouzročila institucija (vidjeti presudu Općeg suda od 21. lipnja 2006., Danzer/Conseil, T-47/02, Zb., str. II-1779., t. 27. i navedenu sudsku praksu).

33

Također je presuđeno da čak i postojanje pojedinačne odluke koja je postala konačna nije prepreka dopuštenosti tužbe za naknadu štete, uz iznimku pojedinačnih slučajeva u kojima je cilj takve tužbe u stvarnosti uklanjanje te pojedinačne odluke, kao što je to slučaj kada tužbom za naknadu štete tužitelj traži da mu se isplati iznos koji točno odgovara iznosu obveze koju je platio u izvršenju navedene odluke (presuda Suda od 26. veljače 1986., Krohn Import‑Export/Komisija, 175/84, Zb., str. 753., t. 32. i 33.; vidjeti također presudu Danzer/Vijeće, t. 32. supra, t. 28. i navedenu sudsku praksu).

34

Osim toga, treba istaknuti da se na temelju članka 277. UFEU‑a, bez obzira na istek roka propisanog člankom 263. šestim podstavkom UFEU‑a, svaka stranka može, u slučaju spora koji uključuje akt opće primjene koji je usvojila institucija Unije, pozvati na razloge propisane člankom 263. drugim podstavkom UFEU‑a u pogledu toga akta.

35

U ovom slučaju treba zaključiti da su akti koji su doveli do štete što su je navodno pretrpjeli tužitelji posebne naravi jer istodobno pripadaju aktima opće primjene, u mjeri u kojoj ih određuju kriteriji kojima osoba mora odgovarati kako bi bila predmet zamrzavanja sredstava i gospodarskih izvora i u kojoj ti akti zabranjuju kategoriji adresata određenoj na općenit i apstraktan način osobito stavljanje na raspolaganje sredstava i gospodarskih izvora osobama i subjektima čija se imena nalaze na popisima sadržanima u prilozima tim aktima, i skup pojedinačnih odluka u pogledu tih osoba i subjekata (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 23. travnja 2013., Gbagbo i dr./Vijeće, C‑478/11 P do C‑482/11 P, t. 56. i presudu Općeg suda od 28. svibnja 2013., Trabelsi i dr./Vijeće, T‑187/11, t. 85. i 86.). Slijedi da se, zbog toga što uredbe br. 314/2004 i 412/2007 predstavljaju akte opće primjene, tužitelji u potporu svojem zahtjevu za naknadu štete mogu pozvati na navodnu nezakonitost uredbi, bez obzira na činjenicu da protiv njih nisu podnijeli tužbu za poništenje. Protivni argument Vijeća prema kojem članak 277. UFEU‑a „ne derogira članak 46. Statuta Suda Europske unije“ ne može se prihvatiti. Kao što je navedeno (vidjeti točku 31. ove presude), rok za zastaru propisan navedenim člankom u vrijeme podnošenja ove tužbe još nije bio protekao i ne postoji nijedan razlog zbog kojeg bi taj članak u ovom slučaju bio prepreka za primjenu članka 277. UFEU‑a.

36

Ispitivanje tužbe treba započeti u dijelu koji se odnosi na naknadu štete koju je prvi tužitelj navodno pretrpio zbog prisilnog zadržavanja u zračnoj luci Heathrow.

37

U tom pogledu treba istaknuti da su okolnosti tog događaja i razlozi zbog kojih je prvom tužitelju zabranjen pristup državnom području Ujedinjene Kraljevine ili tranzit kroz njezine zračne luke izneseni u dopisu Treasury Solicitor’s Department (pravna služba vlade Ujedinjene Kraljevine) od 28. kolovoza 2007. upućenom savjetnicima prvog tužitelja te je taj dopis priložen tužbi.

38

U tom dopisu navodi se kako su prvog tužitelja prilikom dolaska u zračnu luku Heathrow 25. svibnja 2007. nadležna tijela Ujedinjene Kraljevine obavijestila da mu se zabranjuje ulazak u zemlju. Ta je odluka donesena na temelju članka 8B. Immigration Acta (Zakon o imigraciji) iz 1971., kada je izmijenjen. Ta odredba daje ovlast Secretary of State da odredi akt koji je donijelo Vijeće kao „uređujući akt“ za potrebe toga članka, u kojem će se slučaju svim osobama navedenima u tom aktu zabraniti ulazak na državno područje Ujedinjene Kraljevine.

39

Međutim, prema istom dopisu, tijekom ponovnog ispitivanja utvrđeno je da, u vrijeme kad je prvi tužitelj pristigao u zračnu luku Heathrow, Secretary of State još nije bio odredio Odluku 2007/235 prema članku 8B. Immigration Acta iz 1971. i da, slijedom toga, navedena odredba ne omogućuje zabranu ulaska prvom tužitelju na državno područje Ujedinjene Kraljevine. Treasury Solicitor’s Department stoga je navedenim dopisom obavijestio zastupnike prvog tužitelja da se prva odluka kojom se zabranjuje tužiteljev ulazak na državno područje Ujedinjene Kraljevine povlači i zamjenjuje novom odlukom u istom smislu, koju je Secretary of State donio na temelju članka 321A. podstavka 5. Immigration rules (pravila za useljavanje Ujedinjene Kraljevine), na temelju kojeg se dopuštenje za ulazak osobe na državno područje Ujedinjene Kraljevine može poništiti ako iz podataka kojima raspolažu nadležna tijela proizlazi da je takvo poništenje „opravdano općim dobrom“.

40

Tužitelji se nisu protivili tim objašnjenjima, štoviše, ponovili su ih u tužbi te u izjavi prvog tužitelja koja je priložena tužbi. Dakle, proizlazi da šteta koju navodi prvi tužitelj zbog zabrane ulaska na državno područje Ujedinjene Kraljevine i prisilnog zadržavanja u zračnoj luci Heathrow tijekom jedne noći prije leta za povratak u Harare sutradan svoj neposredni izvor nalazi u odluci nadležnih tijela te države članice.

41

Tužitelji ipak smatraju da postoji uzročna veza između štete i donošenja Uredbe br. 412/2007. U tom kontekstu upućuju na Zajedničko stajalište 2004/161 koje, prije izmjene priloga Odlukom 2007/235, također usmjerene na prvog tužitelja, nema pravno obvezujući učinak u pravu država članica. Slijedi da je, prema tužiteljima, bila činjenica da je prvi tužitelj „predmet mjera zamrzavanja imovine primjenjujući Uredbu [br. 314/2004], koja daje ovlast tijelima [Ujedinjene Kraljevine] da [mu] zabrane ulazak iz diskrecijskih razloga temeljem pravila 321A. podstavak 5. Immigrations Rules“.

42

Taj argument nije osnovan.

43

Kakvi god bili razlozi zbog kojih su vlasti Ujedinjene Kraljevine poništile dopuštenje ulaska u zemlju prvom tužitelju te mu zabranile pristup preko svojeg državnog područja i tranzit preko svojih zračnih luka, važno je da se radi o odluci koju su donijela nadležna tijela te države članice u provedbi svojih suverenih ovlasti koje se odnose na kontrolu ulaska državljana trećih zemalja koje nisu članice Unije na državno područje te države. Ta je odluka uzrok prisilnog zadržavanja prvog tužitelja u zračnoj luci Heathrow kao i njegova povratnog leta izravno s Heathrowa, a ti su događaji navodno prouzročili štetu koju je pretrpio. Stoga samo između te odluke, s jedne strane, i štete na koju se poziva prvi tužitelj, s druge strane, može postojati sigurna i neposredna povezanost uzroka i posljedice, u smislu sudske prakse navedene u točki 26. ove presude. Nasuprot tome, čak i da je zamrzavanje imovine prvog tužitelja to što je navelo vlasti Ujedinjene Kraljevine na odluku da mu zabrane pristup svojem državnom području, navodna šteta do koje je došlo zbog tog odbijanja ne proizlazi na dovoljno neposredan način iz odnosnog zamrzavanja sredstava, kako to zahtijeva ista sudska praksa.

44

U tom pogledu treba istaknuti da članak 4. stavak 1. Zajedničkog stajališta 2004/161 propisuje da države članice poduzimaju mjere potrebne kako bi se onemogućio ulazak ili tranzitni prolazak preko njihova državnog područja osobama navedenima u prilogu tom zajedničkom stajalištu, što uključuje i prvog tužitelja. Međutim, iz presuda Suda od 27. veljače 2007., Gestoras Pro Amnistía i dr./Vijeće (C-354/04 P, Zb., str. I-1579., t. 51. do 57.) i Segi i dr./Vijeće (C-355/04 P, Zb., str. I-1657., t. 51. do 57.) proizlazi da zajedničko stajalište poput onih u poglavljima V. i VI. Ugovora o EU‑u, u verziji koja prethodi Ugovoru iz Lisabona, samo po sebi nije trebalo stvarati pravne učinke prema trećim osobama, kao u ovom slučaju u pogledu prvog tužitelja. Stoga, kao što to proizlazi iz članka 46. Ugovora o EU‑u, u verziji koja prethodi Ugovoru iz Lisabona, ni nadležnost Suda ni Općeg suda nije bila predviđena u pogledu akata usvojenih na temelju različitih odredaba poglavlja V. istog Ugovora u odnosu na ZVSP.

45

Nadalje, tužitelji, svjesni da Opći sud nije nadležan za odlučivanje o tužbi zbog navodne štete koja proizlazi iz usvajanja zajedničkog stajališta na temelju odredaba glave V. Ugovora o EU‑u, u verziji koja prethodi Ugovoru iz Lisabona, u svojoj tužbi ne navode da je šteta čiju naknadu traže u cijelosti ili djelomično nastala zbog usvajanja Zajedničkog stajališta 2004/161. Oni tvrde da je ta šteta nastala zbog donošenja Uredbe br. 314/2004. Međutim, to ne može biti slučaj kada se radi o navodnoj šteti do koje je došlo zbog prisilnog zadržavanja prvog tužitelja u zračnoj luci Heathrow jer Uredba br. 314/2004 ne sadrži odredbu koja bi prvom tužitelju zabranjivala ulazak na državno područje Ujedinjene Kraljevine ili tranzitni prolazak preko državnog područja te države članice.

46

Stoga treba zaključiti da ne postoji nikakva uzročna veza između postupanja institucija Unije kojem se prigovara u tužbi, odnosno donošenja Uredbe br. 412/2007 koja je navodno nezakonita, i štete koju prvi tužitelj navodi zbog tog događaja (vidjeti točki 21. ove presude, prvi, treći i šesti navod). Jedan od kumulativnih uvjeta za odgovornost Unije prema članku 340. drugoj alineji UFEU‑a nije ispunjen te stoga tužbu treba odbiti kao neosnovanu zbog toga što se njome traži naknada štete koju je prvi tužitelj navodno pretrpio zbog prisilnog zadržavanja u zračnoj luci Heathrow, odnosno, preciznije, što se tiče troškova putovanja i smještaja u hotelskoj sobi koje je prvi tužitelj izgubio, troškova pravnih usluga za osporavanje odluka o zabrani ulaska u Ujedinjenu Kraljevinu pred njezinim nadležnim sudovima i „nenovčane štete“, odnosno nematerijalne štete koju je navodno pretrpio zbog tog događaja (vidjeti točku 21. ove presude, prvi, treći i šesti navod).

47

Što se tiče ostalih zahtjeva za naknadu štete, potrebno je analizirati različite prigovore na koje se tužitelji pozivaju kako bi se utvrdilo jesu li u ovom slučaju ispunjeni uvjeti za utvrđivanje odgovornosti Unije na temelju članka 340. drugog podstavka UFEU‑a koji se odnosi na nezakonito postupanje.

48

Tužitelji ističu nekoliko prigovora kako bi dokazali nezakonit karakter postupanja Vijeća i Komisije u donošenju uredbi br. 314/2004 i 412/2007. Prvo, oni se u biti pozivaju na očitu pogrešku u ocjeni koju su počinile institucije Unije smatrajući da je ime prvog tužitelja potrebno unijeti na popis osoba kojima se zamrzava imovina iz Uredbe br. 314/2004. Drugo, oni se pozivaju na manjak obrazloženja pobijanih uredbi u pogledu prvog tužitelja, čime su povrijeđena njegova prava na obranu te je lišen učinkovite sudske zaštite. Treće, pozivaju se na zloporabu ovlasti. Četvrto, pozivaju se na povredu prava na obranu prvog tužitelja, osobito što se tiče pitanja daljnjeg navođenja njegova imena u Prilogu III. Uredbi br. 314/2004, što je, prema njihovu mišljenju, trebalo biti predmet uobičajenog preispitivanja tih institucija.

49

U razvijanju tih različitih prigovora tužitelji kreću od pretpostavke prema kojoj sama činjenica da je prvi tužitelj bio zamjenik ministra nije bila dovoljna osnova za opravdavanje unošenja njegova imena u Prilog III. Uredbi br. 314/2004 i zamrzavanje njegovih sredstava. Oni prigovaraju institucijama Unije da su počinile ne samo očitu pogrešku u ocjeni jer su se pogrešno oslonile samo na jednu činjenicu da bi zaključile da je prvi tužitelj bio odgovoran za teške povrede ljudskih prava već i povredu obveze obrazloženja jer su propustile dati dostatno obrazloženje za zamrzavanje njegove imovine. Njihov prigovor koji se odnosi na navodnu zloporabu ovlasti također se u biti temelji na istoj osnovi. Tužene institucije sa svoje strane tvrde da je o unošenju imena prvog tužitelja u Prilog III. Uredbi br. 314/2004 zakonito odlučeno samo na temelju njegova položaja zamjenika ministra a da to nije bilo potrebno opravdavati upućivanjem na druge dokaze.

50

Ovi argumenti tužiteljâ postavljaju uvodno pitanje identifikacije motiva koji su opravdavali zamrzavanje imovine osoba navedenih u Uredbi br. 314/2004, među kojima je nakon donošenja Uredbe br. 412/2007 bilo i ime prvog tužitelja. Konkretno, radi se o utvrđivanju je li, prema konceptu autora te mjere, zamrzavanje imovine u pogledu prvog tužitelja bilo opravdano samo zbog njegova položaja člana vlade Zimbabvea ili također i zbog drugih razloga, koje je u ovom slučaju potrebno identificirati.

51

Prvo treba istaknuti da je Uredba br. 314/2004 usvojena na temelju članaka 60. UEZ‑a i 301. UEZ‑a. Članak 60. stavak 1. UEZ‑a propisuje da, „ako se u slučajevima koje propisuje članak 301. [UEZ‑a] aktivnost Zajednice ocijeni nužnom, Vijeće, sukladno proceduri propisanoj člankom 301. [UEZ‑a], u pogledu odnosnih trećih zemalja može poduzeti hitne nužne mjere u odnosu na kretanje kapitala i platni promet“[neslužbeni prijevod]. Članak 301. UEZ‑a sa svoje strane propisuje da, „kada se zajedničkim stajalištem ili zajedničkom aktivnošću na temelju odredaba ugovora [o EU‑u, u verziji koja prethodi Ugovoru iz Lisabona] koje se odnose na [ZVSP] predviđa aktivnosti Zajednice usmjerena na prekid ili djelomično ili potpuno smanjenje gospodarskih i financijskih odnosa s jednom ili više trećih zemalja, Vijeće, odlučujući kvalificiranom većinom na prijedlog Komisije, poduzima hitne nužne mjere“ [neslužbeni prijevod].

52

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, u pogledu izričaja članaka 60. UEZ‑a i 301. UEZ‑a, posebice pojmova „odnosne treće zemlje“i „s jednom ili više trećih zemalja“ koji se ondje navode, cilj je tih odredaba donošenje mjera protiv trećih zemalja, pri čemu zadnji pojam može uključivati vođe tih država kao i pojedince i subjekte koji su povezani s tim vođama ili su pod njihovim posrednim ili neposrednim nadzorom (presude Suda od 3. rujna 2008., Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija, C-402/05 P i C-415/05 P, Zb., str. I-6351., t. 166. i od 13. ožujka 2012., Tay Za/Conseil, C‑376/10 P, još neobjavljena u Zborniku, t. 53.).

53

Također treba podsjetiti na uvodne izjave 4. i 5. Uredbe br. 314/2004 koje obrazlažu razloge za donošenje osobito članka 6. navedene uredbe, sadržaj kojeg je iznesen u točki 5. ove presude. Te uvodne izjave također navode:

54

Što se tiče Uredbe br. 412/2007, njezina uvodna izjava 2. jednostavno navodi da „Odluka Vijeća 2007/235/ZVSP […] izmjenjuje Prilog Zajedničkom stajalištu 2004/161/ZVSP“i da „Prilog III. Uredbi […] br. 314/2004 treba stoga na odgovarajući način izmijeniti“. Uredba br. 412/2007 sadrži samo dva članka, člankom 1. samo se, u skladu s njezinim prilogom, provodi izmjena Priloga III. Uredbi br. 314/2004, dok se u članku 2. navodi datum stupanja Uredbe na snagu.

55

Treba također voditi računa o odredbama Zajedničkog stajališta 2004/161 i Odluke 2007/235, preciznije sažetima u točkama 2. i 8. ove presude, koji čine dio konteksta donošenja uredbi br. 314/2004 i 412/2007 i koji su objavljeni u Službenom listu.

56

U tom pogledu treba također podsjetiti na uvodne izjave 2., 6., i 7. Zajedničkog stajališta 2004/161, koje glase:

[…]

57

Iz zajedničkog iščitavanja navedenih uvodnih izjava i odredaba proizlazi da je donošenjem članka 6. Uredbe br. 314/2004 Vijeće namjeravalo zamrznuti imovinu „članova vlade Zimbabvea“čija su imena bila navedena u Prilogu III. toj uredbi samo zbog njihova položaja članova vlade te države. Razvidne su, osobito, upućujući na uvodnu izjavu 2. i članak 5. stavak 1. Zajedničkog stajališta 2004/161, dvije različite kategorije osoba koje čine predmet mjera zamrzavanja imovine, a to su, s jedne strane, članovi vlade Zimbabvea i, s druge strane, „oni koji su pretežno odgovorni za teške povrede ljudskih prava i slobode izražavanja i udruživanja kao i slobode mirnog okupljanja“.

58

Izmjena unosa koji se odnosi na prvog tužitelja u prilogu Zajedničkom stajalištu 2004/161 [u Prilogu III.] i Uredbi br. 314/2004, provedena Odlukom 2007/455 i Uredbom br. 777/2007 (vidjeti točke 10. i 12. ove presude), ne može dovesti do drukčijeg zaključka. Naime, izraz „kao takav“ u stavku dodanom u taj unos naznačuje da, što se tiče prvog tužitelja, sam njegov položaj člana vlade uključene u aktivnosti potkopavanja demokracije, poštovanja ljudskih prava i pravne države opravdava primjenu mjera navedenih u tom zajedničkom stajalištu. Drugim riječima, radi se samo o pojašnjenju, a ne o izmjeni tog opravdanja.

59

Ni argumenti u protivnom smislu koje su iznijeli tužitelji ne mogu dovesti do drukčijeg zaključka.

60

Prvo, tužitelji se pozivaju na uvodnu izjavu 2. Uredbe br. 314/2004, koja glasi:

„Vijeće i dalje smatra da je vlada Zimbabvea umiješana u ozbiljna kršenja ljudskih prava. Stoga, za vrijeme za koje se kršenja pojavljuju, Vijeće smatra da je potrebno zadržati mjere ograničavanja protiv vlade Zimbabvea i onih koji su primarno odgovorni za takva kršenja.“

61

Prema tužiteljima, ovo pozivanje sukladno je kontekstu navedene uredbe, u pogledu također pozivanja, u uvodnoj izjavi 3. Zajedničkog stajališta 2004/161, na drugo ranije usvojeno zajedničko stajalište koje „proširuje mjere ograničavanja [usvojene Zajedničkim stajalištem 2002/145] na druge osobe koje su pretežno odgovorne za povrede“ navedene u uvodnoj izjavi 2. Zajedničkog stajališta 2004/161.

62

Argument koji tužitelji pokušavaju izvući iz navedenih uvodnih izjava ne može se prihvatiti. Upućivanje na uvodnu izjavu 2. Uredbe br. 314/2004 u odnosu na činjenicu da, prema Vijeću, vlada Zimbabvea teško krši ljudska prava ne znači da Vijeće pojedinačno tereti svakog člana te vlade za pojedine povrede ljudskih prava za koje je taj član osobno odgovoran. Takvo upućivanje savršeno je u skladu s odlukom da se svim članovima odnosne vlade uvede zamrzavanje imovine samo zbog njihova položaja kao članova vlade, koji su kao takvi odgovorni za kršenje ljudskih prava.

63

Ovo shvaćanje odnosne uvodne izjave potvrđeno je drugom rečenicom, koja jasno razlikuje „vladu Zimbabvea“i „one koji su pretežno odgovorni za te povrede“, što je, drugim riječima, isto razlikovanje kao što je bilo u pitanju u točki 57. ove presude.

64

Naime, uvodna izjava 3. Zajedničkog stajališta 2004/161, na koju se tužitelji također pozivaju, nije relevantna jer se sastoji samo od pozivanja na sadržaj drugog zajedničkog stajališta kojim se mijenja Zajedničko stajalište 2002/145. U tom pogledu treba istaknuti da je važenje tog zadnjenavedenog zajedničkog stajališta isteklo 20. veljače 2004. i da je zamijenjeno Zajedničkim stajalištem 2004/161.

65

Drugo, tužitelji upućuju na članak 4. stavak 1. Zajedničkog stajališta 2004/161 (vidjeti točku 2. ove presude). Oni ističu da sam položaj prvog tužitelja kao zamjenika ministra ne upućuje na njegovu umiješanost u aktivnosti koje dovode do teških povreda demokracije, poštovanja ljudskih prava i pravne države u Zimbabveu.

66

Taj argument također treba odbiti. Članak 4. stavak 1. Zajedničkog stajališta 2004/161 tiče se zabrane ulaska, prolaska ili tranzita preko državnog područja država članica fizičkim osobama čije je ime navedeno u prilogu navedenom zajedničkom stajalištu. Kao što se navodi u točki 44. ove presude, radi se o mjeri koju države članice same provode. Uredba br. 314/2004 ne sadrži nijednu odredbu u tom smislu. Slijedi da, čak i pod pretpostavkom da zabrana iz članka 4. navedenog zajedničkog stajališta nije bila nametnuta odnosnim osobama, uključujući prvog tužitelja, samo zbog njihova položaja članova vlade Zimbabvea, ta je činjenica nevažna za razloge uvođenja zamrzavanja imovine tim osobama. Naime, članak 5. stavak 1. istog zajedničkog stajališta, koji se odnosi na zamrzavanje imovine, a čiji je tekst naveden u točki 2. ove presude, ne sadrži upućivanje na aktivnosti članova vlade Zimbabvea slično onome iz članka 4. stavka 1. istog zajedničkog stajališta.

67

Kao treće, tužitelji se pozivaju, s jedne strane, na činjenicu da je prvi tužitelj u vrijeme uklanjanja svojeg imena iz Priloga III. Uredbi br. 314/2004 (vidjeti točku 12 ove presude) i dalje bio zamjenik ministra te da je i nakon toga ostao na tom položaju te, s druge strane, na činjenicu da određenim drugim ministrima i zamjenicima ministara, članovima vlade Zimbabvea imenovanima u veljači 2009., nisu uvedene istovrsne mjere zamrzavanja imovine. Prema tužiteljima, proizlazi da položaj zamjenika ministra koji je zauzimao prvi među njima sam po sebi nije bio dovoljan da bi opravdavao unošenje njegova imena na popis osoba kojima se zamrzava imovina prema Uredbi br. 314/2004.

68

U tom pogledu treba istaknuti da su sve stranke suglasne da je, nakon unošenja imena prvog tužitelja na popis osoba kojima se Uredbom br. 314/2004 zamrzava imovina, politička situacija u Zimbabveu znatno uznapredovala potpisivanjem Global Political Agreementa (globalni politički sporazum, u daljnjem tekstu: GPA) 15. rujna 2008. između, s jedne strane, vladajuće stranke Zanu PF i, s druge strane, dviju formacija oporbenih stranaka, MDC. GPA‑om je, uz ostalo, propisano imenovanje M. Morgana Tsvangiraija, vođe MDC‑a, na mjesto premijera kao i imenovanje nove vlade, koja se sastoji od dvaju zamjenika premijera koje predlažu dvije grupacije MDC‑a, 31 ministra, od kojih 15 predlaže Zanu PF, a 16 dvije formacije MDC‑a, kao i 15 zamjenika ministara, od kojih osam predlaže Zanu PF, a sedam dvije formacije MDC‑a. Nova vlada konačno je imenovana u veljači 2009.

69

Uzimajući u obzir ovaj važan razvoj događaja, ne može se kao argument za neunošenje imena ministara imenovanih članovima vlade Zimbabvea nakon GPA‑a na popis osoba kojima se zamrzava imovina predviđen Uredbom br. 314/2004 tvrditi, kao što to čine tužitelji, da u 2007., kada je prvom tužitelju zamrznuta imovina, Vijeće nije namjeravalo zamrznuti njegovu imovinu samo zato što je bio član vlade Zimbabvea. To razmatranje nema utjecaja na ispitivanje, u nastavku presude, zakonitosti kako odluke o zamrzavanju imovine prvog tužitelja tako i odluke da ga se u veljači 2009. ne oslobodi te mjere. Radi se o pitanjima različitima od identifikacije razloga koji su opravdavali unošenje imena prvog tužitelja na popis osoba čija je imovina zamrznuta primjenom Uredbe br. 314/2004.

70

Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, treba zaključiti da je prvom tužitelju imovina zamrznuta samo zbog toga što je bio na položaju zamjenika ministra. Taj zaključak omogućuje da se u cijelosti kao neosnovan odbije prigovor tužiteljâ zbog povrede obveze obrazloženja. Naime, u mjeri u kojoj, kao što to proizlazi iz prethodno izloženih razmatranja, Uredba br. 314/2007 jasno naznačuje da Vijeće namjerava zamrznuti imovinu članova vlade Zimbabvea i u kojoj Prilog III. toj uredbi, izmijenjen Uredbom br. 412/2007, navodi položaj zamjenika ministra prvog tužitelja, treba zaključiti da ta uredba sadrži dovoljno obrazloženje razloga koji opravdavaju zamrzavanje imovine prvog tužitelja.

71

Pitanje je li Vijeće pravilno smatralo da je taj položaj prvog tužitelja bio dovoljan da bi sam po sebi opravdao zamrzavanje njegove imovine ne odnosi se na poštovanje obveze obrazloženja, već na utemeljenost tog obrazloženja, što već pripada u zakonitost utemeljenosti spornog akta (presude Suda od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C-367/95 P, Zb., str. I-1719., t. 67. i od 22. ožujka 2001., Francuska/Komisija, C-17/99, Zb., str. I-2481., t. 35.). To pitanje treba ispitati sljedeće jer je nužno nastaviti s ispitivanjem prigovora tužitelja koji se odnose na očitu pogrešku u ocjeni te zloporabu ovlasti.

72

Opći sud u presudi od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće (T-390/08, Zb., str. II-3967., t. 36.), već je presudio da, kad je riječ o općim propisima koji definiraju modalitete mjera ograničavanja, Vijeće raspolaže širokom marginom prosudbe što se tiče elemenata koji se uzimaju u obzir pri usvajanju mjera gospodarskih i financijskih sankcija na temelju članaka 60. UEZ‑a i 301. UEZ‑a, sukladno zajedničkom stajalištu usvojenom u sklopu zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP). Budući da sudac Zajednice ne može zamijeniti svoju ocjenu dokaza, činjenica i okolnosti koje opravdavaju usvajanje takvih mjera za onu Vijeća, nadzor koji provodi Opći sud mora se ograničiti samo na poštovanje pravila postupka i obrazloženja, materijalnu točnost činjenica kao i izostanak očite pogreške u ocjeni činjenica i zloporabe ovlasti. Taj se ograničeni nadzor osobito primjenjuje u ocjeni razmatranja prikladnosti na kojima su te mjere utemeljene.

73

Međutim, u tom kontekstu također treba uzeti u obzir sudsku praksu koja se odnosi na pojam treće zemlje, u smislu članaka 60. UEZ‑a i 301. UEZ‑a, citiranu u točki 52. ove presude. Slijedi da Vijeće u provedbi svojih širokih ovlasti ocjene u ovom području, kada na temelju tih članaka namjerava usvojiti mjere ograničavanja protiv vođa takve države kao i pojedinaca i subjekata koji su s vođama povezani odnosno od njih neposredno ili posredno nadzirani, zasigurno može više ili manje široko definirati koji će od vođa i njihovih suradnika biti predmet mjera koje će se usvojiti, ali ne može područje primjene navedenih mjera proširiti na osobe ili subjekte koji ne potpadaju ni pod jednu navedenu kategoriju (vidjeti, u tom smislu, presudu Tay Za/Vijeće, t. 52. supra, t. 63.).

74

Nadalje, u slučaju kada Vijeće na apstraktan način određuje kriterije koji mogu opravdati unošenje osobe ili subjekta na popis osoba ili subjekata koji su predmet mjera ograničavanja usvojenih na temelju dvaju navedenih članaka, Opći sud na temelju zahtjeva zainteresiranih osoba ili subjekata, ili u ovom slučaju po službenoj dužnosti, provjerava odgovara li taj slučaj apstraktnim kriterijima koje je definiralo Vijeće. Navedeni nadzor obuhvaća ocjenu činjenica i okolnosti na koje se poziva kao opravdanje za unošenje dotične osobe ili subjekta na popis onih na koje se primjenjuju mjere ograničavanja kao i na provjeru dokaza i podataka na kojima se ta ocjena temelji. Opći sud mora također osigurati poštovanje prava na obranu i zahtjeva za obrazloženjem u tom pogledu kao i, ako je potrebno, utemeljenost prevladavajućih razmatranja na koje se Vijeće iznimno poziva kako bi izbjeglo ta prava (vidjeti u tom smislu presudu Bank Melli Iran/Vijeće, t. 72. supra, t. 37.).

75

U ovom slučaju nesporno je da je prvi tužitelj u vrijeme unošenja svojeg imena u Prilog III. Uredbi br. 314/2004 bio zamjenik ministra u Zimbabveu koji je zadržao taj položaj tijekom cjelokupnog razdoblja dok je njegovo ime bilo navedeno u tom prilogu.

76

Tužitelji tvrde da je potrebno „utvrditi u kojoj mjeri zamjenik ministra sudjeluje u izvršnoj vlasti“i iznose niz razmatranja kako bi dokazali da su ovlasti prvog tužitelja bile „ograničene isključivo na odgovornosti bitne za njegov resor“ i da ne postoji nikakva „povezanost između ministarskih resora [prvog tužitelja] i ograničenja ljudskih prava, pravne države ili demokracije“.

77

Međutim, Opći sud smatra da zamjenik ministra pripada među „vođe“treće zemlje, u ovom slučaju Zimbabvea, u smislu sudske prakse citirane u točki 52. ove presude i „članove vlade“ te zemlje, u smislu Zajedničkog stajališta 2004/161 i Uredbe br. 314/2004. Slijedom navedenog, institucije Unije nisu počinile pogrešku koja se tiče činjenica kada su na prvog tužitelja primijenile mjeru ograničavanja zamrzavanjem imovine nakon njegova imenovanja zamjenikom ministra.

78

U tim okolnostima argumenti koje su tužitelji iznijeli u točki 76. ove presude mogu biti ispitani samo iz kuta eventualne očite pogreške u ocjeni Vijeća ako je tijekom donošenja Uredbe br. 314/2004 propisalo mjeru ograničavanja koja se sastoji od zamrzavanja imovine u pogledu svih članova vlade Zimbabvea, bez razlike među njima u pogledu onih čije bi ovlasti i aktivnosti bile povezane s teškim povredama ljudskih prava u toj zemlji kako ih je utvrdilo Vijeće (vidjeti uvodnu izjavu 1. Uredbe br. 314/2004) i onih za koje se takva veza ne može utvrditi.

79

U tom pogledu treba primijetiti da tužitelji pogrešno tvrde da se ovaj predmet „ne tiče navodne nezakonitosti u formulaciji pravila“ koja uređuju unošenje imena neke osobe na popis osoba na koje se odnosi zamrzavanje njihove imovine, već na primjenu navedenih pravila. Naime, kao što je to istaknuto u točki 77. ove presude, uzimajući u obzir kriterije koji se primjenjuju u ovom slučaju, odnosno samo položaj dotične osobe kao člana vlade Zimbabvea, relevantni propisi u ovom su slučaju pravilno primijenjeni.

80

Što se tiče pitanja je li Vijeće počinilo očitu pogrešku u ocjeni pri formuliranju navedenih propisa, Opći sud smatra, uzimajući u obzir , s jedne strane, cilj zamrzavanja imovine u sporu, koji je „potaknuti osobe koje su predmet tih mjera da odbace politike koje imaju učinak gušenja ljudskih prava i slobode izražavanja i koje ometaju dobro upravljanje“ (uvodna izjava 7. Zajedničkog stajališta 2004/161, vidjeti točku 56. ove presude), i, s druge strane, širinu ovlasti ocjene kojom Vijeće raspolaže u toj materiji (vidjeti točku 72. ove presude), da Vijeće nije počinilo takvu pogrešku.

81

Tužitelji tvrde da zalaganje pojedinca u demokratskim mehanizmima svoje zemlje, gdje demokracija funkcionira na nesavršen način i uz postojanje teških povreda ljudskih prava i pravne države, ne opravdava u tom pogledu usvajanje mjera ograničavanja. Protivan stav diskreditirao bi demokraciju.

82

Ti argumenti nisu osnovani. Kao što to proizlazi iz uvodnih izjava i odredaba navedenih u točkama 1. do 8. ove presude, u trenutku uvođenja spornih mjera zamrzavanja imovine Uredbom br. 314/2004, kao i 2007. godine u trenutku unošenja imena prvog tužitelja na popis osoba obuhvaćenih tom mjerom, Vijeće je smatralo da je vlada Zimbabvea odgovorna za teške povrede ljudskih prava u toj zemlji. Uzimajući u obzir to razmatranje, koje tužitelji nemaju namjeru dovesti u pitanje, Vijeće je moglo, bez počinjenja očite pogreške u ocjeni, smatrati da osoba zainteresirana za sudjelovanje u „demokratskim mehanizmima svoje države“ ne bi postala članom takve vlade prije nego što bi ta vlada, ili bilo koja druga koja bi je mijenjala, odbacila politike kojima je cilj gušenje ljudskih prava i slobode izražavanja te ometanje odgovornog upravljanja.

83

Tužitelji jednako ističu da pojam „ciljanih sankcija“, među koje pripada i sporno zamrzavanje imovine, nužno implicira uzimanje u obzir pojedinačne aktivnosti obuhvaćenih osoba. Prema njima, cilj je tih sankcija identificirati odgovorne za povrede ljudskih prava u pitanju.

84

Tužitelji se, naime, pozivaju na dokument Vijeća 15114/05 od 2. prosinca 2005. pod naslovom „Smjernice za provedbu i evaluaciju mjera ograničavanja (sankcija) u okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU‑a“ [neslužbeni prijevod], presliku kojega su priložili tužbi.

85

Pozivaju se posebno na točku 14. navedenog dokumenta, pod nazivom „Ciljane mjere“, koji glasi kako slijedi:

„Poduzete mjere moraju biti usmjerene na osobe identificirane kao odgovorne za politike ili aktivnosti koje su potaknule odluku EU‑a da uvede mjere ograničavanja. Takve ciljane mjere znatno su učinkovitije od mjera koje se primjenjuju bez diskriminacije te minimaliziraju negativne posljedice za osobe koje nisu odgovorne za te politike i aktivnosti.“

86

U tom pogledu treba istaknuti da članci 60. UEZ‑a i 301. UEZ‑a u samom tekstu navode treće zemlje. U tom kontekstu, postavlja se pitanje „ciljanih sankcija“ kada mjere ograničavanja donesene temeljem tih članaka nisu usmjerene na cijelu dotičnu državu i osobe koje u njoj žive ili imaju državljanstvo, već jedino na osobe koje su prepoznate kao odgovorne za politike ili aktivnosti koje su uzrok uvođenja tih mjera. Upravo to navodi i točka 14. dokumenta Vijeća 15114/05, na koji se tužitelji pozivaju.

87

Bitno pitanje koje se postavlja jest samo prepoznavanje odgovornih koji bi u ovom slučaju mogli biti predmet ciljanih sankcija. Dakle, iz sudske prakse Suda proizlazi da su predmet takvih sankcija vođe trećih zemalja kao i s njima povezane osobe (vidjeti u tom smislu presudu Tay Za/Vijeće, t. 52. supra, t. 68.). Drugim riječima, prema toj sudskoj praksi, vođe i s njima povezane osobe smatraju se odgovornima za politike ili aktivnosti koje su uzrok dotičnih mjera ograničavanja, neovisno o svojoj osobnoj uključenosti u provedbu tih politika ili aktivnosti. Ovaj zaključak još se uvjerljivije nameće kada se radi o članovima vlade treće zemlje koji, neovisno o svojim pojedinačnim ovlastima u okviru vlade, moraju preuzeti kolektivnu odgovornost za politiku koju ta vlada provodi u svim aktivnostima koje poduzima.

88

Slijedom navedenog, argumente tužiteljâ u pogledu spornih mjera ograničavanja koji se temelje na njihovu karakteru ciljanih sankcija kao i dokumentu Vijeća 15114/05 treba odbiti. Stoga u ovom slučaju nije potrebno ispitivati implikacije toga što je dokument Vijeća 15114/05 donesen nakon usvajanja Uredbe br. 314/2004.

89

Nadalje, u pogledu svih prethodnih razmatranja, argumente tužiteljâ koji se odnose na osobne aktivnosti prvog tužitelja treba u cijelosti odbiti. Naime, ti argumenti, čak i kad bi bili osnovani, imaju cilj dokazati da prvi tužitelj nije bio osobno uključen u politike i aktivnosti vlade Zimbabvea na koje su usmjerene sporne mjere i da je kao privatna osoba i kao ministar imao pozitivan utjecaj na svoju zemlju. Te okolnosti nisu dovoljne kako bi se dokazalo da je Vijeće počinilo očitu pogrešku u ocjeni kada je sve članove vlade Zimbabvea odlučilo podvrgnuti zamrzavanju imovine, ne praveći razliku između onih koji su bili osobno uključeni u povrede ljudskih prava i onih koji to nisu bili.

90

Jednako su u tom pogledu nedostatne tvrdnje tužiteljâ prema kojima je prvi tužitelj pružio osobnu podršku određenim bijelim farmerima kojima je prijetilo protjerivanje s njihove zemlje.

91

U tom pogledu potrebno je primijetiti da se dokazni elementi na koje se tužitelji u tu svrhu pozivaju sastoje od pisama i izjava koje djelomično prethode imenovanju prvog tužitelja zamjenikom ministra. Što se tiče dokaza koji imaju datum nakon njegova imenovanja, iz njihova sadržaja ne proizlazi jasno odnose li se na događaje prije ili nakon tog imenovanja.

92

U svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom, temeljem dokaza navedenih u ovoj presudi, da je prvi tužitelj nakon imenovanja zamjenikom ministra nastavio pružati podršku određenim bijelim farmerima kojima je prijetilo protjerivanje, sama ta činjenica očito je nedostatna kako bi se utvrdilo da je unutar vlade Zimbabvea provodio odvojenu politiku koja se jasno protivila povredama ljudskih prava za koje je ta vlada odgovorna te koja je namjeravala dokinuti te povrede. Međutim, samo se u ovom drugom slučaju moglo pojaviti pitanje očite pogreške u ocjeni Vijeća da je propustilo razlučiti između dviju različitih struja u istoj vladi, a mjere zamrzavanja imovine uvelo je bez razlike svim članovima vlade.

93

Prethodna razmatranja omogućuju da se kao neosnovani odbiju prigovori tužiteljâ zbog očite pogreške u ocjeni kao i zbog zloporabe ovlasti što se tiče unosa imena prvog tužitelja na popis osoba na koje se odnosi zamrzavanje imovine uvedeno Uredbom br. 314/2004.

94

Što se tiče prigovora koji se odnosi na zloporabu ovlasti, posebno treba istaknuti da akt predstavlja zloporabu ovlasti samo ako se na temelju objektivnih, mjerodavnih i suglasnih pokazatelja pokaže da je donesen isključivo, ili barem u odlučujućem dijelu, u drukčije svrhe od onih na koje se poziva ili kako bi se zaobišao postupak posebno predviđen zbog okolnosti predmetnog slučaja (vidjeti presudu Bank Melli Iran/Vijeće, t. 72. supra, t. 50., i navedenu sudsku praksu).

95

Međutim, tužitelji se nisu pozvali na argumente niti podnijeli dokaze kako bi dokazali da su, uvodeći članovima vlade Zimbabvea mjeru zamrzavanja imovine i unoseći ime prvog tužitelja na popis osoba obuhvaćenih tim zamrzavanjem, Vijeće i Komisija slijedili bilo koji cilj osim podrške osobama posvećenima odbacivanju politika koje imaju učinak gušenja ljudskih prava i slobode izražavanja i koje ometaju dobro upravljanje. Prema tome, u ovom slučaju ne može se raditi o zloporabi ovlasti (vidjeti u tom smislu presudu Bank Melli Iran/Vijeće, t. 72. supra, t. 50.).

96

U stvarnosti, argumenti koje tužitelji iznose u okviru svojeg prigovora zbog zloporabe ovlasti zapravo su namijenjeni dokazivanju očite pogreške u ocjeni. Iz te su perspektive argumenti u ovoj presudi ispitani i odbijeni.

97

Nadalje tužbu treba ispitati osobito u odnosu na pitanje zadržavanja imena prvog tužitelja na popisu osoba koje su obuhvaćane zamrzavanjem njihove imovine. Konkretno, radi se o utvrđivanju jesu li Vijeće i Komisija počinili očitu pogrešku u ocjeni time što nisu proveli brisanje imena prvog tužitelja s navedenog popisa prije 23. veljače 2011. Jednako će se u tom kontekstu ispitati prigovor tužitelja koji se odnosi na povredu prava na obranu prvog tužitelja, kao što se to odnosi na ovaj pojedini slučaj.

98

Tužitelji tvrde da se Zajedničko stajalište 2004/161, koje se provodi Uredbom br. 314/2004, primjenjivalo na početno razdoblje od dvanaest mjeseci te da je bilo „stalno preispitivano“i da je slijedom toga njegovo važenje više puta iznova produljeno (vidjeti točke 3. i 4. ove presude). Prema tužiteljima, iako Uredba br. 314/2004 nije sadržavala datum prestanka važenja, radilo se samo o pitanju „administrativne pogodnosti“, kao što to proizlazi iz stavka 31. dokumenta Vijeća 15114/05, i nužnost stalnog i regularnog preispitivanja također se primjenjuje što se tiče primjerenosti zadržavanja mjera ograničavanja predviđenih tom uredbom.

99

Tužitelji dodaju i da, budući da je imovina dotičnih osoba već bila zamrznuta, nije bio potreban nijedan element iznenađenja i zainteresirane osobe, kao što je u ovom slučaju prvi tužitelj, trebale su biti obaviještene o mjerodavnim razlozima i dokaznim prijedlozima koji u njihovu pogledu opravdavaju obnavljanje mjera ograničavanja te su trebali imati mogućnost tražiti ponovno ispitivanje svoje situacije. Međutim, navedene osobe, među kojima je i prvi tužitelj, nisu raspolagale takvim procesnim jamstvom, a također nema ni dokaza da je preispitivanje njihove situacije uopće provedeno. Pravo na obranu prvog tužitelja stoga je bilo potpuno zanemareno tijekom razdoblja za vrijeme kojega je bio predmet spornih mjera ograničavanja, koje su očito bile nezakonite.

100

U ovom slučaju nema sumnje da je postojala obveza institucija Unije da regularno preispituju situaciju koja opravdava usvajanje spornih mjera ograničavanja i primjerenost njihova produljivanja, osobito što se tiče prvog tužitelja. To je još više slučaj jer su te mjere sadržavale ograničenje korištenja pravom vlasništva obuhvaćenih osoba, koje se moglo okarakterizirati kao značajno u pogledu općeg opsega zamrzavanja sporne imovine (vidjeti u tom smislu presudu Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija, t. 52. supra, t. 358.).

101

Tako je trajanje važenja Zajedničkog stajališta 2004/161 prvo bilo ograničeno na jednu godinu te je za produljenje bila potrebna nova odluka Vijeća, koja se nužno donosila nakon preispitivanja situacije. Nadalje, kao što to osnovano ističu tužitelji, trajanje važenja Uredbe br. 314/2004 nije bilo vremenski ograničeno samo iz razloga administrativne pogodnosti.

102

Stavak 31. dokumenta Vijeća 15114/05 u tom pogledu navodi kako slijedi:

„U slučaju kada pravni instrument ZVSP‑a sadrži datum prestanka važenja, potreba za unošenjem datuma prestanka važenja u uredbe kojima se provodi taj pravni instrument nije sama po sebi očita;

Stoga je poželjno da uredba ostane na snazi do svojeg ukidanja.“ [neslužbeni prijevod]

103

Međutim, očito je da, iako trajanje važenja Uredbe br. 314/2004 nije bilo vremenski ograničeno, da trajanje važenja Zajedničkog stajališta 2004/161, koje je ta uredba trebala provoditi, nije bilo produljeno, bilo u cijelosti bilo u pogledu određenih osoba koje obuhvaća, Vijeće i Komisija također bi ukinuli Uredbu br. 314/2004 u pogledu određenih osoba. To je, naime, implicitno dopušteno stavkom 31. dokumenta Vijeća 15114/05, navedenim u ovoj presudi.

104

Nadalje, u svojem odgovoru na tužbu Vijeće ne osporava postojanje obveze preispitivanja spornih mjera ograničavanja, već ističe da su one bile predmet takvog preispitivanja, međutim ono nije otkrilo razloge koji bi opravdavali njihovo ukidanje u pogledu prvog tužitelja prije 13. veljače 2011. Što se Komisije tiče, ona tvrdi da se njezina uloga ograničavala na izvršavanje akata koje je donijelo Vijeće.

105

S obzirom na to da se tužitelji pozivaju na povredu prava na obranu prvog tužitelja u kontekstu regularnog preispitivanja spornih mjera, treba istaknuti da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da poštovanje prava na obranu u svim postupcima pokrenutima protiv određene osobe koji mogu rezultirati aktom koji će negativno utjecati na tu osobu predstavlja temeljno načelo prava Unije i treba ga osigurati čak i u odsutnosti bilo kojeg propisa što se tiče odnosnog postupka (vidjeti presude Suda od 10. srpnja 1986., Belgija/Komisija, 234/84, Zb., str. 2263., t. 27. i od 9. studenoga 2006., Komisija/De Bry, C-344/05 P, Zb., str. I-10915., t. 37.). To načelo zahtijeva da se zainteresiranoj osobi mora dati mogućnost da se djelotvorno očituje o svim dokazima koji joj se mogu staviti na teret u aktu koji se donosi (gore navedena presuda Komisija/De Bry, t. 38.).

106

Međutim, u kontekstu tužbe za poništenje, iz jednako ustaljene sudske prakse proizlazi da, kako bi ta povreda prava na obranu rezultirala poništenjem dotičnog akta, treba dokazati da bi izostankom te neregularnosti ishod postupka bio drukčiji (presuda Suda od 21. ožujka 1990., Belgija/Komisija, C-142/87, Zb., str. I-959., t. 48. i rješenje Suda od 18. listopada 2001., Kish Glass/Komisija, C-241/00 P, Zb., str. I-7759., t. 36.).

107

U slučaju poput ovoga, kada tužitelj tužbom za naknadu štete traži da mu se nadoknadi šteta koju je navodno pretrpio zbog usvajanja akta ili produljenja njegova važenja, pri čemu je prekršeno njegovo pravo na obranu, i kada ta stranka nije podnijela tužbu za poništenje dotičnog akta, logično slijedi, prema sudskoj praksi navedenoj u točki 106. ove presude i iz razmatranja koja se odnose na nužnost postojanja uzročne veze između navodne nezakonitosti i štete na koju se poziva (vidjeti točku 24. ove presude), da samo pozivanje na navodnu povredu prava na obranu nije dovoljno da bi se dokazala utemeljenost te tužbe za naknadu štete. Još bi trebalo objasniti koji su argumenti i dokazi koje bi zainteresirani istaknuo da su njegova prava na obranu bila poštovana i dokazati, ako je potrebno, da bi ti argumenti i dokazi u njegovu slučaju doveli do drukčijeg ishoda, odnosno u ovom slučaju kada se radi o prvom tužitelju do neobnavljanja sporne mjere ograničavanja zamrzavanjem imovine u pogledu njega.

108

Dakle, treba zaključiti da u ovom slučaju tužitelji nisu poštovali taj zahtjev. Također u svojim pismenima nisu obrazložili koje bi argumente i dokaze prvi tužitelj istaknuo da je bio saslušan prije svakog godišnjeg obnavljanja važenja Zajedničkog stajališta 2004/161 i kako bi ti argumenti i dokazi u pogledu prvog tužitelja doveli do drukčijeg ishoda, odnosno do brisanja njegova imena s popisa osoba podvrgnutih zamrzavanju imovine prije 15. veljače 2011.

109

Slijedom toga, a da nije potrebno utvrditi da je, kao što to ističu tužitelji, Vijeće moralo saslušati prvog tužitelja prije svakog godišnjeg obnavljanja važenja Zajedničkog stajališta 2004/161 u dijelu u kojem se odnosi na prvog tužitelja, prigovor koji se odnosi na povredu prava na obranu prvog tužitelja tijekom obnavljanja mjera ograničavanja u ovom slučaju treba odbiti kao neutemeljen.

110

Ostaje ispitati jesu li institucije Unije počinile očitu pogrešku u ocjeni kada nisu prije 15. veljače 2011. izbrisale ime prvog tužitelja s popisa osoba koje podliježu zamrzavanju imovine sukladno Uredbi br. 314/2004 kojom se provodi Zajedničko stajalište 2004/161.

111

Treba zaključiti da je jedini dokaz naveden u argumentaciji tužiteljâ koji bi u tom pogledu mogao biti relevantan činjenica da nijedan od novih članova vlade Zimbabvea imenovane u veljači 2009. nije bio podvrgnut zamrzavanju imovine usporedivom s onim kojemu je prvi tužitelj bio podvrgnut do 15. veljače 2011. Također treba utvrditi jesu li institucije Unije počinile očitu pogrešku u ocjeni kada nisu odlučile izbrisati ime prvog tužitelja s popisa osoba podvrgnutih zamrzavanju imovine, a odlučile su ne unositi na taj popis imena članova vlade Zimbabvea koji su na taj položaj stupili u veljači 2009. Općenitije, treba utvrditi je li zadržavanje imena prvog tužitelja na navedenom popisu tijekom dvije godine nakon tog razvoja događaja rezultiralo očitom pogreškom u ocjeni.

112

U ovom slučaju mora se priznati da izbor Vijeća da u veljači 2009. ne proširi mjere ograničavanja utemeljene na Zajedničkom stajalištu 2004/161 na nove članove vlade Zimbabvea koji su stupili na položaj slijedom GPA‑a predstavlja značajnu promjenu stajališta. Čini se da je do tog razvoja situacije stajalište Vijeća bilo da svi članovi vlade Zimbabvea moraju biti predmet mjera ograničavanja, i to osobito zamrzavanja svoje imovine, samo zato što su bili članovi vlade odgovorne za teške povrede ljudskih prava (vidjeti također točku 57. ove presude). To stajalište od veljače 2009. očito više nije bilo aktualno s obzirom na to da nijedan od novih članova vlade Zimbabvea, uključujući one koje je predložila stranka Zanu‑PF, koja je prije GPA‑a bila sama na vlasti, nije bio podvrgnut zamrzavanju imovine.

113

Vijeće na tu temu potvrđuje da je, nakon sklapanja GPA‑a i imenovanja novih članova vlade u veljači 2009., „donesena odluka da se s popisa ne brišu [osobe koje podliježu mjerama ograničavanja pa tako ni prvi tužitelj] ni drugi članovi vlade koji su ondje navedeni prije nego što se pribavi dovoljno jamstava što se tiče stava članova već postojeće vlade u pogledu koalicije“ koja je proizišla iz GPA‑a.

114

Tužitelji sa svoje strane prije svega prigovaraju da ih Vijeće, unatoč njihovim mnogobrojnim zahtjevima, nije obavijestilo o onome što oni smatraju „odlukom“koju Vijeće navodi u svojoj argumentaciji sažetoj gore. Nadalje, pozivaju se na izvatke iz dokumenta Europske službe za vanjsko djelovanje ZVSP/00028/11 od 18. siječnja 2011. koji su ishodili na temelju zahtjeva za pristup dokumentima. Taj dokument ime prvog tužitelja navodi među „visokim dužnosnicima i političarima koji su umjereni i za koje se procjenjuje da nisu bili neposredno povezani s povredama ljudskih prava“ te se predlaže brisanje njihovih imena s popisa osoba koje podliježu mjerama ograničavanja. Prema tužiteljima, ime prvog tužitelja izbrisano je s dotičnog popisa slijedom te procjene.

115

Nadalje, tužitelji ističu da, kada je prvi tužitelj u dopisu svojih odvjetnika Vijeću „jednostavno izjavio“da je on bio „poslovni čovjek u dobroj vjeri i gorljivi pristaša ljudskih prava“, njegovo je ime odmah povučeno s popisa koji sadrži imena osoba podvrgnutih mjerama ograničavanja.

116

Prije svega treba zaključiti da tužitelji pogrešno iščitavaju argumentaciju Vijeća prigovarajući da nisu bili obaviješteni o „odluci“Vijeća da se ime prvog tužitelja ne briše s popisa imena osoba koje podliježu zamrzavanju imovine. Očito je da, kada se poziva na takvu „odluku“, Vijeće tijekom obnavljanja važenja Zajedničkog stajališta 2004/161 u 2009. i 2010. podrazumijeva izbor održavanja na snazi zamrzavanja imovine članova vlade Zimbabvea imenovanih prije GPA‑a i promjene sastava vlade iz veljače 2009. Međutim, razlozi tog izbora proizlaze iz Zajedničkog stajališta 2009/68 i Odluke 2010/92 koji su produljili važenje Zajedničkog stajališta 2004/161 do 20. veljače 2010. odnosno do 20. veljače 2011.

117

Također, uvodna izjava 3. Zajedničkog stajališta 2009/68, koja prethodi izmjeni iz veljače 2009., o sastavu vlade Zimbabvea navodi kako slijedi:

„Uzimajući u obzir stanje u Zimbabveu, osobito u pogledu nasilja koje organiziraju i čine zimbabveanske vlasti i ustrajne blokade provedbe [GPA‑a], potrebno je produljiti važenje Zajedničkog stajališta 2004/161/ZVSP za novo razdoblje od dvanaest mjeseci“ [neslužbeni prijevod].

118

Zajedničko stajalište 2009/68 osim toga zamijenilo je prilog Zajedničkom stajalištu 2004/161 novim kako bi se dodala imena određenih osoba. Navod koji se odnosi na prvog tužitelja nije izmijenjen.

119

Uvodne izjave 3. i 4. Odluke 2010/92 navode:

120

Osim toga, iz priloga toj zadnjoj odluci proizlazi da su imena šest osoba izbrisana s popisa imena osoba koje podliježu mjerama ograničavanja u prilogu Zajedničkom stajalištu 2004/161. Samo jedna od tih šest osoba, u ovom slučaju Joseph Msika, bila je član vlade Zimbabvea (potpredsjednik). Međutim, brisanje njegova imena s navedenog popisa očito je provedeno zbog činjenice da je preminuo 4. kolovoza 2009., kao što je to jedna od stranaka potvrdila odgovorom na pitanje Općeg suda tijekom usmene rasprave.

121

Očito je da je Vijeće, kako prilikom usvajanja Zajedničkog stajališta 2009/68 tako i prilikom donošenja Odluke 2010/92, smatralo da nije bilo dovoljno napretka u provedbi GPA‑a i da je, kako bi se nastavio pritisak na političke snage u Zimbabveu koje su bile same na vlasti prije sklapanja GPA‑a, potrebno održati na snazi mjere ograničavanja uvedene protiv članova vlade te države koji su već bili na položaju kada je sklopljen GPA.

122

Treba zaključiti da se tužitelji ne pozivaju ni na jedan konkretan dokaz kojim bi mogli dokazati da je ta ocjena bila zahvaćena očitom pogreškom. Naprotiv, ocjenu Vijeća potvrđuje činjenica da su ministri predviđeni GPA‑om zaključenim u rujnu 2008. koje je predložila oporbena stranka MDC imenovani nakon više mjeseci zakašnjenja, tek u veljači 2009.

123

Procjena iz dokumenta Europske službe za vanjsko djelovanje ZVSP/0028/11 (vidjeti točku 114. ove presude) prema kojoj prvi tužitelj pripada među „umjerene“političare, koji nije bio „neposredno“ povezan s povredama ljudskih prava, nije dovoljna kako bi se dokazala takva pogreška. Doduše, u pogledu tog dokaza može se zaključiti da je 15. veljače 2011., u vrijeme donošenja Odluke 2011/101 čiji je učinak bio ukidanje mjera ograničavanja nametnih prvom tužitelju, Vijeće smatralo da je nedavni razvoj situacije u Zimbabveu bio dovoljno pozitivan da bi opravdao ukidanje mjera ograničavanja u pogledu određenih „umjerenih“ političara, među koje pripada i prvi tužitelj. Međutim, u nedostatku bilo kakvog dokaza u protivnom smislu na koji bi se tužitelji pozvali, ne može se smatrati da je Vijeće počinilo pogrešku u ocjeni zato što o ukidanju nije odlučilo ranije.

124

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da se prigovor tužiteljâ koji se odnosi na očitu pogrešku u ocjeni što se tiče propusta Vijeća da ukine mjere zamrzavanja imovine u odnosu na prvog tužitelja na datum prije 15. veljače 2011. ne može prihvatiti. Stoga taj prigovor treba u cijelosti odbiti.

125

Odbijaju se svi prigovori, sažeti u točki 49. ove presude, koje su tužitelji iznijeli kako bi dokazali nezakonitost spornog postupanja Vijeća i Komisije te se tužba u cijelosti odbija, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 24. ove presude.

126

Sukladno odredbama članka 87. stavka 2. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen. Budući da su tužitelji izgubili spor, istima valja naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu Vijeća i Komisije.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (osmo vijeće)

proglašava i presuđuje: