—

za LCL Le Crédit Lyonnais SA, C. Vexliard, avocate,

—

za francusku vladu, D. Colas i S. Menez, u svojstvu agenata,

—

za austrijsku vladu, C. Pesendorfer, u svojstvu agenta,

—

za Europsku komisiju, M. van Beek i M. Owsiany‑Hornung, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 8. i 23. Direktive br. 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL L 133, str. 66., ispravci u SL 2009., L 207, str. 14.; SL 2010., L 199, str. 40.; i SL 2011., L 234, str. 46.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između LCL Le Crédit Lyonnais SA (u daljnjem tekstu: LCL) i F. Kalhana vezano uz zahtjev za plaćanje preostalih dužnih iznosa koji proizlaze iz osobnog zajma koji je to društvo odobrilo toj osobi i u odnosu na koji je u zakašnjenju s plaćanjem.

3

Uvodne izjave 7., 9., 26., 28. i 47. Direktive 2008/48 glase kako slijedi:

[…]

[...]

[…]

[…]

4

Članak 8. iste direktive, pod nazivom „Obveza procjene kreditne sposobnosti potrošača“, predviđa u svom stavku 1.:

„Države članice osiguravaju da, prije sklapanja ugovora o kreditu, vjerovnik [davatelj kredita] procijeni kreditnu sposobnost potrošača na temelju dostatnih informacija koje se, kada je to primjereno, dobivaju od potrošača i, kada je to potrebno, na temelju uvida u relevantnu bazu podataka. Države članice čije zakonodavstvo zahtijeva da vjerovnici [davatelji kredita] procijene kreditnu sposobnost potrošača na temelju uvida u relevantnu bazu podataka mogu zadržati taj zahtjev.“

5

Članak 23. Direktive 2008/48 pod nazivom „Sankcije“ propisuje:

„Države članice utvrđuju pravila o sankcijama koje se primjenjuju na povrede nacionalnih odredaba koje se donose na temelju ove Direktive i poduzimaju sve mjere potrebne za osiguravanje njihove provedbe. Predviđene sankcije moraju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće.“

6

Zakonom br. 2010‑737 od 1. srpnja 2010. o reformi potrošačkog kreditiranja (SLRF od 2. srpnja 2010., str. 12001.), koji ima za cilj prijenos Direktive 2008/48 u francusko unutarnje pravo, ista je prenesena člankom L. 311‑1 i sljedećima Zakonika o zaštiti potrošača.

7

Članak L. 311‑9 navedenog zakonika propisuje:

„Prije sklapanja ugovora o kreditu davatelj kredita mora provjeriti kreditnu sposobnost korisnika kredita na temelju dovoljnog broja informacija, uključujući informacija koje dobije od potonjeg na temelju svog zahtjeva. Davatelj kredita mora izvršiti uvid u registar predviđen u članku L. 333‑4 pod uvjetima koji su predviđeni u odluci navedenoj u članku L.333‑5.“

8

Dana 26. listopada 2010. donesena je odluka ministra koja se odnosi na nacionalni registar obveza po kreditima pojedinaca, kako je predviđeno člankom L.333‑5 Zakonika o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: nacionalni registar). Tom su odlukom propisani načini na koje davatelji kredita moraju pohraniti dokaze o izvršenom uvidu u nacionalni registar kako bi ih mogao dostaviti u slučaju spora ili revizije.

9

Članak L.311‑48 drugi i treći stavak Zakonika o zaštiti potrošača predviđa:

„Ako davatelj kredita ne ispuni obvezu propisanu u člancima L.311‑8 i L.311‑9, gubi pravo na kamatu, u cijelosti ili u dijelu koji odredi sudac. […]

Korisnik kredita je dužan vratiti samo glavnicu prema predviđenim obrocima kao i, kad je to slučaj, platiti kamatu na koju davatelj kredita nije izgubio pravo. Iznose koji su naplaćeni s osnove kamata po stopi u visini zakonske kamate, počevši od dana njihovog plaćanja, davatelj kredita mora vratiti ili uračunati u otplatu preostalog dužnog iznosa glavnice.“

10

Sukladno članku L.313‑3 Monetarnog i financijskog zakonika:

„Kad je sudskom odlukom naloženo plaćanje određenog novčanog iznosa, stopa zakonske kamate uvećava se za pet postotnih poena po proteku roka od dva mjeseca počevši od dana kad je sudska odluka postala ovršna, makar privremeno. […]

U svakom slučaju, ovršni sudac može, na zahtjev dužnika ili vjerovnika te nakon ocjene dužnikovog stanja, osloboditi dužnika tog uvećanja ili umanjiti njegovu visinu.“

11

Članak 1153. stavak 1. i 3. Građanskog zakonika glase kako slijedi:

„U odnosu na obveze koje se ispunjavaju plaćanjem određenog iznosa, naknada štete nastale zbog zakašnjenja izvršenja sastoji se samo u nalaganju plaćanja zakonske kamate, uz iznimku posebnih pravila koja se odnose na trgovačke ugovore i jamstvo.

Obveza plaćanja kamata postoji a da vjerovnik nije dužan opravdati bilo kakav gubitak.

One počinju teći s danom poziva na plaćanje ili dostave drugog akta koji odgovara dopisu i sadrži dovoljno jasno upozorenje, osim u slučaju kada kamata počinje teći na temelju zakona.“

12

Sukladno članku 1154. istog zakonika:

„Na obračunate kamate izražene u apsolutnom iznosu može se tražiti kamata bilo na temelju sudskog zahtjeva ili posebnog ugovora, pod pretpostavkom da se, bilo u zahtjevu bilo u ugovoru, kamata odnosi na vremensko razdoblje od najmanje jedne godine.“

13

Članak 1254. Građanskog zakonika određuje:

„U slučaju duga na koji teče kamata ili koji stvara troškove dužnik ne može, bez suglasnosti vjerovnika, svojim plaćanjem namiriti glavnicu prije troškova i kamata: iz plaćenog iznosa koji se odnosi na glavnicu i kamate, ali kojim nije podmireno cjelokupno dugovanje, namiruju se najprije kamate.“

14

Dana 4. svibnja 2011. F. Kalhan sklopio je s LCL‑om ugovor o osobnom zajmu na iznos od 38.000 eura, plativ u 60 mjesečnih obroka od 730,46 eura, s fiksnom godišnjom kamatom po stopi od 5,60% i efektivnom godišnjom kamatnom stopom (EKS) od 5,918%.

15

S obzirom na to da su uplate na ime tog zajma prestale 12. siječnja 2012., LCL je pred Tribunal d’instance d’Orléans (Sud prvog stupnja u Orléansu) zatražio isplatu cjelokupne svote.

16

Dana 18. listopada 2012. LCL je pred sudom koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku tužio F. Kalhana sa zahtjevom da mu se naloži plaćanje iznosa od 37611,23 eura s kamatama po stopi od 5,918% godišnje koje su trebale početi teći 17. travnja 2012. i da se naloži godišnja kapitalizacija kamata.

17

Navedeni je sud po službenoj dužnosti ispitao mogućnost gubitka prava na kamatu, predviđenu u članku L.311‑48 drugom stavku Zakonika o zaštiti potrošača u odnosu na davatelja kredita koji nije izvršio uvid u nacionalni registar iz članka L.333‑4 Zakonika o zaštiti potrošača, u okviru provjere kreditne sposobnosti korisnika kredita, kako je propisana člankom L.311‑9 istog zakonika. LCL je priznao da ne može dokazati da je izvršio takav uvid prije zaključenja ugovora o zajmu.

18

Sud koji je uputio zahtjev navodi da je Cour de cassation (Francuska) dao tumačenje sankcije gubitka prava na kamatu koja je predviđena u članku L.311‑48 drugom stavku Zakonika o zaštiti potrošača na način da se odnosi samo na ugovorenu kamatu, dok obveza isplate zakonskih kamata sukladno članku 1153. Građanskog zakonika i dalje ostaje.

19

Sud koji je uputio zahtjev navodi da se primjenom članka L.313‑3 Monetarnog i financijskog zakonika stopa zakonske kamate uvećava za pet postotnih poena ako korisnik kredita nije podmirio svoj dug u cijelosti u roku od dva mjeseca od dana ovršnosti sudske odluke.

20

Sud koji je uputio zahtjev također ukazuje na to da se, prema sudskoj praksi Cour de cassation, zakonske kamate kao i uvećanje stope za pet postotnih poena primjenjuju na temelju zakona, odnosno da obveza plaćanja kamata kao i uvećanja stope nastaje automatski, bez obzira na to što kamate nisu zatražene ili predviđene sudskom odlukom.

21

Osim toga, navedeni sud ističe da, u konkretnom slučaju, visina stope ugovorenih kamata iznosi 5,60% te da će, nakon utvrđenja gubitka prava na kamate, LCL imati pravo na zakonske kamate koje će, nakon uvećanja stope za pet postotnih poena po isteku dva mjeseca od dana ovršnosti presude, za 2012. godinu iznositi 5,71%. Stoga bi primjena gubitka prava na kamate mogla koristiti davatelju kredita.

22

U tim okolnostima, sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje, kao prvo, učinkovitosti sankcije gubitka prava na ugovorne kamate u slučaju kada je utvrđena povreda obveze davatelja kredita da izvrši uvid u nacionalni registar koji je predviđen kako bi se provjerila kreditna sposobnost potrošača.

23

Prema istom sudu, navedena sankcija može se primijeniti kada potrošač podmiri cjelokupni dug koji dospijeva u roku od dva mjeseca od dana ovršnosti sudske odluke. Međutim, u praksi je to obično malo vjerojatno jer ako je davatelj kredita već bio prisiljen pokrenuti sudski postupak, to je učinio zato što mu osobne prilike potrošača nisu dopustile da ispuni svoje obveze. Osim toga, iako sudac koji je nadležan za spor može odobriti dodatni rok za poček isplate u najduljem trajanju od 24 mjeseca, obveza isplate zakonskih kamata i dalje ostaje. Također se može smatrati da je to što davatelj kredita nije ispunio svoju obvezu provjere kreditne sposobnosti potrošača moglo pridonijeti pretjeranom zaduživanju ovog potonjeg.

24

Sud koji je uputio zahtjev ističe također da članak L.313‑3 Monetarnog i financijskog zakonika predviđa mogućnost da potrošač zatraži od suca da ga izuzme od uvećanja stope zakonske kamate ili da umanji njegovu visinu. Međutim, u praksi je izrazito rijedak slučaj u kojemu bi potrošač mogao imati koristi od takve mjere nakon gubitka prava na kamatu, zato što potrošač nije upućen o tom pravu ili o tome da njegovo određivanje ne ovisi o težini neispunjenja obveze, već isključivo o financijskim prilikama potrošača.

25

Kao drugo, u odnosu na proporcionalnost sustava sankcija u glavnom postupku, sud koji je uputio zahtjev prije svega ističe da sudac može prilagoditi sankciju gubitka prava na kamate težini povrede predmetne obveze od strane davatelja kredita. Međutim, i u tom slučaju davatelj kredita ima pravo na zakonske kamate na preostale vjere iznose.

26

Nadalje, u slučaju da, primjenom članka 1254. Građanskog zakonika, zahtjev za isplatu zakonske kamate zbog gubitka prava na ugovorne kamate postane osnovan i da se zakonske kamate primarno traže na dospjele kamate obračunane u apsolutnom iznosu, umanjenje glavnice bi slijedom toga bilo odgođeno jer bi se moglo tražiti namirenje novih zakonskih kamata.

27

Na kraju, učinak navedenog gubitka prava bi također bio smanjen zato što bi davatelj kredita mogao tražiti kapitalizaciju kamata sukladno načelu anatocizma, kako je predviđeno člankom 1154. Građanskog zakonika.

28

Kao treće, sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje glede odvraćajućeg učinka sustava gubitka prava na kamatu kako je predviđen u Zakoniku o zaštiti potrošača. On smatra da davatelj kredita, s obzirom na to da mogu računati na mogućnost traženja zakonskih kamata po uvećanoj stopi i u slučaju gubitka prava na ugovorene kamate, nisu ničim potaknuti da promijene svoju praksu u smislu strože primjene obveza koje imaju sukladno Direktivi 2008/48 i propisima kojima je ona prenesena u nacionalno pravo države članice.

29

U tim je okolnostima Tribunal d’instance d’Orléans odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Protivi li se zahtjevu za učinkovitim, proporcionalnim i odvraćajućim sankcijama, koji je predviđen u članku 23. [Direktive 2008/48], u slučaju kada davatelji kredita povrijede obveze predviđene direktivom, sustav koji omogućuje davatelju kredita, sankcioniranom gubitkom prava na kamate kako je predviđeno francuskim zakonodavstvom, da ostvari pravo na isplatu, nakon primjene sankcije, kamata kojih je isplata predviđena na temelju zakona prema zakonskoj stopi, uvećanih za pet postotne poene nakon ovršnosti sudske odluke, na preostale iznose koje je potrošač dužan isplatiti?“

30

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 23. Direktive 2008/48 tumačiti na način da mu se protivi primjena nacionalnog sustava sankcija prema kojem, u slučaju da davatelj kredita ne ispuni svoju predugovornu obvezu procjene kreditne sposobnosti korisnika kredita na temelju uvida u relevantnu bazu podataka, taj davatelj kredita gubi pravo na ugovorene kamate, s time da na temelju zakona ima pravo na zakonske kamate, koje može tražiti počevši od objave sudske odluke kojom se tom korisniku kredita nalaže plaćanje preostalog cjelokupnog potraživanja po stopi koja je još uvećana za pet postotnih poena, ako po isteku roka od dva mjeseca od dana objave korisnik kredita nije podmirio svoj dug.

31

Europska komisija postavlja pitanje dopuštenosti prethodnog pitanja po dvjema osnovama.

32

Ona smatra, kao prvo, da je nacionalni sustav sankcija poput onog koji se primjenjuje u glavnom postupku usmjeren na suzbijanje povrede obveze koja nije predviđena Direktivom 2008/48, nego nacionalnim propisom koji nalaže davatelj kredita da izvrši uvid u bazu podataka koju države članice mogu održavati sukladno članku 8. te direktive i u slučaju kad se taj sustav primjenjuje na povrede drugih obveza koje neposredno proizlaze iz iste direktive. Prema tome, ostaje otvoreno pitanje ulazi li takav sustav sankcija u područje primjene članka 23. te direktive.

33

Kao drugo, s obzirom na to da iz načela da pravo na zakonske kamate i uvećanje njihove stope nastaje na temelju zakona proizlazi da nacionalni sudac ne bi mogao zanemariti odredbe o kojima se raspravlja u glavnom postupku koje propisuju plaćanje tih iznosa niti ih tumačiti u skladu s pravom Unije, valja se zapitati koliko je uopće korisno odgovoriti na pitanje suda koji je uputio zahtjev.

34

U tom pogledu, s jedne strane, glede primjenjivosti članka 23. Direktive 2008/48 na nacionalni sustav sankcija iz glavnog postupka, valja navesti da se, sukladno navedenom članku, isti primjenjuje na „pravila o sankcijama koje se primjenjuju na povrede nacionalnih odredaba koje se donose na temelju [te] [d]irektive“.

35

Valja istaknuti da je navedeni sustav sankcija usmjeren ka sankcioniranju povrede nacionalne odredbe koja je donesena u okviru prijenosa Direktive 2008/48.

36

Naime, taj sustav, koji je predviđen člankom L.311‑48 Zakonika o zaštiti potrošača, namijenjen je sankcioniranju povrede obveze od strane davatelja kredita, koja je propisana u članku L.311‑9 istog zakonika, da provjeri kreditnu sposobnost korisnika kredita na temelju uvida u za to predviđen nacionalni registar. Članak 8. Direktive 2008/48 izrijekom predviđa da se takva obveza izvršenja uvida može zatražiti. Također, sustav sankcija u glavnom postupku primjenjuje se obično u slučaju povrede obveze iz područja predugovorne provjere kreditne sposobnosti kako je predviđena u članku L.311‑9, kojim je prenesen članak 8. te direktive. Osim toga, iz uvodne izjave 28. iste direktive proizlazi da se takav uvid vrši ako to traže pravne ili stvarne okolnosti slučaja.

37

S druge strane, u odnosu na dvojbe koje je Komisija izrazila glede korisnosti odgovora na pitanje koje je postavljeno s ciljem rješavanja spora u glavnom postupku, valja ponoviti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, za pitanja o tumačenju prava Unije koja je uputio nacionalni sud u pravnom i činjeničnom okviru za koji je odgovoran i čiju točnost Sud ne provjerava vrijedi pretpostavka relevantnosti. Sud može odbiti odlučiti o zahtjevu za prethodnu odluku koju je uputio nacionalni sud samo ako je posve očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili glavnim postupkom, u slučaju kada je problem hipotetski ili kada Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na postavljena pitanja (vidjeti osobito presudu od 19. prosinca 2013., Fish Legal i Shirley, C‑279/12, t. 30.).

38

U tom pogledu, iz načela primjene zakonskih kamata i uvećanja njihove stope automatizmom ili na temelju zakona na iznos koji nije podmiren u propisanom roku ne proizlazi da je očito da sud koji je uputio zahtjev ne bi mogao uzeti u obzir odgovor koji daje Sud na postavljeno pitanje, prije svega tumačeći nacionalne odredbe koje uređuju pitanje naplate tog iznosa u smislu prava Unije, u slučaju da se to ukaže potrebnim imajući u vidu ovaj odgovor.

39

U tim okolnostima, valja navesti da pitanja koja navodi Komisija nisu takve naravi da dovode u pitanje dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku.

40

Iz članka 8. stavka 1. Direktive 2008/48, tumačeći ga s obzirom na uvodnu izjavu 28. iste, proizlazi da je davatelj kredita dužan, prije sklapanja ugovora o kreditu, procijeniti kreditnu sposobnost potrošača i ta obveza može, ako je potrebno, uključivati uvid u relevantne baze podataka.

41

U tom kontekstu, uvodna izjava 26. navedene direktive propisuje da je na rastućem kreditnom tržištu posebno važno da se davatelji kredita ne upuštaju u neodgovorno posuđivanje i da ne odobravaju kredite bez prethodne procjene kreditne sposobnosti, a države članice trebale bi provoditi potreban nadzor kako bi se izbjeglo takvo ponašanje i odrediti potrebna sredstva za sankcioniranje davatelja kredita u takvim slučajevima.

42

Predugovorna obveza davatelja kredita da procjeni kreditnu sposobnost korisnika kredita, koja ide za tim da se potrošača zaštiti od opasnosti prezaduženosti i nesposobnosti plaćanja, pridonosi postizanju cilja Direktive 2008/48 koji se sastoji, kako to proizlazi iz uvodnih izjava 7. i 9. iste, u tome da se predvidi, u području potrošačkog kreditiranja, potpuno usklađivanje u čitavom nizu osnovnih područja koje se smatra potrebnim kako bi se osiguralo da svi potrošači Unije uživaju visoku i jednaku razinu zaštite svojih interesa i stvaranja učinkovitog unutarnjeg tržišta potrošačkog kreditiranja.

43

U skladu s takvim ciljem, radi osiguranja učinkovite zaštite potrošača u odnosu na neodgovorno sklapanje ugovora o kreditu koji nadilaze njihovu financijsku sposobnost i mogu dovesti do njihove nemogućnosti plaćanja, članak 23. Direktive 2008/48 predviđa, s jedne strane, da sustav sankcija koji se primjenjuje u slučaju povrede nacionalnih odredaba na području predugovorne provjere kreditne sposobnosti korisnika kredita, usvojene primjenom članka 8. te direktive, bude definiran tako da sankcije budu učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće te, s druge strane, da države članice poduzmu sve potrebne mjere kako bi se iste primijenile. Osim toga, iz uvodne izjave 47. iste direktive proizlazi da je, u tim granicama, odabir navedenog sustava sankcija diskrecijsko pravo država članica.

44

U tom pogledu, valja ponoviti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda koja se odnosi na lojalnu suradnju, sada uređenu u članku 4. stavku 3. UEU‑a, iako zadržavaju pravo na izbor sankcija, države članice moraju prije svega osigurati da povrede prava Unije budu sankcionirane pod postupovnim i materijalnim uvjetima koji odgovaraju onima koji se primjenjuju na povrede nacionalnog prava koje su slične naravi i važnosti i koji, u svakom slučaju, odgovaraju sankcijama koje su po svojoj naravi učinkovite, razmjerne i odvraćajuće (u tom smislu vidjeti osobito presudu od 3. svibnja 2005., Berlusconi i dr., C-387/02, C-391/02 i C-403/02, Zb., str. I-3565., t. 64. i 65., kao i od 26. rujna 2013., Texdata Software, C‑418/11, t. 50.).

45

Sud je osobito ocijenio da strogost sankcija mora odgovarati težini povreda koje suzbijaju i posebno osigurati stvarno odvraćajući učinak, istovremeno poštujući opće načelo razmjernosti (gore navedena presuda Texdata Software, t. 51.).

46

U konkretnom slučaju, sankcioniranje povrede predugovorne obveze davatelja kredita da provjeri kreditnu sposobnost korisnika kredita, koja je propisana člankom L.311‑9 Zakonika o zaštiti potrošača, odredbom kojom je prenesen članak 8. Direktive 2008/48, predviđeno je člankom L.311‑48 tog zakonika, odredbom kojom je prenesen članak 23. iste direktive, te je predviđeno da davatelj kredita gubi, načelno u potpunosti, pravo na kamate.

47

Stoga se postavlja pitanje je li strogost te kazne u skladu s težinom povreda koje suzbija i, osobito, ima li takva kazna stvarno odvraćajući učinak.

48

U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev navodi da se, prema nacionalnoj sudskoj praksi, sankcija gubitka prava na kamate odnosi samo na ugovornu kamatu, tako da davatelji kredita imaju pravo po samom zakonu na zakonske kamate čija je stopa, u velikom broju slučajeva, također na temelju zakona uvećana za pet postotnih poena. U glavnom postupku i uzimajući u obzir 2012. godinu, taj je sud naglasio da je stopa ugovorne kamate iznosila 5,60%, dok je stopa zakonskih kamata, uvećana za pet postotnih poena, iznosila 5,71%. Razlika između dviju stopa bila bi još izrazitija kad bi se uzela u obzir 2013. godina. Iz toga proizlazi da primjena sankcije gubitka prava, kako je predviđena nacionalnim zakonodavstvom, može stvoriti prednost za davatelja kredita.

49

Suprotno tome, Komisija smatra da je, u slučajevima kao što je onaj u glavnom postupku, u kojima davatelj kredita traži punu isplatu cjelokupnog duga nakon prestanka plaćanja korisnika kredita, osigurana učinkovitost i odvraćajući učinak sankcije. Naime, troškovi koji su povezani s izvršenjem uvida u za to predviđene baze podataka, u okviru provjere kreditne sposobnosti korisnika kredita, relativno su ograničeni, dok bi sankcija gubitka prava na ugovorenu kamatu predstavljala opasnost nastanka financijskih izdataka koji bi mogli biti visoki. Osim toga, iako bi nesavjesni davatelj kredita doista mogao svejedno zatražiti zakonske kamate, u slučaju da je stopa uvećana za pet postotnih poena, i dalje ostaje činjenica da za njega, suprotno od davatelja kredita koji je ispunio predugovornu obvezu provjere kreditne sposobnosti korisnika kredita, temelj obračuna kamate na glavnicu ne bi uključivao ni ugovorne ni zakonske kamate.

50

U tom pogledu, prilikom ocjene stvarnog odvraćajućeg učinka sankcije, na sudu koji je uputio zahtjev, koji je jedini nadležan za tumačenje i primjenu nacionalnog prava, je da usporedi, uvažavajući okolnosti predmeta u kojem vodi postupak, visinu iznosa na koji bi davatelj kredita imao pravo u slučaju da ispuni svoju predugovornu obvezu procjene kreditne sposobnosti korisnika kredita na temelju uvida u relevantnu bazu podataka sa onim koji bi mu pripao primjenom sankcije u slučaju povrede te iste predugovorne obveze. Kako bi se utvrdio potonji iznos, na sudu koji je uputio zahtjev je da vodi računa o svim elementima i, posebno, o svim posljedicama koje bi mogle proizaći iz utvrđenja tog suda da je davatelj kredita povrijedio navedenu predugovornu obvezu.

51

U slučaju da sud koji je podnio zahtjev, na temelju usporedbe navedene u prethodnoj točki u sporu za koji je nadležan, utvrdi da davatelj kredita ima primjenom sankcije gubitka prava na ugovorne kamate određene koristi, zato što je iznos glede kojeg je izgubio pravo manji od onog koji bi nastao primjenom uvećane stope zakonskih kamata, proizlazilo bi da sustav sankcija o kojem je riječ u glavnom postupku očito ne osigurava stvarno odvraćajući učinak primijenjene sankcije.

52

Osim toga, vodeći računa o važnosti cilja zaštite potrošača, koji je opisan u točki 43. ove presude, koji je izražen u obvezi davatelja kredita da provjeri kreditnu sposobnost korisnika kredita, ne može se općenito smatrati da sankcija gubitka prava na ugovorne kamate ima stvarno odvraćajući učinak ako bi sud koji je uputio zahtjev utvrdio, na temelju usporedbe izložene u točki 50. ove presude i uvažavajući sve relevantne okolnosti po tom pitanju, da, u slučaju kao što je onaj u kojem vodi postupak, time što zahtijeva punu isplatu cjelokupnog duga zbog zakašnjenja plaćanja korisnika kredita, iznos koji davatelj kredita može osnovano tražiti nakon primjene te sankcije nije bitno manji od onoga na koji bi imao pravo da je ispunio takvu obvezu.

53

Naime, ako se utvrdi da je sankcija gubitka prava na kamatu oslabljena, ili čak bez ikakva učinka, zato što primjena uvećane stope zakonske kamate može zamijeniti učinak takve sankcije, iz toga neophodno proizlazi da ona nema stvarno odvraćajući učinak (vidjeti po sličnosti presudu od 8. lipnja 1994., Komisija/Ujedinjena Kraljevina, C-382/92, Zb., str. I-2435., t. 56. do 58.).

54

U slučaju da sud koji je uputio zahtjev utvrdi da sankcija gubitka prava na ugovorne kamate nema stvarno odvraćajući učinak u smislu članka 23. Direktive 2008/48, valja u odnosu na to ponoviti da je nacionalni sud koji postupa u sporu koji se vodi isključivo između pojedinaca dužan, kad primjenjuje odredbe unutarnjeg prava usvojene u cilju prenošenja obveza predviđenih direktivom, uzeti u obzir sveukupnost pravila nacionalnog prava i tumačiti ih, u najvećoj mogućoj mjeri, u svjetlu teksta kao i cilja te direktive radi postizanja rješenja usklađenog s ciljem iste (vidjeti osobito presudu od 27. veljače 2014., OSA, C‑351/12, t. 44.).

55

S obzirom na sve prethodno izložene navode, na postavljeno pitanje valja odgovoriti na način da članak 23. Direktive 2008/48 treba tumačiti tako da mu je protivna primjena nacionalnog sustava sankcija prema kojemu, u slučaju da davatelj kredita prekrši svoju predugovornu obvezu procjene kreditne sposobnosti korisnika kredita na temelju uvida u relevantnu bazu podataka, isti gubi svoje pravo na ugovornu kamatu, ali ima pravo na temelju zakona na zakonske kamate, koje može tražiti počevši od objave sudske odluke kojom je naloženo korisniku kredita plaćanje neisplaćenih iznosa, i čija se stopa osim toga uvećava za pet postotnih poena ako po isteku roka od dva mjeseca od objave korisnik kredita nije podmirio svoj dug, s obzirom na to da je sud koji je uputio zahtjev naveo da, u slučaju kao što je onaj u glavnom postupku, zahtijevajući punu isplatu cjelokupnog duga zbog zakašnjenja plaćanja korisnika kredita, iznos koji bi davatelj kredita mogao osnovano tražiti nakon primjene sankcije gubitka prava na ugovornu kamatu nije bitno niži od onoga na koji bi imao pravo da je ispunio svoju obvezu provjere kreditne sposobnosti korisnika kredita.

56

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:

Članak 23. Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ treba tumačiti tako da mu je protivna primjena nacionalnog sustava sankcija prema kojemu, u slučaju da davatelj kredita prekrši svoju predugovornu obvezu procjene kreditne sposobnosti korisnika kredita na temelju uvida u relevantnu bazu podataka, isti gubi svoje pravo na ugovornu kamatu, ali ima pravo na temelju zakona na zakonske kamate, koje može tražiti počevši od objave sudske odluke kojom je naloženo korisniku kredita plaćanje neisplaćenih iznosa, i čija se stopa osim toga uvećava za pet postotnih poena ako po isteku roka od dva mjeseca od objave korisnik kredita nije podmirio svoj dug, s obzirom na to da je sud koji je uputio zahtjev naveo da, u slučaju kao što je onaj u glavnom postupku, tražeći punu isplatu cjelokupnog duga zbog zakašnjenja plaćanja korisnika kredita, iznos koji bi davatelj kredita mogao osnovano tražiti nakon primjene sankcije gubitka prava na ugovornu kamatu nije bitno niži od onoga na koji bi imao pravo da je ispunio svoju obvezu provjere kreditne sposobnosti korisnika kredita.