—

za S. Pohla, C. Schöffthaler i U. Willi, Rechtsanwälte,

—

za ÖBB‑Infrastruktur AG, C. Wolf, Rechtsanwalt,

—

za austrijsku vladu, G. Hesse, u svojstvu agenta,

—

za belgijsku vladu, M. Jacobs i L. Van den Broeck, u svojstvu agenata,

—

za španjolsku vladu, A. Rubio González, u svojstvu agenta,

—

za Europsku komisiju, V. Kreuschitz, D. Martin i F. Schatz, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje načela jednakosti postupanja, zabrane bilo kakve diskriminacije na temelju dobi i zaštite legitimnih očekivanja, općih načela prava Unije, kao i članka 21. Povelje o temeljnim pravima Europske unije (dalje u tekstu: Povelja), članka 45. UFEU‑a i Direktive Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja (SL L 303, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 69.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između S. Pohla i njegovog bivšeg poslodavca, ÖBB‑Infrastruktur AG (dalje u tekstu: ÖBB), o određivanju, prilikom njegovog zapošljavanja na neodređeno vrijeme 1. srpnja 1977., referentnog datuma za potrebe napredovanja na platnoj ljestvici vezanoj za to zapošljavanje te posljedicama određivanja navedenog datuma za njegovo razvrstavanje u taj razred kao i za izračun njegove plaće i starosne mirovine.

3

U skladu s člankom 1. Direktive 2000/78 „svrha ove Direktive je utvrditi opći okvir za borbu protiv diskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolnog opredjeljenja u vezi sa zapošljavanjem i obavljanjem zanimanja, kako bi se u državama članicama ostvarila primjena načela jednakog postupanja“.

4

Članak 2. te direktive, naslovljen „Pojam diskriminacije“, određuje:

„1.   Za potrebe ove Direktive ‚načelo jednakog postupanja’ znači nepostojanje bilo kakve izravne ili neizravne diskriminacije na temelju bilo kojeg od razloga iz članka 1.

2.   Za potrebe stavka 1.:

[...]“

5

Članak 3. navedene direktive, naslovljen „Područje primjene“, određuje, u svom stavku 1.:

„U granicama nadležnosti prenesenih na Zajednicu, ova se Direktiva primjenjuje na sve osobe, bilo u javnom ili privatnom sektoru, uključujući javna tijela, u odnosu na:

[...]

[...]“

6

U skladu s člankom 6. stavkom 1. iste direktive, naslovljenim „Opravdano različito postupanje na temelju dobi“:

„Neovisno o članku 2. stavku 2., države članice mogu predvidjeti da se različito postupanje na temelju dobi neće smatrati diskriminacijom, ako su, u kontekstu nacionalnog prava, te razlike objektivno i razumno opravdane legitimnim ciljem, uključujući legitimnu politiku zapošljavanja, tržište rada i strukovno obrazovanje te ako su načini ostvarivanja tog cilja primjereni i nužni.

Takvo različito postupanje može, između ostalog, uključivati:

[...]“

7

Članak 3. Pravilnika o plaćama u saveznom željezničkom sektoru iz 1963. [Bundesbahn‑Besoldungsordnung 1963 (BGBl. 170/1963)], naslovljen „Referentni datum za potrebe napredovanja“, određuje:

„(1)   Referentni datum za potrebe napredovanja – isključujući razdoblja prije navršene 18. godine i uzimajući u obzir restriktivne odredbe iz stavaka 4. do 7. – određuje se tako da se uzme da danu zapošljavanja prethode:

(2)   Sukladno stavku 1. točki (a), uzima se da danu zapošljavanja prethode:

[...]“

8

Članak 1480. austrijskoga građanskog zakonika (Allgemeines Bürgerliches Gesetzbuch) određuje:

„Potraživanja koja se odnose na zakašnjele godišnje obveze, osobito kamate, […] zastarijevaju u roku od tri godine; pravo kao takvo prestaje nekorištenjem tijekom trideset godina“.

9

Dana 25. studenoga 1974. S. Pohl se zaposlio u društvu pravnom predniku ÖBB‑a. To ga je društvo zaposlilo na neodređeno vrijeme 1. srpnja 1977. Tom prilikom navedeno društvo odredilo je da je referentni datum za potrebe napredovanja S. Pohla na platnoj ljestvici vezanoj za njegovo zapošljavanje 12. studenoga 1971. U tu svrhu uzeto je da njegovom zapošljavanju na neodređeno vrijeme razdoblja službe ostvarena u tom društvu prethode u cijelosti. Druga razdoblja službe ostvarena nakon navršene 18. godine kod različitih poduzeća sa sjedištem u Austriji uzeta su u obzir samo do polovice njihovog trajanja. Razdoblja službe ostvarena prije navršene 18. godine nisu uzeta u obzir prilikom određivanja referentnog datuma.

10

Nakon privremenog umirovljenja 4. ožujka 2002., S. Pohl je trajno umirovljen 4. ožujka 2005. Na temelju njegovoga zadnjeg napredovanja 1. siječnja 2002., S. Pohl je bio razvrstan u platni razred 15.

11

Tužbom koju je 2. kolovoza 2011. protiv ÖBB‑a podnio pred Landesgericht Innsbruck (prvostupanjski sud u Innsbrucku), S. Pohl je zahtijevao da se utvrdi da je 1. siječnja 2002. napredovao u platni razred 16. Podredno je zahtijevao da se ÖBB‑u naloži da mu, počevši od 1. siječnja 2002. do 4. ožujka 2002., isplati razliku u plaći između razreda 16 i razreda 15 i, od 5. ožujka 2002., razliku između starosnih mirovina koje je primao i onih koje je trebao primati na temelju razreda 16.

12

S. Pohl u bitnom tvrdi da su razdoblja službe koja je ostvario prije navršene 18. godine, kao i ona koja su ostvarena nakon navršene 18. godine i do 24. studenoga 1974. trebala biti uzeta u obzir u cijelosti prilikom određivanja referentnog datuma za potrebe njegovog napredovanja na platnoj ljestvici vezanoj za njegovo zapošljavanje u ÖBB‑u. Da su ta razdoblja rada bila uzeta u obzir prilikom određivanja tog referentnog datuma, primjenom odgovarajućih odredaba Pravilnika o plaćama u saveznom željezničkom sektoru iz 1963. S. Pohl bio bi uvršten u platni razred 16 prije njegovoga privremenog umirovljenja 4. ožujka 2002.

13

Landesgericht Innsbruck odbio je tužbu S. Pohla u prvom stupnju.

14

S. Pohl je podnio žalbu protiv te odluke pred sudom koji je uputio zahtjev.

15

Vezano za određivanje referentnog datuma za potrebe napredovanja S. Pohla na platnoj ljestvici, taj sud smatra da ga treba razlikovati s obzirom na trenutak kada je navršio 18 godina. Isključenje razdobljâ službe koja prethode tom datumu za izračun referentnog datuma prilikom njegovog zapošljavanja na neodređeno vrijeme moglo bi predstavljati izravnu diskriminaciju na temelju dobi. Uzimanje u obzir razdoblja službe samo u polovici njihova trajanja od navršene 18. godine do 24. studenoga 1974. moglo bi biti protivno načelu jednakosti postupanja, općem načelu prava Unije, kao i zabrani diskriminacije iz članka 45. UFEU‑a.

16

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev upozorava na to da je pravo S. Pohla da zahtijeva ponovnu procjenu referentnog datuma zastarjelo na temelju važećeg roka zastare na temelju nacionalnog prava. Iz toga on zaključuje da su prava koja S. Pohl želi ostvariti u ovom slučaju kako bi postigao dodatnu isplatu plaće i mirovine prema nacionalnom pravu također zastarjela.

17

Pod tim uvjetima Oberlandesgericht Innsbruck odlučio je prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

18

Dopisom od 17. srpnja 2013. sud koji je uputio zahtjev dostavio je Sudu rješenje Oberster Gerichtshofa od 27. lipnja 2013. kojim je taj sud odlučio Sudu postaviti nekoliko prethodnih pitanja o problematici sličnoj onoj u ovom predmetu.

19

Nakon primitka toga dopisa Sud je pozvao sud koji je uputio zahtjev da ga obavijesti želi li izmijeniti ili povući, djelomično ili u cijelosti, prethodna pitanja postavljena na temelju njegovog rješenja od 28. kolovoza 2012.

20

U odgovoru na taj zahtjev sud koji je uputio zahtjev postavio je u odluci, koju je tajništvo Suda zaprimilo 22. kolovoza 2013., dodatno prethodno pitanje, sastavljeno kako slijedi:

„Je li pravu Unije koje je trenutačno na snazi, osobito

protivan nacionalni pravni propis od 27. prosinca 2011. koji se primjenjuje retroaktivno od 1. siječnja 2004. i ukida prava koja se temelje na pravu Unije, osobito na presudi [gore navedenoj Hütter], na uzimanje u obzir razdoblja službe ostvarenih prije navršene 18. godine, bez diskriminacije zbog dobi, kao i prava na plaću koja iz toga proizlaze, time što određivanjem novoga referentnog datuma za potrebe napredovanja za jednu godinu produljuje rok koji omogućava pristup višem platnom razredu u svakom od prva tri platna razreda?“

21

Svojim trećim pitanjem, na koje valja odgovoriti kao prvo, sud koji je uputio zahtjev pita, u biti, je li pravu Unije i, osobito, načelu djelotvornosti, protivan nacionalni pravni propis kao što je onaj o kojemu je riječ u glavnom postupku, koji određuje tridesetogodišnji rok zastare prava za zaposlenika da zahtijeva ponovnu procjenu razdoblja službe koje se mora uzeti u obzir prilikom određivanja toga referentnog datuma, a koji počinje teći sklapanjem sporazuma na temelju kojeg je referentni datum za potrebe napredovanja bio određen ili uvrštavanjem u pogrešan platni razred.

22

Taj sud osobito pita je li dopušteno da taj rok zastare ne počne teći sklapanjem sporazuma u kojemu je referentni datum određen ili uvrštavanjem u pogrešan platni razred, nego od datuma proglašenja gore navedenih presuda Österreichischer Gewerkschaftsbund i Hütter.

23

Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je, u nedostatku propisa Unije u nekom području, na unutarnjem pravnom poretku svake države članice da odredi nadležne sudove i uredi postupovna pravila za sudske postupke koji trebaju osigurati punu zaštitu prava koja pojedinci uživaju na temelju prava Unije, ako navedena pravila nisu manje povoljna od onih koja uređuju slične postupke koji se temelje na unutarnjem pravu (načelo ekvivalentnosti) i ako stvarno ne onemogućavaju ili pretjerano otežavaju korištenje prava koja priznaje pravni poredak Unije (načelo djelotvornosti) (vidjeti, osobito, presudu od 8. rujna 2011., Q‑Beef i Bosschaert, C-89/10 i C-96/10, Zb., str. I-7819., t. 32. i navedenu sudsku praksu).

24

U tom pogledu valja utvrditi da pravo Unije ne sadrži pravila koja se odnose na rokove za pokretanje postupaka vezano za načelo jednakosti postupanja.

25

Iz toga proizlazi da je na svakoj dotičnoj državi članici da unutar svoga unutarnjega pravnog poretka uredi takvo postupovno pravilo, uzimajući u obzir načela ekvivalentnosti i djelotvornosti.

26

Što se tiče načela ekvivalentnosti, valja podsjetiti na to da to načelo prema ustaljenoj sudskoj praksi zahtijeva da se sva pravila vezana za pravna sredstva bez razlikovanja primjenjuju na pravna sredstva koja se temelje na povredi prava Unije i na ona, slična, koja se temelje na nepoštivanju unutarnjeg prava (presuda od 15. travnja 2010., Barth, C-542/08, Zb., str. I-3189., t. 19. i navedena sudska praksa).

27

U ovom slučaju, iz spisa dostavljenog Sudu proizlazi da se tridesetogodišnji rok zastare koji određuje nacionalno pravo primjenjuje neovisno o činjenici je li prilikom povrede prava povrijeđeno pravo Unije ili nacionalno pravo.

28

Stoga se ne može smatrati da je takvo pravilo o zastari protivno načelu ekvivalentnosti.

29

Što se tiče načela djelotvornosti, Sud je presudio da je određivanje razumnih prekluzivnih rokova za pokretanje postupaka u interesu pravne sigurnosti usklađeno s pravom Unije jer ti rokovi nisu takve naravi da u praksi onemogućavaju ili pretjerano otežavaju korištenje prava koja priznaje pravni poredak Unije (vidjeti, u tom smislu, gore navedenu presudu Barth, t. 28. i navedenu sudsku praksu).

30

U vezi s pitanjem utječu li datumi proglašenja gore navedenih presuda Österreichischer Gewerkschaftsbund i Hütter na početak roka zastare koji je određen nacionalnim pravom, valja podsjetiti na to da tumačenje pojedinačnog pravila prava Unije koje mu Sud prida prilikom izvršavanja nadležnosti na temelju članka 267. UFEU‑a po potrebi razjašnjava i određuje značenje i doseg toga pravila onako kako ga treba ili ga je trebalo razumjeti i primjenjivati od trenutka njegovog stupanja na snagu. Drugim riječima, presuda u vezi s prethodnim pitanjem nije konstitutivne, nego isključivo deklarativne naravi, što znači da njezine posljedice načelno nastaju na dan stupanja na snagu pravila koje je Sud tumačio (presuda od 12. veljače 2008., Kempter, C-2/06, Zb., str. I-411., t. 35. i navedena sudska praksa).

31

Što se tiče početka roka zastare, Sud je pojasnio da on načelno proizlazi iz nacionalnog prava i da moguće utvrđenje Suda o povredi prava Unije načelno nema utjecaja na početak tog roka (vidjeti, u tom smislu, gore navedenu presudu Q‑Beef i Bosschaert, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

32

Datumi proglašenja gore navedenih presuda Österreichischer Gewerkschaftsbund i Hütter zato ne utječu na početak roka zastare o kojem je riječ u glavnom postupku i stoga nisu uzimani u obzir prilikom procjene je li u okviru ovog predmeta poštivano načelo djelotvornosti.

33

Kao što proizlazi iz zahtjeva za prethodnu odluku, taj početak roka prema nacionalnom pravu odgovara datumu sklapanja sporazuma na temelju kojeg je referentni datum bio određen ili uvrštavanja u pogrešan platni razred, to jest, u glavnom postupku, 25. studenoga 1974. Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu upozorava na to da je, prema nacionalnom pravu, pravo S. Pohla da zahtijeva ponovnu procjenu referentnog datuma zastarjelo 24. studenoga 2004., davno prije pokretanja postupka u glavnom postupku 2. kolovoza 2011.

34

Ne može se pobiti da takav rok predstavlja razuman prekluzivni rok za pokretanje postupaka u interesu pravne sigurnosti, u smislu sudske prakse navedene u točki 29. ove presude.

35

Povrh toga, s obzirom na činjenicu da se tužba S. Pohla u bitnom odnosi na zakonitost njegovoga zadnjeg napredovanja na platnoj ljestvici dana 1. siječnja 2002., valja ustvrditi to da je on, primjenom nacionalnog prava, za podnošenje tužbe protiv odluke o svojem zadnjem napredovanju na platnoj ljestvici imao na raspolaganju još gotovo tri godine.

36

Osim toga, uz pretpostavku da je S. Pohl svoj zahtjev mogao temeljiti na članku 45. UFEU‑a ili na Direktivi 2000/78, valja utvrditi da se, s jedne strane, na taj članak pred austrijskim sudovima mogao pozivati od 1. siječnja 1995., dana pristupanja Republike Austrije Uniji, što je gotovo deset godina prije isteka roka zastare u glavnom postupku i da je, s druge strane, rok za prijenos Direktive 2000/78 istekao 3. prosinca 2003., što znači da je za podnošenje tužbe za ostvarivanje svojih prava S. Pohl na raspolaganju imao gotovo godinu dana pred navedenim sudovima. U tim okolnostima valja utvrditi to da tridesetogodišnji rok zastare određen nacionalnim pravom, koji je počeo teći sklapanjem sporazuma na temelju kojeg je referentni datum bio određen ili uvrštavanjem u pogrešan platni razred, u glavnom postupku nije takve naravi da u praksi onemogućava ili pretjerano otežava korištenje prava koja S. Pohl, po potrebi, uživa na temelju prava Unije.

37

S obzirom na prethodna razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti tako da pravu Unije i, osobito, načelu djelotvornosti nije protivna nacionalna odredba, kao što je predmetna u glavnom postupku, koja za pravo zaposlenika da zahtijeva ponovnu procjenu razdobljâ službe koja se moraju uzeti u obzir prilikom određivanja referentnog datuma za potrebe napredovanja određuje tridesetogodišnji rok zastare koji počinje teći sklapanjem sporazuma na temelju kojeg je referentni datum bio određen ili uvrštavanjem u pogrešan platni razred.

38

S obzirom na, s jedne strane, odgovor dan na treće pitanje i, s druge strane, utvrđenje suda koji je uputio zahtjev, prema kojemu su pravo S. Pohla da zahtijeva ponovnu procjenu referentnog datuma i stoga tužba protiv odluke koja se odnosi na njegovo zadnje napredovanje na platnoj ljestvici prema tridesetogodišnjem roku zastare koji je određen nacionalnim pravom zastarjeli od 24. studenoga 2004., ne treba odgovarati na druga postavljena pitanja.

39

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) odlučuje:

Nije protivna pravu Unije ni osobito, načelu djelotvornosti nacionalna odredba, kao što je predmetna u glavnom postupku, koja za pravo zaposlenika da zahtijeva ponovnu procjenu razdobljâ službe koja se moraju uzeti u obzir prilikom određivanja referentnog datuma za potrebe napredovanja određuje tridesetogodišnji rok zastare koji počinje teći sklapanjem sporazuma na temelju kojeg je referentni datum bio određen ili uvrštavanjem u pogrešan platni razred.