—

za R. Schmida, koji djeluje u svojstvu stečajnog upravitelja u stečajnom postupku nad imovinom A. Zimmermann, G. S. Mohnfeld, Rechtsanwalt,

—

za njemačku vladu, T. Henze i J. Kemper, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, W. Bogensberger i M. Wilderspin, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 3. stavka 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1346/2000 od 29. svibnja 2000. o stečajnom postupku (SL L 160, str. 1., u daljnjem tekstu: Uredba) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, svezak 3., poglavlje 19., str. 3.).

2

Ovaj zahtjev iznesen je u okviru spora između R. Schmida, koji djeluje u svojstvu stečajnog upravitelja u stečajnom postupku nad imovinom A. Zimmermann (u daljnjem tekstu: dužnik) i L. Hertel, s boravištem u Švicarskoj, u pogledu tužbe za pobijanje.

3

Uvodne izjave 2. do 4., 8., 12. i 14. Uredbe određuju:

[...]

[...]

[...]

4

Članak 1. stavak 1. Uredbe određuje:

„Ova se Uredba primjenjuje na cjelokupni stečajni postupak koji ima za posljedicu djelomičnu ili potpunu prodaju imovine dužnika i imenovanje stečajnog upravitelja.“

5

Članak 3. Uredbe naslovljen „Međunarodna nadležnost“ predviđa u 1. stavku:

„Sudovi države članice unutar čijeg državnog područja se nalazi središte dužnikova glavnog interesa imaju nadležnost pri pokretanju stečajnog postupka. [...]“

6

Članak 5. stavak 1. Uredbe predviđa:

„Pokretanje stečajnog postupka nema učinka na stvarna prava vjerovnika ili trećih u vezi s materijalnom ili nematerijalnom, pokretnom ili nepokretnom imovinom ‐ i određenom imovinom i naplatom neodređene imovine kao cjeline koja se mijenja s vremena na vrijeme ‐ koja pripada dužniku, a nalazi se na državnom području druge države članice u vrijeme pokretanja postupka.“

7

Prema članku 6. stavku 1. Uredbe:

„Pokretanje stečajnog postupka ne utječe na pravo vjerovnika da zahtijeva kompenzaciju svojih tražbina s tražbinama dužnika ako je dopuštena mjerodavnim pravom za tražbinu insolventnog dužnika.“

8

Članak 14. Uredbe glasi:

„Kada, postupkom zaključenim nakon pokretanja stečajnog postupka, dužnik za naknadu proda:

valjanost takvog postupka uređuje se pravom države na čijem se državnom području nalazi nepokretna imovina ili pod čijom se ovlašću vodi takav registar.“

9

Članak 25. stavak 1. Uredbe glasi:

„Odluke donesene od strane suda čija je sudska odluka u vezi s pokretanjem stečajnog postupka priznata u skladu s člankom 16., a koja se bavi tijekom i okončanjem stečajnog postupka, kao i stečajne nagodbe odobrene od strane tog suda, priznat će se bez daljnjih formalnosti. Takve se odluke izvršavaju u skladu s člancima 31. do 51. s izuzetkom članka 34. stavka 2. Bruxelleske konvencije o nadležnosti i provedbi odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, kako je izmijenjena Konvencijama o pristupanju ovoj Konvenciji.

Prvi se podstavak također primjenjuje na odluke koje izravno proizlaze iz stečajnih postupaka i koje su s njima tijesno povezane, čak i ako ih donosi drugi sud.

[...]“

10

U skladu s člankom 44. stavkom 3. točkom (a) Uredbe, ona se ne primjenjuje „u bilo kojoj državi članici, dok je to suprotno obvezama koje u vezi sa stečajem proizlaze iz konvencije koju je ta država zaključila s jednom ili više trećih zemalja prije stupanja na snagu ove Uredbe.“

11

Prilog A Uredbe sadrži popis stečajnih postupaka iz članka 1. stavka 1.

12

Ralph Schmid je stečajni upravitelj u stečajnom postupku pokrenutom protiv dužnika 4. svibnja 2007. u Njemačkoj. Tuženica, L. Hertel, ima boravište u Švicarskoj. R. Schmid je protiv nje podnio tužbu za pobijanje pred njemačkim sudovima tražeći povrat iznosa od 8015,08 eura bez kamata u imovinu dužnika. Tužba je odbačena kao nedopuštena u prvom i drugom stupnju zbog nepostojanja međunarodne nadležnosti njemačkih sudova. R. Schmid je protiv navedene odluke podnio „reviziju“ Bundesgerichtshofu.

13

Bundesgerichtshof je istaknuo da spor o glavnoj stvari pripada u područje stvarne nadležnosti iz članka 3. stavka 1. Uredbe. U tom pogledu pozvao se na presudu od 12. veljače 2009., Seagon (C-339/07, Zb., str. I-767.), i podsjetio da je Sud u toj presudi odlučio da su sudovi države članice na području koje je pokrenut stečajni postupak nadležni odlučivati o tužbi za pobijanje protiv tuženika koji ima sjedište u drugoj državi članici.

14

Međutim, još nije odlučeno o tome primjenjuje li se članak 3. stavak 1. Uredbe također i kad je stečajni postupak pokrenut u državi članici, a tuženik protiv kojeg je podnesena tužba za pobijanje ima domicil ili sjedište ne u državi članici nego u trećoj zemlji.

15

Sud koji je uputio zahtjev smatra da je, u skladu s člankom 3. stavkom 1. Uredbe, dovoljno u svrhu primjene te odredbe da je središte dužnikovih glavnih interesa u državi članici. Međutim, primjena te Uredbe pretpostavlja postojanje prekograničnog elementa pa je nejasno mora li se taj element odnositi na drugu državu članicu ili na treću zemlju.

16

Pod takvim je okolnostima Bundesgerichtshof odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Jesu li sudovi države članice na čijem državnom području je pokrenut stečajni postupak koji se odnosi na dužnikovu stečajnu masu nadležni za odlučivanje o tužbi za pobijanje zbog insolventnosti protiv tuženika koji nema svoj domicil ili sjedište na državnom području države članice?“

17

Ovim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 1. Uredbe tumačiti u smislu da su sudovi države članice na čijem je državnom području pokrenut stečajni postupak nadležni za odlučivanje o tužbi za pobijanje zbog insolventnosti protiv tuženika koji nema svoj domicil ili sjedište na državnom području države članice.

18

Kako bi se odgovorilo na to pitanje, najprije treba podsjetiti da članak 3. stavak 1. Uredbe propisuje samo to da sudovi države članice na čijem se državnom području nalazi središte dužnikovih glavnih interesa imaju nadležnost pri pokretanju stečajnog postupka. U slučaju glavnog postupka središte dužnikovih glavnih interesa nalazi se u Njemačkoj.

19

Međutim, najprije je potrebno utvrditi imaju li, kad se jedini prekogranični element u predmetnom slučaju odnosi na odnos između države članice i treće zemlje, sudovi te države članice nadležnost u stečajnom postupku na temelju članka 3. stavka 1. Uredbe ili, naprotiv, ovo pitanje iz područja međunarodnog prava treba riješiti primjenom nacionalnog prava te države članice.

20

U pogledu pitanja koje se javlja u okviru ovog utvrđivanja, naime je li potrebno, kako bi se Uredba primjenjivala, da u svakom slučaju postoje prekogranični elementi u smislu da u područje primjene Uredbe pripadaju samo slučajevi gdje postoje poveznice između dviju ili više država članica, valja napomenuti da iz teksta odredbi Uredbe ne proizlazi takav opći i apsolutni uvjet.

21

Kao što je nezavisna odvjetnica istaknula u točki 25. svoga mišljenja, ni članak 1. Uredbe pod nazivom „Područje primjene“ ni prilog A Uredbe koji sadrži popis stečajnih postupaka iz te prve odredbe ne ograničavaju primjenu Uredbe na postupke koji imaju prekogranični element u smislu izloženom u prethodnoj točki. Isto proizlazi iz uvodne izjave 14. Uredbe, prema kojoj se primjena Uredbe isključuje samo kada se središte dužnikovih glavnih interesa nalazi izvan Europske unije.

22

Točno je da primjena više odredbi Uredbe pretpostavlja postojanje elemenata koji se vežu uz državno područje ili pravni sustav najmanje dviju država članica, kao što je to slučaj u članku 5. stavku 1. Uredbe, a koji predviđa pravilo o stvarnim pravima trećih u vezi s imovinom dužnika koja se u vrijeme pokretanja postupka nalazi na državnom području „druge države članice“, ili odredbi III. poglavlja Uredbe koje se odnose na „sekundarne stečajne postupke“, pri čemu se misli samo na sekundarne postupke pokrenute u drugoj državi članici.

23

Međutim, druge odredbe Uredbe, kao na primjer njezini članci 6. i 14., ne sadrže takva izričita ograničenja. Osim toga, članak 44. stavak 3. točka (a) Uredbe određuje da se Uredba ne primjenjuje, u svakoj državi članici, kad je to suprotno obvezama koje u vezi sa stečajem proizlaze iz konvencije koju je ta država zaključila s jednom ili više trećih zemalja prije stupanja na snagu ove Uredbe. Ta odredba bi u načelu bila suvišna kad se predmetna Uredba ne bi primjenjivala na odnose između države članice i treće države.

24

U ovom kontekstu, u pogledu odredbi Uredbe koje izričito ne propisuju prekogranični element koji uključuje barem dvije države članice, potrebno je utvrditi da ciljevi Uredbe, kao što to osobito proizlazi iz njezinih uvodnih izjava, također ne podupiru usko tumačenje njezinog područja primjene koje pretpostavlja nužno postojanje tog elementa.

25

Iako iz uvodnih izjava 2. do 4. Uredbe proizlazi da je njezin cilj ponajprije osigurati „pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta“, iz uvodne izjave 4. jasno je da je za taj cilj potrebno „izbjegavati poticanje stranaka da prenose svoju imovinu ili sudski postupak iz jedne države članice u drugu, u potrazi za povoljnijim pravnim položajem (forum shopping)“. U uvodnoj izjavi 8. Uredbe naveden je cilj „poboljšavanja učinkovitosti i djelotvornosti stečajnih postupaka koji imaju prekogranične učinke“, a uvodna izjava 12. Uredbe određuje da stečajni postupci iz područja primjene Uredbe „imaju općenito područje primjene i usmjereni su k tomu da obuhvate svu dužnikovu imovinu“. Ovi posljednji ciljevi ne uključuju samo odnose među državama članicama nego i, po svojoj prirodi i u skladu sa svojim tekstom, sve prekogranične situacije.

26

Naposljetku, ograničavanje područja primjene Uredbe na situacije koje nužno podrazumijevaju najmanje dvije države članice ne proizlazi također ni iz posebnih ciljeva iz članka 3. stavka 1. Uredbe.

27

Potrebno je podsjetiti u tom pogledu da navedena odredba sadrži samo pravilo o međunarodnoj nadležnosti, prema kojem „sudovi države članice unutar čijeg državnog područja se nalazi središte dužnikova glavnog interesa imaju nadležnost pri pokretanju stečajnog postupka.“ Prema tome, svrha je članka 3. stavka 1. Uredbe tumačenog u smislu uvodne izjave 8. Uredbe poticati predvidljivost, a time i pravnu sigurnost u pogledu sudske nadležnosti u području stečaja.

28

Sud je već odlučio da, za utvrđivanje sudske nadležnosti za pokretanje stečajnog postupka, središte dužnikovih glavnih interesa treba utvrditi na dan kada je podnesen zahtjev za pokretanje stečajnog postupka (vidjeti presudu od 17. siječnja 2006., Staubitz‑Schreiber, C-1/04, Zb., str. I-701., t. 29.). Kao što je to nezavisna odvjetnica istaknula u točki 29. svog mišljenja, u tom ranom stadiju postupka postojanje eventualnog prekograničnog elementa možda još nije poznato. Međutim, određivanje sudske nadležnosti ne može se odgoditi do vremena kada, pored središta dužnikovih glavnih interesa, budu poznate i lokacije različitih aspekata postupka kao što su domicil mogućeg tuženika u dodatnom postupku. Čekanje da se saznaju ti elementi ugrozilo bi ostvarivanje ciljeva poboljšavanja učinkovitosti i djelotvornosti stečajnih postupaka s prekograničnim učincima.

29

Stoga primjena članka 3. stavka 1. Uredbe ne može, kao opće pravilo, ovisiti o postojanju prekogranične veze s drugom državom članicom.

30

U navedenim okolnostima, u pogledu specifičnog pitanja imaju li sudovi države članice na području koje je pokrenut stečajni postupak nadležnost odlučivati o tužbi za pobijanje zbog insolventnosti protiv tuženika koji nema domicil na području države članice, potrebno je podsjetiti da je Sud u točki 21. ranije navedene presude Seagon odlučio da članak 3. stavak 1. Uredbe treba tumačiti u smislu da sudovima države članice koji imaju nadležnost za pokretanje stečajnih postupaka također povjerava i međunarodnu nadležnost za odlučivanje o tužbama koje izravno proizlaze iz tog postupka i koje su s njim usko povezane.

31

Točno je da je Sud u točki 25. navedene presude također odlučio da su stoga ti sudovi nadležni za odlučivanje o tužbi za pobijanje zbog insolventnosti i koja je usmjerena protiv tuženika koji ima sjedište u drugoj državi članici.

32

Međutim, sama činjenica da se Sud u istoj presudi ograničio na utvrđivanje nadležnosti suda koji je pokrenuo stečajni postupak za odlučivanje o tužbama protiv tuženikâ sa sjedištem u drugoj državi članici ne dopušta zaključiti da se takva nadležnost a priori isključuje kada predmetni tuženik ima sjedište u trećoj zemlji s obzirom na činjenicu da Sud nije odlučivao o tom pitanju. Tuženik u predmetu u kojem je donesena ranije navedena presuda Seagon imao je sjedište u državi članici.

33

Osim toga, potrebno je utvrditi da ciljevi iz članka 3. stavka 1. Uredbe, kako je navedeno u točki 27. ove presude, usmjereni na povećanje predvidljivosti sudske nadležnosti u području stečaja i time pravne sigurnosti, podržavaju tumačenje prema kojem navedena odredba također uspostavlja nadležnost za odlučivanje o tužbi za pobijanje zbog insolventnosti i usmjerena je protiv tuženika koji ima domicil u trećoj zemlji. Usklađivanje u Uniji pravila o sudskoj nadležnosti za odlučivanje o tužbama za pobijanje zbog insolventnosti pridonosi ostvarivanju tih ciljeva, neovisno o tome ima li tuženik sjedište u državi članici ili trećoj zemlji.

34

Taj zaključak ne može se dovoditi u pitanje zbog činjenice koju je na raspravi istaknula njemačka vlada, naime da će tuženik u takvoj tužbi za pobijanje biti tužen pred sudom države različite od one u kojoj se nalazi njegov domicil.

35

Potrebno je utvrditi da je kriterij uspostavljen Uredbom za utvrđivanje koji je sud nadležan odlučivati o toj tužbi, konkretno kriterij središta dužnikovih glavnih interesa, za tuženika uobičajeno predvidljiv te ga on može uzeti u obzir u vrijeme kada sudjeluje s dužnikom u poslu koji bi mogao biti pobijan u okviru stečajnog postupka. Pod takvim uvjetima, ciljevi predvidljivosti sudske nadležnosti u području stečaja i pravne sigurnosti koji proizlaze iz uvodne izjave 8. Uredbe, kao i, ako je riječ o takvom slučaju, cilj izbjegavanja poticanja stranaka da prenose svoju imovinu iz jedne države u drugu ili odabiru određeni sud kako bi stekle povoljniji pravni položaj naveden u uvodnoj izjavi 4. Uredbe, prevladavaju nad zabrinutosti da se izbjegne situacija u kojoj će tuženik biti tužen pred stranim sudom.

36

Jednako tako ne stoji argument da sudovi u trećoj zemlji neće biti ničim vezani da priznaju ili izvrše odluku suda nadležnog u Uniji ili, drugim riječima, da će primjena članka 3. stavka 1. Uredbe biti bez učinka ako je tuženikov domicil u trećoj zemlji.

37

Kao što je to nezavisna odvjetnica istaknula u točkama 36. i 38. svog mišljenja, činjenica da odredbe Uredbe o priznavanju i izvršenju odluka koje je donio sud koji je pokrenuo stečajni postupak ne obvezuju treće zemlje ne sprečava primjenu pravila o nadležnosti iz članka 3. stavka 1. te Uredbe. Štoviše, čak i ako se u određenom slučaju nije moguće osloniti na samu Uredbu u pogledu priznavanja i izvršenja sudskih odluka, katkad je moguće dobiti priznavanje i izvršenje presude koju je donio nadležni sud primjenom bilateralne konvencije.

38

Osim toga, potrebno je utvrditi da čak i kada ne bi došlo do priznanja i izvršenja takve presude na temelju bilateralne konvencije u državi u kojoj tuženik ima domicil, tu presudu mogu priznati i izvršiti druge države članice u skladu s člankom 25. Uredbe, osobito ako se dio tuženikove imovine nalazi na državnom području jedne od tih država.

39

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da članak 3. stavak 1. Uredbe treba tumačiti u smislu da su sudovi država članica na čijem je državnom području pokrenut stečajni postupak nadležni za odlučivanje o tužbi za pobijanje zbog insolventnosti protiv tuženika koji nema domicil na području države članice.

40

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

Članak 3. stavak 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1346/2000 od 29. svibnja 2000. o stečajnom postupku treba tumačiti u smislu da su sudovi država članica na čijem je državnom području pokrenut stečajni postupak nadležni za odlučivanje o tužbi za pobijanje zbog insolventnosti protiv tuženika koji nema domicil na području države članice.