—

za I. i N. Christodoulou i Afoi N. Christodoulou AE, P. Niadis i A. Karydi, dikigoroi,

—

za grčku vladu, K. Paraskevopoulou, P. Karastergiou, I. Bakopoulos i K. Boskovits, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, D. Triantafyllou i B.‑R. Killmann, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 24., 29., 32. i 146. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice (SL L 302, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 2., str. 110.), kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 82/97 Europskog parlamenta i Vijeća od 19. prosinca 1996. (SL L 17, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 17., str. 80.) (u daljnjem tekstu: Carinski zakonik).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između I. i N. Christodoulou i Afoi N. Christodoulou AE (u daljnjem tekstu zajednički: tužitelji) protiv Elliniko Dimosio (pročelnik carinskog ureda u Sérraiju), glede rješenja o odmjeravanju carine koje im je izdano.

3

Prema odredbi članka 24. Carinskog zakonika:

„Roba čija proizvodnja uključuje više od jedne zemlje smatrat će se da potječe iz zemlje u kojoj je prošla posljednju bitnu gospodarski opravdanu preradu ili obradu u trgovačkom društvu koja je opremljena za tu svrhu i dovodi kod poduzetnika koji je opremljen za tu svrhu, do proizvodnje novog proizvoda ili predstavlja važnu fazu proizvodnje.”

4

Članak 25. Zakonika propisuje:

„Svaka prerada ili obrada za koju se utvrdi ili u vezi s kojom utvrđene činjenice potvrđuju pretpostavku da je njezin jedini cilj bio izbjeći primjenu propisa koji se u Zajednici primjenjuju na robu iz određenih zemalja, neće se ni u kojemu slučaju smatrati dostatnom da bi tako proizvedena roba stekla podrijetlo zemlje gdje je prerada ili obrada provedena u smislu članka 24.”

5

Članak 29. navedenog zakonika glasi kako slijedi:

„1.   Carinska vrijednost uvezene robe njezina je transakcijska vrijednost, a to je stvarno plaćena ili plativa cijena za robu koja se prodaje radi izvoza u carinsko područje Zajednice, usklađena, tamo gdje je to potrebno, s člancima 32. i 33. pod uvjetom da:

[...]”

6

Članak 30. istog zakonika propisuje:

„1.   Kada nije moguće odrediti carinsku vrijednost prema članku 29., carinska vrijednost bit će određena tako što će se ići redom kroz stavak 2. točke (a), (b), (c), i (d) do prve točke prema kojoj se ona može odrediti [...]

2.   Carinska vrijednost, kako je utvrđena ovim člankom, je:

[...]”

7

Prema odredbama članka 31. Carinskog zakonika:

„1.   Ako carinsku vrijednost uvezene robe nije moguće odrediti prema člancima 29. ili 30., carinska vrijednost se određuje na temelju podataka dostupnih u Zajednici, koristeći opravdana sredstva u skladu s načelima i općim odredbama:

[...]”

8

Članak 32. toga zakonika propisuje:

„1.   Kod određivanja carinske vrijednosti prema članku 29., cijeni koja je stvarno plaćena ili koju treba platiti za uvezenu robu dodaju se:

[...]

2.   Cijena koja je stvarno plaćena ili koju treba platiti uvećava se prema odredbama ovog članka samo na temelju objektivnih i mjerljivih podataka.

3.   Kod određivanja carinske vrijednosti ne uvećava se cijena koja je stvarno plaćena ili koju treba platiti, osim ako je to predviđeno ovim člankom.

[...]”

9

Prema odredbi članka 145. stavka 1. citiranog zakonika:

„Ne dovodeći u pitanje odredbe koje uređuju posebna područja koja se odnose na sustav standardne zamjene iz članaka 154. – 159. ili članka 123., postupak vanjske proizvodnje odobrava se za robu Zajednice koja se privremeno izvozi iz carinskog područja Zajednice radi određenih proizvodnih radnji, a proizvodi koji nastanu tim radnjama mogu se pustiti u slobodni promet s potpunim ili djelomičnim oslobođenjem od uvoznih carina.”

10

Članak 146. stavak 1. istog zakonika glasi kako slijedi:

„Postupak vanjske proizvodnje nije dopušten za robu Zajednice:

[...]

11

Članak 4. stavak 3. Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 2988/95 od 18. prosinca 1995. o zaštiti financijskih interesa Europskih zajednica (SL L 312, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 7., str. 5.) propisuje:

„Radnje za koje je određeno da imaju svrhu stjecanja pogodnosti suprotno ciljevima prava Zajednice, u slučaju umjetnog stvaranja traženih uvjeta za stjecanje te pogodnosti imaju za posljedicu, ovisno o slučaju, nemogućnost dobivanja pogodnosti ili njezino oduzimanje.”

12

Članak 20. Uredbe Komisije (EZ) br. 800/1999 od 15. travnja 1999. o utvrđivanju zajedničkih detaljnih pravila za primjenu sustava izvoznih subvencija za poljoprivredne proizvode (SL L 102, str. 11.) propisuje:

„1.   Ako:

[...]

subvencija po jedinstvenoj stopi ili dio subvencije iz članka 18. stavka 2. isplaćuje se samo ako je proizvod napustio carinski teritorij Zajednice sukladno članku 7. te ako je

[...]” [neslužbeni prijevod]

13

Afoi N. Christodoulou AE (u daljnjem tekstu: Christodoulou), društvo čije se registrirano sjedište nalazi u Návplionu (Grčka), specijalizirano je u području prerade voća, uglavnom naranči, radi proizvodnje voćnih sokova. Društvo ima prodajni odjel blizu Atene (Grčka) i tvornicu koja se nalazi na sjeveru Grčke.

14

Dana 15. veljače 2006. služba za carinsku provjeru u Solunu (Grčka) provela je naknadni nadzor radi provjere poštuje li Christodoulou carinske propise koji se odnose na uvoz soka od naranče s dodatkom šećera podrijetlom iz Bugarske, koji je ostvarivan preko carinarnice Sérrai od siječnja 2002.

15

Tom nadzoru prethodio je jedan drugi nadzor koji je proveden tijekom studenoga 2005. u odnosu na Elliniki Viomichania Zacharis AE radi provjere poštuje li to društvo odredbe koje uređuju izvozne subvencije za izvoz šećera u Bugarsku, namijenjenog društvu Agrima SA (u daljnjem tekstu: Agrima) čije se registrirano sjedište nalazi u Sofiji (Bugarska). Tijekom tog nadzora utvrđeno je da je izvoz predmetnog šećera naveden u deklaracijama o konačnom izvozu i da ga se obavljalo na temelju zahtjeva i za račun društva Christodoulou, koje je za to platilo cijenu. Budući da je izvoz bijelog šećera bio subvencioniran, izvozna cijena navedenog šećera bila je manja od prodajne cijene na unutarnjem tržištu.

16

Nadzor od 15. veljače 2006. pokazao je da je preko carinarnice u Návplionu i na temelju deklaracija o konačnom izvozu Christodoulou, za potrebe društva Agrima, također izvozio koncentrirani sok od naranče iz vlastite proizvodnje.

17

Društvo Agrima zaprimilo je oba proizvoda, i to šećer i sok od naranče, na temelju deklaracija za privremeni uvoz u carinskom postupku unutarnje proizvodnje radi ponovnog izvoza bez plaćanja carine. Nakon jednostavnog miješanja dvaju predmetnih proizvoda i razvodnjavanja, sok od naranče s dodatkom šećera (u daljnjem tekstu: konačni pripravak), čija je deklarirana zemlja podrijetla bila Bugarska, ponovno je izvezen u Grčku za društvo Christodoulou. Za svaki izvoz društvo Agrima ispostavilo je račun na iznos od 511,30 eura, koji je ostao neizmijenjen u razdoblju od siječnja 2002. do 2006. godine.

18

Između društava Christodoulou i Agrima nije postojao pisani sporazum.

19

Nadalje, iz provjere knjigovodstvenih zapisa dvaju društava proizlazi da je prijavljena carinska vrijednost za uvezeni konačni pripravak bila veća od carinske vrijednosti koju je procijenila služba za carinsku provjeru u Solunu. Prema njezinom mišljenju, sukladno člancima 29. i 32. Carinskog zakonika, cijenu od 511,30 eura, koja je stvarno plaćena prilikom svakog uvoza i koja odgovara troškovima povezanima s miješanjem sastavnih dijelova, valja uvećati za sljedeće iznose:

20

Carinska tijela utvrdila su da je Christodoulou zaračunao previsoku cijenu za koncentrirani sok od naranče isporučen bez naknade, kako bi se na uvoz konačnog pripravka podrijetlom iz Bugarske primijenila carina od 12,2 % ad valorem, s obzirom na to da je predmetni proizvod bio klasificiran pod podbrojem 2009 19 98 99 Kombinirane nomenklature (sok od naranče s Brix vrijednošću većom od 20, ali ne većom od 67, čija vrijednost prelazi 30 eura za 100 kg).

21

Međutim, na temelju carinske vrijednosti koju su procijenila carinska tijela navedeni je proizvod trebalo klasificirati pod tarifnim podbrojem 2009 19 91 99 (sok od naranče s Brix vrijednošću većom od 20, ali ne većom od 67, čija vrijednost ne prelazi 30 eura za 100 kg), tako da bi za njega uvozna carina iznosila 15,2 % ad valorem.

22

Dakle, Christodoulou je, s jedne strane, uvozeći konačni pripravak po cijeni nižoj od one koja se ostvaruje na unutarnjem tržištu, stekao financijsku korist na unutarnjem tržištu jer je kupio bijeli šećer po subvencioniranoj izvoznoj cijeni (od 0,24 do 0,325 eura/kg umjesto po 0,705 eura/kg), te je, s druge strane, zbog primjene carine od 12,2 % umjesto 15,2 % izbjegao plaćanje uvozne carine u visini od 1.237.189,04 eura.

23

Carinarnica u Sérraiju na temelju tih utvrđenja sastavila je zapisnik o carinskom prekršaju. Odlukom o odmjeravanju carine od 10. veljače 2009. pročelnik carinskog ureda naložio je tužiteljima plaćanje utajenih iznosa, uvećanih za davanja, kao i novčane kazne.

24

Dana 27. travnja 2009. tužitelji su podnijeli tužbu pred Dioikitiko Protodikeio Serron radi osporavanja zakonitosti i poništenja odluke o odmjeravanju carine. Tužitelji smatraju da stvarno plaćenoj cijeni za konačni pripravak, osim troškova koji se odnose na proizvodnju soka od naranče, kupnju šećera i prijevoz konačnog pripravka, valja dodati druge troškove koji se odnose na ambalažu, radnu snagu i proizvodnju.

25

Grčka država zatražila je da se tužba odbije kao neosnovana.

26

Dioikitiko Protodikeio Serron prije svega navodi da se konačni pripravak nije mogao smatrati proizvodom bugarskog podrijetla zato što nije bilo dokazano da su šećer i koncentrirani sok od naranče „konačno” uvezeni u Bugarsku, da su bili stavljeni u promet i da su prošli bitnu obradu. Prema tom sudu, čini se da je deklarirana carinska vrijednost konačnog pripravka bila netočna, odnosno nije odgovarala plaćenoj cijeni ili onoj koju je trebalo platiti za proizvod koji je bio predmet sporazuma zaključenog između Agrima i Christodoulou.

27

Nadalje, Dioikitiko Protodikeio Serron podsjeća da su se carinska tijela, kako bi utvrdila carinsku vrijednost konačnog pripravka, pozvala na odredbe članaka 29. i 32. Carinskog zakonika, dodajući iznosu od 511,30 eura odgovarajuće troškove miješanja, troškove proizvodnje koncentriranog soka, troškove nabave bijelog šećera kao i troškove prijevoza tog pripravka u Grčku za svaki uvoz.

28

Na kraju, taj je sud istaknuo da je, u odnosu na većinu uvoza konačnog pripravka, dio prijavljene carinske vrijednosti koja je odgovarala vrijednosti koncentriranog soka od naranče premašivao vrijednost troškova njegove proizvodnje te je takvo prekomjerno zaračunavanje dovelo do toga da je taj pripravak ulazio u tarifni razred prema kojem se plaćala smanjena carina od 12,2 %.

29

Imajući u vidu naprijed izloženo, navedeni sud nije siguran koji je način izračuna carinske vrijednosti konačnog pripravka u skladu s odredbama prava Unije.

30

U tim je okolnostima Dioikitiko Protodikeio Serron odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

31

Svojim prvim dvama pitanjima, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 29. i 32. Carinskog zakonika tumačiti tako da ih se primjenjuje prilikom određivanja carinske vrijednosti robe uvezene na temelju ugovora za koji, iako definiran kao ugovor o prodaji, proizlazi da je u stvari ugovor o obradi ili preradi koji ne udovoljava uvjetima iz članka 24. toga zakonika, prema kojima bi se za predmetnu robu smatralo da potječe iz zemlje u kojoj je obavljena obrada ili prerada.

32

Kako bi se dao odgovor na ta pitanja valja, kao prvo, utvrditi primjenjuju li se članci 29. i 32. Carinskog zakonika isključivo na ugovore o kupoprodaji, ili su i ugovori o obradi ili preradi takvi da ulaze u područje primjene tih članaka. Kao drugo, valja ispitati u kojoj mjeri određenje podrijetla robe u skladu s člankom 24. tog zakonika utječe na određenje carinske vrijednosti u odnosu na članke 29. i 32. navedenog zakonika.

33

Prije svega valja navesti da pojam „prodaje” nije definiran Carinskim zakonikom i da Carinski zakonik radi utvrđenja značenja i dosega tog pojma ne upućuje na pravo država članica.

34

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, iz zahtjeva za jedinstvenom primjenom prava Unije te načela jednakosti proizlazi da izrazi u nekoj odredbi prava Unije koja izravno ne upućuje na pravo država članica, radi utvrđenja njezinog sadržaja i opsega, moraju u pravilu dobiti autonomno i jedinstveno tumačenje na cijelom području Europske unije koje valja dati vodeći računa o kontekstu odredbe i cilju koji se želi postići propisom o kojemu je riječ (vidjeti osobito presudu od 19. rujna 2000., Linster, C‑287/98, Recueil, str. I‑6917., t. 43. i presudu od 11. ožujka 2003., Ansul, C‑40/01, Recueil, str. I‑2439., t. 26.).

35

Utoliko, pojam „prodaje”, koji se navodi u članku 29. stavku 1. Carinskog zakonika, ulazi u pravo Unije i mora ga se tumačiti vodeći računa o cilju koji se predmetnim propisom želi postići te kontekstu u kojemu se taj članak nalazi.

36

U odnosu na cilj koji se želi postići, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da propisi Unije koji se odnose na carinske procjene imaju za cilj uspostavljanje pravičnog, jedinstvenog i neutralnog sustava koji isključuje uporabu arbitrarnih i fiktivnih carinskih vrijednosti (presuda od 6. lipnja 1990., Unifert, C‑11/89, Recueil, str. I‑2275., t. 35.; presuda od 19. listopada 2000., Sommer, C‑15/99, Recueil, str. I‑8989., t. 25. i presuda od 16. studenoga 2006., Compaq Computer International Corporation, C‑306/04, Recueil, str. I‑10991., t. 30.).

37

Što se tiče konteksta u kojem se nalazi članak 29. Carinskog zakonika, valja podsjetiti da je tim zakonikom uspostavljen sustav za određivanje carinske vrijednosti uvezene robe.

38

Tako, na temelju članka 29. carinsku vrijednost uvezene robe čini njezina transakcijska vrijednost, a to je stvarno plaćena ili plativa cijena za robu koja se prodaje radi izvoza u carinsko područje Unije, uz iznimku usklađivanja, tamo gdje je potrebno, s člancima 32. i 33. istog zakonika.

39

U tom je pogledu Sud pojasnio da, ako stvarno plaćena ili plativa cijena za robu predstavlja, kao opće pravilo, temelj izračuna carinske vrijednosti (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Sommer, t. 22.), tada je cijena podatak koji eventualno valja uskladiti gdje je to potrebno kako bi se spriječilo da se odredi arbitrarna ili fiktivna carinska vrijednost (presuda od 19. ožujka 2009., Mitsui & Co. Deutschland, C‑256/07, Recueil, str. I‑1951., t. 24.).

40

Naime, transakcijska vrijednost mora odražavati stvarnu ekonomsku vrijednost uvezene robe i voditi računa o svim sastavnim dijelovima te robe koji imaju ekonomsku vrijednost (gore navedena presuda Compaq Computer International Corporation, t. 30. i presuda od 15. srpnja 2010., Gaston Schul, C‑354/09, Recueil, str. I‑7449., t. 29. i tamo navedena sudska praksa).

41

Kada u skladu s člankom 29. Carinskog zakonika ipak nije moguće odrediti carinsku vrijednost na temelju transakcijske vrijednosti uvezene robe, carinska procjena obavlja se u skladu s odredbama članka 30. tog zakonika primjenom metoda prema redoslijedu predviđenom u točkama a), b), c) i d) stavka 2. potonjeg članka.

42

U slučaju da nije moguće odrediti carinsku vrijednost uvezene robe ni na temelju članka 30. Carinskog zakonika, carinska procjena obavlja se u skladu s odredbama članka 31. tog zakonika.

43

Dakle, iz sadržaja članaka 29. do 31. navedenog zakonika te iz redoslijeda prema kojemu se na temelju tih članaka moraju primijeniti kriteriji za određivanje carinske vrijednosti proizlazi da su te odredbe međusobno povezane odnosom supsidijarnosti. Naime, samo ako carinsku vrijednost nije moguće odrediti primjenom konkretne odredbe, valja primijeniti odredbu koja slijedi neposredno nakon nje prema propisanom redoslijedu.

44

S obzirom na to da je za potrebe carinske procjene dana prednost transakcijskoj vrijednosti, u skladu s člankom 29. Carinskog zakonika, pretpostavlja se da je ta metoda određenja carinske vrijednosti najpogodnija i najčešće primjenjivana.

45

Kako bi se osigurala ta prednost, pojam „prodaje” koji se navodi u stavku 1. tog članka 29. valja široko tumačiti.

46

Slijedom navedenog, nije relevantno pitanje mora li ugovorni odnos između kupca i prodavatelja biti utemeljen na ugovoru o prodaji ili proizlaziti iz jednostavnog ugovora o obradi ili proizvodnji uvezene robe, s obzirom na to da su obrada i proizvodnja u konkretnom slučaju provedene bez naplate od kupca za prodavatelja.

47

Takvo je tumačenje, nadalje, utemeljeno na odredbama članka 32. Carinskog zakonika koje propisuju stavke koje valja dodati stvarno plaćenoj ili cijeni koju treba platiti za uvezenu robu kako bi se odredila carinska vrijednost.

48

U tom pogledu, članak 32, a posebice stavak 1. točka (b) podtočka i., propisuje da se cijeni koja je stvarno plaćena ili koju treba platiti dodaje vrijednost određenih proizvoda koje je kupac isporučio bez naknade ili po sniženoj cijeni radi uporabe u vezi s proizvodnjom i prodajom za izvoz uvezene robe, i to do stupnja do kojega ta vrijednost nije bila uključena u cijenu.

49

Navedeni članak 32., dakle, izrijekom se odnosi na slučaj kao što je onaj o kojem se raspravlja u glavnom postupku. Naime, nije sporno da su dva temeljna sastojka, i to koncentrirani sok od naranče i bijeli šećer, stavljena na raspolaganje društvu Agrima bez naknade te da je zaračunata cijena predstavljala samo trošak miješanja dvaju temeljnih sastojaka.

50

U tim okolnostima, carinska je vrijednost robe, sukladno članku 29. Carinskog zakonika, stvarno plaćena cijena za tu robu, usklađena prema članku 32. toga zakonika.

51

Iz gornjih navoda proizlazi da članke 29. i 32. Carinskog zakonika treba tumačiti na način da se primjenjuju prilikom određenja carinske vrijednosti robe uvezene na temelju ugovora za koji, iako definiran kao ugovor o prodaji, proizlazi da je u stvari ugovor o obradi ili preradi.

52

Kao drugo, što se tiče određenje podrijetla robe, valja podsjetiti da, sukladno članku 24. Carinskog zakonika, za robu čija proizvodnja uključuje dvije ili više zemalja smatra se da potječe iz zemlje u kojoj je prošla posljednju bitnu gospodarski opravdanu preradu ili obradu kod poduzetnika koji raspolaže opremom za tu svrhu i dovodi do proizvodnje novog proizvoda ili predstavlja važnu fazu proizvodnje.

53

U tom je pogledu Sud pojasnio da je posljednja bitna prerada ili obrada samo ona koja dovodi do proizvoda koji ima vlastita posebna svojstva i sastav koje nije imao prije te prerade ili obrade (presuda od 26. siječnja 1977., Gesellschaft für Überseehandel, 49/76, Recueil, str. 41., t. 6).

54

Međutim, pitanje u kojoj je zemlji uvezena roba prošla bitnu preradu ili obradu u smislu članka 24. Carinskog zakonika nije od presudne važnosti ako je carinska vrijednost iste robe transakcijska vrijednost u smislu članka 29. istog zakonika, do stupnja, kako to proizlazi iz točaka 37. do 39. ove presude, do kojega je ta vrijednost određena prema kriteriju stvarne ekonomske vrijednosti za tu robu, vodeći računa o različitim sastojcima koji je čine.

55

Slijedom navedenog, u okviru određenja carinske vrijednosti robe uvezene na temelju ugovora o obradi ili preradi nije od značaja udovoljava li obrada ili prerada uvjetima iz članka 24. Carinskog zakonika kako bi se smatralo da je ta roba podrijetlom iz zemlje u kojoj su te radnje obavljene.

56

S druge strane, važno je navesti da pojam podrijetla robe može imati utjecaj na sustav izvoznih subvencija. Tako je, što se tiče Uredbe Komisije (EEZ) br. 3665/87 od 27. studenoga 1987. o utvrđivanju zajedničkih detaljnih pravila za primjenu izvoznih subvencija za poljoprivredne proizvode (SL L 351, str. 1.), Sud već presudio da je, u skladu s člankom 5. stavkom 1. prvog podstavka te uredbe, plaćanje subvencija, osim uvjetu da je proizvod napustio carinsko područje Unije, podložno i uvjetu da je proizvod uvezen u treću zemlju izvoza (presuda od 18. ožujka 2010., SGS Belgium e.a., C‑218/09, Recueil, str. I‑2373., t. 40.).

57

Ustvari, cilj je članka 5. stavka 1. izbjeći zloporabe koje, u slučaju iz prvog podstavka točke (b) navedene odredbe, predstavljaju opasnost da izvezeni proizvod bude ponovno uvezen u Uniju (presuda od 17. listopada 2000., Roquette Frères, C‑114/99, Recueil, str. I‑8823., t. 17.).

58

Međutim, o takvoj zloporabi ne bi bila riječ u slučaju da je predmetni proizvod prošao bitnu preradu nepovratnog karaktera, koja podrazumijeva prestanak njegovog postojanja kao takvog i nastanak novog proizvoda koji potpada pod drugu tarifnu stavku (gore navedena presuda Roquette Frères, t. 19. i presuda od 21. srpnja 2005., Eichsfelder Schlachtbetrieb, C‑515/03, Recueil, str. I‑7355., t. 31.).

59

Takvo je tumačenje također potkrijepljeno člankom 20. stavkom 1. Uredbe broj 800/1999 prema kojoj se subvencija ne dodjeljuje ako je proizvod ponovno uvezen u Uniju, a da pritom nije prošao bitnu obradu ili preradu u smislu članka 24. Carinskog zakonika (gore navedene presude Roquette Frères, t. 20. i Eichsfelder Schlachtbetrieb, t. 32.).

60

Imajući u vidu sve prethodne navode, na prvo i drugo pitanje valja odgovoriti na način da se članci 29. i 32. Carinskog zakonika moraju tumačiti tako da se primjenjuju prilikom određenja carinske vrijednosti robe uvezene na temelju ugovora za koji, iako definiran kao ugovor o prodaji, proizlazi da u stvari predstavlja ugovor o obradi ili preradi. U okviru tog navoda nije od značaja okolnost ispunjavaju li obrada ili prerada uvjete iz članka 24. tog zakonika, kako bi se za predmetnu robu smatralo da potječe iz zemlje u kojoj su obavljene te radnje.

61

Trećim i četvrtim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita kolika je, u okviru određenja carinske vrijednosti u skladu s člancima 29. i 32. Carinskog zakonika, carinska vrijednost robe za koju je odobrena izvozna subvencija, koja je ostvarena praksom koja se sastoji od primjene odredbi prava Unije s ciljem da se nepošteno ostvari korist.

62

U ovom slučaju nije sporno da su tužitelji, prikazujući kao da se radi o konačnom izvozu i navodnoj bitnoj preradi, prikrili činjenicu da je roba u stvari predstavljala vanjsku proizvodnju. Tom su praksom izbjegli primjenu članka 146. stavka 1. Carinskog zakonika prema kojemu roba za koju je odobrena izvozna subvencija nije mogla biti stavljena u režim vanjske proizvodnje.

63

Međutim, stalna je sudska praksa prema kojoj se primjena propisa Unije ne može proširiti do te mjere da bi se njima pokrilo zloporabe gospodarskih subjekata (presuda od 11. listopada 1977., Cremer, 125/76, Recueil, str. 1593., t. 21. i presuda od 11. siječnja 2007., Vonk Dairy Products, C‑279/05, Recueil, str. I‑239., t. 31.).

64

Utvrđenje zloporabe traži, s jedne strane, skup objektivnih okolnosti iz kojih proizlazi da se, bez obzira na formalno poštovanje pretpostavki predviđenih propisom Unije, ne postiže cilj tog propisa. S druge strane, mora postojati subjektivni element koji se sastoji od volje za stjecanjem koristi koja proizlazi iz navedenog propisa, tako da se umjetno stvore uvjeti potrebni za njezino stjecanje. Postojanje takvog subjektivnog elementa može se utvrditi osobito na temelju dokaza o dogovoru između izvoznika sa sjedištem u Uniji, koji se okoristio subvencijama, i uvoznika robe sa sjedištem u trećoj zemlji (presuda od 14. prosinca 2000., Emsland‑Stärke, C‑110/99, Recueil, str. I‑11569., t. 52. i 53. te gore navedena presuda Eichsfelder Schlachtbetrieb, t. 39.).

65

Na nacionalnom je sudu da utvrdi postojanje tih dvaju elemenata, čije se dokazivanje mora provesti sukladno pravilima nacionalnog prava, u mjeri u kojoj se ne ugrožava učinkovitost prava Unije (gore navedena presuda Emsland‑Stärke, t. 54.).

66

U odnosu na zaključke koji se mogu izvesti iz utvrđene nepravilnosti koja je proizišla iz zloporabe, članak 4. stavak 3. Uredbe br. 2988/95, koji je opći propis, propisuje da „[r]adnje za koje je određeno da imaju svrhu stjecanja pogodnosti suprotno ciljevima prava Zajednice, u slučaju umjetnog stvaranja traženih uvjeta za stjecanje te pogodnosti, imaju za posljedicu, ovisno o slučaju, nemogućnost dobivanja pogodnosti ili njezino oduzimanje” (presuda od 4. lipnja 2009., Pometon, C‑158/08, Recueil, str. I‑4695., t. 27.).

67

U tom je pogledu Sud već prije zauzeo stajalište da obveza vraćanja pogodnosti koja je neosnovano stečena protupropisnim ponašanjem ne predstavlja sankciju, već je jednostavno posljedica utvrđenja da su traženi uvjeti za stjecanje pogodnosti koja proizlazi iz propisa Unije umjetno stvoreni, zbog čega je stečena pogodnost neosnovana i, dakle, nastaje obveza njezinog vraćanja (vidjeti u tom smislu gore navedene presude Emsland‑Stärke, t. 56. i Pometon, t. 28.).

68

Tako je uvoznik koji je na umjetan način došao u položaj koji mu omogućuje da se okoristi uvoznim subvencijama dužan platiti carinu koja se odnosi na predmetne proizvode, bez obzira na eventualne upravne, građanske ili kaznene sankcije koje su predviđene nacionalnim zakonodavstvom.

69

Iz toga slijedi da se prilikom određenja transakcijske vrijednosti u skladu s člancima 29. i 32. Carinskog zakonika mora voditi računa o izvoznoj subvenciji kojom se izvoznik nepošteno okoristio tako što je umjetno stvorio tražene uvjete za stjecanje te pogodnosti.

70

Imajući u vidu sve prijašnje navode, na treće i četvrto pitanje valja odgovoriti na način da se članci 29. i 32. Carinskog zakonika moraju tumačiti tako da se prilikom određenja carinske vrijednosti mora voditi računa o vrijednosti izvozne subvencije koja je odobrena za robu i koja je ostvarena praksom koja se sastoji od primjene odredbi prava Unije s ciljem da se nepošteno ostvari korist.

71

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (šesto vijeće) odlučuje:

1. Članci 29. i 32. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice, kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 82/97 Europskog parlamenta i Vijeća od 19. prosinca 1996., moraju se tumačiti tako da se primjenjuju prilikom određenja carinske vrijednosti robe uvezene na temelju ugovora za koji, iako definiran kao ugovor o prodaji, proizlazi da je u stvari ugovor o obradi ili preradi. U okviru tog utvrđenja nije od značaja okolnost ispunjavaju li obrada ili prerada pretpostavke iz članka 24. te uredbe kako bi se za predmetnu robu smatralo da potječe iz zemlje u kojoj su obavljene te radnje.

2. Članci 29. i 32. Uredbe br. 2913/92, u izmijenjenom tekstu na temelju Uredbe br. 82/97, moraju se tumačiti tako da se prilikom određenja carinske vrijednosti mora voditi računa o vrijednosti izvozne subvencije koja je odobrena za robu i koja je ostvarena praksom koja se sastoji od primjene odredbi prava Unije s ciljem da se nepošteno ostvari korist.