—

za D. Bradyja, A. Collins, SC, i D. Gearty, solicitor,

—

za Environmental Protection Agency, A. Doyle, solicitor, N. Butler, SC, i S. Murray, BL,

—

za francusku vladu, G. de Bergues i S. Menez, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, K. Mifsud‑Bonnici i D. Düsterhaus te A. Alcover San Pedro, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Direktive Vijeća 75/442/EEZ od 15. srpnja 1975. o otpadu (SL L 194, str. 39.), kako je izmijenjena Odlukom Komisije 96/350/EZ od 24. svibnja 1996. (SL L 135, str. 32.) (u daljnjem tekstu: Direktiva 75/442).

2

Zahtjev je podnesen u okviru spora između D. Bradyja i Environmental Protection Agency (u daljnjem tekstu: AZO) u pogledu određenih uvjeta za odobrenje proširenja farme za uzgoj svinja koje je to upravno tijelo dodijelilo D. Bradyju.

3

Direktiva 75/442 stavljena je izvan snage i zamijenjena Direktivom 2006/12/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2006. o otpadu (SL L 114, str. 9.), koja je zatim stavljena izvan snage i zamijenjena Direktivom 2008/98/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenoga 2008. o otpadu i stavljanju izvan snage određenih direktiva (SL L 312, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 34., str. 99.). Međutim, s obzirom na datum kada je dodijeljeno odobrenje o kojem je riječ u glavnom postupku, na njega se i dalje primjenjuje Direktiva 75/442.

4

U članku 1. točki (a) prvom stavku Direktive 75/442 utvrđeno je:

„U smislu ove direktive:

5

U članku 1. točki (a) drugom stavku Direktive 75/442 Komisiji Europskih zajednica povjerena je zadaća sastavljanja „popisa otpada koji pripada kategorijama navedenima u Prilogu I.”. [neslužbeni prijevod] Odlukom 94/3/EZ od 20. prosinca 1993. (SL 1994., L 5, str. 15.) Komisija je sastavila takav popis (u daljnjem tekstu: Europski katalog otpada) na kojem se osobito nalaze, među „otpadom iz primarne poljoprivredne proizvodnje”, „životinjske fekalije, urin i gnoj (uključujući i onečišćenu slamu) te otpadne vode, koje se posebno skupljaju i obrađuju izvan mjesta njihova nastanka”.

6

Članak 1. točke (b) i (c) Direktive 75/442 sadržavale su sljedeće definicije:

7

Člankom 2. stavkom 1. točkom (b) podtočkom iii. navedene direktive propisano je:

„Iz područja primjene ove direktive isključeni su:

[...]

8

Člankom 4. Direktive 75/442 bilo je predviđeno:

„Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da je otpad oporabljen ili zbrinut na način kojim se ne ugrožava zdravlje ljudi i ne primjenjuju postupci ili metode koje štete okolišu, a posebno:

Države članice mogu uz to poduzeti potrebne mjere radi zabrane ostavljanja (odbacivanja) i divljeg odlaganja otpada te nekontroliranoga zbrinjavanja otpada.” [neslužbeni prijevod]

9

Člankom 8. te direktive propisano je:

„Države članice donose potrebne mjere kako bi se osiguralo da svaki posjednik otpada:

10

Člankom 10. Direktive 75/442 precizirano je da sve ustanove i poduzeća koji obavljaju postupke oporabe otpada navedene u prilozima II. B navedenoj direktivi moraju ishoditi dozvolu od nadležnog tijela.

11

Među tako navedenim postupcima u Prilogu II. B, pod točkom R 10. nalazilo se „primjena na tlo u svrhu poljoprivrednog ili ekološkog poboljšanja”.

12

U skladu s odredbama članka 11. stavaka 1. i 2. Direktive 75/442:

„1.   [...] od odobrenja iz članka [...] 10. mogu biti izuzete:

[...]

Ova je iznimka primjenjiva samo ako su:

2.   Ustanove ili poduzeća iz stavka 1. podliježu registraciji pri nadležnim tijelima.”

13

Uvodna izjava 6. Direktive Vijeća 91/676/EEZ od 12. prosinca 1991. o zaštiti voda od onečišćenja uzrokovanog nitratima iz poljoprivrednih izvora (SL L 375, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 6., str. 6.) glasi:

„budući da je [...] radi zaštite zdravlja ljudi, živih resursa i ekosustava voda te radi osiguranja ostalih zakonitih upotreba voda, potrebno smanjiti onečišćenje voda uzrokovano ili izazvano nitratima iz poljoprivrednih izvora i spriječiti daljnje onečišćenje; budući da je, u tu svrhu, potrebno poduzeti mjere u vezi sa skladištenjem i primjenom u tlu svih dušikovih spojeva, i u vezi s određenim postupcima gospodarenja tlom”.

14

U skladu s odredbama članka 3. stavaka 1. i 2. Direktive 91/676:

„1.   Onečišćene vode i vode kojima prijeti onečišćenje ako se ne poduzme djelovanje sukladno članku 5. države članice utvrđuju prema kriterijima utvrđenima u Prilogu I.

2.   [...] države članice proglašavaju ranjivim zonama sva poznata područja na svojim državnim područjima s kojih se odvija odvodnjavanje u vode određene stavkom 1. i koja doprinose onečišćenju. [...]”

15

Člankom 4. stavkom 1. točkom (a) navedene direktive predviđeno je da su, s ciljem osiguranja opće razine zaštite svih voda od onečišćenja, države članice dužne odrediti jedan kodeks ili više kodeksa dobre poljoprivredne prakse, koje će poljoprivrednici dobrovoljno primjenjivati, a koji će sadržavati barem odredbe o stavkama spomenutima u Prilogu II.A navedenoj direktivi. Elementi sadržani u navedenoj točki A. osobito se odnose na razdoblja u kojima nije prikladno primjenjivati gnojivo na tlo, na uvjete primjene na tlu ovisno o vrsti i stanju tla ili o tome u kolikoj su blizini vodenih tokova, na kapacitet i izradu spremnika za stajsko gnojivo te na postupke primjene.

16

U skladu s člankom 5. stavcima 1. i 4. Direktive 91/676, države članice dužne su donijeti programe djelovanja u vezi s proglašenim ranjivim zonama koji moraju obvezno sadržavati mjere iz Priloga III. i mjere propisane u kodeksima dobre poljoprivredne prakse, osim mjera koje se zamjenjuju mjerama u ovom prilogu. Mjere iz navedenog Priloga III. moraju, kao što iz njega proizlazi, sadržavati osobito pravila za razdoblja u kojima je zabranjena upotreba određenih vrsta gnojiva, za kapacitet spremnika stajskoga gnojiva, za ograničenje upotrebe gnojiva kako bi se osigurala uravnotežena količina dušika u tlu te za najveće količine stajskog gnojiva koje se mogu upotrijebiti s obzirom na udjel dušika koji sadržavaju.

17

Zakon o gospodarenju otpadom iz 1996. (Waste Management Act, 1996, u daljnjem tekstu: Zakon iz 1996.) donesen je kako bi se osiguralo prenošenje Direktive 75/442. Člankom 4. stavkom 1. tog zakona propisano je:

„U okviru ovog zakona ‚otpad’ znači svaka tvar ili predmet u kategorijama navedenima u Prvom prilogu ili koji je u relevantnom trenutku naveden u Europskom katalogu otpada i koji posjednik odbacuje, namjerava ili mora odbaciti; osim toga, smatra se da je svaka stvar koju netko odbacuje kao otpad ili se na drugi način prema njoj odnosi kao prema otpadu otpad, osim ako se ne dokaže suprotno.”

18

Članak 51. stavak 2. točka (a) Zakona iz 1996. glasi:

„Ne dovodeći u pitanje točku (b), dozvola za zbrinjavanje otpada [...] ne zahtijeva se za oporabu [...]:

[...]

19

Člankom 52. Zakona iz 1992., kojim je osnovana Agencija za zaštitu okoliša (Environmental Protection Agency Act 1992., u daljnjem tekstu: Zakon iz 1992.), propisano je:

„1.   [...] zadaće [AZO‑a] uključuju:

[...]

2.   U vršenju svojih zadaća [AZO]:

[...]

[...]”

20

Sud koji je uputio zahtjev tvrdi da, iako je Zakonom iz 1992. uspostavljen sustav odobrenja koji u određenim pogledima nalikuje sustavu predviđenom Direktivom Vijeća 96/61/EZ od 24. rujna 1996. o integriranom sprečavanju i kontroli onečišćenja (SL L 257, str. 26.), ta je direktiva u irsko pravo prenesena tek 2003., tako da odobrenje o kojem je riječ u glavnom postupku nije bilo izdano na temelju nacionalnih mjera donesenih radi prijenosa te direktive.

21

Navedeni sud usto ističe da na datum izdavanja navedenog odobrenja Direktiva 91/676 još nije bila prenesena u irsko pravo te da upotreba stajskog gnojiva kao gnojiva na poljoprivrednim zemljištima nije bila propisana nijednim drugim nacionalnim zakonodavstvom.

22

D. Brady upravlja poduzećem za intenzivan uzgoj svinja koje raspolaže s približno 2000 krmača.

23

D. Brady podnio je 9. ožujka 1998. zahtjev za odobrenje proširenja svoje farme, u kojem je naveo da je na predmetnoj farmi izgradio spremnike čiji mu kapacitet omogućuje skladištenje godišnje proizvedene količine gnojnice te da je s raznim proizvođačima sklopio sporazume u skladu s kojima se oni obvezuju kupovati gnojnicu kako bi je upotrebljavali kao gnojivo na svojim zemljištima.

24

Odobrenjem koje mu je odlukom od 22. listopada 1999. izdao AZO predviđeno je osobito da je D. Brady dužan pobrinuti se da proizvođači kojima isporučuje gnojnicu istu upotrebljavaju strogo u skladu s uvjetima navedenima u tom odobrenju.

25

U prilog tužbi koju je protiv navedene odluke podnio pred High Court, D. Brady naveo je, s jedne strane, da gnojnica o kojoj je riječ u glavnom postupku ne predstavlja „otpad” u smislu Direktive 75/442 i Zakona iz 1996., već nusproizvod njegova rada koji on stavlja na tržište kao gnojivo, tako da AZO na temelju Zakona iz 1992. nema ovlast uređivati zbrinjavanje ili oporabu te gnojnice na načine predviđene spornim odobrenjem.

26

S druge strane, prema tvrdnjama D. Bradyja, AZO nema osnove da mu pod prijetnjom kaznenih sankcija naloži obvezu, koju je nemoguće ispuniti, da nadzire način na koji drugi proizvođači upotrebljavaju gnojnicu koju im on prodaje, tim više što je Europska unija donijela poseban propis namijenjen regulaciji primjene stajskog gnojiva kao gnojiva, odnosno Direktivu 91/676.

27

U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev navodi da je D. Brady u prilog svojoj tužbi tvrdio da će na temelju uvjeta povezanih s gospodarenjem otpadom, koji su sadržani u spornom odobrenju, osobito biti dužan:

„[...]

28

Budući da je High Court odbio tužbu D. Bradyja, on je podnio žalbu Supreme Courtu. U prilog svojoj žalbi poziva se na dva žalbena razloga od kojih se prvi temelji na pogrešci koja se tiče prava, a koju je počinio High Court time što je gnojnicu koja se proizvodi na njegovoj farmi kvalificirao kao otpad, a drugi na tome da, ako bi se navedena gnojnica uistinu trebala kvalificirati kao otpad, AZO nema osnove za to da odobrenje koje mu je izdao uvjetuje time da mora nadzirati aktivnosti gnojidbe koje obavljaju treće osobe na zemljištima koja su u njihovu vlasništvu i da za to mora preuzeti odgovornost.

29

Supreme Court smatra da je, iako presude od 8. rujna 2005., Komisija/Španjolska (C‑416/02, Zb., str. I‑7487.) i Komisija/Španjolska (C‑121/03, Zb., str. I‑7569.), te presude od 18. prosinca 2007., Komisija/Italija (C‑194/05, Zb., str. I‑11661.); Komisija/Italija (C‑195/05, Zb., str. I‑11699.) i Komisija/Italija (C‑263/05, Zb., str. I‑11745.), sadržavaju različite korisne naznake u tom pogledu, odgovor na pitanje mora li se gnojnica o kojoj je riječ u glavnom postupku kvalificirati kao otpad i dalje nejasan.

30

Primjećujući da iz navedene sudske prakse osobito proizlazi da je gnojnica otpad ako se mora trajno pohraniti, što predstavlja opasnost od zagađenja koje se pravom Unije želi spriječiti, sud koji je uputio zahtjev osobito se pita na temelju kojih kriterija se može provjeriti je li to slučaj u sporu koji se vodi pred njime.

31

U tom pogledu napominje, s jedne strane, da, s obzirom na to da je prodaja gnojiva sezonska, velika količina gnojnice dobivene aktivnostima tužitelja u glavnom postupku mora obavezno biti dugotrajno uskladištena, ali ipak ne dulje od dvanaest mjeseci, što je razdoblje između dvije gnojidbe. S druge strane, navedeni sud naglašava da ne raspolaže odgovarajućim činjenicama koje bi mogle uputiti na to je li samo postojanje te vrste dugotrajnog skladištenja u spremnicima namijenjenima za to onečišćujuće ili može li biti onečišćujuće.

32

Uostalom, pod pretpostavkom da se gnojnica o kojoj je riječ u glavnom postupku mora smatrati otpadom, tada se postavlja pitanje je li pravom Unije dopušteno da AZO za odobrenje iskorištavanja postavi uvjete čija je de facto posljedica ta da se D. Bradyju i dalje nalažu obveze koje se odnose na to da drugi proizvođači eventualno dalje mogu upotrebljavati njegovu gnojnicu ili za tu upotrebu moraju biti odgovorni navedeni proizvođači.

33

U tim je okolnostima Supreme Court odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„U nedostatku konačnog tumačenja pojma ‚otpad’ u smislu prava Unije, može li država članica, u skladu sa svojim nacionalnim zakonodavstvom, proizvođaču svinjske gnojnice naložiti obvezu da dokaže da ta gnojnica nije otpad, ili se pak pojam otpada treba utvrditi na temelju objektivnih kriterija kao što su to oni navedeni u sudskoj praksi Suda Europske unije. To konkretno dovodi do sljedećih pitanja:

34

Svojim uvodnim i prvim pitanjem, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev želi u biti znati, s jedne strane, pod kojim se uvjetima gnojnica proizvedena na farmi za intenzivan uzgoj svinja i uskladištena kako bi bila predana poljoprivrednicima koji će je upotrebljavati kao gnojivo na svojim zemljištima može kvalificirati kao nusproizvod te se stoga prestati smatrati „otpadom” u smislu Direktive 75/442, i, osobito, koji se stupanj sigurnosti zahtijeva u vezi s tako predviđenom ponovnom upotrebom gnojnice. S druge strane, navedeni sud želi znati u kojoj mjeri teret dokazivanja da su predmetni uvjeti ispunjeni može biti na proizvođaču te gnojnice.

35

Što se tiče uvjeta pod kojima se svinjska gnojnica koju proizvođač skladišti dok je ne preda poljoprivrednicima koji će je upotrijebiti kao gnojivo na svojim zemljištima mora kvalificirati kao nusproizvod, a ne kao „otpad” u smislu Direktive 75/442, valja podsjetiti da je u njezinu članku 1. točki (a) prvom podstavku otpad definiran kao „svaka tvar ili predmet u kategorijama navedenima u Prilogu I. koji posjednik odbacuje [ili] namjerava [...] odbaciti”.

36

Navedeni Prilog I., ali i popis otpada sadržan u Europskom katalogu otpada, donesen na temelju članka 1. točke (a) drugog podstavka Direktive 75/442, imaju samo informativni karakter (vidjeti osobito presudu od 29. listopada 2009., Komisija/Irska, C‑188/08, t. 33. i navedenu sudsku praksu).

37

Tako okolnost da se u predmetnom katalogu navode „životinjske fekalije, urin i gnoj (uključujući i onečišćenu slamu) te otpadne vode koje se posebno skupljaju i obrađuju izvan mjesta njihova nastanka” nije odlučujuća za potrebe ocjene pojma otpada. Naime, takvim općenitim navođenjem stajskog gnoja ne uzimaju se u obzir uvjeti pod kojima se taj otpad upotrebljava i koji su odlučujući za potrebe takvog ocjenjivanja (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu od 8. rujna 2005., Komisija/Španjolska, C‑121/03, t. 66.).

38

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, kvalifikacija „otpada” u smislu Direktive 75/442 proizlazi prije svega iz ponašanja posjednika i značenja izraza „odbaciti“ iz članka 1. točke (a) prvog podstavka navedene direktive (vidjeti osobito gore navedenu presudu od 18. prosinca 2007., Komisija/Italija, C‑194/05, t. 32., i presudu od 24. lipnja 2008., Commune de Mesquer, C‑188/07, Zb., str. I‑4501., t. 53.).

39

Navedeni izraz „odbaciti” mora se tumačiti ne samo s obzirom na ključni cilj Direktive 75/442, a to je, prema njezinoj trećoj uvodnoj izjavi, „zaštita zdravlja ljudi i okoliša od štetnih učinaka uzrokovanih prikupljanjem, prijevozom, obradom, skladištenjem i odlaganjem otpada” [neslužbeni prijevod], već i s obzirom na članak 174. stavak 2. UEZ‑a. Tom je odredbom propisano da je „[p]olitika [Unije] u području okoliša usmjerena [...] prema postizanju visokog stupnja zaštite, uzimajući u obzir raznolike prilike u različitim regijama Unije. Temelji se na načelu opreznosti te na načelu preventivnog djelovanja [...]”. Iz toga proizlazi da se izraz „odbaciti”, a stoga i pojam „otpad” u smislu te direktive ne mogu tumačiti usko (vidjeti osobito gore navedene presude od 18. prosinca 2007., Komisija/Italija, C‑194/05, t. 33. i navedenu sudsku praksu, te Commune de Mesquer, t. 38. i 39.).

40

Sud je osobito ocijenio da se među okolnostima koje mogu predstavljati pokazatelj postojanja djelovanja, namjere ili obveze „odbacivanja” tvari ili predmeta, u smislu članka 1. točke (a) Direktive 75/442, nalazi činjenica da je upotrijebljena tvar ostatak od proizvodnje ili potrošnje, odnosno proizvod koji se nije želio dobiti kao takav (vidjeti osobito gore navedene presude od 18. prosinca 2007., Komisija/Italija, C‑194/05, t. 34. i navedenu sudsku praksu, te Commune de Mesquer, t. 41.).

41

Takav pokazatelj može također biti činjenica da je predmetna tvar otpad od proizvodnje koji se može upotrijebiti pod posebnim uvjetima predostrožnosti zato što je njegov sastav opasan za okoliš (vidjeti presude od 15. lipnja 2000., ARCO Chemie Nederland i dr., C‑418/97 i C‑419/97, Zb., str. I‑4475., t. 87., i od 18. travnja 2002., Palin Granit i Vehmassalon kansanterveystyön kuntayhtymän hallitus, C‑9/00, Zb., str. I‑3533., t. 43.).

42

Iz sudske prakse također proizlazi da metoda obrade ili način upotrebe tvari nisu odlučujući za kvalifikaciju te tvari kao otpada i da pojam otpada ne isključuje tvari i predmete koji se mogu ponovno gospodarski iskoristiti. Naime, sustavom nadzora i gospodarenja uspostavljenim Direktivom 75/442 žele se obuhvatiti svi predmeti i tvari koje vlasnik odbacuje, čak i ako imaju tržišnu vrijednost te se komercijalno prikupljaju za potrebe recikliranja, prerade ili ponovne upotrebe (gore navedene presude od 18. prosinca 2007., Komisija/Italija, C‑194/05, t. 36. i 37., i Commune de Mesquer, t. 40.).

43

S obzirom na smjernice sudske prakse na koje smo tako podsjetili, valja smatrati da stajsko gnojivo, koje proizvede farma za intenzivni uzgoj svinja, a koje nije glavni željeni proizvod vlasnika te farme i čija se eventualna oporaba primjenom kao gnojiva, kako osobito proizlazi iz šeste uvodne izjave Direktive 91/676 i iz mehanizma koji je njome uveden, mora odvijati uz osobite uvjete predostrožnosti zbog moguće štetnosti njegova sastava za okoliš, u biti predstavlja otpad (vidjeti po analogiji gore navedene presude od 18. prosinca 2007., Komisija/Italija, C‑194/05, t. 35. i navedenu sudsku praksu, i Commune de Mesquer, t. 41.).

44

Međutim, iz sudske prakse Suda također proizlazi da u određenim situacijama dobro, materijal ili sirovina, dobiveni postupkom ekstrakcije ili proizvodnje, čija glavna namjena nije bila njihova proizvodnja, ne moraju predstavljati otpad, već nusproizvod koji posjednik ne nastoji „odbaciti” u smislu članka 1. točke (a) prvog podstavka Direktive 75/442, nego ga namjerava iskoristiti ili staviti na tržište, uključujući, prema okolnostima slučaja, i za potrebe gospodarskih subjekata koji ga nisu proizveli, što će mu kasnije donijeti korist, pod uvjetom da ta ponovna upotreba nije samo moguća već i sigurna, bez prethodne prerade, i da je sastavni dio postupka proizvodnje (vidjeti osobito gore navedene presude od 8. rujna 2005., Komisija/Španjolska, C‑121/03, t. 58.; od 18. prosinca 2007., Komisija/Italija, C‑194/05, t. 38., i Commune de Mesquer, t. 42.).

45

Konkretno, što se tiče stajskog gnojiva kao što je u ovom slučaju, Sud je tako već presudio da se ono ne mora kvalificirati kao otpad ako se upotrebljava kao gnojivo za tlo u okviru zakonite prakse primjene gnojiva na jasno utvrđenim zemljištima i ako je njegovo skladištenje ograničeno potrebama tih postupaka primjene gnojiva (gore navedena presuda od 8. rujna 2005., Komisija/Španjolska, C‑121/03, t. 60.).

46

Osim toga, Sud je u tom pogledu pojasnio da tu analizu ne treba ograničiti na stajsko gnojivo koje se upotrebljava kao gnojivo na zemljištima koja pripadaju istom poljoprivrednom gospodarstvu na kojem je taj otpad nastao. Zapravo, moguće je da se tvar ne smatra „otpadom” u smislu Direktive 75/442 ako se zasigurno upotrebljava za potrebe drugih gospodarskih subjekata koji je nisu proizveli (gore navedena presuda od 8. rujna 2005., Komisija/Španjolska, C‑121/03, t. 61.).

47

Na nacionalnim je sudovima da, s obzirom na naznake koje proizlaze iz sudske prakse Suda i iz svih okolnosti situacije o kojoj moraju odlučiti, provjere stvarno postojanje nusproizvoda, vodeći računa u tom pogledu o tome da se osigura da kvalifikacija nusproizvoda bude ograničena na situacije koje su u skladu s uvjetima navedenima u točki 44. ove presude.

48

Što se tiče provjere hoće li se gnojnica uskladištena prilikom čekanja na primjenu uistinu ponovno upotrijebiti, valja ponajprije podsjetiti da se, kao što proizlazi iz sudske prakse navedene u točkama 45. i 46. ove presude, sama okolnost da će takva ponovna upotreba postati potpuno sigurna tek kada planirani postupci primjene uistinu budu provedeni na inicijativu predmetnih trećih kupaca ne protivi takvoj kvalifikaciji nusproizvoda.

49

Naime, ono što će se u budućnosti zbiti s predmetom ili tvari nije samo po sebi odlučujuće kada se određuje je li taj predmet ili ta tvar eventualno otpad, što se u skladu s člankom 1. točkom (a) Direktive 75/442 utvrđuje s obzirom na to odbacuje li ga posjednik, namjerava li ga ili mora li ga odbaciti (gore navedena presuda od 18. prosinca 2007., Komisija/Italija, C‑194/05, t. 49. i 50. i navedena sudska praksa).

50

Osim toga, u tom pogledu valja navesti da, kada bi sud koji je uputio zahtjev morao zaključiti da ponovna upotreba gnojnice koju je planirao D. Brady u ovom slučaju predstavlja dovoljan stupanj sigurnosti kako bi se navedena gnojnica, za vrijeme dok je on skladišti i do njezine stvarne isporuke predmetnim trećim stranama, mogla smatrati nusproizvodom koji zainteresirana strana ne nastoji „odbaciti” u smislu članka 1. točke (a) prvog podstavka Direktive 75/442, već ga iskoristiti ili staviti na tržište, takva okolnost ni u kojem slučaju ne bi prejudicirala činjenicu da navedena gnojnica eventualno može postati otpadom, nakon navedene isporuke, osobito ako se utvrdi da je navedene treće osobe u konačnici nekontrolirano odbacuju u okoliš u okolnostima koje omogućuju da je se smatra otpadom (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu od 8. rujna 2005., Komisija/Španjolska, C‑416/02, t. 96.).

51

U takvom bi slučaju valjalo uzeti u obzir da se, prema sudskoj praksi Suda, za onoga tko stvarno posjeduje proizvode neposredno prije nego što postanu otpadom mora smatrati da je „proizveo” taj otpad u smislu članka 1. točke (b) Direktive 75/442 te se stoga kvalificirati kao njegov „posjednik” u smislu članka 1. točke (c) te direktive (vidjeti osobito gore navedenu presudu Commune de Mesquer, t. 74.).

52

Naprotiv, kako bi se provjerilo je li dovoljno sigurno da će drugi poljoprivrednici ponovno upotrijebiti gnojnicu primjenom u tlu, kako je to planirao tužitelj u glavnom postupku, čime bi se opravdalo njezino skladištenje u trajanju drugačijem od onog koje je potrebno za njezino prikupljanje radi zbrinjavanja, na sudu je koji je uputio zahtjev da se, kao što proizlazi i iz sudske prakse navedene u točki 45. ove presude, osobito uvjeri da su zemljišta navedenih poljoprivrednika na kojima će se odvijati ponovna upotreba uistinu utvrđena. Naime, takvim utvrđivanjem može se potvrditi da će se količine gnojnice koje valja isporučiti načelno uistinu upotrijebiti za potrebe gnojidbe zemljišta predmetnih poljoprivrednika.

53

Zato proizvođač, ako želi skladištiti gnojnicu u razdoblju duljem od onoga koje je potrebno za njezino prikupljanje radi odlaganja, od poljoprivrednikâ mora dobiti čvrsta obećanja da će preuzeti navedenu gnojnicu kako bi je iskoristili kao gnojivo na propisno utvrđenim zemljištima.

54

Što se tiče uvjeta, također navedenog u točki 45. ove presude, prema kojem skladištenje stajskog gnojiva mora biti ograničeno na potrebe postupaka primjene u tlu, valja podsjetiti da se taj uvjet objašnjava osobito činjenicom da postupci skladištenja radi ponovne upotrebe tvari mogu, s obzirom na njihovo trajanje, za posjednika predstavljati trošak i biti potencijalno štetni za okoliš, što se Direktivom 75/442 upravo želi ograničiti (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu od 18. prosinca 2007., Komisija/Italija, C‑194/05, t. 40.).

55

U tom je pogledu osobito na nacionalnim sudovima da se uvjere da su postrojenja za skladištenje koja upotrebljava proizvođač stajskog gnojiva projektirana na način kojim se sprječava svako istjecanje i prodiranje te tvari u tlo te da su dovoljnog kapaciteta da se u njima proizvedeno stajsko gnojivo skladišti dok ga predmetni poljoprivrednici stvarno ne upotrijebe.

56

Također je važno da stvarno skladištenje gnojnice bude strogo ograničeno na potrebe planiranih postupaka primjene u tlu, što zahtijeva, s jedne strane, da uskladištene količine budu ograničene tako da su u cijelosti namijenjene takvoj ponovnoj upotrebi (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Palin Granit i Vehmassalon kansanterveystyön kuntayhtymän hallitus, t. 40.) i, s druge strane, da trajanje skladištenja bude ograničeno s obzirom na potrebe koje se u tom pogledu nameću zbog sezonske naravi postupaka primjene u tlu, odnosno da ne traje dulje nego što je potrebno da proizvođač može ispuniti svoje postojeće ugovorne obveze isporučivanja gnojnice za potrebe njezine primjene u tlu za trajanja tekuće ili sljedeće sezone primjene u tlu.

57

Osim toga, na nacionalnim je sudovima također da provjere, imajući u vidu sve relevantne okolnosti, hoće li proizvođač od toga što će predmetne treće osobe ponovno upotrijebiti gnojnicu kako je planirao imati veće koristi od obične činjenice da je mogao odbaciti taj proizvod jer takva okolnost, kada se ispita, povećava vjerojatnost stvarne ponovne upotrebe (vidjeti u tom smislu gore navedene presude od 18. prosinca 2007., Komisija/Italija, C‑194/05, t. 52., i Palin Granit i Vehmassalon kansanterveystyön kuntayhtymän hallitu, t. 37.).

58

Naime, kao što proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 44. ove presude, može se smatrati da navedena gnojnica ima gospodarsku vrijednost proizvoda samo pod uvjetom da se može pretpostaviti da će gnojnica o kojoj je riječ u glavnom postupku biti uistinu iskorištena ili stavljena na tržište u gospodarski korisnim uvjetima za njezina posjednika.

59

Među relevantnim okolnostima koje bi nacionalni sudovi morali uzeti u obzir za potrebe provjere jesu li ispunjeni navedeni zahtjevi nalazi se i okolnost da se predmetnim tvarima uistinu trguje i da odgovaraju specifikacijama kupaca (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Commune de Mesquer, t. 47.). Zato u tom pogledu može biti važno ispitati uvjete, osobito financijske, pod kojima se obavljaju transakcije između proizvođača gnojnice i njezinih kupaca. Isto vrijedi i za troškove, osobito one koji su vezani uz skladištenje predmetnih tvari, koje posjedniku uzrokuje njihova ponovna upotreba, a koji se ne smiju pokazati pretjeranima (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Commune de Mesquer, t. 59.).

60

S obzirom na sve prethodno navedeno, na prvi dio prvog pitanja valja odgovoriti da članak 1. točku (a) prvi podstavak Direktive 75/442 treba tumačiti na način da gnojnica proizvedena na farmi za intenzivni uzgoj svinja i uskladištena dok ne bude isporučena poljoprivrednicima kako bi je oni upotrijebili kao gnojivo na svojem zemljištu ne predstavlja „otpad” u smislu navedene odredbe, nego nusproizvod, kada navedeni proizvođač tu gnojnicu namjerava u daljnjem postupku stavljati na tržište u okolnostima koje su gospodarski korisne za njega, pod uvjetom da ta ponovna upotreba nije samo moguća, već i sigurna, bez prethodne prerade i da je sastavni dio postupka proizvodnje. Na nacionalnim je sudovima da, s obzirom na sve relevantne okolnosti kojima su obilježene situacije o kojima odlučuju, provjere jesu li ti različiti kriteriji ispunjeni.

61

Što se tiče određivanja osobe na kojoj je teret dokazivanja da su ispunjeni uvjeti prema kojima se, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda navedenom u točki 44. ove presude, može smatrati da tvar mora biti kvalificirana kao nusproizvod, a ne kao „otpad” u smislu Direktive 75/442, valja istaknuti da navedena direktiva ne sadržava posebne odredbe o tom pitanju. U tim je okolnostima na nacionalnom sudu da po tom pitanju primijeni odredbe vlastita pravnog sustava pod uvjetom da se time ne naruši učinkovitost prava Unije, a osobito Direktive 75/442 te da se osigura poštovanje obveza koje proizlaze iz tog prava (vidjeti u tom smislu gore navedene presude ARCO Chemie Nederland i dr., t. 70., i od 18. prosinca 2007., Komisija/Italija, C‑194/05, t. 44., 52. i 53.).

62

Iz toga osobito slijedi da takva nacionalna pravila o teretu dokazivanja ne smiju prekomjerno otežati dokazivanje da se te tvari moraju smatrati nusproizvodima na temelju primjene kriterija koji proizlaze iz navedene sudske prakse.

63

Uz ova ograničenja valja podsjetiti da je Sud već presudio da ostaci kamenja i pijesak preostao od postupaka obogaćivanja rude dobivene iskapanjem rudnika koje njihov korisnik zakonito upotrebljava za ispunjavanje rudarskih okna navedenog rudnika nisu obuhvaćeni kvalifikacijom „otpada” u smislu Direktive 75/442 kada navedeni posjednik priloži dostatna jamstva u pogledu utvrđivanja i stvarne upotrebe tih tvari te da je, uostalom, istaknuo da se takva sudska praksa može prenijeti na stajsko gnojivo (vidjeti gore navedenu presudu od 8. rujna 2005., Komisija/Španjolska, C‑121/03, t. 59. i 60. i navedenu sudsku praksu).

64

Kao što je nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 67. svojeg mišljenja, jasno je uostalom da u pravilu, što se tiče dokazivanja namjere, samo posjednik proizvoda može podnijeti dokaz da ne namjerava odbaciti te proizvode, već omogućiti njihovu ponovnu upotrebu u uvjetima na temelju kojih se oni mogu kvalificirati kao nusproizvod u smislu sudske prakse Suda.

65

S obzirom na prethodna razmatranja, na drugi dio prvog pitanja valja odgovoriti da se pravu Unije ne protivi to da teret dokazivanja o ispunjenim kriterijima koji omogućuju da se tvar poput gnojnice, proizvedene, uskladištene i ustupljene u okolnostima kao što su one iz glavnog postupka, smatra nusproizvodom pada na proizvođača te gnojnice, pod uvjetom da to ne utječe na učinkovitost tog prava, a osobito Direktive 75/442, te da se osigura poštovanje obveza koje iz njega proizlaze, a posebice obveze prema kojoj odredbama te direktive ne podliježu tvari koje se, na temelju navedenih kriterija, moraju, u skladu sa sudskom praksom Suda, smatrati nusproizvodima na koje se navedena direktiva ne primjenjuje.

66

Svojim trećim pitanjem, koje valja ispitati drugo po redu, sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li članak 2. stavak 1. točku (b) podtočku iii. Direktive 75/442 tumačiti na način da stajsko gnojivo proizvedeno na farmi svinja u državi članici „već uređuje drugo zakonodavstvo” u smislu navedene odredbe te da je stoga isključeno iz područja primjene Direktive 75/442 zbog postojanja direktive 91/676, uz napomenu da potonja direktiva još nije prenesena u pravo navedene države članice.

67

U tom pogledu valja podsjetiti da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da pravila Zajednice ili predmetna nacionalna pravila, da bi se smatrala „drugim zakonodavstvom” u smislu navedenog članka 2. stavka 1. točke (b), podtočke iii., moraju sadržavati jasne odredbe kojima se organizira gospodarenje predmetnim otpadom te se njima mora postići razina zaštite okoliša barem jednaka razini koja proizlazi iz navedene direktive (vidjeti osobito gore navedenu presudu od 8. rujna 2005., Komisija/Španjolska, C‑121/03, t. 69. i navedenu sudsku praksu, i presudu od 10. svibnja 2007., Thames Water Utilities, C‑252/05, Zb., str. I‑3883., t. 34.).

68

Sud je, među ostalim, pojasnio da je zakonodavac Unije odabrao mehanizam na temelju kojeg se, zbog nepostojanja posebnih propisa Zajednice te, podredno, posebnog nacionalnog zakonodavstva, primjenjuje Direktiva 75/442 zato da se spriječi da gospodarenje otpadom ne bi u određenim okolnostima podlijegalo nijednom zakonodavstvu (vidjeti presudu od 11. rujna 2003., AvestaPolarit Chrome, C‑114/01, Zb., str. I‑8725., t. 50.).

69

No, iako u okviru ovog predmeta nije potrebno izjasniti se o tome valja li direktivu, kao što je Direktiva 91/676, pod pretpostavkom da je prenesena u nacionalno pravo, smatrati „drugim zakonodavstvom” u smislu članka 2. stavka 1. točke (b) Direktive 75/442, dovoljno je istaknuti da se, ako država članica nije donijela potrebne mjere za osiguravanje provedbe navedene direktive, za nju ni u kojem slučaju ne može smatrati da dovodi do razine zaštite okoliša koja je najmanje jednaka razini predviđenoj Direktivom 75/442 jer navedeno neprenošenje, naprotiv, znači da gospodarenje stajskim gnojivom o kojem je riječ u glavnom postupku, time što ne podliježe toj direktivi, ne podliježe nijednom drugom zakonodavstvu.

70

Iz toga proizlazi da na treće pitanje valja odgovoriti da članak 2. stavak 1. točku (b) podtočku iii. Direktive 75/442 treba tumačiti na način da se ne može smatrati, ako Direktiva 91/676 nije prenesena u pravo države članice, da stajsko gnojivo proizvedeno na farmi svinja koja se nalazi u navedenoj državi članici zbog postojanja potonje direktive „već uređuje drugo zakonodavstvo” u smislu navedene odredbe.

71

Sud koji je uputio zahtjev svojim drugim pitanjem u biti želi znati, pod pretpostavkom da se gnojnica koju proizvodi i drži farma za uzgoj svinja treba kvalificirati kao „otpad” u smislu Direktive 75/442, protivi li se pravu Unije da država članica takvog proizvođača, koji odbacuje tu gnojnicu predajući je drugim poljoprivrednicima koji će je upotrijebiti kao gnojivo na svojim zemljištima, proglasi osobno odgovornim za to da se ti poljoprivrednici pridržavaju zakonodavstva Unije o gospodarenju otpadom i gnojivima.

72

Najprije valja istaknuti da se, kao što proizlazi iz samog teksta ovog pitanja i iz razloga koji proizlaze iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, navedeno pitanje postavlja samo pod pretpostavkom da se stajsko gnojivo o kojem je riječ u glavnom postupku treba kvalificirati kao „otpad” u smislu članka 1. točke (a) prvog podstavka Direktive 75/442.

73

U tom pogledu valja odmah istaknuti da, uzimajući u obzir osobito odgovor na treće pitanje, takva pretpostavka, ako se provjeri, znači da se odredbe Direktive 75/442 moraju primijeniti na situaciju kakva je ona iz glavnog postupka.

74

No valja podsjetiti da, na temelju članka 8. Direktive 75/442, države članice moraju osigurati da „svaki posjednik otpada” samostalno osigura oporabu ili zbrinjavanje otpada u skladu s odredbama te direktive ili da ga preda privatnom ili javnom skupljaču otpada ili poduzeću koje obavlja postupke predviđene u njezinim prilozima II. A ili II. B. Takve obveze nametnute svakom posjedniku otpada predstavljaju posljedicu zabrane odbacivanja, ostavljanja i nekontroliranog odlaganja otpada iz članka 4. navedene direktive (vidjeti osobito presudu od 7. rujna 2004., Van de Walle i dr., C‑1/03, Zb., str. I‑7613., t. 56.).

75

U ovom je slučaju nesporno da je tužitelj u glavnom postupku, koji ni na koji način ne namjerava samostalno osigurati oporabu ili zbrinjavanje otpada koji proizvede, kao „posjednik” navedenog otpada i u skladu s člankom 8. prvom alinejom Direktive 75/442, dužan predati taj otpad privatnom ili javnom skupljaču otpada ili poduzeću koje obavlja postupke predviđene u njezinim prilozima II. A ili II. B navedene direktive.

76

No u tom pogledu valja istaknuti, kao prvo, da se iz informacija sadržanih u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje ne može zaključiti da su poljoprivrednici kojima D. Brady namjerava ustupiti svoju gnojnicu ovlašteni obavljati postupke oporabe u smislu navedenog članka 8.

77

Naime, ništa ne upućuje na to da navedeni poljoprivrednici posjeduju potrebno odobrenje na temelju članka 10. Direktive 75/442 kako bi mogli obavljati takve postupke oporabe. Također, iz elemenata podnesenih Sudu ne može se zaključiti da su ti isti poljoprivrednici izuzeti od takvog odobrenja u skladu s uvjetima koji su u tom pogledu predviđeni člankom 11. navedene direktive.

78

Ako bi se utvrdilo, što ovisno o slučaju mora provjeriti sud koji je uputio zahtjev, da poljoprivrednici kojima D. Brady namjerava ustupiti otpad čiji je posjednik nemaju potrebno odobrenje iz članka 10. Direktive 75/442 niti da su izuzeti od njega, u skladu s uvjetima predviđenima člankom 11. stavcima 1. i 2. te direktive, iz toga bi slijedilo da se članku 8. te direktive protive tako planirana ustupanja, pa prema tome i to da nadležno tijelo kao što je AZO za ta ustupanja može izdati ikakvo odobrenje, bez obzira na uvjete kojima podliježe izdavanje navedenog odobrenja.

79

Kao drugo, valja dodati da, pod pretpostavkom da se utvrdi da predmetni poljoprivrednici posjeduju potrebno odobrenje na temelju članka 10. Direktive 75/442 ili da su propisno izuzeti od takvog odobrenja i registrirani u skladu s odredbama članka 11. stavaka 1. i 2. te direktive, činjenica da D. Brady predmetni otpad predaje takvim poljoprivrednicima ne može biti podložna uvjetima prema kojima je on odgovoran za to da se oni pridržavaju zakonodavstva Unije u vezi s gospodarenjem otpadom i gnojivom.

80

Naime, u tom pogledu najprije valja podsjetiti da, nakon što se otpad preda na temelju članka 8. Direktive 75/442, poduzeće nositelj odobrenja na temelju članka 10. Direktive 75/442 ili izuzeto od tog odobrenja u skladu s člankom 11. te direktive postaje „posjednikom” predmetnog otpada. No iz samog teksta članka 8. Direktive 75/442 proizlazi da je „posjednik otpada” dužan, ovisno o slučaju, osigurati oporabu takvog otpada u skladu s odredbama navedene direktive.

81

Nadalje, iz članaka 8. i 10. Direktive 75/442 i iz strukture tih odredbi proizlazi da je, kada posjednik otpada predaje taj otpad poduzeću nositelju odobrenja izdanog na temelju te druge odredbe koja mu omogućuje oporabu tog otpada, isključivo to poduzeće, a ne navedeni prethodni posjednik, odgovorno za provedbu postupaka oporabe pridržavajući se u tom pogledu svih uvjeta kojima navedeni postupci podliježu na temelju primjenjivih propisa i odredbi navedenog odobrenja.

82

Konačno, iz članaka 8. i 11. Direktive 75/442 i iz njihove strukture također proizlazi da je, kada posjednik otpada predaje taj otpad poduzeću koje, u skladu s navedenim člankom 11., uživa izuzeće od odobrenja za potrebe oporabe navedenog otpada, isključivo to poduzeće, a ne navedeni prethodni posjednik, odgovorno za provedbu postupaka oporabe pridržavajući se u tom pogledu općih pravila i zahtjeva na koje se upućuje u tom istom članku 11. te bilo kojoj drugoj odredbi prava Unije kojom su uređeni navedeni postupci.

83

S obzirom na sve prethodno navedeno, pod pretpostavkom da se gnojnica koju proizvodi i drži farma za uzgoj svinja mora kvalificirati kao „otpad” u smislu članka 1. točke (a) prvog podstavka Direktive 75/442, na drugo pitanje valja odgovoriti na sljedeći način:

84

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje: