1

Tužitelji, European Dynamics Luxembourg SA, Evropaïki Dynamiki – Proigmena Systimata Tilepikoinonion Pliroforikis kai Tilematikis AE i European Dynamics Belgium SA, djeluju u sektoru informacijskih i komunikacijskih tehnologija i redovito sudjeluju u postupcima javne nabave koje provode različite agencije i institucije Europske unije, među kojima i Ured za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM).

2

Pozivom na nadmetanje od 28. kolovoza 2010. OHIM je u Dodatku Službenom listu Europske unije (SL 2010/S 167‑255574) objavio postupak javne nabave AO/021/10 pod nazivom „Vanjske usluge u vezi s upravljanjem programima i projektima kao i tehničko savjetovanje u području informatičkih tehnologija“, u sklopu kojega je prvi tužitelj 11. listopada 2010. dostavio ponudu. Ugovor koji će se dodijeliti odnosio se na vanjske usluge u vezi s upravljanjem programima i projektima u području informatičkih tehnologija kao i na tehničko savjetovanje povezano sa svim vrstama informatičkih sustava u svim područjima tehnologije.

[izostavljeno]

4

U skladu s točkom II.1.4 poziva na nadmetanje ugovor se odnosio na sklapanje okvirnih ugovora u trajanju od najviše četiri godine, s najviše tri pružatelja usluga. U tom je pogledu točkom 14.2 specifikacija (Prilog I. dokumentaciji poziva na nadmetanje) utvrđeno da ti okvirni ugovori moraju biti sklopljeni u skladu s takozvanim kaskadnim sustavom. To znači da će se, ako ponuditelj razvrstan na prvo mjesto ne može pružati tražene usluge, OHIM okrenuti ponuditelju razvrstanom na drugo mjesto, i tako dalje. Osim toga, sukladno točki IV.2 poziva na nadmetanje ugovor je morao biti sklopljen s ponuditeljem koji je dostavio ekonomski najpovoljniju ponudu.

5

U smislu tehničke ocjene, u specifikacijama je utvrđeno da ponuditelji moraju opisati „zadatke i aktivnosti koje je potrebno provesti u svrhu dobrog upravljanja projektom predviđenim u Opisu posla br. 1“ [neslužbeni prijevod]. U tom je opisu, dostupnom u Prilogu 18. specifikacijama, predviđeno da će OHIM uspostaviti „projekt s ciljem stvaranja informatičkog sustava“ [neslužbeni prijevod].

6

U tu je svrhu u točki 13.3 specifikacija utvrđeno pet kriterija za sklapanje ugovora, kako slijedi:

[izostavljeno]

8

OHIM je dopisom od 28. ožujka 2011. obavijestio tužitelje o rezultatu postupka javne nabave AO/021/10 (u daljnjem tekstu: odluka o sklapanju ugovora) te je naveo da je ponuda prvog tužitelja razvrstana na treće mjesto, što znači da je uvršten na popis rezervnih ugovaratelja u kaskadnom redoslijedu.

[izostavljeno]

11

Dopisom od 11. travnja 2011. OHIM je prvom tužitelju priopćio nazive uspješnih ponuditelja koji su rangirani na prvo i drugo mjesto, a to su konzorcij Unisys SLU i Charles Oakes & Co. Sàrl te njihov podugovaratelj Unisys Belgium SA, s jedne strane, te ETIQ Consortium (by everis i Trasys), s druge strane. Osim toga, dopis je sadržavao tablicu s bodovima koje su uspješni ponuditelji ostvarili u pogledu različitih kriterija tehničke kvalitete.

12

Riječ je o sljedećoj tablici:

13

Nadalje, OHIM je u tom dopisu naveo razloge zbog kojih je ponudi prvoga tužitelja dodijelio broj bodova naveden u posljednjem stupcu prethodno prikazane tablice za svaki bitni kriterij tehničke kvalitete. Što se tiče trećeg, četvrtog i petog zahtjeva prvog tužitelja (vidjeti točku 10. ove presude), OHIM je tvrdio da, na temelju smjernica koje se odnose na pristup javnosti dokumentima u području postupaka javne nabave, nije bio ovlašten otkriti izvješće o procjeni, imena članova odbora za ocjenjivanje ponudâ kao ni financijske ponude ostalih uspješnih ponuditelja.

[izostavljeno]

19

Tužitelji su zajedničkim dopisom od 18. travnja 2011. obavijestili OHIM o tome da smatraju da je nejasno i općenito obrazloženje navedeno u dopisu od 11. travnja 2011. bilo nedovoljno te da ih sprečava u ostvarivanju njihovih prava. Osim toga, ponovili su svoj zahtjev da im se, između ostaloga, priopće financijske ponude ostalih uspješnih ponuditelja kao i primjerak potpunog izvješća o procjeni. Nadalje, tužitelji su za svaki postupak procjene koji je OHIM proveo za različite kriterije tehničke kvalitete njihove ponude podrobno obrazložili zašto smatraju da je ocjena javnog naručitelja manjkava i pogrešna, odnosno zahvaćena očitim pogreškama u ocjeni. Naposljetku, tužitelji su pozvali OHIM da ponovno razmotri ishod postupaka ocjenjivanja, da im dostavi podrobno obrazloženje svojih odluka te da ispravi istaknute očite pogreške u ocjeni.

20

Dopisom od 29. travnja 2011. OHIM je tužiteljima dostavio tablicu navedenu u nastavku, koja sadrži bodove dodijeljene njihovoj financijskoj ponudi kao i ponudama ostalih uspješnih ponuditelja:

Nadalje, što se tiče ocjene tehničkih kriterija za dodjelu ugovora, OHIM je tužitelje obavijestio da će im dostaviti potpuni odgovor tijekom sljedećih radnih dana.

[izostavljeno]

22

Dopisom od 2. svibnja 2011. poslanim telefaksom 12. svibnja 2011. OHIM je u bitnome ponovio svoje ocjene navedene u dopisu od 11. travnja 2011. u pogledu procjene tehničke kvalitete ponude prvog tužitelja.

[izostavljeno]

28

Dopisom od 13. svibnja 2011. tužitelji su osporili pristup OHIM‑a te su naveli da su obvezni pokrenuti postupak pred Općim sudom.

29

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 6. lipnja 2011. tužitelji su pokrenuli ovaj postupak.

30

Budući da se sastav vijeća Općeg suda promijenio, sudac izvjestitelj postao je član četvrtog vijeća, kojemu je stoga dodijeljen ovaj predmet.

31

Na temelju izvještaja suca izvjestitelja Opći sud (četvrto vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka.

32

Opći sud saslušao je na raspravi 21. siječnja 2015. izlaganja i odgovore stranaka na pitanja koja im je usmeno postavio.

33

Tijekom rasprave tužitelji su odustali, prvo, od svojeg četvrtog tužbenog razloga, koji se, između ostaloga, temeljio na povredi načela jednakog postupanja utvrđenog u članku 93. stavku 1. točki (f), članku 94. i članku 96. Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 od 25. lipnja 2002. o Financijskoj uredbi koja se primjenjuje na opći proračun Europskih zajednica (SL L 248, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 2., str. 145.; u daljnjem tekstu: opća Financijska uredba), kako je izmijenjena Uredbom Vijeća br. 1995/2006 od 13. prosinca 2006. (SL L 390, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 1., str. 267.) te u člancima 133. i 134. Uredbe Komisije (EZ, Euratom) br. 2342/2002 od 23. prosinca 2002. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu [Opće financijske uredbe] (SL L 357, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 3., str. 7.; u daljnjem tekstu: detaljna pravila za provedbu) te, drugo, od dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu štete nastale gubitkom razumno očekivane dobiti. Nadalje, s obzirom na rješenje od 12. rujna 2013., European Dynamics Luxembourg i dr./OHIM (T‑556/11, Zb., EU:T:2013:514), OHIM je odustao od svojeg prigovora nedopuštenosti usmjerenog protiv zahtjevâ za poništenje i naknadu štete. Ta su odustajanja službeno zabilježena u zapisniku s rasprave.

34

Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

35

OHIM od Općeg suda zahtijeva da:

36

Nakon odustajanja od četvrtog tužbenog razloga (vidjeti točku 33. ove presude) tužitelji u prilog zahtjevu za poništenje iznose tri tužbena razloga.

37

Prvim tužbenim razlogom tužitelji stavljaju na teret OHIM‑u da je, time što im je odbio pružiti dostatno objašnjenje ili obrazloženje odluke o sklapanju ugovora, povrijedio članak 100. stavak 2. prvi podstavak opće Financijske uredbe, članak 149. detaljnih pravila za provedbu te obvezu obrazlaganja u smislu drugog stavka članka 296. UFEU‑a.

38

U sklopu drugog tužbenog razloga tužitelji se pozivaju na „povredu specifikacija“ jer je OHIM na njihovu štetu primijenio nove kriterije za sklapanje ugovora koji nisu sadržani u navedenim specifikacijama.

39

Trećim tužbenim razlogom tužitelji prigovaraju OHIM‑u da je počinio nekoliko očitih pogrešaka u ocjeni.

40

Opći sud smatra da je prikladno prvo ocijeniti drugi tužbeni razlog, nakon toga treći tužbeni razlog i, naposljetku, prvi tužbeni razlog.

41

U okviru tog tužbenog razloga tužitelji, između ostaloga, osporavaju usporednu analizu, u smislu prvog kriterija za sklapanje ugovora, njihove ponude u odnosu na ponude ostalih uspješnih ponuditelja, kako je javni naručitelj utvrdio u svojem dopisu od 2. svibnja 2011. U tom je dopisu u tom pogledu, između ostaloga, navedeno da „[...] ponude [ostalih uspješnih ponuditelja] koje su vrlo dobro ili odlično ispunile prvi kriterij za sklapanje ugovora predstavljaju ‚vrlo dobro korištenje okvira Prince2, na način da prvo objašnjavaju okvir‘ prije utvrđivanja načina na koji ga upotrebljava OHIM, zbog čega ponude sadrže i teoretske i praktične aspekte upotrebe okvira Prince2“ [neslužbeni prijevod]. Nadalje, u tom je dopisu navedeno da su u tim ponudama „upravljanje promjenama i komunikacija najbitniji zadaci za uspješno provođenje projekta“ (vidjeti točku 23. ove presude) [neslužbeni prijevod].

42

Tužitelji u bitnome tvrde da ta ocjena javnog naručitelja nije potkrijepljena specifikacijama te da se temelji na elementima o kojima ponuditelji nisu pravodobno obaviješteni, kao što je metodologija Prince2. Osim toga, iz specifikacija također ne proizlazi da OHIM „najbitnijima“ smatra dva potkriterija pod nazivom „upravljanje promjenama“ i „komunikacija“. Dakle, javni je naručitelj a posteriori uveo novi kriterij i dodijelio novi značaj navedenim potkriterijima.

43

OHIM smatra da se ovaj tužbeni razlog temelji na pogrešnom tumačenju njegova dopisa od 2. svibnja 2011., iz kojeg nije vidljivo da su uvedeni novi kriteriji za sklapanje ugovora. S jedne strane, OHIM podsjeća da su na temelju prvog kriterija za sklapanje ugovora ponuditelji pozvani opisati zadatke i aktivnosti koje će provesti u smislu upravljanja projektom. Prince2 jedna je od dostupnih metodologija koju su u tu svrhu odabrali sami tužitelji. S druge strane, činjenica da je navedeno da su „upravljanje promjenama i komunikacija najbitniji zadaci za uspješno provođenje projekta“ ne znači da je time uveden novi kriterij za sklapanje ugovora niti da je primijenjen čimbenik ponderiranja utvrđen a posteriori jer je u specifikacijama jasno navedeno da ponuditelji moraju opisati zadatke i aktivnosti koje će provoditi u svrhu upravljanja projektom, uključujući postupak upravljanja promjenama i komunikacijske planove. Tim dvama potkriterijima nije dodijeljeno posebno bodovanje, a OHIM je samo potvrdio da su ostali uspješni ponuditelji ispravno shvatili da upravljanje promjenama i komunikacija predstavljaju najbitnije zadatke.

44

Valja podsjetiti da je na temelju načela jednakog postupanja javni naručitelj u svakoj fazi postupka javne nabave dužan paziti na poštovanje načela jednakog postupanja te, slijedom toga, na jednake mogućnosti svih ponuditelja. Isto tako, načelo jednakog postupanja znači da svi ponuditelji moraju biti ravnopravni, kako u trenutku u kojem pripremaju svoje ponude tako i u trenutku kada ih javni naručitelj ocjenjuje. To posebno podrazumijeva da kriteriji za sklapanje ugovora moraju u tehničkim specifikacijama ili u pozivu na nadmetanje biti oblikovani na takav način da svim razumno obaviještenim i uobičajeno opreznim ponuditeljima omogućuju njihovo tumačenje na isti način te da se pri ocjeni tih ponuda ti kriteriji moraju objektivno i ujednačeno primjenjivati na sve ponuditelje (presuda od 17. veljače 2011., Komisija/Cipar, C‑251/09, EU:C:2011:84, t. 39. i 40.; vidjeti također u tom smislu presudu od 25. listopada 2012., Astrim i Elyo Italia/Komisija, T‑216/09, EU:T:2012:574, t. 35. i 36. i navedenu sudsku praksu). Nadalje, načelo transparentnosti, koje ima za cilj jamčiti odsutnost rizika protekcionizma i proizvoljnosti javnog naručitelja, podrazumijeva da su svi uvjeti i modaliteti postupka sklapanja ugovora formulirani u pozivu na nadmetanje ili u specifikacijama na jasan, precizan i jednoznačan način, tako da, kao prvo, omogućuju svim razumno obaviještenim i uobičajeno opreznim ponuditeljima da razumiju njihov točan opseg i protumače ih na isti način te, kao drugo, da omoguće javnom naručitelju stvarnu provjeru toga odgovaraju li ponude ponuditeljâ kriterijima koji uređuju ugovor o kojemu je riječ (vidjeti u tom smislu prethodno navedenu presudu Astrim i Elyo Italia/Komisija, EU:T:2012:574, t. 37. te presudu od 16. rujna 2013., Španjolska/Komisija, T‑402/06, Zb., EU:T:2013:445, t. 67. i navedenu sudsku praksu).

45

Što se tiče prvog prigovora, koji se temelji na tvrdnji da je OHIM primijenio kriterij za sklapanje ugovora koji nije predviđen specifikacijama, točno je da u specifikacijama nije izričito naveden okvir ili metodologija Prince2 jer je prvim kriterijem za sklapanje ugovora, između ostaloga, utvrđeno da „na temelju svoje metodologije i iskustva, ponuditelj predstavlja zadatke i aktivnosti koje će provesti u smislu upravljanja projektom“. Međutim, s jedne strane, iz ponude prvog ponuditelja jasno proizlazi da se metodologija predložena u toj ponudi „temelji na metodi upravljanja projektom Prince2 nezavisnog ureda pri Državnoj riznici vlade Ujedinjene Kraljevine (OGC), koja sadrži najbolje prakse i uvelike je prihvaćena na međunarodnoj razini te se koristi u svrhu utvrđivanja pristupa projektima u sklopu ITIL‑a“ te da će ta metoda „biti glavna metoda u sklopu projekta“ [neslužbeni prijevod]. S druge strane, neosporno je da su se ostali uspješni ponuditelji također oslanjali na metodologiju Prince2, zbog čega je javni naručitelj mogao provesti usporednu analizu iz točke 41. ove presude.

46

U tim se okolnostima ne može prihvatiti prigovor tužiteljâ da je OHIM a posteriori utvrdio novi kriterij za sklapanje ugovora, odnosno metodologiju Prince2, koji nije predviđen u specifikacijama te o kojemu podnositelji ponuda nisu pravodobno obaviješteni. Naime, OHIM se u ocjeni ponude prvog tužitelja očito vodio kriterijem „na temelju svoje metodologije i iskustva“, na što ne utječe činjenica da je, u slučaju te ponude te u slučaju ponudâ ostalih uspješnih ponuditelja, ta metodologija odgovarala upravo metodologiji Prince2. Upravo suprotno, ta činjenica sama po sebi pokazuje da su svi uspješni ponuditelji dobro razumjeli da im je prvim kriterijem za sklapanje ugovora omogućeno da temelje ponudu na navedenoj metodologiji. Prema tome, javnom se naručitelju ne može zamjerati činjenica da je usporedio predmetne ponude u smislu kriterija te metodologije, što je samo moglo olakšati uspoređivanje njihovih kvaliteta te poticati nepristranost usporednog ocjenjivanja. Naposljetku, zahtjevi tog kriterija za sklapanje ugovora moraju se jasno razlikovati od točke 2.3 Priloga II. specifikacijama, prema kojoj „metodologija koju OHIM upotrebljava za upravljanje projektom predstavlja personaliziranu prilagodbu metodologije Prince2“ [neslužbeni prijevod], u odnosu na koju je jasno navedeno da će „biti dostupna ugovaratelju [samo] na početku okvirnog ugovora“ [neslužbeni prijevod], zbog čega ne može predstavljati model kojemu treba prilagoditi ponude.

47

Stoga prvi prigovor valja odbiti kao neosnovan.

48

Što se tiče drugog tužbenog razloga, Opći sud smatra da tužitelji valjano tvrde da je javni naručitelj potkriterijima „upravljanje promjenama“ i „komunikacija“ dodijelio veću važnost nego ostalim potkriterijima utvrđenima u sklopu prvog kriterija za sklapanje ugovora. Naime, jednoznačno obrazloženje navedeno u dopisu OHIM‑a od 2. svibnja 2011., prema kojemu su u ponudama ostalih uspješnih ponuditelja „upravljanje promjenama i komunikacija utvrđeni kao dva najbitnija zadatka za uspješno provođenje projekta“, ne može se shvatiti na neki drugi način. Iz tog je obrazloženja vidljivo da je javni naručitelj podržao pristup koji su predložili ostali uspješni ponuditelji oslanjajući se na ponderiranje navedenih potkriterija, koje nije vidljivo iz teksta prvog kriterija za sklapanje ugovora. Uzimajući u obzir sudsku praksu navedenu u točki 44. ove presude, javni naručitelj ne može provesti ponderiranje potkriterija o kojem prethodno nije obavijestio ponuditelje (vidjeti u tom smislu presudu od 24. siječnja 2008., Lianakis i dr., C‑532/06, Zb., EU:C:2008:40, t. 38.).

49

U tom smislu prvo valja navesti da „upravljanje promjenama“ i „plan komunikacije“ predstavljaju samo dva od sedam potkriterija navedenih na istoj razini te na neisključivoj osnovi u okviru prvoga kriterija za sklapanje ugovora; ti su potkriteriji nadzor napretka, postupak rješavanja problema, postupak upravljanja promjenama, upravljanje postupcima primjenom slojevitog pristupa, program učenja iz iskustva, plan komunikacije i postupci prihvaćanja konačnog proizvoda, za koje je javni naručitelj predvidio da mogu donijeti najviše 40 bodova (vidjeti točku 5. ove presude). Osim toga, iz teksta navedenog kriterija te iz ostalih bitnih dijelova specifikacija ne proizlazi da je javni naručitelj namjeravao, ako je to primjenjivo te zbog posebnih neotkrivenih razloga, dodijeliti različitu važnost tim potkriterijima u svrhu predstavljanja projekta navedenog u Opisu posla br. 1, odnosno u sklopu postupka procjene ponuda podnesenih u smislu prvog kriterija za sklapanje ugovora dodijeliti veći ili manji broj bodova ovisno o tome je li u navedenim ponudama naglasak stavljen na neki od navedenih potkriterija. To posebno vrijedi za potkriterije „upravljanje promjenama“ i „plan komunikacije“, za koje u specifikacijama nije navedeno da javni naručitelj smatra da predstavljaju dva najbitnija zadatka za uspješno provođenje projekta.

50

S druge stane, u skladu s općenitim objašnjenjima dostupnima u specifikacijama koja se odnose na zahtjeve koje ponuditelji moraju ispuniti, ponuditelji su pozvani opisati „zadatke i aktivnosti koje je potrebno provesti u svrhu dobrog upravljanja projektom predviđenim u Opisu posla br. 1“, navedene u Prilogu 18. specifikacijama, koji se odnose na OHIM‑ovo uspostavljanje „projekta s ciljem stvaranja informatičkog sustava“. Iz navedenoga proizlazi da se opis zadataka i aktivnosti povezanih s različitim potkriterijima u sklopu prvog kriterija za sklapanje ugovora naveden u podnesenim ponudama nužno odnosi na taj projekt, koji je per definitionem bio isti za sve podnositelje.

51

U tim se okolnostima dio rečenice „upravljanje promjenama i komunikacija utvrđeni su kao dva najbitnija zadatka za uspješno provođenje projekta“ može shvatiti isključivo na način da predstavlja apsolutni i općeniti vrijednosni sud o važnosti (najbitnijih) potkriterijâ „upravljanje promjenama“ i „plan komunikacije“ u sklopu projekta koji je OHIM predvidio u okviru Opisa posla br. 1 („za uspješno provođenje projekta“), koji bi bio uzet u obzir u ponudama ostalih uspješnih ponuditelja te obrnuto, koji bi predstavljao zamjerku usmjerenu protiv ponude prvog tužitelja zbog činjenice da nije slijedio pristup sličan onome koji su u tu svrhu predložili ti uspješni ponuditelji.

52

U tom smislu OHIM neutemeljeno tvrdi, u bitnome, da navedeno obrazloženje valja shvatiti kao vrijednosni sud koji se odnosi na kvalitetu ponudâ ostalih uspješnih ponuditelja koji se temelji na utvrđivanju dvaju posebnih potkriterija, a to su „upravljanje promjenama“ i „plan komunikacije“ jer se taj vrijednosni sud ne može odvojiti od prethodne i apstraktne valorizacije navedenih potkriterija u odnosu na ostalih pet potkriterija navedenih u sklopu prvog kriterija za sklapanje ugovora. Nadalje, nije vjerojatno da javni naručitelj nije dodijelio određeni broj bodova od ukupno dostupnih 40 bodova na temelju različitih predviđenih potkriterija, makar zbog razlogâ navedenih u točkama 48. do 51. ove presude (također vidjeti točke 93. i 94. ove presude).

53

Dakle, valja zaključiti da negativna usporedna ocjena koju je javni naručitelj dodijelio ponudi prvog tužitelja nije potkrijepljena tekstom prvog kriterija za sklapanje ugovora. Ponajprije se čini da ponderiranje koje je dovelo do takve ocjene ne proizlazi dovoljno jasno, precizno i jednoznačno iz tog kriterija kako bi svi razumno obaviješteni i uobičajeno oprezni ponuditelji mogli razumjeti njegov točan opseg te ga protumačiti na isti način. Primjenom ponderiranja različitih potkriterija navedenih u sklopu tog kriterija za sklapanje ugovora koje nije predviđeno specifikacijama te o kojemu ponuditelji nisu prethodno obaviješteni, što je suprotno zahtjevima koji proizlaze iz sudske prakse navedene u točkama 44. i 48. ove presude, OHIM je na štetu tužiteljâ povrijedio načelo jednakih mogućnosti i transparentnosti.

54

Prema tome, drugi prigovor valja prihvatiti.

55

Stoga drugi tužbeni razlog dijelom valja odbiti, a dijelom prihvatiti.

56

Tužitelji smatraju da manjkave informacije koje je dostavio OHIM otkrivaju brojne ozbiljne i očite pogreške u ocjeni; da nisu postojale, ponuda prvog tužitelja mogla je biti razvrstana na prvo mjesto sukladno kaskadnom sustavu. Tužitelji tvrde da te pogreške poništavaju ocjenu javnoga naručitelja u smislu svakog kriterija za sklapanje ugovora predviđenog specifikacijama. U tom kontekstu tužitelji, između ostaloga, osporavaju negativne komentare iznesene u dopisima OHIM‑a od 11. travnja i 2. svibnja 2011.

57

Što se tiče ocjene javnog naručitelja u smislu prvog kriterija za sklapanje ugovora, tužitelji iznose jedanaest prigovora koje u nastavku valja ocijeniti pojedinačno ili, kada se preklapaju, zajednički. U tom smislu valja podsjetiti da je navedenim kriterijem za sklapanje ugovora od podnositelja zatraženo da predstavi „zadatke i aktivnosti koje će, na temelju svoje metodologije i iskustva“, provesti u smislu upravljanja projektom, a to, između ostaloga, mora uključivati, ne ograničavajući se na njih, sedam sljedećih potkriterija: nadzor napretka, postupak rješavanja problema, postupak upravljanja promjenama, upravljanje postupcima primjenom slojevitog pristupa, program učenja iz iskustva, plan komunikacije i postupke prihvaćanja konačnog proizvoda (vidjeti točku 5. ove presude).

58

Nadalje, valja istaknuti da javni naručitelj raspolaže širokom diskrecijskom ovlašću u pogledu čimbenika koji se uzimaju u obzir kako bi se donijela odluka o provedbi postupka javne nabave na zahtjev za prikupljanje ponuda te se nadzor Općeg suda treba ograničiti na provjeru pravila koja se odnose na postupak i obrazloženje, na to da su činjenice materijalno točno utvrđene i da nije postojala teška i očita pogreška u ocjeni ni zloporaba ovlasti (vidjeti presudu od 23. studenoga 2011., bpost/Komisija, T‑514/09, EU:T:2011:689, t. 121. i navedenu sudsku praksu).

81

Šestim prigovorom tužitelji osporavaju ocjenu OHIM‑a prema kojoj voditelj programa, glavni voditelj projekta i voditelj projekta nisu bili nužni za svaki projekt. Uzimajući u obzir zahtjeve utvrđene u Opisu posla br. 1, tužitelji su u 2. i 4. poglavlju svoje ponude na temelju svojega iskustva, kako je propisano specifikacijama, predstavili i obrazložili svoj prijedlog za uspostavljanje projektnog ureda, što je uključivalo i voditelja programa i glavnog voditelja projekta.

82

Valja podsjetiti da je OHIM u svojem dopisu od 11. travnja 2011. istaknuo da „nije potrebno angažirati voditelja programa, glavnog voditelja projekta i voditelja projekta za sve projekte navedene u ponudi [tužiteljâ]“ [neslužbeni prijevod]. U svojim pismenima pred Općim sudom OHIM je potvrdio da su tužitelji pogrešno pretpostavili da OHIM upravlja svim svojim projektima u sklopu istog programa, zbog čega su predložili rješenje koje obuhvaća voditelja programa, glavnog voditelja projekta i voditelja projekta za svaki projekt. Međutim, ograničeni opseg i područje primjene projekta koji se upotrebljava kao primjer, odnosno Opisa posla br. 1, nisu opravdali uporabu tih triju profila.

83

U tom smislu valja podsjetiti da iz općenitog opisa zahtjevâ koje moraju ispuniti ponuditelji dostupnog u specifikacijama proizlazi da se od ponuditeljâ očekivalo da predstave „zadatke i aktivnosti koje je potrebno provesti u svrhu dobrog upravljanja projektom predviđenim u Opisu posla br. 1“. Nadalje, u Opisu posla br. 1, kako je naveden u Prilogu 18. specifikacijama, spominje se samo jedinstveni „projekt s ciljem stvaranja informatičkog sustava“, a ne program koji obuhvaća različite projekte te vrste, zbog čega je javni naručitelj opravdano kritizirao prijedlog tužiteljâ o voditelju programa.

84

Međutim, iz specifikacija ne proizlazi, u dovoljno jasnoj i preciznoj mjeri utvrđenoj sudskom praksom navedenom u točki 44. ove presude, posebice što se tiče prvog kriterija za sklapanje ugovora i definicije iz Opisa posla br. 1, da je OHIM namjeravao pozvati ponuditelje da predstave rješenje koje ne obuhvaća profile glavnog voditelja projekta i voditelja projekta, kako tvrde tužitelji. Isto tako, OHIM je propustio objasniti zbog kojih bi razloga predlaganje tih profila bilo nesukladno s Opisom posla br. 1. Naposljetku, za razliku od obrane iznesene protiv prvog do petog prigovora, OHIM nije tvrdio da su tužitelji u tom smislu zanemarili metodologiju Prince2. Uzimajući u obzir manjak preciznosti specifikacija u tom pogledu, valja podsjetiti da su tužitelji, na temelju prvog kriterija za sklapanje ugovora, mogli predstaviti zadatke i aktivnosti koje je potrebno provesti u smislu upravljanja projektom na temelju vlastite metodologije i vlastitoga iskustva.

85

Osobito uzimajući u obzir manjak preciznosti specifikacija te sažetu i nejasnu narav odluke odbora za ocjenjivanje ponuda, ni tužitelji ni Opći sud ne mogu provjeriti vjerodostojnost kritike iznesene u smislu uključivanja glavnog voditelja projekta i voditelja projekta te je stoga nemoguće pružiti odgovor na pitanje je li zahvaćena očitom pogreškom u ocjeni.

86

U tim okolnostima valja zaključiti da u tom pogledu postoji nedostatak u obrazloženju u smislu drugog stavka članka 296. UFEU‑a, u vezi s drugim stavkom članka 100. opće Financijske uredbe (vidjeti točke 125. do 135. ove presude).

87

Tužitelji osmim prigovorom osporavaju konačni komentar odbora za ocjenjivanje ponuda u sklopu prvog kriterija za sklapanje ugovora, prema kojemu je „ukupna ponuda [prvog tužitelja] izrazito operativne, a ne strateške naravi i usmjerena je na drugu vrstu voditelja projekta od one koju je predvidio OHIM“ [neslužbeni prijevod]. Taj je komentar proizvoljan i nije potkrijepljen specifikacijama. Ponuda prvog tužitelja zadovoljava sve zahtjeve specifikacija i dobre prakse u području upravljanja projektima, odnosno metodologije Prince2. U tom smislu tužitelji upućuju na točku 4.1.1 svoje ponude pod nazivom „Organizacijska struktura“, u kojoj je predstavljena ujednačena središnja struktura u okviru koje će projektni ured upravljati, nadzirati i pratiti cijeli projekt, uključujući i neovisne projekte, kao što je onaj predviđen Opisom posla br. 1, ili projekte koji čine dio programa. Voditelj programa član je projektnog ureda te ima sveobuhvatan pregled i provodi općeniti nadzor nad svim projektima i programima koji se provode u sklopu okvirnog ugovora, čime se jamči učinkovito, ujednačeno i primjereno upravljanje projektima. Stoga je OHIM penalizirajući ponudu prvog tužitelja na temelju zahtjeva koji nije predviđen specifikacijama, odnosno činjenice da „OHIM upravlja svim projektima u sklopu istoga programa“, počinio očitu pogrešku u ocjeni.

88

Tijekom postupka OHIM se u tom smislu ograničio na iznošenje argumenta navedenog u točki 82. ove presude. U skladu s razmatranjima iznesenima u točki 84. ove presude, valja istaknuti da, u nedostatku dovoljno jasnih i preciznih kriterija navedenih u specifikacijama, konačni komentar odbora za ocjenjivanje ponuda, posebice nejasna kritika koja se temelji na tvrdnji da je OHIM predvidio „drugu vrstu voditelja projekta“, nije razumljiva jer ni tužitelji ni Opći sud ne mogu provjeriti njezinu vjerodostojnost, a time ni pitanje o tome je li ta kritika zahvaćena očitom pogreškom u ocjeni. Tim više jer se na temelju prvog kriterija za sklapanje ugovora od ponuditeljâ očekivalo da predstave zadatke i aktivnosti koje je potrebno provesti u području upravljanja projektom na temelju svoje vlastite metodologije i iskustva, a ne na temelju moguće prakse ili iskustva OHIM‑a koji nisu navedeni u specifikacijama.

89

U tim okolnostima valja zaključiti da u tom pogledu postoji nedostatak u obrazloženju u smislu drugog stavka članka 296. UFEU‑a, u vezi s drugim stavkom članka 100. opće Financijske uredbe (vidjeti točke 125. do 135. ove presude).

90

Devetim do jedanaestim prigovorom tužitelji u bitnome osporavaju navodno manjkav, neizravan i nejasan odgovor OHIM‑a iz njegova dopisa od 2. svibnja 2011., između ostaloga, u smislu bodovanja i usporednog ocjenjivanja njihove ponude u pogledu prvog kriterija za sklapanje ugovora u odnosu na ponude ostalih uspješnih ponuditelja. OHIM samo nejasno navodi da druge dvije ponude smatra boljima jer su u njima predstavljeni „teoretski i praktični aspekti primjene okvira Prince2“ te su u njima „upravljanje promjenama i komunikacija utvrđeni kao dva najbitnija zadatka za uspješno provođenje projekta“ [neslužbeni prijevod]. Međutim, tužitelji su u točkama 2.1.1 i 2.1.2 svoje ponude također predstavili teoretske i praktične aspekte metodologije Prince2 za vođenje projekta te su naveli podrobni prijedlog zadataka u području upravljanja promjenama i komunikacije koji se primjenjuju u slučaju projekta OHIM‑a. Nadalje, u točkama 2.2 do 2.11 navedene ponude tužitelji su podrobno predstavili praktične aspekte primjene njihova metodologijskog pristupa, koji se temelji na okviru Prince2, za vođenje projekta i za provođenje zadataka u području vođenja projekta u sklopu Opisa posla br. 1. Isto tako, u točki 2.5 te ponude na obrazložen je način opisan pristup koji je potrebno pratiti u svrhu upravljanja promjenama, dok je u točkama 2.10 i 2.8 ponude izložen plan komunikacije i upravljanje postupcima primjenom slojevitog pristupa, iako OHIM u tom smislu nije dao objašnjenje o navodnim nedostacima ili sadržaju navodno boljih ostalih ponuda (deveti prigovor). Osim toga, prvim kriterijem za sklapanje ugovora nije se zahtijevalo utvrđivanje važnosti predloženih zadataka u području vođenja projekta, što je suprotno dobrim praksama i metodologijama utvrđenima na međunarodnoj razini. U svakom slučaju, tužitelji su predstavili dobro definiranu, smislenu i strogo strukturiranu metodologiju upravljanja projektom u kojoj je predviđeno da su svi postupci, aktivnosti i zadaci u području upravljanja projektom ključni za uspješan dovršetak projekta (deseti prigovor). Naposljetku, OHIM nije obrazložio vrlo mali broj bodova (22,81) dodijeljen ponudi prvoga tužitelja u smislu prvog kriterija za sklapanje ugovora, dok je ponudi uspješnog ponuditelja razvrstanog na prvo mjesto dodijeljen najveći broj bodova, odnosno 40 bodova (jedanaesti prigovor).

91

Prvo valja uputiti na očitovanja iznesena u točkama 48. do 53. ove presude na drugi tužbeni razlog, u kojemu se navodi da je negativnom usporednom ocjenom ponude prvog tužitelja prema kojoj su u ponudama ostalih uspješnih ponuditelja „upravljanje promjenama i komunikacija utvrđeni kao dva najbitnija zadatka za uspješno provođenje projekta“ počinjena povreda načela jednakih mogućnosti i transparentnosti jer ta ocjena nije utemeljena na tekstu prvog kriterija za sklapanje ugovora te se stoga oslanja na ponderiranje različitih potkriterija u sklopu navedenoga kriterija za sklapanje ugovora o kojemu ponuditelji nisu prethodno obaviješteni. Iz navedenoga nužno proizlazi da ta ocjena nije vjerodostojna te da je pri ponderiranju navedenih potkriterija počinjena očita pogreška u ocjeni.

92

Nadalje, OHIM tijekom postupka nije smatrao prikladnim zauzeti stajalište o detaljno obrazloženoj argumentaciji tužiteljâ ni o načinu na koji je odbor za ocjenjivanje ponuda došao do rezultata od 22,81 boda od ukupno mogućih 40 bodova u odnosu na ponudu prvog tužitelja, kako je navedeno u dopisu OHIM‑a od 2. svibnja 2011. Međutim, OHIM je tijekom rasprave u sklopu odgovora na precizno pitanje Općeg suda u bitnome objasnio da u ovom slučaju članovi odbora za ocjenjivanje ponuda nisu ocjenjivali ponudu prvog tužitelja primjenom matematičke formule koja je dovela do oduzimanja određenog broja bodova po potkriteriju ili zbog određenih negativnih komentara, nego su dodijelili ukupnu ocjenu za sveukupnu kvalitetu cijele ponude na temelju prvog kriterija za sklapanje ugovora. U tom je smislu ocjena s dvije brojke nakon decimalnog zareza (22,81) dodijeljena zbog činjenice da je ponude ocjenjivalo nekoliko članova odbora za ocjenjivanje ponuda, čije su prvotne ocjene zbrojene i zatim podijeljene s brojem tih ocjenjivača.

93

Opći sud smatra da su objašnjenja, koja nisu iznesena u OHIM‑ovu dopisu od 2. svibnja 2011., dana prekasno te da nisu vjerodostojna. U tom smislu, s obzirom na manjak preciznosti u specifikacijama u pogledu ponderiranja različitih potkriterija u sklopu prvog kriterija za sklapanje ugovora te manjak dokaza u pisanom obliku koje je OHIM dostavio u tu svrhu, valja odbaciti kao nevjerodostojan OHIM‑ov argument prema kojemu članovi odbora za ocjenjivanje ponuda nisu povezali dodjeljivanje određenog broja bodova s potkriterijima nabrojenima u sklopu navedenoga kriterija za sklapanje ugovora te na temelju kojega su ponuditelji mogli ostvariti najviše 40 bodova. Nadalje, kako su tužitelji istaknuli tijekom rasprave, također nije vjerodostojno da članovi odbora za ocjenjivanje ponuda nisu primijenili matematičku formulu ili da nisu dodijelili barem dijelove bodova po potkriteriju u svrhu ocjenjivanja ponuda u odnosu na navedeni kriterij za sklapanje ugovora. Naime, pod pretpostavkom da su ukupne ocjene podijeljene s ukupnim brojem članova odbora za ocjenjivanje ponuda, kako to tvrdi OHIM, u nedostatku takva matematičkog pristupa ili dodjeljivanja dijelova bodova po potkriteriju ne bi bilo moguće dobiti ukupnu ocjenu koja sadržava dvije brojke nakon decimalnog zareza. Dakle, OHIM‑ov argument prema kojemu je dodijelio ukupnu ocjenu za cijeli dio ponude prvog tužitelja u odnosu na prvi kriterij za sklapanje ugovora ne može se prihvatiti.

94

Valja utvrditi da u OHIM‑ovu dopisu od 2. svibnja 2011. nije navedeno nikakvo relevantno objašnjenje za ovo pitanje. Naime, u tom je smislu samo nejasno navedeno da „[...] ponude [ostalih uspješnih ponuditelja] koje su vrlo dobro ili odlično ispunile prvi kriterij za sklapanje ugovora predstavljaju vrlo dobro korištenje okvira Prince2, na način da prvo objašnjavaju okvir prije utvrđivanja načina na koji ga upotrebljava OHIM, slijedom čega ponude sadrže i teoretske i praktične aspekte upotrebe okvira Prince2.“ [neslužbeni prijevod]. Osim toga, OHIM je u tom dopisu naveo samo da su u ponudama ostalih uspješnih ponuditelja „upravljanje promjenama i komunikacija utvrđeni kao dva najbitnija zadatka za uspješno provođenje projekta“ i zaključio da je „usporedbe radi, odbor za ocjenjivanje ponuda utvrdio da su te ponude kvalitetnije od ponude [tužiteljâ]“ [neslužbeni prijevod]. S obzirom na neprecizna i manjkava razmatranja o ocjenjivanju navedena u tom dopisu koja obuhvaćaju samo određene potkriterije prvog kriterija za sklapanje ugovora te u kojima nije navedeno precizno bodovanje koje je javni naručitelj namjeravao primijeniti za svaki od navedenih potkriterija, kao i na nepostojanje objašnjenja u specifikacijama o ponderiranju potkriterija u cjelini, ni tužitelji ni Opći sud ne mogu razumjeti način na koji je javni naručitelj u okviru pojedinačnog i usporednog ocjenjivanja podnesenih ponuda dodijelio bodove dostupne u smislu prvog kriterija za sklapanje ugovora i njegovih različitih potkriterija.

95

Prema tome, osim utvrđivanja očite pogreške u ocjeni navedene u točki 91. ove presude, Opći sud ne može zaključiti postoje li u tom pogledu očite pogreške zato što odluka o sklapanju ugovora nije dostatno obrazložena u smislu drugog stavka članka 296. UFEU‑a, u vezi s člankom 100. stavkom 2. prvim podstavkom opće Financijske uredbe (vidjeti točke 125. do 135. ove presude).

96

S obzirom na sva prethodna razmatranja, pod uvjetom provođenja ocjene prvog tužbenog razloga, koji se temelji na nedostatku u obrazloženju, valja prihvatiti deveti prigovor ovog dijela trećeg tužbenog razloga u pogledu očite pogreške u ocjeni utvrđene u točki 91. ove presude, dok u preostalom dijelu taj dio tužbenog razloga valja odbiti kao neosnovan.

97

Tužitelji osporavaju negativnu ocjenu svoje ponude s obzirom na drugi kriterij za sklapanje ugovora, kako je navedeno u dopisu od 11. travnja 2011., prema kojoj su „nedostajali primjeri konačnih projektnih rezultata za studiju slučaja: dnevnik, registar konfiguracijskih elemenata, izvješća o glavnim pokazateljima“. U prilog tom dijelu tužbenog razloga tužitelji u bitnome ističu, prvo, da OHIM nije odgovorio ni na jednu njihovu obrazloženu primjedbu koju su u tom smislu iznijeli u svojem dopisu od 18. travnja 2011. U specifikacijama nije utvrđeno da je potrebno navesti takav primjer, nego samo da je potrebno predstaviti zadatke i aktivnosti koje valja provesti u području tehničkog savjetovanja. Drugo, u točki 6.2 ponude prvog tužitelja dostavljeni su primjeri obrazaca i predložaka koji se upotrebljavaju za svaki projektni rezultat, što je OHIM u konačnici prihvatio. Ti su predlošci iscrpni i dovoljno obrazloženi u smislu da imaju strukturu, odjeljke i točan sadržaj konačnih projektnih rezultata u okviru hipotetskog scenarija iznesenog u specifikacijama. Treće, u svojem dopisu od 2. svibnja 2011. OHIM nije objasnio na koji su način ostali uspješni ponuditelji predstavili vrlo dobre primjere konačnih projektnih rezultata niti zašto su njihove ponude ocijenjene kvalitetnijima od ponude tužiteljâ. Elementi na koje se poziva OHIM nisu projektni rezultati koji proizlaze iz pružanja usluga tehničkog savjetovanja, nego projektni rezultati povezani s upravljanjem projektom predloženi metodologijom Prince2. Tužitelji su tijekom rasprave dodali da je, kako je izneseno u odgovoru na repliku, u sklopu ocjenjivanja ponuda na temelju drugog kriterija za sklapanje ugovora OHIM ocijenio pozitivnom činjenicu da su ostali ponuditelji dostavili uzorke prethodnih projekata, čime je, prvo, a posteriori uveden novi potkriterij te je, drugo, kriterij za sklapanje ugovora koji se odnosi na iskustvo nezakonito pomiješan s predmetnim kriterijem za sklapanje ugovora. Međutim, iz točke 11. specifikacija pod naslovom „Dostavljanje primjera“ jasno proizlazi da „podnošenje ponude ne podliježe obvezi dostavljanja primjera uz ponudu“ [neslužbeni prijevod].

98

OHIM odgovara da izraz „primjer“ koji se upotrebljava u dopisu od 11. travnja 2011. valja shvatiti kao da u bitnome znači „predstavljanje“ predloženih usluga. U tom je smislu u specifikacijama utvrđeno da se od ponuditeljâ zahtijeva da opišu način na koji će provoditi zadatke i aktivnosti te, prema tome, na prikladan način predstave usluge, uz prilaganje uzoraka tih usluga isporučenih na temelju Opisa rada br. 1. Negativni komentar koji se odnosi na činjenicu da ponuda prvog tužitelja sadrži samo pet „praznih uzoraka“ sam po sebi dokazuje manjkavu kvalitetu te činjenicu da su tužitelji bili svjesni da u svoju ponudu moraju uključiti uzorke usluga. Za razliku od uzoraka koje su dostavili ostali ponuditelji, između ostaloga Accenture, društvo koje je osvojilo najveći broj bodova za tu točku, prazni uzroci koje su dostavili tužitelji nisu bili prilagođeni Opisu posla br. 1. OHIM je tijekom rasprave objasnio da na taj način nije ocijenio prošlo iskustvo ponuditeljâ, nego je samo uzeo u obzir činjenicu da su dostavljeni uzorci projektnih rezultata predstavljali dodanu vrijednost jer pokazuju da su ti ponuditelji točno razumjeli potrebe OHIM‑a te što se smatralo potrebnim.

99

Prvo valja podsjetiti da je drugim kriterijem za sklapanje ugovora predviđeno da „na temelju svoje metodologije i iskustva, ponuditelj predstavlja zadatke i aktivnosti koje će provesti u smislu tehničkoga savjetovanja, uključujući (ali ne ograničavajući se na): [...] arhitektonsku ocjenu, analizu učinkovitosti, sigurnosnu ocjenu te integraciju s drugim sustavima“ te, drugo, da je prvi tužitelj za svoju ponudu osvojio 24,5 od mogućih 30 bodova u pogledu tog kriterija za sklapanje ugovora, dok su ostali uspješni ponuditelji ostvarili 28, odnosno 20 bodova.

100

Nadalje, valja utvrditi da se kritika iznesena u OHIM‑ovu dopisu od 11. travnja 2011., prema kojoj su u ponudi prvog tužitelja „nedostajali primjeri konačnih projektnih rezultata za studiju slučaja [...]“, temelji na neosporenim činjenicama jer su tužitelji dostavili tek prazne uzorke ili obične prazne predloške, koji su bili priloženi točki 6.2 njihove ponude.

101

Međutim, iz specifikacija te posebice iz drugog kriterija za sklapanje ugovora ne proizlazi da se od ponuditelja očekivalo da dostave „primjere projektnih rezultata za studiju slučaja“ ili da će javni naručitelj dostavljanje tih podataka smatrati dodanom vrijednošću, kako OHIM tvrdi tijekom rasprave. Upravo suprotno, kako tvrde tužitelji, u točki 11. specifikacijâ pod naslovom „Dostavljanje primjera“ jasno je navedeno da „podnošenje ponude ne podliježe obvezi dostavljanja primjera uz ponudu“. U tom smislu valja odbaciti neuvjerljiv argument OHIM‑a prema kojemu izraz „primjer“ koji se upotrebljava u dopisu od 11. travnja 2011. u bitnome valja shvatiti kao „predstavljanje“ predloženih usluga, dok se negativni komentari o tome da nedostaju „primjeri konačnih projektnih rezultata za studiju slučaja [...]“ mogu shvatiti samo na način da su, kako tvrdi javni naručitelj, ponuditelji propustili dostaviti takve primjere. Nadalje, razlozi zbog kojih je javni naručitelj procijenio da su u ponudi prvog tužitelja u nedovoljnoj mjeri predstavljeni elementi „dnevnik, registar konfiguracijskih elemenata, izvješća o glavnim pokazateljima“ ne proizlaze iz tog dopisa s dovoljnom preciznošću.

102

Ova razmatranja dostatna su da Opći sud utvrdi da negativan komentar iznesen u dopisu OHIM‑a od 11. travnja 2011. nije potkrijepljen specifikacijama te da je njime stoga počinjena očita pogreška u ocjeni, zbog čega nije potrebno ispitati ostale prigovore koje su tužitelji iznijeli u tom smislu.

103

Prema tome, valja prihvatiti dio ovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na ocjenu ponude prvoga tužitelja s obzirom na drugi kriterij za sklapanje ugovora.

104

Valja podsjetiti da je trećim kriterijem za sklapanje ugovora od ponuditeljâ zatraženo da procijene „napor[e] koji se ulažu u svaki zadatak i aktivnost u sklopu upravljanja projektom“ te da su u tom smislu ponudi prvog tužitelja dodijeljena samo četiri od deset mogućih bodova. U prilog toj ocjeni OHIM je u svojem dopisu od 11. travnja 2011., što se tiče negativnih aspekata, naveo da „za projekt koji nije povezan s programom (kao što je bio slučaj s Opisom posla br. 1) nije potrebno angažirati voditelja programa[;] prisutno je previše razina općih režijskih troškova[;] procijenjeni napor predviđen za upravljanje projektom predstavlja samo 24% svih napora povezanih s projektom i predstavljenih u Opisu posla br. 1“ [neslužbeni prijevod]. Nadalje, u dopisu od 2. svibnja 2011. OHIM je naveo da „u boljim prijedlozima uopće nije predviđen voditelj programa, što je i obrazloženo“ te da „u usporedbi s navedenim, odbor za ocjenjivanje ponuda smatrao je taj pristup boljim i dodijelio mu je višu ocjenu“ [neslužbeni prijevod].

[izostavljeno]

107

U pogledu pogreške u računanju ili pogreške u ocjeni činjenica u smislu napora predviđenog u sklopu upravljanja programom, odnosno 12% umjesto 24%, ponajprije valja navesti da je OHIM već tijekom postupka javne nabave priznao postojanje takve pogreške te je tijekom postupka dostavio internu napomenu od 24. travnja 2011., u kojoj su predstavljeni alternativni izračuni koji potkrepljuju činjenicu da, čak i bez pogreške u računanju ili pod pretpostavkom da je ponudi prvog tužitelja dodijeljen najveći mogući broj bodova (deset), prvi bi tužitelj i dalje bio razvrstan na treće mjesto sukladno kaskadnom sustavu. Dakle, takvim se jednostavnim činjeničnim pogreškama ili pogreškama u računanju, koje ne mogu utjecati na ishod postupka, ne može opravdati poništenje pobijanog akta (vidjeti u tom smislu presude od 19. listopada 2005., Freistaat Thüringen/Komisija, T‑318/00, Zb., EU:T:2005:363, t. 191. i navedenu sudsku praksu te od 19. ožujka 2010., Evropaïki Dynamiki/Komisija, T‑50/05, Zb., EU:T:2010:101, t. 159.).

108

Stoga ta nepobijana činjenična pogreška ne može dovesti do utvrđivanja nezakonitosti kojim bi se opravdalo poništenje odluke o sklapanju ugovora.

[izostavljeno]

111

Stoga valja u cijelosti odbaciti prigovore usmjerene protiv ocjene javnog naručitelja s obzirom na treći kriterij za sklapanje ugovora.

[izostavljeno]

121

Iz prethodno navedenih razmatranja proizlazi da, pod uvjetom provođenja ocjene prvog tužbenog razloga, koji se temelji na nedostatku u obrazloženju, valja prihvatiti, prvo, deveti prigovor prvog dijela povezan s prvim kriterijem za sklapanje ugovora u smislu očite pogreške u ocjeni utvrđene u točki 91. ove presude te, drugo, drugi dio povezan s drugim kriterijem za sklapanje ugovora, u cijelosti (vidjeti točke 97. do 103. ove presude), dok u preostalom dijelu valja odbiti treći tužbeni razlog.

122

Prvim tužbenim razlogom tužitelji se pozivaju na brojne povrede članka 100. stavka 2. opće Financijske uredbe, članka 149. detaljnih pravila za provedbu te obveze obrazlaganja u smislu drugog stavka članka 296.UFEU‑a.

123

U tom kontekstu tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da OHIM‑u naloži da dostavi potpune i nepovjerljive inačice ponuda ostalih uspješnih ponuditelja kao i sva izvješća o procjeni, uključujući komentare koji se odnose na navedene ponude. Nadalje, tužitelji u bitnome tvrde da izvadci iz izvješća o procjeni koji sadrže ocjenu njihove ponude zbog svoje manjkave i nejasne naravi sadržavaju nedostatak u obrazloženju, zbog čega tužitelji ne mogu iskoristiti svoja prava, a Opći sud ne može, barem djelomično, provesti nadzor zakonitosti odluke o sklapanju ugovora. To se posebice odnosi na manjkave i nedostatne razloge izložene u OHIM‑ovu dopisu od 2. svibnja 2011., za koje se smatralo da opravdavaju usporednu ocjenu ponude prvog tužitelja u odnosu na ponude ostalih uspješnih ponuditelja.

124

OHIM osporava te argumente i zahtijeva da Opći sud odbaci zahtjev tužiteljâ za mjere upravljanja postupkom ili mjere izvođenja dokazâ.

125

U tom smislu valja napomenuti da je, kad institucije Europske unije u svojstvu javnih naručitelja raspolažu širokom diskrecijskom ovlasti, kao što je to konkretno slučaj, poštovanje prava koje jamči pravni poredak Unije u upravnim postupcima od temeljne važnosti. Takva jamstva uključuju, između ostaloga, obvezu nadležne institucije da dovoljno obrazloži svoju odluku. Samo tako sud Unije može provjeriti jesu li ostvareni činjenični i pravni elementi o kojima ovisi izvršavanje diskrecijske ovlasti (presude od 21. studenoga 1991., Technische Universität München, C‑269/90, Zb., EU:C:1991:438, t. 14.; od 20. svibnja 2009., VIP Car Solutions/Parlament, T‑89/07, Zb., EU:T:2009:163, t. 61. te od 12. prosinca 2012., Evropaïki Dynamiki/EFSA, T‑457/07, EU:T:2012:671, t. 42.).

126

Na temelju obveze obrazlaganja iz članka 296. drugog stavka UFEU‑a, autor akta mora iznijeti svoje zaključke na jasan i nedvosmislen način, tako da, s jedne strane, zainteresirane osobe mogu utvrditi razloge za donošenje odluke kako bi mogle ostvariti svoja prava te, s druge strane, kako bi sud mogao izvršiti svoj nadzor. Nadalje, zahtjev za obrazlaganje mora se ocijeniti s obzirom na okolnosti predmetnog slučaja, osobito sadržaj akta, prirodu navedenih razloga i interes koji adresati mjere ili druge osobe na koje se akt izravno i osobno odnosi mogu imati za dobivanje objašnjenja (vidjeti presudu od 21. veljače 2013., Evropaïki Dynamiki/Komisija, T‑9/10, EU:T:2013:88, t. 25. i 26. te navedenu sudsku praksu). Osim toga, obveza obrazlaganja predstavlja bitan postupovni zahtjev koji valja razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja, koje se odnosi na materijalnu zakonitost spornog akta (vidjeti presudu od 22. svibnja 2012., Evropaïki Dynamiki/Komisija, T‑17/09, EU:T:2012:243, t. 40. i navedenu sudsku praksu).

127

U području provedbe postupaka javne nabave, u članku 100. stavku 2. prvom podstavku opće Financijske uredbe i članku 149. stavku 3. detaljnih pravila za provedbu utvrđeni su uvjeti u kojima javni naručitelj ispunjava svoju obvezu obrazlaganja prema ponuditeljima.

128

Dakle, u skladu s člankom 100. stavkom 2. prvim podstavkom opće Financijske uredbe, „[j]avni naručitelj obavješćuje sve natjecatelje ili ponuditelje čiji su zahtjevi ili ponude odbijene o razlozima na temelju kojih je donesena odluka, a sve ponuditelje čije su ponude prihvatljive i koji su to zahtijevali pisanim putem, o značajkama i relativnim prednostima odabrane ponude, kao i o imenu ponuditelja s kojim je ugovor sklopljen“.

129

U tom smislu, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se, na temelju te odredbe, od javnog naručitelja ne može zahtijevati da, prvo, ponuditelju čija ponuda nije bila uspješna pošalje, osim obrazloženja za odbijanje ponude, detaljan sažetak načina na koji je u postupku procjene njegove ponude u obzir uzeta svaka njezina pojedinost te da, drugo, u okviru obavještavanja o značajkama i relativnim prednostima odabrane ponude izvrši detaljnu usporednu analizu odabrane ponude s onom neuspješnog ponuditelja. Isto tako, javni naručitelj neuspješnom ponuditelju na njegov zahtjev ne mora dostaviti potpune preslike izvješća o procjeni (presuda od 4. listopada 2012., Evropaïki Dynamiki/Komisija, C‑629/11 P, EU:C:2012:617, t. 21. do 23.; rješenje od 20. rujna 2011., Evropaïki Dynamiki/Komisija, C‑561/10 P, EU:C:2011:598, t. 27. te od 29. studenoga 2011., Evropaïki Dynamiki/Komisija, C‑235/11 P, EU:C:2011:791, t. 50. i 51.). Međutim, sud Unije provjerava je li metoda koju je javni naručitelj primijenio u sklopu postupka tehničkog ocjenjivanja ponuda jasno opisana u specifikacijama, uključujući različite kriterije za sklapanje ugovora, njihovu važnost u smislu ocjenjivanja, odnosno izračun ukupnog broja bodova kao i najmanji i najveći broj bodova za svaki kriterij (vidjeti u tom smislu prethodno navedenu presudu Evropaïki Dynamiki/Komisija, EU:C:2012:617, t. 29.).

130

Nadalje, u sudskoj praksi također je utvrđeno da, ako javni naručitelj pošalje dopis nakon primitka zahtjeva za dodatna objašnjenja u smislu odluke o sklapanju ugovora prije podnošenja tužbe, ali nakon datuma utvrđenog u članku 149. stavku 3. detaljnih pravila za provedbu, taj dopis također može biti uzet u obzir tijekom ispitivanja dostatnosti obrazloženja u predmetnom slučaju. Obvezu obrazlaganja treba ocjenjivati prema podacima kojima je tužitelj raspolagao u trenutku podnošenja tužbe, pri čemu se podrazumijeva da instituciji nije dopušteno da početno obrazloženje zamijeni potpuno novim (vidjeti u tom smislu presudu Evropaïki Dynamiki/Komisija, t. 126. supra, EU:T:2013:88, t. 27. i 28. i navedenu sudsku praksu).

131

Najprije valja istaknuti da, na temelju sudske prakse navedene u točki 129. ove presude, javni naručitelj nema obvezu neuspješnom ponuditelju omogućiti pristup potpunoj inačici ponude uspješnog ponuditelja s kojim je sklopljen ugovor ni izvješća o procjeni. U ovom slučaju, s obzirom na podneske stranaka, dokumente u spisu i zaključke s rasprave, Opći sud smatra se dovoljno informiranim da odluči o predmetnom sporu (vidjeti u tom smislu presudu od 16. studenoga 2006., Peróxidos Orgánicos/Komisija, T‑120/04, Zb., EU:T:2006:350, t. 80.), zbog čega nije potrebno odobriti zahtjev tužiteljâ za mjere upravljanja postupkom ili mjere izvođenja dokazâ (vidjeti u tom smislu presudu od 24. rujna 2009., Erste Group Bank i dr./Komisija, C‑125/07 P, C‑133/07 P i C‑137/07 P, Zb., EU:C:2009:576, t. 319. te rješenje od 10. lipnja 2010., Thomson Sales Europe/Komisija, C‑498/09 P, EU:C:2010:338, t. 138.).

132

Nadalje, što se tiče razloga koje je OHIM iznio u svojim dopisima od 11. travnja i 2. svibnja 2011., nije sporno da ti dopisi sami po sebi predstavljaju dopunu obrazloženju odluke o sklapanju ugovora na temelju članka 100. stavka 2. prvog podstavka opće Financijske uredbe i članka 149. stavka 3. detaljnih pravila za provedbu koju Opći sud može uzeti u obzir. U svakom slučaju, iako je OHIM‑ov dopis od 2. svibnja 2011. tužiteljima poslan telefaksom 12. svibnja 2011., odnosno nakon isteka roka predviđenog člankom 149. stavkom 3. detaljnih pravila za provedbu, koji je počeo teći od trenutka kada su tužitelji 30. ožujka 2011. podnijeli prvi zahtjev, taj se dopis može uzeti u obzir u svrhu ispitivanja dostatnosti obrazloženja odluke o sklapanju ugovora (vidjeti sudsku praksu navedenu u točki 130. ove presude).

133

Stoga preostaje utvrditi je li i u kojoj mjeri u tim dopisima počinjena povreda u vidu nedostatka u obrazloženju zbog toga što tužitelji iz njih nisu mogli utvrditi razloge za donošenje odluke kako bi iskoristili svoja prava te kako bi sud Unije mogao utvrditi materijalnu zakonitost odluke.

134

U tom smislu valja podsjetiti da, u kontekstu ocjene trećeg tužbenog zahtjeva, što se tiče šestog i osmog do jedanaestog prigovora povezanog s prvim kriterijem za sklapanje ugovora, kao i dijela koji se odnosi na četvrti kriterij za sklapanje ugovora, Opći sud ne može izvršiti kontrolu materijalne zakonitosti odluke o sklapanju ugovora jer se temelji na pojedinačnoj i usporednoj ocjeni ponudâ u smislu predmetnih tehničkih kriterija za sklapanje ugovora. Sporne ocjene predstavljale su ključne elemente obrazloženja nužne za razumijevanje zahtjeva koji proizlaze iz specifikacija kao što su važnost koju imaju određeni potkriteriji i pojedinačna i usporedna ocjena ponuda koju je javni naručitelj proveo u tom pogledu (vidjeti točke 81. do 86., 87. do 89. i 90. do 95. ove presude).

135

Iz navedenoga proizlazi da je u odluci o sklapanju ugovora počinjena povreda u vidu nedostatka u obrazloženju u smislu članka 100. stavka 2. opće Financijske uredbe, u vezi s drugim stavkom članka 296. UFEU‑a, zbog čega valja prihvatiti prvi tužbeni razlog.

136

S obzirom na prethodno navedena razmatranja, zbog pogrešaka u smislu oblika i merituma koje je počinio OHIM, kako je navedeno u sklopu prvog do trećeg tužbenog razloga, valja u cijelosti poništiti odluku o sklapanju ugovora, uključujući u mjeri u kojoj se odnosi na razvrstavanje ostalih uspješnih ponuditelja na prvo i drugo mjesto sukladno kaskadnom sustavu (vidjeti drugu alineju točke 34. ove presude).

137

U pogledu zahtjeva za naknadu štete, valja podsjetiti da su tužitelji tijekom rasprave ograničili opseg tog zahtjeva odrekavši se zahtjeva za naknadu štete koja proizlazi iz gubitka razumno očekivane dobiti, što je zabilježeno u zapisniku s rasprave (vidjeti točke 33. ove presude). Tužitelji su na taj način naveli da više ne žele ostvariti naknadu štete za gubitak predmetnog ugovora, nego samo naknadu štete za gubitak prilike za sklapanje tog ugovora u svojstvu ponuditelja razvrstanog na prvo mjesto, što se razlikuje od gubitka samog ugovora (vidjeti u tom smislu presude od 21. svibnja 2008., Belfass/Vijeće, T‑495/04, Zb., EU:T:2008:160, t. 124. te od 20. rujna 2011., Evropaïki Dynamiki/EIB, T‑461/08, Zb., EU:T:2011:494, t. 210.), kao i naknadu neimovinske štete pretrpljene zbog narušavanja njihova ugleda i vjerodostojnosti.

138

Tužitelji u bitnome tvrde da je popravljanje štete u obliku takve naknade nužno zbog „konačne“ naravi odluke o nesklapanju predmetnog ugovora s njima jer je vjerojatno da će u trenutku donošenja presude kojom se okončava postupak ugovor već biti u cijelosti izvršen. Naime, čak i ako Opći sud poništi odluku o sklapanju ugovora i OHIM organizira novi postupak javne nabave, „konkurentni“ uvjeti za dodjeljivanje predmetnog ugovora više ne bi bili isti, što bi podrazumijevalo siguran gubitak prilike i tužiteljima nanijelo tešku štetu. Potpisivanjem ugovora s ostalim uspješnim ponuditeljima OHIM je stvorio nepopravljivu činjeničnu situaciju koja uzrokuje konačan i nepopravljiv gubitak prilike za sklapanje ugovora s tužiteljima. Budući da se može utvrditi njezina gospodarska vrijednost, neovisno o nesigurnosti u pogledu točnog brojčanog iskazivanja, riječ je o odredivoj šteti koju tužitelji u ovom slučaju, uzimajući u obzir vrijednost ugovora, složenost tehničkih pitanja i ugled javnog naručitelja, procjenjuju na 650000 eura. U tim okolnostima tužitelji osporavaju argument da početno razdoblje trajanja ugovora od jedne godine i mogućnost produljenja od tri godine kao i pravo OHIM‑a da ugovaratelju izda posebne naloge utječu na uzročnu vezu između nezakonitog postupanja javnog naručitelja i pretrpljene štete. U svakom slučaju, poštovanje temeljnog načela djelotvorne sudske zaštite zahtijeva potpunu naknadu štete koju je pretrpio ponuditelj čija su prava povrijeđena.

139

OHIM osporava tu argumentaciju te, između ostalog, iznos odštete koja se traži na ime propuštene prilike ili narušavanja ugleda ili vjerodostojnosti tužiteljâ, postojanje takva narušavanja te, uzimajući u obzir široku diskrecijsku ovlast javnog naručitelja, uzročnu vezu između navodnih nezakonitosti i narušavanja ugleda, s jedne strane, te navodno pretrpljene štete, s druge strane.

140

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, da bi postojala izvanugovorna odgovornost Unije, u smislu članka 340. drugog stavka UFEU‑a, zbog nezakonitog postupanja njezinih institucija mora se kumulativno ispuniti nekoliko uvjeta, tj. postupanje institucija mora biti nezakonito, mora se pretrpjeti stvarna šteta i mora postojati uzročna veza između navedenog postupanja i štete na koju se poziva (vidjeti presudu od 15. listopada 2013., Evropaïki Dynamiki/Komisija, T‑474/10, EU:T:2013:528, t. 215. i navedenu sudsku praksu).

141

U tom smislu valja podsjetiti da se zahtjev za naknadu štete temelji na istim nezakonitostima kao što su one na koje se poziva u prilog zahtjevu za poništenje odluke o sklapanju ugovora koja sadržava brojne materijalne nezakonitosti, kao što su povreda načelâ jednakih mogućnosti i transparentnosti (vidjeti točke 53. ove presude) te očite pogreške u ocjeni (vidjeti točke 96., 102. i 121. ove presude), kao i brojni nedostaci obrazloženja (vidjeti točke 86., 89., 95., 134. i 135. ove presude).

142

Međutim, što se tiče postojanja uzročne veze između navedenih materijalnih i formalnih nezakonitosti i navodno pretrpljene štete, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da nedostatak u obrazloženju sam po sebi nije dovoljan za stvaranje odgovornosti Unije, posebice jer nije takav da se može dokazati da bi, da nije bilo nedostatka u obrazloženju, ugovor bio sklopljen s tužiteljem (vidjeti u tom smislu presude od 20. listopada 2011., Alfastar Benelux/Vijeće, T‑57/09, EU:T:2011:609, t. 49.; od 17. listopada 2012., Evropaïki Dynamiki/Sud Europske unije, T‑447/10, EU:T:2012:553, t. 123. te od 14. siječnja 2015., Veloss International i Attimedia/Parlament, T‑667/11, EU:T:2015:5, t. 72.).

143

Stoga se u ovom predmetu ne može smatrati da postoji uzročna veza između utvrđenih nedostataka u obrazloženju i štetâ na koje se pozivaju tužitelji.

144

Međutim, što se tiče uzročne veze između utvrđenih materijalnih nezakonitosti, odnosno povrede načelâ jednakih mogućnosti i transparentnosti te očitih pogrešaka u ocjeni, s jedne strane, i propuštene prilike, s druge strane, uzimajući u obzir svoju široku diskrecijsku ovlast javnog naručitelja, OHIM se u svojoj obrani ne može ograničiti na tvrdnju da nije bio obvezan potpisati okvirni ugovor s tužiteljima (vidjeti u tom smislu presudu Evropaïki Dynamiki/BEI, t. 137. supra, EU:T:2011:494, t. 211.). U ovom predmetu valja utvrditi da su materijalne nezakonitosti koje je javni naručitelj počinio u sklopu pojedinačnog i usporednog ocjenjivanja ponuda ponuditeljâ bile takve da su utjecale na mogućnost prvog tužitelja da bude razvrstan na prvo ili drugo mjesto u kaskadnom sustavu. To posebno vrijedi za usporedno ocjenjivanje tih ponuda s obzirom na prvi kriterij za sklapanje ugovora, u sklopu kojega se OHIM vodio očito pogrešnim tumačenjem specifikacija, a zbog čega je ponudi prvog tužitelja dodijeljeno samo 22,81 od ukupno 40 bodova. Nadalje, iz navedenoga proizlazi da, uzimajući u obzir široku diskrecijsku ovlast javnog naručitelja u pogledu sklapanja predmetnog ugovora, gubitak prilike koji je u ovom slučaju pretrpio prvi tužitelj predstavlja stvarnu i odredivu štetu u smislu sudske prakse (vidjeti u tom smislu i analogijom presudu od 9. studenoga 2006., Agraz i dr./Komisija, C‑243/05 P, Zb., EU:C:2006:708, t. 26. do 42.; mišljenje nezavisnog odvjetnika Cruza Villalóna u predmetu Giordano/Komisija, C‑611/12 P, Zb., EU:C:2014:195, t. 61. te presudu Evropaïki Dynamiki/BEI, t. 137.supra, EU:T:2011:494, t. 66. i 67.). Naime, u ovom predmetu već samo zbog činjenice da je prvi tužitelj razvrstan na treće mjesto sukladno kaskadnom mehanizmu te da je time prihvaćen kao mogući ugovaratelj, pretpostavka da je javni naručitelj mogao odlučiti da neće sklopiti predmetni ugovor s prvim tužiteljem malo je vjerojatna.

145

Nadalje, kako tužitelji ispravno ističu, u situaciji kao što je ova, u kojoj nakon provođenja spora pred Općim sudom postoji znatan rizik da je predmetni ugovor već u cijelosti izvršen, sama činjenica da sud Unije nije priznao gubitak takve prilike i nužnost dodjeljivanja odštete u tom smislu bila bi suprotna načelu djelotvorne sudske zaštite utvrđenom u članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. U takvom slučaju retroaktivno poništenje odluke o sklapanju ugovora više ne predstavlja nikakvu korist za oštećenog ponuditelja, što znači da je propuštena prilika nepopravljiva. Osim toga, valja uzeti u obzir činjenicu da je, zbog uvjeta kojima se uređuju postupci privremene pravne zaštite pred Općim sudom, u praksi rijetko da ponuditelji čija je ponuda ocijenjena i nezakonito odbijena ostvare suspenziju primjene takve odluke (rješenje od 23. travnja 2015., Komisija/Vanbreda Risk & Benefits, C‑35/15 P(R), Zb., EU:C:2015:275; rješenje od 4. veljače 2014., Serco Belgium i dr./Komisija, T‑644/13 R, Zb., EU:T:2014:57, t. 18. et seq.).

146

Stoga Opći sud smatra da je u ovom predmetu nužno prvom tužitelju nadoknaditi štetu nastalu u smislu propuštene prilike jer je odlukom o sklapanju ugovora, čak i u slučaju njezina poništenja s retroaktivnim učinkom, u praksi zasigurno uklonjena mogućnost svrstavanja ponude prvog tužitelja na više mjesto, a time i prilika za sklapanje određenih provedbenih ugovora u sklopu provedbe okvirnog ugovora.

147

Međutim, što se tiče opsega naknade štete povezane s propuštenom prilikom, koju tužitelji procjenjuju na 650 000 eura, Opći sud u ovoj fazi postupka i s obzirom na elemente spisa ne može donijeti konačnu odluku o iznosu odštete koju Unija mora dodijeliti prvom tužitelju. S obzirom na to da još nije moguće procijeniti iznos štete, radi ekonomičnosti postupka prikladno je u prvoj fazi donijeti međupresudu o odgovornosti Unije. Iznos naknade štete nastale zbog nezakonitog postupanja OHIM‑a utvrđuje se u kasnijoj fazi međusobnim dogovorom stranaka ili, u slučaju nepostizanja dogovora, odlukom Općeg suda (vidjeti u tom smislu presudu od 16. rujna 2013., ATC i dr./Komisija, T‑333/10, Zb., EU:T:2013:451, t. 199. i navedenu sudsku praksu).

148

Međutim, u tu svrhu stranke i Opći sud moraju voditi računa o sljedećemu.

149

Prvo, valja voditi računa o činjenici da je procijenjena vrijednost predmetnog ugovora, kako je utvrđeno u pozivu na nadmetanje, 13000000 eura bez poreza, za najdulje razdoblje provedbe okvirnog ugovora od četiri godine te da, prema tome, vrijednost sklapanja okvirnog ugovora za prvu godinu iznosi najmanje 3250000 eura.

150

Drugo, valja utvrditi vjerojatnost uspjeha ponude prvog ponuditelja, odnosno mogućnost razvrstavanja ponude na prvo ili drugo mjesto u skladu s kaskadnim mehanizmom u slučaju da OHIM tijekom postupka javne nabave nije počinio različite materijalne nezakonitosti. U tom smislu valja uzeti u obzir činjenicu da su tehnička i financijska ponuda prvog tužitelja razvrstane na drugo mjesto (vidjeti tablice prikazane u točkama 12. i 20. ove presude) te da je u skladu s načinom izračuna prikazanim u točki 13.5 specifikacija ponderiranje tih ponuda u svrhu sklapanja predmetnog ugovora iznosilo 50/50.

151

Treće, valja voditi računa o činjenici da je okvirni ugovor sklopljen i potpisan samo za početno razdoblje od jedne godine te da nije sigurno hoće li ga OHIM obnoviti za sljedeće tri godine (vidjeti točku 14.3 specifikacija te točku 1.2.5 nacrta okvirnog ugovora). Nadalje, valja procijeniti vjerojatnost da prvi tužitelj može odgovoriti na zahtjeve različitih obrazaca narudžbe koje javni naručitelj izdaje tijekom prve godine izvršenja okvirnog ugovora i tijekom idućih godina ako ugovor bude produljen. Iz navedenoga proizlazi da je potrebno prilagoditi stopu vjerojatnosti uspjeha s obzirom na to da nije sigurno da će okvirni ugovor biti produljen te s obzirom na mogućnost da ugovaratelj neće moći izvršiti narudžbe.

152

Četvrto, valja utvrditi iznos nadoknadive štete vodeći računa o neto dobiti koju je prvi tužitelj mogao ostvariti tijekom izvršenja okvirnog ugovora. U tom smislu valja podsjetiti da su tužitelji istaknuli da je prvi tužitelj tijekom financijske godine 2006. na temelju komercijalnih projekata ostvario prosječnu bruto dobit od 10,33%.

153

Peto, valja odbiti dobit koju je prvi tužitelj ostvario na drukčiji način od nesklapanja predmetnog ugovora kako bi se izbjegla prevelika naknada štete.

154

Šesto, u svrhu utvrđivanja ukupnog iznosa naknade štete koja je nastala zbog propuštene prilike, valja pomnožiti utvrđenu neto dobit sa stopom vjerojatnosti uspjeha.

155

Naposljetku, što se tiče navodnog narušavanja ugleda i vjerodostojnosti tužitelja, dovoljno je ustanoviti da iz sudske prakse proizlazi samo da je moguće poništenje odluke o sklapanju ugovora koje provodi Opći sud načelno dovoljno za popravak štete nastale tim narušavanjem ugleda (vidjeti u tom smislu rješenje od 20. rujna 2005., Deloitte Business Advisory/Vijeće, T‑195/05 R, Zb., EU:T:2005:330, t. 126.) te da nije potrebno odlučivati o tome predstavlja li razvrstavanje, ako nije opravdano, ponude prvog tužitelja na treće mjesto sukladno kaskadnom sustavu umjesto na prvo ili drugo mjesto narušavanje ugleda.

156

S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja prihvatiti zahtjev za naknadu štete tužiteljâ u dijelu u kojemu se odnosi na naknadu štete nastale zbog propuštene prilike, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija.

157

Što se tiče iznosa koji se može dodijeliti kao naknada štete zbog propuštene prilike, stranke se pozivaju, podložno naknadnoj odluci Općeg suda, da se usuglase o tom iznosu s obzirom na prethodno navedena razmatranja te da u roku od tri mjeseca od datuma donošenja ove presude priopće sporazumno utvrđenu visinu naknade štete; ako ne postignu sporazum, stranke se pozivaju Općem sudu u istom roku dostaviti svoje zahtjeve u pogledu visine naknade štete (vidjeti u tom smislu presudu ATC i dr./Komisija, t. 147. supra, EU:T:2013:451, t. 101.).

158

O troškovima će se odlučiti naknadno.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (četvrto vijeće)

proglašava i presuđuje: