1. 

Može li se nositelja žiga trajno spriječiti da vrši svoja isključiva prava i upotrebljava žig za određene proizvode zato što je treća strana tijekom dugog razdoblja upotrebljavala taj žig za odnosne proizvode na temelju nositeljevog odobrenja? To je bit pitanjâ na koja Sud mora odgovoriti u ovom predmetu.

2. 

Činjenično stanje ovog predmeta pomalo je neobično. Obje stranke u glavnom postupku – društvo Martin y Paz Diffusion (u daljnjem tekstu: MyP), s jedne strane, i društvo Fabriek van Maroquinerie Gauquie (u daljnjem tekstu: Gauquie) zajedno sa svojim direktorom, Davidom Depuydtom, s druge strane – posluju u sektoru kožne galanterije. Koristile su isti žig, ali svaka za različite proizvode. Stranke su u početku surađivale, mijenjajući tijekom vremena žig koji su upotrebljavale. U jednom trenutku društvo MyP registriralo je neke od tih žigova. Kasnije se odnos između tih stranaka pogoršao, što je dovelo do nekoliko sudskih postupaka.

3.

Prva direktiva Vijeća 89/104/EEZ od 21. prosinca 1988. (u daljnjem tekstu: Direktiva) ( 2 ), koja se primjenjuje na ovaj predmet, usvojena je radi usklađivanja zakonodavstava država članica o žigovima.

4.

Uvodna izjava šesta Direktive glasi: „ova Direktiva ne isključuje primjenu odredbi prava država članica, koje nije pravo o žigu, kao što su odredbe o nepoštenom tržišnom natjecanju, građanskoj odgovornosti ili zaštiti potrošača, na žigove” [neslužbeni prijevod].

5.

U dijelu sedme uvodne izjave istaknuto je da se „razlozi za odbijanje ili proglašenje žiga ništavim, primjerice izostanak razlikovnog karaktera ili sukob između žiga i ranijih prava, trebaju vrlo iscrpno navesti”.

6.

U članku 3. Direktive navedeni su razlozi za odbijanje ili proglašenje žiga ništavim. U skladu s člankom 3. stavkom 2. točkom (d) Direktive, ako i u mjeri kojoj je „podnositelj prijave za registraciju žiga tu prijavu podnio u zloj vjeri”, država članica može propisati da se žig neće registrirati ili da će se, ako bude registriran, moći proglasiti ništavim. U članku 4. navedeni su daljnji razlozi za odbijanje ili proglašenje žiga ništavim u slučaju sukoba s ranijim pravima.

7.

U članku 5. stavku 1. Direktive predviđeno je:

„1.   Registrirani žig nositelju daje isključiva prava koja proizlaze iz tog žiga. Nositelj žiga ima pravo spriječiti sve treće strane da bez njegovog odobrenja u trgovačkom prometu koriste:

8.

Člankom 8. Direktive uređeno je davanje licencije za žig.

9.

Direktiva je stavljena izvan snage člankom 17. Direktive 2008/95/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o usklađivanju zakonodavstava država članica o žigovima ( 3 ), koja je stupila na snagu 28. studenoga 2008. Tekst šeste uvodne izjave stare direktive sada je sadržan u uvodnoj izjavi 7. nove, a članak 5. stavak 1. nove direktive je, osim manjih izmjena, istovjetan članku 5. stavku 1. stare. Na ovaj se predmet primjenjuje stara direktiva zbog vremena nastanka činjeničnog stanja.

10.

Sud koji je uputio zahtjev mora primijeniti članke 2.20.1. i 2.32.1. Beneluške konvencije o intelektualnom vlasništvu (žigovi i dizajni) (u daljnjem tekstu: BCIP), potpisane u Den Haagu 25. veljače 2005., kojom su preneseni članak 5. stavak 1. i članak 8. stavak 1. Direktive. Ta je konvencija stupila na snagu 1. veljače 2007. te je otada bila izmijenjena.

11.

U članku 2.20.1. predviđeno je:

„1.   Registrirani žig nositelju daje isključivo pravo. Ne dovodeći u pitanje primjenu propisa o građanskopravnoj odgovornosti, isključivo pravo na žig dopušta njegovom nositelju da svakoj trećoj osobi zabrani da bez njegovog odobrenja:

12.

Članak 2.32.1. glasi: „1. Žig može biti predmet licencije za sve proizvode ili usluge ili za dio proizvoda ili usluga za koje je prijavljen ili registriran.”

13.

Ovaj se predmet odnosi na opseg isključivih prava društva MyP na temelju, u ovoj fazi, dvaju žigova registriranih pri Uredu Beneluksa za intelektualno vlasništvo (u daljnjem tekstu: BOIP): izduženo „N” prijavljeno kao figurativni žig 14. kolovoza 1998. (br. 636.308) za sve proizvode u razredima 18. (koža) i 25. (odjeća) Nicanske klasifikacije ( 4 ) i verbalni žig „NATHAN BAUME” (br. 712.962) prijavljen 24. siječnja 2002. za proizvode iz razreda 18. i 25.

14.

Međutim, spor proizlazi iz činjenice da su društva MyP i Gauquie u prošlosti zajednički upotrebljavala treći žig, „NATHAN”, povezan još s Nathanom Svitckenbaumom, koji je kožnu galanteriju počeo proizvoditi tijekom 1930-ih pod imenom Nathan Baum. Godine 1990. prava u vezi s imenom „Nathan” imao je Paul Baquet, također proizvođač kožne galanterije.

15.

P. Baquet je 6. lipnja 1990. prava na žigu „NATHAN” prenio društvu MyP. U skladu s ugovorom, prodaja se odnosila na „proizvodnju sitnih kožnih proizvoda”. P. Baquet je „ostao nositelj žiga za proizvodnju ručnih torbi”. Društvo MyP „obvezalo se suzdržavati od nepoštenog tržišnog natjecanja i distribucije torbi koristeći modele i ime NATHAN”.

16.

Pet godina poslije D. Depuydt je ugovorom od 2. svibnja 1995. preuzeo ostatak poslovne djelatnosti P. Baqueta, uključujući „tvrtku/trgovačko ime Paul Baquet ‚NATHAN’” i verbalni žig „NATHAN”, koji je P. Baquet 1991. registrirao pri BOIP‑u za razrede 18. i 25. U skladu s ugovorom koji je P. Baquet sklopio s društvom MyP, D. Depuydt se obvezao da neće proizvoditi i distribuirati sitne kožne proizvode pod imenom „NATHAN”.

17.

D. Depuydt je tijekom 1995. na tržište stavljao ručne torbe pod žigom „NATHAN”, na kojem je slovo N bilo vodoravno izduženo ( 5 ). Društvo MyP koristi izduženo slovo N najmanje od 1996. i tvrdi da ga je koristilo od kraja 1990. ili početka 1991., što D. Depuydt i društvo Gauquie demantiraju.

18.

Stranke su morale preispitati svoju uporabu žiga 1998. kada je (nepovezano) društvo Natan prigovorilo da je žig „NATHAN” previše sličan njegovu žigu „NATAN”.

19.

Od 2002. i društvo MyP i društvo Gauquie koriste figurativni žig „N” i novi izraz „NATHAN BAUME”. Te žigove zajednički upotrebljavaju na isti način na koji su zajednički upotrebljavali žig „NATHAN”. Tako društvo MyP, koristeći figurativni žig „N” i verbalni žig „NATHAN BAUME” (jedina dva žiga koja su relevantna u ovoj fazi predmeta), distribuira kolekciju kožnih proizvoda (uključujući, primjerice, nesesere, lisnice, torbe za putovanja, remene), a društvo Gauquie proizvodi i prodaje ručne torbe i cipele. Stranke svoje proizvode prodaju jedna drugoj te ih izlažu u svojim prodavaonicama.

20.

Društvo MyP je 14. kolovoza 1998. podnijelo BOIP‑u prijavu za registraciju predmetnog žiga „N” i za registraciju figurativnog žiga „NATHAN”. Zatim je 2002. to društvo podnijelo prijavu za registraciju žiga „NATHAN BAUME”. D. Depuydt i društvo Gauquie ističu da ih društvo MyP nije obavijestilo o toj prijavi. Prijenos verbalnog žiga „NATHAN”, koji je izvorno registrirao P. Baquet, registriran je na društvo MyP 17. kolovoza 1998., a na D. Depuydta 19. prosinca 2000.

21.

Unatoč registraciji tih žigova poslovni odnos stranaka ostao je nepromijenjen. Međutim, s vremenom se počeo pogoršavati jer je društvo MyP, kako se navodi u presudi u žalbenom postupku, počelo na tržište stavljati druge proizvode i zahtijevati savjetovanje s društvom Gauquie u pogledu izbora materijala, boja i komunikacije. Društvo MyP se već u srpnju 1998. požalilo društvu Gauquie zbog nedostatka suradnje među njima na štetu ugleda žiga te je više puta predlagalo (među ostalim, u prosincu 2001. i u lipnju i prosincu 2003.) tješnju suradnju. Sud koji je uputio zahtjev navodi da je društvo MyP u prosincu 2004. prigovorilo „zbog povrede pravila o suvlasništvu nad žigom ‚NATHAN BAUME’”. Pokušaj za postizanje sporazuma propao je.

22.

D. Depuydt i društvo Gauquie podnijeli su 24. svibnja 2005. tužbu tribunal de commerce de Nivelles, u konačnici neuspješnu, kako bi se figurativni žigovi „N”, „NATHAN” i verbalni žig „NATHAN BAUME” proglasili ništavima ili barem kako bi se njihova valjanost ograničila samo na sitne kožne proizvode.

23.

Društvo MyP je kao odgovor na pokušaj D. Depuydta i društva Gauquie da žigove proglase ništavima odlučilo prekinuti zajedničku uporabu žigova te je 11. siječnja 2007. istom sudu podnijelo tužbu protiv D. Depuydta i društva Gauquie kako bi im zabranilo uporabu figurativnog žiga „N” i verbalnog žiga „NATHAN BAUME” za proizvode iz razreda 18. i 25. D. Depuydt i društvo Gauquie podnijeli su protutužbu, tražeći da se društvu MyP zabrani uporaba žigova „N”, „NATHAN” i „NATHAN BAUME” za kožne proizvode, osobito za ručne torbe, isključujući sitne kožne proizvode. Sud je odbio tužbu društva MyP i naložio mu da prestane proizvoditi, stavljati na tržište, prodavati ili distribuirati ručne torbe koje su istovjetne ili slične onima D. Depuydta i društva Gauquie.

24.

Protiv obiju presuda podnesene su žalbe. Cour d’appel de Bruxelles je 8. studenoga 2007. donio odluke o žalbama.

25.

Odlučio je da su tri registrirana žiga o kojima je ovdje riječ, odnosno dva figurativna žiga „NATHAN” i „N” kao i verbalni žig „NATHAN BAUME”, čiji je nositelj društvo MyP, valjana. Točnije, tužba za proglašenje tih žigova ništavima zbog registracije u zloj vjeri nije se mogla podnijeti jer je nastupila zastara.

26.

Društvu Gauquie i D. Depuydtu je na temelju isključivih prava koja proizlaze iz žiga zabranjena uporaba triju žigova za sve proizvode, osim za ručne torbe i cipele. Sud je tu iznimku opravdao na temelju doktrine zlouporabe prava, odnosno zlouporabe postupka. Naveo je da je društvo MyP tužbom na temelju svojih isključivih prava obuhvatilo sve proizvode radi osvete. U prošlosti je društvo MyP uvijek priznavalo pravo društva Gauquie na uporabu žigova „N” i „NATHAN BAUME” za ručne torbe i cipele. Cour d’appel je zaključio da među strankama ne postoji ugovor o (neograničenoj, prešutno obnovljivoj) licenciji. Društvo MyP je čak priznalo postojanje određenog oblika suvlasništva nad žigovima. Cour d’appel je smatrao da to predstavlja „neopozivo odobrenje” društvu Gauquie da koristi žigove za ručne torbe i cipele.

27.

S druge strane, društvu MyP zabranjeno je da žigove koristi u trgovačkom prometu za ručne torbe i cipele. Cour d’appel je smatrao da bi takva uporaba predstavljala nepošteno tržišno natjecanje. Kao prvo, društvo MyP je oduvijek dobrovoljno priznavalo da se njegova obveza suzdržavanja od nepoštenog tržišnog natjecanja s P. Baquetom u proizvodnji i distribuciji torbi pod imenom „NATHAN” odnosila i na žigove „N” i „NATHAN BAUME” za ručne torbe i cipele. Kao drugo, društvo Gauquie je tijekom mnogo godina puno ulagalo u oglašavanje svojih proizvoda, čime bi se društvo MyP nepošteno okoristilo.

28.

Navedeni sud je interpretativnom presudom od 12. rujna 2008. dodatno definirao pojmove „ručne torbe” i „uporaba u trgovačkom prometu”.

29.

Društvo MyP podnijelo je Cour de cassation žalbu protiv obiju presuda Cour d’appel u dijelu u kojem su se odnosile na žigove „N” i „NATHAN BAUME”. Iznijelo je dva žalbena razloga.

30.

U prvom žalbenom razlogu tvrdilo je, u pogledu ograničenja zabrane izrečene društvu Gauquie i D. Depuydtu, da treća strana može žig koristiti samo na temelju licencije koja predstavlja posebno odobrenje u skladu s člankom 2.20.1. BCIP‑a. Neopozivo odobrenje, odnosno neopoziva obveza, ne postoji na temelju pravila javnog poretka i bila bi suprotna isključivim pravima koja proizlaze iz žiga. Po mišljenju društva MyP, prestanak odobrenja i korištenje pravima koja proizlaze iz žiga ne mogu predstavljati zlouporabu prava, a čak i kad bi predstavljali, prikladna sankcija bila bi smanjenje korištenja pravima na normalnu razinu i dodjela naknade štete, a ne zabrana uporabe žiga.

31.

Što se tiče činjenice da mu je samom, u nekim pogledima, zabranjena uporaba žigova, društvo MyP u drugom žalbenom razlogu ističe da mu žigovi daju isključivo pravo na temelju kojeg može druge spriječiti da bez njegova odobrenja koriste žigove. Društvo MyP smatra da to uključuje pravo nositelja da sam koristi žig jer bi u suprotnom bio izložen riziku njegova opoziva. Nositelj žiga nakon prestanka licencije (čak i ako se kod njezina ugovaranja obvezao da neće koristiti sam žig) ponovno stječe mogućnost punog korištenja pravima koja proizlaze iz žiga. Sve prednosti koje bi nositelj žiga mogao steći zahvaljujući oglašavanju koje je provodila stranka kojoj je dopustio uporabu žiga, kao i eventualna mogućnost zablude koja može proizaći iz ponovnog stjecanja prava, nužne su posljedice pravnog korištenja isključivim pravima. Podredno, Cour d'appel nije smio trajno zabraniti uporabu žiga te je morao pronaći manje ograničavajuće rješenje.

32.

Sud koji je uputio zahtjev je presudom od 2. prosinca 2011. odbio argument društva MyP da njegov pokušaj da društvu Gauquie zabrani uporabu žiga nije predstavljao ništa drugo nego korištenje isključivim pravima koja proizlaze iz žiga te da se stoga nije mogao smatrati zlouporabom prava jer se taj argument temeljio na pogrešnom tumačenju presude donesene u žalbenom postupku. Sud koji je uputio zahtjev zaključio je da se u presudi iz žalbenog postupka nije uzelo u obzir samo dugo razdoblje zajedničke uporabe, nego i želja za osvetom kao i način na koji je tužba društva MyP bila formulirana.

33.

Sud koji je uputio zahtjev također je smatrao da se obama žalbenim razlozima društva MyP postavljaju razna pitanja u pogledu tumačenja Direktive 89/104. Stoga je taj sud odlučio prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

34.

Odluku kojom je upućeno prethodno pitanje Sud je zaprimio 3. siječnja 2012.

35.

Pisana očitovanja podnijeli su društvo MyP, D. Depuydt i društvo Gauquie (zajedno), Republika Poljska i Komisija.

36.

Stranke iz glavnog postupka i Komisija iznijele su usmena očitovanja na raspravi održanoj 10. siječnja 2013.

37.

D. Depuydt i društvo Gauquie iznose dva argumenta kojima osporavaju dopuštenost pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev. Kao prvo, budući da je Direktiva prenesena u nacionalno pravo, oni smatraju da je svako pitanje u pogledu tumačenja pitanje nacionalnog prava. Isto mora vrijediti i za pitanje mogu li se nacionalnim pravom ograničiti prava koja proizlaze iz žiga. I Komisija smatra da je ovaj spor vrlo slabo povezan s pravom Unije o žigovima.

38.

Kao drugo, D. Depuydt i društvo Gauquie tvrde da prethodna pitanja nisu relevantna za predmetni slučaj. Smatraju da člankom 5. stavkom 1. Direktive nije obuhvaćeno pitanje mogu li se nacionalnim pravom ograničiti isključiva prava nositelja žiga. Budući da su nacionalni sudovi izričito utvrdili da nikakav ugovor o licenciji nije sklopljen, ni članak 8. stavak 1. Direktive nije relevantan ( 6 ). Također, D. Depuydt i društvo Gauquie smatraju da se prvo prethodno pitanje odnosi na mjeru koja nije povezana s činjeničnim stanjem ovog predmeta.

39.

Nijedan od tih argumenata nije mi uvjerljiv. Naravno, u skladu s člankom 267. UFEU‑a, Sud je nadležan odlučivati o prethodnim pitanjima samo ako se odnose na tumačenje prava Unije te ne može tumačiti nacionalno pravo ( 7 ). Međutim, Cour de cassation je od Suda zatražio da protumači Direktivu, a ne nacionalno pravo kojim se ona provodi. Činjenica da je Direktiva prenesena u nacionalno pravo ne znači da nacionalni sudovi više ne moraju voditi računa o Direktivi. Naime, obvezni su tumačiti nacionalno pravo u skladu s tekstom i svrhom Direktive ( 8 ).

40.

Što se tiče relevantnosti pitanja koja je postavio nacionalni sud, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da nacionalni sudovi, pred kojima se postupak vodi, načelno odlučuju o relevantnosti pitanja koja upućuju Sudu ( 9 ). Sud može drukčije odlučiti samo ako je „očito” ( 10 ) da tumačenje odredbe prava Unije nije relevantno za dotični predmet.

41.

Što se tiče članka 8. stavka 1. Direktive, sud koji je uputio zahtjev sam je istaknuo da između stranaka nije sklopljen ugovor o licenciji. Budući da je Sud vezan tim činjeničnim zaključkom, doista se čini da članak 8. stavak 1. Direktive nije relevantan za rješavanje predmeta. Imajući na umu tu činjenicu i kako bi se sudu koji je uputio zahtjev pružilo koristan odgovor, prethodna pitanja moraju se preformulirati na način da se iz njih izbaci upućivanje na članak 8. stavak 1. Direktive ( 11 ).

42.

Sud koji je uputio zahtjev naveo je nekoliko činjenica koje su važne za ovaj predmet. Neke od njih se moraju posebno naglasiti s obzirom na to da je Sud njima vezan. Kao prvo, društvo MyP nositelj je valjanih registriranih žigova o kojima je riječ za sve predmetne proizvode. Kao drugo, društvo Gauquie i D. Depuydt koriste te žigove uz odobrenje društva MyP još otkad ih je potonje registriralo. Kao treće, nesporno je da stranke nisu sklopile ugovor o licenciji. Kao četvrto, ništa ne ukazuje na to da su i društvo Gauquie i D. Depuydt nositelji spornih žigova. Iako sud koji je uputio zahtjev spominje „određeni oblik suvlasništva”, ne tvrdi da su društvo Gauquie i D. Depuydt registrirali žigove niti da su na temelju uporabe stekli prava koja proizlaze iz žigova ( 12 ).

43.

Te činjenice, ako se izuzme nepostojanje licencije, na prvi su pogled slične uobičajenom licencijskom odnosu sa svim posljedicama koje on podrazumijeva, što se osobito odnosi na činjenicu da se licencija može prekinuti. Posebna narav prošlosti odnosa među predmetnim strankama dovodi u pitanje taj ishod: stranke su u početku imale jednaka prava u pogledu znakova. Dugo su ih vremena zajednički upotrebljavale. Međutim, kako je već navedeno, društvo MyP je u jednom trenutku registriralo žigove, navodno „u tajnosti”, ali se ipak treba smatrati da su žigovi objavljeni te da je moguć njihov nadzor. Tužba za proglašenje žigova ništavima zbog činjenice da su registrirani u zloj vjeri nije uspjela jer je nastupila zastara za njezino podnošenje.

44.

Iako je utvrdio gore navedene činjenice, Cour d’appel je presudom obnovio zajedničku uporabu kakva je dugo vremena postojala među strankama. To je učinio na način da je, s jedne strane, ograničio prava koja proizlaze iz žigova, a, s druge strane, zabranio nositelju žigova da koristi odnosne znakove za određene proizvode. S obzirom na tu presudu, sud koji je uputio zahtjev pita se može li se i kojim pravnim rješenjem održati zajednička uporaba. Budući da se nekoliko predloženih pravnih rješenja temelji na nacionalnom pravu, u predmetnom slučaju važno je pitanje u kojoj se mjeri može nacionalnim pravom ograničiti pravo Unije o žigovima. Treba istaknuti da nacionalni sudovi tumače nacionalne propise. Zadaća Suda je u tom pogledu ograničena samo na to da odredi granice koje nacionalnom pravu nameće Direktiva.

45.

Sud koji je uputio zahtjev svojim se prvim pitanjem raspituje o granicama pozivanja na isključiva prava koja proizlaze iz žigova u situaciji poput predmetne, u kojoj su žigovi zajednički upotrebljavani tijekom dugog razdoblja. Sud koji je uputio zahtjev je predmetno pitanje podijelio na dva potpitanja.

46.

Prvo potpitanje glasi nameće li članak 5. stavak 1. Direktive nositelju registriranog žiga konačnu zabranu da se protiv treće strane poziva na svoja isključiva prava, u pogledu svih proizvoda za koje je odnosni žig registriran, ako ih je s tom trećom stranom „kroz određeni oblik suvlasništva” zajednički upotrebljavao u pogledu dijela proizvoda za koje je registriran te ako je ta treća strana odnosni žig koristila uz nositeljevo „neopozivo odobrenje”.

47.

Iz odluke suda koji je uputio zahtjev proizlazi da taj sud želi doznati postoji li u pravu o žigovima pravna osnova na temelju koje se nositelju registriranog žiga može trajno zabraniti da protiv treće strane, s kojom je tijekom dugog razdoblja zajednički upotrebljavao žig, koristi pravima koja iz tog žiga proizlaze. Pojmovi „određeni oblik suvlasništva” i „neopozivo odobrenje”, na koje se sud poziva, zahtijevaju dodatno objašnjenje.

48.

Prije svega, čini mi se da je pojam „određeni oblik suvlasništva” moguće lako razumjeti u kontekstu presude Cour d’appel na koju se poziva sud koji je uputio zahtjev. Cour d’appel je svoj pristup temeljio na činjenici da su stranke zajednički upotrebljavale žig, istaknuvši da je društvo MyP čak priznalo „određeni oblik suvlasništva”, te je zaključio da je društvo MyP dalo „neopozivo odobrenje” za uporabu žiga. Nije naveo da su D. Depuydt i društvo Gauquie registrirali žigove ili da su na temelju njihove uporabe stekli prava koja iz njih proizlaze. Taj se pojam stoga ne koristi u pravnom smislu. Umjesto toga, predstavlja utvrđenje činjenica na temelju sporazumnog zajedničkog upotrebljavanja žigova.

49.

Što se tiče pojma „neopozivo odobrenje” koji koristi sud koji uputio zahtjev – a koji je također preuzet iz presude Cour d’appel – čini se da on predstavlja utvrđenje činjenica, proizašlo iz ponašanja društva MyP. D. Depuydt i društvo Gauquie su na raspravi tvrdili da je na nacionalnom sudu da utvrdi postojanje „neopozivog odobrenja”. Komisija je postojanje neopozivog odobrenja prihvatila kao činjenicu. Međutim, činjenično utvrđenje da je „neopozivo odobrenje” dano pretpostavlja da odobrenje nositelja žiga može biti neopozivo na temelju zakona. Na pitanje može li odobrenje navedeno u članku 5. stavku 1. Direktive biti neopozivo mora odgovoriti Sud.

50.

Sud je nesumnjivo nadležan odgovoriti na to pitanje. Iako činjenično stanje predmeta mora utvrditi nacionalni sud – što znači da u ovom predmetu mora utvrditi je li odobrenje dano – Sud nije vezan pretpostavkom postojanja pravnih kategorija koje koristi sud koji je uputio zahtjev. U tom smislu nacionalni sud određuje predmet zahtjeva za prethodnu odluku koji upućuje. Međutim, Sud može sudu koji je uputio zahtjev pružiti sve elemente za tumačenje prava Unije koji mogu pomoći u rješavanju postupka u tijeku, neovisno o tome je li ih potonji izričito spomenuo ( 13 ).

51.

Sud je upravo na toj osnovi, kada je u predmetu Libertel upitan o razlikovnom karakteru određene boje kao žiga, utvrdio može li boja kao takva predstavljati žig ( 14 ). Isto se načelo primjenjuje i u ovom predmetu.

52.

Pitanje na koje Sud mora osobito odgovoriti glasi dakle može li nositelj registriranog žiga, na temelju članka 5. stavka 1. Direktive, dati neopozivo odobrenje za uporabu svojeg žiga, u smislu da se protiv stranke kojoj je dao odobrenje, te s kojom ga je i prije i nakon registracije žiga dugo vremena zajednički upotrebljavao, više ne može pozivati na isključivo pravo koje iz žiga proizlazi.

53.

Tako formulirano, to pitanje od Suda prije svega zahtijeva analizu naravi „odobrenja” u smislu članka 5. stavka 1. Direktive.

54.

Suvišno je spominjati da će Sud tu analizu provesti samo ako pojam „odobrenje” iz članka 5. stavka 1. Direktive predstavlja pojam prava Unije pa ga zbog toga nacionalni sudovi ne mogu tumačiti.

55.

Opće je pravilo da potreba za ujednačenom primjenom prava Unije i načelo jednakosti zahtijevaju da se pojmovi iz odredbi prava Unije tumače autonomno, uzimajući u obzir kontekst odredbe i svrhu dotičnog akta, osim ako se u odredbi izričito upućuje na pravo država članica ( 15 ).

56.

Naravno, to pravilo nema toliku važnost u pogledu direktiva kojima se određeno pravno područje ne usklađuje u potpunosti. Međutim, iako se Direktivom, u skladu s njezinom trećom uvodnom izjavom, ne provodi potpuno usklađenje prava država članica o žigovima, ipak se provodi usklađenje nekih područja tog prava. U tom pogledu, u devetoj uvodnoj izjavi se ističe da registrirani žigovi moraju uživati istu zaštitu u pravnim sustavima svih država članica kako bi se omogućilo slobodno kretanje proizvoda. U skladu s tim, Sud je više puta zaključio da se člancima 5. do 7. Direktive provodi potpuno usklađenje pravila koja se odnose na prava koja proizlaze iz žiga ( 16 ).

57.

Stoga pojam „odobrenje” iz članka 5. stavka 1. Direktive predstavlja pojam prava Europske unije.

58.

Sud je u svojoj sudskoj praksi imao mnoštvo prilika da pojasni različite aspekte članka 5. stavka 1. Direktive. Međutim, ne smatram da ta sudska praksa pomaže u razjašnjavanju naravi „odobrenja” iz članka 5. stavka 1.

59.

Ipak, mnogo se može saznati iz konteksta članka 5. stavka 1. Direktive i iz sudske prakse Suda u tom pogledu. Pojam „odobrenje” pojavljuje se na nekoliko mjesta u Direktivi: u članku 5. stavcima 1. i 2. u vezi opsega isključivih prava koja proizlaze iz žigova, u članku 7. stavku 1. u vezi s iscrpljenjem tih prava, u članku 10. stavku 3. kojim je uređena uporaba žigova i u članku 12. stavku 2. u kontekstu razloga za opoziv. Uporaba tog izraza u Direktivi nije nimalo neuobičajena. U Uredbi Vijeća o žigu Zajednice o „odobrenju” se govori u sličnim kontekstima ( 17 ), a taj izraz se koristi i u Sporazumu o TRIPS‑u ( 18 ) i u zakonodavstvu SAD‑a o žigu ( 19 ).

60.

Sud je pojam odobrenja morao tumačiti u kontekstu iscrpljenja prava, odnosno članka 7. stavka 1. Direktive. U skladu s tom odredbom ( 20 ), nositelj žiga ne može zabraniti uporabu žiga za proizvode koji su na tržište Europskog gospodarskog prostora (u daljnjem tekstu: EGP) stavljeni od strane samog nositelja žiga ili uz njegovo odobrenje.

61.

U predmetu Zino Davidoff i Levi Strauss, nositelji relevantnih žigova svoje su proizvode stavili na tržište izvan EGP‑a, a potom ih je u EGP uvezla treća strana. Sud je upitan u kojim se okolnostima može smatrati da je nositelj žiga dao „odobrenje” za stavljanje proizvoda na tržište EGP‑a. Zaključio je da sam mora pružiti ujednačeno tumačenje tog pojma ( 21 ). Po mišljenju Suda, odobrenje se može dati izričito ili može proizlaziti iz činjenica i okolnosti koje su postojale prije, istovremeno ili nakon stavljanja proizvoda na tržište izvan EGP‑a. S obzirom na ozbiljne učinke odobrenja u kontekstu članka 7. stavka 1. Direktive, odnosno iscrpljenje isključivih prava nositelja da kontrolira prvo stavljanje proizvoda na tržište EGP‑a, „odobrenje se mora izraziti na način da iz njega jasno proizlazi namjera odricanja od tih prava” ( 22 ). Iako se odobrenje iz članka 7. stavka 1. Direktive odnosi na stavljanje proizvoda na tržište ( 23 ), a odobrenje iz njezina članka 5. stavka 1. na uporabu žiga (ili žiga koji je toliko sličan da postoji vjerojatnost zablude) u trgovačkom prometu, čini mi se da zaključci Suda o naravi odobrenja vrijede i u pogledu pojma odobrenja iz članka 5. stavka 1. Direktive.

62.

Zaključci Suda ukazuju na to da je za odobrenje nužna (jasno) izražena namjera odricanja od prava koja proizlaze iz žiga. To je dobrovoljan pravni posao između nositelja žiga i osobe kojoj se daje odobrenje.

63.

To je tumačenje moguće poduprijeti ako se članak 5. stavak 1. Direktive promatra u vezi s njezinim člankom 8. koji se odnosi na licenciju. Licencija je najuobičajeniji način na koji se daje odobrenje za uporabu žiga u trgovačkom prometu. U biti, rijetke su okolnosti poput onih iz ovog predmeta u kojima je odobrenje za uporabu dano, ali ne postoji (izričita ili implicitna) licencija.

64.

Članak 10. stavak 3. Direktive dodatno potvrđuje moje tumačenje naravi odobrenja. U skladu s tom odredbom, uporaba žiga uz odobrenje njegova nositelja smatra se uporabom od strane nositelja te stoga ispunjava zahtjev u pogledu uporabe ( 24 ). Nositelju je moguće tuđu uporabu pripisati u smislu da se radi o određenom obliku zastupstva koje se ostvaruje uz odobrenje nositelja. Takvo pravno uređenje opravdano je samo ako je sklopljen pravni posao između nositelja žiga i treće strane koja žig koristi.

65.

Značajna je i razlika između pojma „toleriranje” iz članka 9. stavka 1. i pojma „odobrenje”. Dok prvi pojam podrazumijeva pasivnost u smislu da se ne sprečava uporaba kasnijeg žiga, potonji zahtijeva da namjera odricanja od prava bude izražena ( 25 ).

66.

Odobrenje, kao dobrovoljan pravni posao između nositelja žiga i i osobe koja ga upotrebljava, podložno je općim načelima koja se odnose na pravne poslove. Ta su pravila uvelike istovjetna pravilima koja se primjenjuju na najznačajniji oblik odobrenja, licenciju. Stoga se odobrenje može dati na određeno ili na neodređeno vrijeme. Opoziv odobrenja moguć je čak i u potonjem slučaju ( 26 ). Međutim, kod opoziva se moraju poštovati legitimna očekivanja osobe koja upotrebljava žig, koju je stoga potrebno pravovremeno o tome obavijestiti ili joj dati razuman razlog opoziva. Neopozivo odobrenje nije dopušteno.

67.

Stoga, iako neopozivo odobrenje ne postoji, svejedno bi moglo biti nedopušteno pozivati se protiv treće osobe, s kojom se žig dugo vremena zajednički upotrebljavao prije i nakon njegove registracije, na isključiva prava koja proizlaze iz tog žiga.

68.

Nositelj žiga ne može spriječiti svaku uporabu žiga. Sud je na temelju cilja prava o žigovima zaključio da je treću stranu moguće spriječiti u uporabi žiga samo ako ta uporaba utječe, ili može utjecati, na funkciju žiga ( 27 ).

69.

Poljska ističe da ranija zajednička uporaba kakvu su imali društva MyP i Gauquie može dovesti do situacije u kojoj više ne postoji utjecaj na funkciju žiga. Navodi da potrošači, ako se žig zajednički upotrebljavao na način da su se naviknuli na to da određenu skupinu proizvoda ne proizvodi nositelj žiga, nego treća strana, očekuju da će se takva uporaba nastaviti. Stoga, u takvom slučaju možda neće postojati utjecaj na osnovnu funkcija žiga, a to je da potrošačima jamči podrijetlo proizvoda.

70.

Nisam uvjeren da je taj argument primjenjiv na ovaj predmet. Nastavak uporabe žiga od strane D. Depuydta i društva Gauquie nakon što je društvo MyP opozvalo odobrenje utjecao bi na osnovnu funkciju žiga da potrošačima jamči podrijetlo proizvoda.

71.

Predmet Budějovický Budvar ilustrira uvjete pod kojima dugotrajna usporedna uporaba žiga rezultira situacijom u kojoj nastavak te uporabe više ne utječe na funkciju žiga da jamči podrijetlo proizvoda. Iako je u tom predmetu pitanje postavljeno u kontekstu članka 4. stavka 1. točke (a) Direktive, ista načela vrijede i za njezin članak 5. stavak 1. ( 28 ).

72.

Činjenično stanje tog predmeta bilo je iznimno. Društva Anheuser‑Busch i Budvar prodavala su u Ujedinjenoj Kraljevini potpuno neovisno jedno o drugom pivo pod verbalnim znakom „Budweiser” gotovo 30 godina prije nego što su žigovi registrirani. Godine 2000. obama društvima odobreno je da zajednički i usporedno registriraju žigove. Potrošači su, zbog posebnosti tog slučaja, jasno razlikovali ta dva piva iako su oba nosila oznaku „Budweiser”. U tim okolnostima Sud je zaključio da poštena usporedna uporaba dvaju istovjetnih žigova nema negativan utjecaj na funkciju žiga da potrošačima jamči podrijetlo proizvoda ( 29 ).

73.

Činjenično stanje ovog predmeta znatno se razlikuje od onog u predmetu Budějovický Budvar. Kao prvo, sud koji je uputio zahtjev nije ni na koji način ukazao da su potrošači svjesni da društva MyP i Gauquie dijele uporabu predmetnih žigova ni da se zbog toga na jamstvo podrijetla neće utjecati ako se takva uporaba nastavi.

74.

Međutim, što je još važnije u predmetu Budějovický Budvar jest da su isti žig koristila dva nepovezana društva. U ovom predmetu, kako navodi sud koji je uputio zahtjev, jedna stranka koristi valjane žigove druge stranke uz odobrenje nositelja te želi s tim nastaviti unatoč opozivu takvog odobrenja. U tim okolnostima navod da nastavak zajedničke uporabe ne utječe na funkciju žiga predstavlja pogrešno shvaćanje funkcije žigova.

75.

Glavna funkcija žigova je da potrošačima omoguće da raspoznaju proizvode ( 30 ). Međutim, u tom smislu je za podrijetlo proizvoda bitan nositelj žiga, a ne (nužno) njihov stvarni proizvođač. U modernom gospodarstvu mnoge proizvode izrađuju treće strane na temelju licencije (ili uz odobrenje nositelja) i/ili se izrađuju u sklopu složenih proizvodnih lanaca. Potrošači obično nisu svjesni takvih dogovora. Iako promjena proizvođača može utjecati na kvalitetu proizvoda, potrošači općenito nemaju zaštićeni interes zbog kojeg bi se dogovori između nositelja žiga i proizvođača morali nastaviti. Nositelj žiga je ovlašten odlučivati o njegovoj uporabi. On u okviru te ovlasti može opozvati licencije i dodijeliti nove te reorganizirati svoje proizvodne ili prodajne procese. Stoga bi postojao utjecaj na jamstvo podrijetla ako bi stranka nastavila koristiti žig unatoč činjenici da za to više nema odobrenje nositelja žiga.

76.

Drugim potpitanjem sud koji je uputio zahtjev pita može li primjena nacionalnog propisa, poput onog kojim se predviđa da se nositelj prava ne može tim pravima pogrešno koristiti ili ih zlouporabiti, dovesti do trajne zabrane korištenja isključivim pravima koja proizlaze iz žiga za dio proizvoda na koje se žig odnosi ili taj propis mora predviđati neki drugi oblik sankcije.

77.

D. Depuydt i društvo Gauquie smatraju da se nacionalnim pravom može propisati trajna zabrana korištenja isključivim pravima koja proizlaze iz žiga. S druge strane, društvo MyP smatra da se takvim nacionalnim propisima mogu predviđati samo sankcije kojima se korištenje isključivim pravima koja proizlaze iz žiga ne sprečava trajno. I Komisija i Poljska u biti se slažu s društvom MyP.

78.

U šestoj uvodnoj izjavi Direktive općenito je predviđeno da ta direktiva ne isključuje primjenu odredbi nacionalnog prava koje nije pravo o žigu, kao što su odredbe o nepoštenom tržišnom natjecanju i građanskopravnoj odgovornosti. Kako D. Depuydt i društvo Gauquie ispravno ističu, to također vrijedi i za odredbe nacionalnog prava kojima se zabranjuje pogrešno izvršavanje prava ili njihova zlouporaba ( 31 ).

79.

Međutim, postoje granice primjene nacionalnog prava u tom kontekstu. Nacionalno pravo ne može ometati punu učinkovitost Direktive. Ne može odstupati od pune usklađenosti koja je Direktivom provedena. To vrijedi i za ponašanje za koje se smatra da je pogrešno ili da predstavlja zlouporabu, kao i za sankcije za takvo ponašanje.

80.

Što se tiče ponašanja koje se smatra pogrešnim, u nacionalnom pravu se ne može odrediti da je korištenje pravima koje dodjeljuje pravo Unije samo po sebi pogrešno ili da predstavlja zlouporabu. Budući da Direktiva omogućuje opoziv odobrenja, za takav se opoziv i korištenje isključivim pravima koja proizlaze iz žiga protiv nekadašnjeg korisnika odobrenja ne može smatrati da sami po sebi predstavljaju zlouporabu. Međutim, izostanak pravovremene obavijesti o tome i slične okolnosti mogu se sankcionirati nacionalnim pravom.

81.

Što se sankcija tiče, konačna zabrana korištenja isključivim pravima koja proizlaze iz žiga za dio proizvoda za koje je taj žig registriran također je protivna ciljevima Direktive.

82.

Sud je više puta zaključio da se člancima 5. do 7. Direktive provodi potpuno usklađivanje prava koja proizlaze iz žiga. Direktiva predviđa brojne razloge za odbijanje ili proglašavanje žigova ništavima (članci 3. i 4. Direktive), ograničenja i iscrpljenje prava (članci 6. i 7. Direktive) kao i mogućnost ograničenja prava kao posljedice toleriranja (članak 9. Direktive) ( 32 ). Nije se navodilo da se primjenjuje iznimka od isključivih prava predviđena Direktivom.

83.

Ako bi se dopustila mogućnost da se nacionalnim propisima, na temelju razloga koji nisu predviđeni Direktivom, trajno spriječi nositelja žiga da se, u pogledu dijela proizvoda za koje je žig registriran, koristi pravima koja iz žiga proizlaze, dio tih zaštićenih prava bio bi izgubljen, što bi bilo suprotno svrsi usklađivanja prava predviđenih člankom 5. Direktive te bi se time zaobišli uvjeti pod kojima se mogu primjenjivati odredbe Direktive o ograničavanju prava. Takva posljedica ne može se dopustiti.

84.

Do sličnog zaključka je došao nezavisni odvjetnik F. G. Jacobs kada je razmatrao pitanje nacionalnih propisa kojima se, u pogledu žiga Zajednice, predviđa dodatna zaštita pored one iz zakonodavstva o žigovima: „Ako bi svaka država članica mogla slobodno propisati dodatnu zaštitu, postojala bi velika opasnost da se ugrozi čitava struktura sustava žiga Zajednice, zajedno s ciljem Direktive da se provede usklađivanje kojim se u interesu unutarnjeg tržišta nastoje spriječiti prepreke trgovini i narušavanje tržišnog natjecanja. ( 33 )” Taj je argument, mutatis mutandis, primjenjiv i na ovaj predmet.

85.

Dakle, nacionalnim zakonodavstvom o pogrešnom korištenju pravima i njihovoj zlouporabi ne može se trajno spriječiti nositelja žiga da koristi svoja prava u pogledu dijela proizvoda za koje je žig registriran.

86.

Unatoč tomu, nije zabranjeno da se nacionalnim pravom propišu drugačije sankcije koje su sukladne pravu Unije, kao što su naknada štete ili sudski nalog, kojim se nositelju žiga zabranjuje korištenje isključivim pravima. Međutim, takav sudski nalog može biti samo privremen te mora poštovati prava nositelja žiga. S obzirom na složenost činjeničnog stanja, opasnost od dugog trajanja sudskog postupka i mogućnost naknade štete, moguće je da će se stranke odlučiti na sklapanje ugovora o licenciji.

87.

Svojim drugim pitanjem, koje je podijeljeno na dva potpitanja, ali koja se trebaju zajedno razmatrati, sud koji je uputio zahtjev u biti pita dopušta li članak 5. stavak 1. Direktive nacionalnim sudovima da konačno zabrane nositelju registriranog žiga da ponovno počne koristiti žig nakon što je prekinuo obvezu prema trećoj strani da taj žig neće koristiti za određene proizvode. Takva bi se zabrana temeljila na zabrani nepoštenog tržišnog natjecanja jer nositelj žiga time navodno nepošteno iskorištava prednosti koje proizlaze iz oglašavanja žiga i ulaganja koja je u njega izvršila treća strana te iz zablude kod potrošača. Podredno, mora li nacionalni sud odrediti drugačiju sankciju?

88.

D. Depuydt i društvo Gauquie tvrde da konačna zabrana nositelju žiga da isti koristi predstavlja primjerenu sankciju za nepošteno tržišno natjecanje. Društvo MyP, Poljska i Komisija smatraju da nacionalni sudovi moraju odrediti drugačiju sankciju.

89.

Ponovno ističem da Direktiva, u skladu sa svojom šestom uvodnom izjavom, općenito ne isključuje primjenu odredbi nacionalnog prava koje nije pravo o žigu, kao što su odredbe o nepoštenom tržišnom natjecanju i građanskopravnoj odgovornosti. Takve odredbe nacionalnog prava ne smiju ometati punu učinkovitost Direktive ili odstupiti od potpunog usklađenja koje je Direktivom provedeno.

90.

Direktivom nisu usklađene obveze koje nositelj žiga preuzme u smislu da neće koristiti žig. Također, zakonodavstvom o žigovima ne predviđa se pravo nositelja žiga da isti koristi ( 34 ). Prava koja proizlaze iz žiga prije svega su negativna, odnosno isključuju druge da ih koriste.

91.

Unatoč tomu, predložena nacionalna mjera bila bi u suprotnosti s Direktivom. Mjera bi se temeljila na navodnoj nepoštenoj prednosti za nositelja žiga koja proizlazi iz ulaganja koja je treća strana izvršila u oglašavanje žiga te iz zablude kod potrošača koja navodno nastaje zbog činjenice da sada netko drugi izrađuje odnosni proizvod. Obje te posljedice uvelike proizlaze iz opoziva odobrenja i promjene u načinu uporabe žiga. Međutim, kako je gore već razmotreno, člankom 5. stavkom 1. Direktive stvoren je sustav u kojem nositelj žiga može opozvati odobrenje za uporabu tog žiga koje je dao trećoj strani i potom promijeniti način te uporabe.

92.

Ipak, ponovno ističem da to nije prepreka da se u nacionalnom pravu predvide drugi oblici zaštite treće strane koji su u skladu s pravom Unije.

93.

S obzirom na prethodna razmatranja, smatram da Sud treba na sljedeći način odgovoriti na prethodna pitanja: