1.

Europska unija uskladila je i postupke ( 2 ) i materijalna pravila prava o izbjeglicama ( 3 ), uspostavivši time cjelovit sustav pravnih pravila u okviru Zajedničkog europskog sustava azila. Taj se sustav temelji na poštivanju relevantnih pravila međunarodnog prava, uključujući načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja. Razmatranje zahtjeva za azil ograničava na jednu državu članicu te predviđa prebacivanje tražitelja azila u državu članicu odgovornu za obradu zahtjeva za azil ako je isti zatražen negdje drugdje u Uniji. Određivanje te države članice uređeno je Uredbom Vijeća (EZ) br. 343/2003 od 18. veljače 2003. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ( 4 ).

2.

Ovim zahtjevom za prethodnu odluku traži se pojašnjenje u pogledu položaja tražitelja azila koji zahtjev za azil podnesu u državi članici različitoj od države članice prvog ulaska u Europsku uniju, ali čije je prebacivanje u državu članicu prvog ulaska isključeno zbog sustavnih nepravilnosti u postupku azila te države članice i njezinim uvjetima prihvata.

3.

Ovaj se predmet nadovezuje na presudu Suda u spojenim predmetima C‑411/10 i C‑493/10, N. S. i dr., Zb., str. I‑13905. U toj je presudi zaključeno da je pravu Europske unije (u daljnjem tekstu: Unija) protivna primjena neoborive pretpostavke da država članica na koju članak 3. stavak 1. Uredbe br. 343/2003 ukazuje kao na odgovornu poštuje temeljna prava Europske unije ( 5 ). U biti, od Suda se traži da odredi koji je utjecaj tog zaključka na primjenu takozvane „klauzule o suverenosti” iz članka 3. stavka 2. te uredbe.

4.

Sud je u presudi N. S. zaključio, među ostalim, da članak 4. Povelje o temeljnim pravima sprečava države članice, uključujući njihove sudove, da tražitelja azila prebace u „odgovornu državu članicu” u smislu Uredbe br. 343/2003, iako bi to inače mogle, kada „ne mogu ignorirati da sustavne nepravilnosti [moje isticanje] u postupku azila i uvjeti prihvata tražitelja azila u toj državi članici predstavljaju ozbiljne i utvrđene razloge za vjerovanje da će tražitelj biti izložen stvarnoj opasnosti od podvrgavanja nečovječnom i ponižavajućem postupanju u smislu te odredbe” ( 6 ).

5.

Hessischer Verwaltungsgerichtshof (Visoki upravni sud Hessena) u ovom se predmetu pita imaju li tražitelji azila pravo pred sudom od države članice zahtijevati da razmotri njihove zahtjeve za azil na temelju obveze te države članice da izvrši svoju nadležnost u skladu s člankom 3. stavkom 2. prvom rečenicom Uredbe br. 343/2003, u okolnostima koje su slične onima opisanima u predmetu N. S. To je četvrto od četiri prethodna pitanja koja je uputio Hessischer Verwaltungsgerichtshof, pri čemu je ostala tri pitanja povukao nakon što je Sud donio presudu N. S. Ta tri pitanja odnosila su se na utjecaj okolnosti opisanih u točki 4. na primjenu Uredbe br. 343/2003.

6.

U stavku 1. članka 33. Konvencije o statusu izbjeglica, potpisane u Ženevi 28. srpnja 1951. (Zbornik ugovora Ujedinjenih naroda, sv. 189., str. 150., br. 2545 (1954.)) (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija) ( 7 ), koji nosi naslov „Zabrana prisilnog udaljenja ili vraćanja (‚refoulement’)”, predviđeno je:

„Nijedna država ugovornica ni na koji način neće prisilno udaljiti ili vratiti (‚refouler’) izbjeglicu na granicu teritorija gdje bi njegov život ili sloboda bili ugroženi zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja.”

7.

Uvodne izjave 3., 4., 12. i 15. Uredbe br. 343/2003 glase:

[…]

[…]

8.

Članak 1. Uredbe br. 343/2003 glasi:

„Ova Uredba utvrđuje kriterije i mehanizme za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil kojeg podnosi državljanin treće zemlje u jednoj od država članica.”

9.

Članak 3. stavci 1. do 3. Uredbe br. 343/2003 glasi:

„1.   Države članice razmatraju zahtjev svakog državljanina treće zemlje koji bilo kojoj od njih na granici ili na njihovom državnom području podnese zahtjev za azil. Zahtjev razmatra jedna država članica na koju kriteriji utvrđeni u Poglavlju III. ukažu kao na odgovornu.

2.   Iznimno od odredaba stavka 1., svaka država članica može razmotriti zahtjev za azil koji joj je podnio državljanin treće zemlje, čak i ako takvo razmatranje nije njezina odgovornost prema kriterijima utvrđenim u ovoj Uredbi. U takvom slučaju ta država članica postaje odgovornom državom članicom u smislu ove Uredbe, i preuzima obaveze povezane s tom odgovornošću. Kada to bude primjereno, ona obavješćuje državu članicu koja je prethodno bila odgovorna, državu članicu koja vodi postupak za određivanje odgovorne države članice ili državu članicu od koje je zatraženo da preuzme nadležnost ili uzme natrag podnositelja zahtjeva.

3.   Svaka država članica zadržava pravo da, u skladu sa svojim nacionalnim pravom, pošalje tražitelja azila u treću zemlju, u skladu s odredbama Ženevske konvencije.”

10.

Poglavlje III. Uredbe br. 343/2003 sastoji se od 10 članaka kojima se uspostavlja hijerarhija kriterija za određivanje države članice odgovorne za obradu zahtjeva za azil. Članak 5. u poglavlju III. Uredbe br. 343/2003 glasi:

„1.   Kriteriji za određivanje odgovorne države članice primjenjuju se redoslijedom kako su navedeni u ovom poglavlju.

2.   Država članica odgovorna prema ovim kriterijima određuje se na temelju situacije koja se dobila kada je tražitelj azila po prvi put podnio svoj zahtjev u državi članici.”

11.

Članak 10. stavak 1. Uredbe br. 343/2003 glasi:

„Ako se na temelju dokaza ili indicija ustanovi, kako je opisano u dvama popisima spomenutima u članku 18. [stavku 3.], uključujući podatke koji se spominju u poglavlju III. Uredbe (EZ) br. 2725/2000, da je tražitelj azila protupropisno prešao granicu države članice bilo kopnom, morem ili zrakom, a došao je iz treće države, država članica u koju je tako ušao je odgovorna za razmatranje zahtjeva za azil. Ova odgovornost prestaje 12 mjeseci od dana kada je protupropisan prelazak granice izvršen.”

12.

Članak 13. Uredbe br. 343/2003 glasi:

„Ako se na temelju kriterija nabrojenih u ovoj Uredbi ne može utvrditi nijedna država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva za azil, prva država članica kojoj je zahtjev za azil bio podnesen je odgovorna za njegovo razmatranje.”

13.

Članak 15. stavak 1. Uredbe br. 343/2003 glasi:

„Bilo koja država članica, čak i ako nije odgovorna prema kriterijima utvrđenima ovom uredbom, može spojiti zajedno članove obitelji, kao i ostale srodnike te obitelji, iz humanitarnih razloga koji se temelje posebno na obiteljskim ili kulturnim razlozima. U ovom slučaju, [ta] država članica, na zahtjev druge države članice, razmatra zahtjev za azil odnosne osobe. Osobe kojih se ovo tiče moraju dati svoj pristanak.”

14.

Članak 16. stavak 1. Uredbe br. 343/2003 glasi:

„Država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva za azil prema ovoj Uredbi obvezna je:

[…]

[…]”

15.

Članak 17. stavak 1. Uredbe br. 343/2003 glasi:

„Ako država članica kojoj je podnesen zahtjev za azil smatra da je druga država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva, ona može, što prije, a u svakom slučaju najkasnije tri mjeseca od datuma podnošenja zahtjeva u smislu članka 4. stavka 2., zatražiti od druge države članice da podnositelja zahtjeva uzme pod svoju nadležnost.

[…]”

16.

Članak 19. stavci 1. i 2. Uredbe br. 343/2003 glasi:

„1.   Ako država članica kojoj je upućen zahtjev prihvati da ona treba preuzeti nadležnost nad podnositeljem zahtjeva, država članica u kojoj je zahtjev za azil podnesen mora obavijestiti podnositelja zahtjeva o svojoj odluci da neće razmatrati zahtjev i o obvezi prebacivanja podnositelja zahtjeva u odgovornu državu članicu.

2.   Odluka koja se spominje u stavku 1. mora sadržavati osnove na kojima se temelji. Ona mora sadržavati pojedinosti roka za prebacivanje i, ako je potrebno, informacije o mjestu i datumu kada se podnositelj zahtjeva treba pojaviti ako sam putuje u odgovornu državu članicu. Na ovu odluku može postojati mogućnost žalbe ili ponovnog razmatranja. Žalba ili ponovno razmatranje ove odluke ne odgađa provedbu prebacivanja podnositelja zahtjeva osim ako od slučaja do slučaja sudovi ili nadležna tijela tako ne odluče ako nacionalno pravo to dozvoljava.”

17.

Članak 13. Direktive 2004/83 glasi:

„Odobravanje statusa izbjeglice

Države članice će odobriti izbjeglički status državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva koja ispunjava uvjete za stjecanje statusa izbjeglice u skladu s poglavljima II. i III.”

18.

Članak 25. stavak 1. Direktive 2005/85 glasi:

„Nedopušteni zahtjevi

1.   Osim slučajeva u kojima se zahtjev ne ispituje u skladu s Uredbom (EZ) br. 343/2003, države članice nisu obvezne razmatrati zadovoljenje uvjeta za status izbjeglice u skladu s Direktivom 2004/83/EZ ako se zahtjev tražitelja smatra nedopuštenim sukladno ovom članku.”

19.

Članak 39. stavci 1. i 2. Direktive 2005/85 glasi:

„Pravo na učinkovito pravno sredstvo

1.   Države članice osiguravaju da tražitelji azila imaju pravo na učinkovito pravno sredstvo pred sudom protiv sljedećeg:

[…]

2.   Države članice predviđaju rokove i ostala potrebna pravila kako bi tražitelj mogao iskoristiti svoje pravo na učinkovito pravno sredstvo sukladno stavku 1.”

20.

U članku 16.a stavcima 1. i 2. Grundgesetza (Ustav) predviđeno je sljedeće:

„Osobe koje su izložene proganjanju zbog političkih razloga imaju pravo na azil.

Na stavak 1. ovog članka ne može se pozivati osoba koja na savezni teritorij uđe iz države članice Europskih zajednica ili iz druge treće zemlje u kojoj je zajamčena primjena Konvencije o statusu izbjeglica i Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Države izvan Europskih zajednica na koje se primjenjuju kriteriji iz prve rečenice ovog stavka određuju se zakonom koji mora potvrditi Bundesrat (Savezno vijeće). U slučajevima iz prve rečenice ovog stavka, mjere o okončanju boravka tražitelja azila provode se neovisno o tome jesu li protiv tih mjera pokrenuti ikakvi pravni postupci.”

21.

Kaveh Puid (tražitelj azila) iranski je državljanin koji je 20. listopada 2007. avionom doputovao iz Teherana u Atenu. Nakon što je proveo četiri dana u Ateni, došao je u Frankfurt na Majni. Tamo se pri pregledu putnih isprava izjasnio kao tražitelj azila te je uhićen i zadržan u pritvoru iščekujući udaljenje iz Njemačke. Tijekom oba dijela svojeg putovanja koristio je krivotvorenu putnu ispravu.

22.

Dana 15. studenoga 2007., tražitelj azila podnio je zahtjev Verwaltungsgerichtu Frankfurt am Main (Upravni sud u Frankfurtu na Majni) da, među ostalim, obveže Saveznu Republiku Njemačku da mu dozvoli ulazak te da ga uputi tijelu odgovornom za određivanje države članice odgovorne na temelju članka 3. stavka 2. Uredbe br. 343/2003. Verwaltungsgericht Frankfurt am Main naložio je Saveznoj Republici Njemačkoj da nadležnu policiju koja se nalazi u zračnoj luci u Frankfurtu obavijesti da je prisilno udaljenje ili vraćanje tražitelja azila u Grčku privremeno zabranjeno najkasnije do 16. siječnja 2008.

23.

Bundesamt für Migration und Flüchtlinge (Savezni ured za migraciju i izbjeglice, u daljnjem tekstu: Savezni ured) odlukom od 14. prosinca 2007. proglasio je njegov zahtjev za azil nedopuštenim i odredio da ga se udalji u Grčku. Glavni razlozi na kojima je zasnivao tu odluku bili su da je, u skladu s Uredbom br. 343/2003, Grčka bila odgovorna za obradu zahtjeva za azil zbog rokova predviđenih člankom 17. stavkom 2. i člankom 18. stavcima 4. i 7. Uredbe br. 343/2003, te da nisu postojali nikakvi humanitarni razlozi zbog kojih bi bilo opravdano da Savezna Republika Njemačka preuzme odgovornost na temelju članka 3. stavka 2. Uredbe br. 343/2003. Savezni ured zauzeo je stajalište da je Grčka sigurna treća zemlja u smislu članka 16.a stavka 2. Ustava te da Europska komisija, koja je zadužena za osiguravanje minimalnih standarda, do tada nije pozvala države članice da se suzdrže od prebacivanja osoba u Grčku. S obzirom na navedeno, tražitelj azila je 23. siječnja 2008. udaljen u Atenu.

24.

Međutim, tražitelj azila je još 25. prosinca 2007. podnio tužbu Verwaltungsgerichtu zahtijevajući od njega da poništi odluku Saveznog ureda od 14. prosinca 2007. i da Saveznu Republiku Njemačku proglasi odgovornom za obradu njegova zahtjeva za azil na temelju članka 3. stavka 2. Uredbe br. 343/2003.

25.

Verwaltungsgericht je naložio da tražitelj azila bude prisutan na raspravi. U tu mu je svrhu dopušteno da doputuje u Njemačku.

26.

Verwaltungsgericht je presudom od 8. srpnja 2009. poništio odluku Saveznog ureda od 14. prosinca 2007. i zaključio da je izvršenje odluke o udaljenju tražitelja azila bilo nezakonito. Saveznom je uredu naloženo da poništi odluku o udaljenju od 14. prosinca 2007. i da uspostavi prijašnje stanje.

27.

Verwaltungsgericht je svoju presudu u biti obrazložio time da je Savezni ured trebao izvršiti ovlast preuzimanja odgovornosti za zahtjev za azil sukladno članku 3. stavku 2. Uredbe br. 343/2003. Savezni ured nije imao nikakve diskrecijske ovlasti nakon što je postalo očito da se minimalni standardi za prihvat tražitelja azila i provedbu postupka azila u Grčkoj ne poštuju te da su postupovna prava tražitelja azila bila ozbiljno povrijeđena, uključujući i uvjete njegova prihvata tijekom njegova boravka u Grčkoj. To je bilo protivno samoj svrsi i sadržaju relevantnih direktiva. Osim toga, Verwaltungsgericht je naložio Saveznom uredu da tražitelju azila dodijeli privremenu dozvolu za boravak dok presuda ne postane konačna.

28.

Protiv presude Verwaltungsgerichta podnesena je žalba Hessischer Verwaltungsgerichtshofu kojom se navodilo da pravno stajalište na kojem se ta presuda temeljila nije bilo uvjerljivo, odnosno da je Njemačka bila obvezna izvršiti ovlast preuzimanja odgovornosti za zahtjev za azil sukladno članku 3. stavku 2. Uredbe br. 343/2003. Savezna Republika Njemačka, koju je zastupao Savezni ured, tvrdila je, među ostalim, da se činjenica da odgovorna država članica nije djelovala u skladu s direktivama o prihvatu tražitelja azila i minimalnim standardima za postupke azila, osim ako se radi o ozbiljnim povredama Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, ne treba uzeti u obzir prilikom odlučivanja hoće li se izvršiti ta ovlast preuzimanja odgovornosti. Savezni ured je tvrdio da nedostaci u uvjetima smještaja i uzdržavanja tražitelja azila ne oslobađaju državu članicu od odgovornosti za provedbu postupka. U suprotnom bi tražitelji azila imali pravo biti prebačeni u bilo koju državu članicu u koju su doputovali.

29.

Hessischer Verwaltungsgerichtshof smatrao je potrebnim Sudu uputiti četiri prethodna pitanja te je to učinio 22. prosinca 2010. Prva tri pitanja kasnije su povučena jer je na njih, u biti, odgovoreno presudom N. S. od 21. prosinca 2011.

30.

Pored toga, Savezni je ured odlukom od 20. siječnja 2011. poništio svoju odluku od 14. prosinca 2007. te je odlučio upotrijebiti svoju nadležnost da razmotri zahtjev za azil sukladno članku 3. stavku 2. Uredbe br. 343/2003. Savezni je ured odlukom od 18. svibnja 2011. odbio zahtjev za azil predmetnog tražitelja na temelju članka 16.a Ustava, ali mu je priznao da ispunjava uvjete za status izbjeglice (Flüchtlingseigenschaft).

31.

Nacionalni sud smatra da zahtjev za prethodnu odluku nije pravno irelevantan jer, sukladno njemačkom pravu, tražitelj azila ima pravni interes od Hessischer Verwaltungsgerichtshofa zahtijevati ocjenu zakonitosti odluke Saveznog ureda od 14. prosinca 2007., neovisno o gore opisanom razvoju događaja. To je zato što je prebacivanjem u Grčku nezakonito zadržan te što je u međuvremenu podnio zahtjev da se odluka od 14. prosinca 2007. proglasi nezakonitom i da mu se dodijeli odšteta.

32.

Nacionalni je sud potvrdio i da još uvijek postoje različita stajališta u pogledu odgovora na preostalo četvrto prethodno pitanje. Ono glasi:

„Proizlazi li iz obveze države članice da izvrši ovlast iz članka 3. stavka 2. prve rečenice Uredbe br. 343/2003 subjektivno pravo tražitelja azila da pred sudom od države članice zahtijeva preuzimanje odgovornosti?”

33.

Pisana očitovanja u vezi s prvotna četiri pitanja koja je uputio Hessischer Verwaltungsgerichtshof podnijeli su K. Puid, Njemačka, Belgija, Irska, Grčka, Francuska, Italija, Poljska, Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske, Švicarska i Komisija. Pritom se u pisanim očitovanjima Italije četvrto pitanje nije razmatralo, a Belgija se na njega nije izravno osvrnula. Zastupnici K. Puida, Irske, Grčke i Komisije sudjelovali su na raspravi održanoj 22. siječnja 2013.

34.

Na sastanku Europskog vijeća u Strasbourgu 8. i 9. prosinca 1989. kao cilj je postavljeno usklađivanje politika država članica o azilu.

35.

Države članice su 15. lipnja 1990. u Dublinu potpisale Konvenciju o određivanju države odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil podnesenih u jednoj od država članica Europskih zajednica [neslužbeni prijevod] (u daljnjem tekstu: Dublinska konvencija) ( 8 ).

36.

Člankom K1. stavkom 1. Ugovora iz Maastrichta (UEU) politika azila proglašena je pitanjem od zajedničkog interesa. Člankom 63. Ugovora iz Amsterdama (UEZ) Vijeće je obvezano da u roku od pet godina od stupanja na snagu Ugovora iz Amsterdama definira, među ostalim, mjere u skladu sa Ženevskom konvencijom za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil koji podnese državljanin treće zemlje u jednoj od država članica, minimalne standarde za prihvat tražitelja azila, minimalne standarde za kvalifikaciju državljana trećih zemalja kao izbjeglica i minimalne standarde o postupcima za priznavanje i ukidanje statusa izbjeglice u državama članicama. Ta se odredba sada nalazi u članku 78. UFEU‑a.

37.

Na sastanku Europskog vijeća u Tampereu 15. i 16. listopada 1999. predviđena je uspostava Zajedničkog europskog sustava azila. Taj je sustav proveden, među ostalim, Uredbom br. 343/2003 kojom su zamijenjene Dublinska konvencija te direktive 2003/9, 2004/83 i 2005/85.

38.

U članku 18. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), kao i u članku 78. UFEU‑a, predviđeno je da se pravo na azil mora jamčiti uz poštovanje Ženevske konvencije. U skladu s člankom 4. Povelje, nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni. Člankom 19. stavkom 2. Povelje zabranjeno je udaljavanje, protjerivanje ili izručenje u državu u kojoj postoji ozbiljna opasnost od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja. Člankom 47. Povelje zajamčeno je pravo na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje pred sudom svima čija su prava i slobode zajamčeni Poveljom povrijeđeni.

39.

Smatram da bi prije analize preostalog prethodnog pitanja bilo korisno dati kratak pregled pitanja koja je Sud razmatrao u predmetu N. S. i zaključaka koje je donio. Predmet N. S. odnosio se na sljedeća pitanja koja su relevantna u predmetnom slučaju.

40.

Okolnosti koje je Sud razmatrao bile su slične onima iz glavnog postupka. N. S., afganistanski državljanin, došao je u Ujedinjenu Kraljevinu te je istog dana zatražio azil. Prije nego što je stigao u Ujedinjenu Kraljevinu, prošao je kroz nekoliko europskih zemalja, uključujući Grčku, u kojoj nije podnio zahtjev za azil, ali je zadržan četiri dana. Secretary of State for the Home Department (ministar unutarnjih poslova) zatražio je od Grčke da preuzme nadležnost u pogledu N. S.-a kako bi razmotrila njegov zahtjev za azil. Grčka na zahtjev Ujedinjene Kraljevine nije odgovorila te se, stoga, smatralo da je prihvatila odgovornost za razmatranje tog zahtjeva za azil.

41.

N. S. se svojem udaljenju iz Ujedinjene Kraljevine u Grčku protivio tvrdeći da je postojala opasnost da će njegova temeljna prava zajamčena pravom Unije, Europskom konvencijom o ljudskim pravima i/ili Ženevskom konvencijom biti povrijeđena ako ga se vrati u Grčku. Spor je završio kod Court of Appeala (Žalbeni sud) Ujedinjene Kraljevine, koji je Sudu uputio sedam prethodnih pitanja.

42.

Kako sam već spomenuo, Sud je zaključio da je pravu Unije protivna primjena neoborive pretpostavke da će odgovorna država članica, u koju država članica predlaže prebaciti tražitelja azila, poštovati temeljna prava tražitelja azila zajamčena pravom Unije.

43.

Tako je zaključio, među ostalim, zato što se „Zajednički europski sustav azila temelji na punoj i sveobuhvatnoj primjeni Ženevske konvencije i jamstvu da nitko neće biti vraćen tamo gdje postoji opasnost da će ponovno biti proganjan” i zbog činjenice da je „člankom 18. Povelje i člankom 78. UFEU‑a predviđeno da se pravila Ženevske konvencije i Protokola iz 1967. moraju poštovati” ( 9 ). Zaključeno je da „ako postoje ozbiljni i utvrđeni razlozi za vjerovanje da postoje sustavne nepravilnosti u postupku azila i uvjetima prihvata tražitelja azila u odgovornoj državi članici, koje za posljedicu imaju nečovječno ili ponižavajuće postupanje, u smislu članka 4. Povelje, prema tražiteljima azila koji su prebačeni na područje te države članice, prebacivanje nije sukladno toj odredbi” ( 10 ).

44.

Zaključeno je da to vrijedi kada država članica u kojoj se tražitelj azila nalazi „ne mo[že] ignorirati da sustavne nepravilnosti u postupku azila i uvjeti prihvata tražitelja azila” u „odgovornoj državi članici” u smislu Uredbe br. 343/2003 „predstavljaju ozbiljne i utvrđene razloge za vjerovanje da će tražitelj biti izložen stvarnoj opasnosti od podvrgavanja nečovječnom i ponižavajućem postupanju u smislu članka 4. Povelje Europske unije o temeljnim pravima” ( 11 ).

45.

Osim toga, Sud je zaključio da država članica koja se nađe u takvoj situaciji i raspolaže takvim spoznajama ima dodatne obveze. One su opisane na sljedeći način:

„Uz pridržaj ovlasti u smislu članka 3. stavka 2. Uredbe br. 343/2003 da sama razmotri zahtjev, nemogućnost prebacivanja tražitelja azila u drugu državu članicu koja je određena kao odgovorna država članica na temelju kriterija navedenih u poglavlju III. Uredbe nameće državi članici koja bi trebala izvršiti to prebacivanje obvezu nastavka ispitivanja kriterija navedenog poglavlja kako bi provjerila može li se na temelju jednog od tih kriterija odrediti drugu državu članicu kao odgovornu za razmatranje zahtjeva za azil.

Važno je, međutim, da država članica u kojoj se tražitelj azila nalazi mora voditi računa o tome da situaciju u kojoj su povrijeđena temeljna prava tog tražitelja ne pogorša nerazumno dugim trajanjem postupka određivanja odgovorne države članice. Ako je to potrebno, ta država mora sama razmotriti zahtjev u skladu s uvjetima predviđenima člankom 3. stavkom 2. Uredbe [br. 343/2003]” ( 12 ).

46.

Prvo je potrebno razjasniti upućeno pitanje. Razlog tomu je veza između preostalog prethodnog pitanja i tri prethodna pitanja koja su povučena, a posebno trećeg povučenog pitanja koje je glasilo:

„Je li država članica, s obzirom na gore navedena jamstva predviđena Poveljom o temeljnim pravima, u svakom slučaju obvezna izvršiti svoju ovlast iz članka 3. stavka 2. prve rečenice Uredbe br. 343/2003 ako u odgovornoj državi članici postoje izrazito ozbiljne nepravilnosti koje mogu ugroziti bit postupovnih jamstava tražitelja azila ili predstavljati prijetnju životu ili tjelesnom integritetu prebačenog tražitelja azila?”

47.

Smatram da se bit preostalog prethodnog pitanja odnosi na pravni položaj tražitelja azila u državi članici u kojoj je podnesen zahtjev za azil, kada su uvjeti u državi članici koja je odgovorna na temelju pravila Uredbe br. 343/2003 onakvi kakvi su opisani u predmetu N. S. Konkretno, pitanje se odnosi na odgovornosti prvonavedene države članice, te osobito njezinih sudova, kao i na prava tražitelja azila i dostupna pravna sredstva. U tom smislu namjeravam analizirati prethodno pitanje.

48.

Temeljno načelo Ženevske konvencije je načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja koje izbjeglicu štiti od protjerivanja ili vraćanja na granicu područja gdje bi njegov život ili sloboda bili ugroženi zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja.

49.

Načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja čini bit temeljnog prava na azil zajamčenog člankom 18. Povelje i člankom 78. stavkom 1. UFEU‑a. Te odredbe ne daju tražitelju azila subjektivno pravo na dobivanje azila ( 13 ), nego pravo na pošteno i djelotvorno razmatranje zahtjeva za azil, zajedno s pravom da ne bude prebačen u države ili područja u suprotnosti s načelom zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja.

50.

Međutim, u pravu Unije je u okviru usklađenja uvjeta za priznavanje statusa izbjeglice na temelju Direktive 2004/83 predviđeno subjektivno pravo na status izbjeglice za osobe koje ispunjavaju kriterije iz te direktive. To se primjenjuje ne dovodeći u pitanje odredbe prava Unije o prebacivanju tražitelja azila u sigurne treće zemlje.

51.

Priznavanje i ukidanje statusa izbjeglice usklađeno je i u postupovnom smislu. Konkretno, Direktivom 2005/85 predviđeni su minimalni standardi u tom pogledu, uključujući pravo na učinkovito pravno sredstvo u žalbenim postupcima.

52.

Međutim, primjena Direktive 2005/85 te, posljedično, Direktive 2004/83, tek je drugi korak u rješavanju zahtjeva za azil koji je podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva. Prvi korak je određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva.

53.

To se izvršava u skladu s Uredbom br. 343/2003 na temelju objektivnih kriterija koji su navedeni u hijerarhijskom redoslijedu te na temelju kojih je samo jedna država članica u konačnici odgovorna za razmatranje zahtjeva. Međutim, tom se uredbom također državama članicama daje ovlast da same preuzmu odgovornost za razmatranje zahtjeva, bilo na temelju humanitarnih razloga navedenih u članku 15. Uredbe br. 343/2003, bilo na temelju njihova vlastitog izbora u skladu s člankom 3. stavkom 2. Uredbe br. 343/2003.

54.

Načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja temelj je i sustava uspostavljenog Uredbom br. 343/2003 kojim se nastoji organizirati i urediti razmatranje zahtjeva za azil u Europskoj uniji te suzbiti mogućnost biranja nadležnog suda (forum shopping). Države članice u svakom su slučaju vezane Ženevskom konvencijom i Europskom konvencijom o ljudskim pravima. Zato ne mogu tražitelje azila prebaciti u druge države članice osim ako postoje jamstva da će to načelo biti poštovano. Stoga, sustav uspostavljen Dublinskom konvencijom i Uredbom br. 343/2003 temelji se na uzajamnom povjerenju između država članica. Drugim riječima, Uredba br. 343/2003 temelji se na pretpostavci da se sve države članice Europske unije mogu smatrati sigurnim zemljama za tražitelje azila te da države članice poštuju načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja u pogledu trećih zemalja.

55.

Kako bi se odgovorilo na pitanje koje je uputio Hessicher Verwaltungsgerichtshof, najprije je potrebno analizirati tumačenje Uredbe br. 343/2003 koje se primjenjuje u uobičajenim okolnostima. Na temelju toga će se moći odrediti njezino tumačenje u situaciji kako je opisana u predmetu N. S., a u kojoj ne vrijedi temeljna pretpostavka o sposobnosti države članice koja je prima facie odgovorna za razmatranje zahtjeva za azil da ispuni svoje obveze iz Zajedničkog europskog sustava azila.

56.

U zaključcima sa sastanka Europskog vijeća u Tampereu navedeno je da Zajednički europski sustav azila treba uključivati „jasnu i upotrebljivu metodu za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil” ( 14 ). Smatram da je to mjerilo kojim se odgovor na prethodno pitanje treba voditi. Odgovor koji nije u skladu s ciljevima jasnoće i upotrebljivosti bio bi suprotan i svrsi Uredbe br. 343/2003 i ciljevima Zajedničkog europskog sustava azila. Mora se imati na umu da je, sukladno ustaljenoj sudskoj praksi, prilikom tumačenja odredbe prava Unije potrebno uzeti u obzir ne samo njezin tekst, nego i kontekst u kojem se nalazi te cilj propisa čiji je dio ( 15 ).

57.

Uredbom br. 343/2003 nastoji se postići što brža obrada zahtjeva te ujedno spriječiti forum shopping. Primjerice, u uvodnoj izjavi 4. Uredbe br. 343/2003 navedeno je da se „cilj brze obrade zahtjeva za azilom” ne smije kompromitirati ( 16 ), dok su u poglavlju V. te uredbe predviđeni strogi rokovi za preuzimanje odgovornosti za zahtjev za azil ili za vraćanje tražitelja azila u odgovornu državu članicu ( 17 ). Cilj sprečavanja forum shoppinga odražava se u člancima 9. do 12. u kojima je predviđeno da je za razmatranje zahtjeva za azil, podložno samo određenim posebnim iznimkama, odgovorna država članica koja je izdala potrebne putne isprave ili država članica prvog ulaska, neovisno o tome je li taj ulazak bio zakonit ili nezakonit ( 18 ). Točno je da članak 15. (takozvana humanitarna klauzula) i članak 3. stavak 2. (takozvana klauzula o suverenosti) određuju opseg izvršavanja diskrecijske ovlasti, ali ta je ovlast dodijeljena državama članicama, a ne tražiteljima azila ( 19 ).

58.

Osim toga, kako je navedeno u uvodnoj izjavi 16. i članku 1., cilj Uredbe br. 343/2003 je „utvrđivanje kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil [podnesenog] u jednoj od država članica”. Drugim riječima, svrha Uredbe br. 343/2003 nije da pojedincima dodijeli prava, nego da organizira odnose između država članica ( 20 ), iako sadržava neke elemente koji nisu irelevantni za prava tražitelja azila. Sve to, zajedno s činjenicom da članak 3. stavak 2. Uredbe br. 343/2003 predstavlja diskrecijsku mjeru, ne ide u prilog tumačenju kojim bi se tražiteljima azila dodijelila ikakva pojedinačna prava u vezi s primjenom te odredbe. Kako je Sud više puta zaključio, iako uredbe općenito imaju izravan učinak u pravnim sustavima država članica a da nacionalna tijela moraju usvojiti mjere primjene, ili da zakonodavac Unije mora usvojiti dopunsko zakonodavstvo, provedba nekih odredaba uredbe može od država članica ili samog zakonodavca Unije zahtijevati usvajanje mjera primjene ( 21 ).

59.

Daljnje mjere su očito potrebne kada je državi članici dodijeljena diskrecijska ovlast. Stoga, tražitelji azila u uobičajenim okolnostima iz odredbi Uredbe br. 343/2003 ne mogu izvesti nijedno pravo na temelju kojeg bi od države članice različite od one koja je odgovorna na temelju te uredbe mogli zahtijevati da razmotri njihov zahtjev za azil. Kako je Komisija istaknula u svojim pisanim očitovanjima, da bi odredba prava Unije proizvodila izravne učinke u odnosima između pojedinaca i država članica, državama članicama mora biti nametnuta jasna i bezuvjetna obveza, u čije izvršenje ili učinke države članice ili Komisija ne mogu intervenirati. Članak 3. stavak 2. Uredbe br. 343/2003 ne odgovara tim kriterijima ( 22 ).

60.

Međutim, prethodno pitanje ne odnosi se na uobičajenu primjenu Uredbe br. 343/2003, nego na iznimne situacije u kojima država članica koja je prima facie odgovorna za razmatranje zahtjeva za azil ne primjenjuje Zajednički europski sustav azila, i to u tolikoj mjeri da se tražitelji azila u nju ne mogu prebaciti. Moj će zaključak u tom pogledu biti da je u takvim okolnostima u konačnici na nacionalnim sudovima da osiguraju poštovanje načela koja je Sud utvrdio presudom N. S., osobito zbog toga što države članice imaju ustaljenu pozitivnu obvezu osigurati poštovanje zabrane nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja.

61.

U nastavku ću iznimne situacije definirati kao situacije koje ispunjavaju i sadržajni i dokazni uvjet koji je Sud uspostavio presudom N. S. Sud je kao sadržajni uvjet odredio da se mora raditi o situaciji u kojoj postoje sustavne nepravilnosti u postupku azila i uvjetima prihvata tražitelja azila u državi članici koja je odgovorna za razmatranje zahtjeva za azil u skladu s Uredbom br. 343/2003, koje za posljedicu imaju nečovječno ili ponižavajuće postupanje. Sud je kao dokazni uvjet odredio da se mora raditi o situaciji u kojoj država članica koja bi inače prebacila tražitelja azila ne može ignorirati sustavne nepravilnosti u postupku azila i uvjetima prihvata tražitelja azila u toj drugoj državi članici, tako da postoje ozbiljni i utvrđeni razlozi za vjerovanje da će tražitelj azila biti izložen stvarnoj opasnosti od podvrgavanja nečovječnom i ponižavajućem postupanju. U biti, da bi dokazni standard bio ispunjen mora biti opće poznato da se tražitelji azila ne smiju prebaciti u dotičnu državu članicu ( 23 ).

62.

Očito je da je Sud s takvim uvjetima nastojao uspostaviti veliku prepreku slabljenju načela uzajamnog povjerenja na kojem se temelji Uredba br. 343/2003. To znači da se načelo uzajamnog povjerenja ne može dovesti u pitanje tako da se u svakom postupku povodom zahtjeva za azil sustavno razmatra ispunjavaju li države članice svoje obveze iz Zajedničkog europskog sustava azila. Suprotno tumačenje ne bi bilo sukladno glavnim ciljevima Uredbe br. 343/2003, a to je da se urede odgovornosti između država članica, osigura brza obrada zahtjeva za azil i da se spriječi forum shopping.

63.

Stoga, kada država članica u kojoj je zahtjev za azil podnesen ne može ignorirati sustavne nepravilnosti u postupku azila i u uvjetima prihvata tražitelja azila koje predstavljaju stvarnu opasnost od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u državi članici koja bi inače bila odgovorna na temelju br. 343/2003, nadležna tijela prvonavedene države članice trebaju se na vlastitu inicijativu suzdržati od prebacivanja tražitelja azila u potonju državu članicu. Tako trebaju postupiti a da im to ne mora naložiti nacionalni sud ili da to od njih mora zahtijevati dotični tražitelj azila. Iako članak 3. stavak 2., kao diskrecijska mjera, ne dodjeljuje prava pojedincima, to ni na koji način ne umanjuje pozitivnu obvezu država članica, uključujući njihovih sudova, da se suzdrže od radnji koje bi tražitelje azila mogle izložiti nečovječnom ili ponižavajućem postupanju, kako je predviđeno u presudi N. S. Doista, u samom predmetu N. S. utvrđeno je da se Povelja primjenjuje u kontekstu izvršavanja diskrecijske ovlasti. U području prava Unije o azilu, obveze određene presudom N. S. aktiviraju se kada je dotično tijelo države članice, bilo da se radi o sudu ili o nekom drugom tijelu, utvrdilo da gore opisani uvjeti predviđeni presudom N. S. postoje u državi članici koja je inače „odgovorna”.

64.

Unatoč tomu, za odgovor na prethodno pitanje potrebno je razmotriti sljedeće: (i.) položaj države članice kada se radi o iznimnoj situaciji mogućeg izlaganja tražitelja azila nečovječnom ili ponižavajućem postupanju u slučaju njegova prebacivanja; te (ii.) prava tražitelja azila i dostupna pravna sredstva.

65.

Što se tiče položaja države članice koja se nalazi u gore opisanoj iznimnoj situaciji, iz presude N. S. jasno proizlazi da ona podnositelja zahtjeva za azil ne smije prebaciti u državu članicu koja je prima facie odgovorna na temelju Uredbe br. 343/2003. Drugim riječima, između tih država članica dolazi do primjene načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja.

66.

U biti, Sud je u presudi N. S. zaključio da država članica u kojoj je podnesen zahtjev za azil treba nastaviti ispitivati kriterije iz poglavlja III. kako bi utvrdila može li se neka druga država članica odrediti kao odgovorna. Međutim, ako bi to nerazumno dugo trajalo, država članica u kojoj je podnesen zahtjev za azil mora, ako je to potrebno, sama razmotriti taj zahtjev u skladu s postupkom iz članka 3. stavka 2. Uredbe br. 343/2003 ( 24 ).

67.

Dakle, kada se radi o iznimnoj situaciji, država članica u kojoj je podnesen zahtjev za azil nema bezuvjetnu obvezu sama razmotriti taj zahtjev. Ona može, u razumnom roku, pokušati pronaći drugu državu članicu koja bi bila odgovorna. Međutim, ako to ne uspije, čini da se je ta država članica tada obvezna sama razmotriti zahtjev.

68.

Unatoč tomu, smatram da to ne predstavlja obvezu države članice da izvrši nadležnost iz članka 3. stavka 2. prve rečenice Uredbe br. 343/2003. Uredbu br. 343/2003 treba tumačiti na način da država članica u kojoj postoje uvjeti opisani u presudi N. S., nakon što se isti dokažu, prestaje biti odgovorna država članica u smislu članka 3. stavka 1. te uredbe. Komisija je to potvrdila na raspravi. Država članica u kojoj je podnesen zahtjev za azil postaje odgovorna, pod uvjetom da ne može pronaći neku drugu državu članicu koja bi to bila ( 25 ).

69.

U tom trenutku dolazi do primjene članka 13. Uredbe br. 343/2003 zato što se, kako je navedeno u njegovu tekstu, „na temelju kriterija nabrojenih u ovoj Uredbi ne može utvrditi nijedna država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva za azil”. U članku 13. dalje se navodi da je „prva država članica kojoj je zahtjev za azil bio podnesen […] odgovorna za njegovo razmatranje”. Stoga, u slučaju K. Puida, Savezna Republika Njemačka je „prva država članica” u kojoj je podnio zahtjev za azil. Kao takva, odgovorna je izvršiti razmatranje zahtjeva za azil u skladu s člankom 16. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 343/2003.

70.

Unatoč tomu, važno je naglasiti da se iz članka 3. stavka 2. prve rečenice ne može izvesti materijalnopravna obveza prve države članice u kojoj je zahtjev za azil podnesen. Očita namjena te odredbe je dopustiti bilo kojoj državi članici u kojoj je zahtjev za azil podnesen ( 26 ) da preuzme položaj odgovorne države članice u skladu sa svojim suverenim ovlastima. Moguće je da to učini zbog, primjerice, političkih, praktičnih ili humanitarnih razloga ( 27 ). Drugim riječima, ta odredba dopušta državama članicama da razmotre zahtjeve za azil, ali ih ne prisiljava na to.

71.

Mora se istaknuti da Uredba br. 343/2003 nikada ne obvezuje državu članicu da odbije razmotriti zahtjev za azil, nego samo na jasan način, na razini Europske unije, uređuje praksu koju bi većina država ionako slijedila; a to je da se tražiteljima azila koji su došli iz sigurne zemlje odbije međunarodna zaštita. Drugim riječima, Uredba br. 343/2003 među državama članicama raspodjeljuje odgovornost, ali ne i normativnu nadležnost ( 28 ), za razmatranje zahtjeva za azil.

72.

Što se tiče prava tražitelja azila i pravnih sredstava u iznimnoj situaciji kako je definirana u presudi N. S., važno je razlikovati dvije vrste odluka. To su odluke koje se donose u pogledu odgovornosti za razmatranje zahtjeva i odluke koje se donose u pogledu prebacivanja podnositelja zahtjeva u odgovornu državu članicu.

73.

Odluku o razmatranju zahtjeva za azil, u skladu s člankom 18. Uredbe br. 343/2003, donosi zamoljena država članica (odnosno, država članica koju je druga država članica zatražila da taj zahtjev razmotri). Nigdje se u Uredbi br. 343/2003, ako se tumači u skladu s ciljevima Zajedničkog europskog sustava azila, tražiteljima azila ne dodjeljuje subjektivno pravo da određenu državu članicu prisile da razmotri zahtjev za azil ( 29 ). To se odnosi i na zamoljenu državu članicu i na državu članicu moliteljicu.

74.

Odluka o prebacivanju u odgovornu državu članicu uređena je člankom 19. Uredbe br. 343/2003. U njemu je predviđeno: „Ako država članica kojoj je upućen zahtjev prihvati da ona treba preuzeti nadležnost nad podnositeljem zahtjeva, država članica u kojoj je zahtjev za azil podnesen mora obavijestiti podnositelja zahtjeva o svojoj odluci da neće razmatrati zahtjev i o obvezi prebacivanja podnositelja zahtjeva u odgovornu državu članicu” (moje isticanje).

75.

Odluka o prebacivanju mora, sukladno članku 19. stavku 2. Uredbe br. 343/2003, sadržavati osnove na kojima se temelji. Mora sadržavati pojedinosti roka za prebacivanje i, ako je potrebno, informacije o mjestu i datumu kada se podnositelj zahtjeva treba pojaviti ako sam putuje u odgovornu državu članicu.

76.

Odluka kojom se odbija razmatranje zahtjeva za azil te se nalaže prebacivanje njegova podnositelja podliježe žalbi ili ponovnom razmatranju ( 30 ). Žalba ili ponovno razmatranje takve odluke ne odgađa provedbu prebacivanja podnositelja zahtjeva osim ako od slučaja do slučaja sudovi ili nadležna tijela tako odluče te ako nacionalno pravo to dozvoljava ( 31 ).

77.

Nacionalni sud u okviru takvog postupka, zbog svojih obveza iz članka 19. stavka 1. UEU‑a da osigura učinkovitu pravnu zaštitu, mora razmotriti postoje li iznimne okolnosti iz presude N. S. i jesu li primjenjive u pojedinom slučaju, te sukladno tomu mora izmijeniti obveze države članice u kojoj se azil traži. Gotovo je suvišno navoditi da su nacionalni sudovi u okviru tih postupaka, kako je predviđeno primarnim pravom Unije ( 32 ), obvezni osigurati zaštitu prava sadržanih u Povelji; a osobito kada zakonodavac Unije izričito zahtijeva poštovanje temeljnih prava i Povelje, kao što je slučaj u uvodnoj izjavi 15. Uredbe br. 343/2003 ( 33 ).

78.

U skladu s člankom 19. stavkom 2. Uredbe br. 343/2003, žalba protiv odluke kojom se odbija razmatranje zahtjeva za azil te se nalaže prebacivanje tražitelja azila ne odgađa provedbu prebacivanja podnositelja zahtjeva osim ako od slučaja do slučaja sudovi ili nadležna tijela tako odluče te ako nacionalno pravo to dozvoljava. Razlozi tomu objašnjeni su u Komisijinu prijedlogu Uredbe br. 343/2003. Prebacivanje u drugu državu članicu vjerojatno neće dotičnoj osobi uzrokovati ozbiljnu štetu koju će biti teško ispraviti ( 34 ). Očito je da ta pretpostavka ne vrijedi u iznimnim okolnostima koje su definirane u presudi N. S.

79.

Smatram da nacionalni sud – koji ne može ignorirati da sustavne nepravilnosti u postupku azila i uvjeti prihvata tražitelja azila u državi članici odgovornoj na temelju članka 3. stavka 1. Uredbe br. 343/2003 predstavljaju ozbiljne i utvrđene razloge za vjerovanje da će tražitelj azila biti izložen stvarnoj opasnosti od podvrgavanja nečovječnom i ponižavajućem postupanju u smislu članka 4. Povelje – ima obvezu odgoditi prebacivanje tražitelja azila u takvu državu članicu te, ako je potrebno, odbiti primjenu bilo koje nacionalne odredbe koja isključuje takvu odgodu. To proizlazi iz općih načela prava Unije o osiguravanju učinkovitih pravnih sredstava i zaštiti temeljnih prava ( 35 ). Kako sam već naveo, nadležna tijela imaju sličnu obvezu u pogledu vođenja postupaka azila.

80.

Ističem da se u članku 26. trenutačnog Komisijina prijedloga za izmjenu Uredbe br. 343/2003, koji nosi naslov „Pravni lijekovi” predlaže, među ostalim, da „nadležno tijelo, u slučaju žalbenog postupka ili ponovnog razmatranja odluke o prebacivanju, po službenoj dužnosti odlučuje, u što kraćem roku, a najkasnije u roku od sedam radnih dana od podnošenja žalbe ili zahtjeva za ponovno razmatranje, može li dotična osoba ostati na području države članice do završetka žalbenog postupka ili ponovnog razmatranja” [neslužbeni prijevod] ( 36 ).

81.

Zaključno, tražitelji azila, čak ni u iznimnoj situaciji kakva je definirana u presudi N. S., nemaju na temelju Uredbe br. 343/2003 pravo pred sudom od države članice zahtijevati da razmotri njihov zahtjev za azil. Međutim, nacionalni je sud – koji ne može ignorirati da sustavne nepravilnosti u postupku azila i uvjeti prihvata tražitelja azila u državi članici odgovornoj na temelju Uredbe br. 343/2003 predstavljaju ozbiljne i utvrđene razloge za vjerovanje da će tražitelj azila biti izložen stvarnoj opasnosti od podvrgavanja nečovječnom i ponižavajućem postupanju u smislu članka 4. Povelje – obvezan odgoditi prebacivanje tog tražitelja azila u tu državu članicu.

82.

Stoga, predlažem da se na sljedeći način odgovori na pitanje koje je uputio Hessischer Verwaltungsgerichtshof:

Tražitelji azila nemaju pravo pred sudom od države članice zahtijevati da razmotri njihov zahtjev za azil u skladu s člankom 3. stavkom 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 343/2003 od 18. veljače 2003. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje. Međutim, nacionalni sud – koji ne može ignorirati da sustavne nepravilnosti u postupku azila i uvjeti prihvata tražitelja azila u državi članici odgovornoj na temelju Uredbe br. 343/2003 predstavljaju ozbiljne i utvrđene razloge za vjerovanje da će tražitelj azila biti izložen stvarnoj opasnosti od podvrgavanja nečovječnom i ponižavajućem postupanju u smislu članka 4. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – obvezan je, u kontekstu primjene članka 19. stavka 2. te uredbe, odgoditi prebacivanje tražitelja azila u tu državu članicu.