EUROPSKA KOMISIJA

Bruxelles, 12.7.2023.

COM(2023) 424 final

2023/0250(COD)

Prijedlog

DIREKTIVE EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA

o izmjeni Direktive 2012/29/EU o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220/PUP

{SEC(2023) 270 final} - {SWD(2023) 246 final} - {SWD(2023) 247 final}

OBRAZLOŽENJE

1.KONTEKST PRIJEDLOGA

·Razlozi i ciljevi prijedloga

Način na koji se nadležna tijela odnose prema žrtvama i sposobnost žrtava da sudjeluju u kaznenom postupku općenito su se poboljšali. Evaluacija je pokazala da je Direktiva o pravima žrtava na zadovoljavajući način usklađena i dosljedna s drugim zakonodavstvom. Pozitivno je utjecala na prava žrtava na pristup informacijama i poboljšala njihov pristup službama za potporu, posebno općim službama za potporu koje su sad dostupne svim žrtvama svih kaznenih djela. Direktivom o pravima žrtvama općenito se poboljšala sigurnost žrtava.

Međutim, unatoč tim pozitivnim pomacima u evaluaciji su za svako od prava iz direktive navedeni konkretni problemi za koje su potrebna ciljana poboljšanja. Ti su problemi povezani s nedovoljnom jasnoćom i preciznošću kojom su određena prava formulirana u Direktivi i s velikim manevarskim prostorom država članica za njihovo prenošenje. To je u nekim slučajevima dovelo do ograničenja praktične primjene prava žrtava i razlika u načinu na koji su države članice prenijele Direktivu. Na primjer, kad je riječ o pravu na pojedinačnu procjenu potreba žrtava i pravu na specijalizirane službe za potporu, provedba ključnih elemenata prepuštena je nacionalnim postupcima, a kad je riječ o pravu na primanje odluke o naknadi štete od strane počinitelja, državama članicama prepušten je prevelik manevarski prostor. To je štetno utjecalo na praktičnu primjenu prava žrtava.

Ti problemi otežavaju žrtvama da se oslone na svoja prava na temelju Direktive i narušavaju povjerenje u nacionalne pravosudne sustave i u pravosudne sustave u drugim državama članicama. Ta niska razina povjerenja dovodi do nedovoljnog prijavljivanja kaznenih djela jer ih žrtve jednostavno radije ne prijavljuju zato što e vjeruju da će nadležna tijela poduzeti potrebne mjere nakon prijave kaznenog djela. To šteti neometanom funkcioniranju europskog područja slobode, sigurnosti i pravde. Za rješavanje tih problema potrebna je izmjena Direktive o pravima žrtava, koja je moguća samo na razini EU-a.

U nastavku je opisano pet glavnih problema.

1.Žrtve ponekad ne dobiju informacije o svojim pravima ili prime neodgovarajuće informacije zbog čega im je teže ili nemoguće ostvariti ta prava. Na primjer, žrtve koje ne prijave kazneno djelo u praksi su lišene prava da prilikom prvog kontakta s nadležnim tijelima dobiju informacija o svojim pravima. Nadalje, kako je potvrđeno u izvješću u okviru projekta Vociare 4 , stručnjaci smatraju da samo 30 % djece, 26 % osoba s intelektualnim teškoćama i 26 % nepismenih osoba koje žive u EU-u prima informacije prilagođene njihovim potrebama.

2.Pravo ranjivih žrtava (kao što su djeca, starije osobe, osobe s invaliditetom, žrtve zločina iz mržnje i žrtve u pritvoru) na zaštitu ponekad se ne procjenjuje na vrijeme i tim su osobama uskraćene djelotvorne zaštitne mjere, kao što su nalozi za zaštitu.

3.Ranjive žrtve često se ne mogu osloniti na specijalističku potporu, npr. na dulju psihološku terapiju, a često se djeci žrtvama ne prilazi s primjerenim ciljanim pristupom koji se temelji na suradnji više agencija.

4.Sudjelovanje žrtava u kaznenim postupcima često je teško zbog toga što ne dobiju pravne savjete i zbog nedostatnih smjernica i postojanja razlika u pravilima o statusu žrtava u tim postupcima.

5.Žrtve teško ostvaruju pravo na naknadu u domaćim i prekograničnim predmetima zbog nedostatne državne podrške u naplati naloženih naknada od počinitelja, što dovodi do rizika od sekundarne viktimizacije.

Nadalje, u posljednjih deset godina povećali su se minimalni standardi za pravosuđe prilagođeno djeci 5 i usmjereno na žrtve 6 . Stoga, kako bi se osiguralo da se žrtve mogu u potpunosti osloniti na svoja prava na temelju svojih trenutačnih potreba i na temelju najnovijih kretanja u području pravosuđa i tehnologije, u ovoj se reviziji predlažu dalekosežnija minimalna pravila od onih donesenih 2012. Ona se temelje na najboljim primjerima iz prakse u državama članicama.

U ovoj se reviziji nastoji odgovoriti na prethodno navedene specifične probleme radom na skupu mjera za skup općih i specifičnih ciljeva (pri čemu se po jedan specifični cilj odnosi na svaki problem).

Opći je cilj ove revizije pridonijeti dobrom funkcioniranju područja slobode, sigurnosti i pravde na temelju:

·učinkovitog priznavanja presuda i sudskih odluka u kaznenim stvarima,

·visoke razine sigurnosti zbog poboljšanog prijavljivanja kaznenih djela 7 ,

·pravosuđa usmjerenog na žrtve, u kojem su žrtve priznate i mogu se osloniti na svoja prava.

i.znatno poboljšanje pristupa žrtava informacijama;

ii.bolje usklađivanje zaštitnih mjera s potrebama žrtava kako bi se zajamčila sigurnost ranjivih žrtava;

iii.lakši pristup specijalističkoj potpori za ranjive žrtve;

iv.djelotvornije sudjelovanje žrtava u kaznenim postupcima; i

v.olakšavanje žrtvama da ostvare pravo na naknadu od počinitelja u svim predmetima, uključujući nacionalne i prekogranične predmete.

·Dosljednost s postojećim odredbama politike u tom području

Komisija je u procjeni učinka pažljivo ocijenila usklađenost ovog prijedloga sa svim sektorskim zakonodavstvom. Konkretno, provjerena je sukladnost predloženih mjera za telefonske službe za pomoć žrtvama, poboljšane pojedinačne procjene i ciljane i integrirane mjere u odnosu na sektorsko zakonodavstvo. To uključuje postojeće zakonodavstvo o žrtvama terorizma i djeci žrtvama seksualnog zlostavljanja i predložene mjere za žrtve nasilja nad ženama i nasilja u obitelji i žrtve trgovanja ljudima. Procjena je pokazala da predložene mjere dopunjavaju i jačaju sektorsko zakonodavstvo.

Stupanj zaštite propisan u sektorskom zakonodavstvu ne služi kao referentna vrijednost na temelju koje će se u okviru ove revizije podići standard za sve žrtve svih kaznenih djela. Budući da su mjere sektorskog zakonodavstva osmišljene kako bi se odnosile na posebne potrebe žrtava određenih kategorija kaznenih djela, moguće je da neće biti relevantne ili razmjerne za sve žrtve svih kaznenih djela. Međutim, neke mjere predložene u okviru ove revizije mogu sadržavati elemente koji su već obuhvaćeni sektorskim zakonodavstvom. To je neizbježno jer im je pravo žrtava zajednički predmet i zbog činjenice da se Direktiva o pravima žrtava primjenjuje na sve žrtve, među kojima su i neranjive i ranjive žrtve. Na temelju Direktive o pravima žrtava ranjive žrtve su one kojima su potrebne mjere specijalističke potpore i zaštite, uključujući, među ostalim, žrtve obuhvaćene postojećim i predloženim sektorskim zakonodavstvom, kao što su žrtve terorizma ili žrtve nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Na primjer, u ovoj se reviziji predlaže izmjena članka 9. stavka 1. točke (c) tako da se ranjivim žrtvama pruža besplatna psihološka potpora sve dok im je potrebna. Takva je pomoć već pravo žrtava terorizma na temelju članka 24. stavka 2. Direktive o borbi protiv terorizma. Usklađenost Direktive o pravima žrtava sa sektorskim zakonodavstvom u tom je slučaju u potpunosti osigurana jer žrtve kaznenih djela obuhvaćenih sektorskim zakonodavstvom i dalje imaju koristi od svojih prava na temelju oba akta. Nakon početka primjene revidirane Direktive o pravima žrtava žrtve terorizma i dalje će imati pravo na besplatnu psihološku potporu zajedno s drugim kategorijama ranjivih žrtava.

Potrebna je dodatna objašnjenja u vezi sa specijalističkim službama za ciljanu i integriranu potporu za žrtve s posebnim potrebama. U članku 9. stavku 3. točki (b) Direktive o pravima žrtava upućuje se na tu potporu, posebno za žrtve spolnog nasilja, žrtve rodno uvjetovanog nasilja i žrtve nasilja u bliskim odnosima. Međutim, ne upućuje se izričito na druge skupine žrtava s posebnim potrebama. Stoga se izmjenom Direktive o pravima žrtava pojašnjava da bi službe za ciljanu i integriranu potporu trebale biti dostupne drugim žrtvama s posebnim potrebama, kao što su žrtve trgovanja ljudima, žrtve organiziranog kriminala, žrtve s invaliditetom, žrtve iskorištavanja, žrtve zločina iz mržnje, žrtve terorizma i žrtve najtežih međunarodnih kaznenih djela. To ne utječe na obveze država članica da na temelju Prijedloga o nasilju nad ženama osiguraju pristup ciljanim i integriranim uslugama za žrtve kaznenih djela obuhvaćenih tim prijedlogom, a posebno za žrtve silovanja (centri za žrtve silovanja na temelju članka 28. Prijedloga o nasilju nad ženama) ili žrtve sakaćenja ženskih spolnih organa (na temelju članka 29. Prijedloga o nasilju nad ženama).

Nadalje, kao odgovor na nedostatke utvrđene u evaluaciji, od država članica zahtijeva se i da uspostave posebne protokole kojima će se organizirati aktivnosti specijalističkih službi za potporu kako bi se na sveobuhvatan način odgovorilo na višestruke potrebe žrtava s posebnim potrebama (vidjeti novi stavak 4. članka 9. Direktive o pravima žrtava).

Kako bi se osiguralo da ne dođe do nesporazuma u pogledu opsega obveza država članica na temelju Prijedloga o nasilju nad ženama i ovog prijedloga o reviziji Direktive o pravima žrtava, predlaže se da se u Direktivu o pravima žrtava uvede izričita odredba kojom se od država članica zahtijeva da prenošenje njihovih obveza na temelju ovog prijedloga ne utječe na njihove obveze na temelju Prijedloga o nasilju nad ženama. Kako bi se Direktiva o pravima žrtava uskladila s terminologijom koja se upotrebljava u Prijedlogu o nasilju nad ženama, uz to se pojašnjava da bi na mjestima na kojima se u Direktivi o pravima žrtava poziva na žrtve rodno uvjetovanog nasilja taj pojam trebao uključivati žrtve nasilja nad ženama i žrtve nasilja u obitelji.

Ta je revizija u potpunosti u skladu i sa Strategijom EU-a za prava žrtava, kako je prikazano u procjeni učinka.

·Dosljednost u odnosu na druge politike Unije

Ova je revizija u skladu i s drugim politikama EU-a, uključujući digitalizaciju. Konkretno, predložena odredba o korištenju elektroničkih sredstava komunikacije je odgovor na razvoj tehnologije u skladu s Komisijinom politikom digitalizacije, uključujući digitalizaciju pravosuđa 16 . Kako bi se uklonili utvrđeni nedostaci, države članice morat će žrtvama omogućiti da svoje pravo na informacije i pristup pravosuđu ostvaruju elektroničkom komunikacijom. Predloženim mjerama žrtvama se olakšava i pristup pravosuđu u prekograničnim predmetima tako što se od država članica traži da žrtvama koje borave u inozemstvu olakšaju sudjelovanje u kaznenom postupku videokonferencijama i telefonskim konferencijama. Takvim se zahtjevom uklanja trenutačno ograničenje iz Direktive 2012/29/EU u kojoj je takva mogućnost predviđena samo radi saslušanja žrtava u skladu s Konvencijom o uzajamnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima među državama članicama Europske unije od 29. svibnja 2000. 17

Revizija nastoji zajamčiti korištenje elektroničke komunikacije. Olakšavanjem jednakog pristupa informacijama, zaštiti, potpori, pravosuđu i naknadi štete revidirana Direktiva o pravima žrtava omogućit će svim žrtvama da ostvare svoja prava na ravnopravniji način. Time će se znatno pridonijeti UN-ovu cilju održivog razvoja br. 10, čija je svrha smanjiti nejednakosti.

Budući da je opći cilj inicijative povećanje povjerenja u institucije i službe koje podupiru žrtve kaznenih djela, ona će pridonijeti promicanju vladavine prava i osigurati jednak pristup pravosuđu, koji je obuhvaćen ciljem održivog razvoja br. 16 o miru, pravdi i snažnim institucijama.

Dugoročno se očekuju i poboljšanja u pogledu dobrog zdravlja i blagostanja (cilj održivog razvoja br. 3). To će se postići boljom zaštitom žrtava i smanjenjem sekundarne viktimizacije. Neki neizravni učinci koji pomažu u odvraćanju od kriminala, npr. više razine prijavljivanja kaznenih djela, sudski progoni i veće izvršenje presuda, također će pridonijeti napretku u ostvarenju tog cilja održivog razvoja.

2.PRAVNA OSNOVA, SUPSIDIJARNOST I PROPORCIONALNOST

·Pravna osnova

Pravna je osnova za ovaj postupak članak 82. stavak 2. točka (c) Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU). Na temelju toga EU-u može utvrditi minimalna pravila o pravima žrtava: (i.) u mjeri u kojoj je to potrebno za olakšavanje uzajamnog priznavanja presuda i sudskih odluka te policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima s prekograničnom dimenzijom i (ii.) pod uvjetom da se u obzir uzmu razlike između pravnih tradicija i sustava država članica. Minimalna pravila o pravima žrtava kaznenih djela nisu ograničena na prekogranične situacije. Kao što je utvrdio minimalne standarde za osumnjičene i optužene osobe, EU može utvrditi minimalne standarde za nacionalna pravila kako bi se povećalo uzajamno povjerenje u pravosudne sustave drugih država članica. Tako se može poboljšati funkcioniranje uzajamnog priznavanja presuda i odluka u kaznenim stvarima s prekograničnom dimenzijom.

·Supsidijarnost

Kako bi uzajamno priznavanje i pravosudna suradnja bili potpuno djelotvorni, mora postojati uzajamno povjerenje u kaznenopravne sustave drugih država članica. Trebalo bi postojati uzajamno povjerenje u standarde pravednosti i pravde pravosudnih sustava, a pripadnici javnosti trebali bi imati povjerenje da će ista minimalna pravila vrijediti kad putuju ili ako žive u inozemstvu. Kako je navedeno u Ugovoru, uvođenje minimalnih standarda za prava osumnjičenih i optuženih osoba i prava žrtava ključno je za olakšavanje uzajamnog priznavanja. Ugovorom se od EU-a zahtijeva da u tim područjima poduzima mjere unaprijed (tj. prije nego što se izgubi povjerenje u pravosudne sustave drugih država članica) kako bi ojačao to povjerenje.

Direktivom o pravima žrtava i sektorskim zakonodavstvom prava žrtava već su znatno usklađena, pa je to pridonijelo povećanju povjerenja u pravosudne sustave drugih država članica. Međutim, kako je opisano u evaluaciji i potvrđeno u savjetovanjima, unatoč napretku u utvrđivanju minimalnih standarda za prava žrtava, neke države članice nisu uspjele djelotvorno zaštititi ta prava unutar područja primjene Direktive o pravima žrtava.

Nadalje, minimalni standardi promijenili su se u posljednjih deset godina, od donošenja te direktive. To je povezano s razvojem pravosuđa (pravosuđe prilagođeno djeci i usmjereno na žrtve), društva (kao što je veća potreba za koordiniranim pristupom kako bi službe za potporu žrtvama bile uvijek dostupne za vrijeme krize 18 ) i tehnologije (digitalizacija, porast internetskog kriminala i nove tehnologije za potporu žrtvama, zaštitu i pristup pravosuđu). Potrebno je utvrditi dalekosežnije minimalne standarde kako bi se osigurala djelotvornost Direktive o pravima žrtava i održalo uzajamno povjerenje među nacionalnim tijelima.

Dodana vrijednost EU-a trebala bi uglavnom proizlaziti iz pravosudne suradnje u kaznenim stvarima i neometanog funkcioniranja europskog područja slobode, sigurnosti i pravde. Kako bi se to ostvarilo, ključno je povjerenje u jednako ostvarivanje prava žrtava neovisno o tome gdje je u EU-u kazneno djelo počinjeno. Primjer slučaja u kojem je potrebna visoka razina povjerenja u prava žrtava je odluka pravosudnih tijela o prijenosu postupka u drugu državu članicu. Na temelju Okvirne odluke 2009/948/PUP 19 nadležna nacionalna tijela mogu međusobno stupiti u kontakt kad imaju opravdane razloge vjerovati da se u drugoj državi članici vode paralelni postupci, što bi moglo dovesti do prijenosa postupka u drugu državu članicu. Kad odlučuju o prijenosu, nacionalna tijela uzimaju u obzir mjeru u kojoj se žrtve u postupku mogu pozvati na svoja prava u državi članici prijenosa. Za donošenje odluka o prijenosima ključno je da pravosudna tijela imaju visoku razinu povjerenja da će žrtve imati jednaku razinu pristupa potpori, zaštiti, mogućnosti sudjelovanja u kaznenom postupku i naknadi koju plaća počinitelj u državi članici u koju se postupak prenosi. To je posebno važno s obzirom na to da je Komisija nedavno predložila uredbu o prijenosu postupaka u kaznenim stvarima 20 kako bi olakšala da kazneno djelo istražuje ili kazneno goni država članica koja je za to u najboljem položaju 21 .

Dodana vrijednost EU-a leži i u razmjeru i prirodi problema koje države članice ne mogu riješiti same.

·Proporcionalnost

Mjere predložene u ovoj reviziji pažljivo su procijenjene u procjeni učinka. Proporcionalnost se odražava u razini mjera poduzetih u nacionalnim pravnim sustavima. Te su mjere utvrđene u tri moguća rješenja za svaki od pet specifičnih ciljeva poredanih od najmanje do najviše opterećujućeg za države članice. Proporcionalnost svake od predloženih mjera pažljivo je procijenjena i razmotrena s dionicima u savjetovanjima.

·Odabir instrumenta

3.REZULTATI EX POST EVALUACIJA, SAVJETOVANJA S DIONICIMA I PROCJENA UČINKA

·Savjetovanja s dionicima

U pripremi evaluacije i procjene učinka Direktive o pravima žrtava Komisija se savjetovala s raznim dionicima.

Komisija je u prosincu 2020. na internetskim stranicama Iznesite svoje mišljenje 22 objavila plan evaluacije te inicijative. Zaprimljeno je 56 odgovora. Komisija je 28. lipnja 2022. prihvatila evaluaciju Direktive o pravima žrtava 23 . Popratna studija i prikupljanje podataka, među ostalim javno savjetovanje 24 , poslužili su za evaluaciju. Za vrijeme javnog savjetovanja Komisija je zaprimila 95 odgovora, među ostalim 20 dokumenata sa stajalištima.

U okviru procjene učinka revizije zakonodavstva o pravima žrtava Komisija je provela sljedeća savjetovanja: poziv na očitovanje 25 (primljena su 53 odgovora), javno savjetovanje (primljena su 72 odgovora, uključujući 15 dokumenata sa stajalištima, jedan od kojih je naknadno revidiran), ciljana savjetovanja sa stručnjacima iz država članica, platformom za prava žrtava i skupinom stručnjaka za kazneno pravo i opsežna savjetovanja koja su bila dio studije vanjskog izvođača za potporu procjeni učinka troškova i koristi opcija politike.

U savjetovanju su sudjelovale sljedeće kategorije dionika: (i.) stručnjaci koji rade sa žrtvama, uključujući pravosudna tijela u državama članicama, središnja tijela i tijela kaznenog progona, (ii.) članovi organizacija civilnog društva koji rade sa žrtvama, posebno organizacija i službi za potporu žrtvama na razini EU-a i nacionalnoj razini, (iii.) agencije i mreže EU-a, uključujući Agenciju EU-a za suradnju u kaznenom pravosuđu (Eurojust), Agenciju EU-a za suradnju tijela za izvršavanje zakonodavstva (Europol), Agenciju EU-a za osposobljavanje u području izvršavanja zakonodavstva (CEPOL), europsku mrežu za prava žrtava, mrežu nacionalnih kontaktnih točaka EU-a za naknadu štete, jedinstvene kontaktne točke za žrtve terorizma u državama članicama, Europsku pravosudnu mrežu u kaznenim stvarima, Agenciju za temeljna prava (FRA) i Europsku službu za vanjsko djelovanje, (iv.) međunarodne organizacije, kao što je Vijeće Europe, (v.) istraživačke i akademske organizacije i (vi.) javnost, uključujući žrtve.

·Prikupljanje i primjena stručnog znanja

Ovaj se prijedlog temelji na dokazima prikupljenima u evaluaciji i procjeni učinka Direktive o pravima žrtava.

Za nastanak te revizije poslužila su i brojna izvješća i studije o pravima žrtava i provedbi Direktive o pravima žrtava u državama članicama. To uključuje nekoliko izvješća o projektima koje financira EU 26 . Komisija je napravila i analizu troškova i koristi, koju je izveo vanjski izvođač, kako bi procijenila financijsku izvedivost glavnih opcija.

Komisija je uz to uzela u obzir prethodni rad Europskog parlamenta. To je uključivalo studiju o provedbi Direktive o pravima žrtava, koju je 2017. 27 napravila Služba Europskog parlamenta za istraživanja, studiju koju je zatražio Odbor za građanske slobode, pravosuđe i unutarnje poslove (LIBE) o propisima o kaznenom postupku u cijelom EU-u 28 i Rezoluciju Parlamenta o minimalnim standardima za prava, potporu i zaštitu žrtava 29 .

·Procjena učinka

Procjena učinka priložena ovom prijedlogu temelji se na nalazima evaluacije koju je provela Komisija.

Komisija je u procjeni učinka razmotrila nekoliko zakonodavnih opcija politike. Nezakonodavne opcije nisu razmatrane jer Strategija EU-a za prava žrtava (2020.–2025.) već uključuje nezakonodavne mjere koje će se provesti u narednim godinama, a njihov je očekivani učinak već uključen u osnovni scenarij.

Izmjenama predloženima u paketu najpoželjnijih opcija politike u procjeni učinka postići će se sljedeće:

·djelotvorniji pristup informacijama, posebno uvođenjem obveze da se uspostave telefonske službe za pomoć žrtvama na kojima će se svim žrtvama koje im se obrate, uključujući one koje ne prijave kazneno djelo, davati informacije o njihovim pravima,

·zaštitne mjere koje su bolje usklađene s potrebama žrtava, posebno zbog bolje pojedinačne procjene potreba žrtava za zaštitom i proširenog popisa zaštitnih mjera koje će biti dostupne žrtvama nakon procjene, uključujući naloge za zaštitu,

·bolja potpora, posebno zbog prava na besplatnu psihološku potporu sve dok je ona potrebna, prava na ciljanu višeagencijsku potporu za djecu žrtve i prava osoba s invaliditetom,

·omogućavanje djelotvornijeg sudjelovanja žrtava u kaznenim postupcima zahvaljujući pravu na upravnu pomoć na sudu i pravu na pravni lijek,

·bolji ostvarivanje prava na naknadu: (i.) jačanjem prava žrtava na primanje odluke o naknadi od strane počinitelja u okviru kaznenog postupka i (ii.) obvezivanjem države da nakon presude o naknadi počinitelja pravodobno žrtvama isplati naknadu štete za koju je odgovoran počinitelj uz mogućnost da država poslije naplati tu naknadu od počinitelja.

U procjeni učinka je pokazano da u svim državama članicama koristi koje se očekuju od izmjena predloženih u ovoj reviziji premašuju očekivane troškove.

Omjer se razlikuje među državama članicama, pri čemu neke imaju veći omjer troškova i koristi (veći pozitivan učinak po potrošenom euru), a neke manji (manji pozitivan učinak po potrošenom euru). Glavni su uzrok tih razlika različite polazne točke država članica. To posebno uključuje koliko truda koja država članica mora uložiti (tj. troškovi) kako bi postigla rezultate predloženih izmjena, razlike u troškovima povezanima s prenošenjem određenih mjera (npr. psihološka potpora) i razlike u broju žrtava među državama članicama.

Procjena učinka jasno pokazuje da će, iako će države članice morati poduzeti određena početna ulaganja, predložene izmjene dovesti do boljeg funkcioniranja gospodarstava, otpornijih društava i jačih javnih ustanova. Žrtve kaznenih djela koje prime pravodobnu potporu i zaštitu lakše se integriraju u društvo, brže se vraćaju na posao i manje ovise o programima zdravstvene skrbi. Te žrtve također su spremnije prijaviti kazneno djelo i surađivati s nadležnim tijelima. Stoga će zbog predloženih izmjena države članice imati koristi od zdravijih gospodarstava, integriranijih društava i jačih pravosudnih sustava.

Nacrt procjene učinka podnesen je Odboru za nadzor regulative 3. studenoga i o njemu se raspravljalo 30. studenoga 2022. Procjena učinka neznatno je revidirana nakon saslušanja kako bi se preciznije uzeli u obzir troškovi provedbe i metodologija za procjenu opcija. Odbor je 1. prosinca o nacrtu dao pozitivno mišljenje bez zadrški.

·Primjerenost propisa i pojednostavnjenje

Analiza procjene učinka upućuje na to da bi se paketom najpoželjnijih opcija dugoročno trebalo smanjiti opterećenje država članica, iako će se neki troškovi kratkoročno povećati. Očekivane koristi paketa opcija trebale bi više nego nadoknaditi to povećanje.

Neka od pojednostavnjenja za nacionalna tijela bit će rezultat različitih mjera, kojima će se povećati suradnja i koordinacija među subjektima koji rade sa žrtvama, uključujući službe za potporu. Rezultat će biti učinkovitija organizacija pravosudnih sustava. Konkretno, trenutačno opterećenje policije, koje je posljedica obveze davanja potpunih informacija o pravima žrtava u skladu s posebnim potrebama svake žrtve, podijelit će se s drugima (uključujući nevladine organizacije i volontere).

Utvrđene su dodatne koristi za funkcioniranje pravosudnih sustava država članica. Konkretno, očekuje se da će službama koje se bave državnom naknadom znatno pomoći ako se pitanje naložene naknade riješi potpunom provedbom najpoželjnije opcije. Veće pojednostavnjenje trebalo bi se postići tako da se sva pitanja naknade rješavaju u kaznenim postupcima umjesto i u kaznenim i u građanskim postupcima. Time će se smanjiti broj građanskih predmeta i povećati učinkovitost sudskog sustava.

Platforma Fit for Future donijela je 5. prosinca 2022. mišljenje o reviziji pravne stečevine o pravima žrtava 30 . Njezini su prijedlozi u skladu s radom u području prava žrtava koji je u tijeku i s opcijama politike kojima se daje prednost u procjeni učinka.

·Temeljna prava

Ovaj prijedlog poštuje temeljna prava i načela koja su priznata člankom 6. Ugovora o Europski uniji i u Povelji Europske unije o temeljnim pravima. U svim opcijama politike nastojala se smanjiti diskriminacija osiguravanjem jednakog pristupa informacijama, zaštiti, potpori, pravosuđu i naknadi i odgovarajućih minimalnih standarda za sve žrtve kaznenih djela, bez razlikovanja, uzimajući pri tome u obzir posebne potrebe žrtava.

Konkretno, u pogledu jednakog pristupa informacijama o pravima žrtava razmatralo se kako osigurati bolji pristup žrtvama u zatvorenim ustanovama. Internetske stranice, sastavni dio telefonske službe za pomoć žrtvama, poboljšat će pristup informacijama za žrtve koje ne govore službeni jezik države članice. Poboljšanjem procjena pojedinačnih potreba potrebe žrtava bolje će se procjenjivati, a rezultat će biti ravnopravnija i djelotvornija zaštita najranjivijih žrtava. Kad je riječ o potpori žrtvama, predviđa se, među ostalim, proširenje pružanja besplatne psihološke potpore na širu skupinu žrtava (trenutačno je namijenjena samo za žrtve terorizma). Uz to se svim žrtvama kaznenih djela namjeravaju dodijeliti veća prava za vrijeme cijelog kaznenog postupka, neovisno o tome imaju li službeni status stranke. Mogućnost pratnje za vrijeme postupka vjerojatno će potaknuti sve žrtve da traže svoja prava. Dodana je odredba o pravima osoba s invaliditetom kojom se prava iz ovog prijedloga čine pristupačnima s obzirom na njihove posebne potrebe. Time će se osobama s invaliditetom omogućiti da ostvaruju prava žrtava na ravnopravnoj osnovi s drugima. Svim tim promjenama nastoji se smanjiti nejednakost i očekuje se da će pozitivno utjecati na temeljna prava.

Zadiranje u pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života (članak 7.) i zaštitu osobnih podataka (članak 8.) žrtve i počinitelja nužno je i razmjerno kako bi se osiguralo da se žrtve mogu djelotvorno osloniti na svoja prava na potporu i zaštitu. Osim toga, propisuje se posebna obveza da se osobni podaci žrtve ne dijele s tijelima nadležnima za migracije. Tom se zaštitnom mjerom osigurava da se informacije o žrtvi obrađuju samo za potrebe Direktive o pravima žrtava. Prikupljanje osobnih podataka u statističke svrhe nužno je kako bi se osigurala djelotvornost mjera iz prijedloga i oblikovala politika o pravima žrtava. Poštovanje privatnosti i obiteljskog života žrtava dodatno se jača jamstvom da će se nakon pojedinačnih procjena poduzeti odgovarajuće zaštitne mjere protiv počinitelja.

Temeljna prava, kako su utvrđena u Povelji Europske unije o temeljnim pravima, koja su obuhvaćena uključuju pravo na život (članak 2.), pravo na integritet osobe (članak 3.), pravo na privatni i obiteljski život (članak 7.), zaštitu osobnih podataka (članak 8.), pravo na jednakost pred zakonom (članak 20.), pravo na nediskriminaciju (članak 21.), prava djeteta (članak 24.), integraciju osoba s invaliditetom (članak 26.), pravo na socijalnu pomoć i zdravstvenu zaštitu (članak 35.), pravo na dobru upravu (članak 41.) i pravo na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje (članak 47.).

Prijedlog je ocijenjen i s obzirom na prava počinitelja, osumnjičenika i optuženika. To uključuje pravo na pristup pravosuđu (članak 47.), pretpostavku nedužnosti (članak 48.), pravo na obranu i načela zakonitosti i razmjernosti kaznenog postupka (članak 49.), pravo da se ne bude dva puta suđen ili kažnjen za isto kazneno djelo (članak 50.) i pravila EU-a o postupovnim pravima osumnjičenika i optuženika. Utvrđeno je da opcije ne utječu na temeljna prava počinitelja, osumnjičenika i optuženika.

U ovom se prijedlogu uzeta u obzir prava osoba s invaliditetom i obveze iz Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom čije su stranke EU i sve države članice.

Očekuje se da će prijedlog ojačati temeljna prava žrtava. Međutim, u slučaju nekih opcija izravni učinak na temeljna prava bit će izraženiji. Budući da je nemoguće kvantificirati učinak, odabrana metodologija je kvalitativna analiza kojom se procjenjuje stupanj u kojem svaka opcija može poboljšati stanje u odnosu na osnovni scenarij.

4.UTJECAJ NA PRORAČUN

5.DRUGI ELEMENTI

·Planovi provedbe i mehanizmi praćenja, evaluacije i izvješćivanja

Komisija do [šest godina nakon donošenja] mora Europskom parlamentu i Vijeću podnijeti izvješće o primjeni Direktive 2012/29/EU kako je izmijenjena ovom Direktivom. U izvješću se mora procijeniti u kojoj su mjeri države članice poduzele mjere potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom, uključujući tehničku provedbu.

·Dokumenti s objašnjenjima (za direktive)

Kako bi se osigurala pravilna provedba ove Direktive, potreban je dokument s objašnjenjima (npr. u obliku korelacijskih tablica), kako se zahtijeva presudom Suda u predmetu C-543/17 31 . Zakonodavstvo kojim se prenosi Direktiva o pravima žrtava rijetko se svodi samo na jedan pravni tekst jer su odredbe često sadržane u različitim nacionalnim instrumentima. Zbog toga države članice Komisiji moraju dostaviti dokument s objašnjenjima s tekstom donesenih odredbi kojima se prenosi ova Direktiva.

·Detaljno obrazloženje posebnih odredaba prijedloga

(a)Odredbe čiji je cilj žrtvama poboljšati pristup informacijama i prijavama kaznenih djela (članci 3.a, 5.a i 26.a)

Na temelju članka 4. Direktive o pravima žrtava žrtve imaju pravo dobiti informacije o svojim pravima u trenutku prvog kontakta s nadležnim tijelima, obično s policijom. Međutim, sve žrtve ne stupaju u kontakt s nadležnim tijelima. Kako je istaknuto u izvješću Agencije za temeljna prava iz 2021. 32 , u većini slučajeva žrtve ne prijavljuju kazneno djelo. Tim je žrtvama uskraćen pristup informacijama, među ostalim informacijama o njihovim pravima na potporu i zaštitu, neovisno o tome prijavljuju li kazneno djelo.

Iako je u Direktivi o pravima žrtava propisano da se informacije žrtvama moraju davati u skladu s pravom da ih razumiju i da ih se razumije (članak 3. Direktive o pravima žrtava), u evaluaciji je utvrđeno da u praksi nadležna tijela često upotrebljavaju jezik koji nije prilagođen potrebama žrtava 33 . To vrijedi za osobe s invaliditetom, osobe koje ne govore nacionalni jezik, djecu i starije osobe. Osim toga, budući da se prvi kontakt s nadležnim tijelima često dogodi na mjestu zločina, osobe koje su u šoku neposredno nakon kaznenog djela ne mogu razumjeti informacije koje dobiju.

Na temelju članka 6. Direktive o pravima žrtava žrtve bi trebale dobivati i naknadne informacije od nadležnih tijela. Riječ je o informacijama o različitim fazama kaznenog postupka, o njihovoj ulozi i u vezi s počiniteljem (npr. puštanje iz pritvora). Međutim, velik dio dionika koji su sudjelovali u savjetovanju za potrebe evaluacije smatrao je da žrtve ne ostvaruju u potpunosti svoja prava na informacije u trenutku prvog kontakta s nadležnim tijelom na temelju Direktive o pravima žrtava i da bi to trebalo poboljšati.

Sveobuhvatniji način komuniciranja sa žrtvama u kojem se uzima u obzir složenost potreba žrtava u odnosu na njihovo pravo na pristup informacijama još uvijek nije dostupan u svim državama članicama. \sMnoge žrtve i dalje se ne mogu osloniti na telefonske službe za pomoć žrtvama na broju 116 006 34 . Te telefonske službe u bilo kojem bi trenutku trebale žrtvama moći dati informacije koje su im potrebne. Žrtve bi trebale moći slobodno govoriti o svojem iskustvu te bi ih prema potrebi trebalo upućivati policiji ili drugim službama. Još je manji broj žrtava kojima su dostupne naprednije telefonske službe za pomoć koje imaju sveobuhvatne internetske stranice i koje je osim telefonom moguće kontaktirati i razmjenom poruka na stranicama i e-poštom 35 .

Za rješavanja problema utvrđenih u pogledu pristupa žrtava informacijama, predlaže se niz mjera, u prvom redu obveza država članica da osiguraju telefonske službe za pomoć žrtvama (članak 3.a). Ta služba će koristiti telefonski broj EU-a 116 006 i internetske stranice s najsuvremenijom tehnologijom kako bi se omogućio optimalan pristup na većini korištenih jezika i za osobe s invaliditetom. Telefonska služba za pomoć bit će prva kontaktna točka za sve žrtve svih kaznenih djela, pružat će emocionalnu potporu i prema potrebi upućivati žrtve specijaliziranim službama za potporu.

Predložena revizija je dosljedna s drugim telefonskim službama za pomoć s rezerviranim brojevima u EU-u koji započinju sa 116, kao što su pozivni centri za nestalu djecu (116 000) i za žrtve rodno uvjetovanog nasilja (116 116). Prijedlog je u skladu i s Komisijinom strategijom Boji internet za djecu 36 . Podupire mrežu centara za sigurniji internet, koja uključuje telefonske službe za pomoć djeci, roditeljima i njegovateljima o pitanjima povezanima s internetom (kao što su nasilje na internetu i kibernetičko zlostavljanje) i dežurne telefonske linije za prijavljivanje materijala koji sadržava seksualno zlostavljanje djece pronađenog na internetu. Prijedlog je u skladu i s politikom Komisije čiji je cilj da se broj 116 111 koristi za slučajeve kibernetičkog zlostavljanja.

Kako bi se osiguralo da žrtve dobivaju sveobuhvatne i uključive informacije, državama članicama uvodi se obveza da uspostave postupke za to u obliku obrazaca ili protokola. Člankom 26.a zahtijeva se da se takvi protokoli uspostave u suradnji s tijelima kaznenog progona, pravosudnim tijelima (državni odvjetnici i suci) i organizacijama za potporu. Oni će dati upute različitim partnerima o tome kako osigurati da žrtve dobiju informacije koje su prilagođene njihovim pojedinačnim potrebama i koje su relevantne za određeni dio postupka.

Predviđena je i obveza da se žrtvama omogući da za prijavljivanje kaznenog djela koriste informacijske i komunikacijske tehnologije (članak 5.a stavak 1.). Prijavljivanje kaznenih djela olakšat će se i osobama u pritvoru (pojedinosti će se odrediti u protokolima uspostavljenima na temelju koordinacije i suradnje među tijelima kaznenog progona, pravosudnim tijelima (državni odvjetnici i suci) i organizacijama za potporu (članak 26.a)).

Prijavljivanje kaznenih djela olakšat će se i nezakonitim migrantima. Člankom 5.a stavkom 5. prijedloga zahtijeva se da nadležna tijela koja stupaju u kontakt sa žrtvom koja prijavljuje kazneno djelo ne smiju barem do dovršetka prve pojedinačne procjene prenositi osobne podatke s boravišnim statusom žrtve tijelima nadležnima za migracije ako su ti podaci prikupljeni kao rezultat prijave kaznenog djela, kako je navedeno u članku 22. Direktive o pravima žrtava. U ovom kontekstu treba podsjetiti da prijavljivanje kaznenog djela i sudjelovanje u kaznenom postupku na temelju Direktive 2012/29/EU ne stvara nikakvo pravo u pogledu boravišnog statusa žrtve niti ima suspenzivni učinak prilikom utvrđivanja njezina boravišnog statusa. Uz to, kad je riječ o nezakonitim migrantima koji su žrtve trgovine ljudima ili kojima je pružena pomoć pri nezakonitom useljavanju i koji surađuju s nadležnim tijelima, nadležna tijela imaju obvezu da ih obavijeste o njihovim pravima i mogućnostima na temelju Direktive o dozvoli boravka. Među tim se mogućnostima ističu davanje razdoblja za razmišljanje kako bi odlučili hoće li surađivati u istrazi i izdavanje dozvole boravka.

(b)Odredbe kojima se ranjivim žrtvama, uključujući djecu, olakšava pristup specijalističkoj potpori (članak 9. stavak 1., članak 9.a i članak 24.)

U člancima 8. i 9. Direktive o pravima žrtava propisano je pravo na besplatnu, specijaliziranu, ciljanu i integriranu potporu za žrtve s posebnim potrebama, uključujući psihološku potporu ako je dostupna. Međutim, evaluacija je pokazala da ranjive žrtve, uključujući djecu, često ne dobivaju djelotvornu potporu 37 .

Nepostojanje pristupa prilagođenog djeci i dalje je problem u mnogim državama članicama 38 . Evaluacija je pokazala da ne postoji zajednički dogovor o tome koja je ciljana i integrirana potpora potrebna ranjivim žrtvama, a osobito djeci. Zbog toga neka djeca u EU-u ne mogu dobiti visokokvalitetnu specijalističku potporu. Prema Sveobuhvatnoj strategiji EU-a o pravima djeteta (2021. – 2024.) 39 sudski postupci moraju biti prilagođeni dobi i potrebama djece te se moraju poštovati sva njihova prava, uzimajući u obzir najbolji interes djeteta. Model Barnahus trenutačno je najnapredniji primjer pristupa pravosuđu prilagođenog djeci 40 . Iako se države članice ne obvezuje da primjenjuju model Barnahus, prijedlog je sastavljen u skladu s njegovim načelima. Za rješavanje ovog problema revizija uvodi članak 9.a kojim se od država članica zahtijeva da osiguraju ciljani, višeagencijski pristup potpori i zaštiti djece žrtava. Trebao bi se temeljiti na integriranom i koordiniranom pružanju usluga u istim prostorijama. To je glavni dodatak mjerama prilagođenima djeci koje su već utvrđene u Direktivi o pravima žrtava (kao što su videosnimanje saslušanja, izbjegavanje kontakta očima, intervjui prilagođeni djeci koje uvijek obavlja ista osoba). U okviru ove revizije od država članica zahtijeva se i da takav ciljani i integrirani višeagencijski pristup učine dostupnim svoj djeci žrtvama kojoj je to potrebno.

U evaluaciji je istaknuto i da besplatna psihološka potpora žrtvama nije uvijek dostupna u gotovo polovini država članica 41 . Od žrtava se često traži da plate psihološku potporu nakon prvih termina. To je posebno problematično za ranjive žrtve koje si obično ne mogu priuštiti plaćanje potpore. Posljedice kaznenog djela mogu biti dugotrajne, pri čemu ih nekoliko čimbenika pogoršavaju, npr. težina kaznenog djela, osobna situacija žrtve i moguća prethodna viktimizacija 42 . Stoga, kako je istaknuto u izvješću Agencije Europske unije za temeljna prava iz 2019. (str. II.), žrtve nasilnih kaznenih djela neće moći imati značajnu ulogu u kaznenim postupcima ako ne dobiju stručnu i poticajnu psihološku potporu.

Kako bi se riješio taj problem, u članku 9. stavku 1. predloženo je da specijalističke službe za potporu pružaju besplatnu psihološku potporu sve dok je ona potrebna svim ranjivim žrtvama kojima je potrebna, tj. kad se na temelju pojedinačne procjene utvrdi da je takva potpora potrebna. Sve će žrtve i dalje imati koristi od emocionalne i psihološke potpore koja im je često dostupna u kratkom roku nakon kaznenog djela, ali žrtvama s posebnim potrebama olakšat će se pristup takvoj psihološkoj potpori koja bi im trebala biti dostupna ne samo kratkoročno nakon kaznenog djela nego i dugoročno (sve dok im je potrebna).

Za obje predložene mjere potrebna je nacionalna koordinacija službi za potporu, tijela kaznenog progona i pravosudnih tijela navedenih u protokolima (članak 26.a).

Pristup žrtava službama za potporu poboljšat će se uvođenjem zahtjeva da službe za potporu žrtvama moraju funkcionirati za vrijeme krize, u skladu s iskustvima stečenima za vrijeme pandemije bolesti COVID-19. To će se postići dodavanjem stavka u članak 8. Direktive. Žrtve će imati koristi i od olakšanog upućivanja službama za potporu žrtvama (izmjene članka 8.).

Predloženim mjerama pojašnjava se opseg potpore za najranjivije žrtve, uključujući djecu. To će i povećati povjerenje u nacionalne pravosudne sustave i sustave drugih država članica.

(c)Odredbe kojima se žrtvama osigurava djelotvorniji pristup pravosuđu (članci 10.a i 10.b)

Na temelju Direktive o pravima žrtava glavna prava koja olakšavaju sudjelovanje žrtava u kaznenom postupku uključuju pravo na saslušanje (članak 10. Direktive), prava u slučaju odluke o nepoduzimanju kaznenog progona (članak 11. Direktive), pravo na pravnu pomoć (članak 13. Direktive) i skup prava kojima se nastoje zaštititi žrtve od sekundarne i ponovljene viktimizacije za vrijeme postupka (članci od 18. do 24. Direktive). U evaluaciji i savjetovanjima istaknuto je da je sudjelovanje žrtava u kaznenim postupcima teško ili čak nemoguće ako nemaju odgovarajuću pratnju i savjetovanje. Za većinu su tih problema, posebno njihovih pravnih aspekata, rješenje pravni savjeti odvjetnika koji zastupa žrtvu na sudu. Međutim, neke žrtve nemaju pravo na odvjetnika. Besplatna pravna pomoć može se odobriti osobama s nedovoljnim sredstvima, što se utvrđuje na temelju provjere imovinskog stanja, koja u nekim državama članicama ima posebno stroge kriterije. Uz to, besplatna pravna pomoć može se odobriti osobama koje su pretrpjele određene vrste kaznenih djela, ali samo ako su te osobe stranke u kaznenom postupku (članak 13. Direktive o pravima žrtava). Stoga je ključno da žrtve imaju pravo i na pratnju osobe koja nije odvjetnik, a koja bi im mogla davati informacije barem o ulozi i pravima žrtava za vrijeme postupka i nuditi emocionalnu potporu. U članku 20. Direktive o pravima žrtava propisano je takvo pravo, ali ono je ograničeno na fazu istrage (prije suđenja).

U tom je kontekstu ključno osigurati da sve žrtve u EU-u imaju barem pravo na pomoć za vrijeme suđenja i da primaju odgovarajuće informacije od sudskog osoblja 43 .

Evaluacija pokazuje da je još jedan veliki problem sa sudjelovanjem žrtava u kaznenom postupku to što u nekim državama članicama žrtve nemaju pravni status stranke u kaznenom postupku 44 . Direktivom o pravima žrtava to se pitanje prepušta nacionalnom pravu, pa se položaj žrtava razlikuje ovisno o državi članici (na primjer, stranka, pomoćni tužitelj, građanskopravna stranka ili svjedok s pravom na saslušanje). Žrtve uz to često nemaju pravne lijekove za osporavanje odluka koje se na njih izravno odnose 45 . To dovodi do de facto kršenja prava žrtava na pristup pravosuđu.

Kako bi se osiguralo djelotvornije sudjelovanje žrtava u kaznenim postupcima, predlaže se da se u novom članku 10.a utvrdi pravo na pomoć na sudu.

Predlaže se i uvođenje prava žrtava na osporavanje odluka donesenih u sudskim postupcima koje se odnose na određena prava žrtava na temelju ove Direktive, kao što su pravo na posebne zaštitne mjere za žrtve s posebnim potrebama i pravo na prijevod za vrijeme sudskog saslušanja. Države članice trebale bi žrtvama osigurati mogućnost da ospore te odluke neovisno o njihovu statusu u kaznenom postupku i u skladu s načelom sudskog preispitivanja (članak 10.b).

Rezultat tih promjena bit će da će žrtvama biti lakše u njihovim odnosima s kaznenopravnim sustavom te da će porasti njihovo povjerenje u sustav. Tako će im se pomoći da se njihov glas čuje, poboljšati njihova svjedočenja i poboljšati njihovo sudjelovanje, čime će se povećati djelotvornost pravosuđa.

(d)Odredbe kojima se žrtvama osigurava djelotvornije ostvarivanje prava na naknadu

Kako je istaknuto u strategiji EU-a o pravima žrtava, u mnogim državama članicama žrtve i dalje teško ostvaruju pravo na naknadu od počinitelja i države. Taj je problem prisutan i u domaćim i prekograničnim predmetima. Na temelju članka 16. Direktive o pravima žrtava sve žrtve imaju pravo primiti odluku o naknadi štete od strane počinitelja unutar kaznenog postupka, osim ako je u nacionalnom pravu propisano da se takva odluka donosi u drugom sudskom postupku. Kako je pokazano u izvješću Joëlle Milquet i potvrđeno u evaluaciji, to je pravo često nedjelotvorno 46 jer se u nekim državama članicama u kaznenim postupcima često ne donosi odluka o naknadi štete 47 . Ne samo to: čak i nakon kaznenog postupka u kojem je donesena presuda na temelju koje je počinitelj obvezan na nadoknadu štete, žrtva često ne dobije naknadu štete jer je počinitelja teško prisiliti da je plati. Budući da je ostvarivanje prava na naknadu od počinitelja u kaznenom postupku nedjelotvoran, žrtve moraju pokretati naporne i dugotrajne građanske postupke. Možda će morati i podnijeti zahtjev za državnu naknadu na temelju nacionalnih pravila o državnoj naknadi 48 . Taj je problem prisutan i u domaćim i prekograničnim predmetima.

Kako bi se žrtvama olakšalo ostvarivanje prava na naknadu od počinitelja, ovom se revizijom predlaže da se žrtvama da pravo na primanje odluke o naknadi od strane počinitelja u okviru samo kaznenog postupka. Stoga bi trebalo izbrisati postojeću iznimku iz članka 16. Direktive o pravima žrtava, kojom je dopušteno da se u nacionalnim pravom propiše da se takva odluka mora donijeti u drugom pravnom postupku. Komisija uz to predlaže da se državama članicama uvede obveza da žrtvi unaprijed, odmah nakon presude, isplate naknadu koju je počinitelj dužan platiti pa da zatim same traže isplatu te naknade od počinitelja (novi članak 16. stavak 2.).

Očekuje se da će se time znatno poboljšati standardi žrtava u pogledu naknade štete od počinitelja u domaćim i prekograničnim predmetima. Olakšavanjem te naplate u velikoj će mjeri smanjiti broj situacija u kojima žrtve traže naknadu od države. Naime, država u većini slučajeva isplaćuje naknadu samo ako žrtve ne prime naknadu od počinitelja.

(e)Odredbe o boljem usklađivanju mjera za zaštitu žrtava s njihovim potrebama kako bi se zajamčila sigurnost ranjivih žrtava (članci 22. i 23.)

U članku 22. Direktive o pravima žrtava propisano je pravo žrtve na pravodobnu, pojedinačnu procjenu potreba za zaštitom. Svrha je te procjene utvrđivanje je li žrtva na bilo koji način posebno izložena sekundarnoj viktimizaciji (šteta uzrokovana kaznenim postupkom) i ponovljenoj viktimizaciji, zastrašivanju i/ili odmazdi (šteta od počinitelja) kako bi se mogle primijeniti odgovarajuće zaštitne mjere. Te su zaštitne mjere utvrđene u članku 23. Direktive o pravima žrtava. Utvrđivanje uvjeta za pojedinačne procjene prepušteno je nacionalnom pravu. Prema evaluaciji pravo na pojedinačnu procjenu jedno je od najvažnijih postignuća Direktive o pravima žrtava. Međutim, utvrđena su sljedeća tri nedostatka u praksi zbog kojih je kvaliteta procjene često upitna:

·procjena se provodi prekasno s obzirom na fazu postupka,

·u procjeni ne sudjeluju psiholozi ni službe za potporu žrtvama koji imaju stručno znanje za procjenu psihološke situacije svake žrtve,

·u procjeni se zanemaruju rizici koje predstavlja počinitelj, koji može posjedovati oružje ili biti konzument droga ili alkohola.

Pojedinačne procjene potreba žrtava moraju biti ispravno napravljene kako bi se osigurala odgovarajuća zaštita žrtava. Bez tih procjena žrtve ne mogu imati koristi od posebnih zaštitnih mjera utvrđenih u članku 23. Direktive o pravima žrtava, koje uključuju posebne tehnike intervjuiranja, sprečavanje vizualnog kontakta s počiniteljem i mogućnost da ne budu prisutne u sudnici, ali ne uključuju mjere fizičke zaštite od počinitelja (kao što su nalozi za zaštitu), iako prava žrtava na zaštitu na temelju Direktive uključuju zaštitu i od sekundarne i ponovljene viktimizacije. Evaluacija i savjetovanja ukazuju na to da taj nedostatak Direktive o pravima žrtava nije ispravljen ni u nacionalnom pravu ni praksi. Mnogi dionici koji su sudjelovali u savjetovanju u okviru evaluacije zaključili su da pravo žrtava na zaštitu općenito nije dostupno i da bi ga trebalo ojačati.

Predviđene su ciljane izmjene u procjeni pojedinačnih potreba žrtava (o obliku preciznih izmjena postojećeg članka 22.) dodavanjem sljedećih elemenata:

·obavljanje procjene prilikom prvog kontakta s nadležnim tijelima,

·uključivanje službi za potporu, tijela kaznenog progona i pravosudnih tijela – protokolima koji će se uvesti na temelju novog članka 26.a utvrdit će se praktične mjere o tome kako bi se ta suradnja trebala uspostaviti u državama članicama,

·procjena rizika koji predstavlja počinitelj (npr. zbog pretjerane konzumacije alkohola ili posjedovanja oružja),

·uvođenje procjene pojedinačnih potreba za potporom.

Nadalje, ovom će se revizijom ojačati primjena zaštitnih mjera za fizičku zaštitu žrtava, kao što su nalozi za zaštitu, dodavanjem mjera fizičke zaštite na popis specijaliziranih zaštitnih mjera trenutačno utvrđenih u članku 23. Direktive o pravima žrtava. Pridonijet će se informiranju o dostupnim nacionalnim zaštitnim mjerama, uključujući naloge za zaštitu. Među ciljevima je i pojednostavniti način na koji se te mjere trenutačno primjenjuju.

Općenito, predložene mjere o preciznijim pojedinačnim procjenama koristit će svim žrtvama jer će se osigurati temeljita procjena potrebe za zaštitnim mjerama. Cilj je i olakšati uzajamno priznavanje europskih naloga za zaštitu poboljšavanjem njihove primjene na nacionalnoj razini.

(f)Elektronička komunikacija (članak 26.b)

Od donošenja Direktive došlo je do velikog tehnološkog napretka (digitalizacija). Žrtve u EU-u još uvijek nemaju koristi od potencijala koji nude nove tehnologije jer im nisu dostupni odgovarajući digitalni alati koji bi poboljšali njihov pristup pravosuđu, npr. mogućnost da prijave kazneno djelo na internetu ili da dobiju internetski pristup spisu 49 .

Kako bi uklonila utvrđene nedostaci, Komisija predlaže mjere kojima se definira korištenje elektroničke komunikacije (novi članak 26.b). Konkretno, države članice morat će žrtvama omogućiti da svoje pravo na informacije i pristup pravosuđu ostvaruju elektroničkom komunikacijom. Predložene mjere u skladu su s politikom Komisije o digitalizaciji, uključujući njezin prijedlog o digitalizaciji pravosuđa.

(g)Prava žrtava s invaliditetom (članak 26.c)

Evaluacija je pokazala da osobe s invaliditetom i dalje ne mogu u potpunosti iskoristiti svoja prava žrtava kaznenih djela. U proteklih deset godina, od donošenja Direktive o pravima žrtava, došlo je do velikih promjena u pogledu pristupačnosti proizvoda i usluga za osobe s invaliditetom. Prije svega, Komisija je 2019. donijela Direktivu 2019/882/EU o zahtjevima za pristupačnost proizvoda i usluga 50 . Revizijom Direktive o pravima žrtava Komisija uzela je u obzir te promjene pa predlaže da se žrtvama s invaliditetom olakša pristup pravosuđu. Komisija predlaže dodavanje posebne, međusektorske odredbe o pravima žrtava s invaliditetom kako bi se osiguralo da su im usluge i zaštitne mjere pristupačne i da digitalna komunikacijska sredstava ispunjavaju zahtjeve utvrđene u Prilogu I. Direktivi o zahtjevima za pristupačnost proizvoda i usluga (novi članak 26.c).

(h)Pravo žrtava na pravne lijekove (članak 26.d)

Trenutačno u Direktivi o pravima žrtava ne postoje odredbe o pravnim lijekovima za žrtve kaznenih djela čija su prava na temelju te direktive prekršena. Takvo pravo proizlazi iz načela djelotvornosti prava Unije kojim se od država članica zahtijeva da uspostave odgovarajuće i djelotvorne pravne lijekove za povrede prava dodijeljenog pojedincima na temelju prava Unije. U izvješćima Agencije Europske unije za temeljna prava ističe se da takvo pravo ne postoji i da ga je potrebno uvesti. Nadalje, u ožujku 2023. Vijeće Europe donijelo je Preporuku o pravima, uslugama i potpori za žrtve kaznenih djela 51 , u kojoj je utvrđeno pravo žrtava na pravni lijek.

Kako bi se taj problem riješio, Komisija predlaže da se u novi članak 26.d doda odredba o pravnim lijekovima za žrtve zbog kršenja njihovih prava iz ove Direktive. Ta odredba odražava slične odredbe iz propisa EU-a o pravima osumnjičenika i optuženika. Time se uklanja trenutačni nedostatak i uspostavlja potrebna ravnoteža između prava osumnjičenika i optuženika te prava žrtava.

(i)Posebne obveze u pogledu žrtava nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (članak 27.a)

Komisija predlaže uvođenje odredbe kojom se pojašnjava veza između prijedloga revizije Direktive o pravima žrtava i zakonodavnog prijedloga o nasilju nad ženama i nasilju u obitelji. U skladu s tom odredbom države članice moraju provesti mjere iz Direktive o pravima žrtava neovisno o obvezama na temelju drugog prijedloga. Cilj je da države članice u potpunosti prenesu obje direktive i da posebnu pozornost posvete prenošenju specifičnijih pravila o žrtvama nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Mjere iz oba prijedloga primjenjivat će se na žrtve nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

(j)Zahtjev za prikupljanje podataka o pravima žrtava svake tri godine (članak 28.)

Člankom 28. propisuje se da države članice Komisiji svake tri godine šalju podatke iz kojih je vidljivo kako su žrtve ostvarivale prava utvrđena u Direktivi o pravima žrtava.

Međutim, u evaluaciji Direktive utvrđeno je da i dalje postoje veliki nedostaci u prikupljanju podataka. Najvažnije je to što podaci koje su prikupile države članice nisu sveobuhvatni i često nisu usporedivi. Stoga Komisija predlaže izmjenu članka 28. kojom se uvodi zahtjev da države članice uspostave sustav za prikupljanje, izradu i širenje statističkih podataka o žrtvama kaznenih djela. Statistički podaci trebali bi uključivati podatke bitne za primjenu nacionalnih postupaka na žrtve kaznenih djela, uključujući sljedeći minimalni skup pokazatelja: broj i vrstu prijavljenih kaznenih djela, dob i spol žrtava. Podaci bi trebali uključivati i informacije o tome kako su žrtve ostvarivale prava utvrđena u Direktivi, kao što se zahtijeva i sada.

Komisija će podupirati države članice u prikupljanju podataka, među ostalim izradom zajedničkih standarda, razvrstavanja i formata za izvješćivanje. Države članice moraju dostavljati podatke Komisiji (Eurostatu) svake tri godine. U prijedlogu revizije Direktive o pravima žrtava uzeta je u obzir i uloga koju je Agencija za temeljna prava imala u pomaganju Komisiji i državama članicama u prikupljanju i analizi podataka o tome kako su žrtve ostvarivale svoja prava na temelju Direktive u deset godina proteklih od donošenja Direktive. Dodavanjem uloge Agencije za temeljna prava u odredbu o prikupljanju podataka nastoji se osigurati da Agencija može nastaviti svoj kvalitetan rad i pomagati Komisiji i državama članicama u obavljanju te zadaće.

Očekuje se da će ta mjera poboljšati cjelovitost, dosljednost i usporedivost podataka o žrtvama kaznenih djela u različitim referentnim razdobljima i državama članicama. Poboljšat će i prikupljanje podataka na razini EU-a. Kako se države članice ne bi opteretile prikupljanjem podataka, prikupljane podatke morat će slati Komisiji (Eurostatu) svake tri godine.

2023/0250 (COD)

Prijedlog

DIREKTIVE EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA

o izmjeni Direktive 2012/29/EU o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220/PUP

EUROPSKI PARLAMENT I VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o funkcioniranju Europske unije, a posebno njegov članak 82. stavak 2. točku (c),

uzimajući u obzir prijedlog Europske komisije,

nakon prosljeđivanja nacrta zakonodavnog akta nacionalnim parlamentima,

uzimajući u obzir mišljenje Europskoga gospodarskog i socijalnog odbora 52 ,

uzimajući u obzir mišljenje Odbora regija 53 ,

u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom,

budući da:

(1)Kako bi se osiguralo da žrtve kaznenih djela dobiju odgovarajuće informacije, potporu i zaštitu i da mogu sudjelovati u kaznenim postupcima, Unija je donijela Direktivu 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća 54 .

(2)Komisija je procijenila kako su žrtve ostvarivale svoja prava na temelju Direktive 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća te je svoje rezultate objavila u izvješću o evaluaciji 55 . Evaluacija pokazuje da, iako su Direktivom 2012/29/EU općenito ostvarene predviđene koristi te da je ta direktiva pozitivno utjecala na prava žrtava, i dalje postoje specifični problemi povezani s pravima žrtava na temelju te direktive. Utvrđeni nedostaci uključuju nedovoljnu mogućnost oslanjanja na prava žrtava na pristup informacijama, na potporu i zaštitu u skladu s pojedinačnim potrebama žrtve, sudjelovanje u kaznenom postupku i primanje odluke o naknadi od strane počinitelja unutar kaznenog postupka. Ovom revizijom Direktive 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća odgovara se na nedostatke utvrđene u okviru njezine evaluacije i brojnih savjetovanja.

(3)Kako bi se žrtvama osigurala pouzdana i suvremena sredstva za ostvarivanje njihovih prava, države članice trebale bi žrtvama omogućiti da s nadležnim nacionalnim tijelima mogu komunicirati elektronički. Žrtve bi trebale imati mogućnost da koriste elektroničke alate da dobivaju informacije o svojim pravima i predmetu, da prijavljuju kaznena djela i da općenito komunikacijskim i informacijskim tehnologijama komuniciraju s nadležnim tijelima i službama za potporu. Žrtve bi trebale moći odabrati način komunikacije, a države članice trebale bi uvesti takve komunikacijske i informacijske tehnologije kao alternativu standardnim metodama komunikacije, pri čemu ih ne bi smjele potpuno zamijeniti.

(4)Kako bi se osigurali sveobuhvatni komunikacijski kanali, uzimajući u obzir složenost potreba žrtava u odnosu na njihovo pravo na pristup informacijama, sve bi žrtve, neovisno o tome gdje je u EU-u i u kojim okolnostima kazneno djelo počinjeno, trebale imati pristup telefonskim službama za pomoć žrtvama pozivom na telefonski broj 116 006, koji se koristi u cijelom EU-u, ili posjetom namjenskim internetskim stranicama. Od takvih telefonskih službi za pomoć žrtve bi trebale moći dobiti informacije o svojim pravima, emocionalnu potporu te bi ih, prema potrebi, te službe trebale uputi policiji ili drugim službama, uključujući i drugim specijaliziranim telefonskim službama za pomoć. Te telefonske službe za pomoć trebale bi i upućivati žrtve na druge specijalizirane telefonske službe za pomoć, navedene u Odluci Komisije 2007/116/EZ 56 , kao što su usklađeni broj za pozivne centre za djecu „116 111”, za nestalu djecu „116 000” i rodno uvjetovano nasilje „116 116”.

(5)Opća telefonska služba za pomoć žrtvama ne bi trebala utjecati na rad namjenskih i specijaliziranih telefonskih službi za pomoć kao što su telefonske službe za pomoć djeci i telefonske službe za pomoć žrtvama nasilja nad ženama i nasilja u obitelji kako je propisano Direktivom (EU).../... Europskog parlamenta i Vijeća 57 [o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji]. Opće telefonske službe za pomoć žrtvama trebale bi funkcionirati kao dopuna specijaliziranim službama.

(6)Prijavljivanje kaznenih djela u Uniji trebalo bi poboljšati kako bi se suzbilo nekažnjavanje, izbjegla ponovljena viktimizacija i stvorila sigurnija društva. Protiv neosjetljivosti javnosti na kaznena djela treba se boriti poticanjem svjedoka zločinu da prijavljuju kaznena djela i pomognu žrtvama i stvaranjem sigurnijeg okruženja za žrtve u kojem one mogu prijaviti kaznena djela. Za žrtve koje su nezakoniti migranti u Uniji sigurno okruženje za prijavljivanje kaznenih djela znači smanjivanje straha od pokretanja postupaka vraćanja zbog kontakata s tijelima kaznenog progona. Osobne podatke žrtava koje su nezakoniti migranti u Uniji ne bi trebalo prenositi tijelima nadležnima za migracije barem do dovršetka prve pojedinačne procjene iz članka 22. Direktive 2012/29/EU. Prijavljivanje kaznenog djela i sudjelovanje u kaznenom postupku na temelju Direktive 2012/29/EU ne stvara nikakvo pravo u pogledu boravišnog statusa žrtve niti ima suspenzivni učinak prilikom utvrđivanja njezina boravišnog statusa. Sve bi ranjive žrtve, kao što su djeca žrtve ili žrtve u pritvoru, koje se nalaze u situaciji zastrašivanja ili su na drugi način ovisne o počinitelju ili čija je mobilnost ograničena, trebale moći prijaviti kazneno djelo u uvjetima u kojima se uzima u obzir njihova posebna situacija i u skladu s protokolima posebno izrađenima u tu svrhu.

(7)Službe za ciljanu i integriranu potporu trebale bi biti dostupne raznim žrtvama s posebnim potrebama. Takve žrtve mogu uključivati ne samo žrtve seksualnog nasilja, žrtve rodno uvjetovanog nasilja i žrtve nasilja u obitelji, već i žrtve trgovanja ljudima, žrtve organiziranog kriminala, žrtve s invaliditetom, žrtve iskorištavanja, žrtve zločina iz mržnje, žrtve terorizma ili žrtve najtežih međunarodnih kaznenih djela. Radi uklanjanja nedostataka utvrđenih u evaluaciji države članice trebale bi uspostaviti posebne protokole kojima će se organizirati aktivnosti specijalističkih službi za potporu kako bi se na sveobuhvatan način odgovorilo na višestruke potrebe žrtava s posebnim potrebama. Takve protokole trebalo bi uspostaviti u okviru koordinacije i suradnje među tijelima kaznenog progona, tužiteljstvima, sucima, tijelima za zadržavanje, službama za restorativnu pravdu i službama za potporu žrtvama.

(8)Kako bi se izbjegle ozbiljne posljedice viktimizacije u ranoj dobi, koje mogu negativno utjecati na cijeli život žrtava, ključno je osigurati da sva djeca žrtve dobiju potporu i zaštitu najvišeg standarda. Najranjivija djeca žrtve, uključujući djecu koja su žrtve seksualnog zlostavljanja, trgovanja ljudima i koja su na drugi način posebno pogođena kaznenim djelom zbog njegove težine ili zbog njihovih posebnih okolnosti, trebala bi imati pristup službama za ciljanu i integriranu potporu i zaštitu koje uključuju koordinirani i suradnički pristup pravosudnih i socijalnih službi u istim prostorijama. Takve bi se usluge trebale pružati u namjenskom prostoru. Kako bi se osigurala djelotvorna zaštita djeteta žrtve ako kazneno djelo uključuje nositelja roditeljske odgovornosti ili kad postoji sukob interesa između djeteta i nositelja roditeljske odgovornosti, dodana je odredba kojom se osigurava da aktivnosti kao što su, među ostalim, prijavljivanje kaznenog djela, medicinski ili forenzički pregled, upućivanje službama za potporu ili psihološka potpora nisu uvjetovane pristankom nositelja roditeljske skrbi, pri čemu se u obzir uvijek uzima najbolji interes djeteta.

(9)Kako bi žrtve smatrale da je pravda zadovoljena i kako bi mogle braniti svoje interese, važno je da budu prisutne i sposobne aktivno sudjelovati u kaznenom postupku. Zbog toga bi sve žrtve u Uniji, neovisno o njihovu statusu u kaznenom postupku, koji se utvrđuje nacionalnim pravom, trebale imati pravo na djelotvoran pravni lijek na temelju nacionalnog prava ako dođe do kršenja njihovih prava na temelju ove Direktive. Uz to bi sve žrtve u Uniji, neovisno o njihovu statusu u kaznenom postupku, trebale imati pravo zatražiti preispitivanje odluka donesenih u sudskom postupku koje na njih izravno utječu. Takve odluke trebale bi uključivati barem odluke o tumačenju za vrijeme sudskih rasprava i odluke o posebnim zaštitnim mjerama koje su dostupne žrtvama kojima je potrebna posebna zaštita. Postupovna pravila na temelju kojih žrtve mogu zatražiti preispitivanje takvih odluka donesenih u sudskom postupku trebala bi se utvrditi u nacionalnom pravu, kojim bi se trebala osigurati potrebna jamstva da takva mogućnost revizije neće nerazmjerno produljiti kazneni postupak.

(10)Sve žrtve trebalo bi procjenjivati pravodobno, primjereno, učinkovito i razmjerno. Ključno je osigurati da žrtve dobiju potporu i zaštitu koja odgovara njihovim pojedinačnim potrebama. Pojedinačnu procjenu potreba žrtava za potporom i zaštitom trebalo bi provoditi u fazama. U prvoj fazi sve žrtve trebalo bi procijeniti prilikom prvog kontakta s nadležnim tijelima kako bi se osiguralo da se najranjivije žrtve identificiraju na samom početku postupka. U sljedećim fazama službe za potporu žrtvama, uključujući psihologe, trebale bi procjenjivati žrtve kojima je potrebna takva dodatna procjena. Takve su službe u najboljem položaju za procjenu stanja dobrobiti žrtava. U pojedinačnoj procjeni trebalo bi uzeti u obzir i okolnosti počinitelja, koji možda ima povijest nasilja, posjeduje oružje ili zloupotrebljava droge pa stoga predstavlja veći rizik za žrtve. Pojedinačna procjena potreba žrtava trebala bi uključivati i procjenu potreba žrtava za potporom, a ne samo potrebu za zaštitom. Ključno je identificirati žrtve kojima je potrebna posebna potpora tako da se onima kojima je ta potpora potrebna pruži ciljana potpora, npr. produljena besplatna psihološka pomoć.

(11)Rezultat poboljšane procjene potreba žrtava za zaštitom trebao bi biti da žrtve kojima je potrebna fizička zaštita dobiju takvu zaštitu u obliku prilagođenom njihovoj konkretnoj situaciji. Takve bi mjere trebale uključivati prisutnost tijela kaznenog progona ili udaljavanje od počinitelja na temelju nacionalnih naloga za zaštitu. Takve mjere mogu biti kaznene, upravne ili građanskopravne.

(12)Sve žrtve trebale bi moći dobiti odluku o naknadi štete od strane počinitelja u okviru kaznenog postupka kako bi se izbjeglo njihovo sudjelovanje u višestrukim složenim i dugotrajnim postupcima u zasebnim građanskim postupcima. Sve žrtve trebale bi imati koristi od programa naknade u kojima nakon donošenja odluke o naknadi štete od strane počinitelja na kraju kaznenog postupka bez odgode primaju naknadu od države. Država bi nakon toga trebala moći naplatiti naknadu od počinitelja. Takav pristup naknadi štiti žrtve od rizika sekundarne viktimizacije jer žrtve ne moraju kontaktirati s počiniteljima kad primaju naknadu. Takvo olakšano ostvarivanje prava na naknadu od počinitelja unutar kaznenog postupka ne utječe na obveze država članica da osiguraju postojanje sustava naknade žrtvama nasilnih kaznenih djela počinjenih s namjerom na njihovu državnom području, kojim se jamči pravična i primjerena naknada žrtvama na temelju Direktive Vijeća 2004/80/EZ 58 .

(13)Žrtve ne mogu djelotvorno iskoristiti svoja prava na informacije, potporu i zaštitu u skladu sa svojim pojedinačnim potrebama ako su suočene s nacionalnim pravosudnim sustavima u kojima nema dovoljno suradnje i koordinacije među onima koji dolaze u kontakt sa žrtvama. Bez bliske suradnje i koordinacije nacionalnih tijela kaznenog progona, tužiteljstva, pravosudnih tijela, službi za restorativnu pravdu, službi za naknadu štete i službi za potporu žrtvama teško je djelotvorno ostvariti svoja prava na temelju Direktive 2012/29/EU. Potiču se ostala tijela, kao što su zdravstvene, obrazovane i socijalne službe, da sudjeluju u toj suradnji i koordinaciji. To posebno vrijedi za djecu žrtve.

(14)Nacionalni protokoli su ključni kako bi se osiguralo da žrtve dobiju informacije o svojim pravima i o svojem predmetu te da ih se primjereno procijeni kako bi im se omogućilo da dobiju potporu i zaštitu koje odgovaraju pojedinačnim potrebama svake žrtve koje se vremenom mijenjaju. Protokole bi trebalo uspostaviti zakonodavnim mjerama na način koji najbolje odgovara nacionalnim pravnim porecima i organizaciji pravosuđa u državama članicama. Time bi se trebale regulirati mjere za davanje informacija žrtvama, čime bi se olakšalo prijavljivanje kaznenih djela za najranjivije žrtve, uključujući žrtve u pritvoru, i pojedinačna procjena potreba žrtava. U zakonodavnim mjerama kojima se uspostavljaju protokoli trebali bi se utvrditi ključni elementi potrebni za obradu podataka, uključujući primatelje osobnih podataka i kategorije podataka koji će se obrađivati u kontekstu provedbe protokola. Protokoli bi trebali sadržavati opće upute o tome kako na sveobuhvatan način postupati s uslugama i mjerama iz Direktive 2012/29/EU, ali bez razmatranja pojedinih predmeta.

(15)Države članice trebale bi dodijeliti dostatne ljudske i financijske resurse kako bi se osigurala djelotvorna usklađenost s mjerama utvrđenima u Direktivi 2012/29/EU. Posebnu pozornost trebalo bi posvetiti uspostavljanju telefonskih službi za pomoć žrtvama, osiguravanju neometanog funkcioniranja specijalističkih službi za potporu i pojedinačnoj procjeni potreba žrtava za zaštitom i potporom, među ostalim ako takve usluge pružaju nevladine organizacije.

(16)Unija i države članice stranke su Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom 59 i moraju poštovati njezine obveze u okviru svojih nadležnosti. Na temelju članka 13. te konvencije države stranke obvezne su osobama s invaliditetom osigurati djelotvoran pristup pravosuđu na ravnopravnoj osnovi s drugima, zbog čega je potrebno osigurati pristupačnost i razumnu prilagodbu kako bi žrtve s invaliditetom uživale svoja prava žrtava na ravnopravnoj osnovi s drugima. Zahtjevima za pristupačnost utvrđenima u Prilogu I. Direktivi (EU) 2019/882 Europskog parlamenta i Vijeća 60 može se olakšati provedba te konvencije i osigurati da prava žrtava utvrđena Direktivom 2012/29/EU budu pristupačna osobama s invaliditetom.

(17)Eurojust bi u skladu sa svojim mandatom na temelju Uredbe (EU) 2018/1727 Europskog parlamenta i Vijeća 61 trebao osigurati primjereno razmatranje zahtjeva koji se odnose na prava žrtava.

(18)Prikupljanje točnih i dosljednih podataka i pravodobno objavljivanje prikupljenih podataka i statistika su ključni za potpuno poznavanje prava žrtava kaznenih djela u Uniji. Očekuje se da će uvođenje zahtjeva da države članice svake tri godine na usklađen način prikupljaju i dostavljaju Komisiji podatke o primjeni nacionalnih postupaka na žrtve kaznenih djela biti relevantan korak kojim će se osigurati da se donose politike i strategije koje se temelje na podacima. Agencija za temeljna prava trebala bi nastaviti pomagati Europskoj komisiji i državama članicama u prikupljanju, izradi i širenju statističkih podataka o žrtvama kaznenih djela te u izvješćivanju o tome kako su žrtve ostvarivale prava utvrđena u ovoj Direktivi.

(19)U skladu s načelom djelotvornosti prava Unije od država članica zahtijeva se da uspostave adekvatne i djelotvorne pravne lijekove kad je riječ o povredi prava koje je dodijeljeno pojedincima u skladu s pravom Unije. Djelotvoran pravni lijek trebao bi biti dostupan kad su prava iz Direktive 2012/29/EU djelomično ili potpuno narušena ili odbijena.

(20)Budući da ciljeve ove Direktive ne mogu dostatno ostvariti države članice jer treba olakšati pravosudnu suradnju u kaznenim stvarima tako da se osigura povjerenje u jednako ostvarivanje prava žrtava, neovisno o tome gdje je u EU-u kazneno djelo počinjeno, nego se zbog opsega i učinaka predviđenih mjera ti ciljevi na bolji način mogu ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Direktiva ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tih ciljeva.

(21)U skladu s člancima 1. i 2. Protokola br. 22 o stajalištu Danske, priloženog Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o funkcioniranju Europske unije, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Direktive te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje.

(22)[U skladu s člankom 3. i člankom 4.a stavkom 1. Protokola br. 21 o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske s obzirom na područje slobode, sigurnosti i pravde, priloženog Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o funkcioniranju Europske unije, Irska je [dopisom od...] obavijestila da želi sudjelovati u donošenju i primjeni ove Direktive.]
ILI
[U skladu s člancima 1. i 2. te člankom 4.a stavkom 1. Protokola br. 21 o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske s obzirom na područje slobode, sigurnosti i pravde, priloženog Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o funkcioniranju Europske unije, i ne dovodeći u pitanje članak 4. navedenog protokola, Irska ne sudjeluje u donošenju ove Direktive te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje.]

(23)Provedeno je savjetovanje s Europskim nadzornikom za zaštitu podataka u skladu s člankom 42. stavkom 1. Uredbe (EU) 2018/1725 Europskog parlamenta i Vijeća 62 te je on dao mišljenje [XX.XX.2023.] 63 .

(24)Direktivu 2012/29/EU trebalo bi stoga na odgovarajući način izmijeniti,

DONIJELI SU OVU DIREKTIVU:

Članak 1.

Direktiva 2012/29/EU mijenja se kako slijedi:

(1)umeće se sljedeći članak:

„Članak 3.a

Telefonska služba za pomoć žrtvama

1.Države članice poduzimaju mjere potrebne za uspostavu lako pristupačnih, jednostavnih za korištenje, besplatnih i povjerljivih telefonskih službi za pomoć žrtvama koje:

(a)daju žrtvama informacije iz članka 4. stavka 1.;

(b)nude žrtvama emocionalnu potporu;

(c)prema potrebi upućuju žrtve specijaliziranim službama za potporu i/ili specijaliziranim telefonskim službama za pomoć.

2.Države članice osiguravaju telefonske službe za pomoć iz stavka 1. u obliku telefonske linije za pomoć s usklađenim brojem „116 006” na razini EU-a drugih informacijskih i komunikacijskih tehnologija, uključujući internetske stranice.

3.Države članice poduzimaju odgovarajuće mjere kako bi osigurale dostupnost usluga iz stavaka 1. i 2. na drugim jezicima, uključujući barem jezike koji se najviše koriste u državi članici.

4.Telefonske službe za pomoć mogu uspostaviti javne ili nevladine organizacije i mogu biti organizirane na profesionalnoj ili dobrovoljnoj osnovi.”;

(2)umeće se članak 5.a:

„Članak 5.a

Prijavljivanje kaznenih djela

1.Države članice dužne su se pobrinuti da žrtve mogu nadležnim tijelima prijavljivati kaznena djela služeći se lako pristupačnim informacijskim i komunikacijskim tehnologijama jednostavnim za korištenje. Takva mogućnost uključuje podnošenje dokaza ako je to izvedivo.

2.Države članice dužne su poduzeti potrebne mjere kako bi svaku osobu koja u dobroj vjeri zna ili sumnja da su počinjena kaznena djela ili da se mogu očekivati daljnja nasilna djela potaknule da o tome obavijesti nadležna tijela.

3.Države članice dužne su se pobrinuti da žrtve mogu djelotvorno prijaviti kaznena djela počinjena u ustanovama za zadržavanje. Ustanove za zadržavanje uključuju, uz zatvore, centre za zadržavanje i ćelije za osumnjičenike i optuženike, specijalizirane objekte za zadržavanje podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu i centre za zadržavanje prije udaljavanja te centre za smještaj u kojima se nalaze podnositelji zahtjeva za međunarodnu zaštitu i njezini korisnici.

4.Ako kaznena djela prijavljuju djeca, države članice dužne su se pobrinuti da su postupci prijavljivanja sigurni, povjerljivi, osmišljeni i dostupni na način prilagođen djeci i da je jezik u tim postupcima u skladu s dobi i zrelošću djece koja prijavljuju kaznena djela.

5.Države članice dužne su se pobrinuti da je nadležnim tijelima koja dolaze u kontakt sa žrtvom koja prijavljuje kaznena djela zabranjeno prenošenje osobnih podataka koji se odnose na boravišni status žrtve tijelima nadležnima za migracije barem do dovršetka prve pojedinačne procjene iz članka 22.”;

(3)članak 8. mijenja se kako slijedi:

(a)stavak 2. zamjenjuje se sljedećim:

„2. Države članice dužne su se pobrinuti da relevantne opće ili specijalizirane službe za potporu stupe u kontakt sa žrtvama ako se pojedinačnom procjenom iz članka 22. dokaže potreba za potporom i ako žrtva pristane na to da službe za potporu stupe u kontakt s njom ili ako žrtva zatraži potporu.”;

(b)dodaje se sljedeći stavak: 

„6. Službe za potporu žrtvama moraju funkcionirati za vrijeme kriznih situacija, kao što su zdravstvene krize, situacije znatnog migracijskog pritiska ili druga izvanredna stanja.”;

(4)članak 9. mijenja se kako slijedi:

(a)    u stavku 1. točka (c) zamjenjuje se sljedećim:

„(c) emocionalnu i, ako je dostupna, psihološku potporu nakon što saznaju za status osobe kao žrtve. Ako je na temelju pojedinačne procjene iz članka 22. dokazano da postoji posebna potreba za psihološkom potporom, takva potpora mora biti dostupna žrtvama kojima je potrebna sve dok im je potrebna;”;

(b)    u stavku 3. točka (b) zamjenjuje se sljedećim:

„(b) ciljanu i integriranu potporu, uključujući potporu i savjetovanje u slučaju traume, za žrtve s posebnim potrebama, kao što su žrtve seksualnog nasilja, žrtve rodno uvjetovanog nasilja, uključujući nasilje nad ženama i nasilje u obitelji obuhvaćene Direktivom (EU) .../... Europskog parlamenta i Vijeća 64 [o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji], žrtve trgovanja ljudima, žrtve organiziranog kriminala, žrtve s invaliditetom, žrtve izrabljivanja, žrtve zločina iz mržnje, žrtve terorizma, žrtve najtežih međunarodnih kaznenih djela.”;

(c)    dodaje se sljedeći stavak:

„4. Države članice pružaju usluge zaštite i specijalističke potpore potrebne za sveobuhvatno zadovoljavanje višestrukih potreba žrtava s posebnim potrebama u skladu s protokolima iz članka 26.a stavka 1. točke (c).”;

(5)u poglavlje II. umeće se članak 9.a:

„Članak 9.a

Službe za ciljanu i integriranu potporu za djecu

1.Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale dostupnost djeci prilagođenih ciljanih i integriranih specijalističkih usluga za djecu radi pružanja potpore i zaštite primjerene dobi potrebnih za sveobuhvatno zadovoljavanje višestrukih potreba djece žrtava.

2.Službe za ciljanu i integriranu potporu za djecu žrtve moraju se pobrinuti za koordinirani višeagencijski mehanizam koji uključuje sljedeće usluge:

(a)davanje informacija;

(b)liječnički pregled;

(c)emocionalnu i psihološku potporu;

(d)mogućnost prijavljivanja kaznenih djela;

(e)pojedinačnu procjenu potreba za zaštitom i potporom iz članka 22.;

(f)videosnimanje svjedočanstava iz članka 24. stavka 1.

3.Usluge iz stavka 2. moraju se pružati u istim prostorijama.”;

(6)umeću se članci 10.a i 10.b:

„Članak 10.a

Pravo na pomoć na sudu

Države članice poduzimaju potrebne mjere za uspostavu pomoći u prostorijama suda kako bi se žrtvama dale informacije i pružila emocionalna potpora.

Članak 10.b

Pravo na preispitivanje odluka donesenih u sudskim postupcima

1.Države članice dužne su se pobrinuti da se žrtve bez odgode obavijeste o odlukama donesenima u sudskim postupcima koje na njih izravno utječu i da imaju pravo na preispitivanje tih odluka. Takve odluke obuhvaćaju barem odluke u skladu sa sljedećim odredbama:

(a)člankom 7. stavkom 1. u vezi s odlukama o tumačenju za vrijeme sudskih rasprava;

(b)člankom 23. stavkom 3.

2.Postupovna pravila na temelju kojih žrtve mogu zatražiti preispitivanje odluka iz stavka 1. utvrđuju se u nacionalnom pravu.

Države članice dužne su se pobrinuti da se sudske odluke o zahtjevu za takvo preispitivanje donose u razumnom roku.”;

(7)članak 16. mijenja se kako slijedi:

(a)stavak 1. zamjenjuje se sljedećim:

„1. Države članice osiguravaju da u okviru kaznenog postupka žrtve imaju pravo u razumnom roku dobiti odluku o naknadi štete od strane počinitelja.”;

(b)stavak 2. zamjenjuje se sljedećim:

„2. Države članice osiguravaju da njihova nadležna tijela žrtvi izravno isplate utvrđenu naknadu bez nepotrebne odgode. Na nadležna tijela subrogira se pravo žrtve u odnosu na počinitelja u iznosu utvrđene naknade.”;

(8)članak 17. mijenja se kako slijedi:

(a)u stavku 1. točka (b) zamjenjuje se sljedećim:

„(b) u mjeri u kojoj je to moguće imati pristup videokonferenciji i telefonskoj konferenciji kako bi se žrtvama koje imaju boravište u inozemstvu olakšalo sudjelovanje u kaznenom postupku.”;

(b)dodaje se sljedeći stavak:

„4. Države članice osiguravaju da nadležna tijela mogu zatražiti pomoć Eurojusta i proslijediti Eurojustu informacije kojima se nastoji olakšati suradnja s nadležnim tijelima drugih država članica u prekograničnim predmetima.”;

(9)u članku 21. dodaje se sljedeći stavak:

„3. Države članice osiguravaju da se osobni podaci o žrtvi koji bi počinitelju omogućili utvrđivanje mjesta boravišta žrtve ili stupanje u kontakt sa žrtvom ne otkriju počinitelju izravno ili neizravno ni na koji način.”;

(10)članak 22. mijenja se kako slijedi:

(a)naslov se zamjenjuje sljedećim:

„Pojedinačna procjena žrtava radi utvrđivanja posebnih potreba za potporom i zaštitom”;

(b)stavak 1. zamjenjuje se sljedećim:

„1. Države članice dužne su se pobrinuti da se žrtve pravodobno i pojedinačno procijeni radi utvrđivanja posebnih potreba za potporom i zaštitom i utvrđivanja bi li i u kojem opsegu one imale koristi od posebnih mjera utvrđenih u članku 9. stavku 1. točki (c) i člancima 23. i 24. zbog njihove osobite ranjivosti na sekundarnu i ponovljenu viktimizaciju, zastrašivanje i odmazdu.”;

(c)umeće se stavak 1.a:

„1.a Pojedinačna procjena pokreće se prilikom prvog kontakta žrtve s nadležnim tijelima i traje onoliko dugo koliko je potrebno, ovisno o posebnim potrebama svake žrtve. Ako rezultat početne faze pojedinačne procjene koju su provela tijela koja prva budu u kontaktu sa žrtvom pokaže da je potrebno nastaviti procjenu, takva se procjena provodi u suradnji s institucijama i tijelima ovisno o fazi postupka i pojedinačnim potrebama žrtava u skladu s protokolima iz članka 26.a.”;

(d)stavci 2. i 3. zamjenjuju se sljedećim:

„2. U pojedinačnoj procjeni uzimaju se u obzir:

(a)osobne karakteristike žrtve, uključujući relevantna iskustva diskriminacije, također kad se temelje na kombinaciji nekoliko osnova kao što su spol, rod, dob, invaliditet, vjera ili uvjerenje, jezik, rasno, socijalno ili etničko podrijetlo, seksualna orijentacija;

(b)vrsta ili priroda kaznenog djela;

(c)okolnosti kaznenog djela;

(d)odnos s počiniteljem i karakteristike počinitelja.

3. U kontekstu pojedinačne procjene posebna se pozornost posvećuje:

(a)žrtvama koje su pretrpjele značajnu štetu zbog težine kaznenog djela;

(b)žrtvama koje su pretrpjele kazneno djelo počinjeno zbog neke osobine osobe ili diskriminatornog motiva koji bi mogli biti povezani s njihovim osobnim karakteristikama;

(c)žrtvama koje naročito ranjivima čine njihov odnos s počiniteljem i ovisnost o njemu.

U tom se smislu na odgovarajući način uzimaju u obzir žrtve terorizma, organiziranog kriminala, trgovanja ljudima, rodno uvjetovanog nasilja, uključujući nasilje nad ženama i nasilje u obitelji, spolnog nasilja, iskorištavanja ili zločina iz mržnje, žrtve najtežih međunarodnih kaznenih djela i žrtve s invalidnošću. Posebna pozornost posvećuje se žrtvama koje pripadaju u više kategorija.”;

(e)umeće se stavak 3.a:

„3.a U kontekstu pojedinačne procjene posebna pozornost posvećuje se riziku koji predstavlja počinitelj, uključujući rizik od nasilnog ponašanja i tjelesnih ozljeda, upotrebe oružja, sudjelovanja u skupini organiziranog kriminala, zlouporabe droga ili alkohola, zlostavljanja djece, problema s mentalnim zdravljem, uhođenja, izražavanja prijetnji ili govora mržnje.”;

(f)stavak 4. zamjenjuje se sljedećim:

„4. Za potrebe ove Direktive podrazumijeva se da djeca žrtve imaju posebne potrebe za potporom i zaštitom zbog svoje ranjivosti na sekundarnu i ponovljenu viktimizaciju, zastrašivanje i odmazdu. Radi utvrđivanja bi li i u kojoj mjeri djeca žrtve imala koristi od posebnih mjera kako su propisane u člancima 23. i 24. djeca žrtve se podvrgavaju pojedinačnoj procjeni kako je propisana u stavku 1. ovog članka. Pojedinačna procjena djece žrtava organizira se u okviru službi za ciljanu i integriranu potporu iz članka 9.a.”;

(g)stavak 6. zamjenjuje se sljedećim:

„6. Pojedinačna procjena obavlja se uz blisku uključenost žrtava i u njoj se uzimaju u obzir njihove želje, među ostalim ako ne žele iskoristiti posebne mjere utvrđene u člancima 8., 9., 9.a, 23. i 24.”;

(h)stavak 7. zamjenjuje se sljedećim:

„7. Nadležna tijela dužna su redovito ažurirati pojedinačnu procjenu kako bi osigurala da su mjere za zaštitu i potporu relevantne s obzirom na promjenjive okolnosti žrtve. Ako se elementi na kojima se pojedinačna procjena temelji znatno promijene, države članice dužne su se pobrinuti za ažuriranje procjene tijekom cijelog kaznenog postupka.”;

(11)u članku 23. stavku 2. točka (d) zamjenjuje se sljedećim:

„(d) sva saslušanja žrtava spolnog nasilja, rodno uvjetovanog nasilja, uključujući žrtve nasilja nad ženama i nasilja u obitelji obuhvaćene Direktivom (EU) .../... Europskog parlamenta i Vijeća 65 [o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji], osim ako ih obavlja državni odvjetnik ili sudac, obavlja osoba istog spola kao i žrtva, ako žrtva to želi, pod uvjetom da se ne ugrozi tijek kaznenog postupka.”;

(12)u članku 23. dodaje se sljedeći stavak:

„4. Sljedeće mjere za osiguravanje fizičke zaštite žrtava za vrijeme sudskog postupka moraju biti dostupne žrtvama s posebnim potrebama za zaštitom utvrđenima u skladu s člankom 22. stavkom 1.:

(a)stalna ili privremena prisutnost tijela kaznenog progona;

(b)nalozi za udaljavanje, zabranu pristupa ili zaštitu kako bi se žrtvama pružila zaštita od svih djela nasilja, među ostalim zabranom ili ograničavanjem određenog opasnog ponašanja počinitelja.”;

(13)u članku 24. dodaje se sljedeći stavak:

„3. Ako kazneno djelo uključuje nositelja roditeljske odgovornosti ili ako bi mogao postojati bilo kakav drugi sukob interesa između djece kao žrtava i nositelja roditeljske odgovornosti, države članice uzimaju u obzir najbolji interes djeteta i osiguravaju da nijedna radnja za koju je potreban pristanak nije uvjetovana pristankom nositelja roditeljske odgovornosti.”;

(14)u poglavlje 5. umeću se sljedeći članci:

„Članak 26.a

Protokoli u okviru nacionalne koordinacije i suradnje

1.Države članice uspostavljaju i primjenjuju posebne protokole za organizaciju usluga i mjera nadležnih tijela i drugih osoba koje dolaze u kontakt sa žrtvama na temelju ove Direktive. Te protokole trebalo bi izraditi u okviru koordinacije i suradnje među tijelima kaznenog progona, tužiteljstvima, sucima, tijelima za zadržavanje, službama za restorativnu pravdu i službama za potporu žrtvama. Posebnim protokolima nastoji se osigurati barem sljedeće:

(a)da žrtve dobivaju informacije prilagođene njihovim promjenjivim pojedinačnim potrebama; takve informacije moraju biti jednostavne i lako razumljive te se moraju davati pravodobno, povremeno ponavljati i davati u više formata, među ostalim usmeno, pismeno i digitalno;

(b)da žrtve koje su u pritvoru, uključujući zatvore, centre za zadržavanje i ćelije za osumnjičenike i optuženike, kao i specijalizirane ustanove za zadržavanje za podnositelje zahtjeva za međunarodnu zaštitu i centre za zadržavanje prije udaljavanja ili u drugim institucijama, uključujući centre za smještaj u kojima se nalaze podnositelji zahtjeva i korisnici međunarodne zaštite:

i.primaju informacije o svojim pravima;

ii.imaju pouzdanu mogućnost olakšanog prijavljivanja kaznenih djela;

iii.imaju pristup potpori i zaštiti u skladu sa svojim pojedinačnim potrebama;

(c)da se u pojedinačnoj procjeni potreba žrtava za potporom i zaštitom iz članka 22. i pružanju usluga potpore žrtvama s posebnim potrebama uzimaju u obzir pojedinačne potrebe žrtava u različitim fazama kaznenog postupka.

2.Države članice dužne su se pobrinuti da se protokoli iz stavka 1. redovito preispituju kako bi se osigurala njihova djelotvornost, pri čemu se moraju preispitivati najmanje jednom svake dvije godine.

3.Države članice dužne su poduzeti potrebne zakonodavne mjere kako bi omogućile prikupljanje i razmjenu informacija, uključujući informacije koje sadržavaju osobne podatke žrtava, između nadležnih tijela i službi za potporu žrtvama kako bi osigurale pristup informacijama i odgovarajuću potporu i zaštitu za pojedinačne žrtve.

Članak 26.b

Elektronička komunikacijska sredstva

1.Države članice osiguravaju da žrtve kaznenih djela mogu svoja prava utvrđena u članku 3.a, članku 4. stavku 1., članku 5. stavku 1., članku 5.a, članku 6. stavcima 1., 2., 4., 5. i 6. i članku 10.b ostvarivati elektroničkim komunikacijskim sredstvima.

2.Žrtvama kaznenih djela ne smije biti onemogućeno pristupanje ni korištenje nacionalnih sustava koji pružaju elektronička komunikacijska sredstva iz stavka 1. na temelju činjenice da imaju boravište u drugoj državi članici.

3.Ako su za korištenje nacionalnih sustava koji pružaju elektronička komunikacijska sredstva potrebne elektroničke identifikacije, potpisi i pečati, države članice moraju dopustiti korištenje prijavljenih sustava elektroničke identifikacije, kvalificiranih elektroničkih potpisa i kvalificiranih elektroničkih pečata bilo koje druge države članice kako je utvrđeno u Uredbi (EU) br. 910/2014 Europskog parlamenta i Vijeća 66 .

Članak 26.c

Prava žrtava s invaliditetom

1.Države članice dužne su se pobrinuti da žrtve s invaliditetom imaju na ravnopravnoj osnovi s drugima pristup elektroničkim komunikacijskim sredstvima kako je navedeno u članku 26.b ove Direktive ispunjavanjem zahtjeva za pristupačnost utvrđenih u Prilogu I. Direktivi (EU) 2019/882 Europskog parlamenta i Vijeća 67 .

2.Države članice dužne su se pobrinuti da žrtve s invaliditetom mogu na ravnopravnoj osnovi s drugima pristupiti svim postupcima i službama za potporu i zaštitnim mjerama obuhvaćenima ovom Direktivom u skladu sa zahtjevima za pristupačnost utvrđenima u Prilogu I. Direktivi (EU) 2019/882.

Države članice dužne su se pobrinuti da se na zahtjev žrtava s invaliditetom poduzmu razumne prilagodbe.

Članak 26.d

Pravni lijekovi

   Države članice dužne su se pobrinuti da žrtve na temelju nacionalnog prava imaju djelotvoran pravni lijek ako dođe do povrede njihovih prava na temelju ove Direktive.”;

(15)umeće se članak 27.a:

„Članak 27.a

Posebne obveze u pogledu žrtava nasilja nad ženama i nasilja u obitelji

Kad države članice budu donosile mjere za usklađivanje s ovom Direktivom, dužne su se pobrinuti da to čine bez utjecaja na obveze iz Direktive (EU) …/… [o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji], koje se primjenjuju na takve žrtve uz obveze utvrđene u ovoj Direktivi. Konkretno, države članice dužne su se pobrinuti:

(a)da telefonska služba za pomoć žrtvama iz članka 3.a ove Direktive ne ometa rad namjenskih i specijaliziranih telefonskih službi za pomoć žrtvama nasilja nad ženama i nasilja u obitelji kako je propisano u članku 31. Direktive (EU) .../... [o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji];

(b)da obveza poduzimanja mjera u skladu s člankom 5.a stavkom 2. ove Direktive ne utječe na obvezu država članica da poduzmu ciljane mjere za poticanje prijavljivanja nasilja nad ženama ili nasilja u obitelji iz članka 16. stavka 1. Direktive (EU) .../... [o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji];

(c)da obveza poduzimanja mjera u skladu s člankom 5.a stavkom 3. ove Direktive ne utječe na obvezu država članica da poduzmu specijalizirane mjere kako bi osigurale da se prijavljuju slučajevi nasilja nad ženama ili nasilja u obitelji u prihvatnim centrima i centrima za zadržavanje iz članka 35. stavka 4. Direktive (EU) .../... [o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji];

(d)da obveza poduzimanja mjera u skladu s člankom 5.a stavkom 4. ove Direktive ne utječe na obvezu država članica da poduzmu ciljane mjere na temelju članka 16. stavka 4. Direktive (EU) .../... [o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji];

(e)da se, kad je riječ o žrtvama nasilja nad ženama ili nasilja u obitelji, odredbe [članaka 18. i 19. Direktive (EU) .../... [o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji] primjenjuju uz pravila utvrđena u članku 22. Direktive 2019/29, kako je izmijenjena ovom Direktivom;

(f)da protokoli o pojedinačnoj procjeni potreba žrtava za potporom i zaštitom iz članka 26.a u vezi s člankom 22. ove Direktive ne utječu na obveze država članica da izdaju smjernice i uspostave namjenske mehanizme za žrtve nasilja nad ženama i nasilja u obitelji utvrđene u članku 23. točki (b) i članku 40. stavku 2. Direktive (EU) .../... [o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji].”;

(16)članak 28. zamjenjuje se sljedećim:

„Članak 28.

Dostavljanje podataka i statistika

1.Svaka država članica poduzima potrebne mjere za uspostavu sustava za prikupljanje, izradu i dostavljanje statistika o žrtvama kaznenih djela. Statistike uključuju podatke relevantne za primjenu nacionalnih postupaka na žrtve kaznenih djela, uključujući barem broj i vrstu prijavljenih kaznenih djela, broj, dob i spol žrtava te vrste kaznenih djela. Uključuju i informacije o tome kako su žrtve ostvarivale prava utvrđena u ovoj Direktivi.

2.Države članice prikupljaju statističke podatke iz ovog članka na temelju zajedničkog razvrstavanja definiranog u suradnji s Komisijom (Eurostatom). Te podatke dostavljaju Komisiji (Eurostatu) svake tri godine. Dostavljeni podaci ne smiju sadržavati osobne podatke.

3.Agencija Europske unije za temeljna prava podupire države članice i Komisiju u prikupljanju, izradi i širenju statističkih podataka o žrtvama kaznenih djela i u izvješćivanju o tome kako su žrtve ostvarivale prava utvrđena u ovoj Direktivi.

4.Komisija (Eurostat) podupire države članice u prikupljanju podataka iz stavka 1., među ostalim uspostavljanjem zajedničkih standarda za jedinice brojenja, pravila brojenja, razvrstavanje, formate za izvješćivanje i klasifikaciju kaznenih djela.

5.Države članice prikupljene statistike stavljaju na raspolaganje javnosti. Statistike ne smiju sadržavati osobne podatke.

6.Prikupljanje podataka na temelju stavka 1. ne utječe na namjensko prikupljanje podataka na temelju članka 44. Direktive (EU) .../... [o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji].”;

(17)članak 29. zamjenjuje se sljedećim:

„Članak 29.

Izvješća Komisije i preispitivanje

Komisija podnosi izvješće o primjeni ove Direktive Europskom parlamentu i Vijeću najkasnije do [šest godine nakon donošenja]. U izvješću se procjenjuje u kojoj su mjeri države članice poduzele mjere potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom, uključujući tehničku provedbu.

Izvješću se, ako je to potrebno, prilaže zakonodavni prijedlog.”.

Članak 2.

Prenošenje u nacionalno pravo

1.Države članice poduzimaju mjere potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom [u roku od dvije godine nakon stupanja na snagu], uz iznimku odredbi potrebnih za usklađivanje s člankom 26.b, koje se donose i objavljuju [u roku od četiri godine nakon stupanja na snagu]. One o tome odmah obavješćuju Komisiju.

Kad države članice donose te mjere, one sadržavaju upućivanje na ovu Direktivu ili se na nju upućuje u njihovoj službenoj objavi. Načine tog upućivanja određuju države članice.

2.Države članice Komisiji dostavljaju tekst glavnih mjera nacionalnog prava koje donesu u području na koje se odnosi ova Direktiva.

Članak 3.

Stupanje na snagu

Ova Direktiva stupa na snagu dvadesetog dana od dana objave u Službenom listu Europske unije.

Ova je Direktiva upućena državama članicama u skladu s Ugovorima.

Sastavljeno u Bruxellesu,

(1)    Direktiva 2012/29/EU Europskog Parlamenta i Vijeća o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220/PUP, SL L 315, 14.11.2012., str. 57.

(2)    Komunikacija Komisije Europskom parlamentu, Vijeću, Europskom gospodarskom i socijalnom odboru i Odboru regija – Strategija EU-a za prava žrtava (2020.–2025.), COM(2020) 258 final.

(3)    Radni dokument službi Komisije, Evaluacija Direktive 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. (SWD(2022) 179 final).

(4)     Objedinjeno izvješće u okviru projekta Vociare , koje su 2019. objavili udruženje Victim Support Europe i Portugalsko udruženje za prava žrtava (APAV). U izvješću je procijenjena praktična primjena Direktive o pravima žrtava u 26 država članica EU-a.

(5)    Vidjeti, na primjer, brzo širenje modela Barnahus (dječje kuće) u državama članicama.

(6)    Vidjeti, na primjer, projekt Re-just „ Action plan for developing victim centred and trauma informed criminal justice systems ” („Akcijski plan za razvoj sustava kaznenog pravosuđa usmjerenih na žrtve i osviještenih o traumama”), objavljen 2021., u kojem su prikazani najnoviji standardi za pristup žrtava informacijama, uključujući telefonske službe za pomoć, koordinirani pristup potpori, zaštiti žrtava i sudjelovanju u pravosuđu.

(7)    U procjeni učinka je objašnjeno da bi 10–20 % žrtava koje su navele da nisu prijavile kazneno djelo zbog straha od odmazde to ipak učinilo zahvaljujući predloženim izmjenama.

(8)    Direktiva Vijeća 2004/80/EZ od 29. travnja 2004. o naknadi žrtvama kaznenih djela, SL L 261, 6.8.2004., str. 15.–18.

(9)    Direktiva 2011/99/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o europskom nalogu za zaštitu (SL L 338, 21.12.2011., str. 2.) i Uredba (EU) br. 606/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. lipnja 2013. o uzajamnom priznavanju zaštitnih mjera u građanskim stvarima (SL L 181, 29.6.2013., str. 4.).

(10)    Direktiva 2011/36/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2011. o sprečavanju i suzbijanju trgovanja ljudima i zaštiti njegovih žrtava te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2002/629/PUP (SL L 101, 15.4.2011., str. 1.).

(11)    Direktiva 2011/93/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o suzbijanju seksualnog zlostavljanja i seksualnog iskorištavanja djece i dječje pornografije, te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2004/68/PUP (SL L 335, 17.12.2011., str. 1.).

(12)    Direktiva (EU) 2017/541 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2017. o suzbijanju terorizma i zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2002/475/PUP i o izmjeni Odluke Vijeća 2005/671/PUP. SL.

(13)    Direktiva 2019/713 (SL L 123, 10.5.2019., str. 18.).

(14)    COM(2022) 105 final, 8.3.2022.

(15)    COM(2022) 732 final, 19.12.2023.

(16)

   Uredba (EU) br. 910/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. srpnja 2014. o elektroničkoj identifikaciji i uslugama povjerenja za elektroničke transakcije na unutarnjem tržištu i stavljanju izvan snage Direktive 1999/93/EZ (SL L 257, 28.8.2014., str. 73.).

(17)    SL C 197, 12.7.2000., str. 3.

(18)     Poštovanje temeljnih prava u kriznim vremenima | Agencija Europske unije za temeljna prava (europa.eu) , 13. listopada 2022.

(19)    Okvirna odluka 2009/948/PUP.

(20)    Komisijin Prijedlog uredbe o prijenosu postupaka u kaznenim stvarima, COM(2023) 185 final 2023/0093 (COD) donesen je 5. travnja 2023.

(21)    Još jedan primjer u kojem je potrebno povjerenje je kad se nadležna nacionalna tijela pridruže zajedničkom istražnom timu (ZIT). Zajednički istražni tim je oblik bliske suradnje među nadležnim pravosudnim tijelima i tijelima kaznenog progona najmanje dvije države članice koji se bavi složenim i često opsežnim prekograničnim predmetima (na temelju Okvirne odluke Vijeća od 13. lipnja 2002. ). Ti predmeti često uključuju ranjive žrtve iz nekoliko država članica, kao što su žrtve trgovanja ljudima, žrtve seksualnog iskorištavanja djece i žrtve najtežih međunarodnih kaznenih djela. Za to je potrebna visoka razina povjerenja u to da će svi partneri na odgovarajući način postupati prema žrtvama uključenima u istrage i da će se njihova prava poštovati u svim predmetnim zemljama. Zajednički istražni tim o navodnim najtežim međunarodnim kaznenim djelima počinjenima u Ukrajini (u kojem sudjeluje sedam država članica) nedavni je primjer koji uključuje ukrajinske žrtve ratnih zločina koje su pobjegle iz te zemlje u države članice EU-a.

(22)     Potpora žrtvama kaznenih djela – evaluacija Direktive o pravima žrtava (europa.eu) .

(23)    Radni dokument službi Komisije, Evaluacija Direktive 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. (SWD(2022) 180 final).

(24)     Potpora žrtvama kaznenih djela – evaluacija Direktive o pravima žrtava (europa.eu) .

(25)     https://ec.europa.eu/info/law/better-regulation/have-your-say/initiatives/13096-Kazneno-pravosu%C4%91e-pravila-EU-a-o-pravima-zrtava-azuriranje-_hr

(26)    Vidjeti izvješće projekta Vociare ili Artemis. Primjeri projekata dostupni su u Prilogu I. procjeni učinka.

(27)    Victims’ Rights Directive 2012/29/EU – European Implementation Assessment (Direktiva 2012/29/EU o pravima žrtava – procjena provedbe na europskoj razini). PE 611.022, prosinac 2017., https://www.europarl.europa.eu/RegData/etudes/STUD/2017/611022/EPRS_STU(2017)611022_EN.pdf .

(28)    Criminal procedural laws across the European Union – a comparative analysis of selected main differences and the impact they have over the development of EU legislation (Propisi o kaznenom postupku u Europskoj uniji – komparativna analiza odabranih glavnih razlika i njihova učinka na razvoj zakonodavstva EU-a). PE 604.977, kolovoz 2018., https://www.europarl.europa.eu/RegData/etudes/STUD/2018/604977/IPOL_STU(2018)604977_EN.pdf .

(29)    Rezolucija Europskog parlamenta od 30. svibnja 2018. o provedbi Direktive 2012/29/EU o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela (2016/2328 (INI)).

(30)     https://commission.europa.eu/system/files/2022-12/Final%20opinion%202022_SBGR3_07%20Revision%20of%20the%20victims%20rights%20acquis_rev.pdf

(31)    Presuda Suda (veliko vijeće) od 8. srpnja 2019. u predmetu C-534/17, Europska komisija protiv Kraljevine Belgije.

(32)     FRA Survey on Crime, Safety and Victims’ Rights (Istraživanje FRA-e o kriminalu, sigurnosti i pravima žrtava,) veljača 2021.

(33)    Na primjer, u nekoliko država članica (uključujući Bugarsku, Portugal, Rumunjsku i Slovačku) pisane informacije koje daju nadležna tijela su kopija nacionalnih odredbi o pravima žrtava.

(34)    Uspostavljen na temelju Odluke Komisije od 30. studenoga 2009. o izmjeni Odluke 2007/116/EZ s obzirom na uvođenje dodatnih rezerviranih brojeva koji počinju sa „116”. Primjena rezerviranih brojeva nije obvezna, ali je preporučena. Da bi se ti brojevi smjeli koristiti, moraju biti ispunjeni određeni uvjeti. Telefonska služba za pomoć 116 006 mora žrtvama davati informacije o pravima žrtava, uputiti pozivatelje policiji i drugim službama (prema potrebi) i pružiti savjetovanje.

(35)    Najbolji primjeri uključuju: irsku telefonsku službu za pomoć , estonsku telefonsku službu za pomoć , hrvatsku telefonsku službu za pomoć , latvijsku telefonsku službu za pomoć , švedsku telefonsku službu za pomoć .

(36)    COM(2022) 212 final, 11.5.2022.

(37)    Približno polovina dionika smatra da žrtve s posebnim potrebama ne dobivaju dovoljnu potporu.

(38)    U savjetovanju je u nekoliko je država članica, uključujući Belgiju, Bugarsku, Njemačku, Grčku, Litvu i Portugal, prijavilo mnogo problema s videosnimanjem djece radi dokaza, sudjelovanjem u suđenjima prilagođenima djeci i individualnim pristupima za najranjiviju djecu.

(39)    COM(2021) 142 final, 24.3.2021.

(40)     O Barnahusu – Barnahus  – ured prilagođen djeci u kojem na jedinstvenoj fizičkoj lokaciji tijela kaznenog progona, kazneno pravosuđe, službe za zaštitu djece, zdravstveni radnici i radnici za mentalno zdravlje surađuju, zajedno procjenjuju situaciju djeteta i odlučuju o daljnjem postupanju.

(41)    AT, CY, CZ, DE, EE, IE, LT, LV, MT, NL, PT, SI.

(42)    Psihološke posljedice kaznenih djela mogu uključivati tjeskobu, depresiju, krivnju, sram, autodestruktivno ponašanje i nemogućnost racionalnog ponašanja ili razmišljanja, vidjeti Psychological Reactions of Victims of Violent Crime (Psihološke reakcije žrtava nasilnih kaznenih djela), Cambridge University Press , 2018.

(43)    Postoje dobri primjeri iz prakse. Na primjer, u Irskoj osposobljeni volonteri službe V-Sac svake godine na sudu pruže potporu za više od 1 000 žrtava .

(44)    U barem 8 država članica – CY, EE, EL, FR, IE, MT, NL, RO.

(45)    U 13 država članica žrtve nemaju odgovarajuće pravne lijekove za osporavanje odluka koje se na njih izravno odnose (BE, DE, FR, HU, IE, LT, LU, LV, MT, NL, RO, SE, SK). To je uglavnom povezano s time što nemaju pravni status stranke u postupku.

(46)    Većina dionika koja je sudjelovala u savjetovanju smatra da je pravo žrtava na naknadu od počinitelja nedjelotvorno i da bi ga trebalo ojačati.

(47)    Vidjeti osobito praksu sudaca u Češkoj, Slovačkoj i Australiji.

(48)    Direktivom Vijeća 2004/80/EZ od 29. travnja 2004. o naknadi žrtvama kaznenih djela zahtijeva se da države članice omoguće ostvarivanje prava na naknadu žrtvama nasilnih kaznenih djela i kaznenih djela počinjenih s namjerom, među ostalim u prekograničnim predmetima. Utvrđivanje uvjeta za takav pristup naknadi prepušteni su nacionalnim postupcima.

(49)    Vidjeti procjenu učinka priloženu prijedlogu Komisije o digitalizaciji pravosuđa (SWD(2021) 392 final).

(50)    Direktiva (EU) 2019/882 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. travnja 2019. o zahtjevima za pristupačnost proizvoda i usluga.

(51)    Preporuka Odbora ministara državama članicama Vijeća Europe o pravima, uslugama i potpori za žrtve kaznenih djela, CM/Rec(2023)2 donesena 15. ožujka 2023.

(52)    SL C, , str. . .

(53)    SL C, , str. . .

(54)    Direktiva 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220/PUP (SL L 315, 14.11.2012., str. 57.).

(55)    Radni dokument službi Komisije, Evaluacija Direktive 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. (SWD(2022) 179 final).

(56)    Odluka Komisije 2007/116/EZ od 15. veljače 2007. o rezerviranju nacionalnog numeracijskog raspona koji počinje brojem „116” za usklađene brojeve za usklađene usluge od društvenog značaja (SL L 049, 17.2.2007., str. 30.).

(57)    Direktiva (EU) …/… Europskog parlamenta i Vijeća o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (SL ...).

(58)    Direktiva Vijeća 2004/80/EZ od 29. travnja 2004. o naknadi žrtvama kaznenih djela (SL L 261, 6.8.2004., str. 15.).

(59)    SL L 23, 27.1.2010., str. 37.

(60)    Direktiva (EU) 2019/882 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. travnja 2019. o zahtjevima za pristupačnost proizvoda i usluga (SL L 151, 7.6.2019., str. 70.).

(61)    Uredba (EU) 2018/1727 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. studenoga 2018. o Agenciji Europske unije za suradnju u kaznenom pravosuđu (Eurojust) te zamjeni i stavljanju izvan snage Odluke Vijeća 2002/187/PUP (SL L 295, 21.11.2018., str. 138.).

(62)    Uredba (EU) 2018/1725 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2018. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka u institucijama, tijelima, uredima i agencijama Unije i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 45/2001 i Odluke br. 1247/2002/EZ (SL L 295, 21.11.2018., str. 39.).

(63)    [OP: Unijeti bilješku kad bude dostupna].

(64)    Direktiva (EU) …/… Europskog parlamenta i Vijeća o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (SL ...).

(65)    Direktiva (EU) …/… Europskog parlamenta i Vijeća o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (SL ...).

(66)

   Uredba (EU) br. 910/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. srpnja 2014. o elektroničkoj identifikaciji i uslugama povjerenja za elektroničke transakcije na unutarnjem tržištu i stavljanju izvan snage Direktive 1999/93/EZ (SL L 257, 28.8.2014., str. 73.).

(67)    Direktiva (EU) 2019/882 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. travnja 2019. o zahtjevima za pristupačnost proizvoda i usluga (SL L 151, 7.6.2019., str. 70.).