(1)

Direktivom 2014/59/EU kako je izmijenjena Direktivom (EU) 2019/879 Europskog parlamenta i Vijeća (2) uvedene su određene zaštitne mjere za učinkovitiju sanaciju u vezi s financijskim ugovorima uređenima pravom treće zemlje.

(2)

U skladu s člankom 71.a stavkom 1. Direktive 2014/59/EU institucije i subjekti dužni su u financijske ugovore koje sklapaju, a uređeni su pravom treće zemlje, uključiti odredbe kojima se sanacijskim tijelima priznaju ovlasti za obustavu sanacije.

(3)

Kako bi sanacija bila učinkovita, člankom 68. Direktive 2014/59/EU propisano je da se određene mjere za sprečavanje krize ili za upravljanje krizom ne bi trebale smatrati događajima izvršenja ni postupkom u slučaju insolventnosti. Nadalje, tim je člankom određeno da primjena tih mjera sama po sebi ne smije ugovornim stranama u relevantnim ugovorima omogućiti ostvarivanje određenih ugovornih prava. Stoga je u sadržaj ugovornih odredaba potrebno uključiti pristanak stranaka na to da ih ti odredbe obvezuju. Osim toga, u skladu s člancima 33.a, 69., 70. i 71. Direktive 2014/59/EU sanacijska tijela imaju ovlast na ograničeno vrijeme obustaviti ugovorne obveze plaćanja ili isporuke koje dospijevaju na temelju ugovora s institucijom ili subjektom u sanaciji ili, u određenim okolnostima prije sanacije ograničiti izvršenje založnog prava i obustaviti određena prava drugih ugovornih strana, npr. pravo na zatvaranje, netiranje bruto obveza, pravo da ubrzaju buduća plaćanja ili pravo da na neki drugi način otkažu financijske ugovore. Budući da te ovlasti sanacijskih tijela možda neće funkcionirati primijenjene na financijske ugovore uređene pravom treće zemlje, trebalo bi ih izrijekom priznati u odredbama financijskih ugovora.

(4)

Da bi sanacija bila učinkovita, a pristup država članica usklađen te da bi se zajamčilo da sanacijska tijela, institucije i subjekti uzmu u obzir razlike u pravnim sustavima i razlike koje proizlaze iz oblika i strukture ugovora, primjereno je utvrditi obvezni sadržaj ugovornih odredaba. U sadržaju tih ugovornih odredaba trebalo bi uzeti u obzir različite poslovne modele institucija i subjekata. Međutim, budući da se financijski ugovori u međunarodnim transakcijama općenito ne razlikuju prema poslovnom modelu institucije ili subjekta, nisu potrebne razlike u sadržaju ugovornih odredaba o priznavanju.

(5)

Ova se Uredba temelji na nacrtu regulatornih tehničkih standarda koji je Komisiji dostavilo Europsko nadzorno tijelo za bankarstvo (EBA).

(6)

EBA je provela otvoreno javno savjetovanje o nacrtu regulatornih tehničkih standarda na kojem se temelji ova Uredba, analizirala je moguće povezane troškove i koristi te zatražila mišljenje Interesne skupine za bankarstvo osnovane u skladu s člankom 37. Uredbe (EU) br. 1093/2010 Europskog parlamenta i Vijeća (3),