PRILOG

1.   UVOD

1.1.   Pravni kontekst i kontekst politika

Mjerenje i obračun individualne potrošnje energije obuhvaćeni su člancima 9., 10. i 11. te Prilogom VII. Direktivi 2012/27/EU o energetskoj učinkovitosti. Izmjene koje se odnose na mjerenje i obračun uvedene revizijom Direktive o energetskoj učinkovitosti putem Direktive o izmjeni (1) sastoje se od sljedećeg:

—	dodavanja novih pravnih odredaba koje se posebno primjenjuju na toplinsku energiju odnosno članaka 9.a, 9.b, 9.c, 10.a, 11.a i Priloga VII.a, i

—	uklanjanja toplinske energije iz područja primjene odredaba izvorne Direktive o energetskoj učinkovitosti (članci 9., 10., 11. i Prilog VII.).

Kad je riječ o mjerenju i obračunu električne energije, postojeće zakonodavstvo EU-a objedinjeno je u okviru preinake Direktive o tržištu električne energije, koja je isto tako donesena kao dio paketa Čista energija za sve Europljane.

Kad je riječ o plinu, u okviru revizije Direktive o energetskoj učinkovitosti zakonodavac (Europski parlament i Vijeće) je u članak 24. stavak 14. uvrstio klauzulu o preispitivanju kako bi se osiguralo da se slične izmjene razmotre na temelju procjene ili prijedloga Komisije najkasnije do 31. prosinca 2021.

Ukratko, revidiranom Direktivom o energetskoj učinkovitosti znatno su izmijenjene odredbe o mjerenju i obračunu u pogledu zahtjeva koji se primjenjuju na toplinsku energiju. Kad je riječ o električnoj energiji, te odredbe ostaju nepromijenjene do početka primjene novih odredaba iz preinačene Direktive o tržištu električne energije 1. siječnja 2021. (2); kad je riječ o plinu ostaju nepromijenjene sve dok i ako zakonodavac ne donese dodatne izmjene.

1.2.   Područje primjene i svrha ovog dokumenta

Cilj je ove Preporuke olakšati djelotvornu i usklađenu primjenu odredaba Direktive o energetskoj učinkovitosti koje se odnose na mjerenje i obračun toplinske energije. Njome se djelomično nadopunjavaju, a djelomično zamjenjuju smjernice koje je Komisija već objavila.

Smjernice Komisije o člancima od 9. do 11. iz 2013. (3) i dalje su relevantne za električnu energiju i plin jer odredbe o električnoj energiji i plinu iz izvorne Direktive o energetskoj učinkovitosti i dalje ostaju na snazi. Međutim, došlo je do znatnih izmjena ili pojašnjenja u pogledu toplinske energije, pa će stoga smjernice iz 2013. biti samo djelomično relevantne nakon isteka roka za prenošenje revidiranih odredaba (25. listopada 2020.) (4).

Komisija je objavila i posebne smjernice za zasebno mjerenje potrošnje toplinske energije u zgradama s više stanova (5). Opći pristup tih smjernica i dalje je na snazi, kao i brojne preporuke u njima.

1.3.   Pregled izmjena koje se odnose na mjerenje i obračun potrošnje toplinske energije

Glavne razlike uvedene revidiranom Direktivom o energetskoj učinkovitosti u odnosu na zahtjeve u pogledu mjerenja i obračuna opskrbe toplinskom energijom su sljedeće:

—

uvođenje pojma „krajnji korisnici” uz postojeći pojam „krajnji kupac”. To je učinjeno kako bi se pojasnilo da se prava na informacije o obračunu i potrošnji (članak 10.a) odnose i na potrošače koji nemaju pojedinačne ili izravne ugovore s dobavljačem energije za zajedničke sustave grijanja, hlađenja ili pripreme tople vode u zgradama s više stanova i višenamjenskim zgradama,

—	jasnija razlika između mjerenja i zasebnog mjerenja (članak 9.a odnosno članak 9.b),

—	izričit zahtjev državama članicama da objave kriterije, metodologije i postupke za odobravanje izuzeća od općeg zahtjeva u pogledu zasebnog mjerenja u zgradama s više stanova i višenamjenskim zgradama (članak 9.b stavak 1.),

—	pojašnjeni bezuvjetni zahtjev u pogledu zasebnog mjerenja potrošnje tople vode u kućanstvu u stambenim dijelovima novih zgrada s više stanova i višenamjenskim zgradama (članak 9.b stavak 2.),

—	novi obvezujući zahtjev državama članicama da osiguraju transparentna i javno dostupna pravila za raspodjelu troškova (članak 9.b stavak 3.),

—	uvođenje zahtjeva za očitanjem na daljinu za brojila i razdjelnike troškova grijanja (članak 9.c),

—	pojačani zahtjevi u pogledu učestalosti pružanja informacija o obračunu i potrošnji kad god su dostupni uređaji koji se mogu očitati na daljinu (dva ili četiri puta godišnje od 25. listopada 2020. te jednom mjesečno od 1. siječnja 2022.) (članak 10.a i Prilog VII.a),

—

uvođenje korisnijih i potpunijih informacija o obračunu koje se temelje na podacima o potrošnji prilagođenima u odnosu na klimatske uvjete, uključujući relevantne usporedbe i nove elemente kao što su informacije o povezanoj kombinaciji izvora energije i emisijama stakleničkih plinova te o dostupnim postupcima za podnošenje pritužbe ili alternativnim mehanizmima za rješavanje sporova (Prilog VII.a).

2.   OBVEZA MJERENJA (ČLANAK 9.a)

Novi članak 9.a sastoji se od dva stavka, a u svakom od njih navodi se zahtjev sličan onom u izvornoj Direktivi o energetskoj učinkovitosti, odnosno prvim podstavcima članka 9. stavka 1. i članka 9. stavka 3. Zajedno čine opću obvezu mjerenja opskrbe toplinskom energijom.

Članak 9.a stavak 1. sadržava opći zahtjev da krajnji kupci (6) dobiju brojila (7) koja točno odražavaju njihovu stvarnu potrošnju energije. Za razliku od članka 9. stavka 1. izvorne Direktive o energetskoj učinkovitosti, taj zahtjev ne podliježe nikakvim uvjetima. Navedena odredba ne uključuje zahtjev da brojila trebaju pružati informacije o stvarnom vremenu uporabe.

Članak 9.a stavak 2. sadržava konkretniji zahtjev u pogledu postavljanja brojila na izmjenjivaču topline ili mjestu isporuke ako se zgrada opskrbljuje toplinskom energijom iz centralnog izvora kojim se opslužuje više zgrada ili iz sustava centraliziranoga grijanja ili centraliziranog hlađenja.

Ta je odredba već navedena u članku 9. stavku 3. izvorne Direktive o energetskoj učinkovitosti.

Zahtjevi dviju prethodno navedenih odredaba u brojnim se situacijama preklapaju i dovode do istog ishoda: kada se krajnji kupac opskrbljuje toplinskom energijom isključivo za potrebe povezane s jednom zgradom (obično za grijanje prostora i pripremu tople vode u kućanstvu), kada je zgrada podijeljena na više jedinica od kojih svaka ima vlastiti izmjenjivač topline/podstanicu i kada je stanar svake jedinice krajnji kupac koji ima vlastiti izravni ugovor s mrežom centraliziranoga grijanja/hlađenja (8). U oba navedena slučaja odredbe članka 9.a podrazumijevaju potrebu postavljanja brojila na mjestu isporuke/izmjenjivaču topline za prostorije svakog pojedinačnog krajnjeg kupca.

Međutim, ti su zahtjevi i komplementarni. Potrošnja se u načelu može dogoditi izvan zgrade, na primjer za potrebe proizvodnje procesne topline na industrijskoj lokaciji. Na temelju članka 9.a stavka 1. i takva opskrba podliježe mjerenju. Slično tomu, neki krajnji kupci mogu se opskrbljivati za nekoliko zgrada. Na primjer, krajnji kupac može se opskrbljivati za više zgrada iz iste mreže centraliziranoga grijanja. Ako bi sve one bile povezane u mrežu preko jedne točke, samim člankom 9.a stavkom 1. zahtijevalo bi se postavljanje samo jednog brojila. Međutim, u takvim se slučajevima primjenjuje članak 9.a stavak 2., čija je namjena osigurati da se utvrđuje i individualna potrošnja svake zgrade (9). Još jedan primjer mogao bi biti velika lokacija, primjerice vojna baza, s vlastitim postrojenjem koje opskrbljuje više zgrada na lokaciji grijanjem, hlađenjem ili toplom vodom u kućanstvu. U tom bi slučaju bio relevantan članak 9.a stavak 2. (ali ne članak 9.a stavak 1.).

Situacije koje uključuju sustave za pohranu toplinske energije povlače posebna pitanja u pogledu primjene članka 9.a. Kao primjer može poslužiti situacija u kojoj je više krajnjih kupaca, krajnjih korisnika ili zgrada priključeno na sustav za pohranu toplinske energije vodonosnika (eng. aquifer thermal energy storage system, ATES) koji se opskrbljuje toplinom iz zajedničkog plitkog geotermalnog izvora. U takvom se slučaju sustav ne mora nužno smatrati sustavom centraliziranoga grijanja iz članka 9.a stavka 1. (10) niti centralnim izvorom grijanja ili tople vode u kućanstvu iz članka 9.a stavka 2. pod uvjetom:

—	da pojedinačne toplinske crpke moraju podići temperaturu dostavljene topline kako bi se mogla iskoristiti za grijanje prostora ili pripremu tople vode u kućanstvu, i

—	da energija potrebna za rad toplinskih crpki nije dio usluge, već ju je pojedinačno platio svaki krajnji kupac ili krajnji korisnik (11).

U tom se slučaju ne zahtijeva mjerenje topline niske temperature u skladu s člankom 9.a.

Isto tako, u slučaju da je takav sustav reverzibilan te osigurava i hlađenje, ne zahtijeva se mjerenje hlađenja dobivenog iz podzemnog skladišta u skladu s člankom 9.a ako je potrebno za sezonsku obnovu izvora topline ili ako se izvor hlađenja obnavlja isključivo kroz (sezonske) izmjene grijanja/hlađenja (12).

Konačno, posebna razmatranja mogu biti potrebna u situacijama kad se toplinska energija u obliku već pripremljene tople vode u kućanstvu isporučuje iz sustava centraliziranoga grijanja ili sličnog vanjskog izvora zgradi s više stanova ili višenamjenskoj zgradi u kojoj su stanari pojedinačni krajnji kupci dobavljača. U tom slučaju, s obzirom da se u Direktivi o energetskoj učinkovitosti ne navodi zahtijeva li se za toplu vodu u kućanstvu postavljanje brojila toplinske energije ili tople vode, brojila tople vode u slučaju pojedinačnih stanova mogu u načelu biti dovoljna ako se slavine ili ulazne cijevi u svakom stanu/jedinici smatraju mjestom isporuke. Međutim, time se pretpostavlja da je dobavljač energije isključivo odgovoran za gubitke topline koji nastaju do tih mjesta isporuke unutar zgrade. Ako to nije slučaj i uzimajući u obzir da gubici toplinske energije u mrežama centraliziranoga grijanja mogu biti znatni, bilo bi potrebno postaviti i brojilo toplinske energije na mjestu gdje prestaje odgovornost dobavljača. U suprotnom krajnji kupci neće moći utvrditi odgovara li obračun stvarnoj potrošnji energije: dobavljač može tvrditi da su gubici nastali unutar zgrade, izvan njegove odgovornosti, a bez brojila toplinske energije neće biti moguće provjeriti u kojoj mjeri je to točno.

3.   OBVEZA ZASEBNOG MJERENJA (ČLANAK 9.b STAVAK 1.)

Kako je objašnjeno u uvodnoj izjavi 31. Direktive o izmjeni, prava povezana s obračunom i informacije o obračunu ili potrošnji trebale bi se odnositi na potrošače grijanja, hlađenja ili tople vode u kućanstvu iz centralnog izvora, čak i ako ne postoji izravan pojedinačan ugovorni odnos s dobavljačem energije. Pojam „zasebno mjerenje” uveden je radi pojašnjenja tog aspekta zakonodavstva, a odnosi se na mjerenje potrošnje u pojedinačnim jedinicama u zgradama s više stanova ili višenamjenskim zgradama ako se te jedinice opskrbljuju iz centralnog izvora i ako stanari (13) nemaju izravan ili pojedinačan ugovor s dobavljačem energije (14).

Zasebno mjerenje zahtijeva se kao opće pravilo, ovisno o određenim uvjetima u skladu s člankom 9.b. Ono je već bilo obuhvaćeno člankom 9. stavkom 3. drugim podstavkom izvorne Direktive o energetskoj učinkovitosti u skladu s kojim je rok za uvođenje zasebnog mjerenja bio 31. prosinca 2016. Taj rok nije naveden u revidiranom tekstu zato što je već prošao.

Zahtjev utvrđen novim člankom 9.b u biti je jednak zahtjevu iz izvorne Direktive o energetskoj učinkovitosti. Međutim, navedeno je nekoliko pojašnjenja koja su objašnjena u nastavku.

Prvo, sada je u tekstu prvog podstavka jasnije navedena narav uvjeta pod kojima je zasebno mjerenje obvezno, i to „…ako je to tehnički izvedivo i troškovno učinkovito u smislu razmjernosti u odnosu na potencijalne uštede energije”. To se odražava i u uvodnoj izjavi 30. u kojoj se navodi da „…troškovna učinkovitost zasebnog mjerenja ovisi o tome jesu li povezani troškovi razmjerni potencijalnoj uštedi energije” te da „…pri procjeni je li zasebno mjerenje troškovno učinkovito, može se uzeti u obzir i učinak ostalih konkretnih, planiranih mjera u određenoj zgradi, poput bilo koje buduće obnove”. Tim se pojašnjenjem potvrđuje pristup iz posebnih smjernica koje je Komisija objavila kako bi se državama članicama pomoglo da primijene relevantne uvjete (15) pri provedbi izvorne Direktive o energetskoj učinkovitosti.

Drugo, u odredbi se sada navodi obveza država članica da jasno odrede i objave „opće kriterije, metodologije i/ili postupke” za utvrđivanje tehničke neizvedivosti ili troškovne neučinkovitosti. To je isto tako u skladu s pristupom iz prethodno navedenih posebnih smjernica. Komisija je dosljedno smatrala nužnim da države članice trebaju izričito navesti kako se uvjeti provode i kako se primjenjuju u praksi (16).

4.   POSEBNA OBVEZA ZASEBNOG MJERENJA POTROŠNJE TOPLE VODE U KUĆANSTVU U STAMBENIM DIJELOVIMA NOVIH ZGRADA (ČLANAK 9.b STAVAK 2.)

Zasebno mjerenje potrošnje tople vode u kućanstvu zahtijeva se kao opće pravilo, ovisno o uvjetima tehničke izvedivosti i troškovne učinkovitosti u skladu s člankom 9.b stavkom 1. Međutim, u članku 9.b stavku 2. navodi se stroži, bezuvjetni zahtjev koji se odnosi na poseban slučaj novih zgrada s više stanova i stambenih dijelova novih višenamjenskih zgrada koje su opremljene centralnim izvorom grijanja za toplu vodu u kućanstvu ili koje se opskrbljuju toplom vodom u kućanstvu iz sustava centraliziranoga grijanja.

Obrazloženje tog strožeg zahtjeva jest to da se u takvim situacijama može općenito pretpostaviti da je zasebno mjerenje tople vode u kućanstvu tehnički izvedivo i troškovno učinkovito. U novim zgradama s više stanova i stambenim dijelovima novih višenamjenskih zgrada može se pretpostaviti da su dodatni troškovi mjerenja potrošnje tople vode u kućanstvu u pojedinačnim stambenim objektima ograničeni jer se odgovarajuće mjere mogu poduzeti već u fazi izgradnje. Istovremeno, nema posebnog razloga očekivati da će se potražnja za toplom vodom u kućanstvu sustavno ili znatno smanjiti s vremenom, tako da se može očekivati kako će koristi od poticanja učinkovitih ponašanja putem obračuna na temelju potrošnje i povratnih informacija (u pogledu mogućih ušteda) i dalje biti znatne.

U revidiranoj Direktivi o energetskoj učinkovitosti ne navodi se što čini „novu” zgradu u smislu članka 9.b stavka 2. S jedne strane, stanari novoizgrađenih zgrada koje su po prvi put dostupne za stanovanje nakon isteka roka za prenošenje (tj. 25. listopada 2020.) mogli bi očekivati da će zgrada biti opremljena mjernim uređajima. S druge strane, mjerenje možda nije bilo planirano ako su zahtjevi za izdavanje građevinskih dozvola podneseni prije prenošenja na nacionalnoj razini. Stoga države članice mogu pri prenošenju te odredbe procijeniti opseg u kojem je moguće ili razumno ispuniti očekivanja. U svakom slučaju, nove zgrade za koje su zahtjevi za izdavanje građevinskih dozvola podneseni nakon isteka roka za prenošenje obuhvaćene su područjem primjene zahtjeva iz članka 9.b stavka 2. i moraju biti opremljene brojilima.

Taj se zahtjev odnosi na brojilo, ali se ne navodi bi li to trebalo biti brojilo tople vode ili brojilo toplinske energije. Ako pojedinačne jedinice imaju vlastitu podstanicu koja osigurava grijanje prostora i energiju za pripremu tople vode u kućanstvu koja se odvija u jedinici te ako se mjeri ukupna potrošnja energije svake podstanice, zahtjev iz članka 9.b stavka 2. je ispunjen. Drugim riječima, ako se priprema tople vode u kućanstvu odvija u svakoj jedinici korištenjem toplinske energije iz centralnog izvora ili podstanice sustava centraliziranoga grijanja, povezana potrošnja energije može se mjeriti zajedno s potrošnjom koja se odnosi na grijanje prostora.

5.   PRAVILA ZA RASPODJELU TROŠKOVA GRIJANJA (ČLANAK 9.b STAVAK 3.)

U slučaju primjene sustava zasebnog mjerenja, vrijednosti mjerenja ili indeksi dobiveni očitanjem pojedinačnih uređaja (bilo da su to brojila ili razdjelnici troškova grijanja) upotrebljavaju se za raspodjelu ukupnih troškova na pojedinačne prostore obuhvaćene sustavom. To se može učiniti na više načina, pri čemu ne postoji jedan najbolji način (17), barem ne za grijanje ili hlađenje prostora u uobičajenom slučaju zgrada s više stanova ili višenamjenskih zgrada u kojima pojedinačne jedinice nisu toplinski neovisne, tj. u kojima se toplinski tokovi preko unutarnjih zidova ne mogu zanemariti u odnosu na tokove preko ovojnice zgrade (vanjski zidovi, krov itd.).

Međutim, primjena metoda za raspodjelu troškova za koje se smatra da su pravedne i temelje se na pouzdanim načelima znatno olakšava prihvaćanje među korisnicima. Stoga, kako je navedeno u uvodnoj izjavi 32. Direktive o izmjeni, transparentnost računanja individualne potrošnje toplinske energije može olakšati provedbu zasebnog mjerenja. U izvornoj Direktivi o energetskoj učinkovitosti donošenje takvih nacionalnih pravila nije bilo obvezno te je samo približno dvije trećine država članica donijelo takva pravila. Revidiranom Direktivom o energetskoj učinkovitosti sada se od država članica zahtijeva da imaju transparentna, javno dostupna nacionalna pravila za raspodjelu troškova (18).

Točnije, u članku 9.b stavku 3. navodi se da „[a]ko se zgrade s više stanova ili višenamjenske zgrade opskrbljuju iz sustava centraliziranoga grijanja ili centraliziranog hlađenja ili ako u takvim zgradama prevladavaju vlastiti zajednički sustavi grijanja ili hlađenja, države članice osiguravaju da imaju transparentna, javno dostupna nacionalna pravila za raspodjelu troškova potrošnje grijanja, hlađenja i tople vode u kućanstvu u takvim zgradama kako bi osigurale transparentnost i točnost izračunavanja individualne potrošnje”. Budući da se u velikoj većini država članica mogu naći zgrade koje ispunjavaju barem jedan od tih uvjeta, velika većina država članica morat će donijeti takva pravila ili učiniti postojeća pravila dostupnima javnosti do 25. listopada 2020.

Važno je istaknuti da se u nacionalnim pravilima za raspodjelu troškova ne mora nužno utvrditi svaka pojedinost načina raspodjele troškova. Države članice mogu se odlučiti samo utvrditi okvir kojim se određuju ključna načela ili parametri, a regionalnim ili lokalnim tijelima ili čak dionicima pojedinačnih zgrada ostaviti određeni stupanj fleksibilnosti da utvrde dodatne pojedinosti ili se dogovore o njima.

Međutim, bez obzira na razinu detalja, pravila bi trebala biti osmišljena tako da ne ugrožavaju postizanje određenih ciljeva povezanih s Direktivom o energetskoj učinkovitosti. Konkretno, pravilima za raspodjelu troškova mora se osigurati da načelo obračuna na temelju stvarne potrošnje u praksi nije ugroženo preslabom vezom između rezultata očitanja uređaja određenog krajnjeg korisnika i njegovim/njezinim konačnim računom. Ako se pri izračunu udjela pojedinačnih stanara u ukupnim troškovima premalo pažnje pridaje pojedinačnim očitanjima, time se ugrožava predviđeni poticaj za učinkovito korištenje energije. S druge strane, jednako je važno da ta veza nije prejaka u situacijama kada potrošnja svakog korisnika nije potpuno neovisna od potrošnje drugih korisnika te kada bi ishod mogao biti vrlo različita raspodjela troškova na pojedinačne jedinice u zgradi. Različita raspodjela troškova može stvoriti ili pogoršati podjelu poticaja među stanarima u pogledu ulaganja u energetsku učinkovitost na razini cijele zgrade (kao što su poboljšanja ovojnice zgrade). Ako su nacionalna pravila država članica za raspodjelu troškova osmišljena tako da ne ublažavaju taj rizik, Komisija smatra da bi to moglo biti u suprotnosti s člankom 19. Direktive o energetskoj učinkovitosti, kojim se države članice obvezuju na ocjenjivanje i poduzimanje odgovarajućih mjera u pogledu podjele poticaja između vlasnika i/ili stanara zgrade. Kako je već navedeno, ne postoji jedan pravilan način raspodjele troškova, ali dobro osmišljena pravila jamče ravnotežu između poticaja za stanare kao pojedince te za stanare kao zajednicu. Pravila za raspodjelu koja nisu postigla takvu ravnotežu i omogućuju ekstremne ishode mogu time ugroziti postizanje ciljeva iz članka 9.b odnosno članka 19. Mogući alati koje neke države članice upotrebljavaju za postizanje takvih ishoda uključuju dopuštene raspone udjela troškova prema pojedinačnim očitanjima, najveća dopuštena ograničenja za odstupanja pojedinačnih računa od prosjeka zgrade ili faktore korekcije koji odražavaju nepovoljan položaj prirodno hladnijih/izloženijih stanova unutar zgrade.

U tom kontekstu, Komisija naglašava da se obveza iz članka 10.a u pogledu obračuna koji treba biti utemeljen na stvarnoj potrošnji ili rezultatima očitanja razdjelnika troškova grijanja ne bi trebala tumačiti na način da se obračun mora temeljiti isključivo na rezultatima očitanja takvih uređaja. U zgradama s više stanova i višenamjenskim zgradama postoje valjani, objektivni razlozi zašto se raspodjela troškova ne bi trebala temeljiti isključivo na rezultatima takvih očitanja ili razmjerno njima, barem kad je riječ o grijanju i hlađenju prostora (vidjeti bilješku 16.). Sudu su krajem 2017. podnesena dva zahtjeva za prethodnu odluku o pitanjima koja su potencijalno relevantna za to pitanje (19). U zaključcima nezavisnog odvjetnika o tim spojenim predmetima, koji su predstavljeni 30. travnja 2019., iznose se slični argumenti o tom pitanju (20).

6.   OČITANJE NA DALJINU (ČLANAK 9.c)

6.1.   Prijelaz na uređaje koji se mogu očitati na daljinu

U skladu s prijedlogom Komisije posebni je cilj revizije Direktive o energetskoj učinkovitosti bio „[o]snažiti potrošače toplinske energije kroz pružanje poboljšanih i dovoljno čestih povratnih informacija o njihovoj potrošnji, među ostalim iskorištavanjem prednosti tehnološkog napretka” (21).

Zbog toga revidirana Direktiva o energetskoj učinkovitosti sadržava nove zahtjeve u pogledu promicanja upotrebe uređaja koji se mogu očitati na daljinu kao ključnih pokretača za pružanje krajnjim korisnicima čestih povratnih informacija o njihovoj potrošnji.

U Direktivi o izmjeni nije u tehničkom smislu definirano što čini uređaj koji se može očitati na daljinu. U uvodnoj izjavi 33. Direktive (EU) 2018/2002 navodi se da „[u]ređaji koji se mogu očitati na daljinu ne zahtijevaju pristup pojedinačnim stanovima ili jedinicama kako bi se očitali”. Međutim, to bi se trebalo tumačiti kao najmanju zajedničku značajku uređaja koji se mogu očitati na daljinu, a ne nužno kao jedinu značajku. U uvodnoj izjavi 33. se isto tako navodi da su „[d]ržave članice slobodne […] odlučiti hoće li se tehnologije za očitanje u prolasku smatrati očitanjem na daljinu”. To je važna odluka za države članice jer njihov izbor izravno utječe na to kako bi trebale prenijeti i provesti zahtjeve iz članka 9.c i Priloga VII.a. Na primjer, ako država članica odluči da se takozvane tehnologije za očitanje u prolasku smatraju očitanjem na daljinu, mogla bi smatrati da su takve tehnologije dovoljne za ispunjavanje obveza u pogledu uvođenja očitanja na daljinu iz članka 9.c. Međutim, to bi isto tako značilo da je u zgradama opremljenima takvim sustavima ispunjen uvjet koji uzrokuje obvezu čestog pružanja informacija iz točke 2. Priloga VII.a. Drugim riječima, ako se uređaj smatra uređajem koji se može očitati na daljinu za potrebe članka 9.c, tada se mora smatrati takvim i za potrebe točke 2. Priloga VII.a.

Suprotno tomu, ako država članica odluči da se tehnologije za očitanje u prolasku ne smatraju očitanjem na daljinu, morala bi osigurati ispunjenje zahtjeva u vezi s postavljanjem drugih naprednijih ili dodatnih uređaja ili sustava u skladu s člankom 9.c (22). U toj bi situaciji uvjet koji uzrokuje obvezu čestog pružanja informacija iz točke 2. Priloga VII.a. bio ispunjen samo ako i kada su uvedeni sustavi potonje vrste.

Pri odlučivanju hoće li se tehnologije za očitanje u prolasku smatrati očitanjem na daljinu, države članice mogu tu odluku razmotriti prema objektivnim parametrima kao što su predmetne vrste energetskih usluga ili uređaja, vrsta ili lokacija predmetnih zgrada te upotrebljavaju li se uređaji za mjerenje ili zasebno mjerenje. Na primjer, uređaji za očitanje u prolasku mogli bi se smatrati uređajima koji se mogu očitati na daljinu za potrebe mjerenja opskrbe iz mreže centraliziranog hlađenja, ali ne i za potrebe mjerenja opskrbe iz mreže centraliziranoga grijanja. Ako države članice odluče napraviti razliku na temelju takvih parametara, trebale bi osigurati da su primjenjiva pravila jasna, jednostavna za priopćavanje i razumljiva.

Sudionicima na tržištu važno je da države članice svoje nacionalne odluke o tome smatraju li se tehnologije za očitanje u prolasku očitanjem na daljinu donesu i priopće što je prije moguće tijekom postupka prenošenja, a u svakom slučaju prije 25. listopada 2020. U suprotnom, vlasnicima zgrada i pružateljima usluga koji se pripremaju za nove ugradnje nakon tog datuma neće biti jasno koji će se točno funkcionalni zahtjevi primjenjivati. U nedostatku takvih odluka oni se naravno mogu za svaki slučaj odlučiti za rješenja koja se mogu očitati na daljinu, a koja se ne oslanjaju na tehnologiju za očitanje u prolasku.

Ni pravne odredbe ni prethodno navedena razmatranja nemaju cilj uvesti hijerarhijski odnos između tehnologija koje se temelje na očitanju u prolasku i tehnologija koje se temelje na drugim komunikacijskim infrastrukturama. Budući da bi se odlukom da se tehnologije očitanja u prolasku smatraju uređajima koji se mogu očitati na daljinu povećao raspon uređaja koji se u predmetnoj državi članici mogu upotrijebiti za usklađenost s člankom 9.c te bi se u tom smislu mogla smatrati najmanje zahtjevnom opcijom, to bi isto tako utjecalo na usklađenost s točkom 2. Priloga VII.a, što bi vrlo vjerojatno bilo zahtjevnije. Međutim, države članice mogle bi uzeti u obzir da tehnologije za očitanje u prolasku obično imaju ograničenu učestalost kojom se podaci mogu realno i troškovno učinkovito prikupljati, čime se ograničavaju potencijalne dodatne usluge i povezane koristi koje mogu proizaći iz uređaja. Na primjer, u slučaju mreže centraliziranoga grijanja u kojoj se podaci o mjerenju automatski prenose/prikupljaju na satnoj ili dnevnoj osnovi, takvi će podaci u smislu njihove moguće upotrebe za optimizaciju rada sustava, otkrivanje grešaka, usluge upozoravanja itd. imati veću vrijednost od podataka o mjerenju koji se u slučaju tehnologija za očitanje u prolasku prikupljaju na mjesečnoj osnovi.

6.2.   Uređaji ugrađeni nakon 25. listopada 2020.

Člankom 9.c revidirane Direktive o energetskoj učinkovitosti zahtijeva se postupno uvođenje brojila i razdjelnika troškova grijanja koji se mogu očitati na daljinu „za potrebe članaka 9.a i 9.b”, odnosno neovisno o tome upotrebljavaju li se ti uređaji za mjerenje ili zasebno mjerenje.

Prijelaz na uređaje koji se mogu očitati na daljinu potiče se na dva različita načina. Prvi je utvrđen u članku 9.c stavku 1. u kojem se navodi da brojila i razdjelnici troškova grijanja ugrađeni nakon 25. listopada 2020. moraju biti uređaji koji se mogu očitati na daljinu. Taj zahtjev znači da će, na primjer, brojila ugrađena nakon tog datuma na svim novim ili postojećim mjestima priključenja na mrežu centraliziranoga grijanja morati biti uređaji koji se mogu očitati na daljinu. To isto tako znači će brojila toplinske energije, brojila tople vode u kućanstvu ili razdjelnici troškova grijanja ugrađeni nakon tog datuma kao dio sustava zasebnog mjerenja morati biti uređaji koji se mogu očitati na daljinu (međutim, vidjeti napomene u odjeljku 6.3. u nastavku).

U članku 9.c stavku 1. navodi se da se „[u]vjeti tehničke izvedivosti i troškovne učinkovitosti iz članka 9.b stavka 1. i dalje primjenjuju”. To se ne bi trebalo tumačiti kao da je sama obveza očitanja na daljinu, kako je predviđena člankom 9.c stavkom 1., uvjetovana takvim kriterijima ili im podliježe. Tom se izjavom pojašnjava da, u kontekstu ugradnje sustava zasebnog mjerenja u zgradi (što je predmet članka 9.b stavka 1. na koji se upućuje u članku 9.c stavku 1.) nakon 25. listopada 2020., tehnička izvedivost i troškovna učinkovitost i dalje ostaju valjani razlozi za utvrđivanje izuzeća od općeg zahtjeva u pogledu zasebnog mjerenja, posebno zato što zahtjev za očitanjem na daljinu koji se primjenjuje nakon tog datuma može u nekim slučajevima utjecati na mjeru u kojoj je jedan ili drugi kriterij ispunjen. Situacija u kojoj bi to moglo biti relevantno bila bi situacija kada je postojeći sustav zasebnog mjerenja u zgradi dosegao svoj tehnički vijek trajanja i treba ga zamijeniti ili kada se sustav treba po prvi put ugraditi. U takvim bi situacijama bilo opravdano ocijeniti kriterije iz članka 9.b stavka 1. radi utvrđivanja bi li, uzimajući u obzir zahtjev za očitanjem na daljinu, zasebno mjerenje kao cjelina bilo tehnički izvedivo i troškovno učinkovito. Drugim riječima, upućivanje u članku 9.c stavku 1. na „[uvjete] …iz članka 9.b stavka 1.” trebalo bi tumačiti ne kao odvojeni uvjet koji se odnosi na značajke uređaja, već kao dio opće procjene iz članka 9.b stavka 1.

6.3.   Zamjena ili dodavanje pojedinačnih uređaja za zasebno mjerenje u postojećim instalacijama

Posebno se pitanje može pojaviti u pogledu situacija kada je potrebno postojeći, već ugrađeni uređaj prijevremeno zamijeniti zbog kvara, nestanka ili neispravnog rada. U načelu, i u takvim se slučajevima primjenjuje članak 9.c stavak 1. Međutim, ako je uređaj koji treba dodati ili zamijeniti jedan od više uređaja koji zajedno čine sustav zasebnog mjerenja u nekoj zgradi, u određenim posebnim okolnostima može biti nemoguće ili besmisleno zamijeniti neispravne ili nestale uređaje uređajima koji se mogu očitati na daljinu:

—

kad je riječ o instalacijama razdjelnika troškova grijanja, svi uređaji u određenoj instalaciji zasebnog mjerenja moraju biti iste vrste i od istog proizvođača u skladu s europskim normama (23). U slučaju razdjelnika troškova grijanja koji se temelje na načelu isparavanja, alternativna rješenja koja se mogu očitati na daljinu jednostavno nisu dostupna kao tehnička mogućnost,

—

u slučaju elektroničkih razdjelnika troškova grijanja, verzija modela koji se upotrebljava u zgradi, a koja se može očitati na daljinu možda nije uvijek dostupna, ali čak i da jest, ta bi mogućnost bila ograničena ili neupotrebljiva jer su podaci iz ostalih uređaja za zasebno mjerenje koji su potrebni za izradu izračuna raspodjele troškova ionako dostupni u manje čestim vremenskim razmacima nakon ručnih očitavanja,

—	ista situacija nastaje u slučaju dodavanja radijatora u stanu u zgradi opremljenoj razdjelnicima troškova grijanja koji se ne mogu očitati na daljinu,

—	slično se pitanje može pojaviti i u slučaju zamjene ili dodavanja pojedinačnih brojila toplinske energije ili tople vode u zgradi koja ima zasebno mjerenje, ali ostala brojila nisu uređaji koji se mogu očitati na daljinu.

Komisija stoga smatra da, u prethodno navedenim posebnim okolnostima, članak 9.c stavak 1. ne bi trebalo tumačiti kao zabranu zamjene pojedinačnih uređaja uređajima koji se ne mogu očitati na daljinu kada su oni dio sustava zasebnog mjerenja koji se temelji na uređajima koji se ne mogu očitati na daljinu, čak i nakon isteka roka iz članka 9.c stavka 1.

S druge strane, u slučaju potrebe za pojedinačnim zamjenama u zgradi opremljenoj uređajima koji se ne mogu očitati na daljinu, isto bi tako trebalo uzeti u obzir zahtjev iz članka 9.c stavka 2. da se svi uređaji i instalacije moraju naknadno prilagoditi tako da se mogu očitati na daljinu do 1. siječnja 2027. (vidjeti odjeljak u nastavku); ako zamjene nisu uređaji koji se mogu očitati na daljinu, s približavanjem roka 2027. raste rizik da će oni predstavljati nepovratne troškove.

6.4.   Postojeće instalacije

U članku 9.c stavku 2. navodi se da „[b]rojila i razdjelnici troškova grijanja koji se ne mogu očitati na daljinu, ali su već postavljeni, moraju se naknadno prilagoditi tako da se mogu očitati na daljinu ili zamijeniti uređajima koji se mogu očitati na daljinu do 1. siječnja 2027., osim ako dotična država članica dokaže da to nije troškovno učinkovito”.

Cilj je tog zahtjeva osigurati da će svi krajnji korisnici prostora koji imaju mjerenje ili zasebno mjerenje s vremenom ostvariti koristi koje proizlaze iz uređaja koji se mogu očitati na daljinu, posebno u pogledu pružanja informacija najmanje jednom mjesečno (vidjeti odjeljak 9.), nepostojanja redovite potrebe da se bude kod kuće radi davanja pristupa osobi koja očitava brojilo te, kad je to primjenjivo, svih dodatnih usluga koje omogućuju takvi uređaji (npr. upozorenja na curenje tople vode).

S obzirom na to, mogućnost odstupanja od tog zahtjeva mora se tumačiti vrlo restriktivno i sva bi odstupanja trebala biti konkretna, opravdana i dokumentirana.

Rok 2027. – više od deset godina nakon što je objavljen prijedlog Komisije – utvrđen je kako bi se smanjio rizik od nastanka nepovratnih troškova zbog potrebe zamjene uređaja znatno prije nego što su amortizirani. Brojni uređaji se u svakom slučaju zamjenjuju u tom razdoblju zbog tehničkih razloga. Velika većina novih razdjelnika troškova grijanja koji se danas ugrađuju su elektronički i obično se trebaju zamijeniti u roku od deset godina zbog ograničenog životnog vijeka baterija. Kad je riječ o brojilima, većina država članica propisuje zahtjeve u pogledu umjeravanja, što u praksi obično znači da se brojila zamjenjuju svakih deset godina ili kraće. Ako su uređaji stariji od deset godina, obično su u svakom slučaju dosegli svoj ekonomski vijek trajanja i već su amortizirani.

Zbog toga se nepovratni troškovi povezani s postojećim uređajima ne mogu smatrati odgovarajućim opravdanjem za odstupanje od zahtjeva za očitanjem na daljinu. Morale bi postojati i dodatne posebne okolnosti. Jedan primjer u kojem bi se moglo dokazati da usklađenost nije troškovno učinkovita bio bi kada je zgrada izgrađena od materijala koji sprečavaju pravilan rad bežičnih tehnologija koje će biti dostupne 2026., a ugradnja alternativnih žičnih rješenja bila bi nerazmjerno skupa (na primjer, ako se u zidovima i podnim pločama nalaze velike količine željeza).

6.5.   Razmatranja u pogledu provjere i provedbe

U skladu s člankom 13. Direktive o energetskoj učinkovitosti, države članice dužne su „…utvrditi pravila o sankcijama primjenjivima u slučaju nepoštovanja nacionalnih odredaba donesenih u skladu s člancima od 7. do 11.” te „…poduzeti mjere potrebne za osiguravanje njihove provedbe”. Predviđene sankcije moraju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće.

Kao posljedica izmjene Direktive o energetskoj učinkovitosti područje primjene te obveze sada obuhvaća neke postojeće i neke nove odredbe, među ostalim i nove zahtjeve za očitanjem na daljinu u članku 9.c (24).

Stoga će države članice u okviru svoje šire odgovornosti i nastojanja da osiguraju učinkovitu primjenu i provedbu Direktive morati razmotriti i kako će osigurati provjeru usklađenosti s novim zahtjevima za očitanjem na daljinu. Pritom mogu razmotriti mogu li se postojeći postupci povezani s Direktivom o energetskim svojstvima zgrada (25) ili nacionalni postupci prilagoditi u tu svrhu. Međutim, zahtjevi za očitanjem na daljinu ne primjenjuju se samo na nove zgrade (za koje su obično potrebne građevinske dozvole) ili na postojeće zgrade koje se prodaju ili iznajmljuju novom stanaru (za koje se zahtijevaju energetski certifikati u skladu s Direktivom o energetskim svojstvima zgrada) te se primjenjuju bez obzira na veličinu zgrade ili kapacitet instalacije grijanja. To znači da postojeći postupci povezani s građevinskim dozvolama, inspekcijskim pregledima sustava grijanja, ventilacije i klimatizacije (HVAC) ili oznakama energetske učinkovitosti/energetskim certifikatima ne moraju nužno biti dovoljni za provjeru usklađenosti s novim zahtjevima.

Kad je riječ o prijelazu na brojila koja se mogu očitati na daljinu za potrebe članka 9.a stavka 1., jedna bi mogućnost mogla biti da države članice obvežu operatore sustava centraliziranoga grijanja i hlađenja te operatore svih ostalih instalacija koje toplinskom energijom opskrbljuju više zgrada da dokumentiraju usklađenost i/ili redovito izvješćuju o udjelu mjesta priključenja u njihovoj mreži koja se mjere brojilima koja se mogu očitati na daljinu. Budući da bi taj udio u načelu (26) trebao doseći 100 % najkasnije do 1. siječnja 2027., države članice mogle bi pratiti brojke radi provjere je li prije isteka roka ostvaren dovoljan napredak prema usklađenosti.

U slučaju zasebnog mjerenja mogle bi se predvidjeti slične obveze za odgovorne stranke, ali kako se to tko su te stranke razlikuje od jedne do druge države članice i može ovisiti o vrsti stanarskog prava ili vlasništva, može biti odgovarajuće primijeniti kombinaciju pristupa. Ako države članice imaju sustav za utvrđivanje ili registraciju pružatelja usluga zasebnog mjerenja, takvi sustavi mogli bi pomoći pri utvrđivanju operatora od kojih bi se moglo troškovno učinkovito prikupljati informacije o vrsti opreme ugrađene u svaku zgradu pod njihovim upravljanjem.

7.   INFORMACIJE O OBRAČUNU I POTROŠNJI (ČLANAK 10.a)

7.1.   Pojmovi „krajnji korisnici” i „krajnji kupci”

Jedno od ključnih pojašnjenja u revidiranoj Direktivi o energetskoj učinkovitosti proizlazi iz uvođenja pojma „krajnji korisnici” u članku 10.a, kojim se nadopunjuje postojeći pojam „krajnji kupci”.

U izvornoj Direktivi o energetskoj učinkovitosti „krajnji kupac” definiran je kao „fizička ili pravna osoba koja kupuje energiju za vlastitu krajnju potrošnju” (27). Međutim, područje primjene te definicije bilo je predmet različitih tumačenja. U svojim Smjernicama iz 2013. Komisija je tvrdila da bi i pojedinačne krajnje korisnike/kućanstva u zgradama s više stanova koje imaju zajedničke sustave i ugovore za opskrbu energijom trebalo smatrati krajnjim kupcima (28). Međutim, kako je navedeno u uvodnoj izjavi 31. revidirane Direktive o energetskoj učinkovitosti, „definicija pojma ‚krajnji kupac’ odnosi [se] samo [na] fizičke ili pravne osobe koje kupuju energiju na temelju izravnog pojedinačnog ugovora s dobavljačem energije. Za potrebe relevantnih odredaba stoga bi trebalo uvesti pojam ‚krajnji korisnik’ za upućivanje na širu skupinu potrošača koji bi, pored krajnjih kupaca koji kupuju energiju za grijanje, hlađenje ili toplu vodu u kućanstvu za vlastitu krajnju uporabu, trebao obuhvaćati i stanare pojedinačnih zgrada ili pojedinačnih jedinica u zgradama s više stanova ili višenamjenskim zgradama ako se te jedinice opskrbljuju iz centralnog izvora i ako stanari nemaju izravan ili pojedinačan ugovor s dobavljačem energije.”

Zbog toga se operativnim zahtjevom iz članka 10.a stavka 1. upućuje na „krajnje korisnike” i pojašnjava da su to:

(a)	fizičke ili pravne osobe koje kupuju energiju za grijanje, hlađenje ili toplu vodu u kućanstvu za vlastitu krajnju uporabu (takvi su krajnji korisnici ujedno i krajnji kupci prema definiciji iz članka 2. točke 23.); ili

(b)	fizičke ili pravne osobe koje se koriste pojedinačnom zgradom ili jedinicom u zgradi s više stanova ili višenamjenskoj zgradi koja se opskrbljuje grijanjem, hlađenjem ili toplom vodom u kućanstvu iz centralnog izvora, bez postojanja izravnog ili pojedinačnog ugovora s dobavljačem energije.

Vrijedi istaknuti da pojam krajnjih korisnika obuhvaća krajnje kupce. Stoga, ako se u odredbama upućuje na krajnje korisnike, to ne bi trebalo tumačiti kao isključivanje krajnjih kupaca.

To pojašnjenje znači da, u skladu s revidiranom Direktivom o energetskoj učinkovitosti, sada i potrošači koji imaju zasebno mjerenje imaju pravo na obračun na temelju potrošnje (29) i na informacije o potrošnji.

Za potrebe članaka 9.a, 9.c, 10.a i 11.a u kontekstu zgrade s više stanova ili višenamjenske zgrade koja se opskrbljuje iz sustava centraliziranoga grijanja ili hlađenja ili iz sličnog centralnog izvora na temelju jednog ugovora s dobavljačem energije, tko je stvarno „krajnji kupac” može se razlikovati od slučaja do slučaja. Ako zgrada ima jednog vlasnika, taj će vlasnik obično, ali ne nužno, biti ugovorna stranka u ugovoru o opskrbi s dobavljačem energije. Slično tomu, ako postoji više vlasnika, udruženje ili zajednica suvlasnika često će, ali ne uvijek, biti ugovorna stranka u odnosu na dobavljača energije. U nekim situacijama vlasnici delegiraju određene zadaće trećim osobama ili predstavniku kao što je poduzeće za upravljanje (u nekim se državama naziva „upravitelj”), a te osobe isto tako mogu biti ugovorna stranka u odnosu na dobavljača energije. Ako su vlasnici iznajmili jedinice, stanari mogu, ali i ne moraju imati ugovorni odnos s dobavljačem energije.

Pri prenošenju revidirane Direktive države članice morat će uzeti u obzir raznolikost relevantnih situacija u njihovoj nadležnosti. Međutim, bez obzira na to koji subjekt ili tijelo kupuje energiju zajednički u ime stanara zgrade, važno je da je provedba organizirana tako da se informacije koje se zahtijevaju u Prilogu VII.a stvarno pružaju i da se mogu iskoristiti kao osnova za informiranje stanara svakog stana/jedinice. Činjenicu da se definicija „krajnjeg kupca” odnosi na osobu koja kupuje energiju „za vlastitu krajnju uporabu” ne bi, na primjer, trebalo tumačiti kao da krajnji kupac ne postoji u situacijama kada je delegirano poduzeće za upravljanje ili „upravitelj” stvarna ugovorna stranka u odnosu na dobavljača energije za zgradu.

7.2.   Tko je odgovoran za informacije o obračunu i potrošnji?

U Direktivi o energetskoj učinkovitosti ne navodi se tko je odgovoran za pružanje krajnjim korisnicima informacija o obračunu i potrošnji iz članka 10.a. Za krajnje korisnike koji su i krajnji kupci (te kupuju energiju od dotičnog dobavljača energije) čini se najlogičnijim da za pružanje informacija bude odgovoran dobavljač energije. S druge strane, dobavljač energije možda nije u najboljem položaju da bude odgovoran za informiranje krajnjih korisnika s kojima nema izravan ili pojedinačan ugovorni odnos. Stoga se u članku 10.a stavku 3. revidirane Direktive o energetskoj učinkovitosti izričito navodi da „[d]ržave članice odlučuju o tome tko će biti odgovoran za pružanje informacija iz stavaka 1. i 2. krajnjim korisnicima koji nemaju izravan ili pojedinačan ugovor s dobavljačem energije.” Koji su subjekti u najboljem položaju za informiranje krajnjih korisnika ovisit će o nacionalnim okolnostima i posebnim situacijama u pogledu stanarskog prava. Potencijalni kandidati mogli bi biti vlasnici zgrada, upravitelji zgrada, delegirana poduzeća za upravljanje ili pružatelji usluga, udruženja vlasnika itd. Pri prenošenju revidirane Direktive države članice trebaju osigurati da je odgovornost za informiranje krajnjih korisnika jasno definirana u svim relevantnim situacijama.

7.3.   Obračun na temelju stvarne potrošnje

Člankom 10.a od država članica zahtijeva se da osiguraju „da su informacije o obračunu i potrošnji pouzdane, točne i utemeljene na stvarnoj potrošnji ili rezultatima očitanja razdjelnika troškova grijanja …”.

Tekst je sličan, ali ne i istovjetan zahtjevu iz izvorne Direktive o energetskoj učinkovitosti da se osigura „da su informacije o obračunu točne i temeljene na stvarnoj potrošnji”.

Uključivanje „informacija o potrošnji” bitno je te odražava fleksibilnost Direktive o energetskoj učinkovitosti jer je sada moguće ispuniti zahtjev iz točke 2. Priloga VII.a čestim pružanjem informacija o obračunu ili potrošnji. Pružanje informacija o potrošnji jednostavnije je jer se one odnose samo na potrošene količine, a ne na povezane troškove ili bilo koji drugi element informacija o obračunu.

Zakonodavac je smatrao odgovarajućim dodati riječi „ili rezultatima očitanja razdjelnika troškova grijanja” kako bi se otklonila svaka sumnja da se takvi rezultati očitanja mogu upotrijebiti kao osnova za obračun. Takve su sumnje iznesene jer su razdjelnici troškova grijanja uređaji koji omogućuju mjerenje toplinske energije isporučene pojedinačnom stanu na manje izravan način, što se u određenim posebnim okolnostima može smatrati lošijim pokazateljem stvarne količine energije isporučene iz instalacije grijanja u predmetnom pojedinačnom stanu.

Međutim, osim razlika između brojila toplinske energije i razdjelnika troškova grijanja, važno je istaknuti da zahtjev da se informacije o obračunu i potrošnji temelje na stvarnoj potrošnji ili rezultatima očitanja razdjelnika troškova grijanja ne bi trebalo tumačiti kao zahtjev da se troškovi grijanja ili hlađenja prostora raspodjeljuju isključivo na temelju rezultata očitanja pojedinačnih brojila ili razdjelnika troškova grijanja. U kontekstu zasebnog mjerenja, to bi moglo dovesti do neželjenih ishoda u smislu pravednosti i podjele poticaja (vidjeti i prethodni odjeljak 5.). Pojedinačni stanovi u zgradama s više stanova s tehničkog se stajališta obično ne mogu smatrati toplinski neovisnim u odnosu na ostatak zgrade. Svaki put kad dođe do razlike u temperaturi između unutarnjih zidova ili vodoravnih pregrada, toplinska energija će prirodno teći preko takvih pregrada s obzirom da rijetko imaju viši stupanj toplinske izolacije od vanjskih zidova zgrade. Stoga se pojedinačne jedinice obično griju ne samo toplinskom energijom iz radijatora u samoj jedinici, već i, barem djelomično, toplinskom energijom iz drugih dijelova zgrade. Kako je prethodno navedeno u odjeljku 5., dobro osmišljena pravila za raspodjelu troškova trebala bi uzeti u obzir tu činjenicu.

Bez obzira na to da li se stvarna emisija toplinske energije unutar svake jedinice mjeri ili procjenjuje s pomoću brojila ili razdjelnika troškova grijanja, činjenica da toplinska energija može teći preko unutarnjih pregrada predstavlja dobar razlog da se raspodjela ukupnih troškova grijanja zgrade ne temelji isključivo na rezultatima očitanja takvih uređaja. Uobičajena je (i dobra) praksa da se samo određeni dio troškova temelji na pojedinačnim mjerenjima, dok se preostali troškovi raspodjeljuju na stanare na temelju drugih čimbenika (kao što je udio stanova u ukupnoj površini poda ili grijanom volumenu zgrade). To je slučaj čak i kada su pojedinačne jedinice opremljene brojilima toplinske energije, a ne razdjelnicima troškova grijanja. Isto je tako uobičajena praksa da se trošak grijanja zajedničkih prostora u zgradi (stubišta, hodnici itd.) dijeli između stanara pojedinačnih jedinica. Troškovi zbog gubitaka iz instalacija na razini zgrade te za grijanje zajedničkih prostora obično ne ovise izravno o ponašanju pojedinačnih korisnika te ih države članice u svojim pravilima za raspodjelu uglavnom navode kao fiksne troškove. Fiksni dio troškova u ukupnim troškovima grijanja obično se može naplatiti tako da se obračun za stanare temelji na veličini nekretnine u kojoj stanuju (npr. površina ili obujam).

Ako se informacije pružaju na temelju rezultata očitanja razdjelnika troškova grijanja, to se mora učiniti tako da su te informacije jasne i korisne za krajnjeg korisnika. Raspodjela troškova grijanja može uključivati primjenu tehničkih koeficijenata povezanih s vrstama radijatora i/ili faktora korekcije s obzirom na položaj stana unutar zgrade. Takve bi parametre trebalo uzeti u obzir pri pružanju informacija krajnjim korisnicima.

7.4.   Samoočitanje

U izvornoj Direktivi o energetskoj učinkovitosti navodi se da su države članice obvezne osigurati da su informacije o obračunu točne i temeljene na stvarnoj potrošnji, „u skladu s točkom 1.1. Priloga VII.”, u kojoj se pak navode određene minimalne učestalosti provođenja obračuna i pružanja informacija o obračunu. U članku 10. navodi se da se „[o]va obveza može ispuniti pomoću sustava redovitog samoočitanja od strane krajnjih kupaca prilikom kojeg krajnji kupci obavješćuju dobavljača energije o rezultatima očitanja brojila”. Na primjer, time se omogućuje da se godišnji obračun temelji na rezultatima očitanja o kojima kupac obavješćuje dobavljača energije, a da potonji ne treba doći u prostor radi očitanja brojila.

U kontekstu prijelaza na uređaje koji se mogu očitati na daljinu, samoočitanje će s vremenom izgubiti na važnosti. Unatoč tome, revidiranom Direktivom o energetskoj učinkovitosti dopušta se samoočitanje za toplinsku energiju, ali samo u određenim okolnostima (30). Točnije, samoočitanje nije dopušteno u slučaju zasebnog mjerenja grijanja prostora na temelju razdjelnika troškova grijanja. Time bi se od svakog korisnika zahtijevalo da priopći rezultate očitanja za svaki radijator, a zakonodavac je smatrao da to nije realno niti poželjno.

U slučaju mjerenja ili drugih načina zasebnog mjerenja, na primjer, grijanja ili hlađenja prostora opremljenih brojilima toplinske energije, ili potrošnje tople vode u kućanstvu, samoočitanje se u načelu može dopustiti ako dotična država članica „tako propiše”. Drugim riječima, poduzeća za centralizirano grijanje, upravitelji zgrada i drugi subjekti koji su odgovorni za pružanje informacija iz članka 10.a krajnjim korisnicima ne mogu se osloniti na samoočitanje pri ispunjavanju tih obveza, osim ako je dotična država članica izričito predvidjela takvu mogućnost u nacionalnim mjerama za prenošenje.

7.5.   Dostupnost i privatnost podataka

U članku 10.a stavku 2. točki (a) navodi se da „…ako su dostupne informacije o obračunu energije i prethodnoj potrošnji ili rezultatima očitanja razdjelnika troškova grijanja krajnjih korisnika, zahtijevaju da se one na zahtjev krajnjeg korisnika stave na raspolaganje pružatelju energetskih usluga kojeg odredi krajnji korisnik”. Slična se odredba nalazi i u izvornoj Direktivi o energetskoj učinkovitosti, ali se novom odredbom otklanjaju sve sumnje u pogledu prava na pristup podacima o obračunu energije i prethodnoj potrošnji ili rezultatima očitanja razdjelnika troškova grijanja u situacijama zasebnog mjerenja. Subjekt odgovoran za zasebno mjerenje – bilo da je to upravitelj zgrade, pružatelj usluge zasebnog mjerenja ili netko treći – stoga će na zahtjev morati svakom pojedinačnom krajnjem korisniku osigurati pristup takvim podacima u odgovarajućem i korisnom formatu. U kontekstu zasebnog mjerenja, to se konkretno mora tumačiti kao da obuhvaća rezultate očitanja vlastitog uređaja (ili više njih) korisnika i zbroj rezultata očitanja cijele instalacije, jer je prethodno korisno samo zajedno s potonjim. Takve bi informacije trebale, na zahtjev, uključivati ključne tehničke parametre kao što su faktori ocjenjivanja koji se primjenjuju na radijatore kako bi se omogućila neovisna provjera ili provjere vjerodostojnosti izračuna raspodjele troškova grijanja.

Istodobno, člankom 10.a stavkom 2. točkom (a) jamči se da se informacije o obračunu povezane s glavnim brojilom za mjerenje opskrbe iz mreže centraliziranoga grijanja ili hlađenja mogu izravno staviti na raspolaganje pružateljima energetskih usluga (31) koji su odgovorni za zasebno mjerenje i raspodjelu troškova unutar zgrade. To je važno jer točna raspodjela troškova zahtijeva pravodoban pristup podacima o ukupnoj potrošnji. Izravan i pravovremen pristup informacijama o obračunu, uključujući vrijednosti mjerenja, od posebne je važnosti u zgradama koje imaju zasebno mjerenje uređajima koji se mogu očitati na daljinu te kod kojih stoga postoji potreba za pružanjem informacija u razdobljima kraćima od jedne godine. U takvim slučajevima kupac energije iz mreže centraliziranoga grijanja/hlađenja može zatražiti da se informacije povezane s glavnim brojilom stave na raspolaganje pružatelju energetskih usluga po njegovu izboru, što može biti poduzeće koje pruža usluge zasebnog mjerenja.

U članku 10.a stavku 2. točki (c) navodi se da su države članice dužne osigurati da „svi krajnji korisnici u skladu s točkom 3. Priloga VII.a uz račun prime jasne i razumljive informacije”. Posljedice toga detaljnije se razmatraju u odjeljku 9.3. u nastavku. U slučaju krajnjih korisnika koji nemaju izravan/pojedinačan ugovor s dobavljačem energije, trebalo bi se smatrati da se „račun” odnosi i na izračune raspodjele troškova grijanja ili svaki drugi redovni zahtjev za plaćanje usluga grijanja/hlađenja/tople vode u kućanstvu koji dostavlja fizička ili pravna osoba odgovorna za pružanje takvih usluga (32).

Konačno, u novoj se odredbi (članak 10.a stavak 2. točka (d) naglašava da države članice „promiču kibersigurnost i osiguravaju da je zaštita privatnosti i podataka krajnjih korisnika u skladu s primjenjivim pravom Unije”. Iako se tom odredbom ne dodaju nikakve posebne obveze izvan onih koje se primjenjuju u skladu s pravom EU-a (kao što je Opća uredba o zaštiti podataka (33)), njome se ističe da su kibersigurnost, zaštita privatnosti i podataka isto tako relevantne u kontekstu zasebnog mjerenja, očitanja na daljinu i obračuna toplinske energije.

7.6.   Pristup informacijama o obračunu i računima u elektroničkom obliku

Kao i u izvornoj Direktivi o energetskoj učinkovitosti, u revidiranoj Direktivi o energetskoj učinkovitosti navodi se da su države članice obvezne osigurati da se krajnjim kupcima ponudi mogućnost primanja informacija o obračunu i računa u elektroničkom obliku (članak 10.a stavak 2. točka (b)). Trebalo bi napomenuti da se to odnosi samo na krajnje kupce, a ne krajnje korisnike, što znači da se revidiranom Direktivom o energetskoj učinkovitosti pojedinačnim potrošačima koji imaju zasebno mjerenje ne dodjeljuje pravo da se opredijele za primanje informacija u elektroničkom obliku. Zakonodavac EU-a namjerno je to učinio kako bi se izbjeglo ograničavanje slobode uključenih dionika u određenoj zgradi ili nacionalnih tijela pri odlučivanju kako će organizirati dostavu informacija o obračunu i računa potrošačima koji imaju zasebno mjerenje.

8.   TROŠKOVI PRISTUPA INFORMACIJAMA O MJERENJU, OBRAČUNU I POTROŠNJI (ČLANAK 11.a)

Novi članak 11.a revidirane Direktive o energetskoj učinkovitosti gotovo je istovjetan članku 11. izvorne Direktive o energetskoj učinkovitosti. Međutim, potrebno je istaknuti nekoliko razlika.

Prvo, nova odredba odražava pojašnjeni položaj potrošača koji imaju zasebno mjerenje te se stoga u njoj upućuje na krajnje korisnike, a ne samo krajnje kupce (treba se prisjetiti da su potonji podskup prethodne, šire skupine).

Drugo, novim se člankom pojašnjava da se stavak 2. primjenjuje i na zgrade s više stanova i na višenamjenske zgrade.

Treće, dodan je novi stavak 3. kako bi se pojasnilo da „[d]a bi se osigurali razumni troškovi za usluge zasebnog mjerenja kako je navedeno u stavku 2., države članice mogu potaknuti tržišno natjecanje u tom sektoru usluga poduzimanjem odgovarajućih mjera, kao što su preporučivanje ili na drugi način promicanje upotrebe natječaja i/ili upotrebe interoperabilnih uređaja i sustava kojima se olakšava promjena pružatelja usluga”. Iako je jasno da su mjere iz te odredbe izborne te ih država članica nije obvezna poduzeti, zakonodavac je odredbu smatrao korisnom jer se u njoj navode primjeri konkretnih mjera koje države članice mogu poduzeti radi poticanja tržišnog natjecanja u pružanju usluga zasebnog mjerenja u cilju smanjenja troškova prijelaza na uređaje i sustave koji se mogu očitati na daljinu.

Konačno, stavak 2. izvornog članka 11. izbrisan je jer se revidiranom Direktivom o energetskoj učinkovitosti njegovo područje primjene ograničuje na električnu energiju i plin te zato što se izvorni članak 11. stavak 2. odnosio samo na zasebno mjerenje toplinske energije, a sada je zamijenjen novim člankom 11.a stavkom 2.

Osim prethodno navedenih razlika, vrijedi istaknuti još jedan događaj povezan s tom temom. Finski je sud u travnju 2018. Sudu podnio zahtjev za prethodnu odluku (34). Ukratko, postavljeno je pitanje treba li se obveza besplatne dostave računa tumačiti na način da odobravanje popusta kupcima koji primaju račune elektroničkim putem nije dopušteno. U svojim Smjernicama iz 2013. (35) Komisija je tvrdila da obveza besplatne dostave računa nije prepreka za odobravanje popusta kupcima koji odaberu određeni način izdavanja računa. U svojoj presudi od 2. svibnja 2019. Sud je zauzeo slično stajalište. Zaključio je da se članak 11. stavak 1. treba tumačiti na način da mu se u okolnostima poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku ne protivi popust na troškove priključenja na elektroenergetsku mrežu koji je društvo koje se bavi maloprodajom električne energije odobrilo samo onim krajnjim kupcima koji su se odlučili za elektronički račun.

9.   ZAHTJEVI U POGLEDU INFORMACIJA O OBRAČUNU I POTROŠNJI

9.1.   Godišnji obračun na temelju stvarne potrošnje

Novim Prilogom VII.a zahtijeva se da „[k]ako bi se krajnjim korisnicima omogućilo reguliranje vlastite potrošnje energije, obračun se najmanje jednom godišnje provodi na temelju stvarne potrošnje ili na temelju rezultata očitanja razdjelnika troškova grijanja”. Vrlo sličan zahtjev postoji u Prilogu VII. izvornoj Direktivi o energetskoj učinkovitosti, ali se u tekstu Priloga VII.a upućuje na krajnje korisnike (i time se primjenjuje na potrošače koji imaju zasebno mjerenje). Nadalje, riječi „treba se provoditi” iz Priloga VII. zamijenjene su riječju „provodi” u Prilogu VII.a kako bi odrazile obvezujuću prirodu zahtjeva. Kako je navedeno u odjeljku 7.2., važno je istaknuti da, u kontekstu zasebnog mjerenja, zahtjev da se informacije o obračunu i potrošnji temelje na stvarnoj potrošnji ili rezultatima očitanja razdjelnika troškova grijanja ne bi trebalo tumačiti kao zahtjev da se troškovi grijanja ili hlađenja prostora raspodjeljuju isključivo na temelju rezultata očitanja pojedinačnih brojila ili razdjelnika troškova grijanja.

U suštini, tim se zahtjevom osigurava da se krajnje korisnike toplinske energije informira o njihovoj stvarnoj potrošnji najmanje jednom godišnje te da se njihovo plaćanje potrošnje izračunava ili prilagođava u skladu s tim, na primjer poravnanjem svih razlika između stvarnog iznosa koji se duguje i iznosa plaćenih na temelju redovnog plaćanja paušalnog iznosa koji se ne temelji na stvarnoj potrošnji ili rezultatima očitanja razdjelnika troškova grijanja.

9.2.   Učestalost pružanja informacija o obračunu i potrošnji

9.2.1.   Situacije u kojima se zahtijeva pružanje informacija za razdoblja kraća od jedne godine

Učestalost informiranja krajnjih korisnika o njihovoj stvarnoj potrošnji toplinske energije bila je ključni cilj prijedloga za reviziju Direktive o energetskoj učinkovitosti, što se odražava u točki 2. novog Priloga VII.a.

U skladu s izvornom Direktivom o energetskoj učinkovitosti, pružanje informacija za razdoblja kraća od jedne godine je obvezno ako je to „tehnički izvedivo i gospodarski opravdano”. U revidiranoj je Direktivi o energetskoj učinkovitosti taj uvjet pojednostavljen tako da se zahtjevi primjenjuju „ako su ugrađeni brojila ili razdjelnici troškova grijanja koji se mogu očitati na daljinu”.

Je li taj uvjet ispunjen mora se ocijeniti s obzirom na odluku svake države članice o tome koje se vrste uređaja smatraju uređajima koji se mogu očitati na daljinu (vidjeti odjeljak 6.1.).

Moguće je da zgrada bude opremljena uređajima koji se mogu očitati na daljinu i uređajima koji se ne mogu očitati na daljinu. Takve situacije treba razmotriti od slučaja do slučaja.

Na primjer: u zgradi s više stanova koja se opskrbljuje iz sustava centraliziranoga grijanja, u kojoj su uređaji postavljeni u svakoj jedinici zgrade razdjelnici troškova grijanja ili brojila koji se mogu očitati na daljinu, možda se glavno brojilo zgrade kojim se mjeri ukupna količina isporučene ili potrošene toplinske energije ne može očitati na daljinu. U tom se slučaju potpuni izračun raspodjele troškova grijanja načelno može provesti samo kada su dostupni i rezultati očitanja glavnog brojila. Slična situacija mogla bi nastati u slučaju zgrade sa zajedničkom kotlovnicom na, na primjer, plin ili naftu: i u navedenom bi slučaju točna vrijednost ukupne potrošnje za svako razdoblje kraće od jedne godine mogla biti nedostupna ako se glavno plinsko brojilo ne može očitati na daljinu, ili ako spremnik za naftu ili plamenik nisu opremljeni mjeračem koji omogućuje očitanje potrošnje na daljinu. Unatoč tome, u takvim je slučajevima i dalje moguće provesti približan izračun raspodjele troškova grijanja korištenjem rezultata očitanja pojedinačnih uređaja i ekstrapolacijom procijenjenog iznosa ukupne potrošnje. Zatim bi se moglo postaviti pitanje kako uskladiti zahtjev iz članka 10.a stavka 1. da „…su informacije o obračunu i potrošnji pouzdane, točne i utemeljene na stvarnoj potrošnji ili rezultatima očitanja razdjelnika troškova grijanja, u skladu s točkama 1. i 2. Priloga VII.a za sve krajnje korisnike” s činjenicom da, ako vrijednost ukupne potrošnje za razdoblja kraća od jedne godine (ugradnjom plinskog brojila koje se može očitati na daljinu, češćim ručnim očitavanjem glavnog plinskog brojila, ugradnjom spojenog mjerača potrošnje nafte itd.) nije poznata, svaki izračun raspodjele troškova grijanja može biti samo približan. Komisija smatra da izostanak očitanja glavnog brojila u razdobljima kraćima od jedne godine ne opravdava nepružanje informacija o potrošnji za razdoblja kraća od jedne godine korisnicima koji imaju zasebno mjerenje sve dok okolnosti omogućuju pravednu procjenu/približnu procjenu izračuna raspodjele troškova. U takvim bi slučajevima jednostavno trebalo objasniti da su vrijednosti za razdoblja kraća od jedne godine djelomično procijenjene/ekstrapolirane. Informacije o potrošnji za razdoblja kraća od jedne godine potrošaču će vrlo vjerojatno biti važnije od blago smanjene točnosti koja proizlazi iz toga da vrijednost ukupne potrošnje nije poznata.

S druge strane, ako je zgrada koja ima zasebno mjerenje opremljena glavnim brojilom za mrežu centraliziranoga grijanja/hlađenja koje se može očitati na daljinu, ali se uređaji koji se upotrebljavaju za zasebno mjerenje unutar zgrade ne mogu očitati na daljinu, uvjet iz točke 2. Priloga VII.a nije ispunjen u odnosu na krajnje korisnike koji imaju zasebno mjerenje. Za razliku od toga, bio bi ispunjen u odnosu na mrežu centraliziranoga grijanja/hlađenja i njezina kupca/zgradu u cjelini. U tom bi se slučaju krajnjem korisniku trebale pružiti informacije na razini zgrade u skladu s točkom 2. Priloga VII.a.

Još bi jedan primjer mogao biti zgrada koja ima zasebno mjerenje i u kojoj se razdjelnici troškova grijanja mogu očitati na daljinu, a brojila tople vode u kućanstvu ne mogu. U tom se slučaju svaka usluga može promatrati zasebno te se informacije za razdoblja kraća od jedne godine mogu pružiti za grijanje prostora, ali ne i za toplu vodu u kućanstvu.

9.2.2.   Minimalna zahtijevana učestalost

Posljedica prethodno navedenog pojednostavljenog uvjeta je da se, kad god su ugrađeni uređaji koji se mogu očitati na daljinu, krajnjim korisnicima informacije trebaju pružati često, pri čemu one mogu biti informacije o obračunu ili jednostavno informacije o potrošnji. Po isteku razdoblja od 22 mjeseca od datuma stupanja na snagu Direktive o izmjeni, odnosno od 25. listopada 2020., minimalna zahtijevana učestalost bit će slična onoj predviđenoj u izvornoj Direktivi o energetskoj učinkovitosti, i to „najmanje jednom tromjesečno na zahtjev ili ako su se krajnji kupci (36) opredijelili za primanje elektroničkog obračuna, a u ostalim se slučajevima to provodi dvaput godišnje”. Minimalna učestalost će od 1. siječnja 2022. biti jednom mjesečno.

9.2.3.   Izuzeća izvan sezone grijanja/hlađenja

Grijanje i hlađenje mogu se izuzeti od zahtjeva o pružanju informacija na mjesečnoj osnovi izvan sezone grijanja/hlađenja. Što se smatra sezonom grijanja ili hlađenja može se razlikovati ovisno o lokaciji i nadležnosti ili od zgrade do zgrade. Mogućnost izuzeća od zahtjeva na mjesečnoj osnovi može se tumačiti kao mogućnost obustave pružanja informacija u razdoblju u kojem zajednička instalacija zgrade ne osigurava grijanje ili hlađenje prostora.

9.2.4.   Razlika između pružanja i stavljanja informacija na raspolaganje

Zahtjev da se, ako su ugrađeni brojila ili razdjelnici troškova grijanja koji se mogu očitati na daljinu, informacije o obračunu ili potrošnji na temelju stvarne potrošnje ili na temelju rezultata očitanja razdjelnika troškova grijanja moraju pružiti krajnjim korisnicima u vremenskim razmacima kraćima od jedne godine može pokrenuti pitanja o tome što predstavlja usklađenost. Komisija napominje da je zakonodavac namjerno ostavio načine pružanja informacija otvorenim, pri čemu je napravio jasnu razliku između pružanja informacija i njihova stavljanja na raspolaganje.

Osnovni je zahtjev pružiti informacije korisniku. To se može učiniti u papirnatom obliku ili elektroničkim putem, npr. elektroničkom poštom. Informacije se isto tako mogu staviti na raspolaganje putem interneta (i sučelja kao što je internetski portal ili aplikacija za pametni telefon), ali u takvim slučajevima krajnji korisnik mora na neki način biti obaviješten u propisanim redovitim vremenskim razmacima jer se inače ne može smatrati da su informacije pružene krajnjem korisniku tom učestalošću, već da su samo stavljene na raspolaganje. Samo stavljanje informacija na raspolaganje, ali prepuštanje krajnjem korisniku da ih nađe ne bi bilo u skladu s općim ciljem tog dijela revidirane Direktive o energetskoj učinkovitosti, a to je podići razinu svijesti krajnjih korisnika o njihovoj potrošnji.

Tu suptilnu, ali važnu razliku vrijedi istaknuti i zato što je zakonodavac neobvezujući, dodatni zahtjev o stavljanju informacija na raspolaganje putem interneta naveo nakon osnovnog zahtjeva o pružanju informacija u redovitim vremenskim razmacima: „Te informacije također mogu biti dostupne putem interneta i ažurirati se onoliko često koliko to omogućuju korišteni uređaji i sustavi za mjerenje”. Izraz „također” nije upotrijebljen u smislu „umjesto”, nego kako bi označio dodatnu mogućnost. Svako bi drugo tumačenje ostavilo previše prostora za osmišljavanje i korištenje sustava koji ne omogućuju često pružanje povratnih informacija, čime bi se zaobišao osnovni zahtjev i narušilo postizanje ključnog cilja revidirane Direktive o energetskoj učinkovitosti. To je tumačenje potvrđeno riječima „umjesto toga mogu” u točki 3. Priloga VII.a, pri čemu je jasna namjera zakonodavca bila da te odredbe predstavljaju alternativna rješenja. Ukratko, kontinuirano „stavljanje na raspolaganje” informacija putem interneta nije alternativan ili dostatan način ispunjavanja zahtjeva iz točke 2. Priloga VII.a u pogledu pružanja informacija za razdoblja kraća od jedne godine osim ako ne dolazi u kombinaciji s nekom vrstom aktivnog obavješćivanja krajnjeg korisnika u zahtijevanim vremenskim razmacima.

9.2.5.   Sadržaj informacija o obračunu ili potrošnji za razdoblja kraća od jedne godine

Kako je navedeno u odjeljku 7.3., revidiranom Direktivom o energetskoj učinkovitosti osigurava se fleksibilnost u pogledu prirode informacija koje treba pružati u vremenskim razmacima kraćima od jedne godine u skladu s točkom 2. Priloga VII.a.

Moraju se pružati barem osnovne informacije o kretanjima stvarne potrošnje (ili rezultata očitanja razdjelnika troškova grijanja). To se, na primjer, može kombinirati s procjenama kako uočeni trend može utjecati na buduću potrošnju krajnjeg korisnika te koji bi bio iznos njegova računa ako se potrošnja nastavi na isti način.

Ako se obračun odvija istodobno s pružanjem informacija iz točke 2. Priloga VII.a, minimalni zahtjevi u pogledu sadržaja informacija o obračunu utvrdit će se odredbama točke 3. tog priloga.

9.3.   Minimalne informacije navedene na računu

U točki 3. Priloga VII.a navode se određeni minimalni elementi informacija koji trebaju biti dostupni krajnjim korisnicima na računima ili zajedno s računima, pri čemu se zahtjevi razlikuju ovisno o tome temelji li se račun na stvarnoj potrošnji ili rezultatima očitanja razdjelnika troškova grijanja. Treba napomenuti da krajnji korisnici koji se koriste dijelovima zgrade koji nisu opremljeni pojedinačnim brojilima ili razdjelnicima troškova grijanja, ili koji su svoj prostor uzeli u najam na osnovi najamnine koja uključuje troškove grijanja i/ili tople vode (eng. warm rent), možda nikad neće dobiti račune utemeljene na stvarnoj potrošnji ili rezultatima očitanja razdjelnika troškova grijanja. Štoviše, u slučaju najamnine koja uključuje troškove grijanja i/ili tople vode možda uopće ne dobivaju račune za energiju, pa se stoga ne bi primjenjivao nijedan zahtjev iz članka 10.a ili Priloga VII.a.

U odnosu na Prilog VII. izvornoj Direktivi o energetskoj učinkovitosti, u tekstu novog Priloga VII.a jasnije se odražava obvezujuća narav zahtjeva navedenih u njemu, na primjer izostavljanjem izraza poput „prema potrebi” ili „po mogućnosti” (37).

U Prilogu VII.a uvode se i neki potpuno novi elementi, među ostalim obveza da računi trebaju sadržavati „informacije o povezanim postupcima za podnošenje pritužbe, uslugama pučkog pravobranitelja ili alternativnim mehanizmima za rješavanje sporova, kako je primjenjivo u državama članicama”. Pri prenošenju tog zahtjeva države članice trebale bi javno utvrditi koje su usluge pučkog pravobranitelja ili alternativni mehanizmi za rješavanje sporova (38), ako postoje, zakonski ovlašteni za rješavanje pritužbi i sporova povezanih s mjerenjem, zasebnim mjerenjem, obračunom i raspodjelom troškova, tako da dobavljači energije i druge stranke koji izdaju račune mogu te informacije navesti na svojim računima.

9.3.1.   Računi koji se temelje na stvarnoj potrošnji/rezultatima očitanja razdjelnika troškova grijanja

Pojedinačni elementi informacija koje treba staviti na raspolaganje krajnjim korisnicima na računu ili zajedno s računom koji se temelji na stvarnoj potrošnji ili rezultatima očitanja uređaja djelomično su utemeljeni na postojećem Prilogu VII., a djelomično su novi.

Iako svi ne zahtijevaju objašnjenje, vrijedi istaknuti nekoliko aspekata.

Kao i u izvornoj Direktivi o energetskoj učinkovitosti, u točki 3. podtočki (a) Priloga VII.a upućuje se na „stvarne cijene”. Za krajnje kupce centraliziranoga grijanja i hlađenja to će obično značiti navođenje ukupne cijene koju treba platiti te njezinih različitih komponenti, kao što su one povezane s potrošnjom, one povezane s kapacitetom i fiksne tarife/cijene. U slučaju zasebnog mjerenja, to bi trebalo uključivati barem udio u troškovima grijanja koji pojedinac treba platiti, zajedno s rezultatima očitanja uređaja i ukupnim vrijednostima za zgradu iz kojih je izveden.

Kad je riječ o usporedbi s potrošnjom u istom razdoblju prošle godine (točka 3. podtočka (c)), treba istaknuti obvezu da se takve usporedbe stavljaju na raspolaganje u grafičkom obliku prilagođenom s obzirom na klimatske uvjete. S obzirom na zahtjeve za zaštitu podataka i privatnosti (vidjeti i odjeljak 7.5.), taj bi se zahtjev trebalo tumačiti tako da se odnosi samo na potrošnju energije sadašnjeg stanara, odnosno istog krajnjeg korisnika kojem se informacije trebaju staviti na raspolaganje.

U svrhu prilagođavanja s obzirom na klimatske uvjete može biti potrebno utvrditi pretpostavke o udjelu energije koja se koristi za pripremu tople vode u kućanstvu ako se ta energija ne mjeri zasebno za potrebe grijanja prostora. Nadalje, za izračun broja stupanj-dana grijanja (heating degree days, HDD) ili stupanj-dana hlađenja (eng. colling degree days, CDD) koji se upotrebljavaju za prilagođavanje s obzirom na klimatske uvjete potrebni su podaci o vanjskoj temperaturi koji su specifični za lokaciju ili reprezentativni. Kako bi se upotrijebili za potrebe informacija o obračunu, takvi se podaci trebaju staviti na raspolaganje bez znatnijeg kašnjenja. Države članice i stranke odgovorne za pružanje informacija o obračunu trebaju utvrditi dostupne izvore takvih podataka koji bi mogli biti nacionalni, regionalni, lokalni ili specifični za zgradu (npr. ako je zgrada opremljena vanjskim senzorom iz kojeg se mogu očitati mjerenja). Isto tako bi trebali biti transparentni u pogledu metodologije koja se upotrebljava za prilagođavanje u odnosu na klimatske uvjete (39).

Kad je riječ o informacijama o upotrijebljenoj mješavini goriva, njih će u većini zgrada s više stanova/višenamjenskih zgrada opremljenih vlastitim zajedničkom kotlovnicom biti relativno jednostavno osigurati, posebno ako se uvijek upotrebljava ista vrsta goriva. Ako se u kotlovnicama upotrebljava više vrsta goriva ili, na primjer, ako se za pokretanje upotrebljavaju pilot goriva, godišnje prosječne vrijednosti bile bi dovoljne za potrebe usklađenosti. Ako se zgrade opskrbljuju iz mreže centraliziranoga grijanja ili centraliziranog hlađenja, pravna ili fizička osoba koja je krajnji kupac će na temelju iste odredbe imati pravo dobivati informacije o mješavini goriva upotrijebljenoj za pružanje usluge centraliziranoga grijanja/hlađenja. U zgradama s više stanova/višenamjenskim zgradama to se pak može upotrijebiti (40) za pružanje informacija o upotrijebljenoj mješavini goriva krajnjim korisnicima koji stanuju u svakoj jedinici.

Načini koji se upotrebljavaju za pružanje informacija o mješavini goriva mogu se upotrijebiti i za pružanje informacija o udjelu obnovljive energije u centraliziranom grijanju i hlađenju, čime se djelomično ispunjava obveza država članica iz članka 24.stavka 1. revidirane Direktive o energiji iz obnovljivih izvora (RED II) (41), u kojem se navodi da „[d]ržave članice osiguravaju da se krajnjim potrošačima informacije o energetskoj učinkovitosti i udjelu obnovljive energije u njihovim sustavima centraliziranoga grijanja i hlađenja pružaju na jednostavan i pristupačan način, primjerice putem internetskih stranica opskrbljivača, godišnjih računa ili na zahtjev”. U Direktivi RED II nije definiran pojam „krajnji potrošači”, ali prema shvaćanju Komisije pojam „krajnji korisnik”, kako se upotrebljava u revidiranoj Direktivi o energetskoj učinkovitosti, u potpunosti obuhvaća pojam „krajnji potrošači” kako se upotrebljava u članku 24. stavku 1. Direktive RED II. Konkretno, oba pojma uključuju stanare pojedinačnih jedinica u zgradama s više stanova/višenamjenskim zgradama koje se opskrbljuju iz sustava centraliziranoga grijanja/hlađenja čak i ako nemaju pojedinačan ili izravan ugovor s dobavljačem (42). Stoga se odredba o pružanju informacija o obračunu i potrošnji koja se provodi u skladu s Direktivom o energetskoj učinkovitosti može iskoristiti za pružanje informacija o udjelu obnovljive energije u sustavima centraliziranoga grijanja i hlađenja u skladu s Direktivom RED II. To može biti troškovno učinkovit način za osiguranje usklađenosti s relevantnim odredbama Direktive o energetskoj učinkovitosti i Direktive RED II jer informacije o mješavini goriva moraju uključivati udio obnovljive energije ako je takva energija dio mješavine goriva.

Taj bi način ispunjavanja zahtjeva o pružanju informacija o udjelu obnovljive energije u sustavima centraliziranoga grijanja i hlađenja bio nedvosmislen te bi se time izbjeglo potencijalno pravno osporavanje ako bi informacije o mješavini goriva uključivale kategoriju obnovljive energije (uz moguću naznaku vrste/vrsta energije), pri čemu bi se u slučajevima kada nema komponente obnovljive energije unijela vrijednost nula (0).

Pružanjem informacija o mješavini goriva u kojima se navodi komponenta obnovljive energije u opskrbi grijanjem ili hlađenjem ne bi se u potpunosti zadovoljili zahtjevi iz članka 24. stavka 1. Direktive RED II, osim ako su navedene i informacije o energetskoj učinkovitosti sustava centraliziranoga grijanja i/ili hlađenja.

Kad je riječ o načinu na koji se informacije pružaju, zahtjev iz točke 3. podtočke (b) Priloga VII.a Direktivi o energetskoj učinkovitosti neznatno se razlikuje od zahtjeva iz članka 24. stavka 1. Direktive RED II. Prvi je neznatno stroži u smislu da se informacije o mješavini goriva trebaju pružiti „na računima ili zajedno s računima [krajnjih korisnika]”, dok se Direktivom RED II omogućuje pružanje informacija o udjelu obnovljive energije i energetskoj učinkovitosti „na jednostavan i pristupačan način” putem internetskih stranica opskrbljivača ili na zahtjev. S druge strane, zahtjev iz Direktive RED II neznatno je stroži u smislu da se primjenjuje na sve krajnje potrošače, dok se zahtjev iz Direktive o energetskoj učinkovitosti primjenjuje samo u kontekstu obračuna koji se temelji na stvarnoj potrošnji ili rezultatima očitanja razdjelnika troškova grijanja.

Kad je riječ o informacijama o povezanim godišnjim emisijama stakleničkih plinova, postavlja se niz pitanja ovisno o tome opskrbljuje li se zgrada iz jednog izvora goriva, na primjer iz zajedničke kotlovnice na plin ili naftu u zgradi ili iz sustava centraliziranoga grijanja ili centraliziranog hlađenja. U oba je slučaja potrebno posvetiti pozornost tome kako se i u kojoj mjeri odražava utjecaj gubitaka učinkovitosti u zgradi ili mreži te koji se pokazatelji upotrebljavaju (npr. apsolutne ili relativne/specifične emisije (kgCO2e/kJ), ukupne emisije ili po stanu itd.).

Operatori mreže centraliziranoga grijanja i hlađenja trebaju osigurati prosječne godišnje emisije po obračunatoj/isporučenoj jedinici energije (tj. uključujući utjecaj gubitaka u mreži) kako bi se moglo izračunati odgovarajuće apsolutne emisije za bilo kojeg krajnjeg kupca.

Na temelju toga ili na temelju vlastite potrošnje goriva u zgradi, potrošači koji imaju zasebno mjerenje mogu dobiti informacije o njihovu udjelu u apsolutnim emisijama (kg) TE njihovim relativnim/specifičnim prosječnim emisijama, npr. koje odražavaju sastav goriva koja se upotrebljavaju za centralizirano grijanje i, prema potrebi, lokalne obnovljive izvore energije.

U svakom slučaju, države članice mogu ograničiti područje primjene zahtjeva o pružanju informacija o emisijama stakleničkih plinova uključivanjem samo opskrbljivanja iz sustava centraliziranoga grijanja s ukupnom nazivnom ulaznom toplinskom snagom većom od 20 MW. Ako država članica odluči to učiniti, time se mrežama centraliziranoga grijanja male do srednje veličine i zgradama sa zasebnim mjerenjem koje imaju vlastite kotlovnice omogućuje izuzeće od obveze pružanja takvih informacija. Mora se naglasiti da se ta mogućnost ograničavanja područja primjene zahtjeva o pružanju informacija ne primjenjuje na informacije o mješavini goriva, već se odnosi samo na povezane godišnje emisije stakleničkih plinova.

U sustavima centraliziranoga grijanja ili hlađenja u kojima kupci imaju mogućnost izbora posebnih „zelenih” proizvoda koji se prodaju kao dobiveni iz posebne mješavine goriva (npr. 100 % obnovljivih izvora energije) ili s posebnim otiskom emisija stakleničkih plinova koji se razlikuje od prosjeka sustava, to bi se trebalo uzeti u obzir radi izbjegavanja dvostrukog obračunavanja i pružanja informacija koje potrošača dovode u zabludu. Svaku takvu prodaju trebalo bi isključiti iz izračuna prosječne mješavine goriva ili otiska emisija stakleničkih plinova za krajnje kupce. Suprotno bi predstavljalo potencijalno kršenje zakonodavstva EU-a u području zaštite potrošača (43).

U točki 3. podtočki (f) Priloga VII.a zahtijevaju se usporedbe potrošnje korisnika s prosječnim uobičajenim ili referentnim krajnjim korisnikom iz iste kategorije korisnika pa će države članice trebati razviti ili delegirati odgovornost za razvoj odgovarajućih referentnih vrijednosti i kategorija korisnika. U slučaju zasebnog mjerenja pružatelji usluga zasebnog mjerenja mogli bi izraditi relevantne i točne referentne vrijednosti na temelju podataka iz zgrada u njihovim portfeljima. Kad je riječ o elektroničkim računima takve usporedbe mogu biti dostupne na internetu te bi zatim trebale biti priložene samim računima. Kad je riječ o računima koji se dostavljaju u papirnatom obliku usporedbe se naravno trebaju navesti na stvarnom računu, kao što je slučaj za druge elemente koje treba navesti.

9.3.2.   Računi koji se ne temelje na stvarnoj potrošnji/rezultatima očitanja razdjelnika troškova grijanja

Sada je uobičajena praksa (barem u situacijama kad uređaji koji se mogu očitati na daljinu nisu dostupni) da se svi redoviti računi/računi za razdoblja kraća od jedne godine temelje na procjenama paušalnog iznosa godišnje potrošnje. Takvi računi ne trebaju uključivati sve prethodno navedene elemente, ali moraju „[sadržavati] jasno i razumljivo objašnjenje toga kako je izračunan iznos naveden na računu i barem informacije navedene u točki 3. podtočkama (d) i (e)” Priloga VII.a. Ti se zahtjevi primjenjuju i na situacije kada računi nikad nisu utemeljeni na stvarnoj potrošnji/rezultatima očitanja razdjelnika troškova grijanja. To će se odnositi na pojedinačne krajnje korisnike u zgradama s više stanova i višenamjenskim zgradama koje nemaju zasebno mjerenje, a u kojima se troškovi energije prenose na krajnje korisnike redovitom naplatom naknada ili izračunom troškova grijanja koji se temelje isključivo na drugim parametrima kao što su površina, obujam itd.

---

(1)  Direktiva (EU) 2018/2002

(2)  Usp. članke 70. i 73. Direktive (EU) 2019/944 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. lipnja 2019. o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište električne energije i izmjeni Direktive 2012/27/EU (SL L 158, 14.6.2019., str. 125.).

(3)  SWD(2013) 448 final, Bruxelles, 6. studenoga 2013., https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?qid=1416394987283&uri=SWD:2013:448:FIN.

(4)  Konkretno, za nove su odredbe o toplinskoj energiji relevantna i načela iz stavaka od 19. do 26., 50. do 54. i 56. smjernica iz 2013.

(5)  Guidelines on good practice in cost-effective cost allocation and billing of individual consumption of heating, cooling and domestic hot water in multi-apartment and multi-purpose buildings (Smjernice o dobroj praksi troškovno učinkovite raspodjele troškova i obračuna individualne potrošnje grijanja, hlađenja i tople vode u kućanstvu u zgradama s više stanova i višenamjenskim zgradama), empirica GmbH — Communication and Technology Research, Simon Robinson, Georg Vogt, prosinac 2016. https://ec.europa.eu/energy/en/studies/specific-guidance-sub-metering-thermal-energy-multi-unit-buildings-implementation-articles-9.

(6)  Krajnji kupac je u članku 2. točki 23. Direktive o energetskoj učinkovitosti definiran kao „fizička ili pravna osoba koja kupuje energiju za vlastitu krajnju potrošnju”.

(7)  U odnosu na članak 9., u članku 9.a ne upućuje se na „pojedinačna” brojila. Tom se razlikom ne mijenja područje primjene zahtjeva, već se njome jednostavno htjela naglasiti jasnija razlika između mjerenja i zasebnog mjerenja te između krajnjih kupaca i krajnjih korisnika. U revidiranoj se Direktivi o energetskoj učinkovitosti izraz „pojedinačni” uglavnom upotrebljava u kontekstu zasebnog mjerenja.

(8)  Ta situacija nije uobičajena, ali se događa. Češća je situacija da postoji nekoliko krajnjih korisnika, ali samo jedan krajnji kupac — usp. i odjeljak 7.1.

(9)  Treba napomenuti da postavljanje takvih brojila na razini zgrade ne bi trebala biti odgovornost poduzeća za centralizirano grijanje, već vlasnika ili upravitelja zgrada.

(10)  Centralizirano grijanje nije definirano Direktivom o energetskoj učinkovitosti, ali prema Direktivi o energiji iz obnovljivih izvora ono znači „…distribuiranje toplinske energije u obliku pare [ili] vruće vode… iz centralnog izvora proizvodnje putem mreže u više zgrada ili na više lokacija radi korištenja za zagrijavanje ili hlađenje prostora ili procesa…”.

(11)  Budući da je toplinska energija dobivena iz plitkog geotermalnog izvora uglavnom niske temperature na kojoj se ne može izravno iskoristiti (osim u kombinaciji s toplinskom crpkom) za uobičajene načine potrošnje energije (grijanje prostora, priprema tople vode u kućanstvu, grijanje procesa), moguće je da sustav ne bi nužno trebalo smatrati centraliziranim grijanjem ili „izvorom grijanja… ili tople vode u kućanstvu”. S obzirom na članak 9.a stavak 2., takvo je tumačenje dodatno ojačano ako se upotrebljavaju toplinske crpke (koje toplinsku energiju iz izvora pretvaraju u iskoristivu energiju) koje su pojedinačno plaćene jer, u tom slučaju, ključna komponenta usluge grijanja ne dolazi iz centralnog izvora.

(12)  U tim je uvjetima moguće da ne postoji neto opskrba hlađenjem koju prodaje operator sustava, već se objekt privremeno upotrebljava za skladištenje radi opskrbe toplinom u hladnijim razdobljima.

(13)  Stanari mogu biti kućanstva, poduzeća ili drugi subjekti koji imaju pravo korištenja predmetnog prostora.

(14)  Stanari koji imaju pojedinačne izravne ugovore s dobavljačem energije imaju takva prava samim time što su krajnji kupci (tj. fizičke ili pravne osobe koje kupuju energiju za vlastitu krajnju potrošnju) u skladu s člancima 9.a, 10.a i 11.a.

(15)  Vidjeti bilješku 4.

(16)  Usp. stavak 25. u SWD(2013) 448 final.

(17)  Za raspravu i analizu načela raspodjele troškova grijanja vidjeti na primjer Castellazzi, L., Analysis of Member States’ rules for allocating heating, cooling and hot water costs in multi-apartment/purpose buildings supplied from collective systems — Implementation of EED Article 9(3) (Analiza pravila država članica za raspodjelu troškova grijanja, hlađenja i tople vode u zgradama s više stanova/višenamjenskim zgradama koje se opskrbljuju iz zajedničkih sustava – provedba članka 9. stavka 3. Direktive o energetskoj učinkovitosti), EUR 28630 EN, Luksemburg: Ured za publikacije Europske unije, 2017., ISBN 978-92-7969286-4, doi:10.2760/40665, JRC106729 https://ec.europa.eu/jrc/en/publication/analysis-member-states-rules-allocating-heating-cooling-and-hot-water-costs-multi-apartmentpurpose.

(18)  Trebalo bi napomenuti da se taj zahtjev bez razlike odnosi na raširenost zasebnog mjerenja te da bi pravilima trebale biti obuhvaćene i situacije kada podaci o stvarnoj individualnoj potrošnji ili rezultati očitanja razdjelnika troškova grijanja nisu dostupni zato što je utvrđeno da zasebno mjerenje nije tehnički izvedivo ili troškovno učinkovito.

(19)  Vidjeti predmete C-708/17 i C-725/17: http://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=200142&pageIndex=0&doclang=HR&mode=req&dir=&occ=first&part=1&cid=1928887 i http://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=200154&pageIndex=0&doclang=HR&mode=req&dir=&occ=first&part=1&cid=1928887.

(20)  http://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=213510

(21)  Vidjeti Komisijinu procjenu učinka, odjeljak 3., str. 26. (SWD(2016) 405 final).

(22)  U brojnim se slučajevima ugrađena tehnologija za očitanje u prolasku može prilagoditi za „stvarno” očitavanje na daljinu postavljanjem jednog ili više „pristupnika” u zgradi. Takvi pristupnici prikupljaju signale iz uređaja te ih putem interneta ili telekomunikacijskih sustava prenose u sustave podataka pružatelja usluga.

(23)  Usp. EN834 odjeljak 6.5. i EN835 odjeljak 6.4.

(24)  Članci 9.a, 9.b, 9.c i 10.a koji su dodani Direktivom (EU) 2018/2002 obuhvaćeni su „člancima od 7. do 11.” Članak 13. Direktive o energetskoj učinkovitosti dodatno je izmijenjen preinakom Direktive o tržištu električne energije kako bi se osiguralo da je i članak 11.a obuhvaćen navodom iz tog stavka.

(25)  Direktiva 2010/31/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 19. svibnja 2010. o energetskoj učinkovitosti zgrada (SL L 153, 18.6.2010., str. 13.), kako je izmijenjena.

(26)  Tj. osim u slučaju posebnih izuzeća koja su opravdana i dokumentirana, usp. odjeljak 6.4.

(27)  Direktiva o energetskoj učinkovitosti, članak 2. točka 23.

(28)  Vidjeti stavak 9. u SWD(2013) 448 final.

(29)  U kontekstu zasebnog mjerenja ponekad se naziva „raspodjela troškova grijanja”.

(30)  U članku 10.a stavku 1. drugom podstavku navodi se da se „[t]a obveza može, ako tako propiše država članica, osim u slučaju zasebnog mjerenja potrošnje na temelju razdjelnika troškova grijanja na temelju članka 9.b, ispuniti s pomoću sustava redovitog samoočitanja prilikom kojeg krajnji kupac ili krajnji korisnik dostavlja rezultate očitanja svojeg brojila. Obračun se temelji na procijenjenoj potrošnji ili paušalnom iznosu samo ako krajnji kupac ili krajnji korisnik nije dostavio rezultate očitanja brojila za određeno obračunsko razdoblje”.

(31)  U članku 2. točki 24. Direktive o energetskoj učinkovitosti „pružatelj energetskih usluga” definiran je kao fizička ili pravna osoba koja isporučuje energetske usluge ili druge usluge za poboljšanje energetske učinkovitosti u objektima ili prostorijama krajnjeg kupca.

(32)  To uključuje zahtjeve za plaćanje redovnih naknada koje uključuju navedene troškove energije u zgradama iz članka 9.b stavka 1. u kojima je dokazano da zasebno mjerenje ne bi bilo troškovno učinkovito ili tehnički izvedivo.

(33)  Uredba (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) (SL L 119, 4.5.2016., str. 1.). http://data.europa.eu/eli/reg/2016/679/2016-05-04.

(34)  Vidjeti C-294/18 http://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=203750&pageIndex=0&doclang=HR&mode=req&dir=&occ=first&part=1&cid=1938672.

(35)  Radni dokument službi Komisije – smjernice o člancima od 9. do 11. mjerenje, informacije o obračunu, troškovi pristupa informacijama o mjerenju i obračunu, stavci od 50. do 52. (SWD/2013/448 final).

(36)  Upotreba pojma „krajnji kupci” umjesto pojma „krajnji korisnici” odražava činjenicu da se Direktivom o energetskoj učinkovitosti ne zahtijeva da se potrošači koji imaju zasebno mjerenje imaju pravo opredijeliti za primanje elektroničkog obračuna, vidjeti odjeljak 7.6. U zgradi koja ima zasebno mjerenje krajnji kupac za zgradu može se opredijeliti za elektronički obračun te time steći pravo na tromjesečno primanje informacija za razdoblja kraća od jedne godine, ali to ne znači automatski da pojedinačni stanari zgrade (koji su krajnji korisnici, ali ne i krajnji kupci) imaju pravo na takve informacije više od dvaput godišnje prije 1. siječnja 2022.

(37)  To nije dosljedno provedeno u svim jezičnim verzijama u barem dva slučaja. Komisija smatra da bi trebalo izdati službeni ispravak radi rješavanja tih nedosljednosti. Namjera prijedloga Komisije u tom je pogledu bila jasna, usp. točku 1.3.3. odjeljka 4.3.2. procjene učinka (Radni dokument službi Komisije, SWD(2016) 405 final).

(38)  Kao što su oni navedeni na: https://ec.europa.eu/consumers/odr/main/?event=main.adr.show2.

(39)  Budući da ne postoji opći standard za izračun stupanj-dana, u nedostatku boljih alternativa države članice mogu se odlučiti poticati ili propisati primjenu metodologije koju upotrebljava Eurostat: Usp. https://ec.europa.eu/eurostat/cache/metadata/en/nrg_chdd_esms.htm (odjeljak 3.4.).

(40)  Bilo tko odgovoran za informiranje potrošača/krajnjih korisnika koji imaju zasebno mjerenje u skladu s odlukom koje države članice donose u skladu s člankom 10.a stavkom 3.

(41)  Direktiva (EU) 2018/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. prosinca 2018. o promicanju uporabe energije iz obnovljivih izvora (SL L 328, 21.12.2018., str. 82.).

(42)  To je izričito navedeno u revidiranoj Direktivi o energetskoj učinkovitosti (usp. i odjeljak 7.1.). U Direktivi RED II to se može zaključiti iz upotrebe užeg pojma „korisnik” u članku 24. stavku 2., koji odražava želju zakonodavca da napravi razliku između područja primjene obveze iz članka 24. stavka 1. i obveze iz članka 24. stavka 2.

(43)  Vidjeti i SWD(2016) 163 final, 25. svibnja 2016.: Radni dokument službi Komisije: Smjernice za provedbu/primjenu Direktive 2005/29/EZ o nepoštenoj poslovnoj praksi.

https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/?uri=CELEX%3A52016SC0163.