PRILOG

1.   UVOD

U ovoj se Preporuci iznose samo Komisijina stajališta. Ne mijenjaju se pravni učinci direktiva ni uredaba niti u pitanje dovodi obvezujuće tumačenje članaka 7., 7.a i 7.b izmijenjene Direktive 2012/27/EU o energetskoj učinkovitosti („EED”) i njezina Priloga V. koje je donio Sud Europske unije. Ova se Preporuka temelji na povratnim informacijama koje je Komisija primila od država članica nakon prenošenja Direktive 2012/27/EU o energetskoj učinkovitosti i Komisijinim saznanjima iz obavijesti država članica i procjene nacionalnih akcijskih planova za energetsku učinkovitost te godišnjih izvješća (1).

Sažetak: Glavne izmjene Direktive 2012/27/EU

1.

Struktura obveze uštede energije i povezanih odredbi — članci 7. (opća pravila o zahtjevu uštede), 7.a (pravila o sustavima obveze energetske učinkovitosti (EEOS-ovi)) i 7.b (pravila o alternativnim mjerama politike); — Prilog V. (zajedničke metode i načela za izračun); i — obveze planiranja i izvješćivanja u skladu s Uredbom o upravljanju.

2.

Opseg obveze uštede energije (2021.–2030.) — novo razdoblje obveze uštede energije 2021.–2030. i produljenje obveze nakon 2030. bez krajnjeg datuma, ali podložno preispitivanju do 2027. i svakih 10 godina nakon toga; — obveza ostvarenja kumulativne uštede energije u krajnjoj potrošnji u razdoblju 2021.–2030. jednake novoj godišnjoj uštedi od najmanje 0,8 % krajnje potrošnje energije (osim Cipra i Malte koji moraju ostvariti novu uštedu od 0,24 % krajnje potrošnje energije), tj. većeg opsega od one u tekućem razdoblju; — mogućnost da države članice uštedu energije izračunavaju na različite načine dokle god ostvare zahtijevanu kumulativnu uštedu energije u krajnjoj potrošnji i — zahtjev da države članice pri osmišljavanju mjera politike uzmu u obzir i potrebu smanjenja energetskog siromaštva, u skladu s kriterijima koje će utvrditi.

3.

Izračun učinka mjera politike — Države članice ne mogu iskazati onu uštedu energije koja proizlazi iz provedbe prava EU-a, osim u pogledu obnove zgrada. Iznimno i u određenim uvjetima mogu uštedu ostvarenu u okviru nacionalnih minimalnih zahtjeva za nove zgrade pribrojiti jedino uštedi zahtijevanoj u prvom razdoblju obveze (2014.–2020.).

4.

Pojašnjenja — EEOS-ovi alternativne mjere politike jednako su valjana sredstva prenošenja EED-a; — uštede energije koje proizlaze iz svake vrste mjera politike trebaju se izračunati u skladu sa zajedničkim načelima i metodama iz Priloga V. EED-u; — pojašnjenje zahtjeva mjerenja i provjere te važnosti uzimanja reprezentativnog uzorka mjera za poboljšanje energetske učinkovitosti; — države članice mogu uspostaviti nacionalni fond za energetsku učinkovitost (EENF) u skladu s člankom 20. stavkom 6. EED-a, bilo kao alternativnu mjeru politike ili u okviru EEOS-a kojim se od stranki obveznica zahtijeva da svoju cjelokupnu uštedu ili njezin dio računaju kao doprinos tom fondu; — pojašnjenje zahtjeva dodatnosti (ušteda energije treba se smatrati dodatnom onoj koja bi se ionako ostvarila bez obzira na mjere koje je poduzela stranka obveznica ili sudionica), uključujući određene čimbenike kao što su učinci mjera koje bi ionako bile poduzete, tržišni učinci i utjecaj postojećih politika; — pri izračunu uštede energije mora se uzeti u obzir životni vijek mjera i stupanj smanjenja uštede tijekom vremena; i — uštede energije ostvarene ugradnjom tehnologija za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora malog opsega na ili u zgrade mogu biti prihvatljive ako su u skladu s Prilogom V.

2.   IZRAČUN UŠTEDE ENERGIJE ZAHTIJEVANE U RAZDOBLJU OBVEZE 2021.–2030.

Članak 7.

Obveza uštede energije

1.

Države članice ostvaruju kumulativnu uštedu energije u krajnjoj potrošnji koja je barem jednaka: (a) … (b) novim uštedama svake godine od 1. siječnja 2021. do 31. prosinca 2030. od 0,8 % godišnje krajnje potrošnje energije prema prosjeku za zadnje tri godine prije 1. siječnja 2019. Odstupajući od tog zahtjeva, Cipar i Malta ostvaruju nove uštede svake godine od 1. siječnja 2021. do 31. prosinca 2030. što je jednako 0,24 % godišnje krajnje potrošnje energije prema prosjeku za zadnje tri godine prije 1. siječnja 2019.

Prethodnom točkom (b) od država se članica zahtijeva da ostvare:

—	kumulativnu uštedu energije u krajnjoj potrošnji (tj. ukupni iznos uštede energije) u razdoblju 2021.–2030. i

—	novu uštedu svake godine tog razdoblja (čiji iznos još nije utvrđen).

Stopa nove godišnje uštede energije u prvom razdoblju obveze (2014.–2020.) jednaka je za sve države članice (tj. 1,5 %), no to nije slučaj u drugom razdoblju (2021.–2030.) jer Cipar i Malta moraju ostvariti kumulativnu uštedu energije u krajnjoj potrošnji jednaku novoj uštedi od 0,24 % krajnje potrošnje energije (1).

Svaka država članica mora ostvariti izračunani iznos kumulativne uštede energije u krajnjoj potrošnji (tj. ukupni iznos uštede energije u razdoblju 2021.–2030.) do 31. prosinca 2030. Za razliku od prvog razdoblja obveze taj iznos nije moguće smanjiti nikakvom fleksibilnošću koju primjenjuje država članica (2).

Države članice ne moraju ostvariti novu uštedu jednaku 0,8 % (0,24 % za Maltu i Cipar) godišnje krajnje potrošnje energije (3) u svakoj godini drugog razdoblja obveze. Trenutačna fleksibilnost koja im omogućuje da rasporede iznos nove uštede tijekom predmetnog razdoblja i dalje je važeća za drugo razdoblje i sljedeća razdoblja (4).

2.1.   Izračun kumulativne uštede energije u krajnjoj potrošnji zahtijevane u drugom razdoblju obveze

Kako bi izračunala iznos kumulativne uštede energije u krajnjoj potrošnji zahtijevane u drugom razdoblju obveze, svaka država članica mora prvo izračunati prosječnu krajnju potrošnju energije tijekom tri godine koje su prethodile 2019. (tj. 2016.–2018.) (5).

Sljedeći je korak pomnožiti taj prosjek s 0,8 % (0,24 % u slučaju Cipra i Malte) kako bi se izračunao jednaki iznos „nove” godišnje uštede.

Primjer

Potrošnja energije jedne države članice iznosi 102 milijuna tona ekvivalenta nafte (Mtoe) u 2016., 98 Mtoe u 2017. i 100 Mtoe u 2018., čime trogodišnji prosjek iznosi 100 Mtoe.

Za potrebe izračuna kumulativnog iznosa uštede energije u krajnjoj potrošnji (2021.–2030.) minimalni iznos nove uštede svake godine stoga iznosi 0,8 Mtoe (100 Mtoe × 0,8 %).

Nakon toga države članice mogu izračunati kumulativni iznos uštede energije u krajnjoj potrošnji zahtijevane u cijelom razdoblju obveze.

Primjer

Država članica izračunala je da njezina prosječna krajnja potrošnja energije u razdoblju 2016.–2018. iznosi 100 Mtoe. Ukupna ušteda energije u krajnjoj potrošnji u odnosu na 2021. stoga iznosi (100 × 0,8 % × 1) = 0,8 Mtoe.

Budući da se od nje zahtijeva ostvarenje kumulativne uštede energije u krajnjoj potrošnji koja je barem jednaka novoj uštedi u svakoj godini od 2021. do 2030., država članica mora izračunati novu uštedu za svaku sljedeću godinu sve do 2030.

Ukupni iznos za 2022. bio bi jednak (100 × 0,8 % × 2) = kumulativna ušteda energije u krajnjoj potrošnji od 1,6 Mtoe (uključujući 0,8 Mtoe nove uštede u 2022. (označeno sivom bojom u nastavku)).

Iznos za svaku sljedeću godinu sve do 2030. moguće je izračunati na isti način. Ukupni iznos kumulativne uštede energije u krajnjoj potrošnji zahtijevane u 10godišnjem razdoblju iznosi 44,0 Mtoe (100 × 0,8 % × 55).

Godina	2021.	2022.	2023.	2024.	2025.	2026.	2027.	2028.	2029.	2030.
Ušteda energije u krajnjoj potrošnji (Mtoe)										0,8	Ukupna kumulativna ušteda energije u krajnjoj potrošnji (do 2030.)
									0,8	0,8
								0,8	0,8	0,8
							0,8	0,8	0,8	0,8
						0,8	0,8	0,8	0,8	0,8
					0,8	0,8	0,8	0,8	0,8	0,8
				0,8	0,8	0,8	0,8	0,8	0,8	0,8
			0,8	0,8	0,8	0,8	0,8	0,8	0,8	0,8
		0,8	0,8	0,8	0,8	0,8	0,8	0,8	0,8	0,8
	0,8	0,8	0,8	0,8	0,8	0,8	0,8	0,8	0,8	0,8
Ukupno (Mtoe)	0,8	1,6	2,4	3,2	4,0	4,8	5,6	6,4	7,2	8,0	44,0  (6)

2.2.   Skupovi statističkih podataka

2.2.1.   Uporaba Eurostatovih skupova podataka

Državama članicama bi polazište za izradu skupova statističkih podataka za razdoblje obveze 2021.–2030. trebali biti Eurostatovi skupovi podataka, koji se smatraju zadanim izvorima za izračun iznosa zahtijevane uštede (vidjeti točku 1. podtočku (c) Priloga III. Uredbi o upravljanju).

Eurostat je 2019. revidirao energetsku bilancu prema međunarodnim preporukama za energetske statistike koju je objavila Statistička komisija Ujedinjenih naroda (7). Uspostavio je posebnu kategoriju „krajnje potrošnje energije (Europa 2020.–2030.)” (8) (oznaka FEC2020-2030) koja se odnosi na doprinose energetskoj učinkovitosti i obveze uštede energije država članica. Obuhvaća elemente koji se traže u skladu s točkom (b) prvog podstavka članka 7. stavka 1. EED-a te bi je države članice trebale upotrebljavati za svrhe obveze uštede energije (9).

Ta nova kategorija uključuje sljedeće aritmetičke definicije koje se temelje na najnovijim izmjenama Uredbe (EZ) br. 1099/2008 Europskog parlamenta i Vijeća (10):

Krajnja potrošnja energije (Europa 2020.–2030.) [Zbroj svih umnožaka] =

Krajnja potrošnja energije [Zbroj svih umnožaka]

– Krajnja potrošnja energije [Okolna toplina (toplinske crpke)]

+ Međunarodni zračni promet [Zbroj svih umnožaka]

+ Energija za pretvorbu u visokim pećima [Zbroj svih umnožaka]

+ Proizvodnja pretvorene energije u visokim pećima [Zbroj svih umnožaka]

+ Visoke peći u energetskom sektoru [Kruta fosilna goriva]

+ Visoke peći u energetskom sektoru [Industrijski plinovi]

+ Visoke peći u energetskom sektoru [Treset i proizvodi od treseta]

+ Visoke peći u energetskom sektoru [Naftni škriljevac i naftni pijesak]

+ Visoke peći u energetskom sektoru [Nafta i naftni derivati]

+ Visoke peći u energetskom sektoru [Prirodni plin]

2.2.2.   Uporaba drugih statističkih izvora i procjenâ stručnjaka

Države članice mogu upotrebljavati druge statističke izvore, no Komisiji moraju obrazložiti i opravdati njihovu uporabu te sve razlike u konačnim iznosima (vidjeti točku 1. podtočku(c) Priloga III. Uredbi o upravljanju).

Ako podaci za određene godine nisu dostupni u vrijeme izvješćivanja, države članice mogu upotrijebiti procjene stručnjaka (uz odgovarajuće opravdanje u obavijesti). Ako se, nakon što službeni podaci postanu dostupni, pokaže da stvarni iznosi znatno odstupaju od predviđenih, iznos zahtijevane uštede mora se uskladiti sa stvarnim iznosima.

Preporučuje se da države članice što prije prilagode procjene prema službenim podacima u skladu s mehanizmom upravljanja u okviru sljedećeg podneska ili obveznog izvješća u skladu s Uredbom o upravljanju (npr. tijekom ažuriranja nacionalnih energetskih i klimatskih planova (NECP) do 30. lipnja 2023. u skladu s člankom 14. stavkom 1. Uredbe).

2.2.3.   Energija upotrijebljena u prometu

Ne dovodeći u pitanje članak. 7. stavak 2. točku (b) EED-a (11), države članice više ne mogu isključiti krajnju potrošnju energije u prometu iz svojeg izračuna ishodišnog scenarija (izračun ishodišnog scenarija znači prvi korak izračuna zahtijevanog iznosa ukupne uštede energije; vidjeti osnovni scenarij za izračun, koji predstavlja drugi korak) za drugo razdoblje i sljedeća razdoblja obveze.

2.2.4.   Energija proizvedena za vlastitu krajnju potrošnju

Kumulativna ušteda energije u krajnjoj potrošnji u prvom razdoblju obveze temelji se na „prodaji energije krajnjim kupcima”, ali se EED-om osnova za drugo razdoblje i sljedeća razdoblja namjerno mijenja u „krajnju potrošnju energije”.

Stoga države članice moraju uključiti energiju proizvedenu za vlastitu krajnju potrošnju (npr. električnu energiju dobivenu iz fotonaponskih sustava, toplinu dobivenu iz solarnih termalnih sustava ili suspaljivanjem otpada u industriji) u izračun ishodišnog scenarija za ta razdoblja.

Eurostatova kategorija „krajnje potrošnje energije” (oznaka B 101700 (12)), kako je bila primjenjiva za vrijeme pregovora o EED-u i njegova donošenja, obuhvaćala je određene obnovljive izvore energije za uporabu malog opsega na ili u zgradama (solarna energija, uključujući solarnu fotonaponsku i solarnu termalnu energiju, energija vjetra, kruta biomasa, bioplin i tekuća biogoriva (13)). Okolna toplina, npr. ona koja se upotrebljava u toplinskim crpkama, nije obuhvaćena kategorijom „krajnje potrošnje energije.” Kako bi se osiguralo da se revizijom energetskih bilanci ne prouzroče izmjene obveze uštede energije u skladu s tekstom članka 7. stavka 1. EED-a kako su ga usuglasili suzakonodavci, Eurostat je u svrhu energetske učinkovitosti uspostavio i objavio posebnu kategoriju „krajnje potrošnje energije (Europa 2020.–2030.)” (oznaka FEC2020-2030) kojom se okolna toplina i dalje isključuje iz ove kategorije do 2030. (14)

Međutim, iako se u točki 1. podtočki (c) Priloga III. Uredbi o upravljanju zahtijeva uporaba Eurostatovih skupova podataka kao zadanog izvora, države članice moraju uzeti u obzir sve podatke dostupne na nacionalnoj razini. Ako se oni razlikuju od Eurostatovih podataka, države članice moraju navesti nacionalne izvore ako su točniji. Moraju ih uključiti u svoj osnovni scenarij za izračun i u svojem NECP-u izvijestiti i pružiti objašnjenje o izvorima podataka koje su upotrijebile, uključujući sve dodatne službene ili procjenjive količine krajnje potrošnje energije koje nisu obuhvaćene Eurostatovim skupovima podataka.

2.3.   Raspodjela uštede energije tijekom razdoblja 2021.–2030.

Posljednjim podstavkom članka 7. stavka 1. EED-a od država članica zahtijeva se da odluče „kako treba rasporediti izračunanu količinu nove uštede u svakom razdoblju [obveze], pod uvjetom da se do kraja svakog razdoblja obveze ostvari zahtijevana ukupna kumulativna ušteda energije u krajnjoj potrošnji”.

Primjeri

Jedna država članica može odabrati linearno povećanje uštede tijekom vremena, a druga može odlučiti početi kasnije, no zahtijevati veću uštedu na sredini/kraju drugog razdoblja obveze.

Treća država članica može odlučiti raspodijeliti zahtijevanu količinu kumulativne uštede energije u krajnjoj potrošnji (npr. 44,0 Mtoe) kako se može vidjeti u nastavku, dokle god je kumulativni iznos zahtijevane uštede između 2021. i 2030. ostvaren (pod pretpostavkom da sve mjere imaju trajne učinke koji proizvode uštedu svake godine do najmanje 2030.):

Godina	2021.	2022.	2023.	2024.	2025.	2026.	2027.	2028.	2029.	2030.
Ušteda energije u krajnjoj potrošnji (Mtoe)										0,8	Ukupna kumulativna ušteda energije u krajnjoj potrošnji (do 2030.)
									1,1	1,1
								0,5	0,6	0,6
							0,7	0,7	0,7	0,7
						0,6	0,6	0,6	0,6	0,6
					0,8	0,8	0,8	0,8	0,8	0,8
				1,0	1,0	1,0	1,0	1,0	1,0	1,0
			1,2	1,2	1,2	1,2	1,2	1,2	1,2	1,2
		0,9	0,9	0,9	0,9	0,9	0,9	0,9	0,9	0,9
	0,4	0,4	0,4	0,4	0,4	0,4	0,4	0,4	0,4	0,4
Ukupno (Mtoe)	0,4	1,3	2,5	3,5	4,3	4,9	5,6	6,1	7,3	8,1	44

Ako država članica uspostavi ili održava sustav obveze energetske učinkovitosti (EEOS), od nje se neće zahtijevati da izvijesti o tome kako će raspodijeliti uštede tijekom razdoblja obveze. Međutim, preporučuje se da države članice uspostavljaju takve sustave i izvješćuju o tome kako će to učiniti. U skladu s točkom 3.1. podtočkom (b) Priloga III. Uredbi o upravljanju države članice moraju dostaviti obavijest o očekivanom kumulativnom i godišnjem iznosu uštede i trajanju svojih sustava.

Države članice koje uspostave ili održavaju alternativne mjere politike u skladu s člankom 7.b EED-a i/ili nacionalni fond za energetsku učinkovitost (EENF) u skladu s člankom 20. stavkom 6. EED-a imaju potpunu slobodu odlučivanja o raspodjeli zahtijevane kumulativne uštede energije u krajnjoj potrošnji tijekom drugog razdoblja obveze. Nisu obvezne uvesti prijelazna razdoblja niti ona moraju biti jednakog trajanja. Međutim, u točki 3.2. podtočki (c) Priloga III. Uredbi o upravljanju od njih se zahtijeva da dostave obavijest u kojoj navode „očekivani ukupni kumulativni i godišnji iznos uštede po svakoj mjeri i/ili iznos uštede energije za bilo koje prijelazno razdoblje”.

3.   DRUGI NAČINI IZRAČUNA OBVEZA UŠTEDE

3.1.   Omjer i područje primjene

Mogućnosti navedene u članku 7. stavku 2. EED-a ne utječu na obvezu uštede energije iz točke (b) u prvom podstavku članka 7. stavka 1. EED-a. Člankom 7. stavcima 2. i 4. EED-a državama se članicama dopušta uporaba različitih načina izračuna (npr. kako bi se uzele u obzir nacionalne okolnosti), no to ne smije dovesti do smanjenja iznosa zahtijevane uštede energije, tj. države članice moraju osigurati da se rezultat jednog ili više načina izračuna iz članka 7. stavka 2. EED-a podudara s kumulativnom minimalnom uštedom energije zahtijevanom u skladu s točkom (b) u prvom podstavku članka 7. stavka 1. EED-a.

Stoga kad je riječ o razdoblju obveze od 2021. do 2030., neovisno o tome hoće li primijeniti mogućnosti iz članka 7. stavaka 2. i 4. EED-a, države članice moraju ostvariti zahtijevani iznos kumulativne uštede energije u krajnjoj potrošnji jednak novoj godišnjoj uštedi od najmanje 0,8 % (15) do 31. prosinca 2030. Kako bi osiguralo da se zbog fleksibilnosti primijenjenih u skladu s člankom 7. stavcima 2. i 4. EED-a ne smanji izračunani minimalni neto iznos nove uštede energije koju je potrebno ostvariti u krajnjoj potrošnji energije tijekom razdoblja obveze, godišnje stope uštede država članica moraju biti više od one zahtijevane kako bi se ostvarila kumulativna ušteda energije predviđena u točki (b) prvog podstavka članka 7. stavka 1. EED-a (16). Države članice nisu obvezne primijeniti mogućnosti iz članka 7. stavka 2. EED-a.

3.2.   Mogućnosti iz članka 7. stavka 2. EED-a

Člankom 7. stavkom 2. EED-a državama se članicama omogućuje da izračunaju zahtijevani iznos uštede energije:

—	primjenom godišnje stope uštede na prodaju energije krajnjim kupcima ili na krajnju potrošnju energije prema prosjeku u razdoblju 2016.–2018.; i/ili

—	isključenjem iz osnovnog scenarija za izračun, u cijelosti ili djelomično, energije upotrijebljene u prometu; i/ili

—	korištenjem bilo koje mogućnosti iz članka 7. stavka 4. EED-a.

3.3.   Vlastita godišnja stopa uštede i osnovni scenarij za izračun

Ako države članice primjenjuju jednu mogućnost ili više njih, prema članku 7. stavku 3. EED-a moraju utvrditi:

—	vlastitu godišnju stopu uštede – primijenjenu u izračunu kumulativne uštede energije u krajnjoj potrošnji kako bi osigurale da zahtijevana ušteda nije manja od one utvrđene u točki (b) prvog podstavka članka 7. stavka 1. EED-a i

—	vlastiti osnovni scenarij za izračun u kojem se može u cijelosti ili djelomično isključiti energiju koja se upotrebljava u prometu (17).

Navedeno se dodaje (18) izračunima godišnje stope novih ušteda i kumulativnoj uštedi energije u krajnjoj potrošnji u skladu s točkom (b) prvog podstavka članka 7. stavka 1. EED-a.

Drugim podstavkom članka 7. stavka 5. EED-a predviđa se da države članice, bez obzira na to isključuju li iz svojeg osnovnog scenarija za izračun, u cijelosti ili djelomično, energiju koja se upotrebljava u prometu ili primjenjuju neku od mogućnosti u članku 7. stavku 4. EED-a, moraju osigurati da izračunani neto iznos nove uštede koju je potrebno ostvariti u krajnjoj potrošnji energije u razdoblju obveze 2021.–2030. nije manji od iznosa dobivenog primjenom godišnje stope uštede utvrđene točkom (b) prvog podstavka članka 7. stavka 1., tj. 0,8 % (0,24 % za Cipar i Maltu).

3.4.   Mogućnosti iz članka 7. stavka 4. EED-a

Za razdoblje obveze 2021.–2030. države članice mogu primijeniti jednu od sljedećih mogućnosti ili više njih (članak 7. stavak 4. EED-a):

(b)	potpuno ili djelomično isključenje industrija u sustavu trgovanja emisijama EU-a (ETS);

(c)	uračunavanje određene uštede energije iz sektorâ za pretvorbu i prijenos energije;

(d)	rane mjere nakon isteka 2008. kojima će se ostvarivati ušteda i nakon 2020.;

(e)	pojedinačne mjere provedene od početka 2018. do kraja 2020. kojima će se ostvarivati ušteda i nakon 2020.;

(f)	isključenje 30 % energije proizvedene na ili u zgradama za vlastite potrebe kao posljedicu mjera politike kojima se promiče nova ugradnja tehnologija za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora malog opsega; i

(g)	uračunavanje određenog iznosa uštede energije koja premašuje onu koju je potrebno ostvariti u razdoblju obveze 2014.–2020.

Prema točki (b) članka 7. stavka 5. EED-a te mogućnosti mogu se primijeniti jedino u pogledu „iznosa uštede energije izračunane u skladu s člankom 7. stavcima 2. i 3.” te zajedno „neće prouzročiti smanjenje veće od 35 %” tog iznosa.

Ključno je da se navedene mogućnosti ne mogu upotrijebiti za smanjenje ukupnog iznosa kumulativne uštede energije u krajnjoj potrošnji koja se zahtijeva u točki (b) prvog podstavka članka 7. stavka 1. EED-a. Drugim riječima države članice, bez obzira na to hoće li iz svojeg osnovnog scenarija za izračun isključiti, u cijelosti ili djelomično, energiju koja se upotrebljava u prometu ili primijeniti neku od prethodno navedenih mogućnosti, moraju osigurati da izračunani neto iznos nove uštede koju je potrebno ostvariti u krajnjoj potrošnji energije u razdoblju obveze 2021.–2030. nije manji od iznosa dobivenoga primjenom godišnje stope uštede iz točke (b) prvog podstavka članka 7. stavka 1. EED-a (19). Kako bi se to osiguralo, u članku 7. stavku 5. EED-a od njih se zahtijeva da izračunaju učinak, tijekom razdoblja obveze, odluke da primijene jednu od tih mogućnosti ili više njih (20).

Mogućnosti iz članka 7. stavka 4. točaka (b) i (f) EED-a mogu se primijeniti jedino na izračun vlastitog ishodišnog scenarija u skladu s člankom 7. stavcima 2. i 3. EED-a. Iznose se može oduzeti od tog izračuna (podložno predviđenim ograničenjima).

Mogućnosti iz točaka (c), (d), (e) i (g) odnose se na uštedu energije i mogu se uračunati jedino u izračunani iznos uštede koja se zahtijeva u članku 7. stavcima 2. i 3. EED-a. Stoga ih se ne može primijeniti za smanjenje opsega obveze uštede energije iz točke (b) prvog podstavka članka 7. stavka 1. EED-a, no može ih se upotrijebiti za ispunjenje zahtjeva iz te točke.

3.4.1.   Detaljnije o mogućnostima

3.4.1.1.   Potpuno ili djelomično isključenje industrija u sustavu trgovanja emisijama EU-a (ETS) (članak 7. stavak 4. točka (b))

Ako primijeni jedino mogućnost potpunog ili djelomičnog isključenja prodaje energije upotrijebljene u industrijama u ETS-u (članak 7. stavak 4. točka (b) EED-a), država članica mora utvrditi iznos isporučene ili maloprodajne energije upotrijebljene za te industrijske djelatnosti. Izračun se temelji na energiji upotrijebljenoj za djelatnosti navedene u Prilogu I. Direktivi o ETS-u (21).

Od tog se iznosa tada oduzima energija upotrijebljena za „energetske djelatnosti” navedene u tom Prilogu (spalionice s nazivnom ulaznom toplinskom snagom većom od 20 MW (osim postrojenja za opasni i komunalni otpad), rafinerije mineralnih ulja i koksne peći) i energija upotrijebljena u zračnom prometu (22).

3.4.1.2.   Ušteda energije iz sektorâ za pretvorbu i prijenos energije (članak 7. stavak 4. točka (c))

Člankom 7. stavkom 4. točkom (c) EED-a državama se članicama dopušta da, uslijed provedbe zahtjevâ iz članka 14. stavka 4. i članka 14. stavka 5. točke (b) i članka 15. stavaka od 1. do 6. i 9. EED-a, uštedu energije ostvarenu u sektorima za pretvorbu, distribuciju i prijenos energije, uključujući infrastrukturu za učinkovito centralizirano grijanje i hlađenje, uračunaju u iznos uštede energije izračunan u skladu s člankom 7. stavcima 2. i 3. EED-a (23).

3.4.1.3.   Ušteda energije iz novih pojedinačnih mjera koje se provode od 31. prosinca 2008. (članak 7. stavak 4. točka (d))

Ako država članica uračuna uštedu energije koja je posljedica novih pojedinačnih mjera provedenih od 31. prosinca 2008. u iznos zahtijevane uštede energije izračunan u skladu s člankom 7. stavcima 2. i 3. EED-a, te mjere moraju imati učinak i nakon 2020. u pogledu razdoblja obveze 2021.–2030., tj. dovesti do nove uštede energije nakon 31. prosinca 2020. Prema članku 2. stavku 19. EED-a „pojedinačna mjera” znači mjera koja dovodi do poboljšanja energetske učinkovitosti koje se može provjeriti i izmjeriti ili procijeniti i koja se poduzima kao posljedica mjere politike. Nadalje, uštedu energije potrebno je izmjeriti i provjeriti.

3.4.1.4.   Pojedinačne mjere provedene od početka 2018. do kraja 2020. (članak 7. stavak 4. točka (e))

Prema članku 7. stavku 4. točki (e) EED-a država članica može uračunati uštedu energije ostvarenu mjerama politike u iznos uštede izračunan u skladu s člankom 7. stavcima 2. i 3. EED-a pod uvjetom da dokaže da iz tih mjera proizlaze pojedinačne mjere provedene između 1. siječnja 2018. i 31. prosinca 2020. i da nastavljaju donositi uštedu energije i nakon toga.

Budući da se članak 7. stavak 4. točka (d) EED-a odnosi na provedbu pojedinačnih mjera između 31. prosinca 2008. i 31. prosinca 2013., članak 7. stavak 4. točka (e) EED-a primjenjiva je samo na pojedinačne mjere provedene između 1. siječnja 2018. i 31. prosinca 2020. Ta je razlika relevantna ako države članice uzimaju u obzir životni vijek mjere čija je provedba počela 2008. od najviše 21 godine, odnosno životni vijek mjere čija je provedba počela 2018. od najviše 12 godina. To u praksi znači da je prvi slučaj relevantan za npr. mjere s dugim životnim vijekom kao što je izolacija ovojnice zgrade.

3.4.1.5.   Energija proizvedena na ili u zgradama za vlastite potrebe nakon nove ugradnje tehnologija za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora (članak 7. stavak 4. točka (f))

Ovom se mogućnošću državama članicama dopušta da iz izračuna uštede energije koja se zahtijeva u skladu s člankom 7. stavcima 2. i 3. EED-a isključe provjerljiv iznos energije za vlastite potrebe dobiven novougrađenim uređajima za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora na ili u zgradama.

Njezina je uporaba ograničena u tri pogleda:

—	iz izračuna ishodišnog scenarija ne može se isključiti više od 30 % energije za vlastite potrebe proizvedene novougrađenim uređajima za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora na ili u zgradama,

—	to ne smije dovesti do smanjenja iznosa izračunanog u skladu s člankom 7. stavcima 2. i 3. EED-a za više od 35 % i

—	iznos te energije ne smije se isključiti iz izračuna obveze uštede iz točke (b) prvog podstavka članka 7. stavka 1. EED-a.

U točki 2. podtočki (e) Priloga V. EED-u utvrđuje se kako se u uštedu koja se zahtijeva u skladu s člankom 7. stavkom 1. EED-a (24) uračunava ušteda energije ostvarena mjerama politike kojima se promiče ugradnja tehnologija za proizvodnju energije malog opsega na ili u zgradama. Navedeno nije količinski ograničeno.

Budući da se članak 7. stavak 4. točka (f) EED-a odnosi na „provjerljivu količinu energije proizvedenu na ili u zgradama za vlastite potrebe” (25) (ne stvarno utrošenu količinu), države članice moraju utvrditi i provjeriti količinu energije iz obnovljivih izvora (u ktoe, MW ili istovjetnoj vrijednosti) koja će se za vlastite potrebe proizvesti na zgradama uslijed mjera politike kojima se promiče nova ugradnja u razdoblju obveze 2021.–2030. Budući da se odredba odnosi na „provjerljivu količinu”, za potrebe tog izračuna moguće je uzeti u obzir procijenjenu prosječnu količinu energije iz obnovljivih izvora koja će biti proizvedena za vlastite potrebe u razdoblju 2021.–2030. samo iz jedinica postavljenih na ili u zgradama nakon 31. prosinca 2020.

U članku 21. stavku (b) točki 3. Uredbe o upravljanju od država se članica zahtijeva da u integrirana nacionalna energetska i klimatska izvješća o napretku uključe podatke o provedbi nacionalnih EEOS-ova i alternativnih mjera politike. Stoga bi od 15. ožujka 2021. (i svake dvije godine nakon toga) trebale dostaviti podatke o stvarnoj količini energije proizvedenoj na ili u zgradama za vlastite potrebe s pomoću novougrađenih tehnologija za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora.

Okvirni ilustrativni primjer

U tablici u nastavku nalazi se nepotpuni popis tehnologija s količinom energije koja se može isključiti iz izračuna obveze uštede energije. Na primjer, ugradnjom kombinacije solarnog termalnog sustava i kotla na plin moglo bi se proizvesti 1 000 kWh energije iz obnovljivih izvora, čijih bi se 30 % (300 kWh) moglo isključiti iz izračuna (pod uvjetom da to ne premašuje 35 % zahtijevane uštede):

Vrsta tehnologije		Krajnja potražnja za energijom (kWh)	Udio energije iz obnovljivih izvora proizvedene na zgradama (%)	Proizvodnja koju se može uzeti u obzir za smanjenje cilja uštede (kWh)	30 % koje je moguće isključiti iz zahtjeva uštede (kWh)
1.	Kondenzacijski kotao na plin	10 526	0	0
2.	Kondenzacijski kotao na drva	10 870	100	10 870	3 261
3.	Toplinska crpka (s električnom energijom iz mreže)	2 857	0	0
4.	Kombinacija solarnog termalnog sustava i kotla na plin	10 474	~10	1 000	300
	solarni termalni sustav	1 000	100	1 000	300
	kondenzacijski kotao na plin	9 474	0	0
5.	Fotonaponski sustav	3 500	100	3 500	1 050

3.4.1.6.   Ušteda energije koja premašuje onu koja se zahtijeva u prvom razdoblju obveze (članak 7. stavak 4. točka (g))

Države članice mogu uštedu energije koja premašuje onu koja se zahtijeva u prvom razdoblju obveze (2014.–2020.) uračunati u izračun u skladu s člankom 7. stavcima 2. i 3. EED-a pod sljedećim uvjetima:

—	da proizlazi iz pojedinačnih mjera u okviru EEOS-a ili alternativnih mjera politike i

—	da su države članice o predmetnim mjerama politike izvijestile u svom NAPEU-u i uključile ih u izvješće o napretku u skladu s člankom 24. stavkom 2. (26)

4.   IZBOR MJERA POLITIKE ZA OSTVARENJE ZAHTIJEVANOG IZNOSA KUMULATIVNE UŠTEDE ENERGIJE U KRAJNJOJ POTROŠNJI

U skladu s člankom 7. stavkom 10. EED-a države članice moraju ostvariti zahtijevanu kumulativnu uštedu energije u krajnjoj potrošnji:

—	uspostavom EEOS-a,

—	donošenjem alternativnih mjera politike ili

—	kombinacijom prethodno navedenoga.

U članku 7. EED-a pojašnjava se da su EEOS-ovi i alternativne mjere politike jednakovrijedni u tom pogledu. Države članice imaju znatnu fleksibilnost i široko diskrecijsko pravo da među raznim vrstama sustavâ odaberu onaj najprikladniji njihovoj situaciji i okolnostima (27).

U članku 7.a stavku 1. i članku 7.b stavku 1 EED-a zahtijeva se da sve mjere politike budu osmišljene u svrhe ispunjenja obveze uštede energije iz članka 7. stavka 1. EED-a te da pridonose „uštedi energije u krajnjoj potrošnji” ostvarenoj „među krajnjim kupcima”. Međutim, u redu je ako se određenom mjerom politike pridonese i ispunjenju drugih ciljeva (npr. da se energetskom politikom nastoji riješiti i pitanje očuvanja, zaštite i povećanja kvalitete okoliša ili potiče pametna i razumna uporaba prirodnih resursa).

U članku 2. stavku 18. EED-a „mjera politike” definirana je kao regulatorni, financijski, fiskalni ili dobrovoljni instrument ili instrument za pružanje informacija koji je formalno uspostavljen i provodi se u državi članici u cilju stvaranja okvira potpore, zahtjeva ili poticaja kojima se osigurava da sudionici na tržištu pružaju i kupuju energetske usluge i poduzimaju druge mjere za poboljšanje energetske učinkovitosti. Postoji mogućnost da se mjere politike čiji je cilj pružanje potpore jedino onim ciljevima politika koji nisu povezani s energetskom učinkovitošću te koje su osmišljene jedino za pružanje ili kupnju energetskih usluga ili koje dovode do uštede u krajnjoj potrošnji koja nije ostvarena među krajnjim kupcima neće smatrati prihvatljivima u okviru članka 7. EED-a. Države članice u svakom će slučaju morati pažljivo ocijeniti mjere i pokazati da se ušteda energije može izravno pripisati njima.

Bez obzira na to odluči li upotrijebiti EEOS ili donijeti alternativne mjere politike, država članica mora osigurati da se zahtijevana kumulativna ušteda energije u krajnjoj potrošnji tim mjerama politike može ostvariti do 31. prosinca 2030. (ili u sljedećem razdoblju uštede, ovisno o tome kada su mjere osmišljene).

Sljedeći nepotpuni popis definicija od važnosti je pri uspostavljanju mjera politike (definicije nisu mijenjane u izmijenjenom EED-u):

Članak 2. EED-a

„(4)	‚energetska učinkovitost’ znači omjer između ostvarenog učinka, usluge, robe ili energije i utroška energije;

(5)	‚ušteda energije’ znači količina ušteđene energije utvrđena mjerenjem i/ili procjenjivanjem potrošnje prije i nakon provedbe mjere za poboljšanje energetske učinkovitosti, uz osiguravanje normalizacije vanjskih uvjeta koji utječu na potrošnju energije;

(6)	‚poboljšanje energetske učinkovitosti’ znači povećanje energetske učinkovitosti kao rezultat promjena u tehnologiji, ponašanju i/ili gospodarstvu;”

„(14)

‚stranka obveznica’ znači distributer energije ili poduzeće za maloprodaju energije za koje je obvezujući nacionalni sustav obveze energetske učinkovitosti iz članka 7.;

(15)	‚ovlaštena stranka’ znači pravni subjekt na koji je vlada ili drugo javno tijelo prenijelo ovlasti za razvoj financijskog plana, njegovo upravljanje ili rad u ime vlade ili drugog javnog tijela;

(16)	stranka sudionica’ znači poduzeće ili javno tijelo koje se obvezalo ostvariti određene ciljeve na temelju dobrovoljnog sporazuma ili je obuhvaćeno instrumentom nacionalne regulatorne politike;

(17)

‚provedbeno tijelo javne vlasti’ znači tijelo na koje se primjenjuje javno pravo i koje je odgovorno za provedbu ili praćenje oporezivanja u području energetike ili emisija ugljika, financijskih planova i instrumenata, fiskalnih poticaja, standarda i normi, sustava označivanja energetske učinkovitosti, osposobljavanja ili obrazovanja;

(18)

‚mjera politike’ znači regulatorni, financijski, fiskalni ili dobrovoljni instrument ili instrument za pružanje informacija koji je formalno uspostavljen i provodi se u državi članici s ciljem stvaranja okvira potpore, zahtjeva ili poticaja kojima se osigurava da sudionici na tržištu pružaju i kupuju energetske usluge i poduzimaju druge mjere za poboljšanje energetske učinkovitosti;

(19)	‚pojedinačna mjera’ znači mjera koja dovodi do poboljšanja energetske učinkovitosti koje se može provjeriti i izmjeriti ili procijeniti i koja se poduzima kao posljedica mjere politike;

(20)	‚distributer energije’ znači fizička ili pravna osoba, uključujući operatora distribucijskog sustava, odgovorna za prijenos ili transport energije s ciljem njezine isporuke krajnjim kupcima ili do distribucijskih stanica koje prodaju energiju krajnjim kupcima;

(21)	‚operator distribucijskog sustava’ znači ‚operator distribucijskog sustava’ kako je definiran u Direktivi 2009/72/EZ odnosno Direktivi 2009/73/EZ;

(22)	‚poduzeće za maloprodaju energije’ znači fizička ili pravna osoba koja prodaje energiju krajnjim kupcima;

(23)	‚krajnji kupac’ znači fizička ili pravna osoba koja kupuje energiju za vlastitu krajnju potrošnju;

(24)	‚pružatelj energetskih usluga’ znači fizička ili pravna osoba koja isporučuje energetske usluge ili druge usluge za poboljšanje energetske učinkovitosti u objektima ili prostorijama krajnjeg kupca;”

Za potrebe članka 7. stavka 10. EED-a države članice mogu uračunati uštedu energije ostvarenu provedbom novih mjera politike donesenih u razdoblju obveze 2021.–2030. Nadalje, mogu uračunati uštedu energije ostvarenu mjerama politike donesenima u razdoblju uštede 2014.–2020. (ili prije) pod uvjetom da te mjere ispunjavaju zahtjeve u člancima 7., 7.a i 7.b EED-a.

Države članice mogu uračunati uštedu ostvarenu mjerama donesenima do 31. prosinca 2020. ili nakon toga jedino pod uvjetom da te mjere dovedu do poduzimanja novih pojedinačnih mjera nakon 31. prosinca 2020., a prije 31. prosinca 2030.

Primjeri politika, mjera i ušteda

Program financijske potpore za energetsku obnovu zgrada uspostavljen je 2010. Dokle god se primjenjuje i u okviru njega obavljaju nove obnove tijekom predmetnog razdoblja, ušteda energije ostvarena tim novim obnovama može se uračunati u uštedu zahtijevanu u drugom razdoblju obveze.

Prije 2021. uveden je porez na gorivo kako bi se utjecanjem na ponašanje kupaca ostvarile uštede i poboljšala prometna učinkovitost. Dokle god se primjenjuje te dok se njegov učinak na ponašanje može izmjeriti i provjeriti s obzirom na najnovija kretanja elastičnosti cijena, ušteda energije ostvarena tom mjerom može se uračunati u uštedu zahtijevanu u drugom razdoblju obveze.

4.1.   Sustavi obveze energetske učinkovitosti

Ključni razlog zbog kojeg se odlučuje za EEOS kako bi se ostvarila kumulativna ušteda energije u krajnjoj potrošnji zahtijevana u skladu s točkom (b) prvog podstavka članka 7. stavka 1. EED-a može biti to što dobavljači energije, poduzeća za maloprodaju energije i distributeri energije najbolje mogu u slučaju svojih kupaca utvrditi gdje se mogu ostvariti uštede, što će onda moći i postići u okviru svojih poslovnih modela pružanja energetskih usluga. U tom slučaju države članice moraju imenovati barem jednu stranku obveznicu na nacionalnoj razini (28) čiji će cilj biti ušteda energije među krajnjim kupcima (29). Stranke obveznice moraju biti imenovane na temelju objektivnih i nediskriminirajućih kriterija utvrđenih u članku 7.a stavku 2. EED-a.

Pri imenovanju stranki obveznica u okviru EEOS-a države članice trebaju uzeti u obzir presudu Suda Europske unije u predmetu C-561/16. Sud je presudio da države članice mogu nametnuti „obveze energetske učinkovitosti samo određenim poduzećima u energetskom sektoru, pod uvjetom da se određivanje tih poduzeća kao stranaka obveznica […] temelji na objektivnim i nediskriminirajućim kriterijima koji su izričito izneseni, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri” (30).

Osim toga, države članice moraju utvrditi iznos uštede energije koji svaka stranka obveznica (i njihove potkategorije) mora ostvariti. Ti iznosi tada se moraju dodijeliti svakoj stranki obveznici kako bi se provjerilo je li ispunila svoju obvezu.

Člankom 7.a stavkom 4. državama se članicama dopušta da upotrebom faktora konverzije utvrđenih u Prilogu IV. iznos uštede energije koji se zahtijeva od svake stranke obveznice iskažu kao krajnju potrošnju energije ili kao potrošnju primarne energije (31).

Države članice mogu usto strankama obveznicama dopustiti ili od njih zahtijevati da ispune svoju obvezu iz nacionalnog prava u cijelosti ili djelomično, kao doprinos nacionalnom fondu za energetsku učinkovitost (EENF) (32). Mogu dopustiti strankama obveznicama da u svoju obvezu uračunaju uštedu koju su ostvarili pružatelji energetskih usluga (33) ili druge treće strane. Člankom 7.a stavkom 6. točkom a. EED-a od njih se zahtijeva da osiguraju da se certifikacija uštede energije odvija u skladu s postupkom odobrenja koji je jasan, transparentan i otvoren za sve sudionike na tržištu i koji je usmjeren na smanjenje troškova certifikacije (34).

Člankom 7.a stavkom 3. EED-a pojašnjava se da države članice moraju osigurati da poduzeća za prodaju energije ne stvore nikakve prepreke kojima bi odvratile kupce od prelaska s jednog dobavljača na drugog.

Člankom 7.a stavkom 5. EED-a od država se članica traži da uspostave sustave mjerenja, nadzora i provjere u okviru kojih se provodi dokumentirana provjera na temelju barem statistički značajnog udjela i reprezentativnog uzorka mjera za poboljšanje energetske učinkovitosti koje su uspostavile stranke obveznice (35).

Prema članku 7.a stavku 6. točki (b) EED-a države članice mogu predvidjeti mogućnost „akumuliranja i posuđivanja”, tj. dopuštanja strankama obveznicama da računaju uštede ostvarene određene godine kao da su bile ostvarene u bilo kojoj od četiri prethodne ili tri sljedeće godine. Treba imati na umu da se ta fleksibilnost:

—	primjenjuje jedino na uštedu energije ostvarenu EEOS-ovima provedenima nakon 1. siječnja 2014., a ne na alternativne mjere politike i

—	vremenski ograničava – države članice strankama obveznicama mogu dopustiti da „akumuliraju i posuđuju” samo unutar razdoblja obveze.

Drugim riječima, ušteda ostvarena između 2014. i 2020. ne smije se „akumulirati ni posuđivati” nakon 31. prosinca 2020. Ušteda ostvarena između 2021. i 2030. ne smije se „akumulirati ni posuđivati” prije 31. prosinca 2020. ni nakon 31. prosinca 2030. Ušteda ostvarena nakon 2010., a prije 1. siječnja 2014., ne smije se „akumulirati ni posuđivati” za potrebe točke (b) prvog podstavka članka 7. stavka 1. EED-a.

Budući da se člankom 7. stavkom 8. EED-a izričito omogućuje odstupanje, njegova je primjena restriktivna i ograničena na onu za potrebe točke (a) prvog podstavka članka 7. stavka 1. EED-a.

Primjeri

Ušteda energije ostvarena 2014. (provedbom EEOS-a) može se uračunati kao da je ostvarena 2017.

Ušteda energije ostvarena 2014. (provedbom EEOS-a) ne može se uračunati u izračun za 2021.

Ušteda energije ostvarena 2018. (provedbom EEOS-a) može se uračunati kao da je ostvarena 2014.

Drugim je podstavkom članka 7.a stavka 6. EED-a predviđeno da „države članice procjenjuju učinak izravnih i neizravnih troškova sustava obveze energetske učinkovitosti na konkurentnost energetski intenzivnih industrija izloženih međunarodnom tržišnom natjecanju i, prema potrebi, poduzimaju mjere za smanjenje tog učinka”.

Općenito postoje dvije vrste povezanih troškova:

—	troškovi ulaganja i

—	administrativni troškovi (uključujući praćenje i izvješćivanje).

U svojoj procjeni učinka (36) Komisija je pokazala, na temelju raspoloživih dokaza, da su EEOS-ovi vrlo troškovno učinkoviti. Pri provedbi takvih sustava stranke obveznice obvezne su osigurati uštedu u krajnjoj potrošnji uz najniže troškove (ulaganja i administrativni troškovi), pogotovo ako se troškovi prenose na krajnje korisnike. Taj zahtjev vrijedi i ako stranke obveznice odluče uračunati certificirane uštede energije koje su ostvarili pružatelji energetskih usluga i druge treće strane.

Člankom 7.a stavkom 7. EED-a traži se da „jednom godišnje države članice objavljuju ostvarene uštede energije prema pojedinačnim strankama obveznicama ili prema svakoj od potkategorija stranaka obveznica, kao i ukupno u okviru sustava”. Te podatke mogu objaviti u kombinaciji s drugim podacima koje čine javno dostupnima. Ako druge stranke objave takve podatke, npr. Komisija, države članice nisu oslobođene te obveze.

4.2.   Alternativne mjere politike

U EED-u je pojašnjeno da bi države članice trebale imati visok stupanj fleksibilnosti u pogledu osmišljavanja i provedbe alternativnih mjera politike. Iako u EED-u više nisu navedene vrste mjera, u definiciji „mjere politike” u članku 2. stavku 18. EED-a naveden je nepotpuni popis njihovih mogućih vrsta, tj. „regulatorni, financijski, fiskalni ili dobrovoljni instrument ili instrument za pružanje informacija koji je formalno uspostavljen i provodi se u državi članici s ciljem stvaranja okvira potpore, zahtjeva ili poticaja kojima se osigurava da sudionici na tržištu pružaju i kupuju energetske usluge i poduzimaju druge mjere za poboljšanje energetske učinkovitosti”.

Države članice mogle bi razmotriti promicanje doprinosa lokalnih zajednica energije iz obnovljivih izvora u provedbi alternativnih mjera politike (37).

U Prilogu V. točki 3. EED-a utvrđeni su zahtjevi za osmišljavanje i provedbu alternativnih mjera politike:

(a)	mjerama politika i pojedinačnim mjerama ostvaruju se uštede energije u krajnjoj potrošnji koje je moguće provjeriti;

(b)	odgovornosti svake stranke sudionice, ovlaštene stranke ili provedbenog tijela javne vlasti, ovisno o tome što je relevantno, jasno su utvrđene;

(c)	uštede energije koje se ostvaruju ili se trebaju ostvariti utvrđuju se na transparentan način;

(d)	iznos uštede energije koji se zahtijeva ili koji treba ostvariti mjerom politike izražen je kao krajnja potrošnja energije ili kao potrošnja primarne energije upotrebom konverzijskih faktora utvrđenih u Prilogu IV.;

(e)	sastavlja se i objavljuje godišnje izvješće o uštedi energije koju su ostvarile ovlaštene stranke, stranke sudionice i provedbena tijela javne vlasti, kao i podaci o godišnjim kretanjima uštede energije;

(f)	provodi se praćenje rezultata te odgovarajućih mjera u slučaju nezadovoljavajućeg napretka;

(g)	uštedu energije ostvarenu u okviru pojedinačne mjere može iskazivati samo jedna stranka;

(h)	potrebno je dokazati da su aktivnosti stranke sudionice, ovlaštene stranke ili provedbenih tijela javne vlasti značajni za ostvarenje iskazane uštede energije.

Člankom 7.b stavkom 2. EED-a od država se članica traži da uspostave sustave mjerenja, nadzora i provjere u okviru kojih se provodi dokumentirana provjera na temelju barem statistički značajnog udjela i reprezentativnog uzorka alternativnih mjera za poboljšanje energetske učinkovitosti (osim oporezivanja) koje su uspostavile stranke sudionice ili ovlaštene stranke.

Treba napomenuti:

—	mjerenje, nadzor i provjera provode se neovisno o tim strankama (38) i

—	„statistički značajan udio i reprezentativni uzorak” trebalo bi shvatiti kao podskup kojim se točno odražava statistička populacija mjera za uštedu energije i time omogućuje donošenje dovoljno pouzdanih zaključaka u pogledu povjerenja u sveukupne mjere.

4.2.1.   Financijski planovi i instrumenti te fiskalni poticaji

Riječ je o mjerama politike koje uspostavljaju države članice, a u okviru kojih novčani i fiskalni poticaji dovode do primjene energetski učinkovite tehnologije ili tehnika i koje imaju učinak smanjenja krajnje potrošnje energije (39).

Treba napomenuti:

—	mjerenje, nadzor i provjera učinaka potrebno je provesti neovisno o strankama sudionicama ili ovlaštenim strankama (40) i

—

financijski planovi ili instrumenti trebali bi se financirati: — iz javnih (europskih ili nacionalnih) izvora ili — iz kombinacije javnih (europskih ili nacionalnih) izvora i privatnih izvora (npr. banke, investicijski fondovi, mirovinski fondovi) koji su izričito usmjereni na ostvarivanje pojedinačnih mjera koje dovode do uštede energije u krajnjoj potrošnji.

4.2.2.   Nacionalni fond za energetsku učinkovitost

Države članice mogu uspostaviti EENF u skladu s člankom 20 stavkom 6. EED-a, bilo kao alternativnu mjeru politike ili u okviru EEOS-a, kako bi stranke obveznice mogle svoju uštedu, u cijelosti ili djelomično, ostvariti kao doprinos tom fondu.

Ako država članica uspostavi mehanizam godišnjih doprinosa EENF-u kao glavni način ispunjenja obveza energetske učinkovitosti, njezinim se nacionalnim zakonodavstvom mora osigurati:

—	da ostvarena ušteda energije odgovara onoj ostvarenoj u okviru EEOS-ova i

—	da mjere koje se financiraju ispunjavaju zahtjeve iz članka 7.b i članka 20. stavka 6. i točke 3. Priloga V. EED-u (41).

EENF može biti bilo koji fond koji uspostave države članice u svrhe pružanja potpore nacionalnim inicijativama za povećanje energetske učinkovitosti. Može se uspostaviti radi financiranja sustava gospodarske i financijske podrške, tehničke potpore, osposobljavanja i informiranja ili drugih mjera za povećanje energetske učinkovitosti kako bi se pridonijelo postizanju ciljeva prava EU-a (42). Općenito, kako bi se pružila što učinkovitija rješenja, mogla bi se uspostaviti kombinacija javnih fondova (npr. onih za uklanjanje tržišnih nedostataka – pitanja kategorija troškova ili mjera koja se obično ne rješavaju tržišnim mehanizmima) i privatnog kapitala.

Kako bi se uračunala u svrhe utvrđene člankom 7. EED-a, financijska sredstva moraju potjecati:

—	iz javnih (europskih ili nacionalnih) izvora ili

—	iz kombinacije javnih (europskih ili nacionalnih) izvora i privatnih izvora (npr. banke, investicijski fondovi, mirovinski fondovi, stranke obveznice) koji su izričito usmjereni na ostvarivanje pojedinačnih mjera koje dovode do uštede energije u krajnjoj potrošnji.

4.2.3.   Propisi i dobrovoljni sporazumi

Riječ je o mjerama politike koje uspostavljaju države članice, a koje dovode do primjene energetski učinkovite tehnologije ili tehnika i imaju učinak smanjenja krajnje potrošnje energije. To mogu biti:

—	pravno obvezujuće mjere kojima se nameće uporaba određenih tehnologija ili tehnika ili

—	dobrovoljni sporazumi u okviru kojih se poduzeća i lokalne vlasti obvezuju na određene radnje (43).

Pojam „stranka sudionica” uključuje „poduzeće ili javno tijelo koje se obvezalo ostvariti određene ciljeve na temelju dobrovoljnog sporazuma ili je obuhvaćeno instrumentom nacionalne regulatorne politike”.

4.2.4.   Standardi i norme

Riječ je o mjerama politike koje uspostavljaju države članice radi poboljšanja energetske učinkovitosti (na primjer) proizvoda, usluga, zgrada i vozila (44). Stranke u okviru tih planova nazivaju se „provedbena tijela javne vlasti”.

4.2.5.   Sustavi označivanja energetske učinkovitosti

Riječ je o sustavima označivanja koje uspostavljaju države članice, osim onih koji su obvezni u skladu s pravom EU-a (npr. ne može se uračunati ušteda ostvarena primjenom propisa o energetskom označivanju ili Uredbe o energetskom označivanju (45)) (46).

Na uštedu energije mogu utjecati druge mjere politike koje se istodobno provode, pa se ne mogu sve promjene zabilježene nakon uvođenja mjere koju se ocjenjuje pripisati samo toj mjeri. Potrebno je pažljivo razmotriti utjecaj sustava označivanja kako bi se uspostavila poveznica s pojedinačnom mjerom koja dovodi do uštede koja joj se može pripisati.

4.2.6.   Osposobljavanje i obrazovanje, uključujući savjetodavne programe za energetiku

Riječ je o mjerama politike koje uspostavljaju države članice, a koje dovode do primjene energetski učinkovite tehnologije ili tehnika i imaju učinak smanjenja krajnje potrošnje energije putem (na primjer) programa osposobljavanja za energetske revizore, obrazovnih programa za rukovoditelje u području energetike ili savjetodavnih programa o energetici za kućanstva.

Treba napomenuti:

—	takve mjere mora pratiti „provedbeno tijelo javne vlasti” i

—	potrebno je pažljivo razmotriti njihov utjecaj kako bi se uspostavila: — poveznica između aktivnosti osposobljavanja ili obrazovanja i pojedinačne mjere kojoj je pripisana i — razdoblje na koje programi nastavljaju utjecati (47).

4.2.7.   Druge alternativne mjere

Popis alternativnih mjera politike nije potpun. Moguće je provesti i druge mjere politike. Međutim, države članice u svojoj obavijesti Komisiji moraju objasniti kako su ostvarile odgovarajuću razinu uštede, praćenja i provjere (48).

Smanjenje potrošnje energije i uporaba energije iz obnovljivih izvora u zgradama važne su mjere smanjenja energetske ovisnosti i emisija stakleničkih plinova, osobito s obzirom na ambiciozne klimatske i energetske ciljeve EU-a za 2030. i globalnu obvezu preuzetu Pariškim sporazumom. Stoga se može smatrati da mjere politike za poticanje ugradnje tehnologija za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora malog opsega na ili u zgrade također pridonose ispunjenju obveze uštede energije (49).

Mjere moraju biti osmišljene tako se njima ostvari ušteda energije u krajnjoj potrošnji razmjerna tehnologiji koju zamjenjuju. Na primjer, takvu je uštedu moguće iskazati kao uštedu ostvarenu prelaskom na učinkovitije sustave grijanja ili hlađenja ili tehnologije tople vode u zgradama bez obzira na to uključuju li energiju iz obnovljivih izvora. Ta je ušteda prihvatljiva čak i ako alternativne mjere politike nisu ponajprije osmišljene za poboljšanje energetske učinkovitosti, pod uvjetom da država članica može pokazati da su uštede dodatne, mjerljive i provjerljive u skladu s metodama i načelima iz Priloga V. EED-u.

4.2.8.   Porezi na energiju ili CO2

Porezne mjere država članica za smanjenje krajnje potrošnje energije mogu biti prihvatljive. Države članice mogu i kombinirati porezne mjere s drugim mjerama kao što su subvencije (50).

Glavni cilj oporezivanja u svrhe energetske učinkovitosti jest uklanjanje tržišnih nedostataka prouzročenih potrošnjom energije na način da se primijeni porez ili pristojba na određene vrste izvora ili uporabe energije. Porezi na CO2 ili ugljik mogu biti i pokretač pojedinačnih mjera osmišljenih za prelazak na izvore energije s nižim emisijama CO2. Međutim, treba imati na umu da takav nadzor izvora ne dovodi nužno do poboljšanja energetske učinkovitosti.

Cilj poreznih mjera jest ostvarenje toga da potrošači i proizvođači snose društveni trošak dobara (uključujući onaj u obliku emisija ugljika i efektâ staklenika).

U praksi te mjere (51) u pravilu uključuju:

—	izravne mjere, koje uključuju pristojbe izravno povezane s „vanjskim učincima”, tj. djelatnošću koja utječe na nepovezane treće strane, U pogledu te vrste mjera implicitno se pretpostavlja da se tržišne nedostatke može promatrati i mjeriti. Primjer su toga emisije ugljika, i

—	neizravne mjere, koje uključuju poreze povezane s potrošnim materijalom koji ima vanjski učinak (npr. goriva koja stvaraju emisije ugljika) ili potrošnim materijalom povezanim s vanjskim učinkom (npr. automobili u kojima se upotrebljava to gorivo).

Države članice mogu uspostaviti nove porezne mjere u svrhe obveze uštede energije za novo razdoblje (2021.–2030.) i/ili nastaviti primjenjivati postojeće mjere iz prvog razdoblja (2014.–2020.).

Kako bi se odredila ušteda energije koja se može iskazati kao dodatna (52), točkom 2. podtočkom (a) Priloga V. predviđeno je da „države članice uzimaju u obzir kako bi se upotreba energije i potražnja za njom razvijali u nedostatku dotične mjere politike, uzimajući u obzir barem sljedeće čimbenike: trendove u potrošnji energije, promjene u ponašanju potrošača, tehnološki napredak i promjene uzrokovane drugim mjerama provedenima na razini Unije i na nacionalnoj razini”.

Osim toga, države članice trebale bi uzeti u obzir zahtjeve iz točke 4. Priloga V. pri izračunu učinka poreznih mjera:

(a)	u obzir se uzima samo ušteda energije na temelju mjera oporezivanja koja premašuje minimalne razine oporezivanja primjenjive na goriva u skladu s direktivama Vijeća 2003/96/EZ ili 2006/112/EZ;

(b)	cjenovna elastičnost za izračun učinka mjera oporezivanja (u području energetike) mora odražavati odgovor potražnje za energijom u odnosu na promjene cijena te se procjenjuje na temelju najnovijih i reprezentativnih službenih izvora podataka;

(c)	uštede energije iz pratećih instrumenata politike oporezivanja, uključujući fiskalne poticaje ili plaćanje fondu, obračunavaju se zasebno.

Države članice trebale bi provesti mjere usmjerene na premašivanje minimalne razine iz prava EU-a, uključujući:

—	minimalne razine oporezivanja energenata i električne energije (53) i

—	odredbe o zajedničkom sustavu PDV-a (54) povezane s proizvodima i robom koji troše energiju.

Pri izračunu učinka svojih mjera oporezivanja (energije) države članice moraju uzeti u obzir cjenovnu elastičnost (tj. stupanj promjene potražnje za energijom ako se promijeni cijena), koja se procjenjuje na temelju najnovijih i reprezentativnih službenih izvora podataka (55). Prema točki 3.3 podtočki (f) Priloga III. Uredbi o upravljanju države članice moraju dostaviti podatke o metodologiji izračuna, uključujući pojedinosti o tome koja se cjenovna elastičnost upotrebljava i o načinu na koji je utvrđena, u skladu s točkom 4. Prilogom V. EED-a.

Za potrebe točke 4. podtočke (c) Priloga V. EED-u važno je ocijeniti međudjelovanje poreznih mjera i drugih mjera politike. Pri izračunu učinka poreznih mjera provedenih u kombinaciji s drugim mjerama državama se članicama preporučuje uporaba:

—	samo kratkoročne elastičnosti ili

—	kratkoročne i dugoročne elastičnosti, no ne i da uštedu energije iskažu za druge mjere (tj. da u pogledu porezne mjere postupaju kao s glavnom mjerom politike u paketu).

Kad je riječ o poreznim mjerama provedenima prije razdoblja obveze 2021.–2030., države članice trebale bi posebnu pozornost posvetiti drugom podstavku članka 7. stavka 1. EED-a: „Države članice mogu uračunavati uštede energije koje proizlaze iz mjera politike, bilo da su uvedene do 31. prosinca 2020. ili nakon tog datuma, pod uvjetom da te mjere dovedu do novih pojedinačnih mjera koje se poduzimaju nakon 31. prosinca 2020.”.

Ako uspostavi kombinaciju poreznih i subvencijskih mjera, država članica mora zasebno računati uštedu energije iz poreznih mjera i pratećih mjera politike (uključujući fiskalne poticaje).

Ako se tijekom ciljanog razdoblja upotrijebe procjene kratkotrajne elastičnosti, manje je vjerojatno da će se ušteda uračunati dvaput.

4.3.   Mjere politike za smanjenje energetskog siromaštva

Prema članku 7. stavku 11. EED-a u osmišljavanju mjera politike za ispunjavanje svojih obveza u pogledu uštede energije države članice uzimaju u obzir potrebu za smanjenjem energetskog siromaštva, zahtijevajući, u mjeri u kojoj je to primjereno, da se dio mjera energetske učinkovitosti u okviru njihovih nacionalnih sustava obveze energetske učinkovitosti, alternativnih mjera politike ili programa ili mjera financiranih u okviru nacionalnog fonda za energetsku učinkovitost prioritetno provedu među ranjivim kućanstvima, uključujući onima pogođenima energetskim siromaštvom i, prema potrebi, u socijalnom stanovanju (56).

Za potrebe NECP-ova države članice moraju procijeniti broj kućanstava pogođenih energetskim siromaštvom u skladu s člankom 3. stavkom 3. točkom (d) Uredbe o upravljanju (57).

Uzimajući u obzir postojeću praksu, države članice trebale bi utvrditi kriterije za rješavanje problema energetskog siromaštva u svojim mjerama politike. Dugoročne mjere obnove i poboljšanja energetske učinkovitosti fonda zgrada, kako je zahtijevano u Direktivi o energetskim svojstvima zgrada („EPBD”) (58), pomoći će i onima pogođenima energetskim siromaštvom. Prema članku 2.a EPBD-a države članice moraju izraditi dugoročne strategije kojima će pružiti potporu obnovi nacionalnog fonda javnih i privatnih stambenih i nestambenih zgrada u energetski visokoučinkovit i dekarbonizirani fond do 2050.

Te su strategije:

—	omogućavanje troškovno učinkovite pretvorbe postojećih zgrada u zgrade gotovo nulte energije i

—	uključenje plana odgovarajućeg nacionalnog djelovanja za smanjenje energetskog siromaštva (59).

Od svojeg stupanja na snagu i prenošenja/provedbe u nacionalnom pravu taj se zahtjev, da se uzme u obzir potreba za smanjenjem energetskog siromaštva, primjenjuje na mjere provedene u okviru EEOS-ova i alternativne mjere politike. Države članice mogu odlučiti koje će mjere politike upotrijebiti s obzirom na to da su obje istovrijedne. No odabrane mjere moraju biti usmjerene na smanjenje energetskog siromaštva.

Opservatorij EU-a za energetsko siromaštvo inicijativa je Komisije za pomoć državama članicama kako bi poboljšale mjerenje, praćenje i dijeljenje znanja i primjera najbolje prakse povezanih s energetskim siromaštvom. Usmjeren je na pomaganje državama članicama u osmišljavanju mjera politike. Odjeljak „Policies & Measures” (Politike i mjere) na internetskoj stranici Opservatorija (60) sadržava primjere konkretnih vrsta politika i mjera.

4.4.   Izbor sektora

Države članice mogu se usmjeriti na jedan sektor ili više određenih sektora kako bi uvođenjem mjera politike u skladu s člankom 7.a ili 7.b EED-a ispunile obvezu uštede energije (61).. Prema točkama 3.1., 3.2. i 3.3. Priloga III. Uredbi o upravljanju one moraju dostaviti podatke o tom sektoru (sektorima) (i, u slučaju oporezivanja, segmentu poreznih obveznika) na koji (koje) je svaka mjera usmjerena. Točkom 2. podtočkom (d) Priloga V. EED-u dopuštene su mjere za poboljšanje energetske učinkovitosti proizvoda, opreme, prijevoznih sustava, vozila i goriva, zgrada i građevinskih elemenata (62),procesa ili tržišta.

Prema potrebi takve mjere trebale bi biti dosljedne nacionalnim okvirima politike utvrđenima u skladu s Direktivom 2014/94/EU Europskog parlamenta i Vijeća o uspostavi infrastrukture za alternativna goriva (63). Države članice mogu, na primjer, biti usmjerene na građevinski ili industrijski sektor.

Prema procjeni ostvarene i očekivane uštede energije o kojoj su države članice u skladu s člankom 24. EED-a izvijestile u svojim godišnjim izvješćima i nacionalnim akcijskim planovima za energetsku učinkovitost („NAPEU-ovi”) očekuje se:

—	da će najveći udio uštede općenito biti ostvaren mjerama usmjerenima na zgrade (primjerice, onima koje se podupiru financijskim planovima za obnovu),

—	da će drugi i treći po redu udio uštede potjecati iz industrijskog i prometnog sektora i

—

da će se EEOS-om (međusektorska mjera politike) ostvariti najveći udio uštede po mjeri politike. EEOS je usmjeren i na zgrade, putem mjera kojima se promiče zamjena sustava grijanja itd. (64) Drugi sektori s neiskorištenim potencijalom za uštedu energije (npr. prometni i vodni) mogli bi pridonijeti ostvarenju obveze uštede energije u razdoblju 2021.–2030.

4.4.1.   Prometni sektor

Na temelju izvješćâ država članica Komisija je u svojoj procjeni učinka za 2016. zaključila da bi se 6 % uštede energije iz članka 7. moglo povezati s mjerama usmjerenima na prometni sektor (65).

Države članice su od prvih NAPEU-ova 2014. do najnovijih 2017. ažurirale svoje popise EEOS-ova i alternativnih mjera politike te dostavile obavijesti o drugim prometnim mjerama. Takav razvoj događanja ukazuje na to da bi (mogući) udio uštede energije ostvaren u prometnom sektoru u razdoblju 2014.–2020. mogao biti još viši od onog procijenjenog u procjeni učinka.

Budući da je konačna potrošnja energije u prometu uključena u osnovni scenarij za izračun, taj bi sektor mogao biti prikladan za ostvarenje obveze uštede u razdoblju 2021.–2030.

Primjeri

Mjerama politike mogla bi se poticati uporaba učinkovitijih vozila (koja premašuje minimalne razine utvrđene uredbama (EZ) br. 443/2009 (66), (EU) br. 510/2011 (67) ili (EU) 2019/631 Europskog parlamenta i Vijeća (68) ili u revidiranoj Direktivi o čistim vozilima (69)), alternativne vrste prijevoza kao što su vožnja biciklom, hodanje i javni prijevoz, ili mobilnost i urbanističko planiranje kojim se smanjuje potražnja za prometom.

Prihvatljive mogu biti i mjere kojima se ubrzava uvođenje novih učinkovitijih vozila ili politike za poticanje prijelaza na učinkovitija goriva kojima se smanjuje potrošnja energije po kilometru, ovisno o njihovoj značajnosti i dodatnosti (vidjeti točku 2. Priloga V.).

4.4.2.   Vodni sektor

Energija i voda blisko su povezane u gospodarskom životu i na mnogim razinama („povezanost vode i energije”). Voda je potrebna za energetske svrhe, npr. hlađenje, pohranu, biogoriva ili hidroenergiju. Energija je potrebna za svrhe povezane s vodom, npr. crpljenje, pročišćavanje i desalinizaciju (70).

Sektor proizvodnje energije najveći je potrošač vode (44 % potrošnje) (71). Na sektor voda i otpadnih voda otpada 3,5 % potrošnje električne energije u EU-u, s tim da se očekuje porast tog udjela (72). U EU-u se u ukupnoj potrošnji vode 24 % gubi zbog propuštanja, što je znatno rasipanje i gubitak vodnih resursa, ali i energije upotrijebljene za obradu tog resursa.

Od stupanja na snagu Uredbe o upravljanju i izmijenjenog EED-a primjenjuje se načelo „energetske učinkovitosti na prvom mjestu”. Vodni sektor mogao bi biti među onima koji će ostvariti koristi od tog načela.

Djelotvorno i energetski učinkovito upravljanje vodama može pridonijeti znatnoj uštedi energije. Prema Međunarodnoj agenciji za energetiku (IEA) 10 % uzete vode u svijetu povezano je s proizvodnjom energije. Očekuje se da će se taj udio znatno povećati zahvaljujući poticanju nekoliko procesa s niskim emisijama ugljika, ali za koje je potrebna velika količina vode, uključujući proizvodnju električne energije, proizvodnju biogoriva te hvatanje i skladištenje ugljika (73). Stoga bi države članice mogle istražiti mogućnosti uštede energije uporabom pametnih tehnologija i procesa.

Države članice bi uporabom pametnih tehnologija i procesa radi istraživanja svih mogućnosti uštede energije, na što ih se potiče u skladu s EED-om (74), mogle pronaći rješenja za to kako prekinuti vezu između potrošnje energije i potrošnje vode.

Države članice mogle bi, na primjer, procijeniti mogućnost izgradnje dvoslojnog sustava potrebnog za odvojenu obradu oborinskih voda i otpadnih voda iz sanitarnih čvorova. Time bi se mogla izbjeći potreba za dodatnim kapacitetima postrojenja za pročišćavanje voda, što bi moglo dovesti do veće potrošnje energije.

Države članice obavijestile su o ograničenom broju mjera politike povezanih s vodom i usmjerenih na ispunjenje obveze uštede energije iz članka 7. Najčešća je mjera proizvodnja tople vode iz solarnih kolektora (kao zamjena za proizvodnju tople vode iz neobnovljivih izvora) ili učinkovitijih plinskih bojlera, no takve su mjere više povezane s proizvodnjom topline, a manje vode.

Mjere politike povezane s energetski učinkovitom proizvodnjom vode za piće mogle bi se primijeniti u cijelom lancu opskrbe (distribucija, uporaba i pročišćavanje otpadnih voda). Dosad su glavni nacionalni ciljevi bili ublažavanje nestašica vode i poboljšanje kvalitete vode. Uz to što su ugrađene učinkovitije crpke, prijavljene mjere neizravno su dovele do uštede energije zbog smanjenja potražnje za vodom ili ponovne uporabe vode.

Mogućnosti uštede energije u vodnom sektoru su sljedeće:

—	smanjenje količine energije upotrijebljene za proizvodnju i obradu različitih vrsta voda i

—	smanjenje potražnje za vodom i gubitaka u mreži, uslijed čega će se u crpljenju i obradi potrebe za energijom smanjiti.

Uštede energije u vodnom sektoru mogu rasteretiti općinske proračune. Na potrošnju električne energije u postrojenjima za obradu (otpadnih) voda može otpadati znatan udio troška električne energije, pogotovo ako općine posjeduju komunalna poduzeća. Budući da se, na primjer, upoznatost s pitanjem, iskustvo i kapaciteti općina uvelike razlikuju, regionalni ili nacionalni programi mogu potaknuti dijeljenje iskustva, tehnološku i financijsku potporu te time povećati mogućnosti uštede energije.

Okvirni nepotpuni primjer

Države članice mogle bi provesti mjere za uštedu energije u proizvodnji, uporabi i odvodnji svih oblika voda u cijelom lancu opskrbe:

—	proizvodnja pitke vode (crpljenje, pročišćavanje podzemnih ili površinskih voda, desalinizacija morske vode),

—	smanjenje gubitka vode uzduž distribucijske mreže,

—	smanjenje potrošnje vode krajnjih korisnika (uključujući potrošnju za industrijske procese, navodnjavanje, kućanstva),

—	smanjenje potrošnje vode recirkulacijom vode u domaćinstvima,

—	pročišćavanje otpadnih voda za ponovnu uporabu ili ispuštanje (crpljenje, postupci za pročišćavanje otpadnih voda, povrat topline) i

—	smanjenje uporabe energije za obradu oborinskih voda (rasterećenje u pogledu obrade u sustavima oborinskih voda).

5.   UČINAK REVIZIJE NA PRVO RAZDOBLJE OBVEZE

Države članice moraju donijeti zakone, propise i upravne odredbe nužne za ispunjenje obveze uštede energije najmanje 18 mjeseci nakon stupanja na snagu EED-a, tj. do 25. lipnja 2020.

Države članice moraju poštovati:

—	zajedničke metode i načela za izračun učinka EEOS-ova ili drugih mjera politike (Prilog V. EED-u),

—	zahtjev da se potreba za smanjenjem energetskog siromaštva uzme u obzir pri osmišljavanju mjera politike (EEOS-a i alternativnih mjera politike), s tim da se kućanstvima pogođenima energetskim siromaštvom može pomoći i drugim mjerama (članak 7. stavak 11. EED-a),

—	odredbu prema kojoj se ne može iskazati ušteda energije ostvarena provedbom prava EU-a, osim mjera obnove i rane zamjene učinkovitijim uređajima i vozilima (točka 2. podtočka (b) Priloga V. EED-u),

—	zahtjev da se pri izračunu uštede energije u obzir uzme životni vijek mjera i stupanj smanjenja uštede tijekom vremena (točka 2. podtočka (g) Priloga V. EED-u – od stupanja na snagu) i

—	zahtjev da poduzeća za maloprodaju energije (u okviru EEOS-a) pri ispunjavanju svoje obveze ne stvaraju prepreke koje potrošačima otežavaju prelazak s jednog dobavljača na drugog (članak 7.a stavak 3. EED-a).

Države članice mogu prenijeti i provesti izmijenjeni EED prije roka. U tim slučajevima tijekom preostalog vremena do kraja prvog razdoblja obveze mogu:

—	primijeniti odstupanje iz članka 7. stavka 8. EED-a,

—	primijeniti odstupanje iz točke 2. podtočke (b). Priloga V. EED-u i

—	odlučiti da stranke obveznice ispune obvezu uštede, u cijelosti ili djelomično, kao doprinos EENF-u (članak 20. stavak 6. EED-a).

Države članice koje primijene članak 7. stavak 4. točke od (a) do (d) EED-a na izračun zahtijevanog iznosa uštede energije za prvo razdoblje obveze moraju primijeniti i odvojeno izračunati učinak mogućnosti koje su izabrale za prvo razdoblje obveze prema članku 7. stavku 5. točki (a) EED-a.

6.   URAČUNAVANJE U OBVEZU UŠTEDE ENERGIJE

Prema članku 7. stavku 1. EED-a dva razdoblja obveze (2014.–2020. iz točke (a) prvog podstavka članka 7. stavka 1. EED-a i 2021.–2030. iz točke (b)) su odvojena.

U načelu, kako je već predviđeno u pogledu prvog razdoblja, jedino ušteda energije ostvarena unutar nekog razdoblja može se uračunati u ispunjenje obveze za to razdoblje, osim ako je drugačije predviđeno u EED-u.

Države članice ne mogu naknadno uračunavati uštedu energije, tj. prema članku 7. stavku 7. EED-a uštedu ostvarenu nakon 31. prosinca 2020. ne može se uračunati u iznos koji je potrebno ostvariti u razdoblju 2014.–2020.

Prema drugom podstavku članka 7. stavka 1. EED-a države članice mogu uračunavati uštede ostvarene provedbom mjera politike, neovisno o tome jesu li uvedene do 31. prosinca 2020. ili nakon tog datuma, u zahtijevani iznos uštede za razdoblje 2021.–2030., pod uvjetom da te mjere dovedu do poduzimanja novih pojedinačnih mjera nakon 31. prosinca 2020. (75).

Države članice u načelu mogu uračunati uštede energije ostvarene u nekoj godini samo u iznos za tu godinu. No člankom 7.a stavkom 6. točkom (b) EED-a dopušta se onima s EEOS-om da dopuste da stranke obveznice uračunaju uštede ostvarene određene godine kao da su ostvarene u bilo kojoj od četiri prethodne ili tri sljedeće godine pod uvjetom da to potpada pod predmetno razdoblje obveza iz članka 7. stavka 1. EED-a.

Okvirni primjer

Uštedu ostvarenu 2014. može se uračunati u onu ostvarenu 2017. (tri godine kasnije), no uštedu ostvarenu 2024. ne može se uračunati u onu ostvarenu 2020. (iako je riječ o jednoj od četiri prethodne godine) jer te godine ne pripadaju istom razdoblju obveze.

Člankom 7. stavkom 8. EED-a omogućuje se posebno odstupanje od tog načela. Ako je EEOS-om na snazi u bilo koje vrijeme između 31. prosinca 2009. i 31. prosinca 2014. stranci obveznici dopušteno „akumuliranje i posuđivanje” (članak 7.a stavak 6. točka (b) EED-a), predmetne države članice uštedu energije ostvarenu u bilo kojoj godini nakon 2010., a prije 1. siječnja 2014. mogu uračunati kao da je ostvarena nakon 31. prosinca 2013., a prije 1. siječnja 2021. pod uvjetom da su ispunjeni svi zahtjevi članka 7. stavka 8. EED-a:

„(a)	sustav obveze energetske učinkovitosti bio je na snazi u bilo koje doba između 31. prosinca 2009. i 31. prosinca 2014. i uključen u prvi nacionalni akcijski plan za energetsku učinkovitost države članice podnesen u skladu s člankom 24. stavkom 2.;

(b)	ostvarena je ušteda u okviru sustava obveze;

(c)	ušteda se izračunava u skladu s Prilogom V.; i

(d)	godine za koje se računa da je ostvarena ušteda navedene su u nacionalnim akcijskim planovima za energetsku učinkovitost u skladu s člankom 24. stavkom 2.”

7.   ZAJEDNIČKE METODE I NAČELA ZA IZRAČUN UČINKA SUSTAVA OBVEZE ENERGETSKE UČINKOVITOSTI ILI DRUGIH MJERA POLITIKE IZ ČLANAKA 7., 7.A I 7.B TE ČLANKA 20. STAVKA 6.

Prema članku 7. stavku 9. EED-a države članice moraju osigurati da se ušteda energije ostvarena provedbom mjera politike iz članaka 7.a i 7.b te članka 20. stavka 6. EED-a računa u skladu s Prilogom V. EED-u.

7.1.   Metode mjerenja

7.1.1.   Metode mjerenja mjera politike osim mjera oporezivanja

Točkom 1. Priloga V. EED-u utvrđene su metode izračuna uštede energije za mjere provedene u svrhe članaka 7., 7.a i 7.b te članka 20. stavka 6. EED-a, osim za mjere oporezivanja.

Stranke obveznice, stranke sudionice, ovlaštene stranke i provedbena tijela javne vlasti mogu upotrebljavati sljedeće metode za izračun uštede energije:

„(a)	predviđena ušteda na temelju rezultata prethodnih energetskih poboljšanja u sličnim instalacijama pod neovisnim nadzorom. Opći se pristup naziva ‚ex ante’;

(b)	izmjerena ušteda, pri čemu se ušteda od uvođenja mjere ili paketa mjera utvrđuje bilježenjem stvarnog smanjenja u uporabi energije, uzimajući u obzir čimbenike kao što su dodatnost, zauzetost, razine proizvodnje i vremenske prilike koji mogu utjecati na potrošnju. Opći se pristup naziva ‚ex post’;

(c)

procijenjena ušteda, pri čemu se upotrebljavaju tehničke procjene uštede. Taj se pristup može upotrijebiti samo ako je utvrđivanje pouzdanih izmjerenih podataka za određeno postrojenje teško ili nerazmjerno skupo, primjer pri zamjeni kompresora ili električnog motora s drukčijom nazivnom vrijednošću kWh od one za koju postoje neovisne informacije o izmjerenoj uštedi, ili ako te procjene na temelju metodologija i referentnih vrijednosti utvrđenih na nacionalnoj razini provode kvalificirani ili akreditirani stručnjaci koji ne ovise o uključenim strankama obveznicama, strankama sudionicama ili ovlaštenim strankama;

(d)

ušteda utvrđena na temelju istraživanja kojima se utvrđuje odgovor potrošača na savjete, informativne kampanje, sustave označivanja, certifikacijske sustave ili pametne mjerne sustave. Ovaj se pristup može upotrebljavati samo za uštedu nastalu uslijed promjena u ponašanju potrošača. On se ne upotrebljava za uštedu proizišlu iz uvođenja fizičkih mjera.”

7.1.2.   Metode mjerenja mjera oporezivanja

Za utvrđivanje uštede energije ostvarene poreznim mjerama uvedenima u članku 7.b EED-a (76) primjenjuju se načela iz točke 4. Priloga V. EED-u:

„(a)	u obzir se uzima samo ušteda energije na temelju mjera oporezivanja koja premašuje minimalne razine oporezivanja primjenjive na goriva u skladu s direktivama Vijeća 2003/96/EZ ili 2006/112/EZ,

(b)	cjenovna elastičnost za izračun učinka mjera oporezivanja (u području energetike) mora odražavati odgovor potražnje za energijom u odnosu na promjene cijena te se procjenjuje na temelju najnovijih i reprezentativnih službenih izvora podataka;

(c)	uštede energije iz pratećih instrumenata politike oporezivanja, uključujući fiskalne poticaje ili plaćanje fondu, obračunavaju se zasebno.”

7.2.   Životni vijek mjera i stupanj smanjenja tijekom životnog vijeka

Točkom 2. podtočkom i. Priloga V. EED-u predviđa se da se „pri izračunu uštede energije uzimaju u obzir trajanje mjera i stupanj smanjenja uštede tijekom vremena. Taj se izračun provodi zbrajanjem ušteda koje će se ostvariti svakom pojedinačnom mjerom tijekom razdoblja od datuma njezine provedbe do 31. prosinca 2020. ili do 31. prosinca 2030., prema potrebi. Države članice mogu također primijeniti drugu metodu ako procijene da se njome može ostvariti barem jednaka ukupna količina uštede. Pri uporabi druge metode države članice osiguravaju da ukupan iznos uštede energije izračunan primjenom tih drugih metoda ne premašuje iznos uštede energije koji bi dobile kada bi uštedu izračunale kao zbroj ušteda koje će se ostvariti svakom pojedinačnom mjerom tijekom razdoblja od datuma njezine provedbe do 31. prosinca 2020. ili do 31. prosinca 2030., prema potrebi”.

Pojam „životnog vijeka” pojedinačne mjere uštede energije odnosi se na to da ušteda može biti ostvarena ne samo u godini provedbe nego i u budućim godinama. „Životni vijek” stoga označava razdoblje u kojem će mjere nastaviti donositi mjerljivu uštedu.

Pri izračunu uštede energije ostvarene tijekom životnog vijeka određene mjere države članice mogu:

—

pripisati svakoj mjeri „stvarnu” uštedu koja će se ostvariti između godine njezine provedbe i kraja drugog razdoblja obveze (tj. 31. prosinca 2030.) – to se naziva „izravnom” metodom (77). Nije dopušteno pripisati uštedu nakon 2030. Države članice uštedu ostvarenu mjerama politike uvedenima prije 2030. mogu uračunati u obvezu uštede energije nakon 2030. samo ako te mjere dovedu do novih pojedinačnih mjera u sljedećem razdoblju obveze,

—	primijeniti „indeks vrijednosti” koji odražava očekivani životni vijek (78),

—	„ograničiti” trajanje pojedinačnih mjera (79) -- na primjer, države članice mogle bi „ograničiti” trajanje na pet godina. Države članice koje upotrebljavaju tu metodu moraju osigurati da rezultat nije veći od onog dobivenog „izravnim” pristupom ili

—

upotrijebiti pune životne vjekove, no „diskontirati” dio uštede ostvarene u budućim godinama (80) - tom metodom države članice mogle bi diskontirati dio uštede u sljedećim godinama prema stopi od 10 % po godini ako je to izvedivo. I u ovom slučaju moraju osigurati da rezultat nije veći od onog dobivenog „izravnim” pristupom.

Pri uračunavanju uštede u zahtijevani iznos kumulativne uštede energije u krajnjoj potrošnji koja proizlazi iz bilo koje mjere politike, države članice moraju uzeti u obzir sljedeće:

i.	vrijeme provedbe mjere,

ii.	iznos godišnje uštede energije i

iii.	hoće li ta mjera nastaviti donositi uštedu energije u 2030. (81)

U pogledu mjera politike usmjerenih na zgrade, u normi EU-a EN 15459-1:2017 (82) već se nalaze smjernice za procjenu vijeka trajanja.

Potrebno je posebno pripaziti pri iskazivanju životnog vijeka mjera usmjerenih na ponašanje kod kojih nema fizičke provedbe, primjerice ugradnje (83). Postoji velika mogućnost povratka na ponašanje prije promjene ostvarene tim mjerama jer trajanje učinkovitog ponašanja može ovisiti o mnoštvu čimbenika. Ako se, na primjer, učinkovito ponašanje koje se potiče odnosi na ekološku vožnju, učinci osposobljavanja za ekološku vožnju mogu trajati samo nekoliko dana, ali i do nekoliko godina, ovisno o vozačima i vrsti osposobljavanja.

Primjeri izračuna životnih vjekova mjera

1.   „Izravna” metoda

Pojedinačna mjera (npr. zamjena prozora) donosi godišnju uštedu u iznosu od 1 toe potrošnje energije i nastavlja donositi tu uštedu godinu za godinom. Ako se mjera provede 2021., njome će se uštedjeti 1 toe 2021. i 1 toe svake sljedeće godine do 2030., tj. ukupno 10 toe do 2030. Ako se mjera provede 2022., njome će se uštedjeti 1 toe od 2022. do 2030., tj. ukupno 9 toe. Ako se provede 2030., pridonijet će zahtjevu samo za tu godinu, tj. ukupno 1 toe.

Država članica mora ostvariti uštedu u iznosu od 65 Mtoe tijekom predmetnog razdoblja i očekuje da će to postići putem jedne informativne kampanje godišnje koja će dovesti do, npr. milijun mjera (prema istraživanju učinkovitost svake mjere iznosi 1 toe) i milijun zamjena prozora godišnje (vrijednost svake procjenjuje se na 1 toe). Svakom informativnom kampanjom ostvarila bi se ušteda u iznosu od 1 Mtoe u godini provedbe, dok bi se s 10 kampanja ostvarila ušteda od ukupno 10 Mtoe tijekom 10 godina do 31. prosinca 2030. Milijun prozora zamijenjenih prve godine odgovara uštedi u iznosu od 10 Mtoe, za milijun zamijenjen druge godine 9 Mtoe, treće godine 8 Mtoe, četvrte godine 7 Mtoe, pete godine 6 Mtoe, šeste godine 5 Mtoe, sedme godine 4 Mtoe, osme godine 3 Mtoe, devete godine 2 Mtoe i desete godine 1 Mtoe, tj. ukupno 55 Mtoe do 31. prosinca 2030. Ušteda ostvarena informativnim kampanjama i zamjenama prozora stoga iznosi 10 Mtoe + 55 Mtoe = 65 Mtoe.

Za razliku od toga mjera kraćeg trajanja (npr. informativna kampanja) može donijeti uštedu od 1 toe u godini provedbe i ništa nakon toga. Neovisno u kojoj je se godini između 2021. i 2030. provodi, ušteda koja će se ostvariti njome iznosit će 1 toe.

Ako država članica provede pretežito pojedinačne mjere kratkog trajanja na početku 10-godišnjeg razdoblja obveze, morat će provesti dodatne mjere kako bi ostvarila uštedu zahtijevanu točkom (b) prvog podstavka članka 7. stavka 1.

„Izravnom” se metodom jasno ispunjava uvjet da metoda izračuna mora dovesti do zahtijevanog iznosa uštede koja je stvarno ostvarena. No države članice mogu smatrati da su alternativne metode primjerenije.

2.   Metoda „indeksa vrijednosti”

Jedna od metoda jest dodjeljivanje svakoj mjeri „indeksa vrijednosti” koji odražava njezin očekivan životni vijek. Informativnoj kampanji mogao bi se dodijeliti indeks vrijednosti 0,25, a zamjeni prozora 6. Ako obje mjere dovedu do godišnje uštede od 1 toe, ušteda pripisana informativnoj kampanji iznosila bi (1 x 0,25 toe) = 0,25 toe. Ušteda pripisana zamjeni prozora neovisno o godini provedbe iznosila bi (1 x 6 toe) = 6 toe.

Tada bi se smatralo da je informativnom kampanjom ostvarena ušteda od 0,25 Mtoe u godini provedbe, odnosno ukupno 2,5 Mtoe za 10 kampanja tijekom 10 godina do kraja 2030. Ako je tijekom razdoblja zamijenjeno 7 milijuna prozora, ostvarit će se ušteda u iznosu od 7 Mtoe pomnoženo s faktorom 6, što čini 42 Mtoe. Ušteda ostvarena informativnim kampanjama i zamjenama prozora stoga iznosi 2,5 Mtoe + 42 Mtoe = 44,5 Mtoe.

Države članice koje upotrebljavaju tu metodu moraju osigurati da rezultat nije veći od onog dobivenog „izravnim” pristupom.

3.   Metoda „ograničavanja”

Druga je mogućnost „ograničiti” životni vijek pripisan pojedinačnim mjerama. Na primjer, moglo bi se izabrati „ograničenje” od pet godina. Ušteda pripisana informativnoj kampanji iznosila bi 1,25 Mtoe, npr. 0,25 Mtoe 2022., 0,25 Mtoe 2023., 0,25 Mtoe 2024., 0,25 Mtoe 2025. i 0,25 Mtoe 2026. Ušteda pripisana zamjeni prozora, neovisno o godini provedbe, iznosila bi (1 × 5) = 5 Mtoe, npr. 1 Mtoe 2022., 1 Mtoe 2023., 1 Mtoe 2024., 1 Mtoe 2025. i 1 Mtoe 2026.

I u ovom slučaju države članice koje upotrebljavaju tu metodu moraju osigurati da rezultat nije veći od onog dobivenog „izravnim” pristupom.

Kako bi odrazile punu vrijednost koju određena mjera politike ima u pogledu energetske učinkovitosti, točkom 2. podtočkom i. Priloga V. EED-u od država članica zahtijeva se da uzmu u obzir smanjenje uštede energije tijekom životnog vijeka svake mjere (84). Cilj je osigurati realistično iskazivanje ušteda, imajući na umu, na primjer, to što novi energetski učinkoviti proizvodi nakon nekoliko godina uporabe neće nužno donositi istu uštedu energije (85). Stoga države članice to moraju uzeti u obzir u svojim metodologijama. Stupanj smanjenja može se razlikovati ovisno o vrsti mjere politike, a svaka država članica mora ga prijaviti i objasniti u skladu s točkom 2. podtočkom i. Priloga V. EED-u (86).

7.3.   Dodatnost

Zahtjev dodatnosti potrebno je uzeti u obzir pri utvrđivanju uštede energije za sve vrste mjera politike. Njegova su glavna načela utvrđena u točki 2. podtočkama (a) i (b) Priloga V. EED-u:

„(a)

mora se dokazati da su uštede dodatne u odnosu na uštede koje bi se ostvarile u svakom slučaju bez aktivnosti stranaka obveznica, stranaka sudionica, ovlaštenih stranaka ili provedbenih tijela. Kako bi se odredila ušteda energije koja se može iskazati kao dodatna države članice uzimaju u obzir kako bi se upotreba energije i potražnja za njom razvijali u nedostatku dotične mjere politike, uzimajući u obzir barem sljedeće čimbenike: trendove u potrošnji energije, promjene u ponašanju potrošača, tehnološki napredak i promjene uzrokovane drugim mjerama provedenima na razini Unije i na nacionalnoj razini.

(b)	ušteda ostvarena provedbom obveznog prava Unije smatra se uštedom koja bi se ostvarila u svakom slučaju i stoga se ne iskazuje kao ušteda energije za potrebe članka 7. stavka 1.”

To znači da, ako u skladu s pravom EU-a države članice moraju ostvariti određeni iznos ili stupanj uštede, mogu iskazati samo uštedu koja premašuje tu razinu pod uvjetom da su ispunjeni drugi zahtjevi, npr. da se može dokazati i provjeriti da ušteda proizlazi iz predmetne (pojedinačne) mjere.

Točkom 2. podtočkom (a) Priloga V. EED-u od država članica traži se i da uzmu u obzir trenutačna tržišna kretanja i da utvrde ishodišni scenarij. To je od pogotovo velike važnosti kako bi se izbjeglo da se u izračun uračunaju mjere koje bi ionako bile provedene, što je često u kontekstu obveza dobavljača i sustavâ financijske potpore. Na primjer, ako se nacionalnim sustavom potpore u obnovi zgrada podupire 100 pojedinačnih mjera u određenoj godini, neke od tih mjera bile bi provedene neovisno (bez obzira na sustav) i moraju se oduzeti.

Slično tomu, mjera politike koja se provodi dugo godina vrlo vjerojatno ima kao posljedicu transformaciju tržišta. Na primjer, privatni će dionici to uzeti u obzir pri osmišljavanju svojih strategija razvoja proizvoda, usluga itd. To znači da je, na primjer, moguće da trenutačna kretanja tržišnog prosjeka dijelom proizlaze iz učinaka mjera iz prethodnih godina. Stoga je vjerojatno da bi se, kad bi se istraživali učinci do kojih bi ionako došlo, pokazalo da su neki od njih jednako tako rezultat prelijevanja učinaka iz prethodnih godina. Točkom 2. podtočkama (b) i (c) Priloga V. EED-u utvrđena su odstupanja od ovih temeljnih načela:

„… Odstupajući od tog zahtjeva, ušteda povezana s obnovom postojećih zgrada može se iskazivati kao ušteda energije za potrebe članka 7. stavka 1., uz uvjet da je ispunjen kriterij značajnosti iz točke 3. podtočke (h) Priloga V. Ušteda koja proizlazi iz provedbe nacionalnih minimalnih zahtjeva utvrđenih za nove zgrade prije prenošenja Direktive 2010/31/EU može se iskazati kao ušteda energije za potrebe članka 7. stavka 1. točke (a), pod uvjetom da je ispunjen kriterij značajnosti i da su uštedu države članice priopćile u svojim nacionalnim akcijskim planovima za energetsku učinkovitost u skladu s člankom 24. stavkom 2.

(c)

u obzir se može uzeti samo ušteda koja premašuj[e]sljedeće razine: i. standardne vrijednosti emisija Unije za nove osobne automobile i nova laka gospodarska vozila nakon provedbe uredaba (EZ) br. 443/2009 i (EU) br. 510/2011 Europskog parlamenta i Vijeća; ii. zahtjevi Unije u vezi s uklanjanjem određenih proizvoda povezanih s energijom s tržišta nakon provedbe provedbenih mjera u skladu s Direktivom 2009/125/EZ.”

Nadalje, države članice trebaju svojim nacionalnim pravom obuhvatiti i premašiti razine utvrđene Uredbom (EU) 2019/631, kao i minimalne ciljeve u pogledu javne nabave čistih vozila i onih s nultom razinom emisija za određena vozila u cestovnom prijevozu nakon provedbe revidirane Direktive o čistim vozilima.

7.3.1.   Dodatnost u pogledu mjera usmjerenih na obnovu zgrada (87)

Načelno, prema točki 2. podtočki (b) Priloga V. EED-u ušteda energije ostvarena provedbom obveznog prava EU-a smatra se uštedom koja bi se ostvarila u svakom slučaju i stoga se ne iskazuje kao ušteda energije.

Općenito, građevinskim propisima povezanima s energetskom učinkovitošću zgrada postavljeni su obvezni zahtjevi u skladu s pravom EU-a (EPBD) te su ti propisi dio scenarija uobičajene situacije.

Odstupajući od tih zahtjeva, države članice mogu uračunati punu uštedu ostvarenu obnovom zgrada pod uvjetom da je ispunjen kriterij značajnosti iz točke 3. podtočke (h) Priloga V. EED-u i da je cjelokupna ušteda energije ostvarena mjerama politike kojima se promiče obnova. Moraju dokazati i da ušteda iskazana u vezi s mjerama premašuje uštedu koja bi se inače ostvarila u izostanku tih mjera. Trebale bi dokazati i da su stranke obveznice, stranke sudionice i ovlaštene stranke pridonijele ostvarenju iskazane uštede (88).

Početna je točka za izračun uštede mjerenje potrošnje zgrada prije i nakon obnove. Države članice to odstupanje mogu iskoristiti u oba razdoblja obveze, od stupanja na snagu Direktive o izmjeni ((EU) 2018/2002), tj. od 24. prosinca 2018.

Primjer

Prema određenom nacionalnom građevinskom propisu zgrade podvrgnute značajnoj obnovi potrebno je nadograditi najmanje na razred energetske učinkovitosti B. Predmetna država članica ne može iskazati time ostvarenu uštedu za potrebe članka 7.

Međutim, može iskazati uštedu ako je provela mjeru kojom se promiče obnova (npr. ako je kućanstvima dodijelila subvencije za obnovu koju kućanstva inače ne bi izvršila). U tom se slučaju može iskazati sva ušteda ostvarena tom mjerom neovisno o nadogradnji energetskog razreda (tj. može se iskazati sva ušteda koja proizlazi iz energetske nadogradnje s razreda D na C, D na B ili D na A itd.).

Projekti obnove moraju ispunjavati nacionalne minimalne zahtjeve energetske učinkovitosti utvrđene EPBD-om. Mogu se poticati i ambicioznije mjere, tj. one kojima će se ostvariti energetska učinkovitost veća od zahtijevane.

7.3.2.   Dodatnost u pogledu mjera usmjerenih na izgradnju novih zgrada

Od stupanja na snagu izmijenjenog EED-a i, prema potrebi, od prenošenja ili provedbe u nacionalnom pravu države članice mogu iskazati uštedu energije ostvarenu provedbom nacionalnih minimalnih zahtjeva utvrđenih za nove zgrade samo u okviru ušteda zahtijevanih za prvo razdoblje obveze (2014.–2020.), pod uvjetom:

i.	da ispunjavaju nacionalne minimalne zahtjeve utvrđene prije prenošenja EPBD-a, tj. do 9. srpnja 2012. (vidjeti članak 28. stavak 1. EPBD-a);

ii.	da su „značajne” i

iii.	da je o njima izviješteno u NAPEU-u do 30. travnja 2017. (vidjeti članak 24. stavak 2. EED-a).

Ušteda energije može se iskazati jedino od datuma stupanja na snagu izmijenjenog EED-a i jedino unutar kumulativne uštede u krajnjoj potrošnji koja je zahtijevana do 31. prosinca 2020. Države članice moraju pokazati da je primjena nacionalnih minimalnih zahtjeva dovela do mjerljive uštede koja u suprotnome ne bi bila ostvarena. Ako su za iskazivanje te uštede potrebne bilo kakve mjere prenošenja u nacionalno pravo ili provedbe, potrebno ih je donijeti i uspostaviti prije iskazivanja bilo koje uštede.

Ako država članica iskoristi odstupanje, trebala bi pažljivo procijeniti moguće međudjelovanje s izuzećem koje je predviđeno člankom 7. stavkom 4. točkom (d) EED-a („pravodobno djelovanje”) i osigurati da ne dođe do dvostrukog računanja.

Građevinski projekti moraju ispunjavati nacionalne minimalne zahtjeve energetske učinkovitosti. Mogu se poticati i ambicioznije mjere, tj. one kojima će se ostvariti energetska učinkovitost veća od zahtijevane.

7.3.3.   Dodatnost u pogledu zgrada javnih tijela

Odstupanje od načela dodatnosti iz točke 2. podtočke (b) Priloga V. EED-u u načelu se primjenjuje i na uštedu energije povezanu s obnovom zgrada javnih tijela s obzirom na to da je ta ušteda „povezana s obnovom postojećih zgrada” (vidjeti drugu rečenicu točke 2. podtočke (b) Priloga V. EED-u).

Cilj je odstupanja omogućavanje državama članicama da od stupanja na snagu Direktive o izmjeni iskažu svu uštedu energije za potrebe članka 7. stavka 1. EED-a ostvarenu, na primjer, mjerama koje su poduzete radi postizanja stope obnove od 3 % ukupne površine poda grijanih i/ili hlađenih zgrada u vlasništvu i uporabi središnje vlasti (vidjeti članak 5.).

No države članice moraju dokazati da sva iskazana ušteda proizlazi iz mjera politike provedenih u svrhe obnove zgrada javnih tijela (89). Ne mogu uračunati uštedu energije koja bi bila ostvarena u izostanku te mjere politike. Stoga države članice moraju dokazati značajnost. Ako su za iskazivanje te uštede potrebne bilo kakve mjere prenošenja u nacionalno pravo ili provedbe, potrebno ih je donijeti i uspostaviti prije iskazivanja bilo koje uštede.

Države članice moraju izračunati uštedu energije iskazanu kao posljedicu mjera politike provedenih u svrhe obnove zgrada javnih tijela u skladu s Prilogom V. Iznos uštede energije uračunan u zahtijevanu uštedu energije u krajnjoj potrošnji iz članka 7. stavka 1. EED-a bit će izražen u obliku krajnje potrošnje energije. Ako je iznos uštede energije izražen kao primarna energija, države članice moraju upotrijebiti faktore konverzije utvrđene u Prilogu IV. EED-u.

7.3.4.   Dodatnost u pogledu provedbe mjera iz Direktive o ekološkom dizajnu (90)

Zamjena samo kotlova ne smatra se mjerom obnove zbog posebne odredbe iz točki 2. podtočke (c) Priloga V. EED-u. Stoga će početna točka uvijek biti minimalni zahtjevi iz posebnih odredbi o ekološkom dizajnu (91). Ušteda energije ostvarena zamjenom uređaja uređenih zakonodavstvom o ekološkom dizajnu, npr. grijača prostora, može se iskazati jedino ako premaši minimalne zahtjeve ekološkog dizajna, osim u slučaju rane zamjene (vidjeti točku 2. podtočku (e) Priloga V. EED-u).

Ako države članice ponude poticaje ili subvencije za proizvode obuhvaćene propisima EU-a o energetskom označivanju, preporučuje se da ih usmjere na više razrede energetske učinkovitosti. Na primjer, poticaj ili subvencija kojom se promiče ugradnja novih, energetski učinkovitijih kotlova obuhvatio bi, prema tržišnim podacima za predmetno razdoblje, jedino kotlove u dva najviša, znatno popunjena razreda energetskih oznaka za kotlove.

7.3.5.   Dodatnost u pogledu energetskih pregleda iz članka 8.

Člankom 8. stavkom 4. od država članica zahtijeva se da osiguraju da velika poduzeća (tj. društva koja nisu MSP-ovi) svake četiri godine provedu energetski pregled. To ne dovodi do uštede energije samo po sebi.

Mjere kojima se promiče ili podupire provedba preporuka iz pregleda nadilaze zahtjeve iz članka 8. Drugim podstavkom članka 8. stavka 7. predviđeno je tek da države članice „mogu provesti programe poticaja i potpora”. Stoga se ušteda energije ostvarena tim mjerama može uračunati jer one ne bi inače bile provedene, čime je ispunjen kriterij značajnosti. Isto vrijedi za uštedu ostvarenu mjerama usmjerenima na MSP-ove.

7.4.   Značajnost i prihvatljivost

Uz načelo dodatnosti države članice moraju ispuniti i kriterij „značajnosti”. Automatsko uvođenje zakonodavstva EU-a ili samostalna poboljšanja prouzročena (na primjer) tržišnim silama ili tehnološkim napretkom ne mogu se uračunati jer države članice ne smiju uračunavati mjere koje bi ionako bile provedene.

Aktivnosti nacionalnih javnih tijela u provedbi mjera politike moraju biti „značajne” za ostvarenje iskazane uštede energije. Drugim riječima:

—	morale su pridonijeti predmetnoj pojedinačnoj mjeri i

—	subvencija ili sudjelovanje stranke obveznice, stranke sudionice i ovlaštene stranke moralo je nedvojbeno imati učinak veći od minimalnog na odluku krajnjeg korisnika da uloži u energetsku učinkovitost.

Stoga države članice moraju dokazati da ušteda proizlazi iz mjere politike osmišljene kako bi potaknula uštedu energije u krajnjoj potrošnji (92). Mjere poduzete u skladu s Uredbom (EU) 2018/842 Europskog parlamenta i Vijeća (93) mogu se smatrati značajnima, no države članice moraju pokazati da one dovode do poboljšanja energetske učinkovitosti koje je moguće provjeriti i izmjeriti ili procijeniti.

U slučaju, na primjer, financijskih planova, navođenje iznosa subvencija nije dovoljno za dokazivanje značajnosti jer samo po sebi ne dokazuje da su subvencije utjecale na investicijske odluke krajnjih korisnika. Uloga dionika u provedbi mjera u načelu se može dokazati bez upotrebe subvencija kao referentne vrijednosti. Aktivnosti normizacije (npr. stvaranje standardâ ugradnje proizvoda, savjetovanje o energetici i energetski pregledi popraćeni stvarnom provedbom mjera) mogle bi biti važan pokazatelj značajnosti.

Kako bi osigurale usklađenost, države članice mogle bi utvrditi opće zahtjeve značajnosti u okviru EEOS-a ili alternativnih mjera i provjeravati ih za svaki projekt zasebno (94). Njima bi mogle utvrditi da stranke (npr. u okviru prijave za dodjelu „bijele potvrde” (95)) moraju dokumentirati i dokazati izravni doprinos provedbi mjere.

Od stranki obveznica moglo bi se tražiti da dokažu:

—	je li doprinos ostvaren izravno ili neizravno (tj. jesu li ga ostvarili posrednici) i

—	je li o njemu odlučeno prije provedbe mjere.

Države članice mogle bi, na primjer, zahtijevati i:

—	da se ugovor sklopi između operatora distribucijskih sustava (tj. stranki obveznica) i trećih strana,

—	da se ušteda energije ne ostvari prije izdavanja ugovora,

—	da stranke mogu iskazati uštedu samo ako su bile izravno uključene u provedbu mjere (npr. provedbom energetskih pregleda, dodjelom subvencija itd.) i

—	da se sastave sporazumi koji će obuhvaćati cijeli lanac, od obveznih dionika do krajnjih korisnika energije.

7.5.   Mjere kojima se promiče ugradnja tehnologija za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora malog opsega na ili u zgradama za vlastite potrebe

Važno je razlikovati:

—	mogućnost predviđenu člankom 7. stavkom 4. točkom (f) EED-a, koja se odnosi na iznos energije proizvedene na ili u zgradama za vlastite potrebe koji se može isključiti iz iznosa uštede energije izračunanog u skladu s člankom 7. stavcima 2. i 3. EED-a i

—

pojašnjenje iz točke 2. podtočke (e) Priloga V. EED-u prema kojem se ušteda energije koja proizlazi iz mjera politike kojima se promiče ugradnja tehnologija za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora malog opsega na ili u zgradama u načelu može uračunati u uštedu zahtijevanu u članku 7. stavku 1.

To je objašnjeno i u uvodnoj izjavi 43. EED-a.

Prema točki 2. podtočki (e) Priloga V. EED-u države članice mogu uračunati uštedu energije ostvarenu mjerama kojima se promiče ugradnja tehnologija za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora malog opsega na ili u zgradama za vlastite potrebe u zahtijevani iznos uštede energije iz članka 7. stavka 1. EED-a, pod uvjetom da te mjere dovode do poboljšanja energetske učinkovitosti koje je moguće provjeriti i izmjeriti ili procijeniti te da su izračunane u skladu s Prilogom V. EED-u (96).

Stoga se primjenjuju i zahtjevi dodatnosti i značajnosti i već uspostavljena pravila država članica o praćenju i provjeri.

Države članice moraju dokazati da takve mjere uslijed prijelaza na drugu tehnologiju dovode do ušteda energije u krajnjoj potrošnji. Na primjer, ušteda ostvarena prijelazom na učinkovitije tehnologije grijanja i tople vode u zgradama, uključujući tehnologije za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora, u potpunosti je prihvatljiva dokle god države članice mogu zajamčiti da je ona dodatna, mjerljiva i provjerljiva u skladu s metodama i načelima iz Priloga V (97).

To je pojašnjeno u točki 2. podtočki (e) Priloga V. EED-u i usmjereno na opći cilj članka 7. stavka 1. EED-a, tj. uštedu energije u krajnjoj potrošnji, neovisno o tehnologiji (neovisno o tome upotrebljavaju li se u tehnologiji koja se promiče mjerom obnovljivi ili pak fosilni izvori energije, sve dok je posljedica smanjenje stvarne uporabe energije u zgradama, prijevozu i industriji).

Točka 2. podtočka (e) Priloga V. EED-u izričito se odnosi na obvezu uštede energije iz članka 7. stavka 1., kojom se od država članica zahtijeva ostvarenje kumulativne uštede energije u krajnjoj potrošnji te je njezin cilj stvarno smanjenje potrošnje energije koju upotrebljava fizička ili pravna osoba (u skladu s točkom 1. podtočkom (b) Priloga V.). Prema članku 2. stavku 5. „ušteda energije” znači količina ušteđene energije utvrđena mjerenjem i/ili procjenjivanjem potrošnje prije i nakon provedbe mjere za poboljšanje energetske učinkovitosti, uz osiguravanje normalizacije vanjskih uvjeta koji utječu na potrošnju energije. Budući da je članak 7. EED-a usmjeren na stvarno smanjenje energije u krajnjoj potrošnji, može se zaključiti da se točkom 2. podtočkom (e) Priloga V. zahtijeva dokaz da se mjerama kojima se promiče ugradnja tehnologija za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora malog opsega na ili u zgradama štedi energija, tj. da je krajnja potrošnja energije uistinu manja.

Države članice uštedu energije mogu izraziti u obliku krajnje potrošnje energije ili potrošnje primarne energije, kao što je utvrđeno točkom 3. podtočkom (d) Priloga V. (alternativne mjere politike) i člankom 7.a stavkom 4. (EEOS). Ta mogućnost ne mijenja obvezu kumulativne uštede energije u pogledu prodaje energije (u razdoblju do 2020.) i konačne potrošnje energije (2021.–2030.).

7.6.   Mjere kojima se promiče uporaba učinkovitijih proizvoda i vozila

Mjere država članica za poboljšanje energetske učinkovitosti u prometu smiju se uzeti u obzir za ostvarenje obveze uštede energije u krajnjoj potrošnji (98). Te mjere obuhvaćaju:

—	mjere politike kojima se promiču učinkovitija vozila ili alternativne vrste prijevoza kao što su vožnja biciklom, hodanje i javni prijevoz i

—	mobilnost i urbanističko planiranje kojim se smanjuje potražnja za prometom.

Javna nabava čistih vozila i vozila s nultom razinom emisija prihvatljiva je, ovisno o njihovoj dodatnosti, u pogledu minimalnih zahtjeva iz revidirane Direktive o čistim vozilima.

Planovi kojima se ubrzava uvođenje novih, učinkovitijih vozila ili politike za poticanje prijelaza na učinkovitija goriva kojima se smanjuje uporaba energije po kilometru jednako tako mogu prihvatljive, ovisno o njihovoj usklađenosti s pravilima o značajnosti i dodatnosti (99).

Točkom 2. podtočkom (f) Priloga V. pojašnjeno je da se mjere politika kojima se ubrzava uvođenje učinkovitijih proizvoda i vozila mogu uzeti u obzir pod uvjetom da se pokaže:

—	da se takvo uvođenje odvija prije isteka prosječnog očekivanog vijeka trajanja proizvoda ili vozila ili prije nego što je uobičajeno zamijeniti proizvod ili vozilo i

—	da se puni iznos uštede iskazuje jedino za razdoblje do isteka prosječnog očekivanog vijeka trajanja proizvoda ili vozila koje se zamjenjuje (100).

Prema potrebi takve bi mjere trebale biti usklađene s nacionalnim okvirima politike država članica donesenima u skladu s Direktivom 2014/94/EU o uspostavi infrastrukture za alternativna goriva.

7.7.   Osiguravanje održavanja normi kvalitete

Točkom 2. podtočkom (g) Priloga V. EED-u pojašnjeno je da se poticanjem mjera energetske učinkovitosti ne smiju sniziti norme kvalitete proizvoda, usluga i provedbe mjera. Države članice moraju osigurati održavanje normi kvalitete ili njihovo uvođenje ako ne postoje.

7.8.   Uzimanje u obzir klimatskih razlika

Točkom 2. podtočkom (h) Priloga V. EED-u državama članicama dopušta se da prilagode uštedu energije kako bi uzele u obzir klimatske razlike među regijama. U odredbi navode se dvije mogućnosti:

i.	prilagodba standardnoj vrijednosti ili

ii.	pripisivanje različite uštede energije u skladu s temperaturnim razlikama.

7.9.   Izbjegavanje dvostrukog računanja

Prema članku 7. stavku 12. EED-a od država članica zahtijeva se da dokažu da se ušteda energije ne uračunava dvaput u slučaju preklapanja učinaka mjera politike ili pojedinačnih mjera. S obzirom na veliki raspon instrumenata o kojima su obavijestile države članice i veliku vjerojatnost preklapanja mjera politike zbog zajedničke uporabe EEOS-ova i alternativnih mjera (npr. međudjelovanje oporezivanja energije i subvencija kućanstvima za zamjenu prozora ili grijača prostora), ključno je zahvatiti pitanje dvostrukog računanja.

Za to bi mogla poslužiti nacionalna baza podataka. Njome bi se, na primjer, mogla zabilježiti isplata subvencija kojima se potiče zamjena starih kotlova određenom kućanstvu i obavijestiti korisnika ako to kućanstvo ponovno zatraži subvenciju.

Uporaba kombinacije višestrukih mjera politike složenija je za države članice u pogledu:

—	zahtjevnije provedbe, npr. izračuna uštede energije, i (još važnije)

—	osiguravanja: — izvršenja, pogotovo u slučaju velikog raspona različitih instrumenata i — provjere učinka bez dvostrukog računanja.

Člankom 7. stavkom 12. EED-a zabranjeno je i dvostruko računanje u slučaju preklapanja mjera politike, tj. države članice moraju uzeti u obzir to što druge mjere politike provedene u istom vremenskom okviru mogu imati učinak na iznos uštede energije. Zbog toga se sve promjene zabilježene nakon uvođenja određene mjere politike ne mogu pripisati samo toj mjeri.

8.   MJERENJE, PRAĆENJE, NADZOR, KVALITETA I PROVJERA

EED-om se naglašava značaj praćenja i provjere pravilâ provedbe EEOS-ova i alternativnih mjera politike, uključujući zahtjev provjere statistički reprezentativnog uzorka mjera.

Odabir statistički značajnog udjela i reprezentativnog uzorka mjera za poboljšanje energetske učinkovitosti uključuje utvrđivanje podskupa statističke populacije aktivnosti za uštedu energije u okviru svake mjere koji vjerno odražava cjelokupnu populaciju svih aktivnosti uštede energije te stoga omogućuje donošenje razmjerno pouzdanih zaključaka u pogledu razine pouzdanosti u ukupnost mjera (101).

Članak 7.a stavak 5. EED-a (za EEOS-ove):

Članak 7.b stavak 2. EED-a (za alternativne mjere politike):

Sustavima mjerenja, nadzora i provjere trebalo bi se osigurati provjeravanje izračuna uštede energije na statistički značajnom udjelu i reprezentativnom uzorku mjera za poboljšanje energetske učinkovitosti.

Ti se zahtjevi, među ostalim, mogu ispuniti:

—	automatiziranim računalnim provjerama ili dokumentarnim pregledom podataka i izračuna o kojima su izvijestile stranke obveznice, stranke sudionice ili ovlaštene stranke ili korisnici (u slučaju da korisnici dostavljaju podatke izravno javnom tijelu)

—	procjenom izmjerene uštede energije na statistički značajnom udjelu i reprezentativnom uzorku mjera ili korisnika i

—	uporabom provjera izvršenih u okviru regulatornih, kvalifikacijskih, akreditacijskih i certifikacijskih sustava, npr. ako se ušteda energije o kojoj je izviješteno temelji na energetskom pregledu ili energetskom certifikatu (procijenjena ušteda).

U dokumentaciji o mjeri politike trebalo bi objasniti na koji način zahtjevi tog drugog sustava osiguravaju provedbu nadzora i provjera na statistički značajnom udjelu i reprezentativnom uzorku energetskih pregleda ili drugih procjena uštede.

Sustav praćenja i provjera može se organizirati u nekoliko stupnjeva ili na nekoliko razina. Pristup može uključivati terenske inspekcije kao drugi stupanj provjere poduzoraka pojedinačnih mjera za koje je utvrđeno da postoji rizik od neusklađenosti sa zahtjevima mjera. Ako inspekcije nisu tehnički ili gospodarski provedive, to se može objasniti u dokumentaciji o mjeri.

Države članice moraju objasniti kako upotrebljavaju referentne vrijednosti za provjeru predviđene ili procijenjene uštede (točka 5.podtočka (g) Priloga V. EED-u).

Neovisnost mjerenja, nadzora i sustavâ (vidjeti točku 5. podtočku (j) Priloga V. EED-u) može se dokumentirati na temelju sljedećeg (nepotpuni popis kriterijâ):

—	da je tijelo zaduženo za provjeru zakonski neovisno javno tijelo ili

—	da tijelo zaduženo za provjeru nema financijske veze sa strankama obveznicama, strankama sudionicama ni ovlaštenim strankama (tj. one ga ne posjeduju niti financiraju ni djelomično ni u potpunosti) ili

—	da stranke obveznice, stranke sudionice ili ovlaštene stranke mogu s tijelom zaduženim za provjeru ugovoriti usluge, no u tom je slučaju to tijelo podložno nadzoru javnog tijela ili kvalifikacijskog, akreditacijskog ili certifikacijskog tijela.

Tijelo zaduženo za provjeru može:

—	biti izravno odgovorno za provjeru mjera za poboljšanje energetske učinkovitosti ili izračuna uštede energije ili

—	biti odgovorno za nadzor postupaka provjere i uzorkovanje provjera koje obavljaju druge organizacije, uključujući stranke obveznice, stranke sudionice ili ovlaštene stranke.

9.   OBVEZE PLANIRANJA I IZVJEŠĆIVANJA

9.1.   Prvo razdoblje obveze

Države članice dužne su dostaviti godišnja izvješća za razdoblje obveze 2014.–2020. do 30. travnja 2019. i 2020. (članak 24. stavak 1. i točka 2. Priloga XIV.) (102).. Time među ostalim izvješćuju o napretku u pogledu cilja uštede energije i o mjerama politike uvedenima ili planiranima u skladu s dijelom 2. Priloga XIV., što procjenjuje Komisija.

Člankom 27. Uredbe o upravljanju od svake se države članice zahtijeva da do 30. travnja 2022. pružanjem informacija utvrđenih u dijelu 2. Priloga IX. toj uredbi izvijesti Komisiju o ostvarenju svojeg nacionalnog cilja povećanja energetske učinkovitosti za 2020. (uspostavljenog na temelju članka 3. stavka 1. EED-a).

9.2.   Drugo razdoblje obveze i nakon toga

Za razdoblje obveze 2021.–2030. i nakon toga primjenjuju se sljedeće glavne obveze planiranja i izvješćivanja (članci 7., 7.a i 7.b i Prilog V. EED-u):

—	u svojem integriranom NECP-u (nacrt i konačna inačica) (Prilog III. Uredbi o upravljanju) države članice moraju prikazati svoj izračun iznosa uštede energije koju treba ostvariti u razdoblju 2021.–2030. iz točke (b) prvog podstavka članka 7. stavka 1. (vidjeti članak 7. stavak 6. EED-a);

—

s obzirom na mogućnost da neki podaci (npr. prosjek godišnje krajnje potrošnje energije za razdoblje 2016–2018. (u ktoe)) nisu bili dostupni za izvješćivanje u prvom nacrtu NECP-a (103), postoji mogućnost da se nisu mogli prikazati u prethodno navedenom izračunu. No države članice u svojem prvom konačnom NECP-u i kasnijim nacrtima i konačnim inačicama NECP-ova moraju pokazati način na koji su uzele u obzir elemente navedene u Prilogu III. Uredbi o upravljanju;

—

uz prethodno navedeno i gdje je to potrebno, države članice moraju u svojem NECP-u (nacrtu i konačnoj inačici) objasniti kako su utvrdile godišnju stopu uštede i osnovni scenarij za izračun iz članka 7. stavaka 2. i 3. EED-a te kako su i u kojoj mjeri primijenile mogućnosti iz članka 7. stavka 4. (vidjeti članak 7. stavak 6. EED-a);

—	ako odluči primijeniti jednu mogućnost iz članka 7. stavka 4. EED-a ili više njih, država članica mora primijeniti i izračunati učinak za razdoblje obveze (vidjeti članak 7. stavak 5. EED-a) i

—

ako primijeni mogućnost iz članka 7. stavka 4. točke (c) EED-a za razdoblje 2021.–2030., država članica mora u svojem NECP-u (nacrtu i konačnoj inačici) obavijestiti Komisiju o mjerama politike koje namjerava provesti. Mora izračunati učinak mjera u skladu s Prilogom V. EED-u i uključiti to u NECP (vidjeti članak 7. stavak 4. točku (c)). Tu informaciju mora dostaviti prvi put u prvom konačnom NECP-u (do 31. prosinca 2019.).

Osim toga, države članice moraju:

—	uključiti podatke o rezultatima mjera za smanjenje energetskog siromaštva u kontekstu EED-a u svoja nacionalna energetska i klimatska izvješća o napretku u skladu s člankom 17. Uredbe o upravljanju (vidjeti članak 7. stavak 11. EED-a);

—	objavljivati, jedanput godišnje, uštedu energije koju je ostvarila svaka stranka obveznica (ili njezina potkategorija) i ukupnu uštedu u okviru sustava (vidjeti članak 7.a stavak 7. EED-a) i

—

u svojim NECP-ovima detaljno opisati alternativne metode i odredbe kako bi se pokazalo da se njima ispunjuju zahtjevi točke 2. podtočke i. Priloga V. EED-u, tj. da su pri izračunu uštede energije uzeti u obzir životni vijek mjera i stupanj smanjenja uštede tijekom vremena. Države članice mogu primijeniti drugu metodu ako procijene da se njome može ostvariti barem jednaki ukupni iznos uštede. U tom slučaju moraju osigurati da iznos izračunan tom metodom ne premašuje iznos dobiven uračunavanjem ušteda ostvarenih svakom pojedinačnom mjerom tijekom predmetnog razdoblja, od datuma provedbe do 31. prosinca 2020. ili 2030. prema potrebi.

Zaključno, sljedeće obveze planiranja i izvješćivanja iz Uredbe o upravljanju primjenjuju se i na provedbu i napredak u pogledu obveze uštede energije iz članaka 7., 7.a i 7.b EED-a i njegova Priloga V.

Vremenski raspored

31. prosinca 2018. (potom 1. siječnja 2028. i svakih 10 godina nakon toga)	Dostava nacrta NECP-a (članak 9. stavak 1., članci 4. i 6., prilozi I. i III. Uredbi o upravljanju)
Šest mjeseci prije konačnog NECP-a	Komisija može izdati preporuku državama članicama čije doprinose (uključujući doprinose obvezi uštede energije za ispunjenje zahtjeva iz članka 3. stavka 5. EED-a) ocijeni nedostatnima (članak 31. stavak 1. Uredbe o upravljanju).
31. prosinca 2019. (potom 1. siječnja 2029. i svakih 10 godina nakon toga)	Dostava konačnog NECP-a (članak 3. stavak 1., članci 4. i 6., prilozi I. i III. Uredbi o upravljanju)
10. ožujka 2020.	Dostava prve dugoročne strategije obnove (članak 2.a stavak 8. EPBD-a)
do 31. listopada 2021. (te zatim svake dvije godine)	Ocjena Komisije o napretku u ispunjenju ciljeva EU-a, osobito na temelju integriranih nacionalnih energetskih i klimatskih izvješća o napretku (članak 29. Uredbe o upravljanju). U pogledu obveze uštede energije primjenjuju se članci 29., 21. (integrirano izvješćivanje o energetskoj učinkovitosti) i 24. (integrirano izvješćivanje o energetskom siromaštvu) Uredbe o upravljanju. U slučaju nedostatnog napretka države članice Komisija će izdati preporuku (članak 32. stavak 1. Uredbe o upravljanju)
do 30. travnja 2022.	Izvješće o ostvarivanju ciljeva energetske učinkovitosti za 2020. svake države članice (članak 27. i točka 2. Priloga IX. Uredbi o upravljanju)
do 15. ožujka 2023. (te zatim svake dvije godine)	Izvješće o provedbi NECP-a („integrirano nacionalno energetsko i klimatsko izvješće o napretku”) (članak 17. Uredbe o upravljanju)
30. lipnja 2023. (potom 1. siječnja 2033. i svakih 10 godina nakon toga)	Dostava ažuriranog nacrta NECP-a (članak 14. stavak 1. Uredbe o upravljanju)
30. lipnja 2024. (potom 1. siječnja 2034. i svakih 10 godina nakon toga)	Dostava konačnih NECP-ova (članak 14. stavak 2. Uredbe o upravljanju)

9.3.   Obavješćivanje o EEOS-ovima i alternativnim mjerama politike (osim oporezivanja)

Prema točki 5. Priloga V. EED-u i Prilogu III. Uredbi o upravljanju države članice moraju obavijestiti Komisiju o svojem prijedlogu detaljne metodologije za provedbu svojih mjera politike iz članaka 7.a i 7.b i članka 20. stavka 6. EED-a. Osim u slučaju oporezivanja (vidjeti odjeljak 9.4) obavijest mora uključivati pojedinosti:

(a)	o razini uštede energije koja se zahtijeva točkom (b) prvog podstavka članka 7. stavka 1. ili čije se ostvarenje očekuje tijekom cijelog razdoblja 2021.–2030.,

(b)	o strankama obveznicama, strankama sudionicama, ovlaštenim strankama ili provedbenim tijelima javne vlasti,

(c)	o ciljnim sektorima,

(d)	o mjerama politike i pojedinačnim mjerama, uključujući očekivani ukupni iznos kumulativne uštede energije za svaku mjeru,

(e)	o trajanju razdoblja obveze za EEOS,

(f)	o aktivnostima predviđenima mjerama politike,

(g)	o metodologiji izračuna, uključujući o tome kako se utvrđuju dodatnost i značajnost te koje se metodologije i referentne vrijednosti upotrebljavaju za predviđene i procijenjene uštede,

(h)	o vijeku trajanja mjera i načinu na koji se izračunavaju ili na čemu se temelje,

(i)	o pristupu primijenjenom za rješavanje pitanja klimatskih razlika unutar države članice i

(j)	o sustavima za praćenje i provjeru mjera iz članaka 7.a i 7.b te pojedinostima o načinu osiguravanja njihove neovisnosti o strankama obveznicama, strankama sudionicama ili ovlaštenim strankama.

Osim toga, točkama 3.1. i 3.2. Priloga III. Uredbi o upravljanju od država članica zahtijeva se da dostave sljedeće informacije:

9.4.   Mjere oporezivanja

Točkom 5. podtočkom (k) Priloga V. EED-u od država članica zahtijeva se (u skladu s Uredbom o upravljanju) da obavijeste Komisiju o svojoj metodologiji provedbe mjera oporezivanja. Osobito moraju obavijestiti o sljedećim pojedinostima:

„i.	ciljnim sektorima i segmentu poreznih obveznika;

ii.	provedbenim tijelima javne vlasti;

iii.	uštedi za koju se očekuje da će biti ostvarena;

iv.	trajanju mjere oporezivanja; i

v.	metodologiji izračuna, uključujući pojedinosti o tome koja se cjenovna elastičnost upotrebljava i o načinu na koji je utvrđena.”

Osim toga, točkom 3.3. Priloga III. Uredbi o upravljanju od država članica zahtijeva se da dostave sljedeće informacije:

„(a)	kratak opis mjera,

(b)	trajanje mjera,

(c)	provedbeno tijelo javne vlasti,

(d)	očekivani kumulativni i godišnji iznos uštede po mjeri,

(e)	ciljne sektore i segment poreznih obveznika i

(f)	metodologiju izračuna, uključujući pojedinosti o tome koja se cjenovna elastičnost upotrebljava i o načinu na koji je utvrđena u skladu s točkom 4. Priloga V. Direktivi 2012/27/EU.”

Države članice trebale bi pokazati kako su izračunale elastičnost i koje su najnovije i reprezentativne službene izvore podataka upotrijebile (104).

10.   RAZDOBLJE OBVEZE UŠTEDE ENERGIJE NAKON 2030.

Drugim podstavkom članka 7. stavka 1. EED-a od država članica zahtijeva se da nastave ostvarivati novu godišnju uštedu u skladu s točkom (b) prvog podstavka za 10-godišnje razdoblje nakon 2030., osim ako se na temelju Komisijinih preispitivanja do 2027. i svakih 10 godina nakon toga zaključi da nije potrebno ostvariti dugoročne energetske i klimatske ciljeve EU-a za 2050.

---

(1)  Vidjeti, među ostalim, Economidou et al., 2018., Procjena drugih nacionalnih akcijskih planova za energetsku učinkovitost u skladu s Direktivom o energetskoj učinkovitosti (Assessment of the Second National Energy Efficiency Action Plans under the Energy Efficiency Directive). EUR 29272 EN, Ured za publikacije Europske Unije, Luksemburg, 2018., ISBN 978-92-79-87946-3, doi:10.2760/780472, JRC110304 (izvješće dostupno na https://ec.europa.eu/jrc/en/publication/eur-scientific-and-technical-research-reports/assessment-second-national-energy-efficiency-action-plans-under-energy-efficiency-directive) i Tsemekidi-Tzeiranaki et al., 2019., Analiza godišnjih izvješća za 2018. u skladu s Direktivom o energetskoj učinkovitosti (Analysis of the Annual Reports 2018 under the Energy Efficiency Directive). EUR 29667 EN, Ured za publikacije Europske Unije, Luksemburg, 2019., ISBN 978-92-79-00173-7, doi:10.2760/22313, JRC 115238 (izvješće dostupno na http://publications.jrc.ec.europa.eu/repository/bitstream/JRC115238/kjna29667enn.pdf).

(1)  U članku 2. stavku 3. EED-a „krajnja potrošnja energije” definira se kao „cjelokupna energija kojom se opskrbljuju industrija, promet, kućanstva, usluge i poljoprivreda. Isključena je isporuka sektoru za pretvorbu energije i samoj energetskoj industriji”. „Krajnja potrošnja” nije definirana u EED-u i stoga se treba tumačiti u skladu s logičkom podlogom obveze uštede energije. Točka (b) u prvom podstavku članka 7. stavka 1. usmjerena je na smanjivanje krajnje potrošnje energije snižavanjem količine energije za vlastitu krajnju potrošnju koju upotrebljava fizička ili pravna osoba (osim ako je drukčije određeno). Utvrđeni su posebni uvjeti za uštedu energije iz obnovljivih izvora proizvedene na zgradama ili u njima (vidjeti uvodnu izjavu 43. EED-a i odjeljak 7.5. ovog dokumenta).

(2)  Vidjeti odjeljak 3.

(3)  Prosjek za 2016.–2018. (vidjeti točku (b) u prvom podstavku članka 7. stavka 1).

(4)  Vidjeti i odjeljak 2.3.

(5)  Za razliku od toga točka (a) u prvom podstavku članka 7. stavka 1 odnosi se na prodaju energije krajnjim kupcima kao temelj za utvrđivanje osnovnog scenarija za izračun (osnovni scenarij za izračun znači polazište za drugi korak izračuna zahtijevanog iznosa ukupne uštede energije; vidjeti izračun ishodišnog scenarija, koji predstavlja prvi korak) za 2014.–2020. (vidjeti SWD (2013) 451 final, str. 3.).

(6)  = 100 × 0,8 % × 55.

(7)  https://unstats.un.org/unsd/energy/ires/

(8)  https://ec.europa.eu/eurostat/documents/10186/6246844/Eurobase-changes-energy.pdf (vidjeti str. 25.).

(9)  Opis revidirane metodologije Eurostata nalazi se na:

https://ec.europa.eu/eurostat/documents/10186/6246844/Eurobase-changes-energy.pdf

(10)  Uredba (EZ) br. 1099/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o energetskoj statistici (SL L 304, 14.11.2008., str. 1.).

(11)  Vidjeti odjeljke 3.2. i 3.4.

(12)  „Ukupna potrošnja energije za cjelokupnu uporabu energije”

(13)  „Krajnja potrošnja energije”, kako je definirana u Uredbi (EZ) br. 1099/2008.

(14)  Vidjeti odjeljak 2.2.1. Opis nove metodologije Eurostata nalazi se na:

https://ec.europa.eu/eurostat/documents/10186/6246844/Eurobase-changes-energy.pdf

(15)  0,24 % za Cipar i Maltu.

(16)  Vidjeti Dodatak I. i odjeljke 3.2., 3.3. i 3.4.

(17)  Vidjeti Dodatak I.

(18)  Vidjeti Prilog III. točku 2. Uredbe o upravljanju.

(19)  Unutar ograničenja utvrđenih u drugom podstavku članka 7. stavka 5.

(20)  Vidjeti odjeljak 9.

(21)  Direktiva 2003/87/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. listopada 2003. o uspostavi sustava trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova unutar Zajednice, kako je izmijenjena Direktivom 2009/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2009. i kojom se mijenja Direktiva Vijeća 96/61/EZ (SL L 275, 25.10.2003., str. 32.).

(22)  Umjesto toga, kako bi se utvrdila potrošnja energije u industrijama koje nisu u ETS-u, prijavljenu krajnju potrošnju energije u odgovarajućem industrijskom sektoru može se pomnožiti s omjerom emisija stakleničkih plinova u ETS-u i izvan ETS-a, kako je naveden u inventarima stakleničkih plinova.

(23)  Vidjeti odjeljak 9.

(24)  Vidjeti odjeljak 7.5. i Dodatak X.

(25)  EED-om nije propisana definicija „energije proizvedene na ili u zgradama za vlastite potrebe”. Taj bi pojam trebalo shvatiti kao krajnjeg kupca koji radi na ili u svojoj zgradi kako je utvrđeno člankom 2. stavkom 1. Direktive 2010/31/EU o energetskoj učinkovitosti zgrada, koji proizvodi energiju iz obnovljivih izvora za vlastitu potrošnju i koji može pohraniti energiju iz obnovljivih izvora koju je sam proizveo u svojim prostorima smještenima unutar ograničenog područja. Pojam „energije proizvedene na ili u zgradama za vlastite potrebe” isključuje energiju proizvedenu samostalno i prodanu ili preusmjerenu natrag u mrežu. U slučaju potrošača vlastite energije koji nije kućanstvo, taj pojam isključuje i proizvodnju energije ako je to njegova glavna poslovna ili profesionalna djelatnost.

(26)  Stoga je o mjerama trebalo obavijestiti do 30. travnja 2017. s obzirom na to da je članak 24. stavak 2. izbrisan 24. prosinca 2018. u skladu s člankom 59. i člankom 54. stavkom 3. točkom (b) Uredbe o upravljanju.

(27)  Presuda Suda od 7. kolovoza 2018. u predmetu C-561/16 Saras Energía (ECLI:EU:C:2018:633, t. 35.) s upućivanjem, po analogiji, na presudu od 26. rujna 2013. u predmetu C-195/12 IBV & Cie (ECLI:EU:C:2013:598, t. 62. i 70.).

(28)  U članku 2. stavku 14. „stranka obveznica” definira se kao distributer energije ili poduzeće za maloprodaju energije za koje je obvezujući nacionalni EEOS. Države članice mogle bi pri osmišljavanju EEOS-ova uzeti u obzir i ulogu lokalnih energetskih zajednica ili zajednica energije iz obnovljivih izvora.

(29)  Vidjeti Prilog I. točku 3.2. podtočku v. Uredbe o upravljanju.

(30)  Presuda u predmetu C-561/16, Saras Energía (ECLI:EU:C:2018:633, t. 56.).

(31)  Prema članku 7.a stavku 4. metoda odabrana za iskazivanje zahtijevane uštede energije treba se upotrijebiti i za izračun uštede koju iskazuju stranke obveznice.

(32)  Vidjeti uvodnu izjavu 17. EED-a i odjeljak 4.2.2.

(33)  Člankom 2. stavkom 24. „pružatelj energetskih usluga” definira se kao fizička ili pravna osoba koja isporučuje energetske usluge ili druge usluge za poboljšanje energetske učinkovitosti u objektima ili prostorijama krajnjeg kupca.

(34)  Vidjeti odjeljak 8. i primjere u Dodatku XII.

(35)  Vidjeti Dodatak XII.

(36)  SWD(2016) 402 final, str. 46. i 47.

(37)  Vidjeti Prilog I. točku 3.2. podtočku v. Uredbe o upravljanju.

(38)  Vidjeti Dodatak XII.

(39)  Vidjeti Dodatak III.

(40)  „Ovlaštena stranka” znači pravni subjekt na koji je vlada ili drugo javno tijelo prenijelo ovlasti za razvoj financijskog plana te upravljanje njime u njihovo ime.

(41)  Presuda u predmetu C-561/16, Saras Energía (ECLI:EU:C:2018:633, točka 37. o člancima 7. i 20. EED-a).

(42)  Vidjeti i presudu Suda u predmetu C-561/16, Saras Energía (ECLI:EU:C:2018:633, t. 30.–33.).

(43)  Dodatak III.

(44)  Dodatak III.

(45)  Uredba (EU) 2017/1369 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2017. o utvrđivanju okvira za označivanje energetske učinkovitosti i o stavljanju izvan snage Direktive 2010/30/EU (SL L 198, 28.7.2017., str. 1.).

(46)  Dodatak III.

(47)  Dodatak III.

(48)  Dodatak XII.

(49)  Dodatak X.

(50)  Vidjeti Dodatak IV.

(51)  Vidjeti Dodatak IV.

(52)  Vidjeti Dodatak IV.

(53)  Direktiva Vijeća 2003/96/EZ od 27. listopada 2003. o restrukturiranju sustava Zajednice za oporezivanje energenata i električne energije (SL L 283, 31.10.2003., str. 51.).

(54)  Direktiva Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (SL L 347, 11.12.2006., str. 1.).

(55)  Vidjeti Dodatak IV.

(56)  Dodatak V.

(57)  U svojim NECP-ovima države članice trebale bi procijeniti broj kućanstava u energetskom siromaštvu, uzimajući u obzir domaće energetske usluge potrebne za jamčenje osnovnih životnih standarda u odgovarajućem nacionalnom kontekstu, postojeću socijalnu politiku i druge relevantne politike, kao i Komisijine okvirne smjernice o relevantnim pokazateljima, uključujući geografsku raspršenost, koje se temelje na zajedničkom pristupu energetskom siromaštvu. U slučaju da država članica utvrdi da je broj kućanstava u energetskom siromaštvu znatan, trebala bi u svoj plan uključiti nacionalni okvirni cilj smanjenja energetskog siromaštva.

(58)  Direktiva 2010/31/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 19. svibnja 2010. o energetskim svojstvima zgrada (SL L 153, 18.6.2010., str. 13.).

(59)  Uvodnom izjavom 11. Direktive (EU) 2018/844 Europskog parlamenta i Vijeća (SL L 156, 19.6.2018., str. 75.), kojom su izmijenjeni EPBD i EED, predviđa se sljedeće: „[t]rebalo bi uzeti u obzir potrebu ublažavanja energetskog siromaštva u skladu s kriterijima koje utvrđuju države članice. Pri opisivanju nacionalnih mjera kojima se doprinosi ublažavanju energetskog siromaštva, u svojim strategijama obnove države članice imaju pravo utvrditi mjere koje smatraju relevantnima.”

(60)  https://www.energypoverty.eu/policies-measures

(61)  Vidjeti dodatke II. i III.

(62)  Prema članku 2. stavku 9. EPBD-a „građevinski element” znači tehnički sustav zgrade ili element ovojnice zgrade.

(63)  Direktiva 2014/94/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2014. o uspostavi infrastrukture za alternativna goriva (SL L 307, 28.10.2014., str. 1.).

(64)  Vidjeti Economidou et al., 2018., Procjena drugih nacionalnih akcijskih planova za energetsku učinkovitost u skladu s Direktivom o energetskoj učinkovitosti (Assessment of the Second National Energy Efficiency Action Plans under the Energy Efficiency Directive). EUR 29272 EN, Ured za publikacije Europske Unije, Luksemburg, 2018., ISBN 978-92-79-87946-3, doi:10.2760/780472, JRC110304 (izvješće dostupno na https://ec.europa.eu/jrc/en/publication/eur-scientific-and-technical-research-reports/assessment-second-national-energy-efficiency-action-plans-under-energy-efficiency-directive) i Tsemekidi-Tzeiranaki et al., 2019., Analiza godišnjih izvješća za 2019. u skladu s Direktivom o energetskoj učinkovitosti (Analysis of the Annual Reports 2019 under the Energy Efficiency Directive). EUR 29667 EN, Publikacije.

(65)  Dodatak VII.

(66)  Uredba (EZ) br. 443/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2009. o utvrđivanju standardnih vrijednosti emisija za nove osobne automobile u okviru integriranog pristupa Zajednice smanjenju emisija CO2 iz lakih vozila (SL L 140, 5.6.2009., str. 1.).

(67)  Uredba (EU) br. 510/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2011. o utvrđivanju standardnih vrijednosti emisija za nova laka gospodarska vozila kao dio integriranog pristupa Unije s ciljem smanjivanja emisija CO2 iz osobnih i lakih gospodarskih vozila (SL L 145, 31.5.2011., str. 1.)

(68)  Uredba (EU) 2019/631 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. travnja 2019. o utvrđivanju standardnih vrijednosti emisija CO2 za nove osobne automobile i za nova laka gospodarska vozila te o stavljanju izvan snage uredbi (EZ) br. 443/2009 i (EU) br. 510/2011 (SL L 111, 25.4.2019., str. 13.).

(69)  Direktiva (EU) Europskog parlamenta i Vijeća o izmjeni Direktive 2009/33/EZ o promicanju čistih i energetski učinkovitih vozila u cestovnom prijevozu. Još nije objavljeno u Službenom listu.

(70)  Za više informacija vidjeti publikaciju Zajedničkog istraživačkog centra: Poveznica vode i energije u Europi (JRC´s Water – Energy Nexus in Europe), 2019., http://publications.jrc.ec.europa.eu/repository/handle/JRC115853

(71)  Vidjeti uvodnu izjavu 22.

(72)  Vidjeti uvodnu izjavu 22.

(73)  Više informacija potražite u izvješću IEA-a World Energy Outlook (Svjetska energetska prognoza), 2018. https://www.iea.org/weo/water/

(74)  Vidjeti uvodnu izjavu 22.

(75)  Vidjeti definicije u odjeljku 4.

(76)  Vidjeti Dodatak IV.

(77)  SWD(2013) 451 final, str. 47. i 49–52.

(78)  SWD(2013) 451 final, uvodna izjava 53.

(79)  SWD(2013) 451 final, uvodna izjava 54.

(80)  SWD(2013) 451 final, uvodna izjava 55.

(81)  Lees, E., i Bayer, E. (veljača 2016.), Toolkit for energy efficiency obligations (Alati za obveze energetske učinkovitosti (Regulatory Assistance Project)); http://www.raponline.org/document/download/id/8029

(82)  Energetska svojstva zgrada – Postupak ekonomske ocjene za energetske sustave u zgradama – 1. dio: Postupak izračuna; https://www.en-standard.eu/din-en-15459-1-energy-performance-of-buildings-economic-evaluation-procedure-for-energy-systems-in-buildings-part-1-calculation-procedures-module-m1-14/.

(83)  Vidjeti i Dodatak VI. I Dodatak VIII.

(84)  Za dodatna objašnjenja i primjere vidjeti Dodatak VIII.

(85)  Za dodatna objašnjenja i primjere vidjeti Dodatak VIII.

(86)  Vidjeti i Dodatak VIII.

(87)  Prema članku 7. stavku 1. EPBD-a „države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da se prilikom značajne obnove zgrada unaprijedi energetska učinkovitost čitave zgrade ili obnovljenog dijela zgrade kako bi se ispunili minimalni zahtjevi energetske učinkovitosti u skladu s člankom 4., u mjeri u kojoj je to tehnički, funkcionalno i gospodarski izvedivo.”

Prema članku 2. stavku 10. EPBD-a „značajna obnova” znači obnova zgrade gdje:

(a)	ukupni trošak obnove ovojnice zgrade ili tehničkog sustava zgrade prelazi 25 % vrijednosti zgrade, ne računajući vrijednosti zemljišta na kojemu se zgrada nalazi ili

(b)	se obnovi podvrgava više od 25 % površine ovojnice zgrade.

Države članice mogu odabrati primjenu opcije (a) ili (b).

(88)  Vidjeti uvodnu izjavu 41. EED-a.

(89)  Vidjeti uvodnu izjavu 41. EED-a.

(90)  Direktiva 2009/125/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. listopada 2009. o uspostavi okvira za utvrđivanje zahtjeva za ekološki dizajn proizvoda koji koriste energiju (SL L 285, 31.10.2009., str. 10.).

(91)  Za popis propisa po kategorijama proizvoda vidjeti:

https://ec.europa.eu/info/energy-climate-change-environment/standards-tools-and-labels/products-labelling-rules-and-requirements/energy-label-and-ecodesign/energy-efficient-products_hr

(92)  Za kriterije dokazivanja značajnosti u NAPEU-ovima i obavješćivanju u skladu s člankom 7. vidjeti Dodatak IX.

(93)  Uredba (EU) 2018/842 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2018. o obvezujućem godišnjem smanjenju emisija stakleničkih plinova u državama članicama od 2021. do 2030. kojim se doprinosi mjerama u području klime za ispunjenje obveza u okviru Pariškog sporazuma i izmjeni Uredbe (EU) br. 525/2013 (SL L 156, 19.6.2018., str. 26.).

(94)  Vidjeti Dodatak XII.

(95)  Pravni instrument koji izdaje ovlašteno tijelo, a kojim se jamči ostvarenje određenog iznosa uštede energije. Svaka je potvrda jedinstven proizvod koji se može pratiti i kojim se utvrđuje pravo vlasništva na određeni iznos dodatne uštede energije i jamči da se korist od te uštede nije iskazala drugdje.

(96)  Za mjere kojima se promiče ugradnja tehnologija za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora malog opsega na ili u zgradama vidjeti Dodatak X.

(97)  Vidjeti Dodatak X.

(98)  Vidjeti Dodatak VII.

(99)  Uvodna izjava 15. EED-a.

(100)  Vidjeti Dodatak VII.

(101)  Vidjeti Dodatak XII.

(102)  U skladu s drugim podstavkom članka 59. Uredbe o upravljanju članak 24. stavak 1. briše se 1. siječnja 2021.

(103)  Rok za to bio je 31. prosinca 2018. (članak 9. stavak 1. Uredbe o upravljanju).

(104)  Za dodatne prijedloge o elastičnostima upotrijebljenima za odražavanje osjetljivosti potražnje vidjeti Dodatak IV.