(1)

budući da se u članku 153. stavcima 1. i 3. Ugovora utvrđuje da bi Zajednica trebala doprinijeti postizanju visoke razine zaštite potrošača putem mjera koje usvaja u skladu s njegovim člankom 95.,

(2)

budući da unutarnje tržište obuhvaća područje bez unutarnjih granica na kojem je zajamčeno slobodno kretanje robe, osoba, usluga i kapitala; budući da se slobodno kretanje robe ne odnosi samo na poslovne transakcije nego i na privatne transakcije pojedinaca; budući da to podrazumijeva da potrošači koji borave u jednoj državi članici trebaju moći slobodno kupovati robu na državnom području druge države članice na osnovi minimalnog broja jednoobraznih poštenih pravila kojima se uređuje prodaja robe široke potrošnje;

(3)

budući da su zakoni država članica koji se odnose na prodaju robe široke potrošnje prilično različiti, iz čega proizlazi da se nacionalna tržišta robe široke potrošnje međusobno razlikuju i da tržišno natjecanje među trgovcima može biti narušeno;

(4)

budući da potrošači koji žele iskoristiti prednosti velikog tržišta kupujući robu i u drugim državama članicama, a ne samo u državi svojeg boravišta, imaju bitnu ulogu u dovršavanju izgradnje unutarnjeg tržišta; budući da treba spriječiti umjetno obnavljanje granica i razbijanje tržišta u izolirane cjeline; budući da su mogućnosti dostupne potrošačima znatno proširene novim komunikacijskim tehnologijama koje omogućuju lak pristup distribucijskim sustavima u drugim državama članicama ili u trećim zemljama; budući da u pomanjkanju minimalne usklađenosti pravila kojima se uređuje prodaja robe široke potrošnje postoje rizici da razvoj prodaje robe putem novih tehnologija daljinske komunikacije bude ometen;

(5)

budući da će se stvaranjem minimalnog broja zajedničkih pravila potrošačkog prava, koja vrijede bez obzira na to gdje se roba unutar Zajednice kupuje, ojačati povjerenje potrošača i omogućiti im da iskoriste unutarnje tržište najbolje što je moguće;

(6)

budući da se glavne poteškoće na koje potrošači nailaze i glavni izvor sporova s trgovcima odnose na neusklađenost robe s ugovorom; budući da je zbog toga primjereno približiti nacionalna zakonodavstva koja u tom pogledu uređuju prodaju robe široke potrošnje, a da se pritom ipak ne krše odredbe i načela nacionalnog prava o ugovornoj i izvanugovornoj odgovornosti;

(7)

budući da roba mora, prije svega, biti u skladu s ugovornim specifikacijama; budući da se načelo usklađenosti s ugovorom može smatrati zajedničkim u raznim nacionalnim pravnim tradicijama; budući da u nekim nacionalnim pravnim tradicijama nije moguće osloniti se samo na to načelo da bi se osigurala minimalna razina zaštite potrošača; budući da bi, posebno kod takvih pravnih tradicija, dodatne zakonske odredbe na nacionalnoj razini mogle biti korisne kako bi se osigurala zaštita potrošača u slučajevima kada ugovorne strane nisu dogovorile nikakve posebne ugovorne uvjete ili kada su ugovorne strane sklopile ugovorne uvjete ili sporazume kojima se izravno ili neizravno odriče od prava potrošača ili se ta prava ograničavaju i koji, u mjeri u kojoj ta prava proizlaze iz ove Direktive, nisu obvezujući za potrošača;

(8)

budući da je, kako bi se olakšala primjena načela usklađenosti s ugovorom, korisno uvesti oborivu pretpostavku o usklađenosti s ugovorom koja obuhvaća većinu uobičajenih situacija; budući da ta pretpostavka ne ograničava načelo slobode ugovaranja; budući da, k tome, u odsutnosti posebnih ugovornih uvjeta, kao i kad se primjenjuje klauzula o minimalnoj zaštiti, elementi spomenuti u toj pretpostavci mogu se koristiti kod utvrđivanja neusklađenosti robe s ugovorom; budući da kvaliteta i funkcionalnost robe koje potrošači mogu razumno očekivati ovisi između ostalog i o tome je li roba nova ili rabljena; budući da su elementi koji se navode u pretpostavci kumulativni; budući da, ako su okolnosti slučaja takve da bilo koji pojedinačni element čine očito neprikladnim, preostali elementi pretpostavke unatoč tome ostaju i nadalje primjenjivi;

(9)

budući da za usklađenost robe s ugovorom trgovac treba biti odgovoran izravno potrošaču; budući da je to tradicionalno rješenje uključeno u pravni poredak država članica; budući da unatoč tomu trgovac treba imati slobodu da, u skladu s nacionalnim pravom, ostvari prava protiv proizvođača, prethodnog trgovca u istom ugovornom lancu ili bilo kojeg drugog posrednika, osim ako se odrekao toga prava; budući da ova Direktiva ne utječe na načelo slobode sklapanja ugovora između trgovca, proizvođača, prethodnog trgovca ili bilo kojeg drugog posrednika; budući da pravila koja određuju protiv koga i kako trgovac može ostvariti takva prava treba odrediti nacionalnim pravom;

(10)

budući da bi, u slučaju neusklađenosti robe s ugovorom, potrošač trebao imati pravo na besplatno dovođenje robe u stanje usklađenosti s ugovorom, birajući bilo popravak bilo zamjenu, ili, ako to izostane, na sniženje cijene ili na raskid ugovora;

(11)

budući da potrošač od trgovca kao prvo može tražiti popravak ili zamjenu robe, osim ako su takva otklanjanja neusklađenosti nemoguća ili nerazmjerna; budući da bi pitanje nerazmjernosti otklanjanja neusklađenosti trebalo objektivno utvrditi; budući da bi otklanjanje neusklađenosti bilo nerazmjerno ako bi nametalo, u usporedbi s drugim načinom otklanjanja neusklađenosti, nerazumne troškove; budući da, kako bi se utvrdilo jesu li troškovi nerazumni, troškovi jednog načina otklanjanja neusklađenosti trebali bi biti znatno viši od troškova nekog drugog načina otklanjanja neusklađenosti;

(12)

budući da u slučajevima neusklađenosti trgovac uvijek može ponuditi potrošaču, kao nagodbu, bilo koje otklanjanje neusklađenosti koje mu je na raspolaganju; budući da je na potrošaču da odluči hoće li prihvatiti ili odbaciti taj prijedlog;

(13)

budući da bi, kako bi se omogućilo potrošačima da iskoriste prednosti unutarnjeg tržišta i kupuju robu široke potrošnje u drugim državama članicama, trebalo preporučiti da, u interesu potrošača, proizvođači robe široke potrošnje koja se prodaje u više država članica proizvodu prilože popis s barem jednom adresom na koju se može obratiti u svakoj državi članici u kojoj se taj proizvod prodaje;

(14)

budući da upućivanja na rok isporuke ne podrazumijevaju da države članice moraju promijeniti svoja pravila o prijelazu rizika;

(15)

budući da države članice mogu predvidjeti da svaki povrat novca potrošaču može biti umanjen kako bi se uzela u obzir upotreba robe koju je potrošač ostvario od kada mu je roba bila isporučena; budući da se detaljni postupak provedbe raskida ugovora može utvrditi u nacionalnom pravu;

(16)

budući da zbog specifične prirode rabljene robe uglavnom nije moguće izvršiti zamjenu; budući da, stoga, za tu robu pravo potrošača na zamjenu općenito nije dostupno; budući da za takvu robu države članice mogu omogućiti ugovornim stranama ugovaranje kraćih razdoblja odgovornosti;

(17)

budući da je uputno ograničiti razdoblje u kojem je trgovac odgovoran za bilo kakvu neusklađenost koja postoji u trenutku isporuke robe; budući da države članice mogu također propisati ograničenje roka u kojem potrošači mogu ostvariti svoja prava, pod uvjetom da taj rok ne istječe unutar dvije godine od trenutka isporuke; budući da kada prema nacionalnom zakonodavstvu rok zastare ne počinje teći u trenutku isporuke robe, ukupno trajanje roka zastare propisanog nacionalnim pravom ne može biti kraće od dvije godine od trenutka isporuke;

(18)

budući da države članice mogu predvidjeti zastoj ili prekid razdoblja tijekom kojeg bilo kakva neusklađenost mora postati očita i roka zastare, kada je to primjenjivo i u skladu s njihovim nacionalnim zakonodavstvom, u slučaju popravka, zamjene ili pregovora između trgovca i potrošača radi postizanja prijateljske nagodbe;

(19)

budući da državama članicama treba biti dopušteno da odrede rok u kojem potrošač mora obavijestiti trgovca o bilo kakvoj neusklađenosti; budući da države članice mogu osigurati višu razinu zaštite potrošača time što neće uvesti takvu obvezu; budući da u svakom slučaju, na cijelom području Zajednice potrošači trebaju imati na raspolaganju rok od najmanje 2 mjeseca u kojem mogu obavijestiti trgovca o postojanju neusklađenosti;

(20)

budući da bi države članice trebale poduzeti mjere kako takvim rokom ne bi stavile u nepovoljan položaj potrošače koji obavljaju prekograničnu kupnju; budući da sve države članice trebaju obavijestiti Komisiju kako one provode ovu odredbu; budući da Komisija treba pratiti utjecaj koji raznolika primjena ove odredbe ima na potrošače i na unutarnje tržište; budući da bi obavijesti koje se odnose na primjenu ove odredbe od strane država članica trebale biti dostupne drugim državama članicama i potrošačima i udrugama potrošača na cijelom području Zajednice i da zbog toga u Službenom listu Europskih zajednica treba objaviti kratak pregled stanja u svim državama;

(21)

budući da je, za pojedine kategorije robe, česta praksa kod trgovaca i proizvođača da nude jamstva za proizvode za slučaj bilo kakvog nedostatka koji postane očit unutar određenog razdoblja; budući da takva praksa može stimulirati tržišno natjecanje; budući da, premda takva jamstva predstavljaju zakonite marketinške alate, ona ne smiju potrošače dovoditi u zabludu; budući da, kako bi se osiguralo da potrošači ne budu dovedeni u zabludu, jamstva trebaju sadržavati određene informacije, uključujući i izjavu da to jamstvo nema utjecaja na zakonska prava potrošača;

(22)

budući da ugovorne strane ne mogu međusobnim sporazumom ograničiti prava koja su zajamčena potrošačima niti se mogu tih prava odreći jer bi u suprotnom slučaju bila zapriječena zajamčena pravna zaštita; budući da se ovo načelo također treba primjenjivati i na klauzule koje impliciraju da je potrošač znao za bilo kakvu neusklađenost robe široke potrošnje koja je postojala u trenutku sklapanja ugovora; budući da se zaštita zajamčena potrošačima prema ovoj Direktivi ne smije smanjivati na temelju činjenice da je kao pravo primjenjivo na ugovor izabrano pravo države nečlanice;

(23)

budući da se iz zakonodavstva i sudske prakse u ovom području vidi da se u raznim državama članicama pridaje sve veća važnost osiguranju visoke razine zaštite potrošača; budući da bi, s obzirom na taj trend i iskustava stečena u provedbi ove Direktive, moglo biti potrebno predvidjeti još opsežnije usklađivanje, posebno tako da se predvidi izravna odgovornost proizvođača za nedostatke za koje je odgovoran;

(24)

budući da državama članicama treba biti dopušteno usvajanje ili zadržavanje na snazi strožih odredaba u području na koje se odnosi ova Direktiva kako bi se osigurala i viša razina zaštite potrošača;

(25)

budući da, prema preporuci Komisije od 30. ožujka 1998. o načelima primjenjivima na tijela odgovorna za izvansudsku nagodbu kod potrošačkih sporova (4), države članice mogu osnivati tijela koja osiguravaju nepristrano i učinkovito rješavanje reklamacija u nacionalnom i prekograničnom kontekstu i koja potrošači mogu koristiti kao posrednike;

(26)

budući da je, u svrhu zaštite zajedničkih interesa potrošača, prikladno ovu Direktivu dodati na popis direktiva sadržanih u Prilogu Direktivi 98/27/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. svibnja 1998. o sudskim nalozima za zaštitu interesa potrošača (5),

—

robe koja se prodaje putem prisilnog izvršenja sudskog naloga ili na drugi način prema zakonskom ovlaštenju,

—

vode i plina kada nisu pakirani za prodaju u točno određenom volumenu ili količini,

—

električnu struju;

(a)

odgovara opisu koji je dao trgovac i ima osobine robe koju je trgovac pokazao potrošaču kao uzorak ili model;

(b)

je prikladna za svaku specifičnu namjenu za koju je potrošač treba i s kojom je upoznao trgovca u trenutku sklapanja ugovora i na koju je trgovac pristao;

(c)

je prikladna za upotrebu u svrhe za koje se roba iste vrste obično koristi;

(d)

pokazuje kakvoću i funkcionalnost kakve su uobičajene za robu iste vrste i koje potrošač može razumno očekivati, s obzirom na prirodu robe i uzimajući u obzir bilo koju od javnih izjava koje je o specifičnim osobinama robe dao trgovac, proizvođač ili njegov predstavnik, posebno prilikom reklamnog oglašavanja ili na etiketama.

—

dokaže da nije znao i da razumno nije ni mogao znati za predmetnu izjavu,

—

dokaže da je u trenutku sklapanja ugovora ta izjava bila ispravljena, ili

—

dokaže da ta izjava nije mogla utjecati na odluku o kupnji robe široke potrošnje.

—

vrijednost koju bi roba imala ako ne bi bilo neusklađenosti,

—

značaj neusklađenosti, i

—

bi li alternativno otklanjanje neusklađenosti moglo biti provedeno bez značajnih neugodnosti za potrošača.

—

ako potrošač nema pravo ni na popravak ni na zamjenu, ili

—

ako trgovac nije otklonio neusklađenost u razumnom roku, ili

—

ako trgovac nije otklonio neusklađenost bez značajnih neugodnosti za potrošača.

—

izjavljuje da potrošač ima zakonska prava prema primjenjivom nacionalnom zakonodavstvu kojim se uređuje prodaja robe široke potrošnje te se u njemu jasno navodi da na ta prava jamstvo nema utjecaja,

—

navodi, jednostavno i razumljivim riječima, sadržaj jamstva i bitne pojedinosti potrebne za ostvarivanje prava koja su navedena u jamstvu, posebice trajanje jamstva i geografsko područje na koje se odnosi, te ime i adresa davatelja jamstva.