Uredba

Uredbe su pravni dokumenti definirani člankom 288. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU). Imaju opću primjenu, obvezujuće su u cijelosti i izravno se primjenjuju u svim državama članicama Europske unije (EU). Uredba je dio sekundarnog prava EU-a, cjelokupnog zakonodavstva koje proizlazi iz načela i ciljeva utvrđenih u ugovorima EU-a (primarno pravo).

Uredba se odnosi na apstraktne kategorije ljudi, ne na identificirane ljude. To je ono što je razlikuje od odluke, definirane člankom 288. UFEU-a. Obvezujuća je u cijelosti.

Osobe na koje se uredba odnosi moraju u potpunosti biti usklađene s istom. To je obvezujući dokument za:

• institucije EU-a,
• države članice EU-a,
• pojedince na koje se odnosi.

Uredba se izravno primjenjuje u svim državama članicama EU-a. To znači da:

• se primjenjuje neposredno kao standard u svim državama članicama EU-a bez potrebe prenošenja u nacionalno pravo;
• stvara prava i obveze za pojedince i oni se stoga mogu pozivati na istu izravno pred nacionalnim sudovima;
• je pojedinci mogu upotrebljavati kao referencu u svojim odnosima s drugim pojedincima, državama članicama EU-a ili vlastima EU-a.

Primjenjuje se u svim državama članicama EU-a od datuma stupanja na snagu (datum koji ona određuje ili, u nedostatku istog, 20 dana nakon njezine objave u Službenom listu EU-a). Njezini pravni učinci su istodobni, automatski i jednako obvezujući u svim nacionalnim zakonodavstvima.

U skladu s člankom 290. UFEU-a Europska komisija može usvojiti delegirane uredbe da bi specificirala ili dopunila određene pojedinosti ili aspekte uredbe ili direktive EU-a.

U skladu s člankom 291. UFEU-a, Europski parlament i Vijeće mogu ovlastiti Komisiju da donosi uredbe da bi se osiguralo da se zakonodavstvo jednako provodi u cijelom EU-u.