I. Uvod

II. Pravni okvir

III. Okolnosti spora

A. Sporazumi koje je sklopio GSK

1. Sporazum IVAX

2. Sporazum GUK

3. Sporazum Alpharma

B. Drugi i naknadni razvoj događaja glede patenta za anhidrid i stvaranje generičkog tržišta

C. CMA‑ova odluka i postupak pred CAT‑om

IV. Postupak pred Sudom i prethodna pitanja

V. Ocjena

A. Nadležnost Suda da odgovori na CAT‑ova pitanja

B. Prethodna pitanja

1. Članak 101. UFEU‑a

a) Pojam potencijalno tržišno natjecanje (prvo i drugo prethodno pitanje)

1) Nesigurnost oko valjanosti patenta za lijek i oko toga povrjeđuju li njegove generičke verzije taj patent kao glavni čimbenik odnosa tržišnog natjecanja u farmaceutskom sektoru

2) Sporovi o valjanosti patenta ili oko toga povrjeđuju li generičke verzije proizvoda taj patent kao čimbenici koji mogu dokazati postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja

3) Opseg ocjene tijela za tržišno natjecanje glede predmetnih prava intelektualnog vlasništva

4) Postojanje privremenih sudskih mjera ili privremenih pravnih obveza

5) Zaključak

b) Pojam ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj (treće, četvrto i peto prethodno pitanje)

1) Treće i četvrto prethodno pitanje

i) „Ograničavajući potencijal” sporazuma koji nameće ograničenje koje ne prelazi opseg i duljinu razdoblja patentne zaštite koja još nije istekla

ii) Relevantni „hipotetski scenarij”

iii) Narav sporazuma kao načina mirnog rješavanja stvarno postojećih sporova

iv) Zaključak

2) Peto prethodno pitanje

i) Ukratko o relevantnosti koristi koje proizlaze iz sporazuma za utvrđenje postojanja ograničenja tržišnog natjecanja na temelju članka 101. stavka 1. UFEU‑a

ii) Relevantnost koristi koje proizlaze iz sporazuma za utvrđenje postojanja ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj na temelju članka 101. stavka 1. UFEU‑a.

iii) Zaključak

c) Pojam ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu (šesto prethodno pitanje)

1) Kriteriji za ocjenu posljedica sporazuma o mirnom rješavanju patentnog spora u području farmaceutike na tržišno natjecanje

2) Zahtjev osjetnih posljedica na tržišno natjecanje

3) Zaključak

2. Članak 102. UFEU‑a

a) Utvrđivanje mjerodavnog tržišta (sedmo prethodno pitanje)

1) Doseg sedmog prethodnog pitanja

2) Uključivanje generičkih verzija paroksetina za potrebe utvrđivanja mjerodavnog tržišta

3) Zaključak

b) Zlouporaba vladajućeg položaja (osmo, deveto i deseto prethodno pitanje)

1) Kvalifikacija sklapanja jednog ili više sporazuma o mirnom rješavanju sporova o patentima kao zlouporaba vladajućeg položaja (osmo i deveto prethodno pitanje i točka (a) desetog pitanja)

i) Povezanost primjene članka 101. i 102. UFEU‑a

ii) Sklapanje predmetnih sporazuma koji su predmet glavnog postupka kao korištenje sredstava različitih od tržišnog natjecanja prema zaslugama od strane GSK‑a

iii) Sklapanje predmetnih sporazuma koji su predmet glavnog postupka od strane GSK‑a kao sredstvo koje može utjecati na strukturu predmetnog tržišta na način da sprječava ili čak eliminira preostalo tržišno natjecanje na njemu

iv) Zaključak

2) Koristi koje donose sporazumi koji su predmet glavnog postupka (točke (b) i (c) desetog prethodnog pitanja)

i) Obveza uzimanja u obzir navodnih koristi

ii) Mogućnost opravdanja postupanja koja mogu biti obuhvaćena zabranom navedenom u članku 102. UFEU‑a

iii) Zaključak

VI. Zaključak

1.

Predstavlja li sporazum o mirnom rješavanju spora o patentu iz područja farmaceutike ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj ili s obzirom na posljedicu i predstavlja li njegovo sklapanje, koje je eventualno povezano sa sklapanjem drugih sporazuma, zlouporabu vladajućeg položaja?

2.

Tako bi se moglo sažeti deset pitanja koje je Competition Appeal Tribunal (Žalbeni sud za tržišno natjecanje, Ujedinjena Kraljevina; u daljnjem tekstu: CAT), postavio Sudu u okviru ovog prethodnog postupka. Ta su pitanja istaknuta tijekom postupka pred CAT‑om između Genericsa (UK) Ltd (u daljnjem tekstu: GUK) i drugih proizvođača lijekova ( 2 ) protiv Competition and Markets Authorityja (Tijelo za tržišno natjecanje i tržište, Ujedinjena Kraljevina; u daljnjem tekstu: CMA), u vezi s trima sporazumima koje je GlaxoSmithKline plc (u daljnjem tekstu: GSK) sklopio s generičkim proizvođačima, IVAX‑om Pharmaceuticals UK (u daljnjem tekstu: IVAX) i Alpharmom.

3.

Predmetni su sporazumi sklopljeni kao sporazumi o mirnom rješavanju sporova u području patenata koji su, glede društava GUK‑a i Alpharma, već bili doveli do pokretanja sudskih postupaka. U skladu sa sporazumima GUK‑a i Alpharma, dotični generički proizvođači obvezali su se osobito da neće ulaziti na tržište sa svojim proizvodima tijekom dogovorenog razdoblja, dok se GUK obvezao da će provesti znatne prijenose vrijednosti u njihovu korist.

4.

Prema CMA‑u, cilj tih sporazuma bio je potaknuti te generičke proizvođače da obustave nastojanja neovisnog ulaska na tržište tijekom dogovorenog razdoblja i stoga su ti sporazumi srodni sporazumima o isključenju s tržišta koji su zabranjeni člankom 101. UFEU‑a, a njihovo sklapanje od strane GSK‑a predstavlja zlouporabu vladajućeg položaja u smislu članka 102. UFEU‑a. GSK i proizvođači generičkih proizvoda naprotiv tvrde da se predmetne sporazume ne može smatrati povredama prava tržišnog natjecanja Unije.

5.

Ovaj je predmet smješten u kontekst predmeta Lundbeck ( 3 ) i Servier ( 4 ), koji su trenutno u tijeku pred Sudom, u kojima je Europska komisija utvrdila da su sporazumi o mirnom rješavanju sporova u području patenata predstavljali povrede članka 101., i glede predmeta Servier, članka 102. UFEU‑a. Utvrđenja Suda u ovom predmetu stoga će također pružiti smjernicu za te predmete.

6.

Članak 2. prvog poglavlja UK Competition Acta 1998 (Zakon Ujedinjene Kraljevine o tržišnom natjecanju iz 1998.) propisuje:

„Sporazumi […] [koji imaju za cilj ili posljedicu] sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja

[…]”

7.

Članak 18. poglavlja 2. Zakona Ujedinjene Kraljevine o tržišnom natjecanju iz 1998. određuje:

„Zlouporaba vladajućeg položaja

[…]”

8.

Članak 60. Zakona Ujedinjene Kraljevine o tržišnom natjecanju iz 1998. određuje:

„Načela koja treba primijeniti radi odlučivanja o pitanjima

9.

Paroksetin je antidepresiv koji se izdaje samo na liječnički recept i koji pripada grupi selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina (u daljnjem tekstu: SSRI). Paroksetin je na tržište Ujedinjene Kraljevine stavio GSK, proizvođač izvornog lijeka, pod trgovačkim nazivom „Seroxat”. Tijekom relevantnog razdoblja GSK je proizvodio Seroxat u dozama od 20 i 30 mg, ali je doza od 20 mg bila važnija i češće propisivana.

10.

Patentna zaštita za sastav klorohidrata paroksetina, djelatnu farmaceutsku tvar tog izvornog lijeka, istekla je u siječnju 1999. Osim toga, GSK‑ovo pravo na zaštitu podataka u vezi s tom djelatnom tvari isteklo je u prosincu 2020., što je proizvođačima generičkih lijekova omogućilo da traže odobrenje za stavljanje u promet (u daljnjem tekstu: OSP) u skraćenom postupku ( 5 ).

11.

U to vrijeme GSK je dobio niz „sekundarnih” patenata, među kojima i patent GB 2297550 koji je pokrivao četiri polimorfa klorohidrata paroksetina anhidrida i postupak za njihovu proizvodnju (u daljnjem tekstu: patent za anhidrid). Taj patent, koji je izdan 1997., zatim je djelomično poništio High Court of Justice (England & Wales), Chancery Division (patents court) (Visoki sud, Engleska i Wales, Odjel Chancery, Patentni sud, Ujedinjena Kraljevina; u daljnjem tekstu: Patentni sud) te je, u dijelu u kojem ostao valjan, istekao 2013.

12.

Sredinom 2000. GSK je bio obaviješten o tome da je više proizvođača generičkih lijekova namjeravalo ući na britansko tržište s generičkim paroksetinom. Tako je IVAX podnio zahtjev za OSP u Irskoj i od BASF‑a AG dobio djelatnu tvar paroksetin na temelju koje je taj zahtjev bio podnesen, GUK je dobio OSP za paroksetin u Danskoj u travnju 2001., a Alpharma je podnijela zahtjev za OSP u Ujedinjenoj Kraljevini 30. svibnja 2001.

13.

U tom kontekstu GSK je sklopio tri sporazuma s dotičnim laboratorijima.

14.

Prvi sporazum, koji je GSK sklopio s IVAX‑om 3. listopada 2001. i koji je istekao 29. lipnja 2004. (u daljnjem tekstu: sporazum IVAX), označavao je, uz ograničenje od 770000 kutija godišnje, IVAX kao „isključivog distributera” u Ujedinjenoj Kraljevini za klorohidrat paroksetina od 20 mg u kutijama od 30 tableta radi njegove prodaje kao odobrenog generičkog proizvoda, u zamjenu za godišnju promidžbenu naknadu od 3,2 milijuna funti sterlinga (GBP). Cijena isporuke po kojoj je GSK trebao osigurati proizvod IVAX‑u, koja je naknadno mijenjana, prvotno je iznosila 8,45 GBP po kutiji, a bilo je među ostalim propisano da IVAX ima pravo otkazati sporazum bez prethodne obavijesti ako generički proizvod koji sadržava klorohidrat paroksetina kao djelatnu tvar bude stavljen u prodaju tijekom tri uzastopna dana po cijeni koja je niža ili jednaka 8,45 GBP.

15.

Drugi su sporazum sklopili GSK i GUK 13. ožujka 2002. (u daljnjem tekstu: sporazum GUK). Prvotno predviđen za razdoblje od tri godine, ali je okončan 1. srpnja 2004. Uslijedio je nakon nekoliko događaja: prije svega, postupka opoziva koji je 27. srpnja 2001. BASF pokrenuo protiv GSK‑a glede njegova patenta za anhidrid; zatim, pokretanja postupka zbog povrede protiv GUK‑a, koji je GSK pokrenuo 18. rujna 2001. glede istog patenta, tijekom kojeg se GUK pozvao na nevaljanost navedenog patenta; i na kraju donošenja privremene mjere od strane Patentnog suda 23. listopada 2001. radi zabrane GUK‑u da uđe na tržište, povodom koje je GSK dao „cross‑undertaking in damages” (protuobveza u obliku jamstvenog depozita)” ( 6 ).

16.

Patentni sud je 4. prosinca 2001. odlučio spojiti predmete BASF i GUK, koji su se ticali obaju patenata za anhidrid, za raspravu u ožujku naredne godine. Dan prije navedene rasprave, 13. ožujka 2002., GSK i GUK postigli su predmetni sporazum o povlačenju privremene mjere i „cross‑undertaking in damages”, odricanju od svih zahtjeva za naknadu štete i obustavi postupka. Nadalje, na temelju tog sporazuma GSK je morao kupiti sve GUK‑ove zalihe generičkog paroksetina namijenjenog prodaji u Ujedinjenoj Kraljevini za iznos od 12,5 milijuna američkih dolara (USD), isplatiti 50 % GUK‑ovih troškova postupka i to najviše u iznosu 0,5 milijuna GBP, sklopiti ugovor o pod‑distribuciji s IVAX‑om u korist GUK‑a (u daljnjem tekstu: ugovor o opskrbi IVAX‑GUK) i platiti GUK‑u godišnju naknadu za marketing od 1,65 milijuna GBP, a u zamjenu su se GUK i sva društva grupacije Merck obvezala da više neće proizvoditi, uvoziti ili isporučivati klorohidrat paroksetina u Ujedinjenoj Kraljevini za vrijeme dok ugovor o opskrbi IVAX‑GUK proizvodi učinke.

17.

Taj ugovor o opskrbi IVAX‑GUK, koji je stupio na snagu 14. ožujka 2002. i koji je sklopljen na razdoblje od tri godine, propisivao je da će IVAX GUK‑u isporučiti 750000 kutija paroksetina od 20 mg godišnje po cijeni od 8,45 GBP te je sadržavao jamstvo zarade u smislu da ako prosječna neto prodajna cijena tog paroksetina od strane GUK‑a padne ispod 12,25 GBP po kutiji, IVAX će mu isplatiti iznos koji je potreban da se GUK‑ova zarada ne spusti ispod dobiti od 3,80 GBP po kutiji. Nadalje, dogovoreno je da sporazum može biti okončan prije isteka prvotno dogovorenog razdoblja ako tržišna cijena kutije paroksetina padne ispod 8,45 GBP tijekom tri uzastopna mjeseca tijekom treće ugovorne godine ili kasnije. U vrijeme sklapanja ugovora o opskrbi IVAX‑GUK, društva GSK i IVAX izmijenila su sporazum IVAX kako bi ga u skladu s time prilagodila.

18.

Treći sporazum, koji su sklopili GSK i Alpharma 12. studenoga 2002. i koji je okončan 13. veljače 2004. (u daljnjem tekstu: sporazum Alpharma), u početku je bio sklopljen na razdoblje od jedne godine te je zatim produljen za dodatnu godinu, nakon što je Alpharma u Ujedinjenoj Kraljevini stekla OSP za paroksetin, zatim nakon tužbe zbog povrede koju je GSK podnio protiv Alpharme nakon što se Apharma pravno obvezala da neće prodavati paroksetin u Ujedinjenoj Kraljevini prije izricanja presude u tom postupku u kojem je rasprava bila određena za prosinac 2002., i nakon što je GSK dao „cross‑undertaking in damages”.

19.

Sporazum Alpharma odnosio se na ukidanje Alpharmine obveze i GSK‑a „cross‑undertaking in damages” te odbijanje GSK‑ova zahtjeva. Osim toga, sporazum je predvidio sklapanje ugovora o pod‑distribuciji između IVAX‑a i Alpharme za isporuku 500000 kutija (naknadno povećano na 620000 kutija) paroksetina od 20 mg Alpharmi (u daljnjem tekstu: sporazum o opskrbi IVAX‑Alpharma), kao i različite prijenose vrijednosti od strane GSK‑a u korist Alpharme, to jest: isplatu 0,5 milijuna GBP na ime troškova postupka, jednokratnu isplatu 3 milijuna GBP na ime troškova proizvodnje i pripreme za stavljanje paroksetina na britansko tržište, „naknadu za marketing” od 100000 GBP mjesečno, kao i opciju kupnje određenih GSK‑ovih proizvoda kako bi se jamčio prijenos iznosa od najmanje 500000 GBP Alpharmi. U zamjenu, Alpharma se obvezala da neće proizvoditi, uvoziti ni isporučivati klorhidrat paroksetina u Ujedinjenoj Kraljevini osim onog koji će kupiti od IVAX‑a ili koji će GSK proizvesti.

20.

IVAX i Alpharma su 20. studenoga 2002. sklopili ugovor o opskrbi IVAX‑Alpharma koji je bio predviđen sporazumom Alpharma. Taj je ugovor mogao biti raskinut uz otkazni rok od mjesec dana u slučaju stvaranja „generičkog tržišta” ili ako postupovna prava zaštićena patentom za anhidrid prestanu „istekom, odricanjem, napuštanjem ili na drugi način”. U tom kontekstu, stvaranje generičkog tržišta moglo se smatrati ostvarenim kad je prosječna mjesečna cijena paroksetina, uz izuzetak onog koji prodaju GSK i Alpharma, pala ispod 9,50 GBP po kutiji ili kad se proizvod paroksetin od 20 mg prodavao na temelju druge osnove, osim na osnovi GSK‑ova odobrenja za stavljanje na tržište. Nadalje, bilo je propisano da će ako tijekom dva uzastopna mjeseca nakon obavijesti o takvom raskidu, prosječna cijena paroksetina padne ispod 8,45 GBP, IVAX Alpharmi isplatiti razliku između 8,45 GBP i te prosječne cijene, najviše do 200000 GBP. Istovremeno sa sklapanjem ugovora o opskrbi IVAX‑Alpharma, GSK i IVAX izmijenili su sporazum IVAX kako bi ga u skladu s time prilagodili.

21.

Prije provedbe sporazuma IVAX, GUK i Alpharma britansko tržište paroksetina karakterizirala je prisutnost paralelnih uvoza paroksetina iz drugih država članica Unije. Takvi paralelni uvozi mogu se objasniti činjenicom da, osobito zbog razlika u razini prihoda i regulatornih sustava, postoje razlike između cijena lijekova u državama članicama. Stoga, sve dok generičke verzije određenog lijeka u jednoj državi članici nisu dostupne, može se pokazati profitabilnim uvoziti izvorne lijekove iz drugih država članica i prodavati ih po cijeni koja je niža od one koja se naplaćuje u državi članici uvoza. Tako je od rujna 2001. paralelni uvoz predstavljao približno 30 do 40 % paroksetina koji se isporučivao u Ujedinjenoj Kraljevini te je bio prodavan po malo nižoj cijeni od GSK‑ova Seroxata. Međutim, ti paralelni uvozi odnosili su se samo na doze od 20 mg paroksetina, a ne i doze od 30 mg.

22.

Na temelju sporazuma IVAX, GUK i Alpharma, ta generička društva bila su opskrbljivana većim, ali ograničenim količinama generičkog paroksetina koji je proizveo GSK, a koji su mogla prodavati pod svojim vlastitim robnim markama i koji su naplaćivala po cijeni koja je bila bliska cijeni koja se naplaćivala za paralelne uvoze. Nadalje, između studenoga 2001. i studenoga 2003. IVAX, GUK i Alpharma stekli su otprilike 60 postotnih jedinica na tržištu paroksetina od 20 mg, zamijenivši gotovo sve paralelne uvoze (do otprilike 30 postotnih jedinica), kao i dio GSK‑ova Sexorata (do također otprilike 30 postotnih poena). Ta promjena strukture tržišta dovela je do smanjenja prosječne ponderirane cijene paroksetina od 20 mg za najviše 4 %. Nasuprot tomu, sporazumi nisu imali nikakvog utjecaja na GSK‑ovu prodaju paroksetina od 30 mg.

23.

Paroksetin je bio lijek čiji je trošak nadoknađivao UK National Health Service (Nacionalna zdravstvena služba Ujedinjene Kraljevine; u daljnjem tekstu: NHS). NHS‑ov sustav naknade troškova sastojao se od različitih kategorija, uključujući kategorije C i A za lijekove koji se nisu lako mogli nabaviti u generičkom obliku i one koji su se mogli lako nabaviti u generičkom obliku. Nakon opskrbe generičkim paroksetinom u skladu sa sporazumom IVAX, paroksetin od 20 mg koji je prvotno svrstan u kategoriju C, od 1. lipnja 2002. prešao je u kategoriju A. To je odmah dovelo do pada cijene za naknadu troškova od 12 %, na temelju NHS‑ove tarife, zatim do pada te cijene od 3 % između lipnja i studenoga 2002. i odgovarajućeg smanjenja troškova koje je snosio NHS.

24.

Presuda u postupku opoziva patenta za anhidrid koji je pokrenuo BASF ( 7 ) donesena je 12. srpnja 2002. Presudom je utvrđeno da je većina zahtjeva za proizvod tog patenta nevaljano, ali da su dva zahtjeva valjana.

25.

Apotex, drugi proizvođač generičkih lijekova, 30. srpnja 2002. dobio je OSP za paroksetin u Ujedinjenoj Kraljevini te je, zajedno sa svojim distributerima Neolabom i Waymadeom, pokrenuo drugi postupak opoziva glede patenta za anhidrid, a GSK je pokrenuo postupak zbog povrede patenta protiv tih triju društava. Patentni sud je 5. prosinca 2003. presudio da patentni zahtjevi koji nisu bili poništeni presudom u predmetu BASF nisu bili narušeni postupkom koji je koristio Apotex, što je potvrđeno povodom žalbe ( 8 ). Neolab i Waymade su zatim krajem prosinca 2003. ušli na tržište kao Apotexovi distributeri s paroksetinom od 20 mg, što je otvorilo generičko tržište paroksetina.

26.

Alpharma je zatim raskinula ugovor o opskrbi IVAX‑Alpharma i time okončala ugovor Alpharma s učinkom od 13. veljače 2004., te je od veljače 2004. ušla na tržište s vlastitim paroksetinom od 20 i 30 mg. GUK je nakon toga 25. lipnja 2004. okončao ugovor o opskrbi IVAX‑GUK, što je također ukinulo njegovu zabranu prodaje paroksetina prema sporazumu GUK. Naposljetku, IVAX i GSK su 29. lipnja 2004. okončali sporazum IVAX.

27.

Neovisni ulazak generičkog paroksetina na tržište od kraja 2003. imao je važan utjecaj na cijene. Tako su cijene paroksetina od 20 mg pale za 34 % u prvim trima mjesecima nakon tog ulaska i za 69 % sljedeće godine, dok je cijena paroksetina od 30 mg bila pala za oko 66 % u prosincu 2005. Prosječne cijene paroksetina od 20 i 30 mg bile su pale za oko 74 % u prosincu 2005.

28.

CMA je 12. veljače 2016. donio spornu odluku u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: CMA‑ova odluka) ( 9 ), u kojoj je utvrdio da:

29.

K tomu, CMA je zaključio da sporazum IVAX ne treba sankcionirati na temelju zabrane protutržišnih sporazuma, među ostalim jer je potonji isključen iz polja primjene poglavlja 1. Zakona Ujedinjene Kraljevine o tržišnom natjecanju iz 1998. na temelju interne uredbe o vertikalnim ograničenjima koja su se primjenjivala u relevantno vrijeme, a koja je naknadno ukinuta ( 10 ).

30.

Protiv te su CMA‑ove odluke sankcionirana društva podnijela tužbu pred CAT‑om. CAT je istaknuo da, u okviru te tužbe treba odlučiti, pozivajući se na pravo Unije, između ostalog o tome jesu li GSK s jedne strane, te GUK, Alpharma i IVAX, s druge strane, bili u položaju mogućeg tržišnog natjecanja glede isporuke paroksetina u Ujedinjenoj Kraljevini u relevantno vrijeme; jesu li sporazumi koje je GSK sklopio s GUK‑om i Alpharmom bili ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj i s obzirom na posljedicu; koje je bilo mjerodavno tržište proizvoda na kojemu je GSK isporučivao paroksetin kako bi se odredilo je li GSK imao vladajući položaj i je li GSK‑ovo djelovanje predstavljalo zlouporabu vladajućeg položaja.

31.

Glede pitanja vezanih uz članak 101. UFEU‑a, posebice postojanja potencijalnog tržišnog natjecanja i ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, CAT je utvrdio da su ona dovela do nekoliko presuda Općeg suda u predmetu Lundbreck i dr. ( 11 ), koje se trenutno nalaze u žalbenom postupku, a čiju relevantnost za ovaj slučaj osporavaju svi tužitelji. Štoviše, CAT smatra da detaljna pravila o ocjeni ograničenja s obzirom na posljedicu, što je predmet šestog prethodnog pitanja, kao i odluke Komisije u predmetu Servier ( 12 ), ostaju neizvjesna. Što se tiče pitanja koja se odnose na članak 18. Zakona Ujedinjene Kraljevine o tržišnom natjecanju iz 1998., koji odgovara članku 102. UFEU‑a, koja su također predmet odluke Komisije u predmetu Servier, CAT ističe da je suočen s novim pravnim pitanjima koja se odnose kako na određivanje mjerodavnog tržišta tako i na određivanje moguće zlouporabe vladajućeg položaja i njezinih mogućih opravdanja.

32.

U tim je uvjetima CAT presudom od 8. ožujka 2018. (u daljnjem tekstu: CAT‑ova presuda) ( 13 ), koju je Sud zaprimio 7. svibnja 2018. zajedno s prethodnim pitanjima i sažetkom tužbe u glavnom postupku te glavnim činjenicama o predmetu, odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„Potencijalno tržišno natjecanje

Ograničenje s obzirom na cilj

Ograničenje s obzirom na posljedicu

Određivanje tržišta

Zlouporaba

33.

Sud je 20. studenoga 2018. CAT‑u uputio zahtjev za informacije, na koji je CAT odgovorio 17. prosinca 2018.

34.

U okviru postupka pred Sudom očitovanja su podnijeli GUK, GSK, Xelia, Actavis, Merck, CMA i Komisija. Te su iste stranke sudjelovale na raspravi od 19. rujna 2019.

35.

Prije razmatranja prethodnih pitanja koje je postavio CAT (pod B), valja pojasniti argument koji se tiče nadležnosti Suda da odgovori na ta pitanja (pod A).

36.

Kao što je gore navedeno ( 14 ), CMA je na temelju članka 101. UFEU‑a sankcionirao samo sporazum GUK za razdoblje nakon 1. svibnja 2004. ( 15 ), dok je sporazum Aplharma koji je okončan prije tog datuma ( 16 ), bio sankcioniran samo na temelju poglavlja 1. Zakona Ujedinjene Kraljevine o tržišnom natjecanju iz 1998. Isto tako, GSK je sankcioniran zbog zlouporabe vladajućeg sporazuma samo na temelju poglavlja 2. navedenog zakona, jer je CMA smatrao da je GSK bio držao vladajući položaj samo do kraja studenoga 2003. ( 17 ).

37.

Međutim, Sud je nadležan odgovoriti na CAT‑ova pitanja glede članka 102. UFEU‑a, kao i članka 101. UFEU‑a u vezi s drugim aspektima spora, osim sporazuma GUK između 1. svibnja i njegova okončanja 1. srpnja 2004. ( 18 ). Naime, kao što to navodi sud koji je uputio zahtjev, članke 2. i 18. Zakona Ujedinjene Kraljevine o zaštiti tržišnog natjecanja iz 1998., koji odgovaraju člancima 101. i 102. UFEU‑a, na temelju članka 60. navedenog zakona treba tumačiti u skladu potonjim člancima. Međutim ustaljena je sudska praksa da su dopuštena prethodna pitanja koja se odnose na činjenice koje ne ulaze izravno u područje primjene prava Unije kad su odredbe tog prava učinjene primjenjivima na temelju nacionalnog prava, koje je glede rješenja koja se odnose na situacije čiji su svi čimbenici ograničeni na unutrašnjost jedne države članice, u skladu s rješenjima koje pruža pravo Unije ( 19 ).

38.

Pozadina prethodnih pitanja koja je CAT u ovom postupku postavio Sudu sastoji se od triju sporazuma koji su opisani ranije u ovom mišljenju, između proizvođača izvornog lijeka GSK‑a i proizvođača generičkih lijekova IVAX‑a, GUK‑a i Alpharma, glede antidepresiva paroksetina.

39.

Ti su sporazumi u biti, osim isplata od strane GSK‑a u korist proizvođača generičkih lijekova, predviđali ulazak tih proizvođača na tržište s ograničenom količinom generičkog paroksetina koju je proizveo GSK umjesto neovisnog ulaska tih društava na tržište s vlastitim generičkim paroksetinom ( 20 ). Posljedično, ti su sporazumi doveli do određenog smanjenja cijena paroksetina i troškova koji snose potrošači, koja međutim nisu bila ni u kakvoj vezi s padom cijena i naknadnim uštedama do kojih je došlo neovisnim ulaskom generičkih lijekova na tržište, koji se stvarno dogodio od prosinca 2003. ( 21 ).

40.

Predmetni sporazumi sklopljeni su u situaciji u kojoj je, nakon isteka patenta za djelatnu tvar paroksetina 1999., kao i isteka s njime povezanog prava na zaštitu podataka 2000., GSK još držao sekundarne patente povezane s tim lijekom, među kojima osobito patente za zaštitu određenih postupaka za proizvodnju djelatne tvari, kao što je to patent za anhidrid koji je predmet glavnog postupka ( 22 ).

41.

U takvoj situaciji, s gledišta patentnog prava, generički proizvođači mogu zakonito ući na tržište s generičkim kopijama izvornog lijeka na dva načina: bilo s generičkim kopijama proizvedenima prema postupku za proizvodnju koji je još zaštićen patentom, ako su ti patenti proglašeni nevaljanima, bilo s generičkim kopijama koje su proizvedene po drugim postupcima, u kojem slučaju te kopije ne predstavljaju povredu postupaka za proizvodnju izvornog lijeka koji su još zatečeni patentima.

42.

Drugim riječima i obrnuto, u situaciji u kojoj je patent za djelatnu tvar lijeka istekao i u kojoj proizvođač izvornog lijeka drži samo patente za postupak, ulazak generičkih verzija predmetnog lijeka krši samo patentna prava tog proizvođača ako se utvrdi da su predmetni patenti za postupak valjani i da ih krši svaki od potencijalnih ulazaka.

43.

Međutim, u predmetnom slučaju sud koji je uputio zahtjev polazi od pretpostavke da je nemoguće znati bi li ulazak IVAX‑a, GUK‑a i Alpharme s generičkim paroksetinom prekršio eventualna prava koja je GSK držao zahvaljujući svojem patentu za anhidrid koji je osporavan u glavnom postupku, jer nije sigurno je li taj patent bio valjan i jesu li ga predmetni generički proizvodi prekršili. To je između ostalog tako zbog činjenice da je GSK sklopio sporazum s IVAX‑om čak i prije pokretanja sudskog postupka i da je sklopio sporazume s GUK‑om i Alpharmom kako bi mirno riješio sudske postupke s tim društvima koji su bili u tijeku. Stoga nije poznato bi li patent za anhidrid bio proglašen nevaljanim tijekom tih postupaka te nikada nije bilo utvrđeno jesu li IVAX‑ovi, GUK‑ovi i Alpharmini generički proizvodi prekršili postupke zaštićene navedenim patentom ( 23 ).

44.

Ta nesigurnost glede moguće nezakonitosti, s aspekta patentnog prava, IVAX‑ova, GUK‑ova i Alpharmina ulaska na tržište s generičkim paroksetinom predstavlja lajtmotiv kako argumentacije društava tužitelja u glavnom postupku tako i pitanja koja je Sudu postavio sud koji je uputio zahtjev glede ocjene sporazuma koje su sklopili GSK i ti proizvođači generičkih lijekova iz kuta prava tržišnog natjecanja.

45.

Tako GSK i proizvođači generičkih lijekova između ostalog tvrde da je, s obzirom na to da nije moguće znati jesu li ti proizvođači mogli ući na tržište a da ne prekrše GSK‑ova patentna prava, jednako nemoguće utvrditi je li postojalo potencijalno tržišno natjecanje među tim gospodarskim subjektima koje su sporni sporazumi mogli ograničiti. U tim uvjetima, nije moguće smatrati da su ti sporazumi činili ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj ni s obzirom na posljedicu i da je njihovo sklapanje bilo zlouporaba vladajućeg položaja.

46.

Tome je još više tako jer su ti sporazumi potrošačima pružili određene pogodnosti, a bilo bi sasvim upitno bi li neovisni ulazak proizvođača generičkih lijekova na tržište mogao dovesti do važnijih pogodnosti, s obzirom na to da bi bilo upravo nemoguće znati bi li takav ulazak bio zakonit. U tim okolnostima sporni su sporazumi podjednako mogli povećati tržišno natjecanje kao i ograničiti ga, zbog čega je nemoguće sankcionirati ih na temelju zabrane ograničenja tržišnog natjecanja.

47.

CAT međutim smatra da unatoč činjenici da nijedna od stranaka nije bila sigurna u ishod sporova koji su bili u tijeku, sklopljeni sporazumi ne odražavaju procjenu tih stranaka glede njihovih izgleda za uspjeh, već samo stajalište da su ugovorni uvjeti bili tržišno pogodniji od rizika od nastavka sporova. Razlog tomu je, prema CAT‑ovu mišljenju, bio da su ti sporazumi doveli do dijeljenja GSK‑ova monopolnog profita između GSK‑a i proizvođača generičkih lijekova, a taj je profit bio očuvan zahvaljujući izostanku neovisnog ulaska generičkih lijekova na tržište, što su jamčile same ugovorne odredbe. U tom kontekstu, CAT analizira GSK‑ovu isporuku paroksetina po povlaštenoj cijeni proizvođačima generičkih lijekova u zamjenu za njihovu distribuciju kao prijenos nenovčane vrijednosti.

48.

CAT stoga zaključuje da je GSK putem predmetnih sporazuma za dogovoreno vrijeme osigurao zaštitu svojeg položaja u području patenta od rizika od ulaska generičkih konkurenata, u zamjenu za prijenose znatne vrijednosti koji su daleko prelazili troškove izbjegnutih sporova. Iako takav postupak može biti posve racionalan za sve stranke u ekonomskom i tržišnom smislu, CAT svejedno sumnja u njegovu dopuštenost prema odredbama prava tržišnog natjecanja. Za potrebe analize u tom pogledu CAT se ipak pita koju težinu pripisati situaciji prema patentnom pravu i je li, imajući to u vidu, moguće predmetne sporazume izjednačiti s jednostavnim sporazumima o isključenju potencijalnih konkurenata s tržišta ili sa sporazumima o podjeli tržišta ( 24 ).

49.

Kao što je gore navedeno, osobito zbog nacionalnog zakonodavstva o vertikalnim ograničenjima koje je u relevantno vrijeme bilo primjenjivo, CMA je sankcionirao samo sporazume GUK i Alpharma, ali ne i sporazum IVAX, na temelju zabrane protutržišnih sporazuma. Nasuprot tome, CMA je sporazum IVAX razmatrao u sklopu ocjene GSK‑ova ponašanja s obzirom na zabranu zlouporabe vladajućeg položaja ( 25 ).

50.

Iako se CAT stoga poziva samo na sporazume GUK i Aplharma u svojim pitanjima o ograničenjima tržišnog natjecanja s obzirom na cilj ili s obzirom na učinak, ipak navodi da je, za potrebe ispitivanja pitanja koja su povezana sa zlouporabom vladajućeg položaja, također potrebno utvrditi je li IVAX u relevantno vrijeme bio GSK‑ov potencijalni konkurent.

51.

U tom pogledu, valja podsjetiti da je, u okviru postupka iz članka 267. UFEU‑a, uloga Suda ograničena na tumačenje odredbi prava Unije o kojima su mu postavljena pitanja, dok je na sudu koji je uputio zahtjev da primijeni to tumačenje na predmetni slučaj ( 26 ). Stoga, u ovom slučaju u konačnici je na CAT‑u da konkretno utvrdi jesu li IVAX, GUK i Alpharma bili GSK‑ovi potencijalni konkurenti u relevantno vrijeme i jesu li sporazumi GUK i Alpharma bili ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj ili s obzirom na posljedicu.

52.

Nasuprot tomu, zadatak Suda svodi se na ocjenu mogu li se, u okolnostima koje je CAT apstraktno odredio u svojim prethodnim pitanjima, nositelj patenta i proizvođači generičkih lijekova smatrati potencijalnim konkurentima i mogu li se sporazumi koje su ti gospodarski subjekti međusobno sklopili smatrati ograničenjima tržišnog natjecanja s obzirom na cilj ili s obzirom na posljedicu. Međutim, CAT je već u definiciji uvjeta koji su izloženi u prethodnim pitanjima vodio računa o relevantnim svojstvima odgovarajućih ugovora (to jest, za pitanja 1. i 2. sporazumi IVAX, GUK i Alpharma, a za pitanja od 3. do 6. sporazumi GUK i Alpharma).

53.

Stoga u svrhu pojašnjenja treba pobliže navesti da, u nadolazećim argumentima o potencijalnom tržišnom natjecanju, činjenice iz glavnog postupka uključuju, u mjeri u kojoj je to relevantno, tri sporazuma IVAX, GUK i Alpharma, dok sporazumi koji su predmet glavnog postupka, na koje nadolazeći argumenti upućuju glede ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj i s obzirom na posljedicu, uključuju samo sporazume GUK i Alpharma.

54.

S obzirom na to, treba prije svega obraditi prvo i drugo prethodno pitanje koja se odnose na pojam potencijalnog tržišnog natjecanja (dio a), prije pristupanja trećem, četvrtom i petom prethodnom pitanju (dio b), s jedne strane, i šestom pitanju (dio c), s druge strane, koja se odnose na pojmove ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj i s obzirom na posljedicu.

55.

CAT svojim prvim i drugim prethodnim pitanjem, koje treba obraditi zajedno, pita Sud treba li nositelja patenta za lijek i proizvođača generičkih lijekova koji želi ući na tržište s generičkom verzijom navedenog proizvoda smatrati potencijalnim konkurentima ako vode bona fide spor oko toga je li patent valjan ili povrjeđuje li generički lijek taj patent.

56.

Nadalje, CAT želi znati mogu li postojanje sudskog postupka koji je u tijeku između stranaka u tom sporu, ishođenje privremene mjere od strane nositelja patenta koja zabranjuje proizvođačima generičkih lijekova da taj lijek stave na tržište do okončanja odnosnog postupka ili činjenica da nositelj patenta proizvođača generičkog lijeka smatra potencijalnim konkurentom, imati utjecaja na odgovor na ta pitanja.

57.

Kako bi se odgovorilo na ta pitanja najprije je potrebno podsjetiti da, kao što je Opći sud to nekoliko puta valjano utvrdio, iz uvjeta navedenih u članku 101. stavka 1. UFEU‑a koji se odnose na posljedice sporazuma na tržišno natjecanje proizlazi da se ta odredba primjenjuje samo na sektore otvorene tržišnom natjecanju ( 27 ). Kvalifikacija da sporazum između poduzetnika ima za cilj ili za posljedicu ograničiti tržišno natjecanje stoga pretpostavlja postojanje tržišnog natjecanja koje može biti ograničeno.

58.

Stoga, ako bi ispitivanje ekonomskog i pravnog konteksta u kojem se nalazi sporazum otkrilo da se predmetni poduzetnici ne mogu kvalificirati kao konkurenti, niti taj sporazum ne bi mogao biti kvalificiran ograničavajućim za tržišno natjecanje s obzirom na svoj cilj ili s obzirom na svoje posljedice. Međutim, ispitivanje uvjeta tržišnog natjecanja koji postoje na tržištu temelji se ne samo na postojećem tržišnom natjecanju među poduzetnicima koji su već prisutni na tom tržištu, već i na potencijalnom tržišnom natjecanju među tim poduzetnicima i poduzetnicima koji na tržištu još nisu prisutni ( 28 ).

59.

Kako bi se ispitalo je li poduzetnik koji je stranka ugovora potencijalni konkurent na određenom tržištu, treba provjeriti je li to tržište okruženo nesavladivim preprekama ulasku na tržište ( 29 ), a ako jest, bi li u izostanku primjene predmetnog sporazuma postojale stvarne i konkretne mogućnosti da predmetni poduzetnik uđe na relevantno tržište i natječe se s postojećim poduzetnicima ( 30 ). U tom kontekstu, ključan čimbenik na kojem se kvalifikacija potencijalnog konkurenta mora temeljiti je pitanje ima li taj poduzetnik mogućnost ući na određeno tržište, ali također može biti relevantna i njegova namjera da uđe na to tržište ( 31 ).

60.

Štoviše, Sud je već prepoznao da sklapanje sporazuma među poduzetnicima koji ima za cilj držati jednog od njih izvan određenog tržišta predstavlja čvrstu naznaku postojanja mogućeg tržišnog natjecanja među njima ( 32 ). U istom slijedu misli, poimanje postojećeg subjekta jest relevantan element u tom pogledu, jer treba prepoznati da, neovisno o namjeri poduzetnika izvan tržišta da uđe na navedeno tržište u kratkom roku, takav poduzetnik može samim svojim postojanjem dovesti do konkurentskog pritiska na postojeće poduzetnike koji djeluju na tom tržištu, pri čemu se pritisak sastoji u riziku od ulaska novog konkurenta u slučaju da tržište postane privlačnije ( 33 ).

61.

Kao što to objašnjava CAT, u predmetnom slučaju njegovo prvo i drugo prethodno pitanje temelje se na zaključku prema kojem bi, da su GSK‑ovi zahtjevi u sporu s GUK‑om i Alpharmom bili potvrđeni, to jest da su preostali zahtjevi za patent za anhidrid proglašeni valjanima i povrijeđenima GUK‑ovim i Alpharminim proizvodima, ulazak na tržište tih proizvođača generičkih lijekova predstavljao povredu GSK‑ovih patentnih prava. Međutim, kako ti sporovi nisu nikada rezultirali presudama, jer su sporazumi između stranaka bili namijenjeni upravo okončavanju sudskih postupaka u tijeku u tom pogledu ( 34 ), nemoguće je znati bi li ulazak generičkih lijekova na tržište prekršio GSK‑ova patentna prava.

62.

U tim uvjetima, tužitelji u glavnom postupku, i osobito GSK, tvrde da nije moguće zaključiti da je postojalo potencijalno tržišno natjecanje između GSK‑a i proizvođača generičkih lijekova na tržištu paroksetina. Naime, postojanje valjanih i povrijeđenih patenata predstavlja nesavladivu prepreku ulasku na tržište izvornog lijeka koji je zaštićen tim patentom i stoga, kada takvi patenti postoje, proizvođači generičkih lijekova nemaju stvarnu i konkretnu mogućnost ulaska na to tržište.

63.

Iz toga slijedi da, u situaciji kao u glavnom postupku u kojoj je patent za djelatnu tvar lijeka istekao, ali je taj lijek i dalje zaštićen patentima za proizvodnju ( 35 ), pitanje je li generički proizvođač potencijalni konkurent nositelju takvog patenta odnosi se na vjerojatnost da proizvođač generičkog lijeka može ishoditi da se navedeni patenti za proizvodnju proglase nevaljanima, ili pronaći način proizvodnje djelatne tvari dotičnog lijeka koja ne krši te patente.

64.

Međutim, u predmetnom slučaju CAT je utvrdio upravo da je bilo nemoguće ocijeniti tu vjerojatnost i znati bi li ulazak generičkih lijekova bio prekršio GSK‑ova patentna prava. Stoga, nemoguće je kvalificirati GSK i generičke proizvođače kao potencijalne konkurente, jer je jednostavno nemoguće znati jesu li potonji imali stvarne i konkretne mogućnosti ući na tržište paroksetina u trenutku sklapanja predmetnog sporazuma.

65.

Pretpostavka na kojoj počiva ta argumentacija, da potencijalno tržišno natjecanje između nositelja patenta na lijek i proizvođača tog istog generičkog lijeka može postojati samo kad je sigurno ili barem vrlo vjerojatno da potonji može ući na tržište bez kršenja patentnih prava prvoga, pogrešna je ipak iz niza razloga, koje valja objasniti u daljnjem tekstu.

66.

Prije svega, kao što je Opći sud utvrdio u predmetu Lundbeck/Komisija, osim ako bi se negirala svaka razlika između stvarnog i potencijalnog tržišnog natjecanja, za utvrđivanje postojanja potencijalnog tržišnog natjecanja ne treba se tražiti da se sa sigurnošću utvrdi da bi proizvođači generičkih lijekova ušli na tržište i da bi taj ulazak bio uspješan, nego samo da su ti proizvođači imali stvarne i konkretne mogućnosti za to ( 36 ).

67.

Međutim, postojanje nesigurnosti oko valjanosti patenata koji štite izvorni lijek i oko toga povrjeđuje li taj patent generička verzija tog lijeka ne može pokazati da je tržište izvornog lijeka okruženo nesavladivim preprekama ni da generički proizvođač nema stvarnih i konkretnih mogućnosti ući na to tržište. Ta nesigurnost je naprotiv temeljno svojstvo odnosa tržišnog natjecanja u farmaceutskom sektoru kao i u svim sektorima u kojima postoje isključiva prava na tehnologijama ( 37 ). To vrijedi i prije kao i, u određenim slučajevima, nakon ulaska na tržište generičke verzije izvornog lijeka koji je zaštićen patentima, jer, kao što to ističe Komisija, za dobivanje OSP‑a za generički proizvod, proizvođač navedenog proizvoda ne mora dokazati da ne krši moguća patentna prava koja još drži izvorni proizvođač.

68.

Stoga, sigurno je točno da, kad tijelo javne vlasti dodijeli pravo intelektualnog vlasništva, uobičajeno se pretpostavlja njegova valjanost i pretpostavlja se da ga poduzetnik zakonito drži ( 38 ), tako da se pretpostavlja da su patenti valjani sve dok ih nadležno tijelo ili sud izričito ne opozove ili poništi. Međutim, kao što je to Opći sud ispravno utvrdio u predmetima Lundbeck/Komisija i Servier i dr./Komisija, ta pretpostavka valjanosti ne može se smatrati pretpostavkom nezakonitosti generičkih proizvoda koji su valjano stavljeni u promet, a za koje nositelj patenta tvrdi da povređuju taj patent ( 39 ).

69.

Naime, kao što je to pobliže naveo Sud, svrha patenta je uistinu osigurati da nositelj patenta, kako bi se nagradila kreativnost izumitelja, ima isključivo pravo koristiti izum s ciljem proizvodnje industrijskog proizvoda i njegova prvog stavljanja u promet, izravno ili odobravanjem licenci trećim stranama, kao i pravo suprotstaviti se povredama ( 40 ). Nasuprot tomu, svrha patenta se ne može tumačiti na način da pruža i zaštitu od tužbi kojima se osporava valjanost navedenog patenta, iz razloga što je u općem interesu da se uklone sve prepreke gospodarskoj aktivnosti koje mogu nastati ako se patent pogrešno prizna ( 41 ). Slijedom toga, postojanje patenata koji štite određeni lijek nije pravna prepreka koja isključuje svako tržišno natjecanje, kao što su to isključiva prava koja su prepoznata kao takve prepreke u prethodnim predmetima ( 42 ).

70.

Nasuprot tomu, sastavni je dio patentnog prava da, unatoč pretpostavci njegove valjanosti, sigurnost glede te valjanosti, kao i glede toga povrjeđuju li konkurentni proizvodi taj patent, može postojati tek nakon što nadležna nacionalna tijela i nadležni nacionalni sudovi ispitaju ta pitanja.

71.

Stoga, uobičajeno je da su tužbe kojima se osporava valjanost patenta ili koje teže dovesti do ispitivanja valjanosti patenta sastavni dio priprema za ulazak na tržište generičkih verzija izvornog lijeka, koji je još pokriven patentnim pravima. Takve se tužbe mogu sastojati ne samo u izravnom osporavanju tih prava putem tužbe za poništenje patenta ili tužbe za utvrđivanje nepostojanja povređujuće naravi generičkog proizvoda, već i u „rizičnom” stavljanju ili pripremi „rizičnog” stavljanja generičkog proizvoda u promet ( 43 ), koji mogu dovesti do tužbe zbog povrede od strane nositelja patentnih prava. To je k tomu savršeno ilustrirano činjenicama koje se nalaze u pozadini glavnog postupka ( 44 ).

72.

Štoviše, ulazak generičkog proizvođača na tržište u kontekstu neizvjesnosti oko valjanosti patenata koji još štite izvorni lijek ili oko toga povrjeđuju li njegove generičke verzije taj patent tim je više zamislivo u kontekstu poput onoga u glavnom postupku, u kojem sporni patenti nisu patenti za sastav, koji štite djelatnu tvar samog izvornog lijeka, u ovom slučaju paroksetin, već patenti za postupak koji štite određene načine proizvodnje te djelatne tvari. Slijedom toga, za razliku od patenta za sastav, ti patenti za postupak, neovisno o tome jesu li valjani, ne sprečavaju generičke proizvođače da uđu na tržište s paroksetinom proizvedenim prema drugim postupcima ( 45 ).

73.

Iz toga slijedi da je Komisija u pravu kada tvrdi da, u okviru ovog postupka, postojanje spora između nositelja patenta i generičkog proizvođača o valjanosti patenta ili o tome povrjeđuje li predmetni generički proizvod taj patent, ne samo da nije prepreka priznavanju postojanja potencijalnog tržišnog natjecanja između tih dvaju gospodarskih subjekata, već upravo suprotno, da je to čimbenik koji može pokazati postojanje takvog potencijalnog tržišnog natjecanja. To je točno, kao što to Komisija ispravno ističe, kako i u slučaju u kojem takav spor još nije doveo do sudskog postupka tako i u slučaj u kojemu je sudski postupak među strankama o tom predmetnom sporu već u tijeku.

74.

Još preciznije, postojanje sudskog spora o valjanosti patenta ili o tome povrjeđuje li generički proizvod taj patent čak može otkriti sprema li se proizvođač generičkih proizvoda ući na tržište, jer to dovodi do sudskog postupka s njegove strane ili sa strane nositelja patenta. Nadalje, kao što je to CAT ispravno istaknuo u vezi s privremenim mjerama ( 46 ), bilo bi pogrešno smatrati da postojanje sudskih postupaka može isključiti postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja. Naime, kad bi bilo dovoljno da sudski postupak o patentnom sporu bude u tijeku kako bi se isključilo postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja između gospodarskih subjekata koje su stranke tog spora, ti bi gospodarski subjekti svojim strategijama u sporovima mogli utjecati na utvrđenje da između njih postoji potencijalno tržišno natjecanje.

75.

U tom kontekstu, ne može se prihvatiti stajalište tužitelja u glavnom postupku i osobito GSK‑a, prema kojemu se ne može zaključiti da između nositelja patenta za lijek i proizvođača koji želi ući na tržište s generičkom verzijom tog lijeka postoji odnos potencijalnog tržišnog natjecanja, sve dok postoji nesigurnost oko valjanosti dotičnog patenta ili oko toga povrjeđuje li predmetni generički proizvod taj patent. Naime, to stajalište ne samo da je protivno prethodno navedenoj sudskoj praksi Suda o opsegu isključivih prava koje dodjeljuje patent ( 47 ), nego štoviše njegovo bi usvajanje isključilo svo potencijalno tržišno natjecanje i samim time svu primjenu prava tržišnog natjecanja tijekom pripremnog razdoblja za ulazak na tržište generičkih lijekova.

76.

Međutim, kao što je to Komisija ispravno istaknula u okviru ovog prethodnog postupka, potencijalno tržišno natjecanje zahtijeva upravo da bude zaštićeno, jer, kad bi bilo dopušteno zaustaviti ili odgoditi pripreme gospodarskih subjekata za budući ulazak na tržište putem sporazuma o isključenju, to potencijalno tržišno natjecanje nikada se ne bi moglo ostvariti ulaskom tih gospodarskih subjekata na tržište. To je osobito točno u farmaceutskom sektoru u kojemu ulazak zahtijeva dugotrajne i skupe pripreme ( 48 ). Stoga, kao što je to utvrdio Sud, potencijalno tržišno natjecanje između poduzetnika koji je nositelj patenata za izvorne lijekove i proizvođača generičkih verzija tih istih lijekova može postojati i puno prije isteka patenta koji štiti sastav izvornog lijeka ( 49 ).

77.

Vjerojatnost da generički proizvođač bude uspješan u sporu s nositeljem patenta za izvorni lijek ne može dakle biti odlučujući kriterij za ispitivanje odnosa tržišnog natjecanja između tih gospodarskih subjekata. To potvrđuje činjenica, koju je ispravno istaknuo CAT, da nije na tijelu nadležnom za tržišno natjecanje ni na sudu koji ispituje taj odnos da provede „malo suđenje” o intelektualnom vlasništvu kako bi ocijenio snagu predmetnog patenta.

78.

U tom pogledu, valja podsjetiti na argumentaciju Suda u njegovoj nedavnoj presudi u predmetu Hoffmann‑La Roche ( 50 ), koji se ticao važnosti, za primjenu članka 101. UFEU‑a, zakonitosti stavljanja u promet određenog lijeka sa stajališta propisa Unije o lijekovima.

79.

Sud je u toj presudi utvrdio da provjera sukladnosti propisivanja i prodaje lijeka s navedenim zakonodavstvom o lijekovima nije na tijelima nadležnima za tržišno natjecanje, već je mogu u potpunosti provesti samo tijela koja su nadležna za nadzor poštovanja propisa o lijekovima ili nacionalni sudovi ( 51 ). Međutim, ako ta tijela ili sudovi o tome još nisu odlučili, stanje nesigurnosti koje okružuje zakonitost uvjeta prodaje i propisivanje predmetnog lijeka ne protivi se tomu da tijelo nadležno za tržišno natjecanje u svrhu primjene članka 101. UFEU‑a zaključi da taj lijek ulazi u određeno tržište i da se slijedom toga nalazi u odnosu tržišnog natjecanja s drugim lijekom ili lijekovima prisutnima na tom tržištu ( 52 ).

80.

Isto tako, Sud je u svojoj presudi u predmetu Slovenská sporiteľňa ( 53 ), na koju upućuje nezavisni odvjetnik Saugmandsgaard Øe u svojem mišljenju u prethodno navedenom predmetu Hoffmann‑La Roche ( 54 ), u bitnome naveo da navodna nezakonitost prisutnosti određenih proizvoda ili usluga na određenom tržištu ne znači izostanak odnosa tržišnog natjecanja, koje može biti ograničeno, između tih proizvoda i drugih proizvoda prisutnih na tom tržištu.

81.

Ta je argumentacija primjenjiva, mutatis mutandis, na sadašnje pitanje važnosti, za primjenu članka 101. UFEU‑a, zakonitosti stavljanja u promet generičkog lijeka sa stajališta patentnog prava.

82.

Naime, i tu također provjera sukladnosti stavljanja u promet tog generičkog lijeka s patentnim pravom nije na tijelima nadležnima za tržišno natjecanje, već je mogu u potpunosti provesti samo nacionalna tijela ili sudovi koji su nadležni za nadzor poštovanja patentnog prava ( 55 ). Stoga, ako ta tijela ili sudovi o tome još nisu odlučili, stanje nesigurnosti koje okružuje zakonitost stavljanja na tržište generičkog lijeka u pogledu patentnog prava ne protivi se tomu da tijelo nadležno za tržišno natjecanje u svrhu primjene članka 101. UFEU‑a zaključi da se taj lijek nalazi u odnosu tržišnog natjecanja s izvornim lijekom kojeg štiti patent koji je navodno povrijeđen.

83.

Istina, to ne znači da dotično tijelo nadležno za tržišno natjecanje treba zanemariti svako pitanje koje se odnosi na patentno pravo, koje može utjecati na utvrđenje da postoji takav odnos tržišnog natjecanja ( 56 ). Naime, eventualna patentna prava koja štite izvorni lijek neupitno su dio gospodarskog i pravnog konteksta koji je svojstven odnosima tržišnog natjecanja između nositelja takvih prava i proizvođača generičkih lijekova. Međutim, ocjena takvih patentnih prava od strane tijela nadležnog za tržišno natjecanje ne treba se sastojati u ispitivanju snage patenta ili vjerojatnosti da će se spor između njegova nositelja i proizvođača generičkih lijekova okončati utvrđenjem da je patent valjan i da je povrijeđen. Ta ocjena se radije treba odnositi na pitanje je li, unatoč postojanju predmetnih patentnih prava, proizvođač generičkih proizvoda imao stvarne i konkretne mogućnosti ući na tržište u relevantno vrijeme.

84.

U tom pogledu treba voditi računa, između ostalog, o općim čimbenicima koji su svojstveni patentima i farmaceutskom sektoru koji su upravo navedeni, to jest o okolnosti da je nesigurnost oko valjanosti patenta koji pokriva lijekove temeljno svojstvo farmaceutskog sektora; da pretpostavka valjanosti patenta za lijek ne dovodi do pretpostavke nezakonitosti generičke verzije tog lijeka koji je valjano stavljen u promet; da patent ne jamči zaštitu od tužbi za osporavanje njegove valjanosti; da su takve tužbe i, osobito, „rizično” stavljanje u promet generičkog proizvoda, kao i s time povezani sudski postupci, često usko povezani s razdobljem prije ili odmah nakon ulaska takvog generičkog lijeka na tržište; da za dobivanje OSP‑a generičkog lijeka nije potrebno dokazati da to stavljanje u promet ne povrjeđuje moguća patentna prava izvornog lijeka; i da se u farmaceutskom sektoru potencijalno tržišno natjecanje može odvijati i puno prije isteka patenta koji štiti sastav izvornog lijeka, jer proizvođači generičkih lijekova žele biti spremni za ulazak na tržište u trenutku isteka tog patenta.

85.

Uz taj opći kontekst, valja voditi računa i o čimbenicima koji su svojstveni svakom predmetnom slučaju, kao, u ovom predmetu, već navedenoj činjenici ( 57 ) da sporni patenti nisu patenti za sastav već patenti za postupak koji štite određene načine proizvodnje djelatne tvari paroksetina. Stoga, ti patenti za postupak, neovisno o tome jesu li valjani, ne sprečavaju proizvođače generičkih lijekova da uđu na tržište s paroksetinom koji je proizveden prema drugim postupcima ( 58 ).

86.

Štoviše, kao što je to prepoznala sudska praksa ( 59 ), poimanje nositelja patenta o konkurentskom pritisku koji provode proizvođači generičkih verzija proizvoda, kao i poimanje tih proizvođača o njihovim mogućnostima uspješnog ulaska na tržište i o njihovim namjerama u tom pogledu, također su relevantni čimbenici u svrhu ocjenjivanja postoji li potencijalno tržišno natjecanje među tim gospodarskim subjektima.

87.

Stoga, može se voditi računa o činjenici da nositelj patenta proizvođača generičkog proizvoda smatra potencijalnim konkurentom, što se može očitovati, između ostalog, u spremnosti prvoga da napravi prijenos vrijednosti u korist drugoga ako bude utvrđeno da je zapravo (jedina) zamjena za taj prijenos vrijednosti uzdržavanje proizvođača generičkih proizvoda od ulaska na tržište ( 60 ).

88.

Isto tako, kao što je to CAT napravio u svojoj presudi ( 61 ) i zahtjevu za prethodnu odluku, može se voditi računa o stanju napretka proizvođača generičkih lijekova u pripremi njihova ulaska na tržište u pogledu, između ostalog, ulaganja, stvaranja zaliha predmetnog lijeka ili marketinških strategija. Kao što je to CAT osim toga ispravno objasnio, između ostalog na raspravi u ovom postupku, ti čimbenici, a ne „mala suđenja” mogu tijelu nadležnom za tržišno natjecanje dati informacije o poimanju uključenih gospodarskih subjekata o snazi patenta ili o tome jesu li dotični generički proizvodi povrijedili patent.

89.

Konačno, postojanje privremenih mjera ili pravnih obveza poput onih u predmetnom slučaju, koje privremeno zabranjuju proizvođačima generičkih proizvoda da uđu na tržište u iščekivanju ishoda sudskih postupaka o valjanosti patenta ili o pitanju povređuje li generički proizvod taj patent ( 62 ), ne može poništiti postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja između nositelja patenta za lijek i proizvođača koji želi ući na tržište s generičkom verzijom navedenog lijeka.

90.

Stoga, sigurno je točno da, kao što je to prepoznala sudska praksa, za zaključak da postoji potencijalno tržišno natjecanje, potrebno je da potencijalni ulazak gospodarskog subjekta koji se nalazi izvan tržišta može biti dovoljno brz da bi mogao pritisnuti sudionike na tržištu ( 63 ). Ipak, to ne znači da se taj ulazak mora ostvariti odmah; dovoljno je da do njega može doći u razumnom roku ( 64 ).

91.

Međutim, i privremena mjera i pravna obveza da se neće ući na tržište o kojima se radi u glavnom postupku trebale su trajati samo nekoliko mjeseci, do ishoda odgovarajućih sporova. Stoga, iako su GUK i Alpharma bili privremeno spriječeni od ulaska na tržište generičkog paroksetina za vrijeme dok su te mjere bile na snazi, to ne dokazuje da više nije bilo potencijalnog tržišnog natjecanja između proizvođača generičkih proizvoda i GSK‑a.

92.

To je tim više točno što postojanje takvih privremenih mjera, čak iako one odražavaju prvu ocjenu nadležnog suda o valjanosti patenta ili o tome povređuje li generički proizvod taj patent, unaprijed ne odlučuje o konačnom ishodu spora koji je o tome u tijeku. Međutim, kao što je već istaknuto ( 65 ), samo postojanje sudskog spora o valjanosti patenta ili o tome povrjeđuje li generički proizvod taj patent u farmaceutskom je sektoru dio priprema za ulazak takvog proizvoda na tržište i stoga svjedoči o postojanju potencijalnog tržišnog natjecanja između uključenih gospodarskih subjekata. Isto tako, „cross‑undertaking in damages” poput onog koji je GSK dao GUK‑u i Alpharmi, to jest obveza GSK‑a da tim gospodarskim subjektima nadoknadi štetu ako naknadno bude utvrđeno da su ih privremene mjere pogrešno spriječile od ulaska na tržište, pretpostavlja postojanje odnosa tržišnog natjecanja. Konačno, kao što je već navedeno ( 66 ), postojanje sudskih postupaka i privremenih mjera ovisi o izboru uključenih gospodarskih subjekata i stoga ne može biti izjednačeno s postojanjem objektivnih, činjeničnih ili pravnih prepreka koje zatvaraju ulazak na određeno tržište neovisno o volji dotičnih gospodarskih subjekata ( 67 ).

93.

Konačno, kao što to u bitnome ističe CAT u svojoj presudi ( 68 ), kad bi se utvrdilo da sporazumi koje su sklopili GSK i proizvođači generičkih proizvoda ograničavaju tržišno natjecanje, i dakle pod uvjetom potvrde tog ograničenja, sklapanje tih sporazuma tijekom razdoblja dok su predmetne privremene mjere ( 69 ) bile na snazi, čvrsta je naznaka da te mjere nisu otklonile potencijalno tržišno natjecanje između tih gospodarskih subjekata ( 70 ).

94.

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da nesigurnost oko valjanosti patenta za lijek ili oko toga povređuje li generička verzija tog lijeka taj patent ne sprečava da se nositelj tog patenta i proizvođač generičke verzije tog lijeka smatraju potencijalnim konkurentima. Postojanje bona fide spora o valjanosti patenta ili o tome povređuje li generička verzija tog lijeka taj patent, neovisno o tome je li već doveo do sudskog spora i privremenih mjera ili privremenih pravnih obveza, je, naprotiv, čimbenik koji može dokazati da postoji potencijalno tržišno natjecanje između tih dvaju gospodarskih subjekata. Isto tako, poimanje nositelja patenta i činjenica da on proizvođača generičkog proizvoda smatra potencijalnim konkurentom čimbenici su koji mogu dokazati da postoji potencijalno tržišno natjecanje između tih dvaju gospodarskih subjekata.

95.

CAT Sudu postavlja tri pitanja o pojmu ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Prikladno je prvo ispitati treće i četvrto pitanje koja se tiču uvjeta u kojima sporazumi poput onih koji su predmet ovog slučaja mogu biti ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Zatim valja odgovoriti na peto pitanje o tome može li takav sporazum biti takvo ograničenje unatoč činjenici da donosi određene ograničene koristi za potrošače.

96.

CAT svojim trećim i četvrtim pitanjem, na koja se može odgovoriti zajedno, pita Sud o uvjetima u kojima sporazum o mirnom rješavanju spora, sklopljen kako bi okončao sudski postupak u tijeku o valjanosti patenta za lijek i o tome povređuje li generička verzija tog lijeka taj patent, može biti ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj u smislu članka 101. UFEU‑a, u situaciji u kojoj je nemoguće odrediti stranku koja može uspjeti u tom postupku.

97.

CAT osobito pita je li takav sporazum ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj kada proizvođač generičkih proizvoda pristaje da neće sa svojim proizvodom ući na tržište i da neće osporavati patent tijekom trajanja ugovora, koje nije dulje od razdoblja patentne zaštite koje još nije isteklo, dok se nositelj patenta obvezuje proizvođaču generičkog lijeka prenijeti svote koje su znatno veće od izbjegnutih troškova postupka i koje nisu naknada za isporučene proizvode ili pružene usluge.

98.

K tomu, CAT želi znati mijenja li se odgovor na to pitanje ako opseg ograničenja nametnutih proizvođaču generičkih proizvoda ne prelazi ograničenja iz spornog patenta ili ako je iznos prenesen tom proizvođaču manji od dobiti koju bi potonji ostvario da je uspio u patentnom sporu i neovisno ušao na tržište.

99.

Kako bi se našao odgovor na ta pitanja, valja početi podsjećanjem da članak 101. UFEU‑a zabranjuje sve sporazume među poduzetnicima koji imaju za cilj ili posljedicu sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu, i da protutržišni cilj i posljedica nisu kumulativni, već alternativni uvjeti za ocjenu potpada li sporazum pod zabranu iz te odredbe ( 71 ).

100.

Drugim riječima, ugovori su zabranjeni neovisno o njihovim posljedicama, ako je njihov cilj protivan tržišnom natjecanju ( 72 ). Razlog tome je da se određeni oblici koordinacije, kao primjerice horizontalno utvrđivanje cijena od strane kartela, mogu smatrati po svojoj naravi štetnima za dobro funkcioniranje uobičajenog tržišnog natjecanja i stoga toliko štetnima za tržišno natjecanje da se može smatrati da ispitivanje njihovih posljedica nije potrebno ( 73 ).

101.

Kako bi se utvrdilo ima li sporazum takav protutržišni cilj valja uzeti u obzir sadržaj njegovih odredbi, ciljeve koje želi postići te ekonomski i pravni kontekst u koji je smješten. U okviru ocjene navedenog konteksta valja također uzeti u obzir narav obuhvaćene robe i usluga kao i stvarne uvjete funkcioniranja i strukture jednog ili više tržišta u pitanju. Osim toga, iako namjera stranaka ne čini element potreban za određivanje ograničavajućeg karaktera sporazuma među poduzetnicima, ništa na brani tijelima nadležnima za zaštitu tržišnog natjecanja ili nacionalnim tijelima i tijelima Unije da to uzimaju u obzir ( 74 ).

102.

Budući da pojam ograničenja tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj” ipak treba tumačiti restriktivno, da bi se sporazum mogao smatrati ograničenjem s obzirom na cilj, mora jasno pokazati dovoljan stupanj štetnosti u odnosu na tržišno natjecanje ( 75 ).

103.

Međutim. u slučaju da analiza neke vrste koordinacije između poduzetnika ne pokaže dovoljan stupanj štetnosti za tržišno natjecanje, treba ispitati njezine posljedice i, kako bi ih se zabranilo, zahtijevati ispunjenje svih elemenata koji utvrđuju da je tržišno natjecanje bilo osjetno spriječeno, ograničeno ili narušeno ( 76 ).

104.

U predmetnom slučaju Komisija i CMA smatraju da su sporazumi GUK i Alpharma, poput sporazuma o kojima se radilo u predmetu u kojem je donesena presuda Beef Industry Development Society i Barry Brothers ( 77 ), sporazumi o isključenju s tržišta. U skladu s time, GSK je na temelju tih sporazuma proveo znatna plaćanja u korist proizvođača generičkih proizvoda, za uzvrat kojih su se ti proizvođači samo obvezali da neće neovisno ući na tržište s vlastitim generičkim paroksetinom za dogovoreno razdoblje. Predmetni sporazumi su dakle jasno imali protutržišni cilj i slijedom toga su bili ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

105.

Nasuprot tomu, GSK i proizvođači generičkih proizvoda pred CAT‑om i pred Sudom tvrde da se ni u kojem slučaju ne može smatrati da sporazumi GUK i Alpharma jasno pokazuju dovoljan stupanj štetnosti u odnosu na tržišno natjecanje, kao što to zahtijeva sudska praksa ( 78 ), da bi bili ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj u smislu članka 101. UFEU‑a. Umjesto toga, ti su sporazumi bili složene konstrukcije koje odražavaju kompromis u specifičnom kontekstu patentne nagodbe, koja nije predstavljala jednostavni sporazum o isključenju s tržišta.

106.

Kao što je već navedeno ( 79 ), prema mišljenju CAT‑a, na kojemu je, kao što je već navedeno, da ocijeni predmetne činjenice u okviru ovog prethodnog postupka ( 80 ), cilj sporazuma GUK i Alpharma ( 81 ) bio je osigurati GSK‑u, tijekom dogovorenog vremena, zaštitu od rizika od ulaska generičkih konkurenata na tržište, u zamjenu za prijenos znatne vrijednosti koja je daleko prelazila troškove izbjegnutih sporova. CAT se ipak pita omogućuju li te karakteristike, uz relevantnu pozadinu patenata u ovom predmetu, da se ti sporazumi kvalificiraju kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

107.

Stoga, u daljnjem tekstu valja ispitati argumente koje su iznijeli GSK i proizvođači generičkih proizvoda, koji su potaknuli sud koji je uputio zahtjev da postavi to pitanje, kako bi se utvrdilo mogu li ti argumenti dokazati da sporazumi koji su predmet glavnog postupka jasno ne pokazuju dovoljan stupanj štetnosti za tržišno natjecanje da bi bili kvalificirani kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

108.

Prvim nizom argumenata GSK i proizvođači generičkih proizvoda tvrde da, s obzirom na to da opseg i trajanje ograničenja nametnutih sporazumima nisu prelazili opseg i duljinu razdoblja predmetne patentne zaštite koja još nije istekla, ti sporazumi nisu imali veći potencijal ograničavanja tržišnog natjecanja od zakonitog opsega navedenog patenta. Stoga su ograničenja nametnuta sporazumima jednostavno provela prava nositelja tog patenta, to jest GSK‑a, da spriječi povrede svojih patentnih prava, koja se predmnijevaju valjanima, sprečavajući proizvode koji povređuju ta prava da uđu na tržište. Isto tako, GUK i Alpharma se, na temelju tih sporazuma, nisu obvezali ni na što drugo osim na poštovanje navedenih GSK‑ovih patentnih prava, koja se predmnijevaju valjanima.

109.

Međutim, pogrešno je smatrati da je, pod pretpostavkom da nametnuta ograničenja ne prelaze opseg i duljinu razdoblja patentne zaštite koja još nije istekla ( 82 ), sklapanje sporazuma kojim nositelj patenta plaća konkurentu da taj konkurent ne uđe na tržište istovjetno provedbi nositeljeva prava da se protivi svakoj povredi i obvezi njegovih konkurenata da poštuju njegova patentna prava koja se predmnijevaju valjanima ( 83 ).

110.

Kao prvo, suprotno od onoga što tvrdi posebice Alpharma, iz sudske prakse koju ona navodi ne proizlazi da je Sud općenito odbacio ideju da sporazumi iz područja intelektualnog vlasništva mogu ograničiti tržišno natjecanje ( 84 ).

111.

Upravo suprotno, iz sudske prakse proizlazi da, iako pravo industrijskog ili trgovačkog vlasništva, kao pravni institut, nema elemente ugovora ili usklađenog djelovanja iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a, njegovo ostvarivanje ipak može potpasti pod zabrane iz tog članka ako proizađe da je ono predmet, sredstvo ili posljedica zabranjenog sporazuma ( 85 ). Drugim riječima, kao što je to Opći sud sažeo u predmetu Servier i dr./Komisija, ne radi se o sankcioniranju legitimnog ostvarivanja prava intelektualnog vlasništva, već o sankcioniranju njihove zlouporabe ( 86 ).

112.

Nadalje, to je u skladu s ciljevima međunarodnog prava i prava Unije u području intelektualnog vlasništva, koje teži pomiriti zaštitu interesa nositelja prava intelektualnog vlasništva, s jedne strane, te zaštitu zakonite trgovine od bilo kakve neopravdane prepreke, s druge strane ( 87 ). Sukladno tomu, Direktiva 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva ( 88 ) između ostalog pobliže navodi da ona ne bi trebala utjecati na primjenu pravila tržišnog natjecanja i da se mjere koje su njome predviđene ne bi trebale koristiti za nepropisno ograničavanje tržišnog natjecanja na način koji je suprotan Ugovoru ( 89 ).

113.

U tom pogledu, prema gore navedenoj sudskoj praksi ( 90 ), iako je svrha patenta da nositelju osigura pravo da se protivi svakoj povredi patenta, ona se ne može tumačiti na način da pruža i zaštitu od tužbi kojima se osporava valjanost patenta. Suprotno bi bilo protivno općem interesu da se uklone sve prepreke gospodarskoj aktivnosti koje mogu nastati ako se patent pogrešno prizna. Isto tako, kao što je to ispravno prepoznao Opći sud, pretpostavka valjanosti patenta ne može se smatrati pretpostavkom nezakonitosti generičkih proizvoda koji su valjano stavljeni u promet, a za koje nositelj patenta tvrdi da povređuju taj patent ( 91 ).

114.

Međutim, sklapanje sporazuma u skladu s kojim se konkurent nositelja patenta obvezuje da neće ući na tržište i da će prestati osporavati patent u zamjenu za plaćanje znatne svote, za što je protučinidba samo navedena obveza, svodi se upravo na to da se nositelju osigura zaštita od tužbi za osporavanje valjanosti njegova patenta i uspostavi predmnjeve nezakonitosti proizvoda koji njegov konkurent može staviti na tržište. Prema tome, ne može se tvrditi da sklapanjem takvog sporazuma nositelj patenta izvršava svoje ovlasti koje proizlaze iz predmeta potonjeg. To tim više vrijedi što je na javnim tijelima, a ne na privatnim poduzetnicima, da osiguraju poštovanje zakonskih propisa, kao što to navodi sudska praksa ( 92 ).

115.

Isto tako, ne može se tvrditi da, na strani proizvođača generičkih proizvoda, sklapanje takvog sporazuma predstavlja samo njihovo priznanje patentnih prava nositelja patenta za koja postoji predmnjeva da su valjana. Naime, ako potonji obavi znatan prijenos vrijednosti u njihovu korist za koji nema druge protučinidbe do njihove preuzete obveze da neće ući na tržište i neće više osporavati patent, isto upućuje na to da su ih, uslijed nepostojanja drugog uvjerljivog objašnjenja, na odustanak od ulaska na tržište i osporavanja patenta potaknuli izgledi za taj prijenos vrijednosti, a ne njihovo poimanje snage patenta. To također potvrđuju činjenice u glavnom postupku, koje je istaknuo CAT, koje pokazuju da su predmetni sporazumi bili plodovi pregovora tijekom kojih je GSK postupno povećavao iznose svojih ponuda dok nije stigao do dovoljne razine da uvjeri proizvođače generičkih sporazuma da potpišu te sporazume ( 93 ).

116.

Stoga, pogrešno je tvrditi da sporazumi GUK i Alpharma nisu imali veći potencijal ograničavanja tržišnog natjecanja od zakonitog opsega predmetnog patenta. Naime, potencijal ograničavanja tržišnog natjecanja koji proizlazi iz zakonitog opsega navedenog patenta bio je ograničen na mogućnost protivljenja svakom osporavanju njegove valjanosti, kao i svakoj navodnoj povredi putem pravnih sredstava patentnog prava, što predstavlja uobičajeno tržišno natjecanje u sektorima u kojima postoji isključiva prava na tehnologije ( 94 ). Nasuprot tomu, ograničavajući potencijal sporazuma putem kojeg je nositelj patenta „kupio” obvezu konkurenta da će se suzdržati od ulaska na tržište i od osporavanja patenta sastoji se u otklanjanju cjelokupnog rizika od osporavanja i samim time uništava tržišno natjecanje u odnosu na patentirani proizvod.

117.

Stoga, u području primjene farmaceutskih patenata, kao i drugdje, koncepcija koja je inherentna odredbama UFEU‑a koje se odnose na tržišno natjecanje zahtijeva da svaki gospodarski subjekt samostalno odredi politiku koju namjerava slijediti na tržištu ( 95 ) i zabranjuje tim gospodarskim subjektima da stvarnom suradnjom između njih svjesno nadomjeste rizike tržišnog natjecanja ( 96 ). Međutim, sklapanje sporazuma u skladu s kojim nositelj patenta plaća proizvođača generičkih proizvoda kako bi se potonji suzdržao od ulaska na tržište i od osporavanja patenta znači upravo da ti gospodarski subjekti više samostalno ne određuju svoje ponašanje u pogledu posljedica tog patenta, već da, upravo suprotno, u tom pogledu djeluju usklađeno.

118.

Isto tako, sklapanje takvog sporazuma za uključene stranke dovodi do toga da stvarnom suradnjom svjesno nadomještaju rizike tržišnog natjecanja. Naime, u predmetnom slučaju, nastavljajući spor o valjanosti patenta ili o tome povređuju li generički proizvodi taj patent, GSK je istovremeno sačuvao svoje šanse da zadrži svu svoju dobit koja proizlazi iz izostanka generičkog paroksetina i rizike od gubitka te dobiti uslijed ulaska tih generičkih lijekova na tržište. Isto tako, proizvođači generičkih proizvoda istovremeno su sačuvali svoje šanse da ostvare znatne dobiti od neovisnog ulaska na tržište i rizike da ne ostvare nikakve dobiti u slučaju da bude utvrđena valjanost spornog patenta i povređujuća narav njihovih proizvoda.

119.

Ako u takvoj situaciji konkurenti sklope sporazum poput onog koji je predmet glavnog postupka, to znači da su smatrali da je za njih pogodnije zamijeniti te šanse za dobit i rizike od gubitaka zajamčenim priljevom novca koji se sastoji u podjeli dobiti nositelja patenta stečene zahvaljujući usklađenom suzdržavanju proizvođača generičkih proizvoda od ulaska na tržište ( 97 ). To da takva podjela dobiti nositelja može ostati pogodna za sve stranke može se objasniti između ostalog važnom razlikom u cijenama lijekova prije i nakon ulaska generičkih lijekova na tržište ( 98 ). To također objašnjava zašto se za nositelja patenta za izvorni lijek može pokazati pogodnim da odgodi ulazak generičkih verzija tog lijeka čak i samo na nekoliko mjeseci.

120.

U tim uvjetima, činjenica da je iznos svote koju je nositelj patenta prenio proizvođaču generičkog proizvoda manji od dobiti koju je potonji mogao ostvariti u slučaju neovisnog ulaska na tržište, ne znači da sporazum prema kojemu je jedina protučinidba za isplatu tog iznosa suzdržavanje od ulaska na tržište ne predstavlja ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Doista, kad bi iznos ipak bio dovoljno velik da bude poticajan ( 99 ), za proizvođača generičkih proizvoda moglo bi biti pogodno da sklopi takav sporazum čak i da je plaćen manje od dobiti koju je mogao očekivati da je neovisno ušao na tržište. Razlog tomu je što je time zamijenio rizik i neizvjesnost koji su neodvojivo povezani s takvim ulaskom na tržište, kao i potrebu za gospodarskim i poslovnim naporima u tu svrhu, sa sigurnošću da će bez daljnjih napora steći znatan dio monopolne rente nositelja patenta.

121.

Iz prethodnih razmatranja slijedi da ni drugi niz argumenta koje navode GSK i proizvođači generičkih proizvoda ne mogu dokazati da sporazumi poput onih koji su predmet ovog slučaja nisu dovoljno štetni da budu ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

122.

Tim drugim nizom argumenata GSK i proizvođači generičkih proizvoda tvrde da, s obzirom na to da je u predmetnom slučaju, čak i prema mišljenju samog CAT‑a, status patenta bio potpuno nesiguran i da je nemoguće predvidjeti ishod spora u tom pogledu, također je nemoguće zaključiti da su sporazumi mogli ograničiti tržišno natjecanje. Naime, nemoguće je odrediti bi li hipotetski scenarij, do kojeg bi došlo da nisu sklopljeni navedeni sporazumi, bio „konkurentniji” od situacije koju su stvorili potonji ugovori, jer je nemoguće znati bi li taj scenarij doveo do pravne pobjede proizvođača generičkih lijekova i do njihova neovisnog ulaska na tržište. Isto tako, pogrešno je davati prednost scenariju u kojem su proizvođači generičkih proizvoda ušli na tržište povređujući GSK‑ova patentna prava kao konkurentnijem u odnosu na scenarij koji su postavili sporazumi, jer je cilj patentnog sustava upravo da štiti tržišno natjecanje na temelju zasluga i da štiti inovacije.

123.

Stoga, Merck posebice tvrdi da, s obzirom na to da ocjena sporazuma podiže sumnje o činjenici jesu li ti sporazumi na bilo koji način utjecali na tržišno natjecanje, te sumnje treba otkloniti potpunom analizom učinaka tih sporazuma.

124.

Međutim, pogrešno je tvrditi da, s obzirom na to da je u glavnom postupku nesiguran status patenta i nesigurno povređuju li generički proizvodi taj patent, je nemoguće odrediti jesu li predmetni sporazumi mogli ograničiti tržišno natjecanje.

125.

Naime, kako bi se utvrdilo je li to bio slučaj, nije potrebno pokušavati utvrditi bi li, da nije bilo tih sporazuma, proizvođači generičkih proizvoda sigurno, ili vrlo vjerojatno, ušli na tržište nakon pobjede u patentnom sporu. Kao što je to u bitnome sažeo Opći sud u predmetu Lundbeck/Komisija ( 100 ), primjena takvog kriterija pobrkala bi stvarno i potencijalno tržišno natjecanje i zanemarila činjenicu da članak 101. UFEU‑a upravo štiti i potonje.

126.

Kako bi se utvrdilo jesu li predmetni sporazumi mogli ograničiti tržišno natjecanje, valja stoga umjesto toga ispitati jesu li putem tih sporazuma stranke stvarnom suradnjom svjesno nadomjestile rizike uobičajenog tržišnog natjecanja, u kojem svaka stranka samostalno određuje svoje ponašanje na tržištu. Ako je do toga došlo, situaciji koju su stvorili sporazumi svojstvena je činjenica da ona nije rezultat uobičajenog tržišnog natjecanja, već usklađenog djelovanja kojim su stranke otklonile rizike tržišnog natjecanja.

127.

Iz toga slijedi da, neovisno o tome mora li tijelo nadležno za tržišno natjecanje utvrditi „hipotetski scenarij” kako bi odredilo ima li sporazum protutržišni cilj, situacija s kojom treba usporediti situaciju koju su stvorili sporazumi u svakom slučaju nije scenarij pobjede jedne ili druge stranke u patentnom sporu i ulazak ili izostanak ulaska generičkih proizvoda na tržište. Upravo suprotno, scenarij s kojim treba usporediti situaciju koju su stvorili sporazumi jednostavno je situacija u kojoj su stranke nastavile samostalno voditi svoje patentne sporove na temelju vlastite ocjene svojih rizika i šansi u pogledu ulaska na tržište ili suzdržavanja od ulaska na tržište. Naime, nije važno oslikati situaciju u području patenta do koje bi došlo da nije bilo sporazuma, već situaciju u području tržišnog natjecanja.

128.

Štoviše, to je dosljedno činjenici da, kao što to ispravno tvrde stranke, situacija u kojoj bi GSK uspio na kraju spora i stoga spriječio proizvođače generičkih proizvoda da neovisno uđu na tržište ne bi bila manje povoljna sa stajališta tržišnog natjecanja od situacije neovisnog ulaska proizvođača generičkih proizvoda nakon njihove pobjede. Ono što je odlučujuće zapravo nije neovisni ulazak ili suzdržavanje od neovisnog ulaska generičkih proizvoda na tržište, već pitanje nije li to suzdržavanje rezultat uobičajenog tržišnog natjecanja ili protutržišnog usklađenog djelovanja.

129.

K tomu, takav je zaključak u skladu s načelima patentnog prava, navedenima gore u tekstu, i njegovom interakcijom s pravom tržišnog natjecanja. S jedne strane, patentno pravo ne jamči zaštitu od osporavanja patenata; nesigurnost glede statusa patenata i tužbi koje idu za njihovim osporavanjem stoga su dio uobičajenog tržišnog natjecanja u dotičnim sektorima ( 101 ). S druge strane, nije na tijelima nadležnima za tržišno natjecanje da ocjenjuju snagu patenata i da daju prognoze o ishodu sporova u tom području, ali to nije ni potrebno za ocjenu patentnih sporazuma u pogledu prava tržišnog natjecanja ( 102 ).

130.

Konačno, ni treći niz argumenata koje su istaknuli tužitelji u glavnom postupku ne može dokazati da sporazumi na temelju kojih se proizvođač generičkih proizvoda obvezao da neće ući na tržište i da će odustati od osporavanja patenta, u zamjenu za znatnu uplatu od nositelja patenta, koji nemaju drugu protučinidbu osim te obveze, ne mogu biti ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

131.

Taj treći niz argumenata sastoji se u tvrdnji da su sporazumi GUK i Alpharma kao sporazumi o mirnom rješavanju sudskih postupaka koji su u tijeku, imali zakoniti cilj koji je od početka nespojiv s kvalifikacijom sporazuma kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, s obzirom na to da je takvo mirno rješavanje sporova u društvenom interesu i potiču ga javna tijela. Stoga, takav je sporazum o mirnom rješavanju sporova moguće kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj tek u slučajevima kada je patent sasvim očito nevaljan ili lažan i kada je utvrđena volja stranaka da na protutržišni način okončaju potpuno fiktivni spor o takvom patentu.

132.

Nasuprot tomu, u okviru stvarno postojećeg spora o zakonitom patentu čiji je ishod nemoguće predvidjeti, isplate koje su dogovorene u sporazumima odražavaju samo kompromis koje su stranke pronašle u pogledu rizika od znatnih gubitaka koje bi GSK mogao snositi u slučaju nezakonitog ulaska proizvođača generičkih proizvoda na tržište, s jedne strane, i od znatnih gubitaka koje su potonji mogli snositi u slučaju neopravdanog suzdržavanja od ulaska na tržište, s druge strane. Kvalificirati takav sporazum kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj lišava farmaceutske gospodarske subjekte svake mogućnosti da na miran način riješe patentni spor i ne ostavlja im drugog izbora, kad su suočeni s takvim sporom, nego da kapituliraju ili da do kraja sudjeluju u započetim sudskim postupcima.

133.

Međutim, kao prvo, kao što je to Sud već pobliže naveo, članak 101. UFEU‑a ne pravi nikakvu razliku između sporazuma koji imaju za cilj okončati spor i onih koji slijede druge ciljeve, tako da sudska nagodba može biti ništetna zato što krši pravo tržišnog natjecanja Unije ( 103 ). Cilj poticanja sporazuma o mirnom rješavanju sporova ne može takve sporazume zakloniti od primjene prava tržišnog natjecanja, čija su pravila kogentne naravi ( 104 ).

134.

Nadalje, kao što je to Komisija ispravno istaknula, čak i u slučaju stvarno postojećeg spora o zakonitom patentu čiji je ishod nesiguran, kako bi se ocijenilo ima li sporazum o mirnom rješavanju takvog spora protutržišni cilj, važno je ispitati je li taj sporazum stvarno riješio predmetni spor i odražavaju li te odredbe kompromis između stranaka u tom pogledu. Drugim riječima, pitanje je je li sporazum stvarni kompromis koji je postignut na temelju neovisne ocjene stranaka o njihovoj situaciji glede patenta, ili se sporazum umjesto toga sastoji u okončavanju spora putem isplate od jedne stranke u korist druge stranke, u zamjenu za koju druga stranka više ne osporava patent i više nije u tržišnom natjecanju s prvom strankom.

135.

Međutim, suprotno onomu što stranke tvrde u predmetnom slučaju, iz CAT‑ovih činjeničnih utvrđenja proizlazi da se ne čini da su sporazumi koji su predmet glavnog postupka riješili patentne sporove između stranaka, već da su samo odgodili rješavanje neslaganja u tom pogledu za razdoblje nakon isteka sporazuma. Umjesto da su riješeni, čini se da su sporovi između stranaka samo stavljeni na čekanje za razdoblje trajanja sporazuma.

136.

Naime, prema CAT‑ovim utvrđenjima ( 105 ), sporazumi GUK i Alpharma predviđali su samo obvezu tih proizvođača generičkih proizvoda da povuku tužbu za osporavanje GSK‑ova patenta i da se suzdrže od ulaska na tržište sa svojim proizvodima tijekom dogovorenog razdoblja. S druge strane, uopće nije bilo predviđeno da nakon tog razdoblja ti proizvođači mogu ući na tržište a da iznova ne budu suočeni s GSK‑ovim osporavanjima.

137.

Isto tako, ne čini se da su obveza povlačenja osporavanja GSK‑ova patenta i ne ulaženje na tržište, s jedne strane, i iznos plaćanja s druge strane, na bilo koji način bili povezani s rizikom od znatnih gubitaka koje su mogli snositi bilo GSK, u slučaju nezakonitog ulaska generičkih proizvoda na tržište, bilo proizvođači generičkih proizvoda u slučaju suzdržavanja od ulaska na tržište koje bi se kasnije pokazalo neopravdanim zbog nevaljanosti patenta ili zbog toga što generički proizvodi nisu povređivali taj patent.

138.

Međutim, ne može se tvrditi da, pod izgovorom da je sklopljen kao sporazum za mirno rješavanje stvarno postojećeg patentnog spora, taj sporazum može izbjeći da bude kvalificiran kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj ako u stvarnosti nema za cilj mirno riješiti patentni spor koji je u tijeku, već samo odgoditi taj spor putem isplate koja potiče konkurenta nositelja patenta da ne sudjeluje u tržišnom natjecanju tijekom trajanja sporazuma.

139.

Iz toga slijedi da tužitelji u glavnom postupku ne mogu tvrditi niti da zabrana te vrste sporazuma lišava stranke patentnih sporova svake mogućnosti za mirno rješavanje sporova. Naime, mirna rješavanja sporova su i dalje moguća ako stvarno imaju za cilj riješiti predmetne sporove i odražavaju kompromis između stranaka do kojeg je došlo nakon što su te stranke neovisno ocijenile situaciju tržišnog natjecanja. To k tomu potvrđuje empirijsko istraživanje iz SAD‑a koje navodi CAT ( 106 ), koje je otkrilo da se, nakon što su tijela nadležna za tržišno natjecanje pokrenula postupke protiv sporazuma poput onih koji su predmet ovog slučaja, znatno smanjio broj sporazuma te vrste, dok ukupni broj mirnih rješavanja patentnih sporova nije pao.

140.

Konačno, iz svega navedenog proizlazi da se ne može prihvatiti ni Alpharmin argument da ograničenja koja nameće predmetni sporazum treba analizirati kao ograničenja koja su prateća mirnom rješavanju patentnog spora. Stoga, sigurno proizlazi iz sudske prakse da pod zabranu propisanu člankom 101. UFEU‑a ne potpada ograničenje tržišnog natjecanja ako je ono neophodno za ostvarenje poduhvata koji sam ne potpada pod navedenu zabranu ( 107 ). Međutim, u predmetnom slučaju ne postoji legitimni poduhvat za čiju su provedbu dogovorena ograničenja bila neophodna, jer su upravo ta ograničenja sama po sebi bila predmet dotičnih sporazuma.

141.

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je sporazum o mirnom rješavanju sudskog postupka s nesigurnim ishodom o stvarno postojećem sporu o valjanosti patenta ili oko toga povređuje li generički proizvod taj patent, na temelju kojeg se nositelj patenta obvezuje da će u korist proizvođača generičkih proizvoda prenijeti dovoljno veliku vrijednost kako bi potonjeg potaknuo da napusti svoje napore za neovisni ulazak na tržište, ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, ako se dokaže da taj prijenos vrijednosti nema druge protučinidbe osim suzdržavanja proizvođača generičkih proizvoda od ulaska na tržište sa svojim proizvodom i od nastavljanja osporavanja patenta tijekom dogovorenog razdoblja, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. To također vrijedi kad ograničenja koja su nametnuta takvim sporazumom ne prelaze opseg i duljinu razdoblja patentne zaštite koja još nije istekla i kad je iznos koji je prenesen proizvođaču generičkih proizvoda manji od dobiti koju je potonji mogao očekivati da je neovisno ušao na tržište.

142.

CAT‑ovo peto prethodno pitanje tiče se ocjene koristi koje su sporazumi GUK i Alpharma donijeli potrošačima, iz kuta članka 101. UFEU‑a.

143.

U predmetnom slučaju, prema mišljenju CAT‑a, sporazumi su donijeli potrošačima određene koristi zbog toga što su predviđali da GSK proizvođačima generičkih lijekova isporuči velike, ali ograničene količine odobrenog generičkog paroksetina, koje su potonji distribuirali po cijeni manjoj od one koju je GSK naplaćivao za Seroxat, što je dovelo do blagog smanjenja prosječne cijene paroksetina ( 108 ).

144.

K tomu, prema CAT‑ovu mišljenju, zamjena paralelnih uvoza paroksetina IVAX‑ovim, GUK‑ovim i Alpharminim odobrenim generičkim paroksetinom ( 109 ) donijela je potrošačima ograničene koristi u pogledu kvalitete, jer su paralelni uvozi imali naljepnice na stranom jeziku nad oznakama, koje pacijentima nisu privlačne ( 110 ). Nasuprot tomu, kao što je to pobliže naveo CAT, do rekvalifikacije paroksetina u NHS‑ovoj tarifi za naknadu troškova i odgovarajućeg smanjenja troškova koje snosi NHS došlo je jedino zbog sporazuma IVAX ( 111 ).

145.

S time u pozadini, CAT svojim petim prethodnim pitanjem pita Sud je li ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj:

146.

Štoviše, CAT želi znati je li za odgovor na pitanje relevantno ako sporazum čini ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, ili ako ga se, suprotno tomu, može ocijeniti samo na temelju članka 101. stavka 3. UFEU‑a.

147.

U tom posljednjem pogledu, valja navesti da je sigurno točno da, kada se utvrdi da sporazum potpada pod zabranu iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a jer predstavlja ograničenje tržišnog natjecanja u smislu te odredbe, eventualne se prednosti tog sporazuma mogu razmatrati samo na temelju članka 101. stavka 3. UFEU‑a ( 112 ).

148.

Kao što je to prepoznala sudska praksa, u protivnom bi članak 101. stavak 3. UFEU‑a izgubio velik dio svojeg korisnog učinka. Stoga, pravo Unije ne poznaje „pravilo razuma”, koje podrazumijeva odvagivanje pozitivnih tržišnih i protutržišnih učinaka sporazuma u svrhu primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a ( 113 ).

149.

Štoviše, tijekom ispitivanja pitanja je li sporazum ograničenje tržišnog natjecanja koje je zabranjeno člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a, ocjena koristi koje navodno proizlaze iz tog sporazuma može biti relevantna osobito u dvama pogledima: s jedne strane, postojanje takvih koristi, u iznimnim okolnostima, dovodi u pitanje sâmo utvrđenje postojanja ograničenja tržišnog natjecanja zabranjenog člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a; a s druge strane, postojanje takvih koristi može, pod određenim uvjetima, dovesti u pitanje utvrđenje postojanja ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, što dakle čini potrebnim ispitivanje učinaka predmetnog ugovora.

150.

Kao prvo, iz sudske prakse proizlazi da se pozitivni vidovi usklađenog djelovanja među poduzetnicima za tržišno natjecanje mogu uzeti u obzir u fazi ispitivanja primjenjivosti članka 101. stavka 1. UFEU‑a ako ti vidovi dovode u pitanje sâmo utvrđenje postojanja ograničenja tržišnog natjecanja zabranjenog tom odredbom.

151.

Tako je Sud primjerice utvrdio da sustavi selektivne distribucije, iako nužno utječu na tržišno natjecanje na zajedničkom tržištu, mogu, pod određenim uvjetima, biti u skladu s člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a, jer slijede legitiman cilj ( 114 ).

152.

Isto tako, Sud je priznao da usklađeno djelovanje koje može ograničiti tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu jer ograničava slobodu djelovanja stranaka može ne potpasti pod zabranu postavljenu člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a, ako su u svjetlu svojeg općeg konteksta i svojih ciljeva, ograničavajući učinci na tržišno natjecanje koji iz tog djelovanja proizlaze svojstveni nastojanju ostvarenja navedenih ciljeva. Kako bi to bio slučaj, pri svemu tome je potrebno da ograničenja nametnuta predmetnim usklađenim djelovanjem budu strogo ograničena na ono što je nužno kako bi se osiguralo provođenje legitimnih ciljeva ( 115 ).

153.

Sud je, primjerice, prepoznao da ti uvjeti mogu biti ispunjeni u slučaju zabrane nametnute članovima kupovne zajednice u poljoprivrednom sektoru da budu članovi konkurentnih zadruga ( 116 ), zabrane multidisciplinarne suradnje između odvjetnika i profesionalnih računovođa ( 117 ) ili nadalje zabrane propisa o kontroli dopinga u sportu ( 118 ). Stoga, to se primjenjuje u slučajevima u kojima suradnja između poduzetnika čini nevidljivu cjelinu ( 119 ) koja slijedi jedan ili više legitimnih ciljeva, koji ne mogu biti postignuti osim putem nametanja određenih ograničenja tržišnog natjecanja koja su nužna za njihovo provođenje.

154.

Na temelju činjeničnih utvrđenja suda koji je uputio zahtjev, čini se međutim upitnim da su uvjeti za primjenu navedene sudske prakse ispunjeni u predmetnim okolnostima u glavnom postupku.

155.

Tako u glavnom postupku nije ni navedeno da su koristi za potrošače koje su donijeli sporazumi GUK i Alpharma, to jest sniženje prosječne cijene paroksetina kao i poboljšanje označavanja kutija lijekova ( 120 ), bili glavni cilj tih ugovora. Isto tako, nitko nije tvrdio da su ograničenja koja su ti sporazumi nametnuli GUK‑u i Alpharmi, to jest zabrana proizvodnje, uvoza i isporuke paroksetina osim onog koji isporuči GSK putem IVAX‑a ( 121 ), bili nužni za ostvarenje tih koristi.

156.

Tužitelji u glavnom postupku ograničavaju se samo na tvrdnju da su, zbog navedenih koristi, sporazumi GUK i Alpharma imali ambivalentan odnos u pogledu tržišnog natjecanja, tako da je nemoguće zaključiti da su ti sporazumi pokazali dovoljan stupanj štetnosti za tržišno natjecanje da bi se smatrali ograničenjima tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

157.

U tom posljednjem pogledu, drugi dio CAT‑ova petog prethodnog pitanja odnosi se upravo na pitanje može li sporazum koji dovodi do određenih koristi za potrošače, kao što su to sporazumi GUK i Alpharma, biti ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a.

158.

Kao što proizlazi iz navedene sudske prakse o načinu određivanja ima li sporazum protutržišni cilj, ispitivanje koje u tom pogledu treba provesti nužno sadržava analizu kontekstualnih čimbenika predmetnog sporazuma ( 122 ). Naime, kao što je to više puta potvrđeno, cilj sporazuma se ne smije ocijeniti apstraktno, već konkretno, vodeći računa o svim relevantnim čimbenicima ( 123 ). Međutim, eventualne navodne koristi i eventualni navodni pozitivni učinci sporazuma neporecivo su kontekstualni čimbenici koji trebaju biti ocijenjeni tijekom ispitivanja ima li navedeni sporazum za cilj ograničiti tržišno natjecanje.

159.

Posljedica kvalifikacije sporazuma kao ograničavajućeg za tržišno natjecanje s obzirom na njegov cilj je, s postupovnog stajališta, oslobađanje tijela nadležnog za tržišno natjecanje od potpunog ispitivanja učinaka tog sporazuma, koje zahtijeva više sredstava ( 124 ). Razlog tog oslobođenja leži u činjenici da iskustvo pokazuje da je vjerojatno da sporazum čiji je cilj ograničiti tržišno natjecanje, primjerice usklađivanjem cijena ili podjelom tržišta između konkurenata, proizvodi negativne učinke na tržišno natjecanje, tako da nije potrebno ispitivati u kojoj se mjeri ta posljedica u stvarnosti ostvarila ( 125 ).

160.

Stoga, kao što je to nedavno naveo nezavisni odvjetnik Bobek, ispitivanje konteksta sporazuma također služi kako bi se potvrdilo da relevantni kontekstualni čimbenici ne dovode u pitanje štetnost sporazuma koji, u pogledu svojeg sadržaja i svojih ciljeva, može biti ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Drugim riječima, treba „provjeriti[, s obzirom na elemente sadržane u spisu predmeta,] da ne postoje specifične okolnosti koje mogu dovesti u pitanje pretpostavljenu štetnu narav sporazuma u pitanju” ( 126 ).

161.

Međutim, od kada situacija postaje takva da se javljaju sumnje o navodnoj štetnosti i time o protutržišnom cilju određenog sporazuma?

162.

Kao što je naveo Sud, kako bi imalo protutržišni cilj, usklađeno djelovanje među poduzetnicima mora moći proizvesti negativne učinke na tržišno natjecanje, što znači da mora biti konkretno sposobno, uzimajući u obzir pravni i ekonomski okvir u kojem se nalazi, spriječiti, ograničiti ili narušiti tržišno natjecanje u okviru zajedničkog tržišta. Nasuprot tomu, pitanje u kojoj su se mjeri takve posljedice stvarno ostvarile nije odlučujuće ( 127 ). To znači da zabrana „ograničenja s obzirom na cilj” ni u kojem slučaju ne smije biti tumačena u smislu da postojanje protutržišnog cilja utvrđuje samo jednu vrstu pretpostavke nezakonitosti, koju je moguće oboriti u slučaju izostanka negativnih učinaka na funkcioniranje tržišta u konkretnom slučaju ( 128 ).

163.

Stoga, kao što to također pobliže navodi sudska praksa, kako bi se zaključilo da sporazum sam po sebi predstavlja dovoljan stupanj štetnosti u odnosu na tržišno natjecanja da nije potrebno ispitivati učinke tog sporazuma kako bi se odredilo može li on ograničiti tržišno natjecanje, sposobnost nanošenja štete tržišnom natjecanju treba dovoljno jasno proizlaziti iz sporazuma i iz njegova konteksta ( 129 ).

164.

Iz toga proizlazi da, kako bi se moglo zaključiti da sporazum ima protutržišni cilj, mora biti moguće odrediti da taj sporazum može ograničiti tržišno natjecanje a da nije potrebno ispitati njegove učinke. Stoga se analiza protutržišnog cilja sporazuma mora prebaciti na analizu protutržišnih učinaka navedenog sporazuma kad se utvrdi da je unatoč analizi svih relevantnih svojstvenih i kontekstualnih čimbenika nemoguće utvrditi da taj sporazum može ograničiti tržišno natjecanje ( 130 ).

165.

Iz toga slijedi da sporazum koji dovodi do određenih koristi za potrošače više ne može biti kvalificiran kao ograničavajuć za tržišno natjecanje s obzirom na svoj cilj, ako postojanje tih prednosti dovodi do toga da bez ispitivanja učinaka tog sporazuma više nije moguće znati je li on kao cjelina sposoban ograničiti tržišno natjecanje. Drugim riječima, pitanje je može li se i dalje, vodeći računa o koristima do kojih sporazum dovodi, zaključiti da taj sporazum svejedno ima protutržišni cilj. Ako to nije slučaj zato što te koristi stvaraju sumnju glede toga ima li sporazum protutržišni cilj ili zato što nije jasno može li sporazum koji donosi takve koristi imati protutržišni cilj, tada više nije moguće zaključiti da postoji ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj i valja prijeći na analizu učinaka.

166.

Nasuprot tomu, suprotno od onoga što tvrdi osobito Merck u okviru ovog postupka, ne postoji automatsko prebacivanje na obvezu provođenja analize učinaka sporazuma kad se utvrdi da je taj sporazum doveo do određenih prednosti ili pozitivnih učinaka o kojima treba voditi računa u svrhu ispitivanja je li sporazum ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Naime, činjenica ocjenjivanja pozitivnih učinaka koji su vezani uz ugovor ne dovodi do prebacivanja s analize cilja ugovora na analizu njegovih učinaka, već to čini, po potrebi, samo činjenica da ti učinci dovode u sumnju protutržišni cilj ugovora.

167.

U predmetnom slučaju, iz argumenata koji su već navedeni, pod uvjetom da sud koji je uputio zahtjev provjeri da prijenos vrijednosti koji je GSK proveo u korist GUK‑a i Alpharme nije imao drugu protučinidbu osim suzdržavanja tih gospodarskih subjekata od ulaska na tržište s njihovim proizvodima i suzdržavanja od nastavljanja osporavanja patenta tijekom dogovorenog razdoblja, proizlazi da su sporazumi GUK i Alpharma imali za cilj otkloniti rizik od neovisnog ulaska proizvođača generičkih proizvoda na tržište ( 131 ).

168.

Međutim, ako je tomu tako, koristi predmetnih sporazuma za potrošače, to jest snižavanje prosječne cijene paroksetina za 4 % i poboljšanje označavanja kutija lijekova ( 132 ), nisu mogle dovesti u pitanje činjenicu da su ti sporazumi ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na njihov cilj. Naime, ti pozitivni učinci ne mogu, s obzirom na pravnu i ekonomsku pozadinu navedenih sporazuma, dovesti do sumnje glede toga jesu li ti sporazumi očito pokazali dovoljan stupanj štetnosti za tržišno natjecanje da bi se smatrali ograničenjima tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

169.

Naime, CAT doista navodi da malo smanjenje cijene paroksetina do kojeg su doveli sporazumi nije potpuno nevažno. Međutim, prema CAT‑ovim utvrđenjima, GSK‑ova isporuka paroksetina proizvođačima generičkih lijekova predviđena sporazumima nije dovela do znatnog konkurentskog pritiska na GSK jer, zbog ograničenih isporučenih količina, čija gornja granica nije odgovarala nikakvom tehničkom ograničenju, proizvođači generičkih lijekova nisu imali interes sudjelovati u tržišnom natjecanju cijenama.

170.

U tim uvjetima, CAT je u pravu kad zaključuje da izmjena strukture tržišta do koje su doveli sporazumi nije posljedica uspostave tržišnog natjecanja, nego kontrolirane reorganizacije tržišta paroksetina koju je organizirao GSK, te da se isporuka paroksetina kao i GSK‑ov ustup tržišnih udjela proizvođačima generičkih lijekova moraju shvatiti kao prijenosi nenovčanih vrijednosti ( 133 ).

171.

Analizom odredbi predmetnih ugovora, koju je proveo CAT, stoga ne stječe se zaključak o postojanju složene cjeline sa sastavnim dijelovima koji pospješuju tržišno natjecanje i koji su protutržišni, iz koje bi bilo nemoguće odrediti imaju li u konačnici ti sporazumi protutržišni cilj ( 134 ). Prije se čini da su sporazumi jasno imali za cilj da putem prijenosa vrijednosti otklone rizik od neovisnog ulaska dotičnih proizvođača generičkih lijekova na tržište i da je provedba kontroliranog ulaska potonjih s odobrenim paroksetinom koji je isporučio GSK bila dio poticaja koji su im u tu svrhu bili ponuđeni.

172.

U tom pogledu, čini se da je provedba tog kontroliranog ulaska putem isporuke paroksetina po povoljnijim cijenama i s mogućnosti ostvarenja profitne marže, koju čak jamče ugovorne odredbe ( 135 ), ne samo način skrivanja provedenog prijenosa vrijednosti, već također donosi dodanu vrijednost proizvođačima generičkih proizvoda u odnosu na jednostavan novčani prijenos. Ta dodana vrijednost sastojala se naime u mogućnosti distribucije odobrenog paroksetina koji je isporučio GSK pod njihovim vlastitim žigom i na taj način stjecanja baze kupaca i distribucijske mreže. To također može biti ustupak koji je GSK bio dužan napraviti, ali koji mu je istodobno također donio koristi u pogledu održavanja vlastite proizvodnje ( 136 ).

173.

Međutim, čak i pod pretpostavkom da su stranke namjerno smjerale pružiti određene koristi potrošačima putem provedbe kontroliranog ulaska GUK‑a i Alpharme na tržište, to ne bi moglo stvoriti sumnju glede štetnosti predmetnih sporazuma u pogledu tržišnog natjecanja.

174.

Naime, kao što to pobliže navodi sudska praksa, članak 101. UFEU‑a, kao i druga pravila o tržišnom natjecanju iz Ugovora, nije namijenjen samo zaštiti neposrednih interesa konkurenata ili potrošača, već i zaštiti strukture tržišta te time i samog tržišnog natjecanja. Stoga utvrđenje postojanja protutržišnog cilja usklađenog djelovanja među poduzetnicima ne treba biti uvjetovano utvrđenjem postojanja neposredne veze između tog djelovanja i potrošačkih cijena ( 137 ).

175.

Upravo suprotno, to treba značiti da donošenje minimalnih koristi za potrošače zahvaljujući malom smanjenju cijene ne može dovesti u pitanje protutržišni cilj sporazuma koji inače ima za cilj poništiti tržišno natjecanje u odnosu na određeni proizvod ili na određenom tržištu. Međutim, u predmetnom je slučaju utvrđeno da je upravo to bilo cilj predmetnih sporazuma, jer im je svrha bila da potaknu proizvođače generičkih proizvoda da napuste svoje napore za neovisni ulazak na tržište ( 138 ).

176.

U tom je kontekstu nadalje utvrđeno da „tržišni” scenarij s kojim treba usporediti situaciju usklađenog djelovanja koju su uspostavili sporazumi nije situacija sigurnog neovisnog ulaska proizvođača generičkih proizvoda na tržište, već situacija u kojoj oni nastavljaju svoje napore s tom svrhom, ovisno o njihovoj neovisnoj ocjeni rizika i šansi u tom pogledu ( 139 ).

177.

Stoga, treba odbiti argumentaciju GSK‑a i proizvođača generičkih proizvoda prema kojoj su sporazumi bili korisni jer su dopustili kontrolirani ulazak proizvođača generičkih proizvoda na tržište dok je, zbog nemogućnosti predviđanja ishoda patentnih sporova koji su bili u tijeku, bilo nesigurno da su ti proizvođači da nije bilo sporazuma mogli neovisno ući na tržište. Isto vrijedi i za argument da su, barem za razdoblje tijekom kojeg su bile na snazi privremena mjera i pravna obveza koje su GUK‑u i Alpharmi zabranjivale da uđu na tržište ( 140 ), sporazumi tim proizvođačima omogućili ulazak na tržište, koji bi sigurno bio nemoguć da nije bilo tih sporazuma.

178.

Naime, kao što je bilo navedeno ( 141 ), ono što se računa nije ulazak generičkih proizvoda na tržište pod svaku cijenu, već činjenica da se taj ulazak ostvario ili nije ostvario zbog slobodnog tržišnog natjecanja, a ne zbog usklađenog djelovanja stranaka koje je nadomjestilo to tržišno natjecanje.

179.

Štoviše, kao što to ističe CAT, iako su koristi za potrošače do kojih su doveli sporazumi bile sigurne, a ne potencijalne, bile su unatoč tomu smiješne u usporedbi s koristima koje bi donio naknadni neovisni ulazak generičkih lijekova na tržište paroksetina ( 142 ). Međutim, sporazumi su upravo otklonili mogućnost da se takav ulazak ostvari tijekom dogovorenog vremena.

180.

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je ocjena koristi koje je sporazum između konkurenata donio za potrošače relevantna na temelju članka 101. stavka 1. UFEU‑a kako bi se ispitalo može li prisutnost tih koristi stvoriti sumnju o postojanju ograničenja tržišnog natjecanja općenito i osobito o postojanju ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Činjenica da sporazum o mirnom rješavanju spora između nositelja patenta i proizvođača generičkih proizvoda predviđa kontrolirani ulazak tog proizvođača na tržište, koji ne dovodi do znatnog konkurentskog pritiska na nositelja patenta, ali potrošačima donosi ograničene prednosti koje ne bi imali da je nositelj patenta bio uspio u sporu, svejedno ne može stvoriti takvu sumnju, ako je inače cilj predmetnog sporazuma da potakne proizvođača generičkih lijekova da napusti svoje napore za neovisni ulazak na tržište putem prijenosa vrijednosti koji nema drugu protučinidbu osim navedenog napuštanja, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

181.

CAT‑ovo šesto prethodno pitanje odnosi se na protutržišne posljedice sporazuma GUK i Alpharma.

182.

Prije pružanja odgovora na to pitanje, treba najprije podsjetiti, kao što je to već navedeno, da protutržišni cilj i protutržišna posljedica nisu kumulativni, već alternativni uvjeti za primjenu zabrane iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a. Drugim riječima, ugovor je zabranjen neovisno o njegovim posljedicama, ako je njegov cilj protivan tržišnom natjecanju. Razmatranje posljedica sporazuma je dakle suvišno kad se utvrdi da taj sporazum ima za cilj sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na zajedničkom tržištu ( 143 ).

183.

Stoga, u predmetnom slučaju bi CAT mogao, barem s gledišta prava Unije, ne odlučiti o pitanju protutržišnih posljedica sporazuma GUK i Alpharma ako na temelju odgovora koje će mu podnijeti Sud na njegovo treće, četvrto i peto prethodno pitanje, utvrdi da su ti sporazumi bili ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na njihov cilj. Budući da će CAT svejedno morati provesti to ispitivanje nakon presude Suda u ovom postupku, njegovo pitanje koje se odnosi na protutržišne učinke sporazuma GUK i Alpharma i dalje ostaje relevantno.

184.

Štoviše i u svakom slučaju, kao što je to nedavno objasnio nezavisni odvjetnik Bobek u svojem mišljenju u predmetu Budapest Bank i dr., činjenica da tijelo nadležno za tržišno natjecanje ili nadležni sud ne mora ispitati posljedice sporazuma ako je utvrdio da taj sporazum ima protutržišni cilj ne znači da takvo tijelo ili sud ne može istodobno ispitati ima li sporazum protutržišni cilj i protutržišne posljedice. Isto tako, to tijelo ili sud tako mogu ispitati samo ima li sporazum protutržišne posljedice, ako im se to čini potrebnim i primjerenim zbog okolnosti predmetnog slučaja. Kao što je također naveo nezavisni odvjetnik Bobek, na takvom je tijelu ili sudu da skupi potrebne dokaze i da iznese pravnu kvalifikaciju tih dokaza za svaku vrstu predmetne povrede ( 144 ).

185.

S obzirom na to, CAT svojim šestim prethodnim pitanjem pita Sud postoji li, u okolnostima poput onih koje su iznesene u trećem, četvrtom i petom pitanju, ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a. Točnije, CAT želi znati mora li, kako bi zaključio da postoji takvo ograničenje, utvrditi da bi u slučaju da nije postojao predmetni sporazum, proizvođač generičkih proizvoda vjerojatno (to jest, sa vjerojatnošću većom od 50 %) uspio u sudskom patentnom postupku ili bi stranke vjerojatno (to jest, sa vjerojatnošću većom od 50 %) bile sklopile manje ograničavajući sporazum o mirnom rješavanju spora.

186.

Da bi se odgovorilo na ta pitanja, valja se prvo uvjeriti jesu li kriteriji koje je tako predvidio sud koji je uputio zahtjev relevantni za ocjenu ograničavajućih posljedica predmetnih sporazuma u ovom slučaju. Zatim je potrebno ispitati što u predmetnom slučaju znači zahtjev da, kako bi sporazum zbog svojih posljedica bio sankcioniran zabranom, te posljedice za tržišno natjecanje moraju biti osjetne.

187.

Prema sudskoj praksi, u slučaju da analiza sadržaja sporazuma ne otkrije dovoljan stupanj štetnosti za tržišno natjecanje da bi se zaključilo da postoji ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, treba ispitati posljedice tog sporazuma i, da bi taj sporazum bio na udaru zabrane, zahtijevati ispunjenje elemenata koji utvrđuju da je tržišno natjecanje bilo u stvari osjetno spriječeno, ograničeno ili narušeno ( 145 ).

188.

Kako bi se ocijenilo treba li sporazum smatrati zabranjenim zbog promjena u tržišnom natjecanju koje uzrokuje, tržišno natjecanje treba ispitati u stvarnom okviru u kojem bi se odvijalo da sporni sporazum ne postoji ( 146 ). Štoviše, ocjena posljedica sporazuma podrazumijeva uzimanje u obzir konkretnog okvira u kojem sporazum djeluje, a osobito ekonomski i pravni kontekst u kojem djeluju dotični poduzetnici, narav obuhvaćenih dobara ili usluga, kao i stvarne uvjete funkcioniranja i strukture predmetnog ili predmetnih tržišta ( 147 ).

189.

Na temelju te sudske prakse u predmetnom slučaju, kako bi se ispitalo jesu li sporazumi GUK i Alpharma bili ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu, uistinu treba voditi računa o kontekstu tih sporazuma u području patenata, jer je taj kontekst dio konkretnog okvira u kojem sporazumi djeluju.

190.

Međutim, to ne znači da za ispitivanje tržišnog natjecanja u stvarnom okviru u kojem bi se ono odvijalo da ti sporazumi ne postoje, treba ocijeniti odgovarajuće vjerojatnosti s kojima bi stranke uspjele u postupcima o patentnim sporovima koji su se među njima vodili ili s kojima bi sklopile sporazum o mirnom rješavanju spora koji je manje restriktivan u pogledu tržišnog natjecanja.

191.

Stoga, sigurno je točno da, prema mišljenju Suda, scenarij koji se temelji na hipotezi nepostojanja predmetnog sporazuma mora biti realističan i u tom je kontekstu moguće, ako je to potrebno, voditi računa o vjerojatnom razvoju situacije na tržištu u slučaju nepostojanja tog sporazuma ( 148 ).

192.

Međutim, taj element vjerojatnosti ne znači, u kontekstu poput onoga u glavnom postupku, da tijelo nadležno za tržišno natjecanje mora ocijeniti vjerojatnosti poništenja patenta ili utvrđenja da dotični generički proizvodi povređuju taj patent, kako bi ispitalo posljedice predmetnih sporazuma koje ograničavaju tržišno natjecanje.

193.

Naime, kao što je dokazano gore, nije na tijelima nadležnima za tržišno natjecanje da obavljaju provjeru sukladnosti stavljanja generičkog lijeka na tržište s patentnim pravom ( 149 ). Stoga se od tog tijela ne može ni tražiti da iznese predviđanja o vjerojatnim ishodima patentnih sporova.

194.

Međutim, kao što je to također navedeno gore, takva predviđanja o vjerojatnim ishodima patentnih sporova koji su u tijeku nisu ni potrebna da bi tijelima nadležnima za tržišno natjecanje omogućila da ispitaju utjecaj sporazuma poput onih u glavnom postupku u pogledu tržišnog natjecanja ( 150 ).

195.

Naime, kao što je bilo navedeno, vjerojatnost da generički proizvođač bude uspješan u sporu s nositeljem patenta za lijek nije odlučujući kriterij za ispitivanje odnosa tržišnog natjecanja između tih gospodarskih subjekata ( 151 ). Upravo suprotno, kao što je bilo dokazano, u kontekstu patentnog prava u području farmaceutike, nesigurnost oko valjanosti patenta za izvorni lijek ili oko toga povređuje li generička verzija tog lijeka taj patent je upravo sastavni dio odnosa tržišnog natjecanja, barem prije, a u određenim slučajevima, i netom nakon ulaska generičkih lijekova na tržište ( 152 ). Sporovi u tom pogledu su stoga pokazatelj postojanja potencijalnog tržišnog natjecanja između nositelja patenata i proizvođača generičkih proizvoda ( 153 ).

196.

Stoga, kako bi ispitalo nalaze li se nositelj patenta za lijek i proizvođač generičke verzije tog istog lijeka, među kojima je u tijeku spor, u odnosu potencijalnog tržišnog natjecanja, tijelo nadležno za tržišno natjecanje ne treba dokazati da bi potonji sigurno ili vrlo vjerojatno bio uspio u sporu i da bi bio ušao na tržište sa svojim lijekom ( 154 ). Upravo suprotno, dovoljno je da to tijelo na temelju gore navedenih elemenata utvrdi, unatoč predmetnom patentnom pravu, da je proizvođač generičkih proizvoda imao stvarne i konkretne mogućnosti ulaska na tržište u relevantno vrijeme ( 155 ).

197.

Ako je to slučaj, kako bi dokazalo da je sporazum poput predmetnog sporazuma imao posljedice koje ograničavaju tržišno natjecanje, dotično tijelo treba zatim ispitati je li taj sporazum imao za posljedicu otklanjanje tržišnog natjecanja između tih dvaju gospodarskih subjekata i, time otklonio stvarne i konkretne mogućnosti da proizvođač generičkih proizvoda uđe na tržište. U slučaju da jest, tijelo nadležno za tržišno natjecanje može zatim zaključiti da je sporazum imao posljedice koje ograničavaju tržišno natjecanje jer je otklonio potencijalnog konkurenta i time mogućnost da potonji ulaskom na tržište postane stvarni konkurent.

198.

Naime, kao što je pojasnio Sud, ocjena posljedica sporazuma nije ograničena samo na stvarne posljedice, već također treba voditi računa i o potencijalnim posljedicama ( 156 ). To je k tomu dosljedno jer, kao što je već bilo navedeno, članak 101. UFEU‑a ne štiti samo stvarno tržišno natjecanje već također i potencijalno tržišno natjecanje bez kojeg se ulazak novih poduzetnika na tržište ne bi mogao nikada ostvariti ( 157 ).

199.

U predmetnom slučaju, iz argumenata koji su gore već navedeni proizlazi da su, pod uvjetom da sud koji je uputio zahtjev provjeri da prijenos vrijednosti koji je GSK proveo u korist GUK‑a i Alpharme nije imao drugu protučinidbu osim suzdržavanja tih gospodarskih subjekata od ulaska na tržište sa svojim proizvodima i suzdržavanja od nastavljanja osporavanja patenta, sporazumi GUK i Alpharma potaknuli proizvođače generičkih proizvoda da prestanu s naporima za ulazak na tržište sa svojim proizvodima i da odustanu od nastavka osporavanja patenta tijekom dogovorenog razdoblja ( 158 ). Iz toga slijedi da su ti sporazumi imali za posljedicu uklanjanje tržišnog natjecanja između GSK‑a i tih gospodarskih subjekata u tom razdoblju.

200.

Međutim, kao što je već gore navedeno, u tim uvjetima, hipotetski scenarij koji treba predvidjeti polazeći od pretpostavke da ne postoji sporazum, nije situacija u kojoj bi GUK i Alpharma sigurno ili vrlo vjerojatno ušli na tržište sa svojim proizvodima, već situacija u kojoj bi oni na temelju neovisne ocjene svojih šansi za uspjeh, nastavili svoje napore u tu svrhu. Isto tako, nije potrebno predvidjeti situaciju u kojoj bi sporazum koji manje ograničava tržišno natjecanje sigurno ili vrlo vjerojatno bio sklopljen, već je dovoljno predvidjeti situaciju u kojoj bi sporazum bio sklopljen ne na temelju usklađenog djelovanja među strankama koje nadomješta tržišno natjecanje, već na temelju neovisne ocjene stranaka u pogledu njihovih šansi za uspjeh u sporu koji se među njima vodi. Naime, kao što je navedeno, situaciju do koje bi došlo da ne postoje predmetni sporazumi ne treba ispitati u pogledu patentnog prava, već u pogledu prava tržišnog natjecanja ( 159 ).

201.

Štoviše, zahtijevati od tijela nadležnog za tržišno natjecanje da predvidi šanse jedne ili druge ugovorne stranke da dobije patentni spor dovelo bi upravo do toga da se ne vodi računa o stvarnom kontekstu u kojem se taj ugovor nalazi. Naime, ne odgovara stvarnosti patentnog prava u farmaceutskom sektoru da bi tijelo nadležno za tržišno natjecanje moglo sa sigurnošću ili velikom vjerojatnošću predvidjeti ishod sporova o valjanosti patenata i o tome povređuju li generički proizvodi taj patent ( 160 ).

202.

Iz toga slijedi da su, pod uvjetom činjeničnih provjera koje su na sudu koji je uputio zahtjev da ih provede, otklonivši tržišno natjecanje između GSK s jedne strane, i GUK‑a i Alpharme s druge strane, sporazumi koje je GSK sklopio s tim gospodarskim subjektima imali za posljedicu ograničavanje tržišnog natjecanja.

203.

Prema gore navedenoj sudskoj praksi, kako bi sporazum zbog svojih posljedica bio sankcioniran zabranom, treba ispitati je li zbog tog sporazuma tržišno natjecanje bilo osjetno spriječeno, ograničeno ili narušeno ( 161 ). Taj se zahtjev objašnjava činjenicom da sporazumi ne potpadaju pod zabranu iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a kad samo neznatno utječu na tržište ( 162 ).

204.

Kako bi se odredilo utječe li sporazum osjetno zbog svojih posljedica na tržišno natjecanje, treba na temelju konteksta tog sporazuma voditi računa, između ostalog, o naravi proizvoda koji su predmet tog sporazuma, o položaju i važnosti stranaka na predmetnom proizvodnom tržištu, kao i o stvarnim uvjetima funkcioniranja i strukturi predmetnog ili predmetnih tržišta ( 163 ). K tomu, može se voditi računa i o osamljenom karakteru spornog sporazuma ili, suprotno tomu, njegovu mjestu u nizu sporazuma. U tom pogledu, postojanje sličnih sporazuma, iako nije nužno odlučujuće, jest okolnost koja, zajedno s drugima, može činiti pravni i ekonomski kontekst u kojem treba ocijeniti sporazum ( 164 ).

205.

Potreba da se ti čimbenici uzmu u obzir kako bi se odredilo jesu li posljedice sporazuma na tržišno natjecanje osjetne osjeća se osobito u slučaju sporazuma poput onih koji su predmet ovog slučaja, između postojećeg subjekta koji se nalazi na određenom tržištu i gospodarskog subjekta koji namjerava ući na tržište, pri čemu gospodarski subjekt koji se nalazi na tržištu potiče ovog drugoga da napusti svoje napore za ulazak na tržište, i čije se posljedice stoga sastoje u otklanjanju tržišnog natjecanja između tih gospodarskih subjekata.

206.

Stoga, ako je postojeći subjekt takvim sporazumom otklonio jednog potencijalnog neznatnog konkurenta od više njih, posljedice za tržišno natjecanje možda ne bi bile osjetne, jer bi se tržišno natjecanje nastavilo odvijati između gospodarskog subjekta koji je na tržištu i drugih potencijalnih konkurenata. S druge strane, ako postojeći subjekt jednim ili više sporazuma tog tipa otklanja svojeg jedinog ili svojih nekoliko potencijalnih znatnih konkurenata, posljedice tih sporazuma utječu vrlo osjetno na tržišno natjecanje na dotičnom tržištu, ili ga čak poništavaju, barem na neko vrijeme prije pojavljivanja novog potencijalnog konkurenta.

207.

Struktura tržišta na kojem se nalaze ti sporazumi, položaj stranaka na tom tržištu, kao i, po potrebi, postojanje više sporazuma iste vrste, ključni su dakle čimbenici za mjerenje osjetnosti posljedica takvih sporazuma.

208.

U pogledu farmaceutskog sektora, njega sa stajališta njegove strukture općenito karakterizira činjenica da je, prije isteka patenta za sastav i zaštite podataka za djelatnu tvar određenog lijeka, proizvod nositelja patenta načelno jedini na tržištu. Nasuprot tomu, nakon ili blizu isteka tih isključivih prava, proizvođači generičkih lijekova nastoje ući na tržište s generičkim kopijama izvornog lijeka, što donosi velike padove cijena potonjeg lijeka ( 165 ).

209.

U takvoj situaciji, sporazumi koje nositelj patenta za djelatnu tvar glavnog lijeka sklopi s jednim ili više proizvođača generičkih lijekova koji namjeravaju ući na tržište mogu imati vrlo osjetne učinke na tržišno natjecanje. Naime, ovisno o položaju i broju tih konkurenata koji namjeravaju ući na tržište s generičkim proizvodima, posljedica takvih sporazuma može biti da otklone velik dio potencijalnog tržišnog natjecanja ili sve potencijalno tržišno natjecanje u odnosu na dotični proizvod. Međutim, to ne samo da može odgoditi otvaranje tržišta generičkim proizvodima i stoga odgovarajući pad cijena, već također može smanjiti poticaje postojećem subjektu, koji zadržava svoju monopolnu rentu, za inovacije za razvoj novih proizvoda.

210.

U predmetnom slučaju, paroksetin koji je proizveo GSK bio je vidljivo jedini paroksetin prisutan na britanskom tržištu do isteka patenta za sastav i zaštite podataka za djelatnu tvar tog lijeka, dok je u tom trenutku više proizvođača generičkih lijekova namjeravalo ući na tržište s generičkim paroksetinom. Prema CAT‑ovim navodima, ti su proizvođači bili upravo i, barem u početku, jedino IVAX, GUK i Alpharma, od kojih su IVAX i GUK bili vodeći dobavljači generičkih proizvoda u Ujedinjenoj Kraljevini ( 166 ).

211.

Na sudu koji je uputio zahtjev je da odredi, na temelju kriterija utvrđenih sudskom praksom, jesu li u tim uvjetima sporazumi GUK i Alpharma imali ne samo posljedice, već i osjetne posljedice na tržišno natjecanje. U tu će svrhu CAT moći voditi računa ne samo o svakom sporazumu pojedinačno, već također i o njihovim kumulativnim učincima na ukupnu situaciju na tržištu. Isto tako, CAT će moći voditi računa o sporazumu IVAX, koji, iako nije sankcioniran kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj ni s obzirom na posljedicu ( 167 ), jest neporecivo relevantni čimbenik ekonomskog i pravnog konteksta u kojem se nalaze sporazumi GUK i Alpharma.

212.

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je sporazum o mirnom rješavanju spora između nositelja patenta za lijek i proizvođača generičke verzije tog lijeka ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu zabranjeno člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a ako je posljedica tog sporazuma otklanjanje tržišnog natjecanja između tih gospodarskih subjekata i ako je ta posljedica osjetna zbog konteksta sporazuma, koji, između ostalog, obuhvaća strukturu tržišta, položaj stranaka na tržištu, kao i, po potrebi, postojanje drugih sporazuma iste vrste. Nasuprot tomu, zaključak da takav sporazum ima takve posljedice ograničavanja tržišnog natjecanja ne pretpostavlja utvrđenje da bi, da ne postoji navedeni sporazum, proizvođači generičkih proizvoda vjerojatno uspjeli u patentnom sporu ili da bi stranke vjerojatno sklopile sporazum o mirnom rješavanju spora koji manje ograničava tržišno natjecanje.

213.

CAT‑ova pitanja koja se tiču članka 102. UFEU‑a odnose se, s jedne strane, na to mogu li se generičke verzije paroksetina uzeti u obzir pri utvrđivanju mjerodavnog tržišta na kojem GSK djeluje, i s druge strane, na to može li se sklapanje sporazuma s IVAX‑om, GUK‑om i Alpharmom od strane GSK‑a klasificirati kao zlouporaba vladajućeg položaja u smislu članka 102. UFEU‑a.

214.

Prije odgovora na CAT‑ovo pitanje koje se odnosi na utvrđivanje mjerodavnog tržišta radi primjene članka 102. UFEU‑a, treba pobliže odrediti doseg tog pitanja.

215.

Svojim sedmim prethodnim pitanjem CAT želi znati, kada je patentirani lijek u smislu terapeutskih učinaka moguće zamijeniti s nekoliko drugih lijekova iste klase, a navodna se zlouporaba u smislu članka 102. na strani nositelja patenta sastoji u činjenici isključivanja s tržišta generičkih verzija tog lijeka, treba li te generičke proizvode uzeti u obzir pri utvrđivanju tržišta proizvoda iako ne znamo mogu li oni ući na tržište prije isteka tog patenta a da ga ne povrijede.

216.

U glavnom postupku stranke su se suglasile da je mjerodavno zemljopisno tržište, za potrebe primjene članka 102., Ujedinjena Kraljevina. S druge strane, ne slažu se oko pitanja obuhvaća li mjerodavno tržište u proizvodnom smislu samo paroksetin, kao što tvrdi CMA ( 168 ), ili ono naprotiv obuhvaća sve antidepresive iz skupine SSRI‑ova kojoj ovaj pripada ( 169 ), kako tvrdi GSK. Ovo je pitanje ključno jer GSK priznaje da, ako se mjerodavno tržište u proizvodnom smislu odredi na način da obuhvaća samo paroksetin, tada je on bio u vladajućem položaju u vrijeme sporazuma, dok CMA priznaje da, ako odredimo ovo tržište na način da obuhvaća sve SSRI‑ove, GSK nije u to vrijeme bio u vladajućem položaju.

217.

U svojoj presudi ( 170 ), kao i u svojem zahtjevu za prethodnu odluku, CAT je naveo da daje prednost CMA‑ovu pristupu prema kojem mjerodavno tržište u proizvodnom smislu obuhvaća samo paroksetin, a ne sve SSRI‑ove. Međutim, napominje da mu je potreban odgovor na pitanje, koje je sporno među strankama, je li potrebno obuhvatiti generičke verzije paroksetina pri utvrđivanju tržišta proizvoda u vrijeme sporazuma, iako se u to vrijeme ti generički lijekovi još nisu nalazili na tržištu i ne znamo, zbog nesigurnosti ishoda spora između GSK‑a i proizvođača generičkih lijekova, jesu li mogli ući na tržište, a da ne povrijede patent GSK‑a.

218.

Iz razmatranja izloženih u CAT‑ovoj ( 171 ) presudi proizlazi da on smatra odgovor na ovo pitanje odlučnim jer se, prema njegovu mišljenju, mjerodavno tržište u proizvodnom smislu, na kojem se razvijao paroksetin, promijenilo pojavom prijetnje ulaska na tržište generičkih verzija tog lijeka. Stoga, dok bi se prije pojave ove prijetnje paroksetin mogao smatrati obuhvaćenim širim tržištem svih SSRI‑eva, pojavom prijetnje ulaska na tržište generičkih verzija paroksetina formirano je tržište proizvoda specifično za tu jednu molekulu. Taj je pristup važan, prema CAT‑ovu mišljenju, osobito zato što je utvrđivanje mjerodavnog tržišta za potrebe članka 102. UFEU‑a dinamičke naravi i mora se provesti uzimajući u obzir zlouporabno postupanje koje se ispituje. Međutim, da bi potvrdio takav pristup, CAT mora znati može li u svojoj analizi mjerodavnog tržišta na kojem se postupanje GSK‑a dogodilo, uključiti generičke verzije paroksetina iako u vrijeme sporazuma još nisu bile prisutne na tržištu.

219.

Važno je napomenuti da se vladajući položaj iz članka 102. UFEU‑a odnosi na položaj gospodarske moći koji uživa neki poduzetnik, a koji mu omogućava sprečavanje održanja djelotvornog tržišnog natjecanja na mjerodavnom tržištu tako što mu daje veliku mogućnost neovisnog djelovanja prema konkurentima, kupcima te naposljetku potrošačima ( 172 ).

220.

Stoga se mjerodavno tržište utvrđuje, u kontekstu primjene članka 102. UFEU‑a, da bi se odredio opseg unutar kojeg treba ocijeniti pitanje može li se taj poduzetnik u znatnoj mjeri ponašati neovisno o svojim konkurentima, kupcima i potrošačima. Pojam mjerodavnog tržišta dakle znači da djelotvorno tržišno natjecanje može postojati između proizvoda ili usluga koje ono obuhvaća, što podrazumijeva dovoljan stupanj međusobne zamjenjivosti, s obzirom na istu uporabu, između svih proizvoda ili usluga koji su dio istog tržišta ( 173 ). Mogućnosti tržišnog natjecanja moraju se stoga ocjenjivati u kontekstu tržišta koje obuhvaća skup proizvoda koji su, prema svojim karakteristikama, posebno pogodni zadovoljiti stalne potrebe i koji su u maloj mjeri zamjenjivi s drugim proizvodima. U tom kontekstu, ispitivanje se ne može ograničiti na samo objektivne karakteristike proizvoda u pitanju, već se jednako moraju uzeti u obzir i uvjeti tržišnog natjecanja i struktura potražnje i ponude na tržištu ( 174 ).

221.

Kao što je Komisija sažela u točki 2. svoje Obavijesti o utvrđivanju mjerodavnog tržišta za potrebe prava tržišnog natjecanja Zajednice ( 175 ), to utvrđivanje stoga služi da se odrede granice unutar kojih se odvija tržišno natjecanje među poduzetnicima. Prema tome, njegova glavna svrha je sustavno utvrđivanje ograničenja s kojima se zbog zbog tržišnog natjecanja suočavaju uključeni poduzetnici i utvrđivanje onih stvarnih konkurenata uključenih poduzetnika koji bi mogli ograničiti ponašanje tih poduzetnika i spriječiti ih da se ponašaju neovisno o pritisku stvarne konkurencije. Drugim riječima, prema Sudu, potrebno je ispitati postoje li konkurentski proizvodi koji stvaraju značajne konkurentske pritiske na poduzetnike u pitanju ( 176 ).

222.

Takvo ispitivanje konkurentskih pritisaka kojima je izložen određeni poduzetnik, koje se temelji na uvjetima tržišnog natjecanja i strukturi potražnje i ponude na određenom tržištu, je naravno dinamične naravi. Dakle, čini se sasvim razumljivim da pojava ponude novog proizvoda promijeni strukturu mjerodavnog tržišta na način da isključi ostale proizvode koji su prethodno bili dio tog tržišta. Stoga, u ovom slučaju nije moguće isključiti da je mjerodavno tržište na kojem se razvijao paroksetin, kako, čini se, smatra CAT, obuhvaćalo sve SSRI‑ove na početku životnog ciklusa te djelatne tvari, dok se to tržište promijenilo na način da obuhvaća samo paroksetin pojavom prijetnje ulaska na tržište generičkih verzija te molekule.

223.

Valja međutim napomenuti da u okviru prethodnog postupka, ustanovljenog člankom 267. UFEU‑a, svaka ocjena činjenica slučaja spada u nadležnost suda koji je uputio zahtjev ( 177 ). Prema tome, u ovom slučaju na CAT‑u je da ocijeni konkurentske pritiske na Seroxat i time odredi mjerodavno tržište na kojem se on razvijao. Stoga je jedino na CAT‑u da ispita konkurentski pritisak na Seroxat od strane ostalih SSRI‑eva i, ako je potrebno, generičkih verzija paroksetina, te posljedično utvrdi jesu li i, u slučaju potrebe, u kojem razdoblju, ti lijekovi činili dio istog mjerodavnog tržišta ili različitih mjerodavnih tržišta.

224.

Slijedi da je funkcija Suda u kontekstu ovog prethodnog pitanja ograničena na razjašnjavanje CAT‑u može li, prilikom ocjene konkurentskih pritisaka kojima je bio izložen Seroxat u vrijeme predmetnih sporazuma, uzeti u obzir generičke verzije paroksetina, iako one u to doba još nisu bile ušle na tržište i bilo je neizvjesno hoće li moći ući na tržište bez povrede GSK‑ova patenta.

225.

Iz formulacije sedmog prethodnog pitanja CAT‑a vidljivo je da njegovo pitanje može li uzeti u obzir generičke verzije paroksetina prilikom utvrđivanja mjerodavnog tržišta u proizvodnom smislu u vrijeme sporazuma, proizlazi prije svega iz činjenice da je neizvjesno bi li ti generički proizvodi mogli ući na tržište bez povrede GSK‑ova patenta prije nego što on istekne.

226.

Međutim, u tom pogledu, već iz gore navedenih argumenata proizlazi da neizvjesnost oko valjanosti patenta za lijek i oko toga čini li generički proizvod povredu nikako ne sprečava postojanje konkurentskog odnosa između predmetnih poduzetnika. Naime, kao što je bilo prikazano, takva neizvjesnost, naprotiv, čini sastavni dio odnosa potencijalne konkurencije između nositelja patenata i proizvođača generičkih proizvoda u farmaceutskom sektoru ( 178 ).

227.

Isto tako, tijela za zaštitu tržišnog natjecanja nisu dužna provoditi ispitivanja i predviđanja koja se tiču zakonitosti ulaska na tržište generičke verzije patentiranog lijeka s obzirom na patent ( 179 ). Prema tome, stanje neizvjesnosti oko stavljanja na tržište generičkog lijeka s obzirom na patent ne može spriječiti tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja da, u svrhu primjene prava tržišnog natjecanja, zaključi da je ovaj lijek u konkurentskom odnosu s izvornim lijekom zaštićenim patentom koji je navodno povrijeđen, i stoga spada u isto tržište proizvoda kao i izvorni lijek ( 180 ).

228.

Iz toga slijedi da nije nesigurnost oko toga mogu li proizvođači generičkih proizvoda ući na tržište prije isteka GSK‑ova patenta a da ga ne povrijede ta koja bi mogla spriječiti CAT da uzme u obzir generičke verzije paroksetina pri utvrđivanju mjerodavnog tržišta u proizvodnom smislu u ovom slučaju.

229.

Međutim, iz CAT‑ova objašnjenja proizlazi da njegove dvojbe u tom pogledu potječu ne samo od činjenice da ne znamo jesu li generičke verzije paroksetina u relevantno vrijeme mogle ući na tržište a da ne povrijede patent GSK‑a, već isto tako i od činjenice da u to vrijeme ti generički proizvodi još nisu bili na tržištu i stoga još nisu bili stvarni konkurenti GSK‑a.

230.

U tom smislu, GSK tvrdi da eventualni konkurentski pritisak na proizvod koji vrše proizvodi koje isporučuju potencijalni konkurenti nije bitan za utvrđivanje mjerodavnog tržišta za potrebe primjene članka 102. UFEU‑a. Naprotiv, analiza zamjenjivosti proizvoda mora se vršiti samo u odnosu na proizvode koji su stvarno dostupni na tržištu u promatrano vrijeme. Ovo stajalište potvrđuje točka 24. Obavijesti Komisije o utvrđivanju mjerodavnog tržišta za potrebe prava tržišnog natjecanja Zajednice ( 181 ), koja upućuje na to da se potencijalna konkurencija ne uzima u obzir pri utvrđivanju tržišta.

231.

Međutim, iz sudske prakse proizlazi da kriterij za ocjenu može li se neki proizvod uzeti u obzir pri utvrđivanju mjerodavnog tržišta u proizvodnom smislu u kontekstu primjene članka 102. UFEU‑a, nije nužno je li proizvođač tog proizvoda potencijalni konkurent, nego prije je li sposoban ući na tržište s dovoljnom brzinom i snagom da izvrši značajan konkurentski pritisak na poduzetnika koji je prisutan na predmetnom tržištu.

232.

Naime, kao što je već navedeno, mjerodavno tržište se utvrđuje, u kontekstu primjene članka 102. UFEU‑a, da bi se odredio opseg unutar kojeg treba ocijeniti pitanje može li se taj poduzetnik u znatnoj mjeri ponašati neovisno o svojim konkurentima, kupcima i potrošačima i time spriječiti održanje djelotvornog tržišnog natjecanja. Utvrđivanje mjerodavnog tržišta dakle služi za prepoznavanje značajnih konkurentskih ograničenja koja konkurencija vrši nad poduzetnicima o kojima je riječ ( 182 ).

233.

Međutim, prilikom prepoznavanja takvih konkurentskih ograničenja na određenom tržištu može se uzeti u obzir ne samo zamjenjivost na strani potražnje, već i zamjenjivost ponude kada su po djelotvornosti i neposrednosti njezine posljedice istovrsne onima pri zamjeni potražnje. U tom kontekstu, kriterij zamjenjivosti na strani ponude podrazumijeva da proizvođači mogu jednostavnom prilagodbom ući na tržište s dovoljno snage da stvore ozbiljnu protutežu proizvođačima koji su već prisutni na tržištu ( 183 ).

234.

Iako se, kao što je Opći sud već analizirao, pitanja potencijalne konkurencije i zamjenjivosti ponude sigurno djelomično preklapaju, razlikuju se ipak po tome je li mogući ulazak dotičnog konkurenta na tržište neposredan ili nije ( 184 ). Zamjenjivost potrebna za definiranje mjerodavnog tržišta mora se stoga ostvariti u kratkom roku ( 185 ).

235.

U ovom slučaju, pitanje mogu li se generičke verzije paroksetina uzeti u obzir za potrebe utvrđivanja tržišta proizvoda na kojem je GSK djelovao u vrijeme sklapanja sporazuma je pitanje zamjenjivosti ponude, s obzirom na to da se radi o tome bi li proizvođači tih generičkih verzija mogli ući na tržište s dovoljnom brzinom i snagom da izvrše značajni konkurentski pritisak na GSK i prije njihova ulaska na tržište.

236.

U svrhu razmatranja ovog pitanja, sud koji je uputio zahtjev će stoga morati analizirati jesu li, unatoč neizvjesnosti ishoda sudskog postupka koji je u tijeku između GSK‑a s jedne, i IVAX‑a ( 186 ), GUK‑a i Alpharme s druge strane, potonji predstavljali značajni konkurentski pritisak na GSK u vrijeme sporazuma jer su mogli ući na tržište s dovoljnom brzinom i snagom da stvore ozbiljnu protutežu GSK‑u.

237.

Kao što je naznačeno, u ovoj je analizi važno uzeti u obzir uvjete tržišnog natjecanja i strukturu potražnje i ponude na predmetnom tržištu ( 187 ). Prema tome, u ovom slučaju CAT može posebno uzeti u obzir činjenicu da je u farmaceutskom sektoru uobičajeno da, nakon isteka patenta za API originalnog lijeka, proizvođači generičkih lijekova vrše snažan konkurentski pritisak na laboratorij izvornog lijeka, i to unatoč eventualnom postojanju patenata za postupak koji ne sprečavaju proizvođače generičkih lijekova da, neovisno o pitanju njihove valjanosti, uđu na tržište s predmetnim API‑jem proizvedenim prema drugim postupcima ( 188 ).

238.

Isto tako, CAT će morati uzeti u obzir napredak svakog predmetnog proizvođača generičkih lijekova u pripremi za ulazak na tržište, osobito u smislu ulaganja, stvaranja zaliha predmetnog lijeka ili marketinških strategija i prijave i dobivanja odobrenja za stavljanje u promet svojih proizvoda.

239.

Konačno, elementi koji svjedoče o percepciji GSK‑a o neposrednoj prijetnji ulaska na tržište IVAX‑a, GUK‑a i Alpharme mogu se također uzeti u obzir za ocjenu prirode značajnih konkurentskih pritisaka koje su ti proizvođači vršili na GSK u promatrano vrijeme. U tom smislu, posebno je relevantno da je GSK bio spreman izvršiti značajne prijenose vrijednosti u korist ovih proizvođača kako bi ih potaknuo da odustanu od svojih nastojanja da samostalno uđu na tržište, pri čemu ti prijenosi vrijednosti ne bi imali smisla kada ne bi bilo konkurentskih pritisaka proizvođača generičkih proizvoda na GSK.

240.

Iz navedenog proizlazi da se generičke verzije patentiranog lijeka, koje još u promatrano vrijeme nisu bile na tržištu, mogu uzeti u obzir pri utvrđivanju proizvodne dimenzije mjerodavnog tržišta u smislu članka 102. UFEU‑a ako su njihovi proizvođači sposobni ući na tržište s dovoljno brzine i snage da bi uspostavili stvarnu protutežu naspram patentiranog lijeka i time izvršiti značajni konkurentski pritisak na nositelja patenta, što je na sudu koji je uputio zahtjev da ispita. U tom kontekstu, činjenica da u relevantno vrijeme postoji neizvjesnost mogu li te generičke verzije ući na tržište prije isteka patenta nositelja, a da pritom ne povrijede taj patent, ne znači da ne postoji konkurentski odnos između nositelja patenta i proizvođača generičkih lijekova o kojima je riječ te stoga ne sprečava da se predmetni generički proizvodi uzmu u obzir pri utvrđivanju mjerodavnog tržišta u proizvodnom smislu.

241.

CAT‑ova prethodna pitanja u vezi sa zlouporabom vladajućeg položaja usredotočena su na dvije glavne točke. Prvi skup pitanja odnosi se na to predstavlja li sklapanje sporazuma, poput sporazuma s IVAX‑om, GUK‑om i Alpharmom, uzetima zasebno ili u cjelini, od strane nositelja patenta koji se nalazi u vladajućem položaju, zlouporabu vladajućeg položaja u smislu članka 102. UFEU‑a. Druga skupina pitanja usmjerena je na ocjenu koristi koje u tom pogledu donose predmetni sporazumi.

242.

Dakle, s jedne strane, svojim osmim pitanjem CAT želi prije svega znati, čini li nositelj patenta koji je u vladajućem položaju zlouporabu u smislu članka 102. UFEU‑a ako sklopi takav sporazum u okolnostima opisanima u trećem, četvrtom i petom pitanju. Nadalje, svojim devetim pitanjem pita razlikuje li se odgovor na to pitanje ako predmetni sporazum nije sklopljen kao mirno rješavanje sudskog postupka u tijeku, nego kako bi se izbjegao takav postupak, kao što je to bio slučaj sa sporazumom s IVAX‑om. Naposljetku, točkom (a) svojeg desetog pitanja , CAT želi znati razlikuje li se odgovor na ta pitanja ako nositelj patenta ima strategiju sklapanja više sporazuma takvog tipa kako bi isključio rizik neovisnog ulaska generičkog proizvoda na tržište.

243.

S druge strane, točkama (b) i (c) svojeg desetog pitanja, CAT pita Sud o ocjeni, na temelju članka 102. UFUE‑a, koristi koje donosi sporazum IVAX. Prilikom bavljenja ovim pitanjem, prikladno je razmotriti i koristi koje donose sporazumi GUK i Alpharma. Doista, CAT se poziva na te koristi u svojem osmom pitanju, upućivanjem na okolnosti opisane u trećem, četvrtom i petom pitanju: kao što je vidljivo iz gore navedenih argumenata, okolnosti navedene u trećem i četvrtom pitanju odnose se na situaciju s patentima i na odgovarajuće obveze stranaka prilikom sklapanja sporazuma GUK i Alpharma, dok se okolnosti navedene u petom pitanju odnose na koristi koje ti sporazumi donose ( 189 ). Prema tome, prikladno je baviti se potonjim okolnostima zajedno s ispitivanjem pogodnosti koje donosi sporazum IVAX, na temelju točaka (b) i (c) desetog pitanja.

244.

Kao što je upravo navedeno, CAT svojim osmim i devetim pitanjem i točkom (a) desetog pitanja pita Sud predstavlja li sklapanje sporazuma, poput sporazuma IVAX, GUK i Alpharma, uzetima zasebno ili u cjelini, od strane nositelja patenta koji se nalazi u vladajućem položaju, zlouporabu vladajućeg položaja u smislu članka 102. UFEU‑a. Dakle, ta se pitanja posebno odnose na povezanost primjene članaka 101. i 102. UFEU‑a.

245.

U vezi s tim, Sud je već pojasnio da iz samih izričaja članaka 101. i 102. UFEU‑a proizlazi da isto postupanje može dovesti do povrede ovih dviju odredbi, koje se stoga mogu istodobno primijeniti ( 190 ). Doista, budući da je članak 102. UFEU‑a izričito usmjeren na situacije koje jasno potječu iz ugovornih odnosa, tijelima nadležnima za tržišno natjecanje je u ovim slučajevima dopušteno, uzimajući u obzir osobito prirodu uzajamno preuzetih obveza i konkurentski položaj različitih ugovornih strana na tržištu ili tržištima na kojima djeluju, postupiti na temelju članka 101. ili članka 102. UFEU‑a ( 191 ).

246.

Iako su usmjereni na isti cilj, a to je održanje djelotvornog tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu, članci 101. i 102. UFEU‑a razlikuju se, međutim, u tome što se članak 101. UFEU‑a odnosi na sporazume između poduzetnika, odluke udruženja poduzetnika i usklađena djelovanja, dok se članak 102. UFEU‑a odnosi na jednostrano djelovanje jednog ili više poduzetnika ( 192 ).

247.

Osim toga, članak 101. UFEU‑a primjenjuje se na ugovore, odluke i usklađena djelovanja koji mogu znatno utjecati na trgovinu među državama članicama, bez obzira na položaj dotičnih poduzetnika na tržištu. S druge strane, članak 102. UFEU‑a odnosi se na ponašanje jednog ili više gospodarskih subjekata, koje se sastoji od zlouporabe položaja ekonomske snage koja omogućuje dotičnom subjektu da sprječava održanje djelotvornog tržišnog natjecanja na mjerodavnom tržištu dopuštajući mu da se ponaša u značajnoj mjeri neovisno o svojim konkurentima, kupcima i, u konačnici, potrošačima ( 193 ).

248.

Zaključak o postojanju vladajućeg položaja zasigurno sam po sebi ne predstavlja nikakav prijekor prema dotičnom poduzetniku ( 194 ), jer članak 102. UFEU‑a nema nikako za cilj spriječiti poduzetnika da svojim vlastitim zaslugama osvoji vladajući položaj na tržištu ( 195 ).

249.

Međutim, utvrđenje da poduzetnik ima vladajući položaj na određenom tržištu znači da je, neovisno o razlozima koji su doveli do tog položaja, na tom poduzetniku osobita odgovornost da svojim postupanjem ne ugrozi djelotvorno i nenarušeno tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu ( 196 ). Stvarni opseg te posebne odgovornosti koju ima poduzetnik u vladajućem položaju mora biti ocijenjen u svjetlu posebnih okolnosti svakog slučaja koji pokazuju slabljenje tržišnog natjecanja ( 197 ).

250.

Što se tiče pojma zlouporabe, to je objektivan pojam koji se odnosi na postupanje poduzetnika u vladajućem položaju koje može utjecati na strukturu tržišta na kojem je razina tržišnog natjecanja već oslabljena upravo zbog prisutnosti tog poduzetnika i koje korištenjem sredstvima različitima od sredstava mjerodavnih za normalno tržišno natjecanje proizvoda ili usluga na temelju transakcija gospodarskih subjekata narušava održavanje razine tržišnog natjecanja koja još postoji na tržištu ili razvoj tog tržišnog natjecanja ( 198 ). Iz toga proizlazi da članak 102. UFEU‑a zabranjuje poduzetniku u vladajućem položaju eliminaciju konkurenta i na taj način jačanje njegova položaja koristeći se sredstvima različitih od onih koja spadaju u tržišno natjecanje prema zaslugama ( 199 ).

251.

Ako sklapanje sporazuma zabranjenog člankom 101. UFEU‑a a priori uvijek može predstavljati sredstvo drugačije od onih koji spadaju u tržišno natjecanje prema zaslugama, sklapanje takvog sporazuma od strane poduzetnika u vladajućem položaju stoga osobito može biti obuhvaćeno još i zabranom iz članka 102. UFEU‑a, ako ono može utjecati na strukturu predmetnog tržišta na način da sprječava ili čak eliminira preostalo tržišno natjecanje na njemu ( 200 ).

252.

U ovom slučaju iz CAT‑ova objašnjenja proizlazi da smatra da odgovor na njegova prethodna pitanja u vezi s člankom 102. UFEU‑a uvelike ovisi o odgovoru na njegova pitanja koja se odnose na to mogu li sporazumi koje je GSK sklopio predstavljati ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj u smislu članka 101. UFEU‑a, tako da bi njihovo sklapanje također moglo predstavljati sredstvo različito od tržišnog natjecanja prema zaslugama koje GSK koristi za jačanje svojeg položaja na tržištu u smislu članka 102. UFEU‑a. Iz gore navedenih argumenata proizlazi, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, da je upravo to slučaj što se tiče sporazuma GUK i Alpharma ( 201 ).

253.

Također, uz uvjet činjeničnih provjera koje su na CAT‑u da ih provede, zaključak ne može biti drugačiji glede sporazuma IVAX, koji CMA nije sankcionirao na temelju zabrane protutržišnih sporazuma i koji nije bio gore posebno ispitan na temelju pitanja koja se odnose na članak 101. UFEU‑a ( 202 ). Dakle, prema CAT‑ovim informacijama, jedina znatna razlika između sporazuma IVAX i sporazuma GUK i Alpharma nalazi se u činjenici da u vrijeme sklapanja sporazuma IVAX među strankama nije bio u tijeku sudski postupak. Međutim, prema CAT‑ovu mišljenju, bez sklapanja ovog sporazuma, IVAX bi želio samostalno ući na tržište i GSK bi pokrenuo postupak za povredu patenta protiv IVAX‑a. Osim toga, čak i ako za razliku od sporazuma GUK i Alpharma, u sporazumu IVAX nije bilo izričitog ugovornog ograničenja neovisnog ulaska IVAX‑a na tržište ( 203 ), prema CAT‑ovu mišljenju to je ipak bila namjera stranaka i tako su one sporazum shvatile.

254.

Iz toga slijedi da, bez obzira na pitanje predstavlja li sporazum IVAX isto tako ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj u smislu članka 101. UFEU‑a i je li njegovo izuzeće od zabrane predviđeno potonjom odredbom na temelju britanskog prava u skladu s pravom Unije, što nije na Sudu da rješava u okviru ovog postupka, valja utvrditi da se gornja razmatranja koja se odnose na sporazume GUK i Alpharma također u potpunosti primjenjuju na sporazum IVAX. Dakle, ako on nije imao, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, drugi cilj osim da potakne IVAX da se suzdrži od neovisnog ulaska na tržište putem prijenosa vrijednosti od strane GSK‑a, koji nije imao drugu protučinidbu do ovog suzdržavanja, njegovo sklapanje se sa strane GSK‑a doima kao sredstvo različito od tržišnog natjecanja prema zaslugama i prema tome može predstavljati zlouporabu vladajućeg položaja u smislu članka 102. UFEU‑a. Činjenica da sporazum IVAX nije bio sklopljen kao sporazum o mirnom rješavanju sudskog postupka koji je u tijeku, nego da bi se izbjeglo pokretanje takvog postupka, u stvari ne može ni u čemu promijeniti to utvrđenje.

255.

Što se tiče ocjene sporazuma o kojima je riječ u glavnom postupku s aspekta članka 102. UFEU‑a, treba uvodno navesti da, kako je pojasnila sudska praksa, iako postojanje vladajućeg položaja ne može, naravno, lišiti poduzetnika koji se nalazi u takvom položaju prava na očuvanje svojih vlastitih komercijalnih interesa kad su oni napadnuti, takva se obrana ne može prihvatiti ako se očituje u postupanju koje predstavlja zlouporabu vladajućeg položaja ( 204 ). Isto tako, iako ostvarivanje isključivog prava nositelja prava intelektualnog vlasništva ne može, čak i kad se radi o poduzetniku u vladajućem položaju, samo po sebi predstavljati zlouporabu vladajućeg položaja, ostvarivanje isključivog prava nositelja može u iznimnim okolnostima predstavljati zlouporabno postupanje ( 205 ).

256.

Nadalje, kao što je gore navedeno, sklapanje sporazuma zabranjenog člankom 101. UFEU‑a od strane poduzetnika u vladajućem položaju, koje predstavlja korištenje sredstva različitog od tržišnog natjecanja na temelju zasluga, može osobito biti obuhvaćeno zabranom iz članka 102. UFEU‑a ako može utjecati na strukturu predmetnog tržišta na način da sprječava ili čak eliminira preostalo tržišno natjecanje na njemu ( 206 ). Dakle, utvrđenje da sklapanje sporazuma također predstavlja postupanje zabranjeno člankom 102. UFEU‑a posebno ovisi o strukturi tržišnog natjecanja na dotičnom tržištu i položaju stranaka sporazuma na tom tržištu ( 207 ).

257.

U ovom slučaju, ako se dokaže da sporazum između nositelja patenta za lijek, koji se nalazi u vladajućem položaju na predmetnom tržištu, i proizvođača generičke verzije tog lijeka ima za cilj potaknuti potonjeg da odustane od svojih nastojanja da samostalno uđe na tržište putem prijenosa vrijednosti koji nema drugu protučinidbu do navedenog odustanka, sklapanje takvog sporazuma od strane nositelja patenta može biti obuhvaćeno zabranom iz članka 102. UFEU‑a ako ima utjecaj na strukturu tržišnog natjecanja na predmetnom tržištu na način da sprječava razvoj tog tržišnog natjecanja ili ga čak eliminira.

258.

Ta posljedica je tim vjerojatnija s obzirom na to da, kao što je već navedeno, zbog karakteristika svojstvenih farmaceutskom sektoru, takav sporazum sklopljen između nositelja patenta i proizvođača generičkih proizvoda može – ovisno o trenutku u kojem je sklopljen i o položaju i broju potencijalnih konkurenata, proizvođača generičkih proizvoda – u velikoj mjeri ili čak u potpunosti eliminirati potencijalnu konkurenciju koja se odnosi na predmetni proizvod ( 208 ), jačajući tako položaj nositelja patenta putem sredstva drugačijeg od tržišnog natjecanja na temelju zasluga.

259.

Međutim, iz činjenica na kojima se temelji spor u glavnom postupku proizlazi da GSK nije bio sankcioniran na temelju nacionalne odredbe koja je istoznačna članku 102. UFEU‑a zbog sklapanja jednog protutržišnog sporazuma, već za sklapanje sporazuma IVAX, GUK i Alpharma u cjelini ( 209 ).

260.

Prema tome, pitanje koje se postavlja u ovom slučaju nije može li sklapanje samo jednog od tih sporazuma predstavljati zlouporabu vladajućeg položaja u smislu članka 102. UFEU‑a na strani GSK‑a, već može li sklapanje svih tih sporazuma biti obuhvaćeno takvom klasifikacijom.

261.

U tim okolnostima, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri je li sklapanje sporazuma od strane GSK‑a s IVAX‑om, GUK‑om i Alpharmom moglo spriječiti ili čak eliminirati tržišno natjecanje na predmetnom tržištu i tako ojačati vladajući položaj GSK‑a sredstvima drugačijima od tržišnog natjecanja temeljenog na zaslugama. U okviru tog ispitivanja, CAT će posebno moći uzeti u obzir položaj i važnost svakog od predmetnih proizvođača generičkih proizvoda u smislu konkurentskog pritiska na GSK, kao i postojanje ili odsustvo drugih izvora ograničenja tržišnog natjecanja u promatranom trenutku ( 210 ). Isto tako, CAT će moći uzeti u obzir postojanje moguće protutržišne namjere kao i sveobuhvatne strategije GSK‑a usmjerene na isključivanje njegovih konkurenata, što su činjenični elementi koji se mogu uzeti u obzir pri utvrđivanju postojanja zlouporabe vladajućeg položaja ( 211 ).

262.

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da sklapanje više sporazuma o mirnom rješavanju sporova o patentima, bez obzira na to jesu li na temelju njih već pokrenuti sudski postupci ili nisu, od strane nositelja patenta koji se nalazi u vladajućem položaju na predmetnom tržištu s više proizvođača generičkih proizvoda, predstavlja zlouporabu vladajućeg položaja ako su ti sporazumi usmjereni na poticanje tih proizvođača da odustanu od svojih nastojanja da samostalno uđu na tržište putem prijenosa vrijednosti koji nema drugu protučinidbu do navedenog odustanka, i ako njihovo sklapanje ima utjecaj na strukturu predmetnog tržišta na način da sprječava ili čak eliminira preostalo tržišno natjecanje na njemu i da tako jača vladajući položaj nositelja patenta sredstvima drugačijima od tržišnog natjecanja temeljenog na zaslugama, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

263.

Točkama (b) i (c) svojeg desetog prethodnog pitanja, koje se čita zajedno s osmim pitanjem, CAT postavlja pitanje razlikuje li se odgovor na prethodna pitanja o zlouporabi vladajućeg položaja ako su predmetni sporazumi donijeli određene koristi nacionalnom zdravstvenom sustavu i potrošačima, koje su ipak bile znatno manje od koristi koje bi imali od samostalnog ulaska generičkih proizvoda na tržište ( 212 ). CAT također želi znati kakvu je ulogu u tom pogledu igrala činjenica da stranke nisu imale namjeru ostvarivanja ovih koristi kada su sklopile predmetne sporazume.

264.

S činjeničnog stajališta, ovdje CAT upućuje, s jedne strane, na ograničene prednosti koje se tiču sporazuma GUK i Alpharma, koje su već gore razmatrane, a koje su ti sporazumi donijeli potrošačima u smislu troškova i kvalitete ( 213 ). S druge strane, u odnosu na sporazum IVAX, CAT se poziva na činjenicu da je taj sporazum uključivao sniženje iznosa naknade za paroksetin zbog strukture nacionalnog sustava naknada ljekarnama od strane tijela za javno zdravstvo, što je potonjima osiguralo znatne uštede ( 214 ).

265.

Prije svega važno je pojasniti da bez obzira na to jesu li koristi koje su imali potrošači i nacionalni zdravstveni fond bile pokrivene namjerom stranaka u trenutku sklapanja sporazuma, nije presudno da ih CAT uzme u obzir pri ispitivanju postojanja zlouporabe vladajućeg položaja od strane GSK‑a.

266.

Doista, kao što je gore navedeno, pojam zlouporabe vladajućeg položaja objektivan je pojam ( 215 ). Osim toga, iako se moguće protutržišne namjere ili strategije poduzetnika u vladajućem položaju mogu uzeti u obzir radi utvrđivanja postojanja zlouporabe vladajućeg položaja, postojanje takvih namjera ili strategija nikako nije neophodno za dolazak do takvog utvrđenja ( 216 ). To pak mora značiti da se moguće koristi nekog postupanja koje može biti obuhvaćeno zabranom iz članka 102. UFEU‑a moraju također ocijeniti na objektivan način i bez zahtjeva za postojanjem namjere stranaka u tom smislu.

267.

Nadalje, kao što je Sud utvrdio u svojoj presudi u predmetu Intel protiv Komisije, tijela i sudovi nadležni za primjenu prava tržišnog natjecanja dužni su ispitati sve argumente i dokaze koje je iznio dotični poduzetnik, kojima nastoji dovesti u pitanje osnovanost utvrđenja u pogledu postojanja zlouporabe vladajućeg položaja sa svoje strane. U tom kontekstu, predmetna tijela i sudovi posebno su dužni ispitati dokaze koje je iznio poduzetnik, a koji mogu pokazati da nepovoljni učinci određene prakse na tržišno natjecanje mogu imati protutežu, odnosno mogu ih nadmašiti pogodnosti u pogledu učinkovitosti od koje koristi imaju i potrošači ( 217 ).

268.

Nadalje, što se tiče utjecaja uzimanja u obzir takvih dokaza na utvrđivanje zlouporabe vladajućeg položaja, treba napomenuti da prema sudskoj praksi, poduzetnik u vladajućem položaju može opravdati postupanja koja mogu biti obuhvaćena zabranom navedenom u članku 102. UFEU‑a. Konkretno, takav poduzetnik može u tu svrhu pokazati bilo da je njegovo postupanje objektivno potrebno, bilo da učinak istiskivanja do kojeg dovodi može imati protutežu, odnosno da ga mogu nadmašiti pogodnosti u pogledu učinkovitosti od koje koristi imaju i potrošači ( 218 ).

269.

U odnosu na posljednje navedeno, Sud je pojasnio da poduzetnik u vladajućem položaju mora dokazati da povećanje učinkovitosti koje može proizaći iz predmetnog postupanja neutralizira potencijalne štetne učinke za tržišno natjecanje i za interese potrošača na dotičnim tržištima, da se to povećanje učinkovitosti moglo ili može ostvariti zahvaljujući tom postupanju, da je potonje neophodno za ostvarenje tog povećanja te da ono ne eliminira stvarnu konkurenciju ukidanjem svih dijelova ili većeg dijela postojećih izvora stvarnog ili potencijalnog tržišnog natjecanja ( 219 ).

270.

Međutim, u ovom slučaju, uz uvjet činjeničnog utvrđivanja koje je na CAT‑u da provede, na temelju informacija koje je pružio ne proizlazi da su koristi koje donose sporazumi IVAX, GUK i Alpharma takve da mogu ispuniti uvjete koje je postavio Sud radi opravdanja postupanja koje može biti obuhvaćeno člankom 102. UFEU‑a i time izbjeći zabranu navedenu u toj odredbi.

271.

Dakle, što se tiče prednosti koje su potrošačima donijeli sporazumi GUK i Alpharma, već je napomenuto da isporuka ograničenih količina paroksetina tim proizvođačima generičkih proizvoda od strane GSK‑a nije dovela do ikakvog značajnog konkurentskog pritiska na GSK, već je samo dovela do kontrolirane reorganizacije tržišta paroksetina od strane GSK‑a kao i provedbe prijenosa nenovčanih vrijednosti ( 220 ). Međutim, nema naznaka da bi bilo drugačije u pogledu isporuke ograničenih količina paroksetina IVAX‑u od strane GSK‑a. Činjenica da je ovaj sporazum k tomu imao za posljedicu sniženje cijena za naknadu od nacionalnog zdravstvenog sustava i time ostvarivanje ušteda potonjeg, u stvari ništa bitno ne mijenja.

272.

Članak 102. UFEU‑a obuhvaća ne samo ona postupanja koja izravno nanose štetu potrošačima, već i ona koja potrošačima nanose štetu svojim utjecajem na konkurenciju ( 221 ). Prema tome, ograničene koristi donesene potrošačima ne mogu uravnotežiti štetu uzrokovanu eliminacijom cjelokupne konkurencije s mjerodavnog tržišta.

273.

Međutim, kao što je vidljivo iz već navedenih argumenata, sporazumi IVAX, GUK i Alpharma imali su upravo učinak eliminiranja djelotvornog tržišnog natjecanja u vezi s paroksetinom uklanjanjem svih postojećih izvora potencijalne konkurencije u trenutku njihova sklapanja jer su te proizvođače generičkih proizvoda potaknuli da odustanu od svojih nastojanja neovisnog ulaska na tržište u dogovorenom razdoblju u zamjenu za prijenos vrijednosti. Dakle, ograničene koristi koje su ti sporazumi donijeli nisu ni na koji način mogle neutralizirati ili čak samo uravnotežiti negativne učinke na tržišno natjecanje.

274.

To je još više istina jer, kako je također navedeno, čak i ako ne znamo jesu li proizvođači generičkih lijekova mogli neovisno ući na tržište bez sporazuma s obzirom da je ishod spora o patentu između GSK‑a i proizvođača generičkih lijekova neizvjestan, ono što se računa nije ulazak proizvođača generičkih proizvoda na tržište pod svaku cijenu, nego činjenica da se taj ulazak ostvaruje ili ne ostvaruje zbog slobodnog tržišnog natjecanja, a ne zbog zlouporabnog postupanja GSK‑a koji želi drugim putem eliminirati svu konkurenciju na mjerodavnom tržištu ( 222 ). Nije na poduzetniku u vladajućem položaju da određuje način na koji je njegovim konkurentima dopušteno ući na tržište i na taj način zamijeniti slobodno tržišno natjecanje reorganizacijom tržišta koja se provodi pod njegovim nadzorom ( 223 ).

275.

Iz tih razmatranja proizlazi da pri ispitivanju postojanja zlouporabe vladajućeg položaja, tijelo nadležno za tržišno natjecanje ili nadležni sud moraju uzeti u obzir moguće koristi koje proizlaze iz predmetnog postupanja bez obzira je li to bila namjera tih subjekata ili nije. Međutim, takve koristi ne mogu opravdati postupanja koja mogu biti obuhvaćena zabranom propisanom u članku 102. UFEU‑a osim ako poduzetnik u vladajućem položaju pokaže da one neutraliziraju štetne učinke postupanja naspram tržišnog natjecanja na pogođenim tržištima. Činjenica da više sporazuma o mirnom rješavanju spora koje je nositelj patenta sklopio s proizvođačima generičkih proizvoda predviđa kontrolirani ulazak potonjih na tržište, što potrošačima pribavlja ograničene koristi, nije u mogućnosti ispuniti te uvjete, ako ti sporazumi imaju za posljedicu eliminaciju djelotvornog tržišnog natjecanja ukidanjem svih dijelova ili većeg dijela postojećih izvora stvarnog ili potencijalnog tržišnog natjecanja, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

276.

U svjetlu prethodnih razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja Competition Appeal Tribunala (Žalbeni sud za tržišno natjecanje, Ujedinjena Kraljevina) odgovori kako slijedi: