Otvorena metoda koordinacije

Otvorena metoda koordinacije (OMK) u Europskoj uniji (EU) može se opisati kao svojevrstan oblik „blagog” zakona. To je oblik međuvladinog utvrđivanja politika koji ne rezultira obvezujućim pravnim mjerama EU-a i ne zahtijeva od država EU-a da uvode nove ili mijenjaju svoje zakone.

OMK, koji je nastao 1990-ih kao dio politike zapošljavanja i luksemburškog procesa, definiran je kao jedan od instrumenata Lisabonske strategije (2000.). To je bilo vrijeme kada je gospodarska integracija EU-a brzo napredovala, ali su se države EU-a suzdržavale od davanja većih ovlasti europskim institucijama.

OMK je dao novi okvir za suradnju između država EU-a, čije se nacionalne politike na taj način mogu usmjeriti prema određenim zajedničkim ciljevima. U sklopu te međuvladine metode, države EU-a procjenjuju jedna drugu (pritisak suparništva), a uloga Komisije ograničena je na nadgledanje. Europski parlament i Europski sud nemaju gotovo nikakvu ulogu u procesu OMK-a.

OMK se odvija na područjima koja pripadaju nadležnosti država EU-a, kao što su zapošljavanje, socijalna zaštita, obrazovanje, mladi i strukovno osposobljavanje.

OMK se pretežno zasniva na:

• zajedničkom utvrđivanju i definiranju ciljeva koje je potrebno postići (usvajanje od strane Vijeća);
• zajednički utvrđenim mjernim instrumentima (statistika, pokazatelji, smjernice);
• uspoređivanju s najboljima, tj. usporedbi uspješnosti država EU-a i razmjeni najboljih praksi (uz nadgledanje Komisije).