1

Svojom žalbom Cargolux Airlines International SA (u daljnjem tekstu: Cargolux) zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 30. ožujka 2022., Cargolux Airlines/Komisija (T‑334/17, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2022:178), kojom je taj sud odbio njegovu tužbu kojom se, primarno, tražilo poništenje Odluke Komisije C(2017) 1742 final od 17. ožujka 2017. u vezi s postupkom primjene članka 101. UFEU‑a, članka 53. Sporazuma o EGP‑u i članka 8. Sporazuma između Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o zračnom prometu (predmet AT.39258 – Zračni prijevoz tereta) (u daljnjem tekstu: sporna odluka), u dijelu u kojem se odnosi na njega, te, podredno, poništenje novčane kazne koja mu je izrečena tom odlukom ili smanjenje njezina iznosa.

2

Sporazum između Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o zračnom prometu, potpisan u Luxembourgu 21. lipnja 1999. i odobren u ime Europske zajednice Odlukom Euratom 2002/309/EZ Vijeća i Komisije o sporazumu o znanstvenoj i tehnološkoj suradnji od 4. travnja 2002. o sklapanju sedam sporazuma sa Švicarskom Konfederacijom (SL 2002., L 114, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11. svezak 60., str. 75. i ispravak SL 2015., L 210, str. 38.) (u daljnjem tekstu: Sporazum o zračnom prometu između EZ‑a i Švicarske), stupio je na snagu 1. lipnja 2002. Članci 8. i 9. tog sporazuma odgovaraju, mutatis mutandis, člancima 101. i 102. UFEU‑a.

3

U skladu s člankom 11. navedenog sporazuma:

„1.   Institucije Zajednice primjenjuju odredbe članaka 8. i 9. […] u skladu sa zakonodavstvom Zajednice, kako je određeno u Prilogu ovom Sporazumu, uzimajući u obzir potrebu bliske suradnje između institucija Zajednice i švicarskih tijela.

2.   Švicarska tijela odlučuju u skladu s odredbama članaka 8. i 9. o prihvatljivosti svih sporazuma, odluka i usklađenih djelovanja […] koja se odnose na prometne pravce između Švicarske i trećih zemalja.”

4

Člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a propisuje se:

„Budući da su nespojivi s unutarnjim tržištem, zabranjuju se: svi sporazumi među poduzetnicima, odluke udruženja poduzetnika i usklađeno djelovanje koji bi mogli utjecati na trgovinu među državama članicama i koji imaju za cilj ili posljedicu sprečavanje, ograničivanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu, a osobito oni kojima se:

[…]”

5

Članak 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru od 2. svibnja 1992. (SL 1994., L 1, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 106., str. 4.; u daljnjem tekstu: Sporazum o EGP‑u), odgovara, mutatis mutandis, članku 101. UFEU‑a.

6

Okolnosti spora i sporna odluka, kako su iznesene u točkama 1. do 60. pobijane presude, za potrebe ovog postupka, mogu se sažeti na sljedeći način.

7

Društvo Cargolux zračni je prijevoznik koji posluje na tržištu usluga zračnog prijevoza tereta.

8

U sektoru prijevoza tereta, zračni prijevoznici terete prevoze zračnim putem (u daljnjem tekstu: prijevoznici). Općenito, prijevoznici pružaju usluge prijevoza tereta špediterima, koji u ime otpremnika organiziraju prijevoz tih tereta. Ti špediteri zauzvrat plaćaju prijevoznicima cijenu koja se sastoji, s jedne strane, od cijena koje su izračunane po kilogramu i, s druge strane, od različitih dodatnih naknada.

9

Dana 7. prosinca 2005. Europska komisija zaprimila je zahtjev za oslobađanje od novčane kazne na temelju Obavijesti o oslobađanju od novčanih kazni i smanjenju novčanih kazni u slučajevima kartela (SL 2002., C 45, str. 3.) koji su podnijeli društvo Deutsche Lufthansa AG i njegova društva kćeri Lufthansa Cargo AG i Swiss International Air Lines AG. Prema navodima u tom zahtjevu, nekoliko prijevoznika ostvarivalo je kontakte protuturžišne prirode koji su se odnosili na sastavne elemente cijene usluga koje se pružaju u okviru tržišta zračnog prijevoza tereta, odnosno na uvođenje dodatnih naknada za „gorivo” i za „sigurnost”, kao i na odbijanje tih prijevoznika da špediterima plaćaju proviziju na dodatne naknade (u daljnjem tekstu: odbijanje plaćanja provizije).

10

Komisija je 14. i 15. veljače 2006. provela nenajavljene pretrage u poslovnim prostorima više prijevoznika.

11

Nakon tih pretraga nekoliko je prijevoznika, među kojima i društvo Cargolux, podnijelo zahtjev za oslobađanje od novčane kazne na temelju Obavijesti o oslobađanju od novčanih kazni i smanjenju njihova iznosa u slučajevima kartela, iz točke 9. ove presude.

12

Komisija je 19. prosinca 2007. uputila obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku 27-orici prijevoznika, među kojima je i društvo Cargolux, koji su zatim podnijeli pisana očitovanja. Rasprava je održana od 30. lipnja do 4. srpnja 2008.

13

Komisija je 9. studenoga 2010. donijela Odluku C(2010) 7694 final u vezi s postupkom primjene članka 101. UFEU‑a, članka 53. Sporazuma o EGP‑u i članka 8. Sporazuma između Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o zračnom prometu (predmet COMP/39258 – Zračni prijevoz tereta) (u daljnjem tekstu: prvotna odluka). Ta odluka upućena je 21 prijevozniku, među kojima se nalazilo i društvo Cargolux.

14

U navedenoj se odluci u njezinu obrazloženju navodi da su inkriminirani prijevoznici uskladili ponašanje u području određivanja cijena za pružanje usluga prijevoza tereta, dogovarajući se o dodatnoj naknadi za gorivo, dodatnoj naknadi za sigurnost i odbijanju plaćanja provizije, te da su na taj način sudjelovali u jedinstvenoj i trajnoj povredi članka 101. UFEU‑a, članka 53. Sporazuma o EGP‑u i članka 8. Sporazuma o zračnom prometu između EZ‑a i Švicarske, koja obuhvaća područje Europskog gospodarskog prostora (EGP) i Švicarske.

15

Presudom od 16. prosinca 2015., Cargolux Airlines/Komisija (T‑39/11, EU:T:2015:991), Opći sud poništio je prvotnu odluku u dijelu u kojem se odnosila na društvo Cargolux. U dvanaest drugih presuda donesenih istog dana Opći sud također je poništio, u cijelosti ili djelomično, tu odluku u dijelu u kojem se odnosila na dvanaest drugih prijevoznika ili skupina prijevoznika.

16

Opći sud smatrao je da navedena odluka nije dovoljno obrazložena.

17

Komisija je 20. svibnja 2016. prijevoznicima iz prvotne odluke, koji su podnijeli tužbu Općem sudu protiv te odluke, uputila dopis kojim ih je obavijestila o svojoj namjeri da ponovno donese odluku kojom se utvrđuje njihovo sudjelovanje u jedinstvenoj i trajnoj povredi članka 101. UFEU‑a, članka 53. Sporazuma o EGP‑u i članka 8. Sporazuma o zračnom prometu između EZ‑a i Švicarske na svim rutama koje su navedene u toj prvotnoj odluci. Određen im je rok od mjesec dana za podnošenje očitovanja. Svi su iskoristili tu mogućnost.

18

Komisija je 17. ožujka 2017. donijela spornu odluku, čiji su adresati 19 prijevoznika, među kojima i društvo Cargolux.

19

U spornoj se odluci navodi da su inkriminirani prijevoznici uskladili svoje ponašanje u području određivanja cijena za pružanje usluga prijevoza tereta u cijelom svijetu, dodatnom naknadom za gorivo, dodatnom naknadom za sigurnost i odbijanjem plaćanja provizija (u daljnjem tekstu: sporni zabranjeni sporazum), čime su počinili jedinstvenu i trajnu povredu članka 101. UFEU‑a, članka 53. Sporazuma o EGP‑u i članka 8. Sporazuma o zračnom prometu između EZ‑a i Švicarske.

20

U odjeljku 4. te odluke, naslovljenom „Opis činjenica”, Komisija je, među ostalim, navela da je istragom otkriven zabranjeni sporazum na svjetskoj razini koji se temelji na mreži dvostranih i višestranih kontakata koji su se održavali među konkurentima tijekom dugog razdoblja, a koji se odnosio na postupanje koje su odlučili, planirali ili namjeravali usvojiti u vezi s različitim elementima cijene za usluge prijevoza tereta navedenih u prethodnoj točki. Naglasila je da je zajednički cilj te mreže kontakata bio uskladiti postupanje konkurenata u području određivanja cijena ili smanjiti nesigurnost u pogledu njihove cjenovne politike. Zatim je opisala kontakte koji se odnose na dodatnu naknadu za gorivo, dodatnu naknadu za sigurnost i odbijanje plaćanja provizije te je ocijenila činjenične dokaze u pogledu, s jedne strane, spornog zabranjenog sporazuma u cijelosti i, s druge strane, svakog pojedinačnog adresata navedene odluke.

21

U odjeljku 5. sporne odluke, naslovljenom „Primjena relevantnih pravila tržišnog natjecanja”, Komisija je na činjenice u ovom predmetu primijenila članak 101. UFEU‑a, pri čemu je pojasnila da upućivanja na taj članak također treba tumačiti kao upućivanja na članak 53. Sporazuma o EGP‑u i članak 8. Sporazuma o zračnom prometu između EZ‑a i Švicarske, s obzirom na to da se te odredbe primjenjuju mutatis mutandis, osim ako je drukčije ugovoreno.

22

U tom je pogledu, kad je riječ o nadležnosti, Komisija ispitala granice svoje vremenske i teritorijalne nadležnosti kako bi utvrdila i sankcionirala povredu pravilâ tržišnog natjecanja u ovom slučaju.

23

S jedne strane, u uvodnim izjavama 822. do 832. sporne odluke, koje čine pododjeljak 5.2 te odluke, naslovljen „Nadležnost Komisije”, ona je u biti istaknula da, kao prvo, neće primijeniti članak 101. UFEU‑a na sporazume i djelovanja koji prethode 1. svibnju 2004., a odnose se na rute između zračnih luka smještenih unutar Europske unije i zračnih luka smještenih izvan EGP‑a (u daljnjem tekstu: rute između Unije i trećih zemalja), potom članak 53. Sporazuma o EGP‑u na sporazume i djelovanja koji prethode 19. svibnja 2005., a odnose se na rute između Unije i trećih zemlja, kao i na rute između zračnih luka smještenih u državama koje su ugovorne stranke Sporazuma o EGP‑u i koje nisu članice Unije i zračnih luka smještenih u trećim zemljama (u daljnjem tekstu: rute EGP‑a osim ruta između Unije i trećih zemalja) i, konačno, članak 8. Sporazuma o zračnom prometu između EZ‑a i Švicarske na sporazume i djelovanja koji prethode 1. lipnja 2002., a odnose se na rute među zračnim lukama smještenima unutar Unije i švicarskih zračnih luka (u daljnjem tekstu: rute između Unije i Švicarske). U uvodnoj izjavi 832. navedene oduke, Komisija je pojasnila da ta odluka nema „nikakvu namjeru utvrditi bilo kakvu povredu članka 8. Sporazuma [o zračnom prometu između EZ‑a i Švicarske] koji se odnosi na usluge prijevoza tereta [između] Švicarske [i] trećih zemalja”.

24

S druge strane, u uvodnim izjavama 1036. do 1046. sporne odluke, koji čine pododjeljak 5.3.8 te odluke, naslovljen „[P]rimjenjivost članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u na dolazne rute”, Komisija je iznijela razloge zbog kojih je odbila argumente nekoliko inkriminiranih prijevoznika prema kojima je ona prekoračila svoju teritorijalnu nadležnost u pogledu pravila međunarodnog javnog prava time što je utvrdila i sankcionirala povredu tih dviju odredbi na rutama s polazištem iz trećih zemalja i odredištem u EGP‑u (u daljnjem tekstu: dolazne rute i, kad je riječ o uslugama prijevoza tereta na tim rutama, usluge prijevoza ulaznog tereta).

25

Konkretno, u uvodnoj izjavi 1045. navedene odluke Komisija je istaknula da protutržišne prakse u pogledu usluga prijevoza ulaznog tereta „mogu imati trenutačne, bitne i predvidljive učinke unutar Unije i EGP‑a s obzirom na to da povećani troškovi zračnog prijevoza u EGP, a stoga i više cijene uvezene robe mogu, po svojoj prirodi, utjecati na potrošače unutar EGP‑a”. Dodala je da su u ovom slučaju te prakse mogle imati takve učinke i na usluge zračnog prijevoza tereta koje u EGP‑u pružaju drugi prijevoznici, između čvorišta („hubs”) u EGP‑u kojima se služe prijevoznici iz trećih zemalja i odredišnih zračnih luka tih pošiljaka u EGP‑u koje nisu opsluživali prijevoznici iz trećih zemalja.

26

Osim toga, u uvodnoj izjavi 1046. iste odluke Komisija je istaknula da je sporni zabranjeni sporazum „proveden na svjetskoj razini”, da su dogovori u okviru zabranjenog sporazuma koji se odnose na dolazne rute sastavni dio jedinstvene i trajne povrede članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u i da je ujednačena primjena dodatnih naknada na svjetskoj razini ključni element tog zabranjenog sporazuma.

27

Pododjeljak 5.3. sporne odluke, koji se odnosi na primjenu u ovom slučaju članka 101. [UFEU‑a], članka 53. Sporazuma o EGP‑u i članka 8. Sporazuma o zračnom prometu između EZ‑a i Švicarske, sadržava uvodne izjave 833. do 1052. te odluke. Kao prvo, u uvodnoj izjavi 846. te odluke Komisija je smatrala da su inkriminirani prijevoznici uskladili svoje postupanje ili utjecali na određivanje cijena, „što je u konačnici dovelo do određivanja cijene u odnosu na” dodatnu naknadu za gorivo, dodatnu naknadu za sigurnost i plaćanje špediterima provizije za dodatne naknade. U uvodnoj izjavi 861. navedene odluke Komisija je smatrala da „opći sustav usklađivanja postupanja pri određivanju cijena za usluge prijevoza tereta” za koji je njezina istraga pokazala da postoji „složena povreda koja se sastoji od različitih postupaka koji [bi se mogli] kvalificirati kao sporazum ili kao usklađeno djelovanje u okviru kojih [su] konkurenti svjesno nadomjestili stvarnu međusobnu suradnju za ugrožavanje tržišnog natjecanja”.

28

Kao drugo, u uvodnoj izjavi 869. sporne odluke Komisija je utvrdila da je „predmetno ponašanje predstavljalo jedinstvenu i trajnu povredu članka [101. UFEU‑a]”, pri čemu je u uvodnim izjavama 870. do 902. te odluke pojasnila da su predmetni dogovori imali jedinstven protutržišni cilj, kojim se narušava tržišno natjecanje u sektoru prijevoza tereta unutar EGP‑a, kad su se odnosili na pružanje usluga prijevoza tereta i određivanje njihovih cijena, kad su se odnosili na iste poduzetnike, kad je njihova priroda bila jedinstvena i trajna i kad su se odnosili na tri dijela, odnosno na dodatnu naknadu za gorivo, dodatnu naknadu za sigurnost i odbijanje plaćanja provizije. U tom je okviru Komisija u uvodnoj izjavi 881. te odluke navela da je društvo Cargolux uključeno u ta tri dijela povrede.

29

Kao treće, u uvodnoj izjavi 903. navedene odluke Komisija je navela da je cilj predmetnog protutržišnog ponašanja da se ograniči tržišno natjecanje barem unutar Unije, u EGP‑u i Švicarskoj. U uvodnoj izjavi 917. te odluke u biti je dodala da stoga nije nužno da se u razmatranje uzmu konkretni učinci tog postupanja.

30

Kao četvrto, u uvodnim izjavama 972. do 1021. sporne odluke Komisija je razmotrila propis sedam trećih zemalja za koji je nekoliko inkriminiranih prijevoznika tvrdilo da im nalaže usklađivanje dodatnih naknada, čime se sprečava primjena relevantnih pravila tržišnog natjecanja. Komisija je smatrala da ti prijevoznici nisu dokazali da su djelovali pod prisilom tih trećih zemalja.

31

Kao peto, u uvodnim izjavama 1024. do 1035. te odluke Komisija je smatrala da je jedinstvena i trajna povreda mogla znatno utjecati na trgovinu među državama članicama, ugovornim strankama Sporazuma o EGP‑u i ugovornim strankama Sporazuma o zračnom prometu između EZ‑a i Švicarske.

32

Odjeljak 7. sporne odluke, naslovljen „Trajanje povrede”, sadržava uvodne izjave 1146. do 1169. te odluke. Kao što to proizlazi iz uvodne izjave 1146. navedene odluke Komisija je smatrala da je sporni zabranjeni sporazum počeo 7. prosinca 1999. i trajao do 14. veljače 2006. U toj uvodnoj izjavi 1146. pojasnila je da je tim zabranjenim sporazumom povrijeđen:

33

U uvodnoj izjavi 1169. iste odluke Komisija je istaknula da je povreda u pogledu društva Cargolux trajala od 22. siječnja 2001. do 14. veljače 2006.

34

U odjeljku 8. sporne odluke Komisija je razmotrila korektivne mjere koje treba poduzeti i novčane kazne koje treba izreći, pozivajući se na Smjernice o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe (EZ) br. 1/2003 (SL 2006., C 210, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 58.). Komisija je na temelju točke 37. tih smjernica, među ostalim, primijenila smanjenje od 50 % na osnovne iznose novčanih kazni, s obzirom na to da se dio usluga koje se odnose na dolazne rute i rute iz EGP‑a i s odredištem u trećim zemljama, osim ruta između Unije i Švicarske, pruža izvan područja koje je pokriveno Sporazumom o EGP‑u, te je stoga dio štete mogao nastati izvan tog područja. Usto, u skladu s točkom 29. tih smjernica, inkriminiranim prijevoznicima odobrila je dodatno smanjenje osnovnih iznosa novčanih kazni od 15 % jer su određeni regulatorni sustavi potaknuli sporni zabranjeni sporazum.

35

Članci 1., 3. i 4. izreke sporne odluke glase kako slijedi:

„Članak prvi

Budući da su uskladili svoje ponašanje u području određivanja cijena za pružanje usluga zračnog prijevoza tereta u cijelom svijetu u pogledu dodatne naknade za gorivo, [dodatne naknade za sigurnost], i plaćanja provizije za dodatne naknade, sljedeći poduzetnici počinili su jedinstvenu i trajnu povredu članka 101. [UFEU‑a], članka 53. [Sporazuma o EGP‑u] i članka 8. [Sporazuma o zračnom prometu između EZ‑a i Švicarske] kad je riječ o sljedećim rutama u sljedećim razdobljima.

Članak 3.

Za jedinstvenu i trajnu povredu iz članka 1. ove Odluke izriču se sljedeće novčane kazne […]:

[…]

[…]

Članak 4.

Poduzetnici iz članka 1. moraju odmah prestati s jedinstvenom i trajnom povredom iz navedena članaka, ako to još nisu učinili.

Suzdržat će se i od svakog djelovanja ili ponašanja koje bi imalo jednak ili sličan cilj ili učinak.”

36

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 31. svibnja 2017. društvo Cargolux pokrenulo je postupak za potpuno ili djelomično poništenje članka 1. sporne odluke u dijelu u kojem se odnosi na to društvo i za poništenje novčane kazne koja mu je izrečena u članku 3. točki (f) te odluke ili, podredno, za smanjenje njezina iznosa, kao i za „istodobno donošenje potrebnih mjera u pogledu članka 4. [navedene odluke]” u dijelu u kojem se odnosi na njega.

37

U prilog osnovanosti te tužbe društvo Cargolux je istaknulo sedam tužbenih razloga za poništenje i devet argumenata kojima se traži poništenje novčane kazne koja mu je izrečena ili smanjenje njezina iznosa.

38

Među tim tužbenim razlozima, treći tužbeni razlog temelji se na pogrešci koja se tiče prava i očitoj pogrešci u ocjeni prilikom primjene članka 101. UFEU‑a u vezi s utvrđenjem postojanja povrede s obzirom na cilj. Četvrti tužbeni razlog temelji se na očitoj pogrešci u ocjeni kao i na bitnoj povredi postupovnog zahtjeva, obveze obrazlaganja i prava na saslušanje u pogledu definicije dosega i kriterija jedinstvene i trajne povrede. Svojim petim tužbenim razlogom, društvo Cargolux istaknulo je pogreške koje se tiču činjenica i očite pogreške u ocjeni prilikom utvrđivanja povrede pravilâ o tržišnom natjecanju i njegova sudjelovanja u navedenom. Šesti tužbeni razlog temelji se na Komisijinoj nenadležnosti za primjenu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u na usluge prijevoza ulaznog tereta. Sedmi tužbeni razlog temelji se na pogreškama u izračunu iznosa novčane kazne.

39

Opći sud je, usto, po službenoj dužnosti istaknuo tužbeni razlog koji se temelji na Komisijinoj nenadležnosti u pogledu Sporazuma o zračnom prometu između EZ‑a i Švicarske za utvrđivanje i sankcioniranje povrede članka 53. Sporazuma o EGP‑u za rute između zračnih luka smještenih u državama koje su ugovorne stranke Sporazuma o EGP‑u i koje nisu članice Unije te zračnih luka smještenih u Švicarskoj.

40

Od argumenata kojima se podupire njegov zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne odgovaralo je onima istaknutima u okviru sedmog tužbenog razloga za poništenje. Društvo Cargolux je, u odgovoru na mjere upravljanja postupkom Općeg suda koje se odnose na tužbeni razlog koji je istaknuo po službenoj dužnosti, dodalo deveti argument koji se odnosi na prodaju ostvarenu na potonjim rutama.

41

Pobijanom presudom Opći je sud odbio sve te tužbene razloge, uključujući i onaj tužbeni razlog koji je istaknuo po službenoj dužnosti. Konkretno, u točki 401. te presude Opći sud je u biti utvrdio da je doseg kontakata koji uključuju društvo Cargolux i koji su navedeni u uvodnim izjavama 250. i 350. sporne odluke trebalo prilagoditi te, u točki 445. navedene presude, da je Komisija u uvodnim izjavama 750. i 880. te odluke pogrešno smatrala da je društvo Cargolux sudjelovalo na sastanku navedenom u njezinoj uvodnoj izjavi 387. Međutim, u točki 447. pobijane presude u biti je smatrao da to ne opravdava da se društvu Cargolux odobri dodatno smanjenje novčane kazne na temelju olakotnih okolnosti. Po završetku izvršavanja svoje neograničene nadležnosti Opći sud je u točki 647. pobijane presude odredio konačni iznos novčane kazne koji treba izreći društvu Cargolux na 79900000 eura. Budući da je taj iznos istovjetan iznosu novčane kazne izrečene društvu Cargolux u spornoj odluci, on je također odbio zahtjeve tog poduzetnika koji se odnose na izmjenu iznosa novčane kazne.

42

Svojom žalbom društvo Cargolux od Suda zahtijeva da:

43

Komisija zahtijeva od Suda da:

44

U prilog svojoj žalbi društvo Cargolux iznosi četiri žalbena razloga. Prvim žalbenim razlogom žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava time što je potvrdio Komisijinu nadležnost za utvrđivanje i sankcioniranje povrede članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u u odnosu na dolazne rute. Drugim žalbenim razlogom žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava i povrijedio njegova prava obrane time što je potvrdio Komisijino utvrđenje da je ponašanje u kojem je društvo Cargolux sudjelovalo predstavljalo povredu s obzirom na cilj. Treći žalbeni razlog temelji se na pogrešci koja se tiče prava koju je počinio Opći sud time što je utvrdio i primijenio pravni kriterij koji omogućuje utvrđenje jedinstvene i trajne povrede te kada je potvrdio spornu odluku u dijelu u kojem se njome sankcionira društvo Cargolux za takvu povredu. Četvrtim žalbenim razlogom, istaknutim podredno, žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je utvrdio da je on odgovoran za sve aspekte jedinstvene i trajne povrede, iako je njegovo sudjelovanje u toj povredi bilo ograničeno.

45

Prvi žalbeni razlog društva Cargolux sastoji se od šest dijelova. Prvim dijelom žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je primijenio pogrešan pravni kriterij kako bi potvrdio Komisijinu nadležnost za sankcioniranje postupanja u vezi s dolaznim rutama. Drugim dijelom žalitelj tvrdi da je Opći sud u svakom slučaju počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da je Komisija ispunila svoju obvezu utvrđenja da je u ovom predmetu ispunjen kriterij koji se temelji na kvalificiranim učincima protutržišnih praksi u Uniji (u daljnjem tekstu: kriterij kvalificiranih učinaka). Trećim dijelom žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je utvrdio da je Komisija mogla utvrditi svoju nadležnost za usluge prijevoza ulaznog tereta na temelju jedinstvene i trajne povrede u cjelini. Četvrtim dijelom žalitelj tvrdi da je Opći sud neopravdano prebacio teret dokazivanja kada je potvrdio Komisijinu nadležnost. U petom dijelu žalitelj ističe da je Opći sud svojim obrazloženjem nezakonito zamijenio obrazloženje iz sporne odluke u vezi s nadležnošću Komisije. Šesti dio temelji se na pogrešci koja se tiče prava i povredi prava obrane koje je Opći sud počinio kada je zakonitost sporne odluke ocjenjivao na osnovi argumenata i analize koji su prvi put izneseni tijekom postupka koji se pred njim vodi.

46

Valja redom razmotriti prvi, drugi, četvrti do šesti dio te treći dio žalbenog razloga.

47

Upućujući na točke 103. i 115. pobijane presude, društvo Cargolux tvrdi da međunarodno javno pravo nije odgovarajuća osnova za utvrđivanje Komisijine nadležnosti za sankcioniranje postupanja koje se odvijalo izvan Unije ili EGP‑a. To je pravno pravilo uspostavljeno pravom Unije, u skladu s tekstom članka 101. stavka 1. UFEU‑a, koje treba poštovati. Komisija je stoga dužna dokazati da predmetni sporazumi ili usklađeno djelovanje imaju za cilj ili posljedicu sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja „na unutarnjem tržištu”.

48

To bi bio slučaj kada je ispunjen kriterij koji se temelji na mjestu provedbe protutržišnih praksi (u daljnjem tekstu: kriterij provedbe), kako je definiran u presudi od 27. rujna 1988., Ahlström Osakeyhtiö i dr./Komisija (89/85, 104/85, 114/85, 116/85, 117/85 i 125/85 do 129/85, EU:C:1988:447, t. 12.). U tu bi svrhu bilo nužno da se prodaje ostvaruju izravno kupcima u Uniji ili da se na unutarnjem tržištu provode povećanja cijena te da postoje narudžbe kupaca s poslovnim nastanom u EGP‑u. Ako ti uvjeti nisu ispunjeni, potrebno je dokazati da predmetno postupanje ima za učinak ograničavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu u skladu s točkama 22. i 28. presude od 28. travnja 1998., Javico (C‑306/96, EU:C:1998:173). Utvrđivanje tog dokaza nadilazi samo ispunjavanje kriterija kvalificiranih učinaka koji proizlaze iz međunarodnog javnog prava.

49

Presuda od 6. rujna 2017., Intel/Komisija (C‑413/14 P, EU:C:2017:632), ne oslobađa Komisiju njezine obveze poštovanja zahtjeva iz članka 101. UFEU‑a. Naime, Sud u toj presudi nije naveo da je kriterij kvalificiranih učinaka dovoljan za utvrđivanje nadležnosti Komisije na temelju prava Unije. Taj kriterij služi samo za utvrđenje toga je li primjena članka 101. UFEU‑a u skladu s međunarodnim javnim pravom.

50

Zaključak iz točke 183. pobijane presude stoga je pogrešan jer uvodne izjave 1042. do 1046. sporne odluke ne ispunjavaju pravni kriterij koji se primjenjuje na utvrđivanje nadležnosti Komisije da razmatra, na temelju članka 101. stavka 1. UFEU‑a, radnje koje su se odvijale izvan Unije. Naime, kao što je to navedeno u točki 131. te presude, gotovo cjelokupna prodaja usluga prijevoza ulaznog tereta izvršena je izvan EGP‑a. Stoga, nije dostavljen dokaz da je predmetno postupanje imalo za cilj ograničiti tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu.

51

Točka 121. pobijane presude također je pogrešna jer je njome Opći sud oslobodio Komisiju obveze provođenja ikakve analize protutržišnih učinaka na unutarnjem tržištu, čime je povrijedio zahtjeve koji proizlaze iz točke 15. presude od 28. travnja 1998., Javico (C‑306/96, EU:C:1998:173), iz koje proizlazi, prema mišljenju društva Cargolux, da se postupanja koja predstavljaju povredu tržišnog natjecanja mogu sankcionirati na temelju članka 101. UFEU‑a samo ako mogu utjecati na trgovinu među državama članicama, uključujući u slučaju kada je riječ o povredi s obzirom na cilj. Točke 20. i 21. te presude uostalom utvrđuju da sporazumi namijenjeni primjeni isključivo na području izvan Unije nemaju za cilj ograničiti tržišno natjecanje unutar Unije, čak i ako bi ih se kvalificiralo kao povredu s obzirom na cilj ako se primjenjuju unutar Unije.

52

Komisija osporava tu argumentaciju.

53

Kao prvo, treba podsjetiti na to da je Sud, u svojoj presudi od 6. rujna 2017., Intel/Komisija (C‑413/14 P, EU:C:2017:632), prilikom odlučivanja o žalbenom razlogu kojim se Općem sudu prigovaralo da je utvrdio da se Komisijina nadležnost za utvrđivanje i sankcioniranje, na temelju članka 102. UFEU‑a, postupanja koje se odvijalo izvan Unije, na osnovi pravila međunarodnog javnog prava, može utvrditi bilo s obzirom na kriterij provedbe bilo s obzirom na kriterij kvalificiranih učinaka, u točki 46. te presude utvrdio da kriterij kvalificiranih učinaka može sam po sebi biti temelj nadležnosti Komisije.

54

Sud je do tog zaključka došao nakon što je u točkama 42. i 45. navedene presude podsjetio na to da se, s jedne strane, pravilima Unije o tržišnom natjecanju navedenima u člancima 101. i 102. UFEU‑a nastoje obuhvatiti kolektivna i jednostrana ponašanja poduzetnika koji ograničavaju tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu te, s druge strane, da kriterij provedbe i kriterij kvalificiranih učinaka imaju isti cilj, odnosno obuhvatiti ponašanja koja se, doduše, nisu dogodila na području Unije, ali čiji se protutržišni učinci mogu osjetiti na tržištu Unije.

55

Iz toga slijedi da kriterij provedbe i kriterij kvalificiranih učinaka imaju alternativnu prirodu i da je bilo koji od tih kriterija sam po sebi dovoljan kako bi se na temelju pravila međunarodnog javnog prava opravdala Komisijina nadležnost za primjenu prava tržišnog natjecanja Unije na postupanje koje se dogodilo izvan Unije.

56

Društvo Cargolux stoga ne može s uspjehom tvrditi da se Komisijina nadležnost, s obzirom na pravo Unije, a za sankcioniranje postupanja koje se odvijalo izvan Unije ili EGP‑a može utvrditi samo ako se dokaže da predmetni sporazumi ili usklađena djelovanja imaju za cilj ili posljedicu sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu, što se može utvrditi samo na temelju kriterija provedbe.

57

Društvo Cargolux u tom se pogledu također uzalud poziva na točke 20. do 22. i 28. presude od 28. travnja 1998., Javico (C‑306/96, EU:C:1998:173). Naime, te se točke ne odnose na Komisijinu nadležnost za primjenu članaka 101. ili 102. UFEU‑a na postupanje koje se odvijalo izvan Unije ili EGP‑a, nego na bitan kriterij kojim se uređuje primjena tih odredaba na određeno postupanje. One se stoga odnose na zasebno pitanje protutržišne prirode sporazuma o kojima je riječ u tom predmetu i, konkretnije, na pitanje je li postupanje razmatrano u tom predmetu imalo za cilj ili posljedicu znatno ograničavanje tržišnog natjecanja na zajedničkom tržištu te može li utjecati na trgovinu među državama članicama, kao i na elemente koje treba uzeti u obzir kako bi se provela ta ocjena.

58

Stoga Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točkama 115. i 183. pobijane presude u biti utvrdio da se Komisija mogla osloniti na kriterij kvalificiranih učinaka kako bi utvrdila svoju nadležnost za odlučivanje o spornom zabranjenom sporazumu u dijelu u kojem se odnosio na usluge prijevoza ulaznog tereta.

59

Kao drugo, u dijelu u kojem društvo Cargolux u okviru kritike iznesene protiv točke 121. pobijane presude tvrdi da je, s jedne strane, Opći sud pogrešno oslobodio Komisiju obveze provođenja analize protutržišnih učinaka na unutarnjem tržištu, tu kritiku treba odbiti, u mjeri u kojoj se temelji na točki 15. presude od 28. travnja 1998., Javico (C‑306/96, EU:C:1998:173), zbog razloga sličnog onomu koji je već naveden u točki 57. ove presude. Naime, Sud je u toj točki 15. u biti samo podsjetio na to da se postupanja koja predstavljaju povredu tržišnog natjecanja mogu sankcionirati primjenom članka 101. stavka 1. UFEU‑a samo ako usto mogu utjecati na trgovinu među državama članicama.

60

S druge strane, točno je da je Opći sud u točki 121. pobijane presude naveo da u slučaju postupanja za koje je Komisija, kao u ovom slučaju, smatrala da pokazuje određeni stupanj štetnosti za tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu ili unutar EGP‑a da bi ga se moglo kvalificirati kao ograničavanje tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj” u smislu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u, primjenom kriterija kvalificiranih učinaka ne može se zahtijevati dokazivanje konkretnih učinaka koje pretpostavlja da se postupanje kvalificira kao ograničavanje tržišnog natjecanja „s obzirom na posljedicu” u smislu tih odredbi.

61

Međutim, iz tumačenja točaka 117. do 135. pobijane presude proizlazi da je ta točka 121. dio analize Općeg suda kojom je samo odbio argumentaciju koju mu je iznijelo društvo Cargolux, sažetu u točkama 105. do 108. te presude. Dakle, Opći sud je u tim točkama 117. do 135. iznio razloge zbog kojih društvo Cargolux ne može s uspjehom tvrditi da je Komisija, time što je upotrijebila pojam ograničenja tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj”, propustila provesti ikakvu analizu učinaka predmetnog postupanja. Konkretno, Opći sud odbio je argumente društva Cargolux prema kojima Komisija, time što je u uvodnoj izjavi 917. sporne odluke navela da nije potrebno dokazati stvarne protutržišne učinke, zbog protutržišnog cilja postupanja koja se stavljaju na teret, nije ocijenila jesu li ta postupanja proizvela kvalificirane učinke potrebne za utvrđivanje njezine nadležnosti za primjenu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u na usluge prijevoza ulaznog tereta.

62

Međutim, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u biti odgovorio da se kriterij kvalificiranih učinaka, na kojem se temelji Komisijina izvanteritorijalna nadležnost, razlikuje od pitanja može li se sporni zabranjeni sporazum smatrati ograničenjem tržišnog natjecanja u smislu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u. Kao što je to nezavisni odvjetnik također istaknuo u točki 42. svojeg mišljenja, kriterij kvalificiranih učinaka, koji može poslužiti kao osnova nadležnosti Komisije za izvanteritorijalnu primjenu pravilâ tržišnog natjecanja Unije i EGP‑a s obzirom na međunarodno javno pravo, ne podudara se s bitnim kriterijem koji se odnosi na ograničenje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu Unije ili EGP‑a, s obzirom na cilj ili na posljedicu, kojem podliježe Komisijina nadležnost za utvrđivanje i sankcioniranje, na temelju prava Unije, povrede tih pravilâ tržišnog natjecanja.

63

Usto, analiza Općeg suda kojom se nastoji utvrditi je li Komisija pravilno smatrala da je kriterij kvalificiranih učinaka ispunjen u ovom predmetu iznesena je u točkama 136. do 171. pobijane presude, s obzirom na usklađivanje usluga prijevoza ulaznog tereta razmatranog zasebno i u točkama 172. do 182. te presude, u pogledu jedinstvene i trajne povrede razmatrane u cjelini.

64

U tim okolnostima društvo Cargolux pogrešno tvrdi da je Opći sud počinilo pogrešku koja se tiče prava time što je Komisiju oslobodio obveze provođenja ikakve analize učinaka spornog postupanja u svrhu primjene kriterija kvalificiranih učinaka.

65

Slijedom toga, prvi dio prvog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

66

Društvo Cargolux tvrdi da je Opći sud u svakom slučaju počinio pogrešku koja se tiče prava time što je utvrdio da je Komisija ispunila svoju obvezu dokazivanja da je u ovom slučaju ispunjen kriterij kvalificiranih učinaka.

67

Kao prvo, Opći sud oslonio se na presudu od 6. rujna 2017., Intel/Komisija (C‑413/14 P, EU:C:2017:632), kako bi potvrdio da je predmetno postupanje imalo dovoljno vjerojatne učinke u EGP‑u a da pritom nije uzeo u obzir posebne okolnosti predmeta u kojem je donesena ta presuda, a koje su u znatnoj mjeri različite od okolnosti u ovom predmetu. Stoga je Opći sud pogrešno zaključio da je Komisija valjano dokazala svoju nadležnost na temelju niza čimbenika, navedenih u točkama 131. do 134. pobijane presude, koji su u velikoj mjeri bili neuvjerljivi i uvelike različiti od činjenica razmotrenih u tom drugom predmetu.

68

Kao drugo, iako je u točki 130. pobijane presude Opći sud priznao da se primjena kriterija kvalificiranih učinaka treba provesti s obzirom na gospodarski i pravni kontekst predmetnog postupanja, taj sud nije analizirao taj kontekst. Stoga je pravno pogrešan njegov zaključak, koji se temelji na točkama 142., 148. i 150. pobijane presude, da je ispunjen uvjet koji se odnosi na predvidljivost.

69

Kao treće, sudska praksa na koju se Opći sud oslonio u točki 152. te presude kako bi potvrdio bitnost učinka koji je analizirao odnosi se na činjenične okolnosti koje nisu usporedive sa situacijom društva Cargolux. Prva od navedenih presuda odnosi se na postupanje koje je trajalo deset godina i koje je uključivalo sudionike koji predstavljaju gotovo cijelo tržište, dok se druga odnosi na postupanje koje je trajalo devet i pol godina te podrazumijeva određivanje cijena i usklađeno ograničenje proizvodnje. Suprotno tomu, postupanje koje se stavlja na teret društvu Cargolux trajalo je samo 21 mjesec za rute između Unije i trećih zemalja, a osam mjeseci za rute EGP‑a osim ruta između Unije i trećih zemalja, a uključene strane predstavljale su samo 34 % tržišta.

70

Kao četvrto, Opći sud neosnovano je smatrao da postupanje koje se odnosi na dolazne rute ispunjava uvjet neposrednosti. U tom je pogledu Opći sud u točki 170. navedene presude pogrešno smatrao da presuda od 27. veljače 2014., InnoLux/Komisija (T‑91/11, EU:T:2014:92), nije relevantna. U pobijanoj presudi nije naveden nijedan dokaz o tome da su usluge prijevoza ulaznog tereta prodane špediterima u konačnici bile namijenjene za prodaju u EGP‑u, s obzirom na to da se u točki 132. te presude samo navodi da je „u najmanju ruku vjerojatno” da otpremnici imaju poslovni nastan u EGP‑u. Slijedom toga, činjenica da je društvo Cargolux prodalo usluge prijevoza ulaznog tereta špediterima koji se nalaze izvan EGP‑a izjednačena je s prodajom proizvoda koji su predmet kartela trećim osobama koje se nalaze izvan EGP‑a, kao u predmetu u kojem je donesena ta presuda InnoLux/Komisija. Veza između predmetnog postupanja i navodnog učinka u EGP‑u stoga nije dovoljna da bi se utvrdilo da je taj uvjet neposrednosti ispunjen jer bi se Komisiji omogućilo da utvrdi svoju nadležnost za svako protupravno postupanje koje se odvija izvan EGP‑a.

71

Komisija ističe da je taj dio djelomično neosnovan i djelomično nedopušten.

72

Kao prvo, treba istaknuti da su točke 131. do 134. pobijane presude dio analize Općeg suda iz točaka 117. do 135. te presude, koja se odnosi na ocjenu relevantnosti prvog od triju razloga na koje se Komisija oslonila u uvodnim izjavama 1045. i 1046. sporne odluke kako bi utemeljila svoje utvrđenje da je kriterij kvalificiranih učinaka u ovom slučaju bio ispunjen. Taj se razlog sastojao od „povećanih troškova zračnog prijevoza u EGP‑u i stoga viših cijena uvezene robe [koje su mogle], po svojoj prirodi, utjecati na potrošače unutar EGP‑a” (u daljnjem tekstu: učinak na cijene uvezene robe), zbog čega se Opći sud pozvao na „predmetni učinak”, u pogledu kojeg je društvo Cargolux tvrdilo, kao što to proizlazi iz točke 116. pobijane presude, da se navedeni učinak ne ubraja među učinke spornog postupanja koje je Komisija osnovano uzela u obzir radi primjene kriterija kvalificiranih učinaka.

73

Točno je da je u tom kontekstu Opći sud u točki 119. pobijane presude, među ostalim, naveo da primjena kriterija kvalificiranih učinaka ne zahtijeva utvrđenje da je sporno ponašanje proizvelo učinke koji su se doista ostvarili na unutarnjem tržištu ili unutar EGP‑a. Naprotiv, Opći sud naglasio je, pri čemu je uputio na točku 51. presude od 6. rujna 2017., Intel/Komisija (C‑413/14 P, EU:C:2017:632), da je dovoljno uzeti u obzir vjerojatan učinak tog postupanja na tržišno natjecanje.

74

Međutim, s jedne strane, Opći sud je time samo podsjetio na sudsku praksu Suda koja se odnosi na kriterij kvalificiranih učinaka a da pritom nije počinio pogrešku koja se tiče prava. Naime, u skladu s tom sudskom praksom, kriterij kvalificiranih učinaka omogućava opravdanje primjene prava tržišnog natjecanja Unije ili EGP‑a s obzirom na međunarodno javno pravo kada je vjerojatno da predmetno postupanje proizvodi neposredan i bitan učinak unutar Unije ili EGP‑a. U tom pogledu, dovoljno je uzeti u obzir vjerojatne učinke postupanja na tržišno natjecanje kako bi uvjet koji se odnosi na zahtjev predvidljivosti bio ispunjen. Usto, za ispunjenje zahtjeva neposrednosti dovoljno je da predmetno postupanje „može” imati neposredan učinak u Uniji ili EGP‑u (vidjeti u tom smislu presudu od 6. rujna 2017., Intel/Komisija , C‑413/14 P, EU:C:2017:632,, t. 49., 51. i 52.).

75

Međutim, suprotno onomu što predlaže društvo Cargolux, zbog svoje općenite formulacije, utvrđenja iz točaka 49., 51. i 52. presude od 6. rujna 2017., Intel/Komisija (C‑413/14 P, EU:C:2017:632), navedena u prethodnoj točki ove presude, mogu se primijeniti ne samo na posebne okolnosti predmeta u kojem je donesena ta presuda Intel/Komisija, već se primjenjuju i u svim slučajevima kada je potrebno ocijeniti je li Komisija nadležna primijeniti, među ostalim, članak 101. UFEU‑a i članak 53. Sporazuma o EGP‑u na postupanja koja su se odvijala izvan EGP‑a.

76

S druge strane, točno je da je Opći sud u točki 131. pobijane presude istaknuo da iz uvodnih izjava 14., 17. i 70. sporne odluke kao i iz odgovora na mjere upravljanja postupkom koje je donio proizlazi da prijevoznici prodaju svoje usluge prijevoza tereta isključivo ili gotovo isključivo špediterima. Dodao je da se, kad je riječ o uslugama prijevoza ulaznog tereta, gotovo cjelokupna prodaja izvršava na polazišnim točkama predmetnih ruta, izvan EGP‑a, gdje imaju sjedište navedeni špediteri, pri čemu je u tom pogledu istaknuo da iz tužbe pred Općim sudom proizlazi da je društvo Cargolux u razdoblju od 1. svibnja 2004. do 14. veljače 2006. ostvarilo samo neznatan dio svoje prodaje usluga prijevoza ulaznog tereta klijentima koji imaju sjedište u EGP‑u.

77

Međutim, u točki 132. te presude napomenuo je da su špediteri kupovali te usluge u svojstvu posrednika kako bi ih objedinili u paket usluga čiji je cilj, po definiciji, organizirati integrirani prijevoz robe na području EGP‑a u ime otpremnika, koji među ostalim, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 70. sporne odluke, mogu biti kupci ili vlasnici robe koja se prevozi i koji su stoga barem vjerojatno imali poslovni nastan u EGP‑u.

78

Opći sud je u točki 133. navedene presude zaključio da, pod uvjetom da špediteri na cijenu svojih paketa usluga prebacuju mogući dodatni trošak koji proizlazi iz spornog zabranjenog sporazuma, upravo na tržišno natjecanje, u kojem sudjeluju špediteri kako bi privukli klijente tih otpremnika, jedinstvena i trajna povreda, u dijelu u kojem se odnosi na dolazne rute, može imati utjecaj. U toj je točki istaknuo da se, posljedično, upravo na unutarnjem tržištu ili unutar EGP‑a na učinak na cijene uvezene robe može pojaviti.

79

U točki 134. te presude zaključio je da se dodatni trošak koji su otpremnici možda morali platiti i previsoke cijene robe uvezene u EGP koje su iz toga mogle proizići ubrajaju među učinke spornog postupanja na koje se Komisija osnovano pozvala radi primjene kriterija kvalificiranih učinaka.

80

Zatim je u točki 135. pobijane presude naveo da se stoga postavlja pitanje je li taj učinak predvidljiv, bitan i trenutačan, kako se to zahtijeva, a što je razmotrio u točkama 136. do 171. te presude.

81

Iz prethodno navedenog proizlazi da Opći sud nije s obzirom na okolnosti predmeta u kojem je donesena presuda od 6. rujna 2017., Intel/Komisija (C‑413/14 P, EU:C:2017:632), nego s obzirom na opće kriterije utvrđene u toj presudi i posebne okolnosti slučaja o kojima je riječ, smatrao da je učinak na cijene uvezene robe predstavljao učinak spornog zabranjenog sporazuma koji je Komisija osnovano uzela u obzir radi primjene kriterija kvalificiranih učinaka.

82

Argumentaciju iznesenu u točki 67. ove presude, slijedom toga, treba odbiti kao neosnovanu.

83

Kao drugo, kad je riječ o uvjetu koji se odnosi na predvidljivost, treba istaknuti da je Opći sud u točkama 142., 148. i 150. pobijane presude, koje su dio analize Općeg suda koja se odnosi na predvidljivost učinka na cijene uvezene robe, najprije istaknuo da su stranke spornog zabranjenog sporazuma mogle razumno predvidjeti da bi jedinstvena i trajna povreda za učinak mogla imati, u dijelu u kojem se odnosi na usluge prijevoza ulaznog tereta, povećanje cijene usluga prijevoza tereta na dolaznim rutama. Zatim je smatrao, s obzirom na utvrđenja iz točaka 143. do 147. te presude, da su inkriminirani prijevoznici mogli stoga predvidjeti da bi jedinstvena i trajna povreda za učinak, u dijelu u kojem se odnosi na dolazne rute, mogla imati povećanje cijene uvezene robe. Naposljetku, ističući da je učinak na cijene uvezene robe bio dio uobičajenog tijeka događaja i gospodarske isplativosti, dodao je da društvo Cargolux ni na koji način ne mora biti upoznato s točnim funkcioniranjem silaznih tržišta kako bi se mogao predvidjeti taj učinak.

84

Međutim, u točki 144. pobijane presude Opći sud utvrdio je da iz uvodnih izjava 14. i 70. sporne odluke proizlazi da za špeditere cijena usluga prijevoza tereta predstavlja ulazni element i da je riječ o varijabilnom trošku, čije povećanje u načelu ima učinak povećanja graničnog troška s obzirom na koji špediteri određuju vlastite cijene. U točki 145. te presude dodao je da društvo Cargolux nije podnijelo nijedan element koji dokazuje da predmetne okolnosti nisu bile pogodne za silazno prebacivanje na otpremnike dodatnih troškova koji su proizišli iz jedinstvene i trajne povrede na dolaznim rutama. U točki 146. te presude dodao je da su u tim uvjetima inkriminirani prijevoznici mogli razumno predvidjeti da će špediteri povećanjem cijene za usluge provoza takav dodatni trošak prebaciti na otpremnike. Također je u točki 147. te presude istaknuo da iz uvodnih izjava 70. i 1031. pobijane odluke proizlazi da trošak robe čiji integrirani prijevoz u ime otpremnika općenito organiziraju špediteri uključuje cijenu za usluge provoza i, među ostalim, cijenu usluga prijevoza tereta, koje su sastavni dio tog troška.

85

Osim toga, Opći sud je u točkama 138. do 142. pobijane presude iznio razloge zbog kojih su, s obzirom na elemente istaknute u spornoj odluci i koji se konkretno odnose na prirodu predmetnog postupanja i način na koji je strukturirana cijena usluga prijevoza tereta, stranke spornog zabranjenog sporazuma razumno mogle predvidjeti da bi jedinstvena i trajna povreda, u dijelu u kojem se odnosi na usluge prijevoza ulaznog tereta, za učinak mogla imati povećanje cijene usluga prijevoza tereta na dolaznim rutama, tako da preostaje ocijeniti, kako je navedeno u točki 143. te presude, je li inkriminiranim prijevoznicima bilo predvidljivo da će špediteri takav dodatni trošak prebaciti na vlastite klijente, odnosno otpremnike.

86

S obzirom na te elemente stoga treba utvrditi da je Opći sud, upućujući, među ostalim, na prirodu postupanja o kojem je riječ, funkcioniranje tržišta, način formiranja relevantnih cijena kao i na odnose koji postoje između različitih sudionika na tržištu, i u svakom slučaju, u okviru svoje analize kojom je zaključio o predvidljivosti učinka na cijene uvezene robe, uzeo u obzir gospodarski i pravni kontekst predmetnog postupanja.

87

Argumentaciju iznesenu u točki 68. ove presude stoga treba odbiti kao neosnovanu.

88

Kao treće, kad je riječ o uvjetu koji se odnosi na „bitnost”, treba istaknuti da se ocjena Općeg suda o tome je li Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala da je učinak na cijene uvezene robe bio bitan, kao što se to zahtijeva sudskom praksom navedenom u točki 74. ove presude, na koju se Opći sud također poziva u točki 115. pobijane presude, prije svega nalazi u točkama 152. do 157. te presude, s obzirom na to da točke 158. do 161. te presude usto sadržavaju razloge koje je Opći sud kvalificirao kao sporedne.

89

U tom pogledu, Opći sud je u točki 152. pobijane presude pravilno naveo da ocjenu bitnosti učinaka spornog ponašanja treba provesti s obzirom na sve relevantne okolnosti slučaja, među kojima su osobito trajanje, priroda i doseg povrede. Dodao je da druge okolnosti, kao što je gospodarska važnost poduzetnika koji su sudjelovali u tom postupanju, također mogu biti relevantne.

90

Međutim, ništa u tim točkama ne upućuje na to da bi te okolnosti bile relevantne samo za postupanja određenog trajanja ili koja uključuju određeni udio sudionika na tržištu. Argumentaciju iznesenu u točki 69. ove presude stoga treba odbiti kao neosnovanu.

91

Kao četvrto, kad je riječ o uvjetu neposrednosti, treba utvrditi da je, s jedne strane, Opći sud u točki 170. pobijane presude naveo da se društvo Cargolux ne može osnovano pozvati na točku 87. presude od 27. veljače 2014., InnoLux/Komisija (T‑91/11, EU:T:2014:92), jer se činjenice u predmetu u kojem je donesena ta presuda bitno razlikuju od onih u ovom predmetu, što je zatim podrobno naveo u toj točki 170. Međutim, kao što se to navodi u točki 169. pobijane presude, Opći sud je u navedenoj točki 170. samo odbio argumentaciju društva Cargolux kojom se nastoji dovesti u pitanje zaključak do kojeg je Opći sud došao u točki 168. te presude, prema kojem je učinak na cijene uvezene robe, koji se zahtijeva, trenutačan, pri čemu se taj zaključak već u dovoljnoj mjeri temelji na točkama 163. do 167. pobijane presude, koje društvo Cargolux ne osporava. Stoga, tu točku 170. treba smatrati suvišnom.

92

Slijedom toga, argumentaciju koja se odnosi na točku 170. pobijane presude treba odbiti kao bespredmetnu, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda prema kojoj prigovori protiv sporednih obrazloženja sadržanih u odluci Općeg suda ne mogu dovesti do ukidanja te odluke te su, slijedom toga, bespredmetni (presude od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, EU:C:2002:582, t. 537. i od 4. listopada 2024., thyssenkrupp/Komisija,C‑581/22 P, EU:C:2024:821, t. 263. i navedena sudska praksa).

93

S druge strane, u dijelu u kojem društvo Cargolux svojom argumentacijom iznesenom u točki 70. ove presude općenito osporava ocjenu neposrednosti učinka na cijene uvezene robe koju je Opći sud proveo, osobito s obzirom na elemente koje je istaknuo u točki 132. pobijane presude, valja utvrditi da je Opći sud u toj točki 132. naveo da špediteri, ako kupuju usluge prijevoza ulaznog tereta, čine to kako bi ih objedinili u paket usluga čiji je cilj upravo organizirati integrirani prijevoz robe na područje EGP‑a u ime otpremnika.

94

Stoga treba utvrditi da tom argumentacijom društvo Cargolux nastoji dovesti u pitanje ocjenu činjenica koju je proveo Opći sud u toj točki 132., a da se pritom ne poziva na njihovo iskrivljavanje.

95

Međutim, u skladu s člankom 256. stavkom 1. drugim podstavkom UFEU‑a i člankom 58. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, žalba je ograničena na pitanja prava.

96

Stoga, Opći sud je jedini nadležan za utvrđivanje i ocjenu relevantnih činjenica kao i za ocjenu dokaza. Naime, ako su ti dokazi prikupljeni na pravilan način i ako su poštovana opća načela prava kao i pravila postupka primjenjiva u području tereta dokazivanja i izvođenja dokaza, ocjena dokazne vrijednosti podnesenih elemenata isključivo je na Općem sudu. Ocjenjivanje tih činjenica i dokaza dakle nije, osim u slučaju njihova iskrivljavanja, pitanje prava koje je kao takvo podložno nadzoru Suda u okviru žalbe (presude od 28. svibnja 1998., Deere/Komisija,C‑7/95 P, EU:C:1998:256, t. 23. i od 18. ožujka 2021., Pometon/Komisija,C‑440/19 P, EU:C:2021:214, t. 50. i navedena sudska praksa).

97

Navedenu argumentaciju, slijedom toga, treba odbaciti kao nedopuštenu.

98

S obzirom na sve prethodno navedeno, drugi dio prvog žalbenog razloga treba odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan i djelomično bespredmetan.

99

Društvo Cargolux tvrdi da je Opći sud u točkama 145. i 167. pobijane presude nezakonito prebacio teret dokazivanja. S jedne strane, u okviru svoje analize uvjeta koji se odnosi na predvidljivost učinka na cijene uvezene robe, Opći sud prigovorio je društvu Cargolux da nije dostavilo dokaze kojima se dokazuje da je silazno prebacivanje dodatnih troškova bilo malo vjerojatno. S druge strane, u okviru svoje analize koja se odnosi na uvjet neposrednosti tog učinka, Opći sud mu je prigovorio da nije utvrdilo ni čak navelo da se predvidljivim prebacivanjem dodatnog troška na otpremnike u EGP‑u narušava uobičajeno funkcioniranje tržišta ili da ono nije uobičajeno za to tržište. Međutim, društvo Cargolux nije dužno dokazati nadležnost Komisije.

100

Komisija odgovara da taj dio žalbenog razloga treba odbiti.

101

Treba podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, na Komisiji da utvrdi dokaze koji mogu u dovoljnoj mjeri dokazati postojanje činjenica koje predstavljaju povredu prava tržišnog natjecanja. Suprotno tomu, na poduzetniku koji se poziva na razlog obrane protiv utvrđenja takve povrede jest da podnese dokaz da se taj razlog obrane mora prihvatiti. Međutim, iako je, u skladu s tim načelima, teret dokazivanja na Komisiji odnosno predmetnom poduzetniku, činjenični elementi koje ističe jedna stranka mogu biti takve prirode da obvezuju drugu stranku da pruži objašnjenje ili opravdanje, u nedostatku kojeg je dopušteno zaključiti da su se poštovala pravila u području tereta dokazivanja (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2023., Royal Antwerp Football Club,C‑680/21, EU:C:2023:1010, t. 120. i navedenu sudsku praksu).

102

Ta se sudska praksa, koja se temelji na općim pravilima izvođenja dokaza, može primijeniti na situaciju u kojoj Komisija mora utvrditi svoju mjesnu nadležnost u pogledu postupanja koja su se dogodila izvan područja Unije ili EGP‑a.

103

U ovom slučaju, što se tiče, s jedne strane, prigovora koji se odnosi na točku 145. pobijane presude, treba istaknuti da je Opći sud u toj točki naveo da društvo Cargolux nije podnijelo nijedan element koji dokazuje da predmetne okolnosti nisu bile pogodne za silazno prebacivanje na otpremnike dodatnih troškova koji su proizašli iz jedinstvene i trajne povrede na dolaznim rutama. Najprije je u točkama 138. do 142. te presude utvrdio da iz različitih elemenata sporne odluke proizlazi da su stranke spornog zabranjenog sporazuma razumno mogle predvidjeti da je učinak jedinstvene i trajne povrede, u dijelu u kojem se ona odnosi na usluge prijevoza ulaznog tereta, povećanje cijene za usluge prijevoza tereta na dolaznim rutama.

104

Zatim je u točki 143. navedene presude istaknuo da se stoga postavlja pitanje jesu li inkriminirani prijevoznici mogli predvidjeti da će špediteri prebaciti takav dodatni trošak na vlastite klijente, odnosno otpremnike. U tom pogledu u točki 144. te presude utvrdio je da iz uvodnih izjava 14. i 70. sporne odluke proizlazi da za špeditere cijena usluga prijevoza tereta predstavlja ulazni element i da je riječ o varijabilnom trošku, čije povećanje u načelu ima učinak povećanja graničnog troška s obzirom na koji špediteri određuju vlastite cijene.

105

Iz toga slijedi da se, s obzirom na to da je Opći sud prethodno utvrdio da je Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala okolnosti koje je istaknuo u točkama 138. do 144. pobijane presude, ne može smatrati da je Opći sud utvrđenjem iz točke 145. pobijane presude neopravdano prebacio teret dokazivanja. Slijedom toga, prigovor koji se odnosi na tu točku 145. treba odbiti kao neosnovan.

106

S druge strane, kad je riječ o prigovoru koji se odnosi na točku 167. pobijane presude, treba istaknuti da je Opći sud u toj točki utvrdio da društvo Cargolux nije dokazalo pa čak ni navelo da se predvidljivim prebacivanjem dodatnog troška na otpremnike u EGP‑u narušava uobičajeno funkcioniranje tržišta ili da ono nije uobičajeno za to tržište.

107

Međutim, Opći sud to je utvrdio nakon što je u točkama 163. do 166. te presude, osobito u njezinoj točki 165., istaknuo da je u ovom slučaju intervencija špediterâ, za koju se moglo predvidjeti da će potpuno samostalno na otpremnike prenijeti dodatni trošak koji su morali platiti, sigurno pridonijela nastanku učinka na cijene uvezene robe, ali da ta intervencija nije, sama po sebi, mogla prekinuti uzročno‑posljedičnu vezu između spornog postupanja i navedenog učinka, niti je stoga taj učinak lišila neposrednosti.

108

U tim okolnostima, s obzirom na te elemente koji nisu osporeni u žalbi, i uzimajući u obzir ono što je navedeno u točki 101. ove presude, ne može se smatrati da je u toj točki 167. Opći sud neopravdano prebacio teret dokazivanja. Stoga je prigovor usmjeren protiv navedene točke 167. također neosnovan.

109

Prvi dio prvog žalbenog razloga, slijedom toga, treba odbiti kao neosnovan.

110

Društvo Cargolux tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je vlastitim obrazloženjem zamijenio Komisijino obrazloženje prilikom razmatranja njezine primjene kriterija kvalificiranih učinaka. Opći sud dao je vlastito obrazloženje oslanjajući se na čimbenike koje Komisija nije uzela u obzir i na razmatranja koja nisu dio onih razmatranja na koja se Komisija oslonila u spornoj odluci. Konkretno, u toj odluci nisu razmotreni sastavni elementi tog kriterija. Stoga se samo dvije uvodne izjave navedene odluke odnose na navedeni kriterij, dok je Opći sud tom kriteriju posvetio 69 točaka pobijane presude. Društvo Cargolux osobito upućuje na točku 165. pobijane presude, koja se odnosi na prebacivanje dodatnog troška na otpremnike u EGP‑u, dok se uvodna izjava 1045. sporne odluke odnosi samo na potrošače u EGP‑u. Slično tome, u točkama 155. do 161. te presude upućuje se na dijelove te odluke koji se ne odnose na primjenu istog kriterija. Nije relevantno to što je Opći sud odgovorio na argumente koje je iznijelo društvo Cargolux jer je dokazano da u spornoj odluci nije provedena analiza sastavnih elemenata kriterija kvalificiranih učinaka.

111

Komisija tvrdi da taj dio žalbenog razloga nije osnovan.

112

Točno je da iz sudske prakse proizlazi da se opseg nadzora zakonitosti predviđenog u članku 263. UFEU‑a proteže na sve elemente Komisijinih odluka u vezi s postupcima na temelju članaka 101. i 102. UFEU‑a nad kojima Opći sud provodi detaljan nadzor kako prava tako i činjenica u pogledu razloga koje je tužitelj istaknuo, te uzimajući u obzir sve elemente koje je tužitelj naveo. Međutim, sudovi Unije ne mogu u okviru tog nadzora nadomjestiti obrazloženje donositelja predmetnog akta svojim vlastitim obrazloženjem (presuda od 4. srpnja 2024., Westfälische Drahtindustrie i Pampus Industriebeteiligungen/Komisija, C‑70/23 P, EU:C:2024:580, t. 38. i navedena sudska praksa).

113

Opći sud stoga ne može vlastitim obrazloženjem popuniti praznine u obrazloženju pobijanog akta, na način da se njegova ocjena ne veže ni na jedno utvrđenje iz tog akta (presuda od 18. srpnja 2013., UEFA/Komisija,C‑201/11 P, EU:C:2013:519, t. 65. i navedena sudska praksa).

114

Međutim, kada se Opći sud ograničio na davanje odgovora na argumentaciju koja je pred njim iznesena i na pojašnjavanje obrazloženja pobijanog akta, ne može se smatrati da je on vlastitim obrazloženjem zamijenio obrazloženje donositelja tog akta (vidjeti u tom smislu presude od 12. lipnja 2014., Deltafina/Komisija,C‑578/11 P, EU:C:2014:1742 t. 56. i od 23. studenoga 2023., Ryanair/Komisija,C‑209/21 P, EU:C:2023:905, t. 49.).

115

U ovom je slučaju točno da Opći sud utvrđenje iz točke 165. pobijane presude nije temeljio na određenoj uvodnoj izjavi sporne odluke. Međutim, kao što to proizlazi iz cjelokupnog obrazloženja te presude namijenjenog ocjeni kriterija kvalificiranih učinaka i posebno iz točaka 111. i 127. navedene presude, prva rečenica uvodne izjave 1045. sporne odluke sadržavala je, makar sažeto, elemente koji su Općem sudu omogućili da provjeri je li Komisija utvrdila svoju izvanteritorijalnu nadležnost s obzirom na kriterij kvalificiranih učinaka. Naime, upravo su ti elementi, u vezi s drugim relevantnim uvodnim izjavama te odluke, navedenima u točkama 131., 132., 138. do 141., 144., 147., 155. do 157., 160. i 161. te presude, omogućili Općem sudu da provjeri je li Komisija doista utvrdila postojanje takvih učinaka. Osim toga, iz točaka 116. do 171. pobijane presude proizlazi da se Opći sud u tim točkama ograničio na davanje odgovora na argumentaciju koju mu je iznijelo društvo Cargolux i na pojašnjavanje obrazloženja sporne odluke, konkretnije, na izvođenje određenih zaključaka iz elemenata koji se nalaze u toj odluci.

116

Okolnost da se Komisija nije izričito pozvala na elemente istaknute u navedenim točkama, i posebno u točkama 155. do 161. pobijane presude, u dijelu te odluke koji se odnosi na utvrđivanje njezine mjesne nadležnosti, ne može dokazati postojanje nezakonite zamjene obrazloženja. Naime, sudska praksa navedena u točki 113. ove presude zahtijeva samo da se ocjena Općeg suda ograniči na utvrđenja iz akta koji podliježe njegovu nadzoru. Usto, kao što je to već utvrđeno u prethodnoj točki, prva rečenica uvodne izjave 1045. sporne odluke sadržavala je elemente koji su omogućili Općem sudu da provjeri je li Komisija doista utvrdila svoju mjesnu nadležnost s obzirom na kvalificirane učinke.

117

Prema tome, navodna zamjena obrazloženja nije utvrđena. Slijedom toga, peti dio prvog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

118

Društvo Cargolux tvrdi da je Opći sud povrijedio njegova prava obrane time što je zakonitost sporne odluke ocijenio na temelju argumenata i analize koji su prvi put izneseni pred njim. U tom pogledu, zamjena obrazloženja koju je proveo kako bi ocijenio kriterij kvalificiranih učinaka oduzela bi pravo društvu Cargolux da se očituje o primjeni tog kriterija tijekom upravnog postupka, protivno sudskoj praksi prema kojoj poduzetnik o kojem je riječ mora imati mogućnost izraziti svoje stajalište o istinitosti i relevantnosti navodnih činjenica i okolnosti kao i dokumenata koje je Komisija upotrijebila u prilog svojim tvrdnjama. Iako je točno da je društvo Cargolux tijekom upravnog postupka pred Komisijom moglo utvrditi problematiku koju se razmatralo u pobijanoj presudi, to ne mijenja činjenicu da se Opći sud oslonio na novu analizu i argumente koji se odnose na kriterij kvalificiranih učinaka, a koji se ne nalaze u Komisijinu upravnom spisu.

119

Komisija odgovara da ovaj dio žalbenog razloga nije osnovan.

120

Ovaj dio žalbenog razloga temelji se na pretpostavci da je Opći sud, prilikom ocjenjivanja je li Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala da je u ovom predmetu kriterij kvalificiranih učinaka ispunjen, neopravdano zamijenio obrazloženje iz sporne odluke vlastitim obrazloženjem. No, iz analize petog dijela ovog žalbenog razloga proizlazi da ta pretpostavka nije osnovana.

121

Slijedom navedenog, šesti dio prvog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

122

Društvo Cargolux tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točkama 174., 176. i 177. pobijane presude smatrao da je Komisija mogla valjano utvrditi svoju nadležnost na dolaznim rutama za primjenu članka 101. UFEU‑a na temelju jedinstvene i trajne prirode povrede u cjelini.

123

Kao prvo, Opći sud pomiješao je pojam „jedinstvene i trajne povrede”, s jedne strane, te utvrđivanje nadležnosti Komisije, s druge strane. Taj pojam, kojem se nastoji smanjiti teret dokazivanja koji je na Komisiji, ne može proširiti njezinu nadležnost za primjenu članka 101. UFEU‑a, osim ako joj se ne prizna neograničena nadležnost za odlučivanje o svakom postupanju koje se odvija izvan EGP‑a, a koje je navodno dio jedinstvene i trajne povrede, pri čemu samo određeni elementi proizvode učinke unutar EGP‑a.

124

Kao drugo, pojam „jedinstvene i trajne povrede” podrazumijeva da svaki bitan aspekt te povrede sam po sebi predstavlja povredu. Prema tome, Komisija se na tu povredu ne može osloniti kako bi proširila svoju nadležnost na postupanje koje se odnosi na dolazne rute čiji cilj ili učinak nije bio ograničavanje tržišnog natjecanja unutar EGP‑a.

125

Kao treće, Opći sud zanemario je činjenicu da se predmet u kojem je donesena presuda od 6. rujna 2017., Intel/Komisija (C‑413/14 P, EU:C:2017:632), odnosio na činjenične okolnosti koje nisu povezane s okolnostima predmeta spora.

126

Kao četvrto, točka 177. pobijane presude pogrešna je jer je Opći sud u njoj smatrao da je Komisija u uvodnoj izjavi 1046. sporne odluke ispitala učinke povrede u cjelini, iako ta uvodna izjava ne sadržava nikakvo razmatranje u tom smislu.

127

Suprotno onomu što tvrdi Komisija, društvo Cargolux je doista osporavalo uvodnu izjavu 1046. sporne odluke u svojoj tužbi u prvostupanjskom postupku, kao što to izričito proizlazi iz tužbe pred Općim sudom. Usto, ta uvodna izjava 1046. bila je obuhvaćena odjeljkom 5.3.2. te tužbe. Štoviše, Opći sud je, ne na temelju sporne odluke, nego na temelju Komisijinih odgovora na pitanja Općeg suda, utvrdio da navedena uvodna izjava 1046. predstavlja jedan od razloga na temelju kojih je Komisija smatrala da je kriterij kvalificiranih učinaka ispunjen.

128

Komisija tvrdi da je taj dio nedopušten jer društvo Cargolux nije osporavalo uvodnu izjavu 1046. sporne odluke pred Općim sudom. U svakom slučaju, taj dio nije osnovan.

129

Dovoljno je istaknuti da je svojim šestim tužbenim razlogom za poništenje pred Općim sudom društvo Cargolux samo osporavalo Komisijinu nadležnost za primjenu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u na sporno postupanje s obzirom na to da se odnosi na usluge prijevoza ulaznog tereta. U tom je pogledu Opći sud u točki 171. pobijane presude zaključio da je Komisija osnovano utvrdila da je kriterij kvalificiranih učinaka ispunjen s obzirom na usklađivanje, razmatrano zasebno, usluga prijevoza ulaznog tereta, na način da je utvrđena Komisijina nadležnost za primjenu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u na sporno postupanje, u dijelu u kojem se osporava. Iz toga slijedi da je bilo suvišno da Opći sud u točkama 172. do 182. pobijane presude razmatra je li Komisija, u svrhu utvrđenja svoje nadležnosti za primjenu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u na sporno postupanje, u uvodnoj izjavi 1046. sporne odluke također osnovano utvrdila da je kriterij kvalificiranih učinaka ispunjen s obzirom na učinke jedinstvene i trajne povrede u cjelini.

130

Usto, kao što to proizlazi iz analize prvog, drugog i četvrtog do šestog dijela ovog žalbenog razloga, Opći sud nije počinio pogreške koje se tiču prava ili navodnu zamjenu obrazloženja time što je u točki 171. pobijane presude presudio u tom smislu.

131

U tim okolnostima treba utvrditi da se treći dio ovog žalbenog razloga odnosi na sporedne razloge pobijane presude.

132

Slijedom toga, treći dio prvog žalbenog razloga u svakom slučaju treba odbaciti kao bespredmetan, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 92. ove presude.

133

Iz prethodno navedenog proizlazi da prvi žalbeni razlog treba odbaciti kao djelomično nedopušten te odbiti kao djelomično bespredmetan i kao djelomično neosnovan.

134

Drugi žalbeni razlog društva Cargolux sastoji se od dvaju dijelova. Prvim dijelom, žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava i povrijedio njegova prava obrane time što je zaključio da je Komisija u dovoljnoj mjeri analizirala gospodarski i pravni kontekst spornog zabranjenog sporazuma. U drugom dijelu tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava i povrijedio njegova prava obrane time što je zaključio da je ocjena isključivo nužnog gospodarskog i pravnog konteksta, koju je provela Komisija, bila dostatna kako bi se predmetno postupanje kvalificiralo kao povreda s obzirom na cilj.

135

S jedne strane, društvo Cargolux tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točkama 303. do 305. pobijane presude smatrao da se Komisija mogla ograničiti na ispitivanje relevantnog gospodarskog i pravnog konteksta samo u okviru „onoga što je krajnje nužno” s obzirom na to da je smatrala da je predmetno postupanje slično horizontalnom zabranjenom sporazumu o određivanju cijena te da je, usto, taj opseg ispitivanja dostatan. Samo tri stranice sporne odluke namijenjene su kvalifikaciji spornog zabranjenog sporazuma kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Usto, te stranice ne sadržavaju nikakvu analizu gospodarskog i pravnog konteksta tržišta, kao što je to već navedeno u tužbi pred Općim sudom.

136

Opći sud također je pogrešno smatrao da je, u točki 305. pobijane presude, navedeni stupanj ispitivanja bio ispunjen samo s obzirom na Komisijina objašnjenja prema kojima je cijena bila glavni instrument tržišnog natjecanja, cilj praksi o kojima je riječ bio je uklanjanje neizvjesnosti u pogledu određivanja cijena na tržištu, kao i osiguravanje održavanja tržišne discipline, pri čemu su povećanja bila u cijelosti primijenjena. Suprotno tomu, u svojoj prethodnoj praksi odlučivanja Komisijina analiza bila je detaljnije razrađena, i to i u slučajevima kada je ispitivanje bilo ograničeno na ono što je bilo krajnje nužno.

137

Suprotno onomu što je Opći sud naveo u točki 309. pobijane presude, društvo Cargolux ne poziva se na prethodnu praksu Komisije kako bi dokazalo da je Komisija trebala ispuniti stroži standard zahtjeva, nego kako bi dokazalo da je razlika u pristupima koje je Komisija primjenjivala kako bi provela „ispitivanje koje je krajnje nužno” toliko značajna da Komisija svoju prethodnu praksu nije koristila ni kao smjernicu. Komisija je neopravdano izostavila brojne relevantne čimbenike iz svojeg navodnog ispitivanja gospodarskog i pravnog konteksta činjenica u ovom predmetu, među kojima su priroda usluga zračnog prijevoza tereta i stvarni uvjeti funkcioniranja i strukture tržišta zračnog prijevoza tereta, njegova složenost i snaga špeditera. Time je Opći sud također propustio uzeti u obzir činjenicu da pojam ograničenja tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj” treba restriktivno tumačiti.

138

S druge strane, time što je utvrdio postojanje povrede s obzirom na cilj a da pritom nije pravilno uzeo u obzir argumente koje je društvo Cargolux iznijelo u svojoj tužbi u okviru ocjene gospodarskog i pravnog konteksta ovog predmeta, Opći sud povrijedio je prava obrane tog društva time što mu je uskratio detaljnu i kontradiktornu raspravu o gospodarskom i pravnom kontekstu njegova postupanja.

139

Komisija smatra da taj dio treba odbiti.

140

Kao prvo, treba podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, kako bi se procijenilo sadržava li neki sporazum među poduzetnicima ili odluka udruženja poduzetnika dovoljan stupanj štetnosti da se treba smatrati ograničenjem tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj“ u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, valja uzeti u obzir sadržaj njegovih odredbi, ciljeve koje želi postići te gospodarski i pravni kontekst u koji je smješten. U okviru procjene tog konteksta treba također uzeti u obzir prirodu obuhvaćene robe i usluga, kao i stvarne uvjete funkcioniranja i strukture tržišta o kojima je riječ (presude od 11. rujna 2014., CB/Komisija,C‑67/13 P, EU:C:2014:2204,, t. 53. i od 21. prosinca 2023., European Superleague Company,C‑333/21, EU:C:2023:1011, t. 165. i 166.).

141

Međutim, Sud je već utvrdio da se, kad je riječ o sporazumima ili tajnim djelovanjima koji predstavljaju osobito teške povrede tržišnog natjecanja, analiza ekonomskog i pravnog konteksta takve prakse može ograničiti samo na ono što je nužno kako bi se utvrdilo postojanje ograničavanja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj (vidjeti u tom smislu presude od 20. siječnja 2016., Toshiba Corporation/Komisija,C‑373/14 P, EU:C:2016:26, t. 28. i 29. i navedenu sudsku praksu, i presudu od 26. listopada 2023., EDP – Energias de Portugal i dr., C‑331/21, EU:C:2023:812, t. 100. do 102.).

142

Među tim vrstama sporazuma ili tajnih djelovanja nalaze se horizontalni sporazumi o određivanju cijena (vidjeti u tom smislu presude od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens,C‑441/11 P, EU:C:2012:778, t. 82. i od 21. prosinca 2023., European Superleague Company,C‑333/21, EU:C:2023:1011 t. 163.), horizontalni zabranjeni sporazumi kojima se predviđa određivanje cijena koji su uostalom obuhvaćeni kategorijom sporazuma koji su izričito zabranjeni člankom 101. stavkom 1. točkom (a) UFEU‑a.

143

Opći sud je, u biti, u točkama 300. i 302. pobijane presude podsjetio na sudsku praksu navedenu u točkama 140. do 142. ove presude. Usto, u točki 303. te presude Opći sud je istaknuo da je u uvodnim izjavama 908., 909., 1199. i 1208. sporne odluke Komisija smatrala da je sporno postupanje slično horizontalnom zabranjenom sporazumu o određivanju cijena, iako se ne odnosi na ukupnu konačnu cijenu predmetnih usluga. Iz toga je u točki 304. navedene presude zaključio da je Komisija u svojem odgovoru na tužbu pravilno tvrdila da se ispitivanje relevantnog gospodarskog i pravnog konteksta može ograničiti samo na ono što je krajnje nužno kako bi se sporni sporazumi i prakse kvalificirali kao ograničenje tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj”.

144

Stoga je Opći sud, u skladu sa sudskom praksom Suda, utvrdio da se, s obzirom na to da Komisija smatra da je predmetno postupanje povezano s horizontalnim zabranjenim sporazumom o određivanju cijena, Komisijina analiza gospodarskog i pravnog konteksta u koji je smješteno postupanje može ograničiti samo na ono što je krajnje nužno kako bi se utvrdilo postojanje ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

145

Kao drugo, kad je riječ o konkretnoj argumentaciji društva Cargolux koja se odnosi na točku 305. pobijane presude, točno je da je Opći sud utvrdio da ispitivanje relevantnog gospodarskog i pravnog konteksta, koje je Komisija provela u spornoj odluci, ispunjava taj zahtjev. U tom je pogledu istaknuo da je Komisija u uvodnim izjavama 909. i 916. te odluke objasnila da je cijena glavni instrument tržišnog natjecanja, da su sporni sporazumi i djelovanja imali za cilj ukloniti neizvjesnost u području određivanja cijena na tržištu prijevoza tereta i time osigurati održavanje discipline na tržištu te da se povećanja koja proizlaze iz indeksa goriva primjenjuju u cijelosti i na usklađeni način.

146

Međutim, u toj je točki 305. Opći sud također utvrdio da se ta analiza temeljila, među ostalim, na odjeljku 4. sporne odluke u kojem su posebno opisana osnovna načela i struktura spornog zabranjenog sporazuma, a navedena se analiza trebala tumačiti i s obzirom na opis sektora prijevoza tereta i primjenjivih načina određivanja cijena, za koje je samo društvo Cargolux priznalo da je provedena u odjeljku 2.1. te odluke.

147

Stoga se Opći sud u točki 305. pobijane presude nije ograničio samo na utvrđenje koje je društvo Cargolux iznijelo u točki 136. ove presude. Naime, dopunio ga je upućivanjem na druge relevantne elemente koje je Komisija iznijela u spornoj odluci, odnosno, kao što je to navedeno u toj točki 305., na osnovna načela i strukturu spornog zabranjenog sporazuma kao i opis sektora prijevoza tereta te načina određivanja cijena koji se primjenjuju u tom sektoru, a koji su uostalom, uzimajući u obzir sudsku praksu navedenu u točki 140. ove presude, relevantni elementi za ocjenu predstavlja li određeno postupanje ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

148

Stoga se kritika koju društvo Cargolux ističe protiv navedene točke 305. temelji na nepotpunom tumačenju pobijane presude.

149

U tom pogledu društvo Cargolux ne može izvesti koristan argument iz prijašnje prakse odlučivanja Komisije, čak i ako se, kao što to tvrdi u ovoj žalbi, na tu praksu poziva samo kako bi dokazalo da je Opći sud pogrešno propustio sankcionirati Komisiju jer je neopravdano izostavila brojne relevantne čimbenike iz analize koju je bila dužna provesti. Naime, kao što je na to Opći sud pravilno podsjetio u točki 309. pobijane presude, prijašnja Komisijina praksa odlučivanja ima isključivo indikativan značaj (vidjeti u tom smislu presudu od 13. srpnja 2023., Komisija/CK Telecoms UK Investments,C‑376/20 P, EU:C:2023:561, t. 164. i navedenu sudsku praksu).

150

Kao treće, kad je riječ o argumentaciji iznesenoj u točki 138. ove presude, treba istaknuti da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da žalbeni razlog koji se temelji na izostanku odgovora Općeg suda na argumente iz prvostupanjskog postupka u biti predstavlja pozivanje na povredu obveze obrazlaganja koja proizlazi iz članka 36. Statuta Suda Europske unije, primjenjivog na Opći sud na temelju njegova članka 53. stavka 1. i članka 117. Poslovnika Općeg suda (presuda od 28. rujna 2023., Changmao Biochemical Engineering/Komisija,C‑123/21 P, EU:C:2023:708, t. 185. i navedena sudska praksa). U tim okolnostima, u dijelu u kojem društvo Cargolux tvrdi da Opći sud nije pravilno uzeo u obzir argumente koje mu je to društvo iznijelo u okviru ocjene gospodarskog i pravnog konteksta ovog predmeta, ono mu zapravo prigovara, pod izlikom navodne povrede prava obrane, da je povrijedio svoju obvezu obrazlaganja.

151

Treba podsjetiti na to da obveza obrazlaganja koju Opći sud ima na temelju članka 36. Statuta Suda Europske unije u vezi s njegovim člankom 53. prvim stavkom nalaže Općem sudu da jasno i nedvosmisleno iznese svoje zaključke kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima donošenja odluke, a Sudu da izvrši svoj sudski nadzor (presude od 11. travnja 2013., Mindo/Komisija,C‑652/11 P, EU:C:2013:229, t. 29. i od 26. rujna 2024., Covestro Deutschland i Njemačka/Komisija, C‑790/21 P i C‑791/21 P, EU:C:2024:792, t. 113. i navedena sudska praksa).

152

Međutim, tom se obvezom Općem sudu ne nalaže da pruži obrazloženje kojim bi se, iscrpno i pojedinačno, osvrnuo na sve tvrdnje koje su iznijele stranke u sporu. Obrazloženje stoga može biti implicitno pod uvjetom da se njime zainteresiranim osobama omogućava da saznaju razloge na kojima je Opći sud utemeljio odluku, a Sudu da raspolaže s dovoljno elemenata za obavljanje nadzora u okviru žalbenog postupka (presude od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, EU:C:2004:6, t. 372., i od 26. rujna 2024., Covestro Deutschland i Njemačka/Komisija, C‑790/21 P i C‑791/21 P, EU:C:2024:792, t. 114. i navedena sudska praksa).

153

Također valja podsjetiti na to da navedena obveza obrazlaganja predstavlja bitan postupovni zahtjev koji se mora razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja, koje se odnosi na materijalnu zakonitost spornog akta (presude od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, EU:C:1998:154, t. 67. i od 4. listopada 2024., UPL Europe i Indofil Industries (Netherlands)/Komisija, C‑262/23 P, EU:C:2024:862, t. 134. i navedena sudska praksa).

154

U ovom je slučaju Opći sud u točkama 293. do 304. pobijane presude iznio pravne i činjenične razloge zbog kojih je zaključio da je Komisija pravilno smatrala da može ograničiti ispitivanje relevantnog gospodarskog i pravnog konteksta samo na ono što je krajnje nužno kako bi se sporni sporazumi i djelovanja kvalificirali kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Usto, u točkama 305. do 310. te presude iznio je razloge zbog kojih je smatrao da je, suprotno onomu što je društvo Cargolux tvrdilo u postupku pred tim sudom, ispitivanje relevantnog gospodarskog i pravnog konteksta koji je Komisija provela u spornoj odluci ispunjavalo te zahtjeve. U točki 306. navedene presude također je odbio argument koji je društvo Cargolux temeljilo na mogućem učinku prebacivanja tereta, kao i na njegov argument, iz točke 309. te presude, koji se temelji na prijašnjoj Komisijinoj praksi odlučivanja. Naposljetku, u točki 310. te presude odbio je njegov argument kojim je osporavao kvalifikaciju spornog postupanja kao „zabranjenog sporazuma”.

155

Uzimajući u obzir sudsku praksu navedenu u točkama 151. i 152. ove presude, ne može se stoga smatrati da je Opći sud time povrijedio svoju obvezu obrazlaganja pobijane presude kada je odbio argumentaciju društva Cargolux kojom se nastojalo dokazati da je Komisija počinila pogrešku time što je predmetno postupanje kvalificirala kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj a da prethodno nije ocijenila relevantni gospodarski i pravni kontekst.

156

Stoga, argumentaciju iznesenu u točki 138. ove presude u tom dijelu treba odbiti kao neosnovanu.

157

Osim toga, u dijelu u kojem društvo Cargolux tom argumentacijom želi istaknuti da je Opći sud pogrešno zaključio da je Komisija osnovano smatrala da predmetno postupanje predstavlja ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, tom se argumentacijom ne može dokazati da je Opći sud povrijedio svoju obvezu obrazlaganja, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 153. ove presude, već se ona odnosi na osnovanost analize koju je proveo Opći sud. Međutim, društvo Cargolux osporava osnovanost te analize u drugom dijelu ovog žalbenog razloga, tako da će se ta argumentacija stoga u tom smislu razmotriti s tim drugim dijelom žalbenog razloga.

158

S obzirom na prethodna razmatranja, prvi dio drugog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

159

Društvo Cargolux tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava i povrijedio njegova prava obrane time što je zaključio da je krajnje nužna ocjena gospodarskog i pravnog konteksta koju je provela Komisija dovoljna kako bi se predmetno postupanje kvalificiralo kao povreda s obzirom na cilj a da pritom nije uzeo u obzir elemente koji su svojstveni tom kontekstu, odnosno čak i bez razmatranja dokaza kojima se postojanje tih elemenata dokazuje.

160

S jedne strane, predmetno postupanje ne može se valjano smatrati povredom s obzirom na cilj jer ono nije moglo izravno ili neizravno ograničiti tržišno natjecanje na tržištu zračnog prijevoza tereta. Kao što je navedeno u tužbi pred Općim sudom, klijenti bi svoje odluke o kupnji donosili na temelju ukupne cijene koja im se trebala zaračunati. Nadalje, povećanje dodatnih naknada moglo bi biti neutralizirano tržišnim natjecanjem u pogledu osnovnih cijena, s obzirom na to da postupanje u pogledu dodatnih naknada nije podrazumijevalo određivanje prodajnih cijena za klijente niti smanjenje ili uklanjanje tržišnog natjecanja u cijenama. Točke 298. i 299. pobijane presude stoga su pogrešne jer je Opći sud u njima pogrešno zanemario čimbenike koji imaju ključnu ulogu u gospodarskom i pravnom kontekstu predmeta na koje se te točke odnose, a koje je Komisija uzela u obzir pri utvrđivanju povrede s obzirom na cilj u tim predmetima, dok su takvi čimbenici u ovom predmetu izostali.

161

Usto, predmetno postupanje nije moglo neizravno ograničiti tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu, s obzirom na to da su cijene na tržištu zračnog prijevoza tereta bile u velikoj mjeri netransparentne te su dotične stranke tijekom 2005. raspolagale udjelom od svega 34 % svjetskog tržišta zračnog prijevoza tereta, koje je uostalom vrlo rascjepkano. Prema tome, čak i kad bi se njihovo usklađivanje dokazalo, nije vjerojatno da bi ono moglo osjetno narušiti tržišno natjecanje.

162

S druge strane, odbijanje plaćanja provizije također se ne može valjano smatrati povredom s obzirom na cilj. Kao što je također navedeno u tužbi pred Općim sudom, Komisija nije pravilno uzela u obzir poseban pravni kontekst u kojem su stranke raspravljale o provizijama na dodatne naknade. Riječ je o legitimnoj reakciji na postupke špeditera, što isključuje mogućnost da se odbijanje plaćanja provizije valjano može smatrati povredom s obzirom na cilj. U točki 485. pobijane presude Opći sud se međutim složio s uvodnim izjavama 675. do 702. sporne odluke a da pritom nije uzeo u obzir spor sa špediterima niti prijetnje koje su prethodile raspravama između prijevoznika i špeditera.

163

Usto, u točkama 487. do 490. pobijane presude, pogrešno je protumačio argumente društva Cargolux. Naime, to društvo nije tvrdilo da je ovlašteno održavati kontakte s drugim prijevoznicima u pogledu odbijanja plaćanja provizije zbog nezakonitog postupanja špeditera, već je tvrdilo da Komisija nije primijenila ispravan pravni kriterij kako bi utvrdila postojanje povrede s obzirom na cilj niti je poštovala njezina prava obrane time što nije razmotrila njezine argumente koji se odnose na pravni i gospodarski kontekst tog odbijanja.

164

Komisija odgovara da je taj drugi dio žalbenog razloga djelomično nedopušten i djelomično neosnovan.

165

U skladu s člankom 256. stavkom 1. drugim podstavkom UFEU‑a i člankom 58. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, žalba je ograničena na pitanja prava.

166

Stoga, kad Opći sud utvrdi ili ocijeni činjenice, Sud je isključivo nadležan za ispitivanje, na temelju članka 256. UFEU‑a, njihove pravne kvalifikacije i iz toga izvedenih pravnih posljedica (vidjeti u tom smislu presude od 28. svibnja 1998., Deere/Komisija,C‑7/95 P, EU:C:1998:256, t. 21. i od 11. siječnja 2024., Planistat Europe i Charlot/Komisija, C‑363/22 P, EU:C:2024:20, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

167

Suprotno tomu, kao što je to već navedeno u točki 96. ove presude, Opći sud jedini je nadležan za utvrđivanje i ocjenu relevantnih činjenica kao i za ocjenu dokaza. Ocjena tih činjenica i dokaza, osim u slučaju njihova iskrivljavanja, nije pravno pitanje koje podliježe nadzoru Suda u žalbenom postupku.

168

Kao prvo, u ovom slučaju treba utvrditi da kvalifikacija spornog zabranjenog sporazuma kao povrede s obzirom na cilj predstavlja pravnu kvalifikaciju činjenica. Međutim, s jedne strane, kao što to proizlazi iz argumentacije iznesene u točkama 160. i 163. ove presude, društvo Cargolux, pod izlikom pogreške u pravnoj kvalifikaciji činjenica, u biti želi da Sud provede novu ocjenu činjenica i dokaza koji su već podneseni Općem sudu a pritom se ne poziva na to da ih je Opći sud iskrivio. Naime, društvo Cargolux navodi kako po njegovu mišljenju funkcionira tržište usluga zračnog prijevoza tereta i da je učinak koji je predmetno postupanje imalo na cijenu tih usluga ograničen. U tom pogledu, tu argumentaciju stoga treba odbaciti kao nedopuštenu, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 96. ove presude.

169

S druge strane, u dijelu u kojem društvo Cargolux tom argumentacijom tvrdi da je Opći sud u točkama 298. i 299. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava time što je na temelju sudske prakse koja je u biti irelevantna smatrao da se postupanje kojim se utvrđuje samo dio cijene proizvoda ili usluge o kojem je riječ može kvalificirati kao horizontalni zabranjeni sporazum o određivanju cijena, dovoljno je istaknuti da se ta argumentacija temelji na pretpostavci prema kojoj sporazum između konkurenata koji se sastoji od utvrđivanja samo dijela predmetne cijene ili usluge ne može biti obuhvaćen pojmom ograničenja tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj” u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a.

170

Točno je da je u tom pogledu Sud utvrdio da pojam ograničenja tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj” treba tumačiti restriktivno i da se može primijeniti samo na određene vrste usklađenog djelovanja između poduzetnika koje pokazuju takav stupanj štetnosti za tržišno natjecanje da se može smatrati da razmatranje njihovih učinaka nije potrebno. Ta sudska praksa proizlazi iz činjenice da se određeni oblici koordinacije između poduzetnika mogu smatrati po svojoj prirodi štetnima za dobro funkcioniranje uobičajenog tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presudu od 27. lipnja 2024., Komisija/KRKA,C‑151/19 P, EU:C:2024:546, t. 63. i navedenu sudsku praksu).

171

U tom je smislu utvrđeno da se za određena koluzivna ponašanja, poput onih koja vode do toga da karteli horizontalno određuju cijene, može smatrati da po svojoj prirodi mogu imati negativne učinke osobito na cijenu, količinu ili kvalitetu proizvoda i usluga tako da bi se moglo smatrati nepotrebnim, u svrhu primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a, dokazivati da imaju konkretne učinke na tržište (presuda od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 115. i navedena sudska praksa). Naime, takva postupanja uzrokuju smanjenje proizvodnje i povećanje cijena, koje dovodi do loše raspodjele sredstava osobito na štetu potrošača (presuda od 21. prosinca 2023., European Superleague Company,C‑333/21, EU:C:2023:1011, t. 163.).

172

Odlučujući pravni kriterij za ocjenu toga predstavlja li sporazum ograničavanje tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj” u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, jest utvrđenje da takav sporazum ili praksa po svojem obliku pokazuju dovoljan stupanj štetnosti za tržišno natjecanje, zbog čega nije potrebno razmatrati njegove učinke (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2023., European Superleague Company,C‑333/21, EU:C:2023:1011, t. 162.), pri čemu to utvrđenje treba biti provedeno s obzirom na elemente navedene u točki 140. ove presude.

173

Iz toga slijedi da sama okolnost da se predmetno koluzivno ponašanje odnosi samo na dio cijene proizvoda ili usluge o kojem je riječ ni na koji način ne može dokazati da to postupanje ne predstavlja neki oblik usklađivanja koji se, po samoj svojoj prirodi, treba smatrati štetnim za funkcioniranje uobičajenog tržišnog natjecanja. Naprotiv, takvo postupanje zbog same svoje prirode uzrokuje povećanje cijena, koje dovodi do loše raspodjele sredstava osobito na štetu potrošača.

174

Slijedom toga, argumentacija koja se odnosi na točke 298. i 299. pobijane presude temelji se na pogrešnoj pretpostavci, tako da je treba odbiti kao neosnovanu.

175

Kao drugo, kad je riječ o kvalifikaciji odbijanja plaćanja provizije kao povrede s obzirom na cilj, treba istaknuti da argumentacijom iznesenom u točkama 162. i 163. ove presude, društvo Cargolux osporava ocjenu Općeg suda o protutržišnoj prirodi kontakata u kojima je sudjelovao u pogledu odbijanja plaćanja provizije, kako je navedeno u točkama 483. do 491. pobijane presude.

176

Međutim, u točki 485. pobijane presude Opći sud samo je naveo ono što proizlazi iz uvodnih izjava 675. do 702. sporne odluke, na čije se iskrivljavanje od strane Općeg suda društvo Cargolux ni ne poziva. Kritiku koja se odnosi na tu točku 485. stoga treba odbaciti kao nedopuštenu, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 96. ove presude.

177

Kad je riječ o točkama 487. do 490. pobijane presude, Opći sud je u njima u biti naveo da društvo Cargolux tvrdi da odbijanje plaćanja provizije predstavlja legitiman odgovor na navodno nezakonito postupanje špeditera, ali da iz sudske prakse navedene u tim točkama 487. i 488. proizlazi da se društvo Cargolux ne može pozvati na navodno protutržišno postupanje špeditera kako bi osporilo da su kontakti povezani s odbijanjem plaćanja provizije, a u koje je to društvo bilo uključeno, bili protutržišne prirode.

178

Međutim, Opći sud je u navedenoj točki 488. pravilno napomenuo da je na javnim tijelima, a ne na privatnim poduzetnicima, da osiguraju poštovanje zakonskih odredbi, pri čemu je ta napomena u skladu sa sudskom praksom Suda (vidjeti u tom smislu presudu od 25. ožujka 2021., Lundbeck/Komisija,C‑591/16 P, EU:C:2021:243, t. 126. i navedenu sudsku praksu).

179

Iz toga slijedi da Opći sud, u biti, nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je smatrao da ta okolnost, koja se odnosi na kontekst u koji je smješteno sporno postupanje, čak i pod pretpostavkom da je utvrđena, ni u kojem slučaju ne može opravdati povredu članka 101. UFEU‑a, a još manje koluzivnu praksu za koju je utvrđeno, kao što je to učinio u točkama 293. do 311. pobijane presude, da ima dovoljan stupanj štetnosti za tržišno natjecanje kako bi se kvalificirala kao „ograničenje s obzirom na cilj”.

180

Argumentacija iznesena u točki 163. ove presude stoga je neosnovana.

181

Stoga valja odbiti drugi dio drugog žalbenog razloga kao djelomično nedopušten i kao djelomično neosnovan. Iz toga proizlazi da taj drugi žalbeni razlog valja odbiti.

182

Treći žalbeni razlog društva Cargolux sadržava dva dijela. Prvim, to društvo tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je pogrešno naveo pravni kriterij na temelju kojeg se može utvrditi postojanje jedinstvene i trajne povrede. Drugim, to društvo tvrdi da je Opći sud pogrešno potvrdio Komisijin zaključak kojim se utvrđuje njegova odgovornost za jedinstvenu i trajnu povredu u cjelini.

183

Društvo Cargolux tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je pogrešno naveo pravni kriterij za utvrđivanje jedinstvene i trajne povrede. U točkama 322. do 324. i 335. pobijane presude Opći je sud naveo da za utvrđivanje takve povrede mora postojati sveobuhvatan plan kojim se nastoji postići zajednički cilj, namjerni doprinos jedne stranke tom planu te znanje te stranke, dokazano ili pretpostavljeno, o protupravnim postupanjima ostalih sudionika u kojima nije izravno sudjelovao. Zatim je u točki 325. te presude razmotrio pojam „komplementarnost”. Međutim, u točkama 325. do 327. te presude smatrao je da, iako komplementarnost može predstavljati objektivnu indiciju koja potvrđuje postojanje sveobuhvatnog plana koji se odnosi na ostvarenje protutržišnog cilja, za utvrđivanje postojanja jedinstvene i trajne povrede nije potrebno provjeriti jesu li različita postupanja komplementarno povezana. Takva je tvrdnja protivna opsežnoj sudskoj praksi Općeg suda koju je Sud implicitno potvrdio u presudi od 18. ožujka 2021., Pometon/Komisija (C‑440/19 P, EU:C:2021:214). Iz Komisijine prakse odlučivanja također proizlazi da je primijenila taj kriterij, koji je uostalom primijenjen u uvodnoj izjavi 879. sporne odluke.

184

U tom kontekstu društvo Cargolux napominje da točke 107. i 108. presude od 16. lipnja 2022., Toshiba Samsung Storage Technology i Toshiba Samsung Storage Technology Korea/Komisija (C‑700/19 P, EU:C:2022:484), previše široko tumače taj pojam „jedinstvene i trajne povrede” u pogledu postupanja koja nisu međusobno povezana, pri čemu se znatno smanjuje teret koji snosi Komisija. Međutim, trebalo bi izbjegavati takvu pogrešku.

185

Komisija odgovara da ovaj dio žalbenog razloga nije osnovan.

186

Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da povreda članka 101. stavka 1. UFEU‑a može biti posljedica ne samo izdvojenog djela, nego također niza djela ili čak trajnog postupanja, iako jedan ili više elemenata tog niza djela ili tog trajnog postupanja može isto tako sâm po sebi i zasebno predstavljati povredu te odredbe. Stoga, ako različita djela čine „sveobuhvatni plan” jer njihov istovjetni cilj narušava tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu, Komisija može pripisati odgovornost za ta postupanja na temelju sudjelovanja u čitavoj povredi (vidjeti u tom smislu presude od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens,C‑441/11 P, EU:C:2012:778, t. 41. i navedenu sudsku praksu te od 27. lipnja 2024., Servier i dr./Komisija, C‑201/19 P, EU:C:2024:552, t. 240.).

187

Poduzetnik koji je sudjelovao u takvoj jedinstvenoj i trajnoj povredi vlastitim ponašanjem, koje je obuhvaćeno pojmom „sporazuma” ili „usklađenog djelovanja” s protutržišnim ciljem u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, i kojim se namjeravalo pridonijeti ostvarivanju povrede u cjelini, stoga može se također smatrati odgovornim za ponašanje drugih poduzetnika u okviru iste povrede tijekom čitavog razdoblja svojeg sudjelovanja u navedenoj povredi (vidjeti u tom smislu presude od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens,C‑441/11 P, EU:C:2012:778, t. 42. i navedenu sudsku praksu te od 27. lipnja 2024., Servier i dr./Komisija, C‑201/19 P, EU:C:2024:552, t. 241.).

188

U tom pogledu treba podsjetiti na to da radi kvalifikacije različitih postupanja kao jedinstvene i trajne povrede nije potrebno provjeravati dopunjuju li se ona međusobno, u smislu da je svrha svakog od njih suočavanje s jednom ili više posljedica uobičajenog odvijanja tržišnog natjecanja, kao ni doprinose li ona svojim međudjelovanjem postizanju niza protutržišnih učinaka koje njihovi autori žele postići u okviru sveobuhvatnog plana koji ima jedinstveni cilj. Nasuprot tomu, pretpostavka koja se odnosi na pojam „jedinstvenog cilja” podrazumijeva obvezu provjere toga sadržava li povreda elemente drukčijih postupanja koji mogu upućivati na to da stvarno ostvarena postupanja drugih uključenih poduzetnika nemaju isti cilj ili isti protutržišni učinak i stoga nisu dio „sveobuhvatnog plana” zbog svojeg istovjetnog cilja kojim se narušava tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu (presude od 26. siječnja 2017., Villeroy & Boch/Komisija, C‑644/13 P, EU:C:2017:59, t. 50. i navedena sudska praksa, te od 27. lipnja 2024., Servier i dr./Komisija, C‑201/19 P, EU:C:2024:552, t. 242.).

189

Stoga Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točkama 325. i 326. pobijane presude u biti smatrao da, kako bi se različita postupanja kvalificirala kao jedinstvena i trajna povreda, nije potrebno provjeravati dopunjuju li se ona međusobno, u smislu sudske prakse navedene u prethodnoj točki, te kad je u točki 327. te presude zaključio da navodni propust Komisije da utvrdi takvu komplementarnu povezanost između spornih sporazuma i praksi, pod pretpostavkom da je utvrđen, nije sam po sebi dovoljan da se dovede u pitanje njihova kvalifikacija kao jedinstvene i trajne povrede.

190

U tom se pogledu društvo Cargolux najprije bezuspješno poziva na navodno suprotnu sudsku praksu Općeg suda koju je Sud potvrdio u presudi od 18. ožujka 2021., Pometon/Komisija (C‑440/19 P, EU:C:2021:214). Naime, u predmetu u kojem je donesena ta presuda Sud nije pozvan da odluči o pitanju je li, kako bi se utvrdilo postojanje jedinstvene i trajne povrede, potrebno provjeriti postoji li komplementarna povezanost između različitih postupanja o kojima je riječ, u smislu sudske prakse navedene u točki 188. ove presude. Stoga se šutnja Suda u tom pogledu ne može tumačiti na način da dovodi u pitanje ustaljenu sudsku praksu navedenu u toj točki 188.

191

Nadalje, budući da je Sud još nedavno potvrdio tu sudsku praksu, osobito u točki 242. svoje presude od 27. lipnja 2024., Servier i dr./Komisija (C‑201/19 P, EU:C:2024:552), stav društva Cargolux ne može se prihvatiti kada, u svojoj argumentaciji navedenoj u točki 183. ove presude, tvrdi da navedena sudska praksa nije ustaljena niti dosljedna.

192

Naposljetku, ne može se smatrati ni da sudska praksa navedena u točki 188. ove presude, na koju se u biti podsjeća i u točkama 107. i 108. presude od 16. lipnja 2022., Toshiba Samsung Storage Technology i Toshiba Samsung Storage Technology Korea/Komisija (C‑700/19 P, EU:C:2022:484), a na koju se društvo Cargolux poziva, pojmu „jedinstvene i trajne povrede” dodjeljuje preširok doseg, pri čemu taj pojam obuhvaća postupanja koja nisu međusobno povezana. Naime, u skladu s tom ustaljenom sudskom praksom, navedeni pojam podrazumijeva postojanje „sveobuhvatnog plana” čiji su dio različita postupanja koja ga čine te ta postupanja imaju istovjetni cilj kojim se narušava tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu.

193

Iz navedenoga proizlazi da prvi dio trećeg žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

194

Društvo Cargolux tvrdi da je Opći sud pogrešno potvrdio Komisijino utvrđenje prema kojem ga se može smatrati odgovornim za jedinstvenu i trajnu povredu u cjelini.

195

S jedne strane, Opći sud počinio je pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da je Komisija uredno dokazala komplementarnu i trajnu prirodu povrede. Točka 509. pobijane presude pogrešna je jer je Opći sud smatrao da činjenica da je postupanje koje se odnosi na odbijanje plaćanja provizije započelo gotovo pet godina nakon početka povrede koja se stavlja na teret društvu Cargolux nije umanjivala to da je on doprinio, u interakciji s drugim dijelovima povrede, ostvarenju jedinstvenog cilja. Naime, prema mišljenju društva Cargolux, tako očit vremenski razmak naprotiv omogućuje da se pretpostavi da je postupanje koje se odnosi na odbijanje plaćanja provizije bilo potpuno neovisno o tajnom dogovaranju u pogledu dodatnih naknada. Suprotni elementi, navedeni u uvodnoj izjavi 880. sporne odluke, nisu relevantni.

196

Nadalje, Opći sud nije uzeo u obzir okolnost, navedenu u tužbi u prvostupanjskom postupku, da su kontakti u pogledu dodatne naknade za gorivo obuhvaćali globalne kontakte na razini sjedišta predmetnih poduzetnika, dok su se kontakti koji se odnose na dodatnu naknadu za sigurnost uglavnom održavali na lokalnoj razini. Točka 466. pobijane presude kojom se odbijaju ti argumenti pogrešna je jer činjenica da kontakti o dodatnoj naknadi za sigurnost uključuju komunikaciju sa sjedištem ne umanjuje činjenicu da su se multilateralni kontakti povezani sa svakim od tih dvaju dijelova povrede odvijali na lokalnoj razini. Uzimajući u obzir te elemente, točka 473. pobijane presude također je pogrešna jer je Opći sud smatrao da društvo Cargolux nije uspjelo dovesti u pitanje uvrštenje dijelova koji se odnose na dodatnu naknadu za gorivo i dodatnu naknadu za sigurnost u jednu te istu povredu kojom se nastoji postići jedinstveni cilj, iako Komisija nije ovlaštena pozivati se na kontakte koji su vremenski znatno udaljeni kako bi utvrdila postojanje jedinstvene trajne povrede.

197

S druge strane, Opći sud je u pobijanoj presudi iznio proturječno obrazloženje time što je u točki 326. te presude istaknuo da nije bilo potrebno dokazati komplementarnu povezanost kako bi Komisija mogla dokazati jedinstvenu i trajnu povredu, pri čemu je zatim u točkama 497. i 523. te presude uputio na takvu povezanost u svojim utvrđenjima koja terete društvo Cargolux kako bi opravdala da je postupanje koje se odnosi na odbijanje plaćanja provizije bilo dio jedinstvene i trajne povrede utvrđene u spornoj odluci.

198

Komisija je istaknula da taj dio žalbenog razloga treba odbiti.

199

Kao prvo, treba podsjetiti na to da iz analize prvog dijela ovog žalbenog razloga proizlazi da je Opći sud u točki 326. pobijane presude pravilno utvrdio da za potrebe kvalifikacije različitih postupanja kao jedinstvene i trajne povrede nije potrebno provjeravati dopunjuju li se ona međusobno, u smislu da je svako od njih namijenjeno suočavanju s jednom ili više posljedica uobičajenog odvijanja tržišnog natjecanja i pridonose li svojim međudjelovanjem postizanju niza protutržišnih učinaka koje njihovi autori žele postići.

200

Stoga je Opći sud u točki 508. pobijane presude utvrdio da, pozivajući se na tu točku 326., Komisija nije dužna provjeriti, kako bi se različita postupanja kvalificirala kao jedinstvena i trajna povreda, postoji li takva komplementarna povezanost. Iz toga je zaključio da, pod pretpostavkom da se dokaže, propust da se utvrdi takva povezanost između dijela povrede koji se odnosi na odbijanje plaćanja provizije i dijelova povrede koji se odnose na dodatnu naknadu za gorivo i dodatnu naknadu za sigurnost stoga, ne može sam po sebi dovesti do nezakonitosti sporne odluke.

201

Stoga je podredno u točki 509. te presude, koja uostalom započinje izrazom „u svakom slučaju”, Opći sud razmotrio argument koji je društvo Cargolux navelo, a koji se temelji na tome da se dio povrede koji se odnosi na odbijanje plaćanja provizije pojavio relativno kasno u odnosu na te druge dijelove povrede. Iz toga proizlazi da prigovor koji društvo Cargolux iznosi protiv te točke pobijane presude, naveden u točki 195. ove presude, treba odbiti kao bespredmetan, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 92. ove presude.

202

Kao drugo, treba istaknuti da je Opći sud u točki 466. pobijane presude samo naveo da tri kontakta na koja se društvo Cargolux pozivalo kako bi se osporilo njegovo sudjelovanje u dijelu povrede koji se odnosi na dodatnu naknadu za sigurnost zapravo potvrđuju, umjesto da dovode u pitanje, višerazinsku organizaciju koju je Komisija opisala u spornoj odluci jer su svi ti kontakti upućivali na upute ili komunikaciju sa sjedištem predmetnih poduzetnika, pri čemu se Opći sud primjerice pozvao na elektroničku poštu opisanu u uvodnim izjavama 594. i 595. sporne odluke.

203

Kad je riječ o točki 473. te presude, Opći sud je u njoj istaknuo da društvo Cargolux nije na odgovarajući način osporilo svoje sudjelovanje u dijelu povrede koji se odnosi na dodatnu naknadu za gorivo, da nije uspjelo dovesti u pitanje uvrštenje dijelova koji se odnose na dodatnu naknadu za gorivo i dodatnu naknadu za sigurnost u jednu te istu povredu kojom se nastoji postići jedinstveni cilj te da je nesporno da je njegovo sudjelovanje u dijelu povrede koji se odnosi na dodatnu naknadu za gorivo trajalo do 14. veljače 2006., pri čemu su „pouzdani dokazi” postojali najmanje do 10. lipnja 2005. a to je sudjelovanje, prije tog datuma, bilo potkrijepljeno velikim brojem dokaza i indicija o protutržišnim kontaktima.

204

Stoga treba utvrditi da te točke 466. i 473. sadržavaju samo činjenične ocjene. Stoga, argumentacijom iznesenom u točki 196. ove presude društvo Cargolux zapravo zahtijeva od Suda da provede novu ocjenu činjenica i dokaza koju je Opći sud već samostalno proveo u navedenim točkama a da pritom ne tvrdi da ih je Opći sud iskrivio. Ta je argumentacija stoga nedopuštena, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 96. ove presude.

205

Kao treće, kad je riječ o navodnoj proturječnosti obrazloženja, točno je da je Opći sud u točki 497. pobijane presude naveo da je, s obzirom na „komplementarnost” između, s jedne strane, dijelova povrede koji se odnose na dodatnu naknadu za gorivo i dodatnu naknadu za sigurnost te, s druge strane, njezinog dijela koji se odnosi na odbijanje plaćanja provizije, iz elemenata istaknutih u toj točki 497. mogao razumno zaključiti da su kontakti povezani s odbijanjem plaćanja provizije u kojima je sudjelovalo društvo Cargolux imali zemljopisni doseg sličan onomu koji se odnosi na dodatne naknade ili doseg koji im je bio blizak. U tom je pogledu naveo da društvo Cargolux nije učinkovito osporilo tu komplementarnost, pri čemu je uputio na točke 329. i 509. te presude.

206

Isto tako, u točki 523. navedene presude utvrdio je da je, s obzirom na to da su dodatne naknade općenito bile primjenjive na sve rute na svjetskoj razini, vjerojatno da se to primjenjivanje odnosilo i na odbijanje plaćanja provizije, pri čemu je u tom pogledu napomenuo da je Komisija u uvodnoj izjavi 879. sporne odluke utvrdila da su odbijanje plaćanja provizije i druga dva dijela povrede komplementarni jer su „omogućili da se dodatne naknade isključe iz tržišnog natjecanja na temelju pregovora o proviziji (zapravo popustima na dodatne naknade) s klijentima”.

207

Međutim, s jedne strane, iz točke 496. pobijane presude proizlazi da je Opći sud razlog iz točke 497. te presude iznio samo podredno, kao i razloge iz točaka 329. i 520. navedene presude, tako da prigovor proturječnosti obrazloženja koji na tome temelji društvo Cargolux treba odbiti kao bespredmetan, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 92. ove presude.

208

S druge strane, ta se točka 523. ne odnosi na pojam „jedinstvene i trajne povrede”, nego na, kao što se to navodi u točki 511. pobijane presude, argumentaciju društva Cargolux iznesenu u potporu četvrtom dijelu njegova petog tužbenog razloga pred Općim sudom, kojom je to društvo prigovorilo Komisiji da nije dostavila dokaze potrebne za utvrđivanje „globalnog” opsega jedinstvene i trajne povrede. U tim okolnostima, ne može se utvrditi postojanje navodne proturječnosti obrazloženja Općeg suda.

209

Stoga drugi dio trećeg žalbenog razloga treba odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan i djelomično bespredmetan. Iz toga proizlazi da treći žalbeni razlog treba odbiti.

210

Svojim četvrtim žalbenim razlogom, koji se sastoji od triju dijelova, društvo Cargolux tvrdi da je Opći sud u svakom slučaju počinio pogreške koje se tiču prava time što je utvrdio da je to društvo odgovorno za sve aspekte jedinstvene i trajne povrede. Prvim i drugim dijelom žalitelj ističe da je Opći sud, s jedne strane, počinio pogrešku koja se tiče prava i iskrivio dokaze te, s druge strane, povrijedio načelo jednakog postupanja time što ga je smatrao odgovornim za sudjelovanje u dijelu povrede koji se odnosi na odbijanje plaćanja provizije. Trećim dijelom žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava prilikom ocijene njegove odgovornosti za dio povrede koji se odnosi na dodatak za sigurnost.

211

Društvo Cargolux tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava i iskrivio dokaze time što je smatrao da je to društvo odgovorno za sudjelovanje u dijelu povrede koji se odnosi na odbijanje plaćanja provizije.

212

S jedne strane, u točki 486. pobijane presude Opći sud oslonio se na uvodnu izjavu 688. sporne odluke kako bi potvrdio da je nekoliko prijevoznika razmjenjivalo informacije na bilateralnoj razini kako bi se međusobno osigurali da će se i dalje pridržavati odbijanja plaćanja provizije. Međutim, ta se uvodna izjava odnosi na bilateralni kontakt između društava Deutsche Lufthansa i Société Air France koji ne uključuje društvo Cargolux, tako da se tom izjavom ne može utvrditi sudjelovanje potonjeg u tom dijelu povrede.

213

S druge strane, Opći sud nije temeljito razmotrio spornu odluku s obzirom na tužbene razloge koje je istaknulo društvo Cargolux, čime je povrijedio nadzor zakonitosti koji je dužan provesti. Naime, u prilogu svojoj tužbi pred Općim sudom društvo Cargolux pojedinačno je osporilo svaki dokaz koji je Komisija iznijela u pogledu njegova sudjelovanja u dijelu povrede koji se odnosi na odbijanje plaćanja provizije. Međutim, Opći sud to nigdje ne navodi u pobijanoj presudi, tako da ta presuda ne omogućava društvu Cargolux da shvati razloge zbog kojih „mu se stavljaju na teret” dokazi iz tog priloga.

214

Komisija tvrdi da taj dio žalbenog razloga nije osnovan.

215

Kao prvo, u dijelu u kojem se prvi prigovor ovog dijela žalbenog razloga odnosi na točku 486. pobijane presude, treba podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, iskrivljavanje postoji kada je bez izvođenja novih dokaza ocjena postojećih dokaza očito pogrešna ili očito protivna njihovu tekstu. Međutim, to iskrivljavanje treba očito proizlaziti iz sadržaja spisa a da pritom nije potrebno provesti novu ocjenu činjenica i dokaza. Osim toga, kada žalitelj navodi da je Opći sud iskrivio dokaze, treba precizno navesti dokaze koji su prema njegovom mišljenju iskrivljeni i dokazati pogreške u analizi, koje su prema njegovoj ocjeni, dovele Opći sud do iskrivljavanja dokaza (vidjeti u tom smislu presude od 26. rujna 2024., JCDecaux Street Furniture Belgium/Komisija,C‑710/22 P, EU:C:2024:787, t. 63. i od 22. svibnja 2025., Luossavaara‑Kiirunavaara/Komisija, C‑621/23 P, EU:C:2025:368, t. 108. i navedenu sudsku praksu).

216

U toj točki 486. Opći sud utvrdio je da iz sporne odluke proizlazi da je nekoliko prijevoznika razmjenjivalo informacije na bilateralnoj razini kako bi se međusobno uvjerili da će se i dalje pridržavati odbijanja plaćanja provizija za koje su se prethodno dogovorili. U tom je pogledu, primjera radi, iznio sadržaj uvodne izjave 688. sporne odluke, u kojoj se opisuje telefonski razgovor između dvaju prijevoznika koji nisu društvo Cargolux.

217

Međutim, iz sporne odluke proizlazi da je Opći sud pravilno prenio ono što je navedeno u toj uvodnoj izjavi 688. Slijedom toga, nije utvrđeno navodno iskrivljavanje.

218

Usto, u dijelu u kojem društvo Cargolux, prigovorom koji se odnosi na točku 486. pobijane presude, osporava relevantnost onoga što je Opći sud istaknuo u toj točki 486. radi utvrđivanja njegova sudjelovanja u dijelu povrede koji se odnosi na odbijanje plaćanja provizije, taj se prigovor treba odbaciti kao nedopušten, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 96. ove presude, s obzirom na to da se tim prigovorom od Suda traži da provede novu ocjenu činjenica i dokaza koju je Opći sud već proveo u toj točki kao i u točki 485. pobijane presude.

219

Kao drugo, kad je riječ o prigovoru navedenom u točki 213. ove presude, najprije treba podsjetiti na to da, kada mu je u skladu s člankom 263. UFEU‑a podnesena tužba za poništenje odluke o primjeni članka 101. stavka 1. UFEU‑a, Opći sud mora općenito, na temelju dokaza koje je tužitelj podnio u prilog istaknutim tužbenim razlozima, provesti cjelovitu kontrolu radi utvrđivanja jesu li ispunjeni uvjeti primjene te odredbe. Opći sud mora također provjeriti je li Komisija obrazložila svoju odluku. Nadalje, prilikom te kontrole Opći sud ne može oslanjati na diskrecijsku ovlast kojom Komisija raspolaže, zbog uloge koja joj je UEU‑om i UFEU‑om dodijeljena u području politike tržišnog natjecanja kako bi odustao od provođenja detaljnog nadzora prava i činjenica (presuda od 11. rujna 2014., CB/Komisija,C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 44. i 45., i navedena sudska praksa).

220

U ovom slučaju iz spisa podnesenog Sudu proizlazi, a osobito iz podnesaka dostavljenih Općem sudu, da su dokazi koje je društvo Cargolux podnijelo Općem sudu u prilogu navedenom u točki 213. ove presude, potkrijepljeni njegovom argumentacijom prema kojoj Komisija nije uzela u obzir poseban pravni kontekst u kojem su se odvijali kontakti koje je to društvo imalo s drugim prijevoznicima u vezi s odbijanjem plaćanja provizije. U skladu s onim što je društvo Cargolux tvrdilo pred Općim sudom, u tom je kontekstu utvrđeno da je cilj razgovora vođenih u pogledu tog odbijanja plaćanja provizije odražavao legitimnu reakciju prijevoznika na usklađena djelovanja, spor i prijetnje bojkotom koje su potjecale od špeditera. Prema mišljenju društva Cargolux, tim je dokazima stoga utvrđeno da su se prijevoznici usredotočili na pitanje mogu li dodatne naknade načelno, u skladu s važećim pravom, dovesti do naplaćivanja provizija u skladu s relevantnim odredbama primjenjivih propisa. Konkretno, žalitelj se pozvao na te dokaze kako bi utvrdio da Komisija, time što nije uzela u obzir taj kontekst, nije u dovoljnoj mjeri dokazala da postupanje prijevoznika predstavlja ograničenje s obzirom na cilj.

221

Međutim, upravo se na tu argumentaciju, sažetu u točki 479. pobijane presude, Opći sud očitovao u točkama 482. do 491. pobijane presude. U tom je pogledu, u točkama 484. do 486. te presude utvrdio da se u toj presudi polazi od pogrešne činjenične pretpostavke, a da se u točkama 487. do 490. također polazi od pravno pogrešne pretpostavke. Opći sud je tako, među ostalim, zaključio da društvo Cargolux pogrešno tvrdi da su se prijevoznici usredotočili na pitanje mogu li dodatne naknade u načelu dovesti do naplate provizije, pri čemu je u tom pogledu analizirao uvodne izjave 675. do 702. sporne odluke i dokaze na koje se Komisija oslonila, a koje dokaze je društvo Cargolux uostalom navelo u svojim podnescima dostavljenim Općem sudu.

222

Mora se, dakle, utvrditi da, pod izlikom navodnog nepravilnog nadzora zakonitosti Općeg suda, društvo Cargolux od Suda traži novu ocjenu činjenica i dokaza, a da pritom ne tvrdi da ih je Opći sud iskrivio. Prema tome, u dijelu u kojem društvo Cargolux, svojim prigovorom iz točke 213. ove presude, osporava to što Opći sud smatra da njegova argumentacija kojom se nastoji dovesti u pitanje protutržišna priroda spornih kontakata treba biti odbačena, iako je žalitelj pojedinačno osporio svaki dokaz koji je iznijela Komisija, taj prigovor treba odbaciti kao nedopušten, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 96. ove presude.

223

Nadalje, budući da društvo Cargolux navedenim prigovorom tvrdi da mu pobijana presuda ne omogućava da shvati razloge zbog kojih „mu se stavljaju na teret” dokazi iz tog priloga, treba istaknuti da iz točke 485. pobijane presude proizlazi da se Opći sud pozvao na te dokaze, navedene u uvodnim izjavama 675. do 702. sporne odluke, samo kako bi utvrdio da inkriminirani prijevoznici nisu definirali zajedničko stajalište o pitanju plaćanja provizije, kako bi se na usklađeni način branili pred nadležnim sudovima ili kolektivno promicali pred, među ostalim, tijelima javne vlasti, nego su djelovali u skladu s multilateralnim dogovorom da će odbiti pregovarati o plaćanju provizije sa špediterima i odbiti da im se odobre popusti na dodatne naknade. Opći sud stoga nije izravno prihvatio te dokaze koje terete društvo Cargolux, nego ih je istaknuo kako bi odbio argumentaciju koju mu je to društvo iznijelo, a kojom je tvrdio da su se prijevoznici usredotočili na pitanje mogu li dodatne naknade, u načelu, dovesti do naplate provizije. Prema tome, s obzirom na to da se taj prigovor temelji na pogrešnom tumačenju pobijane presude, on je neosnovan.

224

Naposljetku, uzimajući u obzir sudsku praksu navedenu u točkama 151. i 152. ove presude, ne može se smatrati da je Opći sud, time što u pobijanoj presudi nije izričito naveo prilog iz točke 213. ove presude ni svaki dokaz iz tog priloga koji je društvo Cargolux pojedinačno osporavalo, povrijedio svoju obvezu obrazlaganja pobijane presude. Stoga, u dijelu u kojem prigovorom iznesenim u točki 213. ove presude društvo Cargolux navodi da je Opći sud povrijedio svoju obvezu obrazlaganja, taj prigovor također treba odbiti kao neosnovan.

225

S obzirom na prethodno navedeno, prvi dio četvrtog žalbenog razloga treba odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan.

226

Društvo Cargolux tvrdi da je Opći sud, time što ga je smatrao odgovornim za dio povrede koji se odnosi na odbijanje plaćanja provizije, povrijedio načelo jednakog postupanja.

227

S jedne strane, Opći sud povrijedio je to načelo time što je prema društvu Cargolux drukčije postupao nego prema društvu British Airways plc iako su se ti poduzetnici nalazili u usporedivim situacijama. U točki 493. pobijane presude Opći sud upućuje na uvodne izjave sporne odluke kojima se dokazuje sudjelovanje društva Cargolux u odbijanju plaćanja provizije. U tim je uvodnim izjavama utvrđeno da se žalitelj nalazio u situaciji usporedivoj sa situacijom drugog prijevoznika u pogledu dokaza koji se odnose na to postupanje. Naime, usporedba utvrđenja iz uvodnih izjava 685., 686., 692., 694. i 696. te odluke, sažetih u uvodnoj izjavi 743. te odluke, u pogledu društva British Airways, s utvrđenjima koja se odnose na društvo Cargolux, navedena u toj točki 493., dokazuje usporedivost njihovih situacija. Iz toga proizlazi da je taj drugi prijevoznik sudjelovao u sedam kontakata koji su se odnosili na odbijanje plaćanja provizije tijekom razdoblja od deset mjeseci, dok je društvo Cargolux sudjelovalo u devet kontakata tijekom razdoblja od deset mjeseci. Među tih devet kontakata tri su također uključivala navedenog drugog prijevoznika.

228

Međutim, ta tri kontakta, koja je Opći sud istaknuo u točkama 493., 497. i 499. pobijane presude u potporu Komisijinu utvrđenju o sudjelovanju društva Cargolux u odbijanju plaćanja provizije, a koja su navedena u uvodnim izjavama 503., 560. i 695. sporne odluke, nisu prihvaćena u odnosu na društvo British Airways, kao što to proizlazi iz točke 386. presude od 30. ožujka 2022., British Airways/Komisija (T‑341/17, EU:T:2022:182), iako su se te uvodne izjave 503. i 560. temeljile na multilateralnim sastancima koji su uključivali kako društvo Cargolux tako i društvo British Airways.

229

Opći sud stoga je poništio samo utvrđenje uključenosti navedenog prijevoznika u taj dio povrede te je smanjio njegovu novčanu kaznu s obzirom na njegovo ograničeno sudjelovanje, ali je zadržao utvrđenje povrede u odnosu na društvo Cargoluxa. Međutim, Opći sud nije dao nikakvo objašnjenje za to nejednako postupanje.

230

S druge strane, Opći sud povrijedio je to načelo time što je prema društvu Cargolux drukčije postupao nego prema društvima SAS Cargo Group A/S, Scandinavian Airlines System Denmark‑Norway‑Sweden i SAS AB (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: SAS Cargo Group i dr.). U točki 958. presude od 30. ožujka 2022., SAS Cargo Group i dr./Komisija (T‑324/17, EU:T:2022:175), smanjio je novčanu kaznu izrečenu tužiteljima u tom predmetu za 21 %, imajući u vidu ograničeno trajanje njihova sudjelovanja u dijelu povrede koje se odnosi na odbijanje plaćanja provizije, s obzirom na trajanje te povrede u cjelini, kao što je to naveo u točki 958. te presude. Društvo Cargolux u tom pogledu ističe da je ukupno trajanje povrede utvrđene u odnosu na društvo SAS Cargo Group i dr. trajalo šest godina i dva mjeseca, dok su dokazi o njihovu postupanju u pogledu odbijanja plaćanja provizije obuhvaćali razdoblje od sedam mjeseci. U tom pogledu društvo Cargolux upućuje na uvodne izjave 1169., 680. i 686. sporne odluke. Međutim, kao što se to navodi u uvodnim izjavama 1169., 695. i 698. te odluke, ukupno trajanje povrede utvrđene u odnosu na društvo Cargolux iznosilo je pet godina, a dokazi o njegovu postupanju u pogledu odbijanja plaćanja provizije obuhvaćali su razdoblje od pet mjeseci. Međutim, Opći sud nije uzeo u obzir tu usporedbu niti je dao ikakvo obrazloženje ili objašnjenje za to nejednako postupanje. Stoga je pogrešno da se isti postotak smanjenja nije primijenio na iznos novčane kazne izrečene društvu Cargolux.

231

Komisija osporava tu argumentaciju.

232

Načelo jednakog postupanja predstavlja opće načelo prava Unije, utvrđeno člancima 20. i 21. Povelje o temeljnim pravima Europske unije. To načelo zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (presude od 14. rujna 2010., Akzo Nobel Chemicals i Akcros Chemicals/Komiaija i dr., C‑550/07 P, EU:C:2010:512, t. 54. i 55. i od 27. lipnja 2024., Lupin/Komisija,C‑144/19 P, EU:C:2024:545 t. 137. i navedena sudska praksa).

233

Opći sud dužan je poštovati to načelo, uključujući kada izvršava svoju neograničenu nadležnost. To izvršavanje pri određivanju iznosa novčanih kazni koje im se izriču ne može dovesti do diskriminacije između poduzetnika koji su sudjelovali u povredi pravila tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presude od 16. studenog 2000., Sarrió/Komisija,C‑291/98 P, EU:C:2000:631, t. 97. i od 18. ožujka 2021., Pometon/Komisija,C‑440/19 P, EU:C:2021:214, t. 138.).

234

Kao prvo, u ovom slučaju, kad je riječ o navodnoj povredi načela jednakog postupanja prema društvu Cargolux u odnosu na društvo British Airways u pogledu utvrđenja sudjelovanja svakog od tih prijevoznika u dijelu povrede koji se odnosi na odbijanje plaćanja provizije, treba istaknuti da je Opći sud u točki 493. pobijane presude zaključio da je Komisija utvrdila da je društvo Cargolux sudjelovalo u tom dijelu povrede s obzirom na elemente navedene u uvodnoj izjavi 754. sporne odluke, koje je Opći sud naveo u toj točki.

235

Međutim, suprotno onomu što tvrdi društvo Cargolux, iz usporedbe utvrđenja iz te uvodne izjave 754. s utvrđenjima iz uvodne izjave 743. te odluke, a u kojoj su navedeni kontakti na koje se Komisija poziva u odnosu na tog drugog prijevoznika, ne proizlazi da su se ta dva prijevoznika nalazila u usporedivim situacijama kad je riječ o dokazima koji su izneseni protiv njih kako bi se utvrdilo njihovo sudjelovanje u navedenom dijelu povrede. Slijedom toga, oni se nisu ni nalazili u usporedivim situacijama pred Općim sudom.

236

Stoga je dovoljno istaknuti da je, u svakom slučaju, pretpostavka na kojoj društvo Cargolux temelji argumentaciju iznesenu u točkama 227. do 229. ove presude, pogrešna. Stoga, tu argumentaciju treba odbiti kao neosnovanu.

237

Kao drugo, kad je riječ o navodnoj povredi načela jednakog postupanja u odnosu na društvo SAS Cargo Group i dr., kako je navedeno u točki 230. ove presude, dovoljno je istaknuti da se ta tvrdnja temelji na pogrešnom tumačenju presude od 30. ožujka 2022., SAS Cargo Group i dr./Komisija (T‑324/17, EU:T:2022:175). Točno je da se tekst točke 958. te presude, na koji se društvo Cargolux poziva, može činiti dvosmislenim jer Opći sud u toj presudi upućuje na „ograničeno razdoblje tijekom kojeg su se inkriminirani prijevoznici usklađivali u pogledu odbijanja plaćanja provizije u odnosu na trajanje jedinstvene i trajne povrede u cijelosti”. Međutim, iz te presude, a osobito iz njezinih točaka 698. do 712., 901. i 957., jasno proizlazi da je to zato što je Komisija u tom predmetu pogrešno pripisala tužiteljima odgovornost za dio povrede koji se odnosi na odbijanje plaćanja provizije i da je, stoga, precijenila stupanj njihova sudjelovanja u jedinstvenoj i trajnoj povredi, Opći sud smatrao je neprimjerenim odobriti im smanjenje od samo 10 % osnovnog iznosa novčane kazne zbog njihova ograničenog sudjelovanja u jedinstvenoj i trajnoj povredi, već da im na temelju tog ograničenog sudjelovanja treba odobriti smanjenje od 21 %.

238

Međutim, u ovom je slučaju nesporno da Opći sud nije utvrdio da je Komisija pogrešno smatrala društvo Cargolux odgovornim za dio povrede koji se odnosi na odbijanje plaćanja provizije. Kao što to proizlazi iz analize prvog dijela četvrtog žalbenog razloga, društvo Cargolux uostalom nije uspjelo dokazati da pobijana presuda u tom pogledu sadržava pogrešku koja se tiče prava ili da iskrivljava činjenice ili dokaze. U tim okolnostima, ne može se utvrditi da je Opći sud povrijedio načelo jednakog postupanja time što je društvu SAS Cargo Group i dr. odobrio dodatno smanjenje osnovnog iznosa njihove novčane kazne na temelju njihova ograničenog sudjelovanja u jedinstvenoj i trajnoj povredi, uzimajući u obzir poništenje zaključka o njihovu sudjelovanju u tom dijelu povrede, dok takvo smanjenje nije odobrio društvu Cargoluxu, u odnosu na koje utvrđenje sudjelovanja u navedenom dijelu povrede nije bilo poništeno.

239

Stoga je argumentacija iznesena u točki 230. ove presude neosnovana.

240

Slijedom toga, drugi dio četvrtog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

241

Društvo Cargolux tvrdi da zaključak Općeg suda iz točke 477. pobijane presude, prema kojem je Komisija iz dokaza kojima je raspolagala osnovano zaključila da je društvo Cargolux nastavilo sudjelovati u dijelu povrede koji se odnosi na dodatnu naknadu za sigurnost tijekom dugih razdoblja za koja nije postojao nijedan dokaz protiv njega, sadržava nekoliko pogrešaka koje se tiču prava.

242

U tom pogledu društvo Cargolux upućuje na točke 467. i 468. pobijane presude, u kojima je Opći sud utvrdio nedostatke u dokumentima kojima se potvrđuje sudjelovanje društva Cargolux u povredi u razdoblju od 26. studenoga 2002. do 14. siječnja 2004., kao i od 28. rujna 2004. do 14. veljače 2006., što odgovara datumu prestanka povrede. Međutim, kao što je to Opći sud istaknuo u točki 471. te presude, sudska praksa nalaže da, u takvim okolnostima, izostanak distanciranja predmetnog poduzetnika nije dovoljan da bi se utvrdilo njegovo neprekidno sudjelovanje u povredi ako je tijekom dugog razdoblja ostvareno više tajnih kontakata u odsutnosti njegovih predstavnika. U tom bi slučaju Komisija bila dužna podnijeti druge dokaze. U ovom predmetu, Opći sud pogrešno je smatrao da se na temelju ocjene tih drugih dokaza, provedene u točkama 473. do 476. pobijane presude, moglo smatrati da se sudjelovanje društva Cargolux u dijelu povrede koji se odnosi na dodatnu naknadu za sigurnost nastavilo tijekom tih razdoblja.

243

Kao prvo, budući da Komisija nije na odgovarajući način dokazala da su dodatna naknada za sigurnost i dodatna naknada za gorivo dio jedinstvene i trajne povrede, a s obzirom na to da ta postupanja nisu dovoljno komplementarna niti su dio sveobuhvatnog plana, točka 473. pobijane presude je pogrešna. Naime, iz toga proizlazi da se Opći sud nije mogao osloniti na kontakte povezane s dijelom povrede u pogledu dodatne naknade za gorivo kako bi produljio sudjelovanje društva Cargolux u dijelu te povrede koja se odnosi na dodatnu naknadu za sigurnost te time odgodio datum prestanka njegova sudjelovanja u povredi u cjelini. Takav se pristup ne može temeljiti ni na sudskoj praksi navedenoj u točki 229. pobijane presude, s obzirom na to da se ta sudska praksa ne odnosi na mogućnost dokazivanja nastavka sudjelovanja poduzetnika u povredi u slučajevima u kojima su postojala razdoblja tijekom kojih nije utvrđeno postojanje kontakata koji izravno uključuju tog poduzetnika (u daljnjem tekstu: razdoblja nesudjelovanja).

244

Kao drugo, točka 474. pobijane presude pogrešna je jer se ni u toj točki ni u toj presudi, pa čak ni u spornoj odluci ne objašnjava kako se na temelju povremenih kontakata u pogledu dijela povrede koji se odnosi na dodatnu naknadu za sigurnost može utvrditi da su razdoblja nesudjelovanja bila uobičajena razdoblja između takvih kontakata ili da je društvo Cargolux tijekom tih razdoblja nastavilo sudjelovati u tom dijelu povrede, to više jer su se kontakti između drugih prijevoznika u pogledu navedenog dijela povrede tijekom tih razdoblja nastavili. Usporedba učestalosti kontakata koji se odnose, s jedne strane, na dodatnu naknadu za gorivo i, s druge strane, na dodatnu naknadu za sigurnost, nije relevantna, pri čemu je jedini relevantan element pitanje jesu li se nastavili kontakti između drugih prijevoznika u pogledu dodatne pristojbe za sigurnost u odsutnosti društva Cargolux. Ako bi to bio slučaj, time bi se utvrdilo da je priroda postupanja koje se odnosi na dodatnu naknadu za sigurnost zahtijevala održavanje takvih kontakata. Slijedom toga, Opći sud nije mogao zaključiti da je Komisija mogla smatrati da je društvo Cargolux tijekom tih razdoblja nastavilo sudjelovati u tom dijelu povrede tijekom kojih nije održavalo nikakav kontakt s drugim prijevoznicima. Zbog istog razloga također nije dovoljno istaknuti da su se dodatnom naknadom za sigurnost zahtijevali samo povremeni kontakti kako bi se iz toga zaključilo da je društvo Cargolux nastavilo sudjelovati u tom dijelu povrede tijekom navedenih razdoblja, s obzirom na to da su se kontakti u pogledu dodatne naknade za sigurnost nastavili između drugih prijevoznika tijekom tih razdoblja. Stoga je analiza Općeg suda pogrešna jer je zanemario činjenicu da su se kontakti između drugih prijevoznika u pogledu dodatne naknade za sigurnost opetovano ostvarivali tijekom razdoblja u kojima društvo Cargolux nije sudjelovalo.

245

Kao treće, točka 475. pobijane presude pogrešna je u dijelu u kojem Opći sud u toj presudi navodi da društvo Cargolux nije osporavalo da su učinci usklađivanja dodatne naknade za sigurnost trajali tijekom razdoblja u kojem nije postojao dokaz o kontaktima.

246

Prije svega, ni Komisija ni Opći sud nisu dali nikakvu indiciju o učincima koji su, navodno, nastavili postojati. Taj je pristup protivan sudskoj praksi prema kojoj se Komisija mora osloniti na dokaze koji se odnose na činjenice koje su se dogodile u dovoljno kratkim vremenskim razmacima da se može razumno zaključiti da se povreda neprekinuto nastavila između dva određena datuma. U tom je pogledu na Komisiji da dokaže trajanje povrede i u dvojbi Komisija treba odlučiti u korist predmetnog poduzetnika. U tom kontekstu društvo Cargolux upućuje, među ostalim, na točku 30. presude od 14. siječnja 2021., Kilpailu- ja kuluttajavirasto (C‑450/19,EU:C:2021:10), u kojoj se, zbog nedostatnih dokaza, ograničava mogućnost Komisije da smatra kako se trajanje povrede proteže i na razdoblje nakon datuma posljednjih kontakata između sudionika povrede.

247

Nadalje, Opći sud nije uzeo u obzir činjenicu da u spornoj odluci nije utvrđeno da sporazumi sklopljeni tijekom posljednjih kontakata koji uključuju društvo Cargolux, navedeni u uvodnim izjavama 618. i 640. sporne odluke, trebaju nastaviti proizvoditi učinke do kasnijeg datuma, kao što se to, međutim, zahtijeva u točkama 125. i 128. presude od 16. lipnja 2011., Caffaro/Komisija (T‑192/06, EU:T:2011:278). Stoga je jasno da je sudjelovanje društva Cargolux u postupanju koje se odnosi na dodatnu naknadu za sigurnost prestalo odmah nakon što je to društvo prestalo biti u kontaktu s drugim prijevoznicima, odnosno nakon kontakata od 26. studenoga 2002. i 28. rujna 2004., navedenih u tim uvodnim izjavama.

248

Naposljetku, ta točka 475. sadržava nezakonito prebacivanje tereta dokazivanja jer nije na predmetnom poduzetniku da opovrgava da i dalje traju učinci usklađivanja niti da tvrdi da nije znao za činjenicu da su drugi prijevoznici nastavili svoje usklađivanje. Suprotno tomu, na Komisiji je da dokaže da su ti učinci i dalje trajali tijekom navodnog trajanja razdoblja povrede te da dokaže da je poduzetnik znao za protupravna postupanja ili da ih je mogao razumno predvidjeti. Međutim, Komisija nije objasnila kako je društvo Cargolux moglo predvidjeti predmetna protupravna postupanja i biti spremno snositi povezani rizik.

249

Kao četvrto, pogrešna je i točka 476. pobijane presude, u kojoj je Opći sud istaknuo da društvo Cargolux nije utvrdilo da se javno distanciralo od usklađivanja dodatne naknade za sigurnost tijekom razdoblja nesudjelovanja ili dokazalo da se tijekom tih razdoblja počeo ponašati neovisno i u skladu s poštenim tržišnim natjecanjem. Opći sud je uostalom sam priznao, u točki 471. te presude, da je, u nedostatku dokaza o sudjelovanju, distanciranje samo jedan od dokaza koje treba uzeti u obzir kako bi se utvrdilo je li poduzetnik nastavio sudjelovati u povredi tijekom razdoblja nesudjelovanja.

250

Ako Sud smatra, suprotno onomu što tvrdi društvo Cargolux, da ne treba ukinuti pobijanu presudu i spornu odluku u dijelu u kojem se odnosi na njega na osnovi tog četvrtog žalbenog razloga, žalitelj podredno zahtijeva djelomično poništenje te odluke i smanjenje novčane kazne na temelju neograničene nadležnosti Suda, zbog razloga iznesenih u žalbenim razlozima koje je iznio ili bilo kojeg drugog razloga koji je Sud istaknuo po službenoj dužnosti.

251

Komisija tvrdi da je ovaj dio žalbenog razloga djelomično nedopušten i, u svakom slučaju, djelomično neosnovan.

252

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, o postojanju protutržišnog djelovanja ili sporazuma treba stoga zaključiti iz određenog broja podudarnosti i indicija koje, promatrane kao cjelina i u nedostatku drugog dosljednog objašnjenja, mogu tvoriti dokaz povrede pravila tržišnog natjecanja (presude od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, EU:C:2004:6, t. 57., i od 18. ožujka 2021., Pometon/Komisija,C‑440/19 P, EU:C:2021:214, t. 110. i navedena sudska praksa).

253

Takve indicije i podudarnosti, kada ih se ocjenjuje u cjelini, ne omogućuju samo otkrivanje postojanja protutržišnih ponašanja ili protutržišnih sporazuma, nego i trajanje trajnog protutržišnog ponašanja i razdoblje primjene sporazuma koji je sklopljen u suprotnosti s pravilima tržišnog natjecanja (presuda od 21. rujna 2006., Nederlandse Federatieve Vereniging voor de Groothandel op Elektrotechnisch Gebied/Komisija,C‑105/04 P, EU:C:2006:592, t. 95. i od 18. ožujka 2021., Pometon/Komisija,C‑440/19 P, EU:C:2021:214 t. 111. i navedena sudska praksa).

254

Kad je riječ o nepostojanju dokaza o postojanju sporazuma u određenim konkretnim razdobljima ili barem o tome da je poduzetnik provodio takav sporazum tijekom određenog razdoblja, činjenica da takav dokaz nije podnesen za određena konkretna razdoblja nije prepreka tome da se povreda promatra kao da je počinjena tijekom cjelokupnog razdoblja koje je šire od njih, s obzirom na to da takvo utvrđenje počiva na objektivnim i usklađenim indicijama. U okviru povrede koja je trajala više godina, činjenica da su djelovanja u pogledu zabranjenog sporazuma nastupala u različitim razdobljima koja se mogu razdvojiti duljim ili kraćim protecima vremena ipak ne utječe na postojanje tog zabranjenog sporazuma, pod uvjetom da se različitim radnjama koje su dio te povrede nastoji ostvariti isti cilj i da su dio iste jedinstvene i trajne povrede (presude od 21. rujna 2006., Technische Unie/Komisija,C‑113/04 P, EU:C:2006:593, t. 169., i od 18. ožujka 2021., Pometon/Komisija,C‑440/19 P, EU:C:2021:214, t. 112. i navedena sudska praksa).

255

Kad je osobito riječ o povredi koja je trajala više godina, činjenica da nije podnesen izravan dokaz o sudjelovanju društva u toj povredi tijekom određenog razdoblja ne sprečava da se to sudjelovanje, također tijekom toga razdoblja, smatra utvrđenim, pod uvjetom da se to utvrđenje temelji na objektivnim i dosljednim indicijama (presuda od 17. rujna 2015., Total Marketing Services/Komisija,C‑634/13 P, EU:C:2015:614, t. 27. i navedena sudska praksa).

256

Stoga, Komisija može smatrati da povreda ili sudjelovanje poduzetnika u povredi nisu prekinuti čak ni ako ona nema dokaze o povredi za određena konkretna razdoblja ako se različitim radnjama koje su dio te povrede nastoji ostvariti isti cilj, ako one mogu biti dio iste jedinstvene i trajne povrede i ako predmetni poduzetnik nije naveo indicije ili dokaze koji, naprotiv, dokazuju da se povreda ili njegovo sudjelovanje u njoj nisu odvijali u tim razdobljima (presuda od 18. ožujka 2021., Pometon/Komisija,C‑440/19 P, EU:C:2021:214, t. 114.).

257

U tom kontekstu, izostanak javnog distanciranja predstavlja činjeničnu situaciju na koju se Komisija može osloniti kako bi dokazala nastavak protutržišnog ponašanja društva. Međutim, u slučaju u kojem se tijekom dugog razdoblja održalo nekoliko tajnih sastanaka na kojima predstavnici predmetnog društva nisu sudjelovali, Komisija se ne može ograničiti na utvrđivanje izostanka javnog distanciranja, nego svoju ocjenu mora utemeljiti i na drugim dokazima (vidjeti u tom smislu presude od 17. rujna 2015., Total Marketing Services/Komisija,C‑634/13 P, EU:C:2015:614, t. 28. i od 28. studenoga 2019., LS Cable & System/Komisija, C‑596/18 P, EU:C:2019:1025, t. 33.).

258

U ovom slučaju treba istaknuti da je, kao što to tvrdi društvo Cargolux, Opći sud u točki 467. pobijane presude istaknuo da iz sporne odluke proizlazi „praznina” u dokumentima koji navodno potvrđuju njegovo sudjelovanje u dijelu povrede koji se odnosi na dodatnu naknadu za sigurnost u razdoblju od 26. studenoga 2002. do 14. siječnja 2004., kao i od 28. rujna 2004. do prestanka jedinstvene i trajne povrede, 14. veljače 2006. Stoga je u točki 468. te presude naveo da su u okolnostima ovog predmeta takva razdoblja bila dovoljno duga da je bilo potrebno provjeriti je li sudjelovanje društva Cargolux u dijelu povrede koji se odnosi na dodatnu naknadu za sigurnost bilo prekinuto od 26. studenoga 2002. do 14. siječnja 2004., te je li prestalo 28. rujna 2004. umjesto 14. veljače 2006. Zatim je u tom pogledu u točkama 469. do 471. te presude podsjetio, u biti, na sudsku praksu navedenu u točkama 254. do 257. ove presude.

259

Usto, u točki 472. pobijane presude, koju društvo Cargolux ne osporava, Opći sud naveo je da se među elementima koji mogu potvrditi da je poduzetnik nastavio protutržišno postupanje tijekom razdoblja u kojem taj poduzetnik nije sudjelovao u jednom ili više tajnih kontakata nalaze, među ostalim, priroda predmetne povrede, funkcioniranje predmetnog zabranjenog sporazuma, postupanje predmetnog poduzetnika na mjerodavnom tržištu, činjenica da predmetno postupanje ulazi u okvir jedinstvene i trajne povrede koja se sastoji od više drugih dijelova ili pak učinci do kojih dovodi navedeno postupanje.

260

Prema mišljenju društva Cargolux, prilikom primjene kriterija koji proizlaze iz te sudske prakse, kako je navedeno u točkama 473. do 476. pobijane presude, Opći sud počinio je pogreške koje se tiču prava na koje se žalitelj poziva.

261

U tom pogledu najprije treba podsjetiti na to da iz sudske prakse navedene u točkama 252. do 257. ove presude proizlazi da Opći sud može, a da pritom ne počini pogrešku koja se tiče prava, utemeljiti svoju ocjenu postojanja i trajanja protutržišnog djelovanja ili sporazuma na općoj ocjeni svih relevantnih dokaza i indicija. Stoga elementi navedeni u točkama 473. do 476. pobijane presude ne mogu biti razmatrani zasebno. Međutim, pitanje koju je dokaznu snagu Opći sud pripisao svakom elementu tih dokaza i indicija koje je dostavila Komisija predstavlja pitanje ocjene činjenica koje samo po sebi nije predmet nadzora Suda u okviru žalbe (vidjeti u tom smislu presudu od 21. rujna 2006., Nederlandse Federatieve Vereniging voor de Groothandel op Elektrotechnisch Gebied/Komisija,C‑105/04 P, EU:C:2006:592, t. 96.).

262

U tom kontekstu, kao prvo, kad je riječ o prigovoru društva Cargolux koji se odnosi na točku 473. pobijane presude, dovoljno je istaknuti da se taj prigovor temelji na pretpostavci prema kojoj Opći sud neosnovano tvrdi da je Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala da su dodatna naknada za sigurnost i dodatna naknada za gorivo dio iste jedinstvene i trajne povrede. Međutim, iz analize drugog dijela trećeg žalbenog razloga proizlazi da je ta pretpostavka pogrešna. Slijedom toga, taj prigovor treba odbiti kao neosnovan.

263

Kao drugo, kad je riječ o prigovoru usmjerenom protiv točke 474. pobijane presude, treba istaknuti da je Opći sud naveo da je provedba dodatne naknade za sigurnost zahtijevala znatno rjeđe kontakte od provedbe dodatne naknade za gorivo jer se nije temeljila na indeksu čije su promjene zahtijevale redovite prilagodbe. Utvrđeno je da to objašnjava zašto je ta dodatna naknada, nakon što je uvedena, bila predmetom samo povremenih kontakata među prijevoznicima u pogledu njezine provedbe.

264

Stoga treba istaknuti da se Opći sud u navedenoj točki 474. ograničio na utvrđivanje da je činjenica da se radilo o postupanju koje se odnosi na dodatnu naknadu čiji iznos po svojoj prirodi nije zahtijevao redovite prilagodbe, predstavljao indiciju na temelju koje se može utvrditi da je društvo Cargolux nastavilo s protuturžišnim postupanjem, unatoč nepostojanju dokaza o njegovu izravnom sudjelovanju u tajnim kontaktima koji se odnose na dodatnu naknadu za sigurnost tijekom razdoblja prekida. Međutim, ta se ocjena činjenica, koju Sud ne može dovesti u pitanje u žalbenom postupku, s obzirom na to da nije istaknuta tvrdnja o iskrivljavanju činjenica, u biti odnosi na prirodu povrede te se, u skladu sa sudskom praksom koju je iznio u točki 472. pobijane presude, koja nije osporena u ovoj žalbi, priroda predmetne povrede doista može uzeti u obzir kao dokaz na temelju kojeg se može utvrditi da poduzetnik nastavlja s protutržišnim postupanjem, unatoč tomu što tijekom određenih razdoblja nije izravno sudjelovao u toj povredi.

265

Osim toga, budući da društvo Cargolux u biti tvrdi da je Opći sud pogrešno smatrao da priroda postupanja u odnosu na dodatnu naknadu za sigurnost ne zahtijeva redovite kontakte, žalitelj dovodi u pitanje ocjenu činjenica koju je proveo Opći sud, što ne ulazi u nadležnost Suda kada odlučuje o žalbi, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 96. i 261. ove presude.

266

Taj prigovor stoga treba odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan.

267

Kao treće, kad je riječ o prigovoru koji se odnosi na točku 475. pobijane presude, treba istaknuti da je Opći sud u toj točki naveo da društvo Cargolux nije osporavalo da su se učinci usklađivanja dodatne naknade za sigurnost nastavili tijekom razdoblja za koje nisu postojali dokazi o kontaktima. Uostalom, dodao je da društvo Cargolux nije tvrdilo da nije znalo da su se drugi inkriminirani prijevoznici nastavili usklađivati u pogledu dodatne naknade za sigurnost tijekom tog razdoblja.

268

U tom pogledu, u dijelu u kojem društvo Cargolux u biti prigovara Općem sudu da nije obrazložio pobijanu presudu time što nije naveo o kojim je učincima riječ, dovoljno je istaknuti da, s jedne strane, iz te točke očito proizlazi da se Opći sud pozvao na protutržišne učinke koji proizlaze iz postupanja koje se odnosi na dodatnu naknadu za sigurnost, odnosno povećanje cijene usluga zračnog prijevoza tereta, na konačnu štetu potrošača u EGP‑u. Međutim, u skladu sa sudskom praksom koju je iznio u točki 472. pobijane presude, koja nije osporena u ovoj žalbi, učinci koje je proizvelo predmetno protutržišno postupanje doista se mogu uzeti u obzir kao dokaz na temelju kojeg se može utvrditi da je poduzetnik nastavio s protutržišnim postupanjem, unatoč tomu što tijekom određenih razdoblja nije izravno sudjelovao u toj povredi.

269

U tim se okolnostima ne može prihvatiti ni argument društva Cargolux kojim tvrdi da je Opći sud nezakonito prebacio teret dokazivanja time što mu je naložio da opovrgne postojanje protutržišnih učinaka koje Komisija nije prethodno utvrdila kao i da dokaže da nije znalo da su drugi prijevoznici nastavili s usklađivanjem.

270

Osim toga, u dijelu u kojem društvo Cargolux prigovara Komisiji da nije objasnila kako je to društvo moglo predvidjeti protupravna postupanja o kojima je riječ, ta kritika ne odnosi se na pobijanu presudu, već na spornu odluku. Stoga je u tom dijelu treba odbaciti kao nedopuštenu (vidjeti po analogiji presudu od 29. lipnja 2023., TUIfly/Komisija,C‑763/21 P, EU:C:2023:528, t. 53. i navedenu sudsku praksu).

271

Kad je riječ o presudama na koje se poziva društvo Cargolux, ni tim presudama se ne može dokazati da je točka 475. pobijane presude pogrešna s obzirom na to da se te presude na koje se poziva odnose na okolnosti različite od onih o kojima je riječ u ovom slučaju. S jedne strane, točka 30. presude od 14. siječnja 2021., Kilpailu- ja kuluttajavirasto (C‑450/19, EU:C:2021:10), odnosi se na zabranjene sporazume koji više nisu na snazi. Međutim, nesporno je da je Komisija u spornoj odluci utvrdila da je jedinstvena i trajna povreda prestala 14. veljače 2006. te da taj dan odgovara prvom danu pretraga koje provodi Komisija. Slijedom navedenoga, u ovom slučaju nije riječ o povredi čije je trajanje ocijenjeno s obzirom na razdoblje tijekom kojeg su inkriminirani poduzetnici postupali na način koji je zabranjen člankom 101. UFEU‑a, iako je zabranjeni sporazum formalno prestao vrijediti.

272

S druge strane, točke 125. i 128. presude Općeg suda od 16. lipnja 2011., Caffaro/Komisija (T‑192/06, EU:T:2011:278), odnose se na okolnosti u kojima protutržišni sporazum o kojem je riječ navodno nije bio primijenjen, što nije slučaj u ovom predmetu.

273

Iz prethodno navedenog proizlazi da argumentaciju iznesenu u točkama 245. do 248. ove presude treba odbaciti kao djelomično nedopuštenu i odbiti kao djelomično neosnovanu.

274

Kao četvrto, kad je riječ o prigovoru usmjerenom protiv točke 476. pobijane presude, treba utvrditi da je Opći sud u toj točki istaknuo da društvo Cargolux nije utvrdilo, pa čak niti navelo da se javno distanciralo od usklađivanja dodatne naknade za sigurnost tijekom razdoblja za koja ne postoji dokaz o kontaktima te da nije dokazalo ni da se tijekom tih razdoblja ponovno počelo ponašati neovisno i u skladu s poštenim tržišnim natjecanjem na tržištu o kojem je riječ.

275

Međutim, taj izostanak distanciranja nije jedini element koji je Opći sud utvrdio u prilog svojem zaključku iz točke 477. pobijane presude, prema kojem je Komisija iz dokaza kojima je raspolagala osnovano zaključila da se sudjelovanje društva Cargolux u dijelu povrede koji se odnosi na dodatnu naknadu za sigurnost nastavilo u razdoblju od 26. studenoga 2002. do 14. siječnja 2004. i od 28. rujna 2004. do prestanka povrede, kao što to proizlazi iz izraza „u tim okolnostima” koji prethode tom zaključku i kao što to proizlazi iz prethodne analize, koja se odnosi na treći dio četvrtog žalbenog razloga. Prema tome, ne može se smatrati da Opći sud utvrđenjem iz točke 476. te presude nije uzeo u obzir ustaljenu sudsku praksu navedenu u točki 257. ove presude, koja se također nalazi u točki 471. pobijane presude, a prema kojoj se, u slučaju u kojem se tijekom znatnog razdoblja održalo nekoliko tajnih sastanaka na kojima predstavnici predmetnog društva nisu sudjelovali, Komisija ne može ograničiti na utvrđivanje izostanka javnog distanciranja, nego svoju ocjenu mora utemeljiti i na drugim dokazima.

276

Iz toga slijedi da je prigovor usmjeren protiv točke 476. pobijane presude neosnovan.

277

Stoga treći dio četvrtog žalbenog razloga treba odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan, a slijedom toga odbiti taj četvrti žalbeni razlog.

278

Budući da nijedan žalbeni razlog koji je društvo Cargolux istaknulo u prilog svojoj žalbi nije prihvaćen, predmetnu žalbu valja u cijelosti odbiti.

279

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.

280

U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

281

Budući da je Komisija zatražila da društvo Cargolux snosi troškove te s obzirom na to da ono nije uspjelo u postupku, treba mu naložiti da, uz vlastite, snosi i Komisijine troškove.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) proglašava i presuđuje: