1.

U španjolskoj regiji La Mancha već se Don Quijote borio protiv vjetrenjača. Stoga ne iznenađuje da je Sudu iz autonomne zajednice Kastilja‑La Mancha pristigao novi spor koji se odnosi na energiju vjetra. Nakon što se nedavno već više puta odlučivalo o njezinim nepovoljnim učincima na okoliš ( 2 ), ali i o njezinom promicanju ( 3 ), u ovom slučaju riječ je o pristojbi za vjetroagregate koju je uvela navedena regija i koja je u određenom smislu „pole tax”.

2.

Uz Direktivu 2009/28/EZ ( 4 ) o promicanju uporabe energije iz obnovljivih izvora, zahtjev za prethodnu odluku odnosi se i na Direktivu 2008/118/EZ ( 5 ) o općim aranžmanima za trošarine i Direktivu 2003/96/EZ ( 6 ) o oporezivanju energije. Konkretno valja ispitati protivi li se porez na koji se odnosi spor cilju promicanja iz Direktive 2009/28 ili njome predviđenoj odredbi o administrativnim troškovima. Međutim, Sud treba razmotriti i u kojoj se mjeri takav porez protivi ostvarivanju ciljeva Direktive 2009/28. U pogledu obje porezne direktive prije svega valja razjasniti je li porez obuhvaćen njihovim područjem primjene jer bi u tom slučaju morao ispunjavati određene zahtjeve.

3.

Predmet je Direktive 2009/28 promicanje energije iz obnovljivih izvora.

4.

Člankom 2. točkom (k) Direktive 2009/28 pojam programa potpore definira se na sljedeći način:

„[…] instrument, program ili mehanizam koji primjenjuje država članica ili skupina država članica koji potiče uporabu energije iz obnovljivih izvora smanjenjem troškova te energije, povećanjem cijene po kojoj se može prodati ili povećanjem količine nabavljene energije na temelju obveze koja se odnosi na obnovljivu energiju ili na drugi način. To uključuje, ali se ne ograničuje na, investicijsku pomoć, oslobađanje od poreza ili njegovo smanjenje, povrat poreza, programe potpore koji obvezuju na uporabu obnovljive energije uključujući programe koji primjenjuju zelene certifikate i neposredne programe zaštite cijena uključujući tarife za opskrbu energijom i plaćanje premija”.

5.

Člankom 3. stavcima 1. i 2. Direktive 2009/28 obvezuje se države članice da određeni najmanji postotni udjeli potrošnje energije potječu iz obnovljivih izvora energije:

„1.   Svaka država članica osigurava da je udio energije iz obnovljivih izvora […] u konačnoj bruto potrošnji energije u 2020. barem jednak njezinom nacionalnom općem cilju za udio energije iz obnovljivih izvora te godine, kako je naveden u trećemu stupcu tablice u Prilogu I. dijelu A.

2.   Države članice uvode učinkovite mjere kako bi osigurale da udio energije iz obnovljivih izvora bude jednak udjelu navedenom u okvirnim smjernicama iz Priloga I. dijela B ili da ga premaši.”

6.

U tom se kontekstu članak 3. stavak 3. Direktive 2009/28, među ostalim, odnosi na programe potpora:

„Kako bi se ostvarili ciljevi utvrđeni u stavcima 1. i 2. ovog članka države članice mogu, inter alia, primijeniti sljedeće mjere:

7.

Postupak izdavanja odobravanja spominje se u uvodnoj izjavi 40. Direktive 2009/28:

„Postupak koji uprava nadležna za nadzor nad odobravanjem, certificiranjem i izdavanjem dozvola za postrojenja za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora mora biti objektivan, transparentan, nediskriminacijski i razmjeran pri primjeni pravila za posebne projekte. […]”

8.

Odgovarajuće odredbe utvrđene su u članku 13. Direktive 2009/28:

„1.   Države članice osiguravaju da su svi nacionalni propisi koji se odnose na postupke koji se primjenjuju na pogone za proizvodnju električne energije, tj. na postupke izdavanja odobrenja, certificiranja i izdavanja dozvola za proizvodnju energije za grijanje i hlađenje iz obnovljivih izvora energije i na pripadajuću infrastrukturu prijenosne i distribucijske mreže te postupak pretvorbe biomase u biogoriva ili druge energetske proizvode budu razmjerni i potrebni.

Države članice ponajprije poduzimaju potrebne mjere da osiguraju:

([…]”

9.

Predmet su Direktive 2008/118 opći aranžmani za trošarine. Člankom 1. stavkom 1. uređuje se područje primjene, a člankom 1. stavkom 2. dopuštenost dodatnih trošarina:

„1.   Ovom se Direktivom utvrđuju opća pravila u odnosu na trošarine, koje se ubiru neposredno ili posredno na potrošnju sljedećih roba (dalje u tekstu „trošarinska roba”):

2.   Države članice mogu ubirati druge neizravne poreze na trošarinsku robu za posebne namjene, ako su ti porezi sukladni poreznim pravilima Zajednice koja se primjenjuju na trošarinu ili porez na dodanu vrijednost, vezano uz utvrđivanje porezne osnovice, izračunavanje poreza, nastanak obveze obračuna i nadzor poreza koji su u pitanju, ali ne uključuju odredbe o oslobođenjima.”

10.

Predmet je Direktive 2003/96 oporezivanje energije.

11.

Kao što posebice pokazuje članak 4. Direktive 2003/96, njome se načelno zahtijevaju najniže razine oporezivanja energije:

„.1   Razine oporezivanja koje države članice primjenjuju na energetske proizvode i električnu energiju, a koje su navedene u članku 2., ne smiju biti ispod najniže razine oporezivanja propisane ovom Direktivom.

2.   Za potrebe ove Direktive, „razina oporezivanja” znači ukupno opterećenje u vezi sa svim neizravnim porezima (osim PDV‑a) koji se izračunavaju izravno ili neizravno po količini energenta ili električne energije u trenutku puštanja u slobodnu potrošnju.”

12.

Usto, nacionalni sud poziva se na članak 15. Direktive 2003/96 kojim se omogućuju određena oslobađanja od oporezivanja:

„Ne dovodeći u pitanje ostale odredbe Zajednice, države članice mogu, uz poreznu kontrolu, provoditi potpuna ili djelomična oslobađanja ili sniženja visine oporezivanja na:

13.

Autonomna zajednica Kastilja‑La Mancha uvela je pristojbu za vjetroagregate putem Ley 9/2011, de 21 de marzo, por la que se crea el canon eólico (Zakon br. 9/2011., od 21. ožujka 2011. o uvođenju pristojbe za vjetroagregate; u daljnjem tekstu: Zakon br. 9/2011).

14.

Člankom 4. Zakona br. 9/2011 utvrđuje se oporezivi događaj:

„1.   Oporezivi događaj za pristojbu za vjetroagregate jesu opterećenja i štetni učinci na prirodni okoliš i područje koji nastaju uslijed izgradnje vjetroelektrana s vjetrogeneratorima za proizvodnju električne energije […].

3.   Oporezivi događaj postoji i u slučaju kada vlasnik vjetrogeneratora nije identičan vlasniku službenog odobrenja za izgradnju vjetroelektrane.”

15.

Osnovica za razrezivanje proizlazi iz članka 7. Zakona br. 9/2011:

„1.   Osnovica za razrezivanje jest zbroj pojedinačnih vjetrogeneratora koji su dio […] vjetroelektrane.”

16.

Člankom 8. utvrđuje se visina pristojbe:

„1.   Visina pristojbe određuje se primjenom sljedećih tromjesečnih tarifa pristojbe na osnovicu za razrezivanje:

U vjetroelektranama s najviše 2 vjetrogeneratora: 0 eura za svaki vjetrogenerator.

U vjetroelektranama s najmanje 3 i najviše 7 vjetrogeneratora: 489 eura za svaki vjetrogenerator.

U vjetroelektranama s najmanje 8 i najviše 15 vjetrogeneratora: 871 eura za svaki vjetrogenerator.

U vjetroelektranama s više od 15 vjetrogeneratora:

[…]”

17.

Elecdey Carcelen SA (predmet C‑215/16), Energías Eólicas de Cuenca SA (predmet C‑216/16), Iberenova Promociones SAU (predmet C‑220/16) i Iberdrola Renovables Castilla La Mancha SA (predmet C‑221/16) iskorištavaju vjetroelektrane u autonomnoj zajednici Kastilja‑La Mancha koje podliježu plaćanju regionalne pristojbe za vjetroagregate. Ti poduzetnici tražili su od nadležnog tijela ispravak njihovih samostalno utvrđenih pristojbi za vjetroagregate za porezno razdoblje 2011. kao i povrat plaćenih iznosa.

18.

Protiv odluke kojom su odbijeni ti zahtjevi podnijeli su tužbu pred Tribunal Superior de Justicia de Castilla‑La Mancha (Vrhovni sud Kastilje‑La Manche, Španjolska). Taj je sud stoga Sudu uputio sljedeća prethodna pitanja:

19.

Pisana očitovanja Sudu podnijeli su operateri vjetroelektrana Elecdey Carcelén S. A., Energías Eólicas de Cuenca S. A., Iberenova Promociones S. A. i Iberdrola Renovables Castilla la Mancha S. A. kao i Comunidad Autónoma de Castilla‑La Mancha kao stranke u glavnom postupku i uz njih Kraljevina Španjolska kao i Europska komisija, te su se usmeno očitovali na raspravi održanoj 29. ožujka 2017.

20.

Pristojba na koju se odnosi spor ubire se tromjesečno za svaki pojedini vjetroagregat, pri čemu visina porezne obveze ovisi o veličini pojedine vjetroelektrane i snazi vjetroagregata. Svrha je zahtjeva za prethodnu odluku saznati je li ta pristojba u skladu s programima potpore za obnovljivu energiju u skladu s Direktivom 2009/28 (odjeljak A) ili s odredbama o određenim pristojbama koje su njome predviđene (odjeljak B). Osim toga, nacionalni sud pita o usklađenosti s Direktivom 2008/118 o trošarinama (odjeljak C) i Direktivom 2003/96 o porezima na energiju (odjeljak D).

21.

Prvim dvama pitanjima nacionalni sud želi saznati je li članku 2. točki (k) Direktive 2009/28 protivna sporna pristojba za vjetroagregate.

22.

U članku 2. točki (k) Direktive 2009/28 definiran je pojam „programi potpore”. Definicija osobito uključuje oslobađanje od poreza i njegovo smanjenje kao i povrat poreza.

23.

Kao takva, definicija ne može biti protivna ubiranju nacionalne pristojbe. Naprotiv, presudno je to koji se propisi odnose na tu definiciju.

24.

U tom pogledu prije svega valja navesti članak 3. stavak 3. točku (a) Direktive 2009/28. U skladu s njim države članice mogu primijeniti programe potpore kako bi ostvarile udio energije iz obnovljivih izvora utvrđen u članku 3. stavcima 1. i 2. kao i Prilogu I. Međutim, iz mogućnosti primjene programa potpore ne proizlazi da su pristojbe za vjetroagregate nedopuštene.

25.

Porez na koji se odnosi spor ne protivi se ni udruživanjima i usklađivanjima programa potpora različitih država članica koja su moguća u skladu s člankom 11. Direktive 2009/28. Točno je da je uvjerljiva pretpostavka društva Elecdey Carcelen da porez umanjuje mogućnost takvog udruživanja s ciljem „statističkog prijenosa” energije iz obnovljivih izvora u skladu s člankom 6. Međutim, Direktiva ne obvezuje države članice da osiguraju takve mogućnosti i nema uporišta za to da je već dogovoreno takvo udruživanje na koje je porez negativno utjecao.

26.

Isto se tako i preostale odredbe Direktive 2009/28 koje se odnose na programe potpore ne mogu smatrati protivnima pristojbi za vjetroagregate. One se odnose na tehničke specifikacije za ostvarivanje prava na potporu iz programa potpore (članak 13. stavak 2.), zakonske i podzakonske akte o gradnji kako bi se postupno povećao udio energije iz obnovljivih izvora u građevnom sektoru (članak 13. stavak 4.), odnos jamstva o podrijetlu i programa potpore (članak 15.) i obveze izvješćivanja (članci 22. i 23.).

27.

Zahtjev za prethodnu odluku povezan je s glavnom obvezom iz Direktive 2009/28, koja se odnosi na najmanje postotne udjele obnovljive energije u ukupnoj potrošnji koji su predviđeni u članku 3. stavcima 1. i 2. To također želim ispitati kako bi se sudu koji je uputio zahtjev mogao dati koristan odgovor ( 7 ).

28.

U skladu s člankom 3. stavkom 1. Direktive 2009/28 svaka država članica osigurava da je udio energije iz obnovljivih izvora u konačnoj bruto potrošnji energije u 2020. barem jednak općem cilju koji je utvrđen u Prilogu. Člankom 3. stavkom 2. zahtijevaju se učinkovite mjere država članica kako bi osigurale da udio energije iz obnovljivih izvora bude jednak udjelu koji je također utvrđen u okvirnim smjernicama iz Priloga ili da ga premaši.

29.

Stoga se Direktivom 2009/28 utvrđuju udjeli obnovljive energije koje države članice moraju postići u 2020. kao i tijekom prijelaznog razdoblja do tog trenutka. Veći su udjeli dobrodošli, ali ih barem Direktiva ipak ne zahtijeva.

30.

Stoga poštovanje članka 3. stavka 2. Direktive 2009/28 osigurava da države članice već u prijelaznom razdoblju do isteka roka za postizanje udjela obnovljivih energija koji je predviđen za 2020. poduzmu potrebne mjere kako bi se taj cilj i postigao. Stoga pored te odredbe nije nužno uzeti u obzir zabranu nacionalnih propisa koji mogu ozbiljno ugroziti ostvarivanje cilja predviđenog direktivom, a koja proizlazi iz načela lojalne suradnje ( 8 ).

31.

Naprotiv, pristojba na koju se odnosi spor bila bi protivna članku 3. stavcima 1. i 2. Direktive 2009/28 kada bi dovela do toga da Španjolska ne ostvari udjele obnovljive energije koji se zahtijevaju u skladu s njime.

32.

Međutim, dvojbeno je bi li uopće bilo moguće dokazati da određena regionalna pristojba onemogućuje da država članica u cijelosti ostvari navedene ciljeve. Naime, redovito postoje i druga davanja kao i druge gospodarske i tehničke prepreke za veću uporabu obnovljive energije. Međutim, u ovom se slučaju ne mora konačno odlučiti o tom pitanju.

33.

Osobito iz argumentacije Komisije na usmenoj raspravi i svih stranaka na ovoj raspravi u pogledu najnovijih brojčanih podataka Eurostata ( 9 ) proizlazi da u odnosu na Španjolsku, za razliku od Nizozemske ili trenutačno Francuske, za sada nije razvidna povreda zahtjevâ iz Direktive 2009/28 niti se ona može očekivati. Naprotiv, Španjolska je dosljedno zaključno s 2015. ostvarivala veći udio obnovljive energije nego se zahtijeva Direktivom. Već 2015. prekoračen je udio od prosječno 16 % koji je predviđen tek za 2017. i 2018.

34.

Opsežnija razmatranja učinaka sporne pristojbe bila bi potrebna samo ako bi nacionalni sud na temelju novijih i boljih podataka zaključio da se trend koji se može zamijetiti iz podataka Eurostata neće nastaviti. Međutim, budući da u predmetnom postupku za to nisu iznesene uvjerljive naznake, u ovom trenutku nije potrebno da Sud dalje razmatra tu hipotezu.

35.

Stoga je točno da je nezgodno kada autonomna zajednica Kastilja‑La Mancha primjenjuje pristojbe kojima se umanjuje privlačnost uporabe obnovljive energije koja se želi ostvariti Direktivom 2009/28 i, osim toga, barem djelomično umanjuju ukupne državne potpore za energiju vjetra. Ipak, sve dok država članica u cijelosti unatoč tome ispunjava svoje obveze iz prava Unije, ne postoji povreda programa potpore iz Direktive ili propisanih udjela obnovljive energije, nego u najgorem slučaju problem nacionalnog prava.

36.

Stoga se pristojba za vjetroagregate koja se ubire tromjesečno ne protivi članku 2. točki (k) i članku 3. stavcima 1. i 2. Direktive 2009/28 sve dok se tom pristojbom ne sprječava državu članicu u ostvarivanju najmanjih postotnih udjela obnovljive energije u ukupnoj potrošnji koji su predviđeni Direktivom.

37.

Petim i šestim pitanjem, na koje također valja zajedno odgovoriti, nacionalni sud želi saznati protivi li se pristojba na koju se odnosi spor odredbama o troškovima iz članka 13. stavka 1. točke (e) Direktive 2009/28.

38.

U skladu s člankom 13. stavkom 1. točkom (e) Direktive 2009/28 države članice ponajprije poduzimaju potrebne mjere da osiguraju transparentnost i ovisnost o troškovima administrativnih troškova koje plaćaju potrošači, planeri, arhitekti, građevinari te instalateri i dobavljači opreme i sustava.

39.

Ta odredba temelji se na općenitije formuliranoj odredbi članka 13. stavka 1. prve rečenice Direktive 2009/28. U skladu s njome, države članice osiguravaju da svi nacionalni propisi koji se odnose na postupke koji se primjenjuju na pogone za proizvodnju električne energije, tj. na postupke izdavanja odobrenja, certificiranja i izdavanja dozvola za proizvodnju energije za grijanje i hlađenje iz obnovljivih izvora energije i na pripadajuću infrastrukturu prijenosne i distribucijske mreže te postupak pretvorbe biomase u biogoriva ili druge energetske proizvode budu razmjerni i potrebni.

40.

Suprotno mišljenju autonomne zajednice Kastilja‑La Mancha, pojam administrativnih troškova ne određuje se u skladu s nacionalnim pravom, već je pojam prava Unije, s obzirom na to da nema naznake o upućivanju na nacionalno pravo ( 10 ).

41.

Pristojba na koju se odnosi spor, međutim, na prvi pogled nije obuhvaćena člankom 13. stavkom 1. točkom (e) Direktive 2009/28. Nije riječ o troškovima administrativnih troškova koje plaćaju potrošači, planeri, arhitekti, građevinari te instalateri i dobavljači opreme i sustava, niti se pristojba plaća u postupcima izdavanja odobrenja, certificiranja i izdavanja dozvola za vjetroagregate. Zahtijeva se za rad postrojenja. Stoga ispitivanje ovog pitanja može time završiti.

42.

Osobito društva Iberenova Promociones i Iberdrola Renovables Castilla la Mancha zastupaju mišljenje koje se pojavljuje i u zahtjevu za prethodnu odluku da članak 13. stavak 1. točka (e) Direktive 2009/28 ima značajno veći doseg nego što bi se moglo zaključiti iz njegova teksta. Pritom se pozivaju na sudsku praksu u pogledu članka 11. Direktive 97/13/EZ ( 11 ) i kasnije članka 12. kao i članka 13. Direktive 2002/20/EZ ( 12 ) koji se odnose na ovlaštenja u području elektroničkih komunikacija.

43.

Tim se odredbama utvrđuje dozvoljeni opseg administrativnih naknada koje se mogu zahtijevati od poduzetnika koji djeluju na temelju ovlaštenja koja su uređena pravom Unije u području telekomunikacija, odnosno elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga. Te naknade služe za pokrivanje određenih administrativnih troškova i moraju biti određene na objektivan, proporcionalan i transparentan način.

44.

Sud je sporne propise zaista protumačio u tom smislu da države članice u okviru tih direktiva ne mogu ubirati dodatne poreze ili naknade u odnosu na pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga, osim onih koji su predviđeni pojedinom direktivom ( 13 ).

45.

Na prvi pogled razumljivo je da operateri vjetroagregata prenose tu sudsku praksu na članak 13. stavak 1. točku (e) Direktive 2009/28 i da na temelju toga pobijaju pristojbu na koju se odnosi spor.

46.

Osobito tome u prilog ide općeniti cilj Direktive 2009/28 i politike zaštite okoliša Unije, to jest suzbijanje klimatskih promjena smanjenjem emisija stakleničkih plinova. Tom cilju odgovara smanjivanje prepreka za uporabu obnovljivih izvora energije.

47.

Dok pravni okvir za elektroničku komunikaciju načelno za cilj ima potpunu liberalizaciju telekomunikacijskih usluga i infrastruktura ( 14 ), Direktiva 2009/28 ipak ima značajno manje ambiciozne ciljeve. Sud je već utvrdio da zakonodavac Unije nipošto nije proveo potpuno usklađivanje nacionalnih programa potpore za proizvodnju obnovljive energije ( 15 ). Naprotiv, neposredni glavni cilj Direktive 2009/28 propisani su udjeli obnovljivih energija u ukupnoj potrošnji, pri čemu države članice imaju široku marginu prosudbe pri izboru sredstava za postizanje tih udjela unutar roka. Taj ograničeni zadani cilj izaziva dvojbe o tome sadržava li članak 13. stavak 1. točka (e) Direktive 2009/28 sveobuhvatnu zabranu ograničavajućih poreza na obnovljive energije.

48.

Osim toga, Sud je nedavno pobliže odredio svoju sudsku praksu u pogledu ograničenja u području elektroničkih komunikacija. Pojasnio je da zabrana dodatnih poreza ne obuhvaća svako dodatno opterećenje telekomunikacijskih usluga porezima. Naprotiv, činjenica koja dovodi do nastanka porezne obveze mora biti u vezi s postupkom ovlaštenja koji je uređen Direktivom 2002/20 ( 16 ). Ta veza nedostajala je primjerice u slučaju komunalnih naknada za stupove mobilne telefonije ( 17 ).

49.

To razmišljanje mora se a fortiori prihvatiti za članak 13. stavak 1. točku (e) Direktive 2009/28. Toj se odredbi ne smije izlazeći iz okvira njezina teksta pridavati značenje opće zabrane bilo kakvog opterećenja obnovljive energije porezima.

50.

Stoga članku 13. stavku 1. točki (e) Direktive 2009/28 nije protivna pristojba koja se ubire tromjesečno za rad vjetroagregata.

51.

Trećim pitanjem želi se razjasniti je li primjena pristojbe na koju se odnosi spor u skladu s člankom 1. stavkom 2. Direktive 2008/118. Nacionalni sud postavlja ovo pitanje za slučaj da se na drugo pitanje odgovori negativno, kao što je ovdje predloženo i da se oporezivanje energije iz obnovljivih izvora smatra dopuštenim na temelju članka 1. stavka 2. Direktive 2008/118. Stoga valja prije svega utvrditi je li pristojba obuhvaćena područjem primjene potonje odredbe.

52.

U skladu s člankom 1. stavkom 2. Direktive 2008/118 države članice mogu pod određenim uvjetima ubirati druge neizravne poreze na trošarinsku robu za posebne namjene.

53.

Svim zahtjevima koji se primjenjuju u skladu s tom odredbom pretpostavlja se da je sporna pristojba za vjetroagregate neizravni porez na trošarinsku robu.

54.

Sud je već utvrdio da se pojam „drugi neizravni porezi” u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 2008/118 odnosi na neizravne poreze koji se ubiru na potrošnju proizvoda nabrojenih u njezinu članku 1. stavku 1., a koji su različiti od „trošarina” u smislu posljednje navedene odredbe te koji se ubiru u specifične svrhe ( 18 ).

55.

U članku 1. stavku 1. Direktive 2008/118 navode se energenti i električna energija, obuhvaćeni Direktivom 2003/96/EZ (točka (a)), alkohol i alkoholna pića, obuhvaćeni direktivama 92/83/EEZ i 92/84/EEZ (točka (b)), kao i prerađeni duhan, obuhvaćen direktivama 95/59/EZ, 92/79/EEZ i 92/80/EEZ (točka (c)).

56.

Pristojba za vjetroagregate nije neposredno obuhvaćena nijednom od tih kategorija. Mogla bi biti obuhvaćena samo ako se smatra neizravnim porezom na električnu energiju koju proizvode postrojenja koja podliježu pristojbi.

57.

U tom pogledu iz sudske prakse Suda proizlazi da mora postojati izravna i neraskidiva veza između takvog neizravnog poreza i potrošnje električne energije ( 19 ).

58.

Za poreze na gorivne elemente u nuklearnim elektranama ( 20 ) ili njihovu toplinsku snagu ( 21 ) Sud je odbio postojanje takve veze jer pojedinačni oporezivi događaji nisu u dovoljnoj mjeri povezani s potrošnjom proizvedene električne energije.

59.

To je točno i za pristojbu za vjetroagregate koju valja razmotriti u ovom slučaju. Naime, ona se ne obračunava u odnosu na električnu energiju koju postrojenja proizvedu ili na temelju njihove teoretske učinkovitosti. Naprotiv, njezina visina ovisi o tome koliko je velika vjetroelektrana kojoj postrojenje pripada i, kod osobito velikih vjetroelektrana, i o tome radi li se o postrojenjima osobito velike snage ( 22 ). U potonjem slučaju čak se postrojenja veće snage manje oporezuju od postrojenja manje snage.

60.

Stranke, osim toga, razmatraju može li se pristojba na koju se odnosi spor prevaliti na potrošača. Točno je da se Sud u slučaju poreza na gorivne elemente oslonio na to da se porez ne može u cijelosti prevaliti ( 23 ). Međutim, najmanje jedan razlog koji je Sud za to naveo postoji i u ovom slučaju, s obzirom na to da se pristojba za vjetroagregate koja ne ovisi o proizvodnji električne energije ne može precizno prenijeti na cijenu proizvedene električne energije. Također, a fortiori je isključena mogućnost da se ona naplati krajnjem potrošaču u obliku transparentnog dodatka na cijenu. Naime, ne može se utvrditi koji je udio njemu isporučene električne energije proizveden u vjetroagregatima koji podliježu pristojbi. Stoga bilo kakva mogućnost gospodarskog prevaljivanja opterećenja pristojbom ne može dovesti do toga da se pristojba smatra neizravnim porezom u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 2008/118.

61.

Stoga članku 1. stavku 2. Direktive 2008/118 nije protivna pristojba koja se ubire tromjesečno za pogon vjetroagregata, a koja nije u izravnoj i neraskidivoj vezi s potrošnjom proizvedene električne energije.

62.

Četvrtim pitanjem nacionalni sud želi saznati ubraja li se pristojba na koju se odnosi spor u smislu članka 4. Direktive 2003/96 u ukupno opterećenje u vezi sa svim neizravnim porezima (osim PDV‑a) koji se izračunavaju izravno ili neizravno po količini energenta ili električne energije u trenutku puštanja u slobodnu potrošnju. Tako izračunati iznos mora biti barem jednak najnižoj razini oporezivanja koja je utvrđena Direktivom.

63.

Na prvi pogled nije razvidno u kojoj je mjeri ovo pitanje značajno za odluku u glavnom postupku. Stoga bi ga Sud mogao odbaciti kao hipotetsko i stoga nedopušteno.

64.

Međutim, iz obrazloženja ovog pitanja proizlazi da nacionalni sud ima dvojbe u pogledu usklađenosti pristojbe na koju se odnosi spor s ciljem Direktive 2003/96, odnosno s promicanjem nesmetanog funkcioniranja unutarnjeg tržišta.

65.

Ovo je pitanje barem načelno relevantno za odluku u glavnom postupku. Međutim, njime se zanemaruje sadržaj Direktive 2003/96. Naime, ona ne sadržava sveobuhvatno uređenje poreza i pristojbi koji bi mogli nastati u vezi s proizvodnjom električne energije, nego se njome utvrđuje najniža razina oporezivanja potrošnje električne energije. Međutim, nije joj protivno veće porezno opterećenje proizvodnje električne energije.

66.

Činjenica da se člankom 15. stavkom 1. točkom (b) prvom alinejom Direktive 2003/96, koji spominje nacionalni sud, dopušta oslobođenje od oporezivanja električne energije proizvedene snagom vjetra, također ne dovodi do drugačijeg zaključka. Naime, ta mogućnost ne obvezuje države članice da osiguraju to oslobođenje, niti zabranjuje porezno opterećenje proizvodnje električne energije iz energije vjetra uvođenjem određenih pristojbi.

67.

Budući da osobito društvo Energías Eólicas de Cuenca ističe da se pristojba na koju se odnosi spor protivi Direktivi 2003/96, s obzirom na to da se tom direktivom pored izričito dopuštenih sniženja visine oporezivanja ne dozvoljavaju regionalne razlike u oporezivanju energije, valja napomenuti da to pitanje nije predmet zahtjeva za prethodnu odluku.

68.

Ako Sud unatoč tome želi razmotriti to pitanje kako bi dao koristan odgovor za odluku u glavnom postupku, ta argumentacija ne bi dala rezultate. Naime, pristojba nije porez u smislu Direktive 2003/96.

69.

U skladu s člankom 1. Direktive 2003/96 njezino područje primjene ograničeno je na oporezivanje energenata i električne energije u smislu njezinog članka 2. stavaka 1. i 2. ( 24 ). Pristojba na koju se odnosi spor može se u najboljem slučaju smatrati posrednim oporezivanjem električne energije koju proizvode predmetni vjetroagregati.

70.

Međutim, takav porez pretpostavlja vezu između činjenice koja dovodi do nastanka porezne obveze i stvarne proizvodnje električne energije ( 25 ). Takva veza nedostaje, na primjer, u slučaju poreza na najvišu odobrenu toplinsku snagu nuklearnog reaktora kojim se ne uzima u obzir količinu stvarno proizvedene električne energije ( 26 ).

71.

Još je manje izražena veza između pristojbe na koju se odnosi spor i proizvodnje električne energije predmetnih vjetroagregata. Dok se na temelju najveće toplinske snage nuklearnog reaktora može zaključiti koliko električne energije on može proizvesti, visina pristojbe na koju se odnosi spor ovisi prije svega o veličini vjetroelektrana u kojima se oni nalaze. Samo u slučaju vjetroelektrana koje imaju više od 15 postrojenja uvedena je razlika ovisno o tome iznosi li instalirana snaga postrojenja u prosjeku više ili manje od jednog megavata. I ta razlika ne dovodi do povećanja porezne stope u odnosu na proizvodnju električne energije, nego smanjuje opterećenje postrojenja veće snage.

72.

Stoga u slučaju pristojbe na koju se odnosi spor nije riječ o porezu u smislu Direktive 2003/96 te nije primjenjiva moguća zabrana ubiranja poreza koji se razlikuje ovisno o regiji.

73.

Stoga pristojba na koju se odnosi spor nije protivna Direktivi 2003/96.

74.

Stoga predlažem Sudu da odluči kako slijedi: