–

za DenizBank AG, G. Ganzger i A. Egger, Rechtsanwälte,

–

za Verein für Konsumenteninformation, S. Langer, Rechtsanwalt,

–

za češku vladu, M. Smolek, J. Vláčil i S. Šindelková, u svojstvu agenata,

–

za portugalsku vladu, L. Inez Fernandes, P. Barros da Costa, S. Jaulino i G. Fonseca, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, G. Braun, T. Scharf i H. Tserepa‑Lacombe, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 4. točke 14. i članka 52. točke 6. podtočke (a), u vezi s člankom 54. stavkom 1. i člankom 63. stavkom 1. točkama (a) i (b) Direktive (EU) 2015/2366 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2015. o platnim uslugama na unutarnjem tržištu, o izmjeni direktiva 2002/65/EZ, 2009/110/EZ i 2013/36/EU te Uredbe (EU) br. 1093/2010 i o stavljanju izvan snage Direktive 2007/64/EZ (SL 2015., L 337, str. 35.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između DenizBank AG, društva osnovanog u skladu s austrijskim pravom, i Verein für Konsumenteninformation (udruga za informiranje potrošača, Austrija, u daljnjem tekstu: VKI) o valjanosti ugovornih odredaba koje se odnose na uporabu personaliziranih multifunkcionalnih bankovnih kartica, konkretno onih opremljenih tehnologijom komunikacije bliskog polja (Near Field Communication) (u daljnjem tekstu: NFC tehnologija), poznatom pod nazivom „beskontaktno plaćanje”.

3

Člankom 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.) propisano je:

„Za potrebe ove Direktive izraz:

4

Članak 3. te direktive propisuje:

„1.   Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

[…]

3.   Prilog sadrži indikativan i netaksativni popis odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima.”

5

U skladu s člankom 6. stavkom 1. navedene direktive:

„Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.”

6

Članak 8. iste direktive propisuje da „[k]ako bi osigurale najviši stupanj zaštite potrošača, države članice mogu u području na koje se odnosi ova Direktiva usvojiti ili zadržati najstrože odredbe spojive s Ugovorom”.

7

Prilog Direktivi 93/13, koji sadržava indikativan i netaksativni popis „odredaba iz članka 3. stavka 3.” te direktive, u svojoj točki 1. podtočki (j) navodi „davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom”. Točka 2. tog priloga utvrđuje područje primjene navedene podtočke (j).

8

Direktiva (EU) 2015/2366 stavila je izvan snage Direktivu 2007/64/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. studenoga 2007. o platnim uslugama na unutarnjem tržištu i o izmjeni direktiva 97/7/EZ, 2002/65/EZ, 2005/60/EZ i 2006/48/EZ te stavljanju izvan snage Direktive 97/5/EZ (SL 2007., L 319, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 10., svezak 2., str. 172.), s učinkom od 13. siječnja 2018.

9

Prema uvodnim izjavama 6., 53. do 55., 63., 81., 91. i 96. Direktive 2015/2366:

[…]

[…]

[…]

[…]

[…]

10

Članak 4. te direktive, naslovljen „Definicije”, glasi kako slijedi:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]

[…]

[…]

[…]”

11

Glava III. Direktive 2015/2366, naslovljena „Transparentnost uvjeta i zahtjeva obavješćivanja za institucije za platne usluge”, sadržava poglavlje I., koje se odnosi na „Opća pravila”, i koje je sastavljeno od članaka 38. do 42. te direktive.

12

U članku 38. navedene direktive, naslovljenom „Područje primjene”, u stavku 1. određuje se:

„Ova se glava primjenjuje na jednokratne platne transakcije, okvirne ugovore i platne transakcije koje su njima obuhvaćene. Stranke se mogu dogovoriti da se ona ne primjenjuje u cijelosti ili djelomično ako korisnik platnih usluga nije potrošač.”

13

Članak 42. iste direktive, naslovljen „Odstupanje od zahtjeva obavješćivanja za platne instrumente male vrijednosti i elektronički novac” određuje:

„1.   U slučaju platnih instrumenata koji se u skladu s mjerodavnim okvirnim ugovorom odnose samo na pojedinačne platne transakcije koje ne prelaze 30 [eura] ili koji imaju ograničenje potrošnje od 150 [eura] ili su na njima pohranjena novčana sredstva koja ni u kojem trenutku ne prelaze 150 [eura]:

[…]”

14

Glava III. Direktive 2015/2366 sadržava poglavlje 3., koje se odnosi na okvirne ugovore, te je sastavljeno od članaka 50. do 58. te direktive.

15

U članku 51. stavku 1. navedene direktive, naslovljenom „Prethodne opće informacije”, predviđa se:

„Države članice zahtijevaju da pružatelj platnih usluga korisniku platnih usluga dâ informacije i uvjete iz članka 52. na papiru ili drugom trajnom nosaču podataka pravodobno prije nego što se korisnik platnih usluga obveže bilo kakvim okvirnim ugovorom ili ponudom. Informacije i uvjeti navode se na lako razumljiv način te u jasnom i razumljivom obliku, na službenom jeziku države članice u kojoj se nudi platna usluga ili na drugom jeziku koji su dogovorile stranke.”

16

U članku 52. te direktive, naslovljenom „Informacije i uvjeti” navodi se:

„Države članice osiguravaju da korisniku platnih usluga budu dane sljedeće informacije i uvjeti:

[…]

[…]”

17

Članak 54. navedene direktive, naslovljen „Promjene uvjeta okvirnog ugovora”, u stavku 1. predviđa:

„Sve promjene okvirnog ugovora ili informacija i uvjeta određenih člankom 52. pružatelj platnih usluga predlaže na način kako je predviđeno člankom 51. stavkom 1. najkasnije dva mjeseca prije predloženog dana primjene. Korisnik platnih usluga može prihvatiti ili odbiti promjene prije predloženog dana njihova stupanja na snagu.

Prema potrebi u skladu s člankom 52. točkom 6. podtočkom (a) pružatelj platnih usluga obavještava korisnika platnih usluga da se smatra da je prihvatio promjene ako ne obavijesti pružatelja platnih usluga prije predloženog dana njihova stupanja na snagu da ih ne prihvaća. Pružatelj platnih usluga ujedno obavješćuje korisnika platnih usluga da, u slučaju da korisnik platnih usluga odbije te promjene, korisnik platnih usluga ima pravo otkazati okvirni ugovor bez naknade i s učinkom od bilo kojeg trenutka do datuma kada bi promjene bile provedene.”

18

Glava IV. Direktive 2015/2366, naslovljena „Prava i obveze u vezi s pružanjem i uporabom platnih usluga”, sadržava poglavlje 1., koje se odnosi na „Zajedničke odredbe”, te je sastavljeno od članaka 61. do 63. te direktive.

19

Članak 63. te direktive, naslovljen „Odstupanja u pogledu platnih instrumenata male vrijednosti i elektroničkog novca”, u svojem stavku 1. određuje:

„U pogledu platnih instrumenata koji se sukladno okvirnom ugovoru odnose samo na pojedinačne platne transakcije koje ne prelaze iznos od 30 [eura] ili koji imaju ograničenje potrošnje od 150 [eura] ili pohranjena novčana sredstva koja ni u kojem trenutku ne prelaze iznos od 150 [eura], pružatelji platnih usluga mogu se sa svojim korisnicima platnih usluga dogovoriti sljedeće:

[…]”

20

Glava IV. Direktive 2015/2366 sadržava nadalje poglavlje 2., koje se odnosi na „Autorizacij[u] platnih transakcija”, te je sastavljeno od članaka 64. do 77. te direktive.

21

Članak 69. te direktive, naslovljen „Obveze korisnika platnih usluga u pogledu platnih instrumenata i personaliziranih sigurnosnih podataka”, u svojem stavku 1. predviđa:

„Korisnik platnih usluga koji je ovlašten upotrebljavati platni instrument:

[…]

22

Članak 70. te direktive, naslovljen „Obveze pružatelja platnih usluga u pogledu platnih instrumenata”, u svojem stavku 1. predviđa:

„Pružatelj platnih usluga koji izdaje platni instrument:

[…]

[…]”

23

Članak 72. iste direktive, naslovljen „Dokazi o autentifikaciji i izvršenju platnih transakcija”, određuje:

„1.   Države članice zahtijevaju da, u slučajevima kada korisnik platnih usluga osporava da je autorizirao izvršenu platnu transakciju ili tvrdi da platna transakcija nije pravilno izvršena, pružatelj platnih usluga mora dokazati da je platna transakcija autentificirana, pravilno evidentirana i uknjižena te da na nju nije utjecao tehnički kvar ili neki drugi nedostatak usluge koju je pružio pružatelj platnih usluga.

Ako se platna transakcija inicira preko pružatelja usluga iniciranja plaćanja, pružatelj usluga iniciranja plaćanja dužan je dokazati da je u okviru njegove nadležnosti platna transakcija autentificirana, pravilno evidentirana i da na nju nije utjecao tehnički kvar ili drugi nedostatak povezan s platnom uslugom za koju je on nadležan.

2.   Ako korisnik platnih usluga osporava da je autorizirao izvršenu platnu transakciju, uporaba platnog instrumenta koju je evidentirao pružatelj platnih usluga, uključujući prema potrebi pružatelja usluga iniciranja plaćanja, sama po sebi nije nužno dostatan dokaz da je platitelj autorizirao platnu transakciju niti da je platitelj djelovao s namjerom prijevare ili da je namjerno ili zbog krajnje nepažnje propustio ispuniti jednu ili više obveza iz članka 69. Pružatelj platnih usluga, uključujući prema potrebi pružatelja usluga iniciranja plaćanja, pruža prateće dokaze kojima se utvrđuje prijevara ili krajnja nepažnja korisnika platnih usluga.”

24

Članak 73. Direktive 2015/2366, naslovljen „Odgovornost pružatelja platnih usluga za neautorizirane platne transakcije”, formuliran je kako slijedi:

„1.   Ne dovodeći u pitanje članak 71., države članice osiguravaju da u slučaju neautorizirane platne transakcije pružatelj platnih usluga platitelja nadoknađuje platitelju iznos neautorizirane platne transakcije odmah, a u svakom slučaju najkasnije do kraja sljedećeg radnog dana, nakon što je saznao za transakciju ili nakon što je obaviješten o njoj, osim ako pružatelj platnih usluga platitelja ima opravdane razloge sumnjati u prijevaru i navedene razloge priopći odgovarajućem nacionalnom tijelu u pisanom obliku. Ako je primjenjivo, pružatelj platnih usluga platitelja vraća stanje terećenog računa za plaćanje u stanje u kojem bi bio da nije izvršena neautorizirana platna transakcija. Time se osigurava i da datum valute odobrenja računa za plaćanje platitelja ne nastupa nakon datuma na koji je iznos terećen.

2.   Ako je platna transakcija inicirana preko pružatelja usluga iniciranja plaćanja, pružatelj platnih usluga koji vodi račun nadoknađuje odmah te u svakom slučaju najkasnije do kraja sljedećeg radnog dana iznos neautorizirane platne transakcije te, ako je primjenjivo, vraća stanje terećenog računa za plaćanje u stanje u kojem bi bio da nije izvršena neautorizirana platna transakcija.

Ako je pružatelj usluga iniciranja plaćanja odgovoran za neautoriziranu platnu transakciju dužan je pružatelju platnih usluga koji vodi račun, na njegov zahtjev, odmah nadoknaditi sve gubitke proizašle iz povrata ili gubitke na temelju isplaćenih iznosa povrata platitelju, uključujući iznos neautorizirane platne transakcije. U skladu s člankom 72. stavkom 1. pružatelj usluga iniciranja plaćanja mora dokazati da je u okviru njegove nadležnosti platna transakcija autentificirana, pravilno evidentirana te da na nju nije utjecao tehnički kvar ili drugi nedostatak povezan s platnom uslugom za koju je on nadležan.

3.   Dodatna financijska naknada može se odrediti u skladu s pravom primjenjivim na ugovor koji su sklopili platitelj i pružatelj platnih usluga ili ugovor koji su sklopili platitelj i pružatelj usluga iniciranja plaćanja ako je primjenjivo.”

25

Članak 74. navedene direktive, naslovljen „Odgovornost platitelja za neautorizirane platne transakcije” u stavcima 1. i 3. propisuje:

„1.   Odstupajući od članka 73., platitelj može biti obvezan snositi gubitke povezane s neautoriziranim platnim transakcijama, do najviše 50 [eura], do kojih je došlo zbog uporabe izgubljenog ili ukradenog platnog instrumenta, ili zbog zlouporabe platnog instrumenta.

Prvi podstavak ne primjenjuje se ako:

Platitelj snosi sve gubitke povezane s neautoriziranim platnim transakcijama ako ih je platitelj prouzročio djelujući s namjerom prijevare ili neispunjenjem jedne obveze ili više njih utvrđenih u članku 69., namjerno ili u slučaju krajnje nepažnje. U takvim slučajevima ne primjenjuje se najviši iznos iz prvog podstavka.

Ako platitelj nije djelovao s namjerom prijevare niti je namjerno propustio ispuniti svoje obveze prema članku 69., države članice mogu smanjiti odgovornost iz ovog stavka, uzimajući u obzir osobito prirodu personaliziranih sigurnosnih podataka te posebne okolnosti pod kojima je platni instrument izgubljen, ukraden ili zlorabljen.

[…]

3.   Platitelj ne snosi nikakve financijske posljedice koje proizlaze iz uporabe izgubljenog, ukradenog ili zlorabljenog platnog instrumenta nakon obavješćivanja u skladu s člankom 69. stavkom 1. točkom (b), osim ako je platitelj djelovao s namjerom prijevare.

Ako pružatelj platnih usluga u svakom trenutku ne pruži adekvatna sredstva obavješćivanja o izgubljenom, ukradenom ili zlorabljenom platnom instrumentu, u skladu s obvezom iz članka 70. stavka 1. točke (c), platitelj nije odgovoran za financijske posljedice koje proizlaze iz uporabe tog platnog instrumenta, osim ako je platitelj djelovao s namjerom prijevare.”

26

U glavi VI. Direktive 2015/2366, koja se odnosi na „Završne odredbe”, članak 107. te direktive, naslovljen „Potpuno usklađivanje”, propisuje:

„1.   Ne dovodeći u pitanje članak 2., članak 8. stavak 3., članak 32., članak 38. stavak 2., članak 42. stavak 2., članak 55. stavak 6., članak 57. stavak 3., članak 58. stavak 3., članak 61. stavke 2. i 3., članak 62. stavak 5., članak 63. stavke 2. i 3., članak 74. stavak 1. četvrti podstavak i članak 86., u mjeri u kojoj ova Direktiva sadrži usklađene odredbe, države članice ne smiju zadržati ni uvoditi druge odredbe osim onih koje su utvrđene ovom Direktivom.

[…]

3.   Države članice osiguravaju da pružatelji platnih usluga ne odstupaju, na štetu korisnika platnih usluga, od odredbi nacionalnog prava kojima se ova Direktiva prenosi, osim ako je to izričito predviđeno ovom Direktivom.

Pružatelji platnih usluga mogu, međutim, odlučiti korisnicima platnih usluga pružiti povoljnije uvjete.”

27

Prema uvodnim izjavama 9. i 11. Delegirane uredbe Komisije (EU) 2018/389 od 27. studenoga 2017. o dopuni Direktive (EU) 2015/2366 Europskog parlamenta i Vijeća u pogledu regulatornih tehničkih standarda za pouzdanu autentifikaciju klijenta i zajedničke i sigurne otvorene standarde komunikacije (SL 2018., L 69, str. 23. i ispravak, SL 2020., L 88, str. 11.):

[…]

28

Članak 1. Delegirane uredbe 2018/389, naslovljen „Predmet” propisuje:

„Ovom Uredbom utvrđuju se zahtjevi koje trebaju ispunjavati pružatelji platnih usluga za potrebe provedbe sigurnosnih mjera koje im omogućuju sljedeće:

[…]”

29

Članak 2. te Delegirane uredbe, naslovljen „Opći zahtjevi za autentifikaciju”, u svojem stavku 1., prvom podstavku, predviđa:

„Pružatelji platnih usluga uspostavljaju mehanizme za praćenje transakcija koji im omogućuju otkrivanje neautoriziranih ili prijevarnih platnih transakcija za potrebe provedbe sigurnosnih mjera iz članka 1. točaka (a) i (b).”

30

Članak 11. navedene delegirane uredbe, naslovljen „Beskontaktna plaćanja na prodajnom mjestu”, formuliran je kako slijedi:

„Pružateljima platnih usluga dopušteno je ne primjenjivati pouzdanu autentifikaciju klijenta uz uvjet da poštuju zahtjeve iz članka 2. ako platitelj inicira beskontaktnu elektroničku platnu transakciju i ispunjeni su sljedeći uvjeti:

31

VKI je udruga osnovana u Austriji, koja je ovlaštena, u skladu s austrijskim zakonodavstvom, sudjelovati u sudskim postupcima radi zaštite interesa potrošača.

32

Društvo DenizBank je banka koja obavlja svoje djelatnosti na austrijskom državnom području. U okviru svojih odnosa s klijentima to društvo primjenjuje opće uvjete poslovanja, među ostalim i one koji se odnose na uporabu bankovnih kartica opremljenih NFC tehnologijom. Navedena tehnologija, koja se automatski aktivira kada klijent prvi put upotrijebi karticu, omogućuje plaćanje manjih iznosa, do 25 eura po transakciji, bez umetanja kartice u terminal za plaćanje i bez potrebe unošenja osobnog identifikacijskog broja (u daljnjem tekstu: PIN) na blagajnama koje su za to opremljene. S druge strane, plaćanje viših iznosa odobrava se autentifikacijom pomoću PIN‑a.

33

Sadržaj odredaba i općih uvjeta koji su relevantni u ovom predmetu može se sažeti kako slijedi:

34

VKI je 9. kolovoza 2016. podnio Handelsgerichtu Wien (Trgovački sud u Beču, Austrija) tužbu kojom zahtijeva prestanak kako bi se društvu Denizbank, zbog njihove ništetnosti, zabranila uporaba šest prethodno navedenih ugovornih odredaba. Društvo Denizbank prigovorilo je u svoju obranu da je odredba 14. dopuštena i da valja odvojeno razmotriti različite načine plaćanja karticama opremljenima NFC tehnologijom.

35

Presudom od 28. travnja 2017. prvostupanjski je sud prihvatio VKI‑jevu tužbu. Prvostupanjski je sud ocijenio da je odredba 14. iznimno štetna i da NFC tehnologija nije obuhvaćena odredbama o odstupanjima predviđenima za platne instrumente male vrijednosti, jer se kartica može koristiti i za druge vrste plaćanja, a da se NFC tehnologija sama po sebi ne može smatrati platnim instrumentom.

36

Presudom od 20. studenoga 2017. Oberlandesgericht Wien (Visoki zemaljski sud u Beču, Austrija) povodom žalbe djelomično je potvrdio prvostupanjsku presudu. Taj je sud, među ostalim, ocijenio da uporaba NFC tehnologije nije uporaba platnog instrumenta, nego se može poistovjetiti s transakcijama kreditnim karticama izvršenima putem elektroničke pošte ili telefona. U tom pogledu istaknuo je da je NFC tehnologija bila aktivirana automatski, za razliku od „elektroničkog novčanika”, i da kartica opremljena tom tehnologijom nije anonimizirana, nego je istodobno personalizirana i osigurana kodom.

37

VKI i društvo Denizbank podnijeli su sudu koji je uputio zahtjev, Oberster Gerichthofu (Vrhovni sud, Austrija), revizije protiv presude donesene povodom žalbe.

38

Taj sud navodi, kao prvo, da je opetovano smatrao da velike promjene uvjeta okvirnog ugovora od strane pružatelja platnih usluga ne mogu biti predmet prešutnog pristanka od strane klijenta, poput onog iz odredbe 14. predmetnih općih uvjeta. Smatra da je takva izmjena protivna članku 52. točki 6. podtočki (a) i članku 54. stavku 1. Direktive 2015/2366, koja je u austrijski pravni poredak doslovno prenesena Zahlungsdienstegesetzom 2018. (Zakon o platnim uslugama iz 2018., BGBl. I, 17/2018), kao i cilju zaštite potrošača iz uvodne izjave 63. te direktive. Dodaje i da, prema njegovu mišljenju, navedenu ugovornu odredbu treba podvrgnuti dodatnoj kontroli, na osnovi Direktive 93/13. Navodi i da je navedenu sudsku praksu, međutim, jedan dio austrijske doktrine kritizirao, tvrdeći, među ostalim, da treba postići ravnotežu između interesa poduzetnika i interesa potrošača, koji bi se, štoviše, mogli okoristiti takvom promjenom.

39

Kao drugo, pozivajući se na sudsku praksu Suda, posebice na točke 33. i 35. presude od 9. travnja 2014.T‑Mobile Austria (C‑616/11, EU:C:2014:242), sud koji je uputio zahtjev ocjenjuje da stvaranje platnog naloga uporabom NFC tehnologije bankovne kartice povezane s određenim bankovnim računom može činiti nepersonalizirani „skup postupaka” i stoga „platni instrument”, u smislu članka 4. točke 14. te direktive.

40

Pod pretpostavkom da je to slučaj, sud koji je uputio zahtjev pita, kao treće, može li se plaćanje putem NFC tehnologije takve personalizirane kartice smatrati „anonimnim” korištenjem platnog instrumenta, u smislu članka 63. stavka 1. točke (b) Direktive 2015/2366, ili takva kvalifikacija vrijedi samo kada je plaćanje obavljeno istodobno posredstvom kartice koja nije povezana s individualnim računom i bez ikakvog drugog elementa autentifikacije, poput elemenata definiranih u članku 4. točkama 29. i 30. navedene direktive.

41

Kao četvrto, sud koji je uputio zahtjev dvoji, u biti, o tome mora li pružatelj platnih usluga, koji se želi pozvati na odstupanje predviđeno člankom 63. stavkom 1. točkom (a) Direktive 2015/2366, dokazati da se, u pogledu posljednjih dostupnih znanstvenih saznanja, instrument plaćanja ne može blokirati ili da njegova daljnja uporaba ne može biti spriječena. Taj se sud izrazio u korist potvrdnog odgovora, u smislu zaštite potrošača, i vodeći računa o tome da je navedeni pružatelj usluga odgovoran za sigurnosne mjere, u skladu s uvodnom izjavom 91. Direktive 2015/2366. Pojašnjava da u ovom slučaju društvo DenizBank nije osporavalo VKI‑jevu tvrdnju da je takvo blokiranje tehnički izvedivo.

42

U tim je okolnostima Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

43

Sud je 26. studenoga 2019. uputio, na temelju članka 101. svojeg poslovnika, zahtjev za pojašnjenje sudu koji je uputio zahtjev, pozivajući ga da pojasni razloge zbog kojih bi trebalo smatrati da je Direktiva 2015/2366, kao i austrijsko zakonodavstvo kojom je ona prenesena, primjenjiva ratione temporis na glavni postupak, iako je VKI tužbu kojom je pokrenut postupak podnio 9. kolovoza 2016., kada je Direktiva 2007/64 još bila na snazi, a da je izvan snage stavljena 13. siječnja 2018.

44

U svojem odgovoru, koji je tajništvo suda zaprimilo 24. siječnja 2020., sud koji je uputio zahtjev pojasnio je da, s obzirom na to da mu je podnesena tužba sa zahtjevom za zabranu buduće uporabe odredaba koje su predmet glavnog postupka, on mora ocijeniti dopuštenost tih odredaba ne samo u pogledu odredaba koje su bile na snazi u trenutku podnošenja sudske tužbe, nego i u pogledu odredaba koje su primjenjive nakon stavljanja izvan snage Direktive 2007/64.

45

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 52. točku 6. podtočku (a) Direktive 2015/2366, u vezi s člankom 54. stavkom 1. te direktive, tumačiti na način da se pružatelj platnih usluga, koji je sklopio okvirni ugovor s korisnikom tih usluga, može s njime dogovoriti da se za korisnika smatra da je, pod uvjetima koje predviđa ta odredba, prihvatio promjene okvirnog ugovora, pa i kada korisnik ima svojstvo potrošača, te neovisno o sadržaju ugovornih odredaba na koje tu presumpciju treba primijeniti.

46

Na temelju članka 52. točke 6. podtočke (a) Direktive 2015/2366, države članice osiguravaju da korisniku platnih usluga bude dana informacija o tome da se, ako je tako dogovoreno između stranaka okvirnog ugovora, smatra da je korisnik prihvatio promjene uvjeta tog ugovora koje mu je predložio pružatelj tih usluga u skladu s člankom 54. stavkom 1. navedene direktive, osim ako je prije datuma njihova predloženog stupanja na snagu obavijestio tog pružatelja da ne prihvaća promjene.

47

Valja istaknuti da se presumpcija prešutnog prihvaćanja od strane korisnika platnih usluga, čija primjena je dogovorena s pružateljem tih usluga, odnosi, kao što to proizlazi iz tih odredaba, samo na „promjene” uvjeta okvirnog ugovora, odnosno na izmjene koje ne utječu na uvjete tog okvirnog ugovora u tolikoj mjeri da bi se prijedlog pružatelja usluga u stvarnosti svodio na prijedlog za sklapanje novog ugovora. Na nacionalnom sudu pred kojim je pokrenut spor koji se odnosi na takav prešutni pristanak je da provjeri je li ta potonja pravna mogućnost na pravilan način provedena.

48

S druge strane, tekst članka 52. točke 6. podtočke (a) Direktive 2015/2366, u vezi s člankom 54. stavkom 1. te direktive, ne sadržava nikakav navod koji se odnosi na svojstvo korisnika platnih usluga, kao što je to predviđeno prvim pitanjem. Međutim, kada je svojstvo „potrošača”, u smislu članka 4. točke 20. te direktive, odlučujući element, tada to njezine odredbe izričito navode, kao što je to slučaj, među ostalim, u njezinu članku 38.

49

Iz toga slijedi da se članak 52. točka 6. podtočka (a) Direktive 2015/2366 primjenjuje kako na korisnike platnih usluga koji imaju svojstvo potrošača, tako i na korisnike koji to svojstvo nemaju.

50

Štoviše, iz sadržaja navedenog članka 52. točke 6. podtočke (a), u vezi s člankom 54. stavkom 1., drugim podstavkom, proizlazi da je jedini cilj prve odredbe da postavi zahtjeve u pogledu prethodnog informiranja, a ne da utvrdi sadržaj promjena okvirnog ugovora koje se mogu prešutno prihvatiti, imajući u vidu to da se tim odredbama samo priznaje mogućnost takvih promjena i nalaže potpuna transparentnost s tim u vezi, a da sadržaj tih promjena nije definiran.

51

Ta je analiza potkrijepljena kontekstualnim tumačenjem članka 52. točke 6. podtočke (a) Direktive 2015/2366, u vezi s člankom 54. stavkom 1. te direktive.

52

Naime, taj članak 52., naslovljen „Informacije i uvjeti”, kao i taj članak 54., naslovljen „Promjene uvjeta okvirnog ugovora”, nalaze se u poglavlju 3. Direktive 2015/2366, koje se odnosi na platne transakcije obuhvaćene tim okvirnim ugovorom, i koje potpada pod glavu III. te direktive, naslovljenu „Transparentnost uvjeta i zahtjevi obavješćivanja za platne usluge”. Iz toga slijedi da su navedeni članci 52. i 54. namijenjeni isključivo propisivanju uvjeta i informacija o kojima pružatelj platnih usluga mora obavijestiti korisnika svojih usluga, a ne određivanju sadržaja međusobnih obveza koje su te osobe ovlaštene preuzeti ugovorom, a čiji je sadržaj uređen odredbama glave IV. te direktive, naslovljene „Prava i obveze u vezi s pružanjem i korištenjem platnih usluga”.

53

Nadalje, članak 42. Direktive 2015/2366, koji se također nalazi u glavi III. te direktive i koji je naslovljen „Odstupanje od zahtjeva obavješćivanja za platne instrumente male vrijednosti i elektronički novac”, jasno navodi da se navedeni članci 52. i 54. odnose na informacije o platnim uslugama koje njihov pružatelj mora pružiti, osim kada je odstupanje od toga izričito dozvoljeno.

54

Osim toga, članak 51. te direktive navodi da pružatelj platnih usluga mora dostaviti informacije i uvjete predviđene člankom 52. te direktive na trajnom nosaču podataka, u jasnom i razumljivom obliku, prije nego što okvirni ugovor ili ponuda postanu obvezujući za potrošača, kako bi potrošač mogao donijeti odluku dobro informiran, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 54. navedene direktive.

55

Svemu prethodno navedenom ne proturječi teleološko tumačenje članka 52. točke 6. podtočke (a) Direktive 2015/2366, u vezi s člankom 54. stavkom 1. te direktive.

56

Doduše, kao što navode sud koji je uputio zahtjev i VKI, uvodna izjava 63. te direktive navodi da bi „[s] ciljem osiguravanja visoke razine zaštite potrošača države članice trebale […] moći, u interesu potrošača, zadržati ili uvesti ograničenja ili zabrane jednostranih izmjena u uvjetima okvirnog ugovora, na primjer ako nema opravdanog razloga za takvu izmjenu”.

57

Međutim, iz članka 107. Direktive 2015/2366 proizlazi da se člankom 52. točkom 6. podtočkom (a) i člankom 54. stavkom 1. te direktive nastoji postići potpuno usklađivanje u području koje te odredbe uređuju, odnosno, s obzirom na njihov sadržaj, u području prethodnog informiranja o prešutnom pristanku na promjene okvirnog ugovora u slučaju suglasja ugovornih strana o tome, i da ni države članice ni pružatelji takvih usluga ne mogu od toga odstupiti, osim ako ti pružatelji ne bi odlučili korisnicima svojih usluga dati povoljnije uvjete.

58

Prema tome, članak 52. točku 6. podtočku (a) u vezi s člankom 54. stavkom 1. Direktive 2015/2366 ne može se tumačiti, imajući u vidu uvodnu izjavu 63., na način da uvodi ograničenja u vezi sa svojstvom korisnika ili vrstom ugovornih odredaba na koje se odnose takvi sporazumi o promjenama koje je dozvoljeno na prešutan način provesti.

59

Istodobno je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, u okviru postupka suradnje s nacionalnim sudovima, uspostavljenog u članku 267. UFEU‑a, na Sudu da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da riješi spor koji se pred njim vodi. U tom smislu, Sud može iz svih podataka koje mu je dostavio nacionalni sud, a osobito iz obrazloženja odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, izvesti propise i načela prava Unije koje treba tumačiti uzimajući u obzir predmet glavnog postupka, čak i ako te odredbe navedeni sud nije izričito naveo u pitanjima koja mu je uputio (vidjeti, među ostalim, presude od 19. prosinca 2019., Airbnb Ireland, C‑390/18, EU:C:2019:1112, t. 36., kao i od 12. ožujka 2020., Caisse d’assurance retraite et de la santé au travail d’Alsace‑Moselle, C‑769/18, EU:C:2020:203, t. 39. i 40.).

60

U ovom slučaju, sud koji je uputio zahtjev je u obrazloženju svoje odluke osnovano utvrdio vezu između odredbe 14. općih uvjeta, koji su predmet glavnog postupka, a čiji je sadržaj iznesen u točki 33. ove presude, i odredaba Direktive 93/13 o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Nadalje, taj sud ocjenjuje da sporna odredba u praksi može dovesti do jednostrane promjene okvirnog ugovora pomoću presumpcije o prihvaćanju koja je u njoj predviđena, jer korisnici platnih usluga ne analiziraju dovoljno dobro sve posljedice takvih odredaba.

61

S tim u vezi, dostatno je utvrditi da je, kada je riječ o korisnicima platnih usluga koji imaju svojstvo „potrošača”, u smislu članka 2. Direktive 93/13, nadzor nad štetnosti odredbe o prešutnom pristanku na promjene okvirnog ugovora, poput one o kojoj je riječ u glavom postupku, uređen odredbama te direktive.

62

Naime, iz odredaba direktive 2015/2366, osobito u vezi s njezinom uvodnom izjavom 55., proizlazi da su drugi pravni tekstovi Unije o zaštiti potrošača, poput, među ostalim, Direktive 2011/83, i dalje primjenjivi. U skladu s time, kada korisnik platnih usluga ima svojstvo potrošača, Direktiva 2015/2366 može se primijeniti usporedno s Direktivom 93/13, kako je izmijenjena Direktivom 2011/83, ne dovodeći stoga u pitanje mjere koje su države članice poduzele kako bi prenijele potonju direktivu, koja, u području koje uređuje, samo provodi minimalno usklađivanje i prema tome dopušta usvajanje ili zadržavanje strožih odredaba spojivih s Ugovorom, radi pružanja visoke razine zaštite potrošačima (vidjeti u tom smislu presudu od 2. travnja 2020.Condominio di Milano, via Meda, C‑329/19, EU:C:2020:263, t. 33.).

63

Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 tako definira u kojoj se mjeri odredba iz ugovora sklopljenog između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga može proglasiti nepoštenom. Stavak 3. tog članka 3. upućuje na prilog navedenoj direktivi, koja sadržava indikativnu listu tih odredaba, među kojima se nalaze, u točki 1. podtočki (j) tog priloga „odredbe čiji su predmet ili svrha […] davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom”. Osim toga, članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 predviđa da nepoštena odredba, u smislu te direktive, prema nacionalnom pravu nije obvezujuća za potrošača. Članak 8. navedene direktive navodi da države članice mogu u području na koje se ona odnosi, usvojiti ili zadržati strože odredbe od onih koje ta direktiva uvodi, ako su spojive s Ugovorom.

64

Na sudu koji je uputio zahtjev je da ispita je li odredba 14. općih uvjeta, koja se odnosi na prešutnu promjenu okvirnog ugovora sklopljenog s potrošačima, o kojoj je riječ u glavnom postupku, nepoštena, te da, u slučaju potrebe, utvrdi posljedice njezine nedopuštenosti, imajući u vidu odredbe Direktive 93/13, a ne članak 52. točku 6. podtočku (a) Direktive 2015/2366, u vezi s njezinim člankom 54. stavkom 1.

65

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da je Sud presudio, kada je riječ o standardnim odredbama koje omogućuju jednostrano zaključenje ugovora, da te odredbe moraju zadovoljiti zahtjeve dobre vjere, ravnoteže i transparentnosti, koje je postavila Direktiva 93/13 (vidjeti, u tom smislu, presudu od 21. ožujka 2013., RWE Vertrieb, C‑92/11, EU:C:2013:180, t. 47.).

66

Slijedom toga, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 52. točku 6. podtočku (a) Direktive 2015/2366, u vezi s člankom 54. stavkom 1. te direktive, treba tumačiti na način da propisuje informacije i uvjete koje treba dostaviti pružatelj platnih usluga koji s korisnikom tih usluga želi dogovoriti presumpciju pristanka na promjene okvirnog ugovora koji su zaključili, prema pretpostavkama koje predviđaju te odredbe, ali ne određuje ograničenja u vezi sa svojstvom korisnika ili vrstom ugovornih odredaba koje mogu biti predmet takvog sporazuma, ne dovodeći međutim, kada korisnik ima svojstvo potrošača, u pitanje mogući nadzor nad time jesu li te odredbe poštene, imajući u vidu odredbe Direktive 93/13.

67

Svojim drugim pitanjem, točkom (a), sud koji je uputio zahtjev želi saznati treba li članak 4. točku 14. Direktive 2015/2366 tumačiti na način da je NFC tehnologija, kojom je opremljena personalizirana multifunkcionalna kartica koja omogućuje plaćanje manjih iznosa na teret bankovnog računa povezanog s tom karticom, „platni instrument”, kako ga definira ta odredba.

68

Članak 4. točka 14. Direktive 2015/2366 definira, za potrebe te direktive, pojam „platni instrument” kao „personalizirani uređaj i/ili skup postupaka dogovorenih između korisnika platnih usluga i pružatelja platnih usluga koji se koriste za iniciranje naloga za plaćanje”.

69

Članak 4. točka 23. Direktive 2007/64, koji je formuliran na istovjetan način, definirao je pojam „platni instrument” kao „svaki personalizirani uređaj i/ili skup postupaka dogovorenih između korisnika platnih usluga i pružatelja platnih usluga koje korisnik platnih usluga koristi da bi inicirao nalog za plaćanje”.

70

U tom pogledu, valja istaknuti da je u točki 31. presude od 9. travnja 2014., T‑Mobile Austria (C‑616/11, EU:C:2014:242), koja se odnosi na tumačenje članka 4. točke 23. Direktive 2007/64, Sud prije svega istaknuo da postoji određeno neslaganje između jezičnih verzija te odredbe, kada je riječ o uporabi pridjeva „personalizirani” u vezi sa sintagmom „svaki uređaj” i/ili sintagmom „skup postupaka”, prema navedenim verzijama. Sud je zatim podsjetio, u točki 32. te presude, na ustaljenu sudsku praksu prema kojoj, s jedne strane, odredbe prava Unije treba tumačiti i primjenjivati na ujednačen način, s obzirom na verzije sačinjene na svim jezicima Europske unije i, s druge strane, u slučaju nepodudaranja između različitih jezičnih verzija nekog teksta prava Unije, predmetnu odredbu treba tumačiti u sklopu opće strukture i krajnjeg cilja propisa čiji je ona dio. Naposljetku, u točki 33. navedene presude Sud je smatrao da određeni platni instrument, kako bi u smislu te odredbe bio kvalificiran kao „personaliziran”, pružatelju platnih usluga treba omogućiti provjeru je li nalog za plaćanje inicirao korisnik koji je ovlašten to učiniti.

71

Sud je tako ocijenio, u točkama 34. i 35. iste presude, da iz postojanja nepersonaliziranih platnih instrumenata, izričito predviđenih člankom 53. te direktive, koji je postao članak 63. Direktive 2015/2366, nužno proizlazi da pojam „platni instrument” određen u navedenom članku 4. točki 23., može obuhvatiti skup nepersonaliziranih postupaka dogovorenih između korisnika i pružatelja platnih usluga koje korisnik platnih usluga koristi da bi inicirao nalog za plaćanje.

72

S obzirom na tu definiciju pojma „platni instrument”, u smislu članka 4. točke 23. Direktive 2007/64, koji je postao članak 4. točka 23. Direktive 2015/2366, treba odgovoriti na drugo pitanje, točku (a), koje je u ovom predmetu postavio sud koji je uputio zahtjev.

73

U ovom slučaju, taj sud osnovano ocjenjuje da iz sudske prakse navedene u točkama 70. i 71. ove presude proizlazi da NFC tehnologija multifunkcionalne bankarske kartice povezane s individualnim bankarskim računom, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, nije „personalizirani uređaj”, u smislu prvog slučaja predviđenog člankom 4. točkom 14. Direktive 2015/2366, jer korištenje navedenom tehnologijom, samo po sebi, ne omogućava pružatelju platnih usluga da provjeri je li nalog za plaćanje inicirao za to ovlašteni korisnik, za razliku od drugih tehnologija te kartice koje traže uporabu personaliziranih sigurnosnih podataka, poput PIN‑a ili potpisa.

74

Prema tome, sud koji je uputio zahtjev dvoji može li korištenje NFC tehnologijom biti, samo po sebi, nepersonalizirani „skup postupaka”, u smislu drugog uvjeta predviđenog člankom 4. točkom 14. Direktive 2015/2366 i, prema tome, „platni instrument” u svrhu primjene te direktive.

75

Kao što to tvrdi nezavisni odvjetnik u točkama 37. do 40. svojeg mišljenja, korištenje NFC tehnologijom bankovne kartice povezane s individualnim bankovnim računom je nepersonalizirani skup postupaka koji je trebao biti dogovoren između korisnika i pružatelja platnih usluga, i koji se koristi za iniciranje naloga za plaćanje, tako da je ta tehnologija „platni instrument”, u smislu članka 4. točke 14. drugog slučaja Direktive 2015/2366.

76

Naime, iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da se NFC tehnologijom može, nakon što je vlasnik bankovnog računa povezanog s tom karticom, na temelju ugovora zaključenog između pružatelja platnih usluga i tog korisnika, aktivira, koristiti svaki pojedinac, koji se nađe u posjedu te kartice, za plaćanje manjih iznosa na teret tog računa, pod ograničenjem koje taj ugovor dopušta, a da pritom ne mora koristiti personalizirane sigurnosne podatke, svojstvene vlasniku dotičnog računa, u svrhu „autentifikacije”, odnosno „pouzdane autentifikacije” naloga za plaćanje, u smislu članka 4. točaka 29. do 31. te direktive.

77

Valja pojasniti da je NFC tehnologiju, imajući njezine posebnosti u vidu, pravno moguće odvojiti od drugih tehnologija kojima je opremljena bankovna kartica koja joj služi kao nosač, za koje je potrebno korištenje personaliziranim sigurnosnim podacima, osobito za plaćanje iznosa koji premašuju gornju granicu određenu za korištenje NFC tehnologijom. Prema tome, potonja tehnologija, uzeta zasebno, može se kvalificirati kao platni instrument, u smislu članka 4. točke 14. Direktive 2015/2366, te je obuhvaćena materijalnim područjem primjene te direktive.

78

Takvo tumačenje može pridonijeti ostvarenju ciljeva kojima teži Direktiva 2015/2366, jer činjenica da je NFC tehnologija na taj način izravno podvrgnuta zahtjevima koje ona postavlja omogućuje ne samo razvoj tog novog platnog sredstva u okviru poštenog tržišnog natjecanja pružatelja platnih usluga, nego i zaštitu korisnika tih usluga, osobito potrošača, u skladu sa smjernicama koje daje preambula te direktive, a osobito njezina uvodna izjava 6.

79

Slijedom navedenog, na drugo pitanje, točku (a), valja odgovoriti da članak 4. točku 14. Direktive 2015/2366 treba tumačiti na način da je NFC tehnologija, kojom je opremljena personalizirana multifunkcionalna kartica koja omogućuje plaćanje manjih iznosa na teret bankovnog računa povezanog s tom karticom, „platni instrument”, kako ga definira ta odredba.

80

Svojim drugim pitanjem, točkom (b), sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 63. stavak 1. točku (b) Direktive 2015/2366 tumačiti na način da beskontaktno plaćanje male vrijednosti upotrebom personalizirane multifunkcionalne bankovne kartice opremljene NFC tehnologijom treba smatrati „anonimnom” upotrebom razmatranog platnog instrumenta u smislu odredbe o odstupanju.

81

Na temelju članka 63. stavka 1. točke (b) Direktive 2015/2366, kada je riječ o platnim instrumentima male vrijednosti, poput onih definiranih u uvodnom dijelu tog stavka, pružatelj platnih usluga može se dogovoriti s korisnikom tih usluga o odstupanju od odredaba iz te točke (b), „ako se platni instrument upotrebljava anonimno” ili ako „pružatelj platnih usluga iz drugih razloga koji proizlaze iz platnog instrumenta nije u mogućnosti dokazati da je platna transakcija autorizirana”.

82

Sud je istaknuo da iz članka 53. stavka 1. točke (b) Direktive 2007/64, koji je postao članak 63. stavak 1. točka (b) Direktive 2015/2366, proizlazi da se određeni platni instrumenti upotrebljavaju anonimno, u kojem slučaju pružatelji platnih usluga nisu dužni podnijeti dokaz o provjeri autentičnosti transakcije razmotrene u slučaju iz članka 59. te prve direktive, koji je postao članak 72. te druge direktive (presuda od 9. travnja 2014., T‑Mobile Austria, C‑616/11, EU:C:2014:242, t. 34.).

83

Konkretnije, članak 63. stavak 1. točka (b) Direktive 2015/2366 omogućuje pružatelju platnih usluga i korisniku tih usluga da na temelju dogovora odstupe, kao prvo, od članka 72. te direktive, koji pružatelju usluga nalaže da dokaže autentifikaciju i izvršenje platnih transakcija, kao drugo, od članka 73. te direktive, koji utvrđuje načelo odgovornosti pružatelja usluga u slučaju neautoriziranih platnih transakcija i, kao treće, od članka 74. stavaka 1. i 3. navedene direktive, koji djelomično odstupa od navedenog načela predviđajući mjeru u kojoj platitelj može biti obvezan, do iznosa od 50 eura, snositi gubitke povezane s takvim transakcijama, osim ako je do transakcija došlo nakon obavijesti pružatelju o gubitku, krađi ili zlouporabi platnog instrumenta.

84

Valja naglasiti da, zbog svojeg derogativnog karaktera, članak 63. stavak 1. točku (b) te direktive treba tumačiti usko.

85

Kao što su to naveli sud koji je uputio zahtjev i Komisija, iz sadržaja navedenog članka 63. stavka 1. točke (b), u vezi s odredbama koje on navodi, proizlazi da dva slučaja u kojima se odstupanje može primijeniti imaju zajedničku karakteristiku, a to je objektivna nemogućnost pružatelja platnih usluga da utvrdi da je platna transakcija pravilno autorizirana, bilo zbog anonimne uporabe dotičnog platnog instrumenta, bilo zbog „drugih razloga koji proizlaze [iz tog platnog instrumenta]”.

86

U ovom slučaju, kada je riječ o pitanju može li se plaćanje izvršeno pomoću NFC tehnologije personalizirane multifunkcionalne bankovne kartice kvalificirati kao „anonimno”, u smislu članka 63. stavka 1. točke (b) Direktive 2015/2366, valja voditi računa o sljedećim okolnostima.

87

S jedne strane, razmatrana kartica je „personalizirana” kada je povezana s bankovnim računom određenog klijenta, odnosno „platitelja”, kako je definiran u članku 4. točki 8. te direktive, i kada se taj račun tereti za platnu transakciju izvršenu korištenjem NFC tehnologije. S druge strane, za platnu transakciju te vrste, koja je ograničena na iznose male vrijednosti, potreban je, jednom kada klijent aktivira tu uslugu, isključivo posjed te kartice, a ne autentifikacija na temelju uporabe osobnih sigurnosnih podataka, poput PIN‑a ili potpisa. Iz potonje okolnosti proizlazi da svaki pojedinac, koji ima pristup navedenoj kartici, može unutar dopuštenog ograničenja izvršiti takvu platnu transakciju, pa i bez pristanka vlasnika računa, u slučaju gubitka, krađe ili zlouporabe kartice.

88

U tom kontekstu, valja razlikovati identifikaciju vlasnika računa terećenja, koja izravno proizlazi iz personalizacije dotične kartice, od autorizacije platne transakcije, koju eventualno daje taj vlasnik, koja se ne može potvrditi jednostavnom uporabom kartice kada se dotično plaćanje obavlja pomoću NFC tehnologije. Naime, o postojanju vlasnikova pristanka na takvu platnu transakciju ne može se zaključiti na temelju pukog posjeda fizičke kartice opremljene takvom tehnologijom.

89

Prema tome, korištenje NFC tehnologijom u svrhu plaćanja manjih iznosa je „anonimno” korištenje, u smislu članka 63. stavka 1. točke (b) te direktive, čak i ako je kartica opremljena tom tehnologijom povezana s bankovnim računom konkretnog klijenta. Naime, u takvoj situaciji, pružatelj platnih usluga objektivno ne može identificirati osobu koja je na taj način platila i, prema tome, provjeriti, odnosno dokazati da je transakciju na valjani način autorizirao vlasnik računa.

90

Kao što to tvrdi društvo DenizBank, to je tumačenje potkrijepljeno ciljevima Direktive 2015/2366, koji se sastoje od „omogućavanja razvoja načina plaćanja koji su prilagođeni korisniku i pristupačni za plaćanja niskog rizika, kao što su beskontaktna plaćanja male vrijednosti na prodajnom mjestu”, kako je navedeno u uvodnoj izjavi 96. te direktive, i olakšavanja širenja tržišta „novim sredstvima plaćanja [i osiguravanja visoke razine] zaštite potrošača pri uporabi tih usluga platnog prometa”, kako navodi uvodna izjava 6. te direktive. Također, uvodna izjava 81. te direktive navodi da bi „[p]latni instrumenti male vrijednosti trebali […] biti jeftina alternativa jednostavna za uporabu u slučaju robe i usluga niske cijene te se ne bi trebali preopteretiti pretjeranim zahtjevima” pojašnjavajući da bi „korisnici platnih usluga trebali […] imati primjerenu zaštitu”. Naime, u interesu je ne samo pružatelja platnih usluga, nego i klijenta, da raspolaže, potonji ako to želi i ako je dovoljno zaštićen, platnim sredstvima koja su inovativna, brza i jednostavna za korištenje, poput NFC tehnologije.

91

Nadalje, to je tumačenje članka 63. stavka 1. točke (b) Direktive 2015/2366 u skladu s općom strukturom navedene direktive, jer se, u pogledu ciljeva koje ona postavlja, za klijenta koji je odabrao uporabu jednostavnog platnog instrumenta kod kojeg nije potrebna identifikacija za manja plaćanja, poput NFC tehnologije, mora smatrati da je prihvatio mogućnost da će biti izložen učincima dogovorenih ograničenja odgovornosti pružatelja, dopuštenih tom odredbom.

92

Naime, zakonodavac Unije, ograničavajući, kao što to proizlazi iz uvodnog dijela navedenog stavka 1., iznos financijskih gubitaka koje klijent potencijalno može snositi, osigurava, prema člancima te direktive u vezi s uvodnim izjavama navedenima u točki 90. ove presude, ravnotežu između prednosti i rizika koje taj instrument nosi sa sobom, posebice za korisnike koji imaju svojstvo potrošača.

93

Stoga na drugo pitanje, točku (b), valja odgovoriti da članak 63. stavak 1. točku (b) Direktive 2015/2366 treba tumačiti na način da beskontaktno plaćanje male vrijednosti upotrebom personalizirane multifunkcionalne bankovne kartice opremljene NFC tehnologijom treba smatrati „anonimnom” upotrebom razmatranog platnog instrumenta u smislu te odredbe o odstupanju.

94

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita, u biti, treba li članak 63. stavak 1. točku (a) Direktive 2015/2366 tumačiti na način da pružatelj platnih usluga, koji se namjerava pozvati na odstupanje predviđeno tom odredbom, ne može samo istaknuti da se platni instrument ne može blokirati ili da se njegova daljnja uporaba ne može spriječiti, kada se, s obzirom na dostupna objektivna tehnička saznanja, takva nemogućnost ne može utvrditi.

95

Na temelju članka 63. stavka 1. točke (a) Direktive 2015/2366, kada je riječ o platnim instrumentima male vrijednosti, kako su definirani u uvodnom dijelu navedenog stavka, pružatelj platnih usluga može se dogovoriti s korisnicima svojih platnih usluga da se neke njihove međusobne obveze neće primjenjivati, odnosno one koje proizlaze iz odredaba točke (a), „ako platni instrument” koji je predmet okvirnog ugovora „ne može biti blokiran” ili „daljnja uporaba [tog instrumenta] ne može biti spriječena”.

96

Iz sadržaja tog članka 63. stavka 1. točke (a) jasno proizlazi da je provedba tog derogatornog sustava uvjetovana utvrđenjem nemogućnosti, koja je svojstvena predmetnom platnom instrumentu, da ga se blokira ili da se spriječi njegova daljnja uporaba.

97

Isto tako, članak 53. stavak 1. točka (a) Direktive 2007/64, kojoj odgovara članak 63. stavak 1. točka (a) Direktive 2015/2366, predviđali su da se odstupanje koje su ustanovili primjenjuje u konkretnom slučaju kada „platni instrument ne može biti blokiran ili njegovo daljnje korištenje spriječeno”.

98

Prema tome, pružatelju platnih usluga koji se želi koristiti mogućnošću iz članka 63. stavka 1. točke (a) Direktive 2015/2366 nije dovoljno, kako bi se oslobodio svojih obveza, da u okvirnom ugovoru o dotičnom platnom instrumentu samo navede da ne može blokirati taj instrument ili spriječiti njegovo daljnje korištenje. Taj pružatelj mora utvrditi, uz obvezu da o tome dostavi dokaz u slučaju spora, da navedeni instrument, zbog tehničkih razloga, ni na koji način nije moguće blokirati ili da nije moguće spriječiti njegovu daljnju uporabu. Ako sud pred kojim se taj spor vodi ocijeni da je, vodeći računa o dostupnim objektivnim znanstvenim spoznajama, materijalno moguće blokirati taj instrument ili spriječiti takvu uporabu, ali da se pružatelj usluga takvim spoznajama nije koristio, tada se u njegovu korist ne može primijeniti navedeni članak 63. stavak 1. točka (a).

99

To tumačenje sadržaja članka 63. stavka 1. točke (a) Direktive 2015/2366 potkrijepljeno je kako sustavnim, tako i teleološkim tumačenjem navedene odredbe.

100

Kada je riječ o općoj strukturi Direktive 2015/2366, valja podsjetiti na to da članak 63. stavak 1. točka (a) te direktive omogućuje pružatelju platnih usluga i korisniku tih usluga da dogovorom odstupe od primjene obveza koje proizlaze, kao prvo, iz članka 69. stavka 1. točke (b) te direktive, koji obvezuje korisnika da bez odgode obavijesti pružatelja o gubitku, krađi, zlouporabi ili svakoj neovlaštenoj uporabi dotičnog platnog instrumenta, kao drugo, iz članka 70. stavka 1. točaka (c) i (d) te direktive, koji pružatelju platnih usluga nalažu da korisniku pruži mogućnost slanja te obavijesti bez naknade ili da traži prekid blokade navedenog instrumenta te, kao treće, iz članka 74. stavka 3. navedene direktive, koji oslobađa platitelja financijskih posljedica uporabe instrumenta koji je izgubljen, ukraden ili zlorabljen, nastalih nakon tako predviđene obavijesti, osim ako je djelovao s namjerom prijevare.

101

S obzirom na to da članak 63. stavak 1. točka (a) Direktive 2015/2366 uvodi iznimku od pravila koja proizlaze iz drugih odredaba navedenih u prethodnoj točki, taj članak treba tumačiti usko, tako da uvjeti njegove primjene ne mogu biti oblikovani na način da dovedu do ukidanja tereta dokazivanja, koji mora biti na osobi koja se na tu iznimku poziva, i stoga do oslobađanja te osobe od štetnih posljedica koje mogu proizaći iz primjene navedenih pravila.

102

Kada je riječ o ciljevima Direktive 2015/2366, iz, među ostalim, uvodnih izjava 6., 53. i 63. te direktive proizlazi da se njome štite korisnici platnih usluga, a osobito nudi viša razina zaštite korisnicima koji imaju svojstvo potrošača (vidjeti, kada je riječ o Direktivi 2007/64, presude od 25. siječnja 2017., BAWAG, C‑375/15, EU:C:2017:38, t. 45., i od 2. travnja 2020., PrivatBank, C‑480/18, EU:C:2020:274, t. 66.).

103

Osim toga, u skladu s uvodnom izjavom 91. Direktive 2015/2366, pružatelji takvih usluga odgovorni su za sigurnosne mjere, koje trebaju biti razmjerne sigurnosnim rizicima na koje se odnose te, konkretno, moraju uspostaviti okvir s prikladnim mjerama ublažavanja rizika i održavati djelotvorne postupke upravljanja incidentima, u skladu s člankom 95. te direktive. Iako se čini da uvodna izjava 96. navedene direktive donekle ublažava te obveze u odnosu na „beskontaktna plaćanja male vrijednosti na prodajnom mjestu”, ona ipak ne dovodi u pitanje načelo odgovornosti pružatelja platnih usluga u području sigurnosti, navodeći da bi „u regulatornim tehničkim standardima trebalo […] odrediti izuzeća od primjene sigurnosnih zahtjeva”, kako to predviđa članak 98. iste direktive. Članci 2. i 11. Delegirane uredbe 2018/389, u vezi s uvodnim izjavama 9. i 11. te uredbe, tako utvrđuju mjeru u kojoj navedeni pružatelji mogu odstupiti od pravila o pouzdanoj autentifikaciji za takva beskontaktna plaćanja.

104

Kao što to pak ističe nezavisni odvjetnik u točkama 60. i 61. svojeg mišljenja, ako bi se pružatelj platnih usluga mogao osloboditi svoje obveze jednostavno navodeći da ne može blokirati platni instrument ili spriječiti njegovu daljnju uporabu, tada bi on lako mogao, dajući tehnički osrednju ponudu, prebaciti rizik odgovornosti za neautorizirane platne transakcije na korisnike svojih usluga. Takav prijenos rizika i štetne posljedice koje iz njega proizlaze ne bi bile u skladu ni s ciljem zaštite korisnika platnih usluga, konkretnije potrošača, ni s pravilom prema kojem pružatelj platnih usluga preuzima odgovornost poduzeti odgovarajuće sigurnosne mjere, koji, i jedan i drugi, čine temelje sistema uvedenog Direktivom 2015/2366.

105

Tako prihvaćeno tumačenje članka 63. stavka 1. točke (a) Direktive 2015/2366 ne može biti dovedeno u pitanje argumentima društva DenizBank prema kojima ta analiza šteti razvoju novih komercijalnih modela u području platnih usluga, koje se odnose na manje iznose, i krši slobodu pružatelja usluga da ponude platnu karticu uz jednostavnu napomenu da je se, iz bilo kojeg razloga, ne može blokirati. Naime, ti su argumenti protivni ne samo sadržaju te odredbe, nego i općoj strukturi te direktive i ciljevima koje taj propis, kojeg je ta odredba dio, predviđa.

106

Prema tome, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 63. stavak 1. točku (a) Direktive 2015/2366 treba tumačiti na način da pružatelj platnih usluga, koji se namjerava pozvati na odstupanje predviđeno tom odredbom, ne može samo istaknuti da se platni instrument ne može blokirati ili da se njegova daljnja uporaba ne može spriječiti, kada se, s obzirom na dostupna objektivna tehnička saznanja, takva nemogućnost ne može utvrditi.

107

U svojim pisanim očitovanjima, društvo DenizBank je podnijelo zahtjev da Sud, u biti, ograniči vremenske učinke svoje presude, konkretno, ako presudi da NFC tehnologija iz personalizirane multifunkcijske kartice nije „platni instrument”, u smislu članka 4. točke 14. Direktive 2015/2366. U prilog tom zahtjevu, navodi znatne financijske učinke do kojih bi ta presuda mogla dovesti i činjenicu da su dotična poduzeća mogla legitimno očekivati drukčije tumačenje.

108

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da Sud, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, samo iznimno može, primjenom općeg načela pravne sigurnosti, koje je sastavni dio pravnog poretka Unije, biti potaknut da ograniči mogućnost da se zainteresirane osobe pozivaju na odredbu koju je protumačio, zbog dovođenja u pitanje pravnih odnosa ustanovljenih u dobroj vjeri. Da bi se takvo ograničenje moglo uvesti, moraju se ispuniti dva temeljna kriterija, a to su dobra vjera zainteresiranih osoba i opasnost od ozbiljnih poremećaja (vidjeti, među ostalim, presude od 10. srpnja 2019., WESTbahn Management, C‑210/18, EU:C:2019:586, t. 45., kao i od 3. listopada 2019., Schuch‑Ghannadan, C‑274/18, EU:C:2019:828, t. 61. i navedenu sudsku praksu).

109

Nadalje, valja istaknuti da je zahtjev društva Denizbank podnesen samo za slučaj da Sud niječno odgovori na drugo pitanje, točku (a), što se nije zbilo. U svakom slučaju, društvo DenizBank nije podnijelo nijedan konkretan i precizan element na temelju kojeg bi se utvrdila osnovanost njegova zahtjeva, jer samo ističe općenite argumente.

110

Stoga nije potrebno vremenski ograničiti učinke ove presude.

111

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje: