–

za WESTbahn Management GmbH, R. Schender, Rechtsanwalt,

–

za ÖBB‑Infrastruktur AG, K. Retter, Rechtsanwalt,

–

za francusku vladu, D. Colas, I. Cohen i A.-L. Desjonquères, u svojstvu agenata,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agent,

–

za Europsku komisiju, G. Braun i J. Hottiaux, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Priloga II. Direktivi 2012/34/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 21. studenoga 2012. o uspostavi jedinstvenog Europskog željezničkog prostora (SL 2012., L 343, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 25., str. 136. i ispravci SL 2015., L 67, str. 32. i SL 2016., L 210, str. 150.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društava WESTbahn Management GmbH i ÖBB‑Infrastruktur AG o zakonitosti pristojbi koje potonji zahtijeva od WESTbahn Managementa za korištenje peronima na željezničkim kolodvorima.

3

Prilog 1.A Uredbi Komisije (EEZ) br. 2598/70 od 18. prosinca 1970. o određivanju sadržaja stavaka koje treba uvrstiti u različite rubrike (konta) u računovodstvenim obrascima prikazanima u Prilogu I. Uredbi Vijeća (EEZ) br. 1108/70 od 4. lipnja 1970. (SL 1970., L 278, str. 1.) propisivao je:

„Željeznička infrastruktura sastoji se od sljedećih sastavnih dijelova, pod uvjetom da oni čine dio otvorene pruge s glavnim kolosijecima, uključujući sporedne kolosijeke, ali isključujući kolosijeke smještene unutar radionica za popravak željezničkih vozila, depoa ili spremišta za lokomotive te odvojke ili kolosijeke za privatno korištenje (industrijske kolosijeke):

[…]

[…]” [neslužbeni prijevod]

4

Članak 3. Direktive Vijeća 91/440/EEZ od 29. srpnja 1991. o razvoju željeznica Zajednice (SL 1991., L 237, str. 25.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 4., str. 3.) propisivao je:

„Za potrebe ove Direktive:

[…]

[…]”

5

Prilog II. Direktivi br. 2001/14/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2001. o dodjeli željezničkog infrastrukturnog kapaciteta i ubiranju pristojbi za korištenje željezničke infrastrukture i dodjeli rješenja o sigurnosti (SL 2001., L 75, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 5., str. 27.) propisivao je kako slijedi:

„Usluge koje treba pružiti željezničkim prijevoznicima

6

Uvodnim izjavama 3., 7., 8., 26. i 65. Direktive 2012/34 propisuje se:

[…]

[…]

[…]

7

Člankom 3. te direktive, naslovljenim „Definicije”, točkama 1. do 3. propisuje se:

„Za potrebe ove Direktive, primjenjuju se sljedeće definicije:

8

Člankom 13. navedene direktive, naslovljenim „Uvjeti za pristup uslugama”, stavcima 1., 2. i 4. propisuje se:

„1.   Upravitelji infrastrukture osiguravaju željezničkim prijevoznicima, na nediskriminacijski način, minimalni pristupni paket iz točke 1. Priloga II.

2.   Operatori uslužnih objekata pružaju svim željezničkim prijevoznicima na nediskriminirajući način pristup objektima iz točke 2. Priloga II., uključujući pristup prugom do uslužnih objekata, kao i pristup uslugama koje se pružaju u tim objektima.

[…]

4.   Na zahtjeve željezničkih prijevoznika za pristupom i pružanjem usluga u uslužnom objektu iz točke 2. Priloga II. u razumnom roku odgovara regulatorno tijelo iz članka 55. Takvi se zahtjevi mogu odbaciti samo ako postoje izvedive alternative koje im omogućuju da pružaju usluge prijevoza robe i putnika na istim ili alternativnim pravcima pod gospodarski prihvatljivim uvjetima. […]”

9

Člankom 31. iste direktive, naslovljenim „Načela za određivanje pristojbi”, stavcima 3. do 7. propisuje se:

„3.   Ne dovodeći u pitanje stavak 4. i 5. ovog članka ili članak 32., pristojbe za minimalni pristupni paket i za pristup infrastrukturi koja povezuje uslužne objekte određuju se na razini troška koji je stvarno nastao zbog pružanja željezničke usluge.

[…]

7.   Pristojba za pristup prugom unutar uslužnog objekta iz točke 2. Priloga II. i pružanje usluga u tim objektima ne prelaze trošak pružanja te usluge plus razumnu dobit.”

10

Prilogom I. Direktivi 2012/34, naslovljenim „Popis sastavnih dijelova željezničke infrastrukture”, propisuje se:

„Željeznička infrastruktura sastoji se od sljedećih sastavnih dijelova, pod uvjetom da oni čine dio otvorene pruge s glavnim kolosijecima, uključujući sporedne kolosijeke, ali isključujući kolosijeke smještene unutar radionica za popravak željezničkih vozila, depoa ili spremišta za lokomotive te odvojke ili kolosijeke za privatno korištenje (industrijske kolosijeke):

[…]

[…]”

11

Prilog II. toj direktivi, koji sadržava popis „Uslug[a] koje se pružaju željezničkim prijevoznicima (iz članka 13.)”, glasi kako slijedi:

„1.   Minimalni pristupni paket uključuje:

[…]

[…].

2.   Pristup, uključujući pristup prugom, mora se dati sljedećim uslužnim objektima, ako postoje, te uslugama koje se pružaju u tim objektima:

[…]”

12

ÖBB‑Infrastruktur je „upravitelj infrastrukture” u smislu članka 3. stavka 2. Direktive 2012/34 koji upravlja najvećim dijelom austrijske željezničke mreže.

13

WESTbahn Management, koji je „željeznički prijevoznik” u smislu članka 3. stavka 1. te direktive, traži od društva ÖBB‑Infrastruktur da mu omogući zaustavljanje vlakova na kolodvorima austrijske željezničke mreže.

14

Budući da je smatrao da je pristojba koju zahtijeva ÖBB‑Infrastruktur za korištenje tim kolodvorima previsoka, WESTbahn Management podnio je prigovor o zakonitosti te pristojbe pred Schienen‑Control Kommissionom (Komisija za nadzor željezničke mreže, Austrija), regulatornim tijelom za austrijski željeznički sektor.

15

Stranke u glavnom postupku ne slažu se o pitanju je li korištenje peronima obuhvaćeno minimalnim pristupnim paketom i, konkretno, korištenjem željezničke infrastrukture iz točke 1. podtočke (c) Priloga II. Direktivi 2012/34, ili pristupom uslužnim objektima u smislu točke 2. podtočke (a) Priloga II. toj direktivi.

16

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, odgovor na to pitanje odlučujući je za određivanje dopuštenih iznosa pristojbe koja se zahtijeva za korištenje peronima. Naime, u smislu članka 31. stavka 3. Direktive 2012/34, pristojbe za minimalni pristupni paket određuju se na razini troška koji je stvarno nastao zbog pružanja željezničke usluge. Suprotno tomu, u skladu s člankom 31. stavkom 7. te direktive, pristojbe koje se plaćaju za pristup peronima u okviru uslužnog objekta iz točke 2. Priloga II. navedenoj direktivi ne smiju prelaziti trošak pružanja te usluge plus razumnu dobit.

17

Sud koji je uputio zahtjev smatra da doslovno tumačenje relevantnih odredaba Direktive 2012/34 daje prednost tumačenju prema kojem je korištenje peronima obuhvaćeno minimalnim pristupnim paketom i, konkretno, korištenjem željezničkom infrastrukturom, kako je predviđeno u točki 1. podtočki (c) Priloga II. Direktivi 2012/34. Naime, ta odredba određuje da minimalni pristupni paket uključuje „korištenje željezničke infrastrukture”, koju čine, u skladu s drugom alinejom Priloga I. toj direktivi, među ostalim, „peroni […], uključujući putničke kolodvore”.

18

Međutim, bilo bi drukčije ako se primijeni sustavno tumačenje Direktive 2012/34, prema kojem bi peroni bili uključeni u kategoriju koja obuhvaća „putničke kolodvore, kolodvorske zgrade i druge objekte” kao uslužne objekte u smislu točke 2. podtočke (a) Priloga II. toj direktivi te tako ne bi bili obuhvaćeni minimalnim pristupnim paketom utvrđenim u točki 1. Priloga II. toj direktivi.

19

Osim toga, do stupanja na snagu Direktive 2012/34 Direktiva 2001/14 sadržavala je Prilog II., istovrstan Prilogu II. Direktivi 2012/34. Međutim, za razliku od potonjeg, Prilog II. Direktivi 2001/14 nije obuhvaćao korištenje željezničkom infrastrukturom u minimalnom pristupnom paketu te je bilo očito, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, da je „perone” trebalo uključiti u kategoriju „putnički kolodvori, kolodvorske zgrade i drugi objekti” iz točke 2. podtočke (c) Priloga II. Direktivi 2001/14. Stoga taj sud smatra da bi zakonodavac Unije, da je želio izmijeniti načelo ubiranja pristojbi za korištenje peronima, to istaknuo u uvodnim izjavama Direktive 2012/34, a posebice zato što bi takva izmjena podrazumijevala znatne financijske posljedice.

20

U tim je okolnostima Schienen‑Control Kommission (Komisija za nadzor željezničke mreže, Austrija) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

21

Svojim dvama pitanjima, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Prilog II. Direktivi 2012/34 tumačiti na način da su „peroni” iz Priloga I. toj direktivi element željezničke infrastrukture čije je korištenje obuhvaćeno minimalnim pristupnim paketom u skladu s točkom 1. podtočkom (c) navedenog Priloga II. ili čine uslužni objekt u smislu točke 2. podtočke (a) istog Priloga II.

22

Kako bi se odgovorilo na ta pitanja, valja podsjetiti na to da pri tumačenju odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i kontekst u kojem se nalazi te ciljeve propisa kojeg je dio (presude od 7. listopada 2010., Lassal, C‑162/09, EU:C:2010:592, t. 49. i od 11. travnja 2019., Tarola, C‑483/17, EU:C:2019:309, t. 37.).

23

U tom pogledu valja utvrditi da članak 3. točka 3. Direktive 2012/34 definira željezničku infrastrukturu kao sve elemente navedene u Prilogu I. toj direktivi.

24

Doista, u skladu s tim Prilogom I., željeznička infrastruktura sastoji se, među ostalim, od „peron[a] i utovarno‑istovarn[ih] ramp[i], uključujući putničke kolodvore i robne terminale”.

25

Prema tome, ako su peroni dio željezničke infrastrukture, nužno slijedi da je korištenje njima obuhvaćeno „korištenjem željezničke infrastrukture” u skladu s točkom 1. podtočkom (c) Priloga II. istoj direktivi.

26

Kao što to smatra sud koji je uputio zahtjev, iz samog teksta tih odredaba Direktive 2012/34 proizlazi da je korištenje peronima obuhvaćeno minimalnim pristupnim paketom utvrđenim u točki 1. Priloga II. toj direktivi.

27

Takvo tumačenje potvrđeno je povijesnim kontekstom relevantnih odredaba Direktive 2012/34 kao i ciljevima koje ona nastoji ostvariti.

28

Kad je riječ o povijesnom kontekstu navedenih odredaba, najprije valja podsjetiti na to da su „peroni” već bili sadržani u definiciji željezničke infrastrukture prije donošenja Direktive 2012/34. Naime, članak 3. treća alineja Direktive 91/440 definirao je „željezničku infrastrukturu” upućivanjem na sve elemente iz Priloga I.A Uredbi br. 2598/70, među kojima su i „peroni”.

29

Doista, budući da se u okviru važenja Priloga II. Direktivi 2001/14 „uporaba željezničke infrastrukture” nije nalazila u minimalnom pristupnom paketu, korištenje peronima moglo se obuhvatiti pristupom „kolodvor[ima] za prijem i otpremu putnika, njihov[im] zgrad[ama] i drug[im] objekt[ima]”, u smislu točke 2. podtočke (c) Priloga II. Direktivi 2001/14.

30

Međutim, budući da je zakonodavac Unije u minimalni pristupni paket u točki 1. Priloga II. Direktivi 2012/34 uključio „korištenje željezničke infrastrukture”, valja smatrati da je korištenje tim peronima od tog trenutka dio tih usluga.

31

Nadalje, okolnost da je prilikom donošenja Direktive 2012/34 zakonodavac u njezinu Prilogu I. pojasnio da se željeznička infrastruktura sastoji, među ostalim, od perona, „uključujući putničke kolodvore”, svjedoči o volji da se razlikuju peroni, s jedne strane, i putnički kolodvori, s druge strane, te da samo potonji predstavljaju uslužne objekte u smislu točke 2. podtočke (a) Priloga II. navedenoj direktivi.

32

Usto, činjenica da taj Prilog II. ni na koji način nije bio izmijenjen Direktivom (EU) 2016/2370 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. prosinca 2016. o izmjeni Direktive 2012/34 u pogledu otvaranja tržišta za usluge domaćeg željezničkog prijevoza putnika i upravljanja željezničkom infrastrukturom (SL 2016., L 352, str. 1.) omogućuje zaključak da je zakonodavac Unije želio proširiti minimalni pristupni paket kako bi se korištenje peronima smatralo sastavnim elementom željezničke infrastrukture.

33

Naposljetku, kao što to ističe sud koji je uputio zahtjev, točno je da proširenje minimalnog pristupnog paketa provedeno Direktivom 2012/34 kako bi se u njega uključilo korištenje željezničkom infrastrukturom nije bilo posebno obrazloženo u uvodnim izjavama te direktive. To ipak ne može biti prepreka tomu da se Prilog II. navedenoj direktivi tumači na način da je korištenje peronima obuhvaćeno minimalnim pristupnim paketom u smislu tog priloga, s obzirom na to da je u ustaljenoj sudskoj praksi već pojašnjeno da, ako iz općeg akta jasno proizlazi bit cilja koji institucija želi ostvariti, bilo bi pretjerano zahtijevati posebno obrazloženje za različite tehničke izbore koji su učinjeni (presuda od 7. veljače 2018., American Express, C‑304/16, EU:C:2018:66, t. 76. i navedena sudska praksa).

34

U tom pogledu valja utvrditi da je izbor zakonodavca Unije u skladu s ostvarenjem ciljeva Direktive 2012/34.

35

Naime, osobito iz uvodnih izjava 3., 7., 8. i 26. te direktive proizlazi da je njezin cilj unaprijediti učinkovitost željezničkog sustava radi njegove integracije u konkurentno tržište, posebno potičući pošteno tržišno natjecanje u upravljanju uslugama željezničkog prometa i osiguravajući primjenu načela slobode pružanja usluga u željezničkom sektoru.

36

Upravo u tu svrhu Direktiva 2012/34, sukladno uvodnoj izjavi 65., utvrđuje one usluge vezane uz infrastrukture koje su nužne operatoru za pružanje usluge, a koje bi se trebale pružiti u zamjenu za minimalnu pristupnu pristojbu.

37

Doista, propis o uvjetima pristupa i određivanju cijena minimalnog pristupnog paketa, a uzimajući osobito u obzir njihovu važnost, iznimno je povoljan za željezničke prijevoznike kojima su upravitelji infrastrukture obvezni pružati te usluge. Naime, članak 13. stavak 1. i članak 31. stavak 3. Direktive 2012/34 propisuju da su upravitelji infrastrukture obvezni osigurati svim željezničkim prijevoznicima minimalni pristupni paket, na nediskriminirajući način, u zamjenu za plaćanje pristojbi na razini troška koji je stvarno nastao zbog pružanja željezničke usluge.

38

Suprotno tomu, u skladu s člankom 13. stavcima 2. i 4. te člankom 31. stavkom 7. te direktive, pristup uslužnim objektima iz točke 2. Priloga II. navedenoj direktivi može se odbiti samo ako postoje izvedive alternative, a pristojba za taj pristup ne smije prelaziti trošak pružanja te usluge plus razumnu dobit.

39

Iz toga slijedi da izbor zakonodavca Unije da u minimalni pristupni paket uvrsti korištenje željezničkom infrastrukturom, uključujući perone, promiče uvjete pristupa željezničkih prijevoznika tržištu željezničkog prometa i stoga odgovara ciljevima navedene direktive.

40

Stoga bi usko tumačenje teksta točke 1. podtočke (c) Priloga II. Direktivi 2012/34 oduzelo svaki koristan učinak izmjeni ranijeg zakonodavstva koja je njome provedena radi uključivanja korištenja željezničkom infrastrukturom u minimalni pristupni paket.

41

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti da Prilog II. Direktivi 2012/34 treba tumačiti na način da su „peroni” iz Priloga I. toj direktivi element željezničke infrastrukture čije je korištenje obuhvaćeno minimalnim pristupnim paketom u skladu s točkom 1. podtočkom (c) navedenog Priloga II.

42

U svojim pisanim očitovanjima ÖBB‑Infrastruktur traži od Suda da ograniči vremenske učinke ove presude u slučaju da se Prilog II. Direktivi 2012/34 treba tumačiti na način da je korištenje peronima obuhvaćeno minimalnim pristupnim paketom, u smislu točke 1. podtočke (c) navedenog priloga.

43

U potporu svojem zahtjevu ÖBB‑Infrastruktur ističe, s jedne strane, rizik od ozbiljnih ekonomskih poremećaja koji bi proizišli čak i iz djelomičnog raskida ugovora što ih je on u dobroj vjeri sklopio sa željezničkim prijevoznicima i, s druge strane, činjenicu da su države članice i Europska komisija pridonijele objektivnoj nesigurnosti dosega odredaba koje su predmet zahtjeva za prethodnu odluku.

44

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, tumačenje koje Sud dâ pravnom pravilu prava Unije u izvršavanju ovlasti koja mu je dodijeljena člankom 267. UFEU‑a pojašnjava i precizira značenje i doseg tog pravnog pravila onako kako ono treba ili je trebalo biti shvaćeno i primijenjeno od trenutka stupanja na snagu. Iz toga proizlazi da tako protumačeno pravilo sudac može i mora primijeniti čak i na pravne odnose koji su se pojavili i nastali prije objave presude o zahtjevu za tumačenje ako su usto ispunjeni uvjeti koji omogućuju iznošenje spora o primjeni navedenog pravila pred nadležne sudove (presuda od 14. ožujka 2019., Skanska Industrial Solutions i dr., C‑724/17, EU:C:2019:204, t. 55. i navedena sudska praksa).

45

Samo iznimno Sud može, primjenom općeg načela pravne sigurnosti, koje je sastavni dio pravnog poretka Unije, biti potaknut da ograniči mogućnost da se zainteresirane osobe pozivaju na odredbu koju je protumačio, zbog dovođenja u pitanje pravnih odnosa ustanovljenih u dobroj vjeri. Da bi se takvo ograničenje moglo uvesti, moraju se ispuniti dva temeljna kriterija, a to su dobra vjera zainteresiranih osoba i opasnost od ozbiljnih poremećaja (presuda od 14. ožujka 2019., Skanska Industrial Solutions i dr., C‑724/17, EU:C:2019:204, t. 56. i navedena sudska praksa).

46

Konkretnije, Sud je pribjegavao tom rješenju samo u vrlo jasno određenim okolnostima, primjerice kada je postojala opasnost od teških ekonomskih učinaka koji bi osobito bili posljedica velikog broja pravnih odnosa nastalih u dobroj vjeri na temelju propisa za koji se smatralo da je valjano na snazi i kada se pokazalo da se pojedince i nacionalne vlasti navodilo na to da usvoje praksu koja nije u skladu s pravom Unije zbog objektivne i značajne nesigurnosti u pogledu dosega odredbi prava Unije, nesigurnosti kojoj je eventualno pridonijela i sama praksa koju su usvojile druge države članice ili Komisija (presuda od 14. ožujka 2019., Skanska Industrial Solutions i dr., C‑724/17, EU:C:2019:204, t. 57. i navedena sudska praksa).

47

U ovom slučaju, kao što to u bitnome ističe nezavisni odvjetnik u točki 75. svojeg mišljenja, dovoljno je utvrditi da se ÖBB‑Infrastruktur ograničava na tvrdnju da, ako bi korištenje peronima bilo obuhvaćeno minimalnim pristupnim paketom u smislu točke 1. podtočke (c) Priloga II. Direktivi 2012/34, to bi imalo posljedice na pravne odnose koje je on u dobroj vjeri sklopio sa željezničkim prijevoznicima, a čiji bi raskid za njega imao pretjerano financijsko opterećenje. Međutim, budući da ÖBB‑Infrastruktur Sudu nije pružio nijedan konkretan element u odnosu na broj predmetnih pravnih odnosa ili prirodu i opseg takvog financijskog opterećenja, takva argumentacija ne može biti dovoljna za utvrđivanje postojanja iznimnih okolnosti koje opravdavaju ograničenje vremenskih učinaka ove presude.

48

Stoga nije potrebno vremenski ograničiti te učinke.

49

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (osmo vijeće) odlučuje:

Prilog II. Direktivi 2012/34/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 21. studenoga 2012. o uspostavi jedinstvenog Europskog željezničkog prostora treba tumačiti na način da su „peroni” iz Priloga I. toj direktivi element željezničke infrastrukture čije je korištenje obuhvaćeno minimalnim pristupnim paketom u skladu s točkom 1. podtočkom (c) navedenog Priloga II.