1

Svojom žalbom Europska središnja banka (ESB) zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 14. travnja 2021., Crédit lyonnais/ESB (T‑504/19, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2021:185), kojom je Opći sud usvojio tužbu društva Crédit lyonnais za poništenje Odluke Europske središnje banke (ESB) ECB‑SSM-2019-FRCAG-39 od 3. svibnja 2019. (u daljnjem tekstu: sporna odluka), donesene primjenom članka 4. stavka 1. točke (d) i članka 10. Uredbe Vijeća (EU) br. 1024/2013 od 15. listopada 2013. o dodjeli određenih zadaća Europskoj središnjoj banci u vezi s politikama bonitetnog nadzora kreditnih institucija (SL 2013., L 287, str. 63.) i članka 429. stavka 14. Uredbe (EU) br. 575/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o bonitetnim zahtjevima za kreditne institucije i investicijska društva i o izmjeni Uredbe (EU) br. 648/2012 (SL 2013., L 176, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 37., svezak 13., str. 3. i ispravak SL 2017., L 20, str. 2.), kako je izmijenjena Delegiranom uredbom Komisije (EU) 2015/62 оd 10. listopada 2014. (SL 2015., L 11, str. 37.) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 575/2013), u dijelu u kojem je tom odlukom ESB društvu Crédit lyonnais uskratio odobrenje da iz izračuna svojeg omjera financijske poluge isključi određene izloženosti.

2

Uvodne izjave 90., 91. i 94. Uredbe br. 575/2013 glase kako slijedi:

[…]

3

Člankom 4. stavkom 1. točkama 93. i 94. te uredbe predviđa se:

„Za potrebe ove Uredbe primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

4

Člankom 116. stavkom 4. navedene uredbe određuje se:

„U iznimnim se okolnostima izloženosti prema subjektima javnog sektora mogu tretirati kao izloženosti prema središnjoj državi, jedinici područne (regionalne) ili lokalne samouprave na čijem su području nadležnosti ona osnovana ako prema mišljenju nadležnih tijela ne postoji razlika u riziku između spomenutih izloženosti zbog postojanja odgovarajućeg jamstva središnje države ili jedinice područne (regionalne) ili lokalne samouprave.”

5

Članak 412. stavak 1. navedene uredbe glasi kako slijedi:

„Institucije su dužne držati likvidnu imovinu, zbroj čijih vrijednosti pokriva likvidnosne odljeve umanjene za likvidnosne priljeve u stresnim uvjetima kako bi se osiguralo da institucije održavaju razine zaštitnog sloja likvidnosti koje su primjerene za pokriće moguće neravnoteže između likvidnosnih priljeva i odljeva u iznimno stresnim uvjetima tijekom razdoblja od trideset dana. […]”

6

Članak 429. stavci 2. i 14. Uredbe br. 575/2013 predviđa:

„2.   Omjer financijske poluge izračunava se tako da se mjera kapitala institucije podijeli s mjerom ukupne izloženosti institucije te se izražava u postotku.

[…]

[…]

14.   Nadležna tijela instituciji mogu dopustiti da iz mjere izloženosti isključi izloženosti koje ispunjavaju sve sljedeće uvjete:

7

Članak 429.a stavak 1. točka (j) Uredbe br. 575/2013, kako je izmijenjena Uredbom (EU) 2019/876 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2019. (SL 2019., L 150, str. 1.) (u daljnjem tekstu: izmijenjena Uredba br. 575/2013), koja se primjenjuje od 28. lipnja 2021. u skladu s člankom 3. stavkom 2. Uredbe 2019/876, predviđa:

„1.   Odstupajući od članka 429. stavka 4., institucija može bilo koju od sljedećih izloženosti isključiti iz svoje mjere ukupne izloženosti:

[…]

8

Uvodna izjava 55. Uredbe br. 1024/2013 glasi:

„Dodjela nadzornih zadaća podrazumijeva značajnu odgovornost ESB‑a u čuvanju financijske stabilnosti Unije i korištenje njegovih nadzornih ovlasti na što učinkovitiji i proporcionalniji način. […]”

9

U članku 4. stavku 1. točki (d) i stavku 3. te uredbe određeno je:

„1.   U okviru članka 6., ESB, sukladno stavku 3. ovog članka, ima isključivu nadležnost provođenja, u svrhu bonitetnog nadzora, sljedećih zadaća u odnosu na sve kreditne institucije sa sjedištem u državama članicama sudionicama:

[…]

[…]

3.   U provođenju zadaća dodijeljenih mu ovom Uredbom, i s ciljem osiguravanja visokih standarda nadzora, ESB primjenjuje relevantno pravo Unije, a kada se ono sastoji od direktiva, primjenjuje nacionalno pravo koje je prenijelo te direktive. […]”

10

U skladu s člankom 6. stavkom 1. te uredbe:

„ESB provodi svoje zadaće unutar jedinstvenog nadzornog mehanizma koji čine ESB i nacionalna nadležna tijela. ESB je odgovoran za učinkovito i dosljedno funkcioniranje [jedinstvenog nadzornog mehanizma].”

11

Crédit lyonnais dioničko je društvo francuskog prava koje je dobilo odobrenje za rad kao kreditna institucija. Ta kreditna institucija društvo je kći društva Crédit agricole SA te kao takvo podliježe izravnom bonitetnom nadzoru ESB‑a.

12

Dana 5. svibnja 2015. Crédit agricole zatražio je od ESB‑a u svoje ime i u ime subjekata iz grupe Crédit agricole, među kojima je i Crédit lyonnais, odobrenje da isključi izloženosti prema Caisse des dépôts et consignations (Depozitni i založni fond, Francuska, u daljnjem tekstu: CDC), koje proizlaze iz depozita uloženih na livrets A (štedni računi A), livrets d’épargne populaire (štedni računi stanovništva) i livrets de développement durable et solidaire (štedni računi održivog i uključivog razvoja), koji se, u skladu s primjenjivim francuskim zakonodavstvom, obvezno moraju prenijeti CDC‑u (u daljnjem tekstu zajedno: pravno uređena štednja), iz mjere izloženosti u svrhu izračuna omjera financijske poluge.

13

Odlukom od 24. kolovoza 2016. ESB je odbio društvu Crédit agricole dodijeliti odobrenje koje je zahtijevalo. Ta je odluka poništena presudom od 13. srpnja 2018., Crédit agricole/ESB (T‑758/16, EU:T:2018:472).

14

Društvo Crédit agricole zatražilo je ponovno, 26. srpnja 2018., u svoje ime i u ime subjekata iz grupe Crédit agricole, uključujući društvo Crédit lyonnais, odobrenje da iz mjere izloženosti za potrebe izračuna omjera financijske poluge isključi izloženosti prema CDC‑u koje proizlaze iz depozita na osnovi pravno uređene štednje.

15

Nakon što je društvu Crédit agricole dostavio nacrt odluke i primio njegova očitovanja u tom pogledu, ESB je 3. svibnja 2019. donio spornu odluku.

16

Tom su odlukom društvo Crédit agricole i subjekti koji su članovi grupe Crédit agricole – osim društva Crédit lyonnais – ovlašteni da isključe svu svoju izloženost prema CDC‑u, koja proizlazi iz depozita po računima pravno uređene štednje, iz mjere izloženosti za potrebe izračuna omjera financijske poluge. Međutim, društvo Crédit lyonnais ovlašteno je isključiti ju samo u visini od 66 %.

17

U potporu toj odluci ESB je smatrao da su u ovom predmetu ispunjeni uvjeti utvrđeni u članku 429. stavku 14. točkama (a) do (c) Uredbe br. 575/2013. S obzirom na to da je smatrao da posjeduje diskrecijsku ovlast da odobri izuzeće na temelju te odluke, ESB je primijenio metodologiju koja u obzir uzima tri elementa, odnosno kreditnu sposobnost francuske središnje države, rizik prisilne prodaje i razinu koncentracije izloženosti prema CDC‑u koje proizlaze iz depozita po računima pravno uređene štednje.

18

U zaključku ESB je smatrao da izloženosti prema CDC‑u subjekata podvrgnutih njegovu bonitetnom nadzoru pokazuju nizak rizik. Međutim, kada je riječ o društvu Crédit lyonnais, smatrao je, pozivajući se na ocjenu triju elemenata svoje metodologije i, posebice, na desetodnevni rok za usklađivanje pozicija te kreditne institucije s onima CDC‑a, visoku i sve veću koncentraciju izloženosti te kreditne institucije prema CDC‑u u vezi s pravno uređenom štednjom kao i činjenicu da ta kreditna institucija nije obuhvaćena mehanizmom solidarnosti koji postoji unutar grupe Crédit agricole, da ravnoteža između interesa da se primjeni omjer financijske poluge koji je neutralan s aspekta rizika i interesa da se određene izloženosti niskoga rizika izuzmu opravdava to da joj se dodijeli – u svrhu izračuna tog omjera – samo postotak isključenja od 66 % što se tiče izloženosti prema CDC‑u.

19

Svojom tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 12. srpnja 2019. društvo Crédit lyonnais pokrenulo je postupak za poništenje sporne odluke u dijelu u kojem se njome odbija ovlastiti društvo Crédit lyonnais da isključi sve svoje izloženosti prema CDC‑u koje proizlaze iz depozita na osnovi pravno uređene štednje iz mjere izloženosti za potrebe izračuna omjera financijske poluge.

20

U prilog toj tužbi društvo Crédit lyonnais isticalo je tri tužbena razloga, kojima je navodilo, kao prvo, povredu članka 266. UFEU‑a zbog nepravilne provedbe presude od 13. srpnja 2018., Crédit agricole/ESB (T‑758/16, EU:T:2018:472) ESB‑a, kao drugo, povredu članka 429. stavka 14. i članka 400. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 575/2013 i, kao treće, ESB‑ove očite pogreške u ocjeni.

21

Opći sud odbio je prvi i drugi tužbeni razlog, dok je u točki 69. pobijane presude smatrao da treba ispitati argument koji se nalazi u trećem dijelu prvog tužbenog razloga i koji se odnosi na pitanje je li ocjena ESB‑a u skladu s točkom 81. presude od 13. srpnja 2018., Crédit agricole/ESB (T‑758/16, EU:T:2018:472) kao i treći tužbeni razlog.

22

Opći sud je u točkama 101. do 123. pobijane presude ispitao prvi dio trećeg tužbenog razloga, koji se odnosi na očitu pogrešku u ocjeni koju je počinio ESB u spornoj odluci prilikom ocjene rizika prisilnih prodaja.

23

U okviru tog ispitivanja Opći sud je, kao prvo, u točkama 107. do 114. pobijane presude istaknuo da pravno uređenu štednju određuju neka bitna obilježja, odnosno, kao prvo, svojstvo „sigurne luke” u slučaju bankarske krize, koje nije spomenuto u spornoj odluci, kao drugo, postojanje dvostrukog jamstva Francuske Republike u vezi s depozitima na osnovi pravno uređene štednje i, kao treće, činjenica da navedena štednja ne može znatno doprinijeti stvaranju prekomjerne financijske poluge s obzirom na to da se mora prenijeti CDC‑u te se stoga ne može – za razliku od drugih vrsta bankarskih depozita – investirati u rizičnu ili nelikvidnu imovinu.

24

Kao drugo, Opći sud je u točkama 105. i 115. do 117. pobijane presude smatrao da – s obzirom na elemente iznesene u točkama 107. do 114. te presude – opravdanje sporne odluke koje se temelji na osobitoj likvidnosti pravno uređene štednje nije dovoljno samo po sebi da bi se podupro zaključak do kojeg je ESB došao u pogledu društva Crédit lyonnais i prema kojem, u ovom predmetu, postoji rizik prisilnih prodaja, tako da opravdanost tog zaključka ovisi o drugom elementu na koji se ESB u bitnome pozvao, odnosno o iskustvu iz nedavnih bankarskih kriza.

25

U tom pogledu Opći sud je, kao treće, u točkama 118. do 122. pobijane presude smatrao da se primjer koji je ESB uzeo u obzir kako bi zaključio da iskustvo nedavnih bankarskih kriza pokazuje da je došlo do masovnog povlačenja sredstava ne odnosi na depozite koji – s obzirom na elemente navedene u točki 23. ove presude – imaju obilježja koja su dovoljno bliska depozitima na osnovi pravno uređene štednje.

26

Opći sud je u točki 123. pobijane presude zaključio da treba usvojiti prvi dio trećeg tužbenog razloga jer ESB nije uzeo u obzir, prilikom ocjene rizika prisilne prodaje, sva obilježja pravno uređene štednje te je iz toga zaključio, u točki 124. te presude, da ESB nije „pravilno primijenio” točku 81. presude od 13. srpnja 2018., Crédit agricole/ESB (T‑758/16, EU:T:2018:472), tako da treba prihvatiti argumentaciju istaknutu u tom pogledu u trećem dijelu prvog tužbenog razloga.

27

Opći sud je stoga u točki 125. pobijane presude smatrao da je razlog sporne odluke koji se odnosi na ocjenu rizika prisilne prodaje zahvaćen nezakonitošću.

28

U točki 126. pobijane presude smatrao je, uzimajući u obzir metodologiju koju je ESB primijenio u spornoj odluci, da se drugim razlozima te odluke – koji se odnose na kreditnu sposobnost francuske središnje države i razinu koncentracije izloženosti prema CDC‑u – čak i pod pretpostavkom da nisu nezakoniti, ne može opravdati odbijanje ESB‑a zahtjeva društva Crédit lyonnais. Naime, ako bi se na temelju navedene metodologije u obzir uzeli samo ti razlozi, to prema mišljenju Općeg suda ne bi dovelo do odbijanja da se društvu Crédit lyonnais odobri da u potpunosti koristi odstupanje predviđeno u članku 429. stavku 14. Uredbe br. 575/2013.

29

Slijedom navedenoga, Opći sud je, bez provođenja analize argumenata koji se odnose na druge razloge sporne odluke, tu odluku poništio u dijelu u kojem je njome ESB društvu Crédit lyonnais uskratio da iz izračuna svojeg omjera financijske poluge isključi 34 % svojih izloženosti prema CDC‑u koje proizlaze iz depozita po štednim računima pravno uređene štednje.

30

Svojom žalbom ESB od Suda zahtijeva da:

31

Društvo Crédit lyonnais od Suda zahtijeva da:

32

U potporu svojoj žalbi ESB ističe četiri žalbena razloga. Prvi žalbeni razlog temelji se na povredi Općeg suda granica izvršavanja svojeg sudskog nadzora. Drugi, treći i četvrti temelje se na, redom, povredi obveze obrazlaganja, iskrivljavanju dokaza podnesenih Općem sudu i povredi članka 4. stavka 1. točke 94. kao i članka 429. stavka 14. Uredbe br. 575/2013.

33

Svojim prvim žalbenim razlogom ESB ističe da je Opći sud povrijedio granice izvršavanja svojeg sudskog nadzora.

34

Uvodno, ESB ističe da je – kada institucije ili tijela Unije raspolažu širokom diskrecijskom ovlasti, osobito jer moraju provoditi složene gospodarske ocjene – nadzorna ovlast sudova Unije ograničena. Osim nedostatka obrazloženja ili nedovoljnog obrazloženja, iskrivljavanja činjenica, pogreške koja se tiče prava i zlouporabe ovlasti oni mogu sankcionirati samo očitu pogrešku u ocjeni koju je počinila predmetna institucija ili tijelo prilikom donošenja odluke koja se od njih tražila a da ne mogu zamijeniti svojom ocjenom ocjenu te institucije ili tijela.

35

Iz teksta članka 429. stavka 14. Uredbe br. 575/2013 proizlazi da nadležna tijela navedena u toj odredbi imaju široku diskrecijsku ovlast s obzirom na, posebice, njihovo tehničko znanje u području bankarskog nadzora i povjerljive informacije kojima na toj osnovi mogu imati pristup. Naime, navedena odredba predviđa da čak i ako dotične izloženosti ispunjavaju uvjete koji se u njoj navode, nadležna tijela mogu odobriti ili odbiti isključenje mjere izloženosti koje institucija traži.

36

No, u tom pogledu, Opći sud nije dokazao da su zaključci ESB‑a očito neutemeljeni s obzirom na činjenične elemente koje je ESB utvrdio. Ustvari, Opći sud se pozvao na razloge različite od onih koje je isticao ESB u potporu spornoj odluci. Osim što su razlozi na koje se pozvao Opći sud netočni, njegov nadzor u ovom bi predmetu predstavljao prenošenje provođenja složenih gospodarskih ocjena na taj sud.

37

Stoga, dok je u spornoj odluci ESB smatrao da rizik prisilne prodaje – iako malo vjerojatan – ipak postoji i da bi, ako bi se realizirao u slučaju društva Crédit lyonnais, mogao uzrokovati velike gubitke s obzirom na razinu izloženosti te kreditne institucije prema CDC‑u, Opći sud je, pozivajući se na vlastitu ocjenu određenih osobina računa pravno uređene štednje, zaključio da taj rizik u slučaju društva Crédit lyonnais nije dokazan. Stoga je Opći sud zamijenio ocjenu ESB‑a svojom vlastitom ocjenom.

38

Takva je zamjena provedena u odnosu na više razloga sporne odluke.

39

Kao prvo, ESB predbacuje Općem sudu da je u točkama 107. do 110. pobijane presude smatrao da, s obzirom na to da pravno uređena štednja ima svojstvo „sigurne luke”, depoziti po računima pravno uređene štednje ne mogu biti ili je malo vjerojatno da će biti predmet masovnih povlačenja deponenata u kratkom razdoblju. No, ESB je i sam znao za to svojstvo „sigurne luke” u slučaju bankarske krize, ali je zaključio da ono ne omogućuje, s obzirom na nepostojanje pravnog mehanizma kojim se ograničava mogućnost povlačenja deponenata, potpuno uklanjanje rizika masovnih povlačenja.

40

ESB smatra da, iako je rasuđivanje na kojem se temelji sporna odluka koherentno, dokazi na koje se Opći sud pozvao u pobijanoj odluci nisu relevantni zbog njihove starosti i općeg karaktera, da ih je Opći sud pogrešno protumačio i da oni po svojoj naravi ne mogu potkrijepiti zaključke koje Opći sud iz njih izvlači u navedenoj presudi.

41

Kao drugo, ESB navodi da je Opći sud u točki 113. pobijane presude pogrešno smatrao da depoziti po računima pravno uređene štednje preneseni CDC‑u od strane društva Crédit lyonnais ne mogu doprinijeti stvaranju rizika prekomjerne financijske poluge, iako je ESB u spornoj odluci smatrao da se taj rizik – iako malen – ne može zanemariti.

42

U tom pogledu ESB ističe da obveza prijenosa CDC‑u jednog dijela depozita po računima pravno uređene štednje predstavlja jedan od uvjeta koje izloženosti moraju ispunjavati, u skladu s člankom 429. stavkom 14. točkom (c) Uredbe br. 575/2013, kako bi ih se moglo isključiti iz mjere izloženosti za potrebe izračuna omjera financijske poluge. Time što je smatrao da je taj uvjet dovoljan za uklanjanje svakog rizika prekomjerne financijske poluge, Opći sud je zamijenio ocjenu ESB‑a svojom ocjenom te je povrijedio definiciju tog rizika koja se nalazi u članku 4. stavku 1. točki 94. navedene uredbe, u kojem se ne spominje sloboda korištenja depozitima. ESB smatra da, kako bi se utvrdilo postoji li rizik prekomjerne financijske poluge, u smislu te odredbe, treba utvrditi je li institucija u stanju ispoštovati obvezu na dan kada ona treba biti ispunjena i, ako to nije slučaj, treba li pribjeći prisilnim prodajama kako bi se ta obveza mogla ispuniti. U ovom predmetu nije se moglo isključiti postojanje rizika prekomjerne financijske poluge s obzirom na nepostojanje, s jedne strane, izvjesnosti istodobnog povlačenja iznosa deponiranih na račune pravno uređene štednje deponenata i naknade tih iznosa od strane CDC‑a i, s druge strane, s obzirom na nepostojanje pravnog mehanizma kojim se ograničava mogućnost povlačenja navedenih iznosa.

43

Kao treće, ESB ističe da je Opći sud u točki 122. pobijane presude smatrao da zbog zaštite računa pravno uređene štednje dvostrukim jamstvom Francuske Republike deponenti razinu sigurnosti tih računa smatraju višom od one depozita koji su zaštićeni samo jamstvenim mehanizmom koji proizlazi iz prenošenja Direktive 2014/49/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 16. travnja 2014. o sustavima osiguranja depozita (SL 2014., L 173, str. 149.). Opći sud je smatrao da to dvostruko jamstvo doprinosi sprečavanju toga da ta štednja bude predmet masivnih povlačenja u kratkom razdoblju. No, ESB je u spornoj odluci smatrao da navedeno dvostruko jamstvo ne može spriječiti svaki rizik masivnih povlačenja u takvom razdoblju i da, stoga, taj rizik treba uzeti u obzir u svrhu ocjene rizika prekomjerne financijske poluge.

44

Kao četvrto, ESB navodi da je Opći sud u točki 116. pobijane presude zamijenio ocjenu ESB‑a svojom ocjenom kada je smatrao da likvidnost depozita po računima pravno uređene štednje doprinosi da ti računi imaju svojstvo „sigurne luke” u vrijeme krize. Međutim, ESB je smatrao da se mora voditi računa o činjenici da likvidnost pravno uređene štednje sprečava da se isključi svaki rizik od masovnih povlačenja u kratkom razdoblju.

45

Osim toga, Opći sud se pozvao na izvadak iz godišnjeg izvješća Observatoirea de l’épargne réglementée (Promatračka skupina za pravno uređenu štednju, Francuska), čiji sadržaj ne omogućuje izvođenje zaključaka koje Opći sud iz njega izvodi.

46

Društvo Crédit lyonnais smatra da ESB‑ovi argumenti nisu osnovani.

47

Ono navodi da je Opći sud pravilno primijenio standarde sudskog nadzora utvrđene sudskom praksom Suda u područjima u kojima donositelj odluke čije se poništenje zahtijeva raspolaže diskrecijskom ovlasti. Taj nadzor podrazumijeva, u skladu s tom sudskom praksom, uključujući i u području monetarne politike, provjeru poštovanja određenih postupovnih zahtjeva, među kojima je i obveza ispitivanja, na pažljiv i nepristran način, svih elemenata predmetne situacije.

48

Opći sud je u pobijanoj odluci smatrao da se ESB – u okviru svoje analize obilježja računa pravno uređene štednje s ciljem ocjene bonitetnog rizika povezanog s izloženostima društva Crédit lyonnais prema CDC‑u – sasvim jasno pozvao na elemente koji nisu relevantni u tom pogledu te da je propustio uzeti u obzir, ili je svjesno odbacio, relevantne elemente, odnosno obilježje „sigurne luke” tih računa u razdoblju krize, nepostojanje slobode korištenja depozita po navedenim računima institucije koja ih je prikupila kao i dvostruko jamstvo Francuske Republike.

49

Društvo Crédit lyonnais osporava ESB‑ove argumente istaknute protiv rasuđivanja Općeg suda.

50

Kao prvo, društvo Crédit lyonnais ističe da je Opći sud istaknuo postojanje praznine u rasuđivanju ESB‑a jer se on pozivao isključivo na likvidnost depozita po računima pravno uređene štednje a da nije vodio računa o obilježju „sigurne luke” tih računa u razdoblju krize. Takvo obilježje, koje ESB ne osporava, podrazumijeva da navedeni računi mogu samo u maloj mjeri izložiti instituciju koja je prikupila tu štednju riziku masovnih povlačenja u slučaju krize.

51

Društvo Crédit lyonnais usto navodi da ESB pred Općim sudom nije osporio dokaze koje je ono istaknulo u svojoj prvostupanjskoj tužbi i koji su preuzeti u obrazloženju pobijane presude.

52

Kao drugo, kada je riječ o ocjeni rizika financijske poluge, Opći sud je ispravno vodio računa o namjeri zakonodavca, kako je iznesena u točkama 48. do 51. presude od 13. srpnja 2018., Crédit agricole/ESB (T‑758/16, EU:T:2018:472), kao i o analizama Europskog nadzornog tijela za bankarstvo (u daljnjem tekstu: EBA). Usto, on se ograničio na utvrđenje da depoziti po računima pravno uređene štednje nisu prepušteni na slobodno raspolaganje institucijama koje ih prikupljaju.

53

Kao treće, Opći sud je u točkama 114. i 122. pobijane presude jednostavno utvrdio, kada je riječ o dvostrukom jamstvu Francuske Republike u korist depozita po računima pravno uređene štednje, da sustav jamstva depozita uspostavljen Direktivom 2014/49 nema ista obilježja kao taj mehanizam dvostrukog jamstva, osobito kada je riječ o percepciji sigurnosti depozita štediša. Stoga je Opći sud smatrao da rasuđivanje ESB‑a, s obzirom na to da se temelji isključivo na sustavu uspostavljenom navedenom direktivom i da ne uzima u obzir dvostruko jamstvo Francuske Republike, nije relevantno za ocjenu rizika financijske poluge do kojeg za društvo Crédit lyonnais dovode iznosi na računima pravno uređene štednje.

54

Kao četvrto, Opći sud je u točki 115. pobijane presude uzeo u obzir sve dokaze koji su mu podneseni u okviru ispitivanja spora koji se pred njim vodi a da nije počinio nikakvu pogrešku koja se tiče prava prilikom njihova tumačenja. ESB, pak, nije podnio dokaze u prilog svojem argumentu prema kojem likvidnost depozita po računima pravno uređene štednje sama po sebi dovodi do rizika prisilnih prodaja. Stoga je Opći sud u točki 116. pobijane presude uzeo u obzir činjenicu da to obilježje uistinu može pospješiti povlačenja štediša, ali je utvrdio prazninu u obrazloženju sporne odluke jer se ona u tom pogledu temelji isključivo na navedenom obilježju i zanemaruje dokaze podnesene u suprotnom smislu.

55

Kao što je Opći sud u osnovi podsjetio u točki 98. pobijane presude, s obzirom na to da ESB raspolaže širokom diskrecijskom ovlasti da dodijeli ili ne dodijeli pravo iz članka 429. stavka 14. Uredbe br. 575/2013, sudski nadzor koji mora provesti sud Unije u pogledu osnovanosti razloga odluke poput sporne odluke ne smije dovesti do toga da on ocjenu ESB‑a zamijeni svojom ocjenom, već mu je cilj provjeriti da se ta odluka ne temelji na materijalno netočnim činjenicama i da ne sadržava očitu pogrešku u ocjeni ili zlouporabu ovlasti (vidjeti, u tom smislu, presude od 25. siječnja 1979., Racke, 98/78, EU:C:1979:14, t. 5.; od 18. srpnja 2007., Industrias Químicas del Vallés/Komisija, C‑326/05 P, EU:C:2007:443, t. 76.; od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 46. i od 11. prosinca 2018., Weiss i dr., C‑493/17, EU:C:2018:1000, t. 24.).

56

U tom pogledu, ustaljena je sudska praksa da sud Unije ne treba provjeriti samo činjeničnu točnost navedenih dokaza, njihovu pouzdanost i dosljednost već također ispitati sadržavaju li ti elementi sve relevantne podatke koje treba uzeti u obzir za ocjenu složene situacije i jesu li takve naravi da potkrjepljuju zaključke koji iz njih proizlaze (presuda od 26. ožujka 2019., Komisija/Italija, C‑621/16 P, EU:C:2019:251, t. 104. kao i od 11. studenoga 2021., Autostrada Wielkopolska/Komisija i Poljska, C‑933/19 P, EU:C:2021:905, t. 117.).

57

Naime, kada neka institucija posjeduje široku diskrecijsku ovlast, suštinsku važnost ima poštovanje procesnih garancija, među kojima se nalazi i obveza nadležne institucije da pažljivo i nepristrano ispita sve elemente relevantne za predmetni slučaj (vidjeti, u tom smislu, presude od 21. studenoga 1991., Technische Universität München, C‑269/90, EU:C:1991:438, t. 14. i od 11. prosinca 2018., Weiss i dr., C‑493/17, EU:C:2018:1000, t. 30.).

58

U ovom predmetu, kako bi se mogao očitovati o osnovanosti ESB‑ove ocjene u pogledu postojanja rizika prisilnih prodaja, Opći sud je najprije u točkama 107. do 114. pobijane presude ocijenio određene elemente koji se odnose na obilježja računa pravno uređene štednje, koja je istaknulo društvo Crédit lyonnais u svojoj prvostupanjskoj tužbi, odnosno njihova obilježja „sigurne luke” u slučaju bankarske krize, nepostojanje slobode korištenja depozita po navedenim računima institucije koja ih je prikupila kao i dvostruko jamstvo Francuske Republike u pogledu tih depozita.

59

Za potrebe te ocjene Opći sud je, posebice, proveo usporedbu između osobina depozita po računima pravno uređene štednje i osobina običnih depozita. Tako je u točkama 111. i 113. te presude smatrao da potonji mogu biti predmet ulaganja u imovinu koja može doprinijeti stvaranju prekomjerne financijske poluge, dok je za prvonavedene malo vjerojatno da mogu doprinijeti nastanku takve poluge.

60

Potom je Opći sud u točki 115. navedene presude i s obzirom na ocjenu elemenata istaknutih u točkama 107. do 114. te presude zaključio da opravdanje koje se temelji na osobitoj likvidnosti depozita po navedenim računima samo za sebe ne omogućuje da se dokaže osnovanost ESB‑ova zaključka prema kojem izloženosti prema CDC‑u na osnovi tih depozita nose rizik prisilnih prodaja.

61

Opći sud je u točki 116. te presude dodao da iz dokaza koje je podnijelo društvo Crédit lyonnais proizlazi da ESB‑ova ocjena utjecaja posebno likvidnog karaktera navedenih depozita na rizik prisilnih prodaja ne uzima u obzir činjenicu da taj karakter doprinosi i svojstvu „sigurne luke” računa pravno uređene štednje u slučaju bankarske krize, isto kao i njihova visoka razina sigurnosti.

62

Naposljetku, Opći sud je u točki 120. pobijane presude smatrao da se primjer na kojem je ESB temeljio zaključak da izloženosti prema CDC‑u na temelju depozita na osnovi računa pravno uređene štednje nose rizik od prisilnih prodaja, ne odnosi na depozite koji imaju obilježja dovoljno bliska obilježjima tih računa da bi ih se valjano moglo uzeti u obzir.

63

U tom pogledu Opći sud je u točki 122. te presude smatrao – pozivajući se na ocjene iz točaka 107. do 110. i 114. navedene presude – da se mogućnost da se te depozite masovno i iznenada povuče u slučaju krize razlikuje od mogućnosti koja postoji u pogledu depozita koje je kao primjere ESB uzeo u obzir u spornoj odluci.

64

Iz toga je Opći sud u točkama 125. i 126. pobijane presude zaključio da razlog sporne odluke koji se temelji na razini rizika prisilnih prodaja sadržava „nezakonitost” i da, posljedično, druga dva elementa metodologije koji su navedeni i u točki 17. ove presude, odnosno kreditna sposobnost francuske središnje države i razina koncentracije izloženosti društva Crédit lyonnais prema CDC‑u nisu mogla dovesti do toga da ESB spornom odlukom odbije priznati društvu Crédit lyonnais pravo na isključenje predviđeno u članku 429. stavku 14. Uredbe br. 575/2013 u odnosu na cjelokupnu izloženost te kreditne institucije prema CDC‑u. Stoga je Opći sud u točki 127. pobijane presude poništio tu odluku u dijelu u kojem je njome odbijeno isključivanje iz omjera financijske poluge društva Crédit lyonnais 34 % tih izloženosti.

65

Iz točaka pobijane presude navedenih u točkama 58. do 64. ove presude proizlazi da je Opći sud, kako bi obrazložio djelomično poništenje sporne odluke, s jedne strane proveo vlastitu ocjenu obilježja pravno uređene štednje, smatrajući, posebice, da svojstvo „sigurne luke” pravno uređene štednje predstavlja protutežu njezinoj likvidnosti te je, s druge strane, smatrao da je ESB svoje opravdanje koje se temelji na iskustvu nedavnih bankarskih kriza temeljio na primjeru povlačenja depozita koji ne posjeduju obilježja koja su dovoljno bliska pravno uređenoj štednji jer se potonja od depozita na koje se odnosi taj primjer razlikuje nepostojanjem slobode korištenja depozita po računima te štednje institucije koja ih je prikupila kao i njihovim svojstvom „sigurne luke” u slučaju bankarske krize koje je povezano s dvostrukim jamstvom Francuske Republike u pogledu tih depozita.

66

Stoga je Opći sud smatrao da razina rizika prisilnih prodaja koja proizlazi iz njegove ocjene obilježja pravno uređene štednje i njihova kumulativnog učinka nije dovoljno visoka da opravda odbijanje isključenja cjelokupnih izloženosti društva Crédit lyonnais prema CDC‑u iz mjere njegovih izloženosti za potrebe izračuna omjera financijske poluge.

67

Međutim, mora se utvrditi, kao prvo, da Opći sud nije doveo u pitanje utvrđenja ESB‑a u pogledu obilježja pravno uređene štednje koja su ESB dovela do toga da zaključi da ta obilježja ne omogućuju potpuno isključenje sveg rizika masivnih povlačenja koja bi mogla natjerati društvo Crédit lyonnais da provede prisilne prodaje tijekom roka desetodnevnog usklađivanja njegovih pozicija s pozicijama CDC‑a.

68

Tako iz točke 116. pobijane presude proizlazi da je Opći sud – prilikom ocjene obilježja pravno uređene štednje – smatrao da velika likvidnost te štednje i dvostruko jamstvo Francuske Republike iznosa deponiranih na račune te štednje doprinose tomu da joj se prizna svojstvo „sigurne luke” u slučaju bankarske krize. No, kao što je to istaknuo pred Sudom, ESB u spornoj odluci za potrebe ocjene rizika prisilnih prodaja jest uzeo u obzir obilježja koja toj štednji priznaju – prema mišljenju Općeg suda – svojstvo „sigurne luke“.

69

U tom je pogledu bitno istaknuti da Opći sud nije doveo u pitanje ESB‑ova utvrđenja iz sporne odluke koja se odnose na veliku likvidnost pravno uređene štednje zbog nedostatka zakonskog mehanizma kojim bi se ograničavala njezina povlačenja kao i na obvezu društva Crédit lyonnais da isplaćuje svoje deponente i tijekom desetodnevnog roka za usklađivanje između njegovih pozicija i pozicija CDC‑a.

70

Posljedično, ne može se smatrati da rasuđivanje na temelju kojega je Opći sud proveo djelomično poništenje sporne odluke dovodi u pitanje materijalnu točnost elemenata uzetih u obzir u toj odluci, njihovu pouzdanost i dosljednost, niti da se njime utvrđuje da ti elementi ne predstavljaju sve relevantne podatke koje je ESB u ovom predmetu trebao uzeti u obzir.

71

Kao drugo, u dijelu u kojem Opći sud ipak zaključuje da podaci koje je ESB uzeo u obzir nisu bili takve naravi da podupiru zaključke koji su iz njih izvučeni u spornoj odluci, mora se utvrditi da taj zaključak Općeg suda proizlazi iz njegove vlastite ocjene razine rizika prisilnih prodaja, koja se – iako se temelji na istim elementima poput onih koje je ESB uzeo u obzir – razlikuje od ocjene te institucije a da pritom ne ističe da je potonja očito netočna.

72

Rasuđujući na taj način, Opći sud nije proveo nadzor nad očitom pogreškom u ocjeni koji je bio ovlašten provesti, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 55. do 57. ove presude, već je svojom ocjenom zamijenio ocjenu ESB‑a, i to u situaciji u kojoj ta institucija raspolaže širokom marginom prosudbe.

73

Usto, kada je riječ o ocjeni Općeg suda, iz točaka 117. do 122. pobijane presude, opravdanja ESB‑a koje se temelji na iskustvu nedavnih bankarskih kriza, Opći sud u pobijanoj presudi nije utvrdio zbog čega razmatranja navedena u točki 121. te presude, prema kojima se depoziti pravno uređene štednje – za razliku od depozita po viđenju navedenih u točki 118. navedene presude – ne mogu investirati u rizičnu ili nelikvidnu imovinu, mogu dokazati očito pogrešan karakter ocjene ESB‑a u pogledu rizičnog scenarija masovnih povlačenja od kojeg je trebalo poći kako bi se analizirao rizik prisilnih prodaja kojem je bilo izloženo društvo Crédit lyonnais. Isto vrijedi i u pogledu razmatranja iz točke 122. te presude koja se temelje na razlici između dvostrukog jamstva Francuske Republike koje uživaju računi pravno uređene štednje i mehanizma jamstva koji proizlazi iz Direktive 2014/49.

74

Iz toga slijedi da je Opći sud poništio spornu odluku u dijelu u kojem se odnosi na društvo Crédit lyonnais zamijenivši ocjenu ESB‑a svojom vlastitom ocjenom rizika prisilnih prodaja kojem je bilo izloženo društvo Crédit lyonnais a da nije utvrdio na koji način ocjena ESB‑a sadržana u toj odluci u tom pogledu sadržava očitu pogrešku u ocjeni. Na taj je način on prekoračio granice svojeg sudskog nadzora navedene u točki 55. ove presude. Također je pogrešno smatrao da je ESB povrijedio svoju obvezu koja proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 57. ove presude da pažljivo i nepristrano ispita sve elemente relevantne za predmetni slučaj.

75

Iz svega navedenog proizlazi da – a da nije potrebno ispitati ostale žalbene razloge – prvi žalbeni razlog treba prihvatiti i, posljedično, ukinuti pobijanu presudu u dijelu u kojem se njome usvaja prvi dio trećeg tužbenog razloga i, djelomično, treći dio prvog tužbenog razloga prvostupanjske tužbe kao i u dijelu u kojem se njome djelomično poništava sporna odluka.

76

U skladu s prvim stavkom članka 61. Statuta Suda Europske unije, Sud u slučaju ukidanja odluke Općeg suda može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta.

77

Takav je slučaj u ovom predmetu s obzirom na to da Sud raspolaže svim elementima nužnima za donošenje odluke o prvostupanjskoj tužbi društva Crédit lyonnais.

78

Ta se tužba temelji na tri tužbena razloga navedena u točki 20. ove presude.

79

Kao što proizlazi iz točke 21. ove presude, Opći sud je odbio prvi tužbeni razlog – osim argumenta koji se nalazi u njegovu trećem dijelu i koji se temelji na povredi članka 266. UFEU‑a zbog pogrešnog izvršenja ESB‑a točke 81. presude od 13. srpnja 2018., Crédit agricole/ESB (T‑758/16, EU:T:2018:472) – kao i drugi tužbeni razlog a da društvo Crédit lyonnais nije u okviru protužalbe osporilo osnovanost ocjena Općeg suda u odnosu na njih. U tim okolnostima pobijana presuda je – u pogledu tih ocjena – pravomoćna, unatoč njezinu djelomičnom ukidanju uslijed prihvaćanja prvog žalbenog razloga ESB‑a (vidjeti, u tom smislu, presudu od 4. ožujka 2021., Komisija/Fútbol Club Barcelona, C‑362/19 P, EU:C:2021:169, t. 109. do 111.).

80

Iz toga slijedi da je Sud dužan ispitati jedino treći razlog prvostupanjske tužbe kao i argument iz trećeg dijela prvog tužbenog razloga naveden u prethodnoj točki.

81

Trećim dijelom prvog tužbenog razloga i prvim dijelom trećeg tužbenog razloga, koje treba ispitati zajedno, društvo Crédit lyonnais ističe da ESB nije prilikom ocjene rizika prisilnih prodaja proveo dubinsku analizu obilježja računa pravno uređene štednje, iako je to morao učiniti u skladu sa sudskom praksom navedenom i u točki 57. ove presude.

82

Društvo Crédit lyonnais tvrdi, kao prvo, da veći broj studija i gospodarskih izvješća pokazuje da ti računi predstavljaju „sigurnu luku” u slučaju bankarske krize, zbog jamstva Francuske Republike koje uživaju depoziti po tim računima, što ih čini posebno sigurnim proizvodima štednje, tako da hipoteza masivnog povlačenja tih depozita u razdoblju krize nije uvjerljiva.

83

Društvo Crédit lyonnais u tom pogledu kritizira navođenje ESB‑a scenarija povlačenja u visini od 10 % do 30 % zajamčenih depozita u manje od pet dana, koji predstavlja hipotezu koja se ne može provjeriti i nije relevantna.

84

Usto, ESB nije dokazao na koji način desetodnevni rok između povlačenja od strane deponenata imatelja računa pravno uređene štednje i povrata CDC‑a društvu Crédit lyonnais iznosa koji odgovaraju tim povlačenjima dovodi do rizika likvidnosti u okviru ocjene omjera financijske poluge, dok do njega ne dovodi u okviru ocjene koeficijenta likvidnosti, kao što je priznao sam ESB.

85

Društvo Crédit lyonnais smatra, kao drugo, da su računi pravno uređene štednje dio bilančno strukturalno uravnoteženog mehanizma, s obzirom na to da depoziti po tim računima, koji su centralizirani kod CDC‑a, odgovaraju tražbinama istog iznosa koje drži društvo Crédit lyonnais u odnosu na CDC. Iznosi prikupljeni po tim računima ne mogu se investirati u rizičnu imovinu i u potpunosti su pokriveni obvezom CDC‑a da naknadi depozite koje su štediše podigle, tako da institucija koja poput društva Crédit lyonnais prikuplja navedene depozite ne mora žurno otuđivati imovinu kako bi pribavila sredstva za podmirivanje povlačenja.

86

Kao treće, društvo Crédit lyonnais ističe da opseg depozita po računima pravno uređene štednje ne ovisi o strategiji institucije koja ih prikuplja, već o čimbenicima izvan njezine kontrole. Ta institucija djeluje kao obični posrednik između deponenta i CDC‑a.

87

Navedena obilježja računa pravno uređene štednje pokazuju da ona institucije koje je prikupljaju ne izlaže riziku prekomjerne financijske poluge, kao što je potvrdilo i izvješće EBA‑e od 3. kolovoza 2016. o izloženostima obuhvaćenima posebnim mehanizmima pravnih jamstava kao i člankom 429.a stavkom 1. točkom (j) izmijenjene Uredbe br. 575/2013.

88

ESB smatra da taj argument treba odbiti.

89

Kao što je istaknuto u točkama 55. do 57. ove presude, ESB raspolaže širokom diskrecijskom ovlašću prilikom odluke hoće li dopustiti korištenje člankom 429. stavkom 14. Uredbe br. 575/2013, tako da sudski nadzor koji sud Unije mora izvršiti u pogledu utemeljenosti razloga odluke poput pobijane odluke ne smije dovesti do toga da ESB‑ovu ocjenu zamijeni svojom, već je taj nadzor namijenjen provjeri temelji li se pobijana odluka na materijalno netočnim činjenicama te sadržava li očitu pogrešku u ocjeni ili zlouporabu ovlasti.

90

U ovom slučaju ESB je smatrao da izloženosti prema CDC‑u koje proizlaze iz depozita po računima pravno uređene štednje predstavljaju malen bonitetni rizik za institucije koje nadzire, ali da, kada je riječ o društvu Crédit lyonnais, ipak postoji bonitetni rizik koji se mora uzeti u obzir na način da se isključenje tih izloženosti iz mjere izloženosti u svrhu izračuna omjera financijske poluge te institucije ograniči na 66 %.

91

U okviru analize na kojoj se temelj taj zaključak ESB je ocjenjivao, s obzirom na obilježja računa pravno uređene štednje – uključujući i, kao što to izrijekom proizlazi iz ocjene očitovanja br. 2 i 4 koja je podnijelo društvo Crédit agricole, koja se nalaze u prilogu spornoj odluci, ona koja se odnose na postojanje dvostrukog jamstva Francuske Republike – bi li institucije podvrgnute nadzoru ESB‑a prilikom bankarske krize mogle biti izložene masovnim povlačenjima u kratkom razdoblju koja bi mogla zahtijevati donošenje korektivnih mjera koje nisu predviđene poslovnim planom, uključujući prisilne prodaje imovine, kako bi raspolagale sredstvima za ispunjavanje zahtjeva za povlačenje u smislu članka 4. stavka 1. točke 94. Uredbe br. 575/2013.

92

Iz toga proizlazi da je ESB proveo bonitetnu analizu prognostičke naravi, utvrđujući učinke koje bi događaji za koje nije sigurno da će se dogoditi mogli imati na sposobnost institucije da se s njima nosi.

93

Kako bi uspješno preveo tu analizu, čak i ako se ESB mora osloniti, u okviru široke margine prosudbe kojom raspolaže, na scenarije koji u svjetlu raspoloživih podataka nisu nevjerojatni, ipak se ne može smatrati – s obzirom na prognostičku narav te analize – da je ESB dužan dokazati postojanje nekadašnjih događaja koji imaju ista obilježja kao i analizirani scenarij.

94

No, kada je riječ o navođenju scenarija povlačenja u iznosu od 10 % do 30 % zajamčenih depozita u manje od pet dana, koji je ESB naveo u spornoj odluci, taj scenarij – koji se temelji na primjeru koji se uistinu dogodio u situaciji koja ima elemente slične onima koje pokazuju izloženosti CDC‑u koje proizlaze iz depozita po računima pravno uređene štednje – nije očito nevjerojatan.

95

U tom pogledu, argumenti i elementi koje je navelo društvo Crédit lyonnais u pogledu svojstva „sigurne luke” tog računa, koje je povezano, posebice, s činjenicom da za njega jamči Francuska Republika, doista omogućuju da se utvrdi da je prilikom određenih proteklih epizoda bankarskih kriza opća razina depozita po određenim računima pravno uređene štednje imala sklonost povećanju.

96

Međutim, ta opća konstatacija ipak ne može dovesti do toga da se scenarij – koji je ESB pretpostavio u okviru svoje prognostičke analize rizika prisilnih prodaja–- postojanja vjerojatnosti, pa makar i ograničene, masovnih povlačenja pravno uređene štednje deponirane kod društva Crédit lyonnais u slučaju bankarske krize liši svake vjerodostojnosti.

97

Naime, iako se argumentima i elementima koje je istaknulo društvo Crédit lyonnais koji omogućuju da se dođe do tog utvrđenja može, kao što je to priznao ESB, objasniti da su, u slučaju napetosti ili krize na financijskim tržištima, štediše u pravilu sklone okrenuti se navedenim oblicima sigurnih i likvidnih ulaganja, na štetu ostalih rizičnijih ili manje likvidnih oblika investicija, ti argumenti i elementi ipak nisu takvi da mogu dokazati da je sav rizik da će deponenti početi trenutačno i masivno povlačiti tu štednju s ciljem, na primjer, da ju ponovno ulože u sigurnije institucije, očito uklonjen. Stoga ih valja odbiti.

98

Što se tiče postojanja dvostrukog jamstva Francuske Republike u odnosu na pravno uređenu štednju, društvo Crédit lyonnais ne iznosi na koji je način ESB u spornoj odluci počinio očitu pogrešku u ocjeni time što to obilježje nije, s obzirom na iskustvo nedavnih bankarskih kriza, smatrao prikladnim da tu kreditnu instituciju zaštiti od rizika masovnih povlačenja i, posljedično, od rizika prisilnih prodaja.

99

Usto, kada je riječ o argumentu društva Crédit lyonnais koji se temelji na činjenici da pravno uređena štednja predstavlja strukturno uravnotežene transakcije u bilanci institucije koja prikuplja depozite na toj osnovi, treba istaknuti da je ESB smatrao da – u sustavu prijenosa poput onog na koji se odnosi uvjet iz članka 429. stavka 14. točke (c) Uredbe br. 575/2013, a koji izloženosti prema CDC‑u koje proizlaze iz takvih depozita ispunjavaju – masovna povlačenja ne bi sama po sebi uzrokovala nedovoljnost sredstava za instituciju koja mora odgovoriti na zahtjeve za povlačenje ako bi, s obzirom na nepostojanje mehanizma kojim se ograničava mogućnost povlačenja, takva institucija od subjekata iz javnog sektora kojima su ti depoziti preneseni mogla zahtijevati i odmah primiti iznose koji odgovaraju tako povučenim iznosima. No, ESB je u spornoj odluci utvrdio da to nije slučaj u ovom predmetu.

100

Naime, on je uzeo u obzir činjenicu da su iznosi deponirani na račune pravno uređene štednje preneseni CDC‑u kako bi se financirale investicije od javnog interesa i da postoji obveza CDC‑a, za koju jamči Francuska Republika, da naknadi institucijama koje prikupljaju te depozite iznose koje su deponenti povukli. Međutim, on je smatrao da desetodnevni rok za usklađivanje između povlačenja deponiranih iznosa i naknade CDC‑a povučenih iznosa stvara rizik prisilnih prodaja.

101

No, odabir te institucije, koji se temelji na scenariju povlačenja koji nije očito nevjerojatan, da uzme u obzir posljedice koje bi taj desetodnevni rok usklađivanja mogao imati na nužnost, za dotičnu instituciju, da primjeni korektivne mjere koje nisu predviđene planom poslovanja, uključujući i prisilnu prodaju imovine, nije prekoračio granice široke margine prosudbe koju ESB posjeduje za potrebe ocjene razine bonitetnog rizika koji se smatra relevantnim za potrebe primjene članka 429. stavka 14. Uredbe br. 575/2013.

102

To razmatranje ne dovodi u pitanje argument društva Crédit lyonnais prema kojem ESB nije dokazao na koji bi način taj desetodnevni rok za usklađivanje mogao dovesti do likvidnosnog rizika u okviru ocjene koja se provodi radi utvrđenja omjera financijske poluge, dok to nije slučaj u okviru ocjene koja se provodi radi utvrđenja zahtjeva za pokrivanje potreba likvidnosti.

103

Naime, treba istaknuti da je ESB u spornoj odluci uzimanje u obzir takvog desetodnevnog roka opravdao navodeći da – u okviru izračuna omjera financijske poluge – nije utvrđen nikakav posebni primjereni vremenski rok, za razliku od onoga što se primjenjuje kod izračuna koeficijenta likvidnosti.

104

U tom pogledu treba navesti da, kao što je to istaknuo ESB pred Općim sudom, zahtjev za likvidnosnu pokrivenost, koji je uređen posebice člankom 412. Uredbe br. 575/2013, služi tomu da ukupna vrijednost likvidne imovine institucije „pokriva likvidnosne odljeve umanjene za likvidnosne priljeve u stresnim uvjetima” kako bi se osiguralo to da institucije održavaju „razine zaštitnog sloja likvidnosti koje su primjerene za pokriće moguće neravnoteže između likvidnosnih priljeva i odljeva u iznimno stresnim uvjetima tijekom razdoblja od trideset dana”. Izračun omjera financijske poluge je pak uređen posebice člankom 429. navedene uredbe te mu je cilj osigurati instituciju od rizika prekomjerne financijske poluge, to jest rizika „koji proizlazi iz ranjivosti institucije zbog financijske poluge ili potencijalne financijske poluge i koji može dovesti do neželjenih izmjena njezinog poslovnog plana, uključujući prisilnu prodaju imovine što može rezultirati gubicima ili prilagodbom vrednovanja njezine preostale imovine”. Stoga, dok je svrha zahtjeva likvidnosti zajamčiti dovoljnu pokrivenost likvidnosnih odljeva u slučaju iznimno stresnih uvjeta tijekom razdoblja od trideset dana, omjer financijske poluge pak služi za izbjegavanje toga da institucija koja se nađe u situaciji nedovoljne likvidnosti bude prisiljena provoditi korektivne mjere, kao što su „prisilna” prodaja imovine, pod nepovoljnim uvjetima.

105

No, ESB je istaknuo da bi – u slučaju da dođe do povlačenja u visini od 30 % depozita pravno uređene štednje u manje od pet dana – to za društvo Crédit lyonnais predstavljalo iznos od 5,4 milijarde eura. On je smatrao da se mogućnost takvog iznosa i takve brzine povlačenja za tu kreditnu instituciju ne može isključiti i da bi, u tom slučaju, ona možda morala provoditi mjere koje nisu predviđene poslovnim planom, uključujući prisilnu prodaju imovine, kako bi raspolagala sredstvima potrebnima da se ispune zahtjevi za povlačenje.

106

Iz toga slijedi da, s obzirom na navedene razlike u vremenskom okviru koje proizlaze iz Uredbe br. 575/2013, ocjena ESB‑a koja se odnosi na uzimanje u obzir desetodnevnog roka između povlačenja deponenata i isplate CDC‑a u okviru primjene članka 429. stavka 14. navedene uredbe ne sadržava očitu pogrešku.

107

Usto, kada je riječ o argumentu društva Crédit lyonnais koji se temelji na tome da iznos pravno uređene štednje ne ovisi o strategiji institucije koja ju prikuplja, već o čimbenicima izvan njezina utjecaja, mora se utvrditi da se društvo Crédit lyonnais ograničilo na isticanje elemenata koji mogu pokazati da čimbenici koji ne ovise o njegovu djelovanju također imaju utjecaja na taj iznos. Ono nije ni tvrdilo ni dokazalo da sâmo nema nikakvog utjecaja na iznos depozita na osnovi računa pravno uređene štednje.

108

U tim okolnostima taj argument društva Crédit lyonnais treba odbiti.

109

Isto tako, treba odbiti argumente društva Crédit lyonnais koji se temelje na članku 429.a stavku 1. točki (j) izmijenjene Uredbe br. 575/2013 i na izvješću EBA‑e navedenom u točki 87. ove presude.

110

Naime, s jedne strane, ta je odredba stupila na snagu nakon donošenja sporne odluke te se stoga u ovom predmetu ne primjenjuje ratione temporis. Usto, kao što proizlazi iz njezina teksta, ta odredba nema za predmet to da na temelju samog zakona isključi određene izloženosti, kao što su one povezane s pravno uređenom štednjom, iz mjere ukupne izloženosti u svrhu izračuna omjera financijske poluge, već to da ukine obvezu dotičnih institucija da ishode odobrenje nadležnih tijela za takvo isključenje, prebacujući odgovornost na te institucije da ocijene je li to isključenje opravdano u pogledu izloženosti koje ispunjavaju uvjete predviđene Uredbom br. 575/2013.

111

Osim toga, unatoč tomu što ta zakonodavna izmjena može značiti da je zakonodavac smatrao da izloženosti povezane s pravno uređenom štednjom ne dovode do rizika financijske poluge, to utvrđenje ne omogućuje smatrati da je ESB morao situaciju društva Crédit lyonnais promatrati u svjetlu naznaka koje članak 429.a stavak 1. točka (j) izmijenjene Uredbe br. 575/2013 daje o namjeri zakonodavca u pogledu budućeg uređenja tih izloženosti.

112

Kada je, s druge strane, riječ o izvješću EBA‑e navedenom u točki 87. ove presude, treba istaknuti da se u njemu savjetuje primjena isključenja analognog onom koje proizlazi iz članka 429. stavka 14. Uredbe br. 575/2013 za izloženosti različite od onih koje proizlaze iz depozita po računima pravno uređene štednje.

113

U svakom slučaju, najviše što to izvješće, koje ne obvezuje ESB kada donosi odluku na temelju tog članka, omogućuje jest da se istakne da je EBA smatrala da i ta druga isključenja imaju profil niskog rizika, što odgovara – kako je istaknuto u točki 90. ove presude – općoj ocjeni koju je ESB utvrdio u spornoj odluci u pogledu računa pravno uređene štednje.

114

Iz prethodno navedenoga proizlazi da društvo Crédit lyonnais svojim argumentima nije dokazalo da ocjena ESB‑a koja se odnosi na rizik prisilnih prodaja uzrokovan izloženostima prema CDC‑u koje proizlaze iz depozita po računima pravno uređene štednje, koji je doprinio da se opravda isključenje od samo 66 % tih izloženosti iz mjere izloženosti u svrhu izračuna omjera financijske poluge, sadržava očitu pogrešku u ocjeni.

115

Iz toga slijedi da prvi dio trećeg tužbenog razloga i treći dio prvog tužbenog razloga treba odbiti.

116

Društvo Crédit lyonnais smatra da ESB nije podnio dokaze kojima se može potkrijepiti vjerojatnost da Francuska Republika propusti izvršiti isplatu, koji bi mogli opravdati odbijanje, pa makar i djelomično, odobravanja isključenja predviđenog u članku 429. stavku 14. Uredbe br. 575/2013.

117

ESB smatra da taj argument treba odbiti.

118

ESB je u točki 2.2.1 sporne odluke uzeo u razmatranje kreditnu sposobnost francuske središnje države kako bi ocijenio postoji li rizik, u slučaju neispunjenja obveze CDC‑a, da ta država ne bude u stanju subjektima podvrgnutima bonitetnom nadzoru isplatiti iznose transferirane CDC‑u, a koji odgovaraju depozitima na osnovi računa pravno uređene štednje koje su štediše povukli.

119

Osim toga, iz te točke sporne odluke proizlazi da je ESB smatrao da taj rizik sam po sebi ne uzrokuje „bonitetne probleme” koji bi opravdavali to da odbije odobriti isključenje zahtijevano na temelju članka 429. stavka 14. Uredbe br. 575/2013.

120

Međutim, s obzirom na rejting koji su Francuskoj Republici dodijelile vanjske institucije za procjenu kreditnog rizika, među kojima je i Standard & Poor’s, a koji nije „najviši mogući”, te na kotaciju ugovora o razmjeni na osnovi nastanka statusa neispunjavanja obveza na pet godina, koja uključuje „vjerojatnost nastanka statusa neispunjavanja obveza [te države] čija vrijednost nije nula”, ESB je smatrao da je veličina izloženosti prema CDC‑u institucija koje podliježu njegovu bonitetnom nadzoru relevantan element koji treba uzeti u obzir u svrhu procjene ukupnog bonitetnog rizika situacije u kojoj se te institucije nalaze.

121

Iz navedenoga proizlazi da je ESB proveo procjenu rizika od neispunjavanja obveza Francuske Republike na temelju elemenata koji omogućuju da se razumno procijeni da rizik kreditne sposobnosti francuske središnje države nije nula, pri čemu društvo Crédit lyonnais nije uspjelo dokazati da ta ocjena sadržava očitu pogrešku.

122

U tom pogledu valja istaknuti da je u ovom predmetu na ESB‑u da, u okviru primjene široke margine prosudbe koja mu pripada, utvrdi treba li nizak rizik neispunjavanja obveza Francuske Republike, čije je postojanje utvrdio na temelju ocjene koja ne sadržava očitu pogrešku u ocjeni, uzeti u obzir za potrebe ocjene koju je dužan provesti.

123

Iz navedenoga slijedi da se, s obzirom na navedenu široku marginu prosudbe, ne može smatrati da utvrđena razina rizika kao i njezin utjecaj na situaciju institucija podvrgnutih njegovu nadzoru sadržavaju očitu pogrešku u ocjeni.

124

Stoga drugi dio trećeg tužbenog razloga valja odbiti i, prema tome, navedeni tužbeni razlog u cijelosti.

125

Imajući sva prethodna razmatranja u vidu, prvostupanjsku tužbu valja odbiti.

126

U skladu s člankom 184. stavkom 2. Poslovnika Suda, kad je žalba osnovana i Sud sam konačno odluči o sporu, Sud odlučuje o troškovima.

127

Članak 138. stavak 1. tog poslovnika, koji se na žalbene postupke primjenjuje na temelju njegova članka 184. stavka 1., predviđa da je stranka koja ne uspije u postupku dužna, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

128

U ovom predmetu, budući da je društvo Crédit lyonnais izgubilo spor i da je ESB postavio zahtjev – kako pred Sudom tako i pred Općim sudom – da se tom društvu naloži snošenje troškova, treba mu naložiti snošenje, osim vlastitih, i troškova ESB‑a u vezi s prvostupanjskim postupkom i s ovom žalbom.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) proglašava i presuđuje: