I. Okolnosti spora

A. ISU

B. Propisi koje je donio ISU

1. Pravila o prethodnom odobrenju

2. Pravila o prihvatljivosti

C. Upravni postupak i sporna odluka

D. Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda

II. Zahtjevi stranaka

III. O žalbi

A. Prvi žalbeni razlog

1. Argumentacija stranaka

a) Prvi dio

b) Drugi dio

c) Treći dio

2. Ocjena Suda

a) Primjenjivost članka 101. UFEU‑a na sport kao gospodarsku djelatnost

b) Članak 101. stavak 1. UFEU‑a

1) Utvrđivanje postojanja postupanja čiji je „cilj” ili „posljedica” sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a

i) Utvrđivanje postojanja postupanja čiji je „cilj” sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja

ii) Utvrđivanje postojanja postupanja čija je „posljedica” sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja

2) Mogućnost da se smatra da određena posebna postupanja nisu obuhvaćena člankom 101. stavkom 1. i člankom 102. UFEU‑a

c) Povreda utvrđena u ovom slučaju

d) Postojanje postupanja čiji je „cilj” ograničavanje tržišnog natjecanja u ovom slučaju

1) Primjenjivost u ovom slučaju sudske prakse proizašle iz presuda od 1. srpnja 2008., MOTOE (C‑49/07, EU:C:2008:376) i od 28. veljače 2013., Ordem dos Técnicos Oficiais de Contas (C‑1/12, EU:C:2013:127)

2) Kvalifikacija postupanja o kojem je riječ u ovom slučaju

B. Drugi žalbeni razlog

1. Argumentacija stranaka

2. Ocjena Suda

IV. O protužalbi

A. Prvi protužalbeni razlog

1. Argumentacija stranaka

2. Ocjena Suda

a) Dopuštenost i predmetnost protužalbenog razloga

b) Meritum

B. Drugi protužalbeni razlog

1. Argumentacija stranaka

2. Ocjena Suda

V. O tužbi u predmetu T‑93/18

A. Argumentacija stranaka

B. Ocjena Suda

VI. Troškovi

1

Svojom žalbom International Skating Union (Međunarodna klizačka federacija, u daljnjem tekstu: ISU) zahtijeva djelomično ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 16. prosinca 2020., International Skating Union/Komisija (T‑93/18, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2020:610), kojom je taj sud djelomično odbio njegovu tužbu za poništenje Odluke Komisije C(2017) 8230 final od 8. prosinca 2017. koja se odnosi na postupak na temelju članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet AT/40208 – Pravila o prihvatljivosti Međunarodne klizačke federacije) (u daljnjem tekstu: sporna odluka).

2

Svojom protužalbom Mark Jan Hendrik Tuitert i Niels Kerstholt te European Elite Athletes Association (Europsko udruženje vrhunskih sportaša, u daljnjem tekstu: EU Athletes) također zahtijevaju djelomično ukidanje pobijane presude.

3

Činjenice iz kojih proizlazi spor, kako su navedene u točkama 1. do 37. pobijane presude, mogu se sažeti na sljedeći način.

4

ISU je privatnopravno udruženje sa sjedištem u Švicarskoj. Predstavlja se kao jedina međunarodna sportska federacija koju Međunarodni olimpijski odbor (MOO) priznaje u području umjetničkog i brzog klizanja na ledu (u daljnjem tekstu: klizanje na ledu). Njezina tijela obuhvaćaju, među ostalim, „zakonodavno tijelo” nazvano „Kongres” koje je njezino „vrhovno tijelo” i „izvršno tijelo” nazvano „Vijeće”.

5

Članovi tog udruženja nacionalna su savezi za umjetničko klizanje i brzo klizanje na ledu, koji sami imaju članove ili pridružene članove koji su savezi i klubovi kojima pripadaju, među ostalim, profesionalni sportaši koji se tim sportskim disciplinama bave u okviru gospodarske djelatnosti.

6

U skladu s člankom 1. stavkom 1. i člankom 3. stavkom 1. njegova statuta, na koje se upućuje u spornoj odluci, cilj je ISU‑a uređivati, voditi i promicati klizanje na ledu na svjetskoj razini te njime upravljati.

7

Paralelno obavlja gospodarsku djelatnost koja uključuje, među ostalim, organizaciju međunarodnih natjecanja u klizanju na ledu te iskorištavanje prava povezanih s tim natjecanjima. U području brzog klizanja na ledu, ta natjecanja uključuju, među ostalim, svjetske kupove na dugim stazama i na kratkim stazama te različita međunarodna i europska prvenstva. ISU je odgovoran i za organizaciju natjecanja u klizanju na ledu koja se održavaju u okviru Zimskih olimpijskih igara.

8

ISU je donio i objavio skup propisa, kodeksa i obavijesti, koji osobito obuhvaća sljedeća pravila.

9

ISU je 20. listopada 2015. objavio obavijest br. 1974, naslovljenu „Otvorena međunarodna natjecanja”, kojom se utvrđuje postupak za dobivanje prethodnog odobrenja za organizaciju međunarodnog natjecanja klizanja na ledu, koji se primjenjuje na nacionalne saveze koji su članovi ISU‑a i na sve treće subjekte ili poduzetnike (u daljnjem tekstu: pravila o prethodnom odobrenju).

10

U toj se obavijesti najprije navodi da je za organizaciju takvih natjecanja potrebno dobiti prethodno odobrenje ISU‑a i poštovati pravila koja je donijelo to udruženje. U tom se pogledu osobito pojašnjava da rok koji treba poštovati za podnošenje zahtjeva za prethodno odobrenje iznosi šest mjeseci prije datuma na koji se planira održati predviđeno natjecanje u slučaju da ga organizira treći subjekt ili poduzetnik te tri mjeseca prije tog datuma u slučaju da ga organizira nacionalni savez koji je član ISU‑a.

11

Nadalje, u navedenoj se obavijesti navodi skup općih, financijskih, tehničkih, komercijalnih, sportskih i etičkih zahtjeva koje mora ispuniti svaki organizator natjecanja klizanja na ledu. Iz njih osobito proizlazi da svaki zahtjev za prethodno odobrenje mora biti popraćen financijskim, tehničkim, komercijalnim i sportskim informacijama (predviđeno mjesto natjecanja, iznos nagrada koje će se dodjeljivati, poslovni plan, proračun, televizijsko praćenje itd.), da su svi organizatori dužni podnijeti izjavu kojom se potvrđuje da prihvaćaju ISU‑ov etički kodeks i da ISU može zahtijevati da mu se dostave dodatne informacije o tim različitim elementima.

12

Naposljetku, u obavijesti br. 1974 ISU se ovlašćuje da odlukom prihvati ili odbije zahtjeve za prethodno odobrenje koji su mu podneseni na temelju zahtjeva navedenih u samoj obavijesti i temeljnih ciljeva koje to udruženje nastoji postići, kako su osobito definirani u članku 3. stavku 1. njegova statuta. U navedenoj obavijesti predviđa se i da, u slučaju odbijanja takvog zahtjeva, organizator može protiv ISU‑ove odluke podnijeti pritužbu Tribunalu arbitral du sport (Sportski arbitražni sud, Court of Arbitration for Sport, u daljnjem tekstu: CAS) sa sjedištem u Lausanni (Švicarska), u skladu s pravilima koja je ISU donio kako bi uspostavio mehanizam za arbitražno rješavanje sporova (u daljnjem tekstu: pravila o arbitraži).

13

ISU‑ovi propisi uključuju pravila koja se nazivaju „pravila o prihvatljivosti”, kojima se određuju uvjeti u kojima sportaši mogu sudjelovati u natjecanjima klizanja na ledu. Tim se pravilima o prihvatljivosti predviđa, s jedne strane, da ISU ili njegovi članovi moraju odobriti takva natjecanja i, s druge strane, da ta natjecanja moraju biti u skladu s pravilima koja je uspostavilo to udruženje.

14

U njihovoj verziji koja je donesena tijekom 2014., navedena su pravila o prihvatljivosti osobito uključivala pravilo 102. stavak 1. točku (a) podtočku i., u skladu s kojim osoba „može sudjelovati u aktivnostima i natjecanjima koja spadaju u ISU‑ovu nadležnost samo ako ta osoba poštuje načela i politike ISU‑a kako su utvrđene u [njegovu] statutu”, te pravilo 102. stavak 1. točku (a) podtočku ii., kojim se određuje da je „uvjet prihvatljivosti namijenjen osiguranju odgovarajuće zaštite gospodarskih i drugih interesa ISU‑a, koji koristi svoje financijske prihode za upravljanje i razvoj sportskih disciplina ISU‑a i za potporu i u korist [svojih] članova i njihovih klizača”.

15

Sadržavala su i pravilo 102. stavak 2. točku (c), pravilo 102. stavak 7. i pravilo 103. stavak 2., iz kojih proizlazi da se, u slučaju sudjelovanja sportaša u natjecanju koje ISU i/ili jedan od nacionalnih saveza koji su njegovi članovi nisu odobrili, dotična osoba izlaže sankciji „gubitka prihvatljivosti” ili „neprihvatljivosti”, koja dovodi do doživotnog isključenja sa svih natjecanja koja organizira ISU.

16

Pravila o prihvatljivosti djelomično su revidirana tijekom 2016.

17

U pravilu 102. stavku 1. točki (a) podtočki ii., kako proizlazi iz te djelomične revizije, više se ne upućuje na „odgovarajuću zaštitu gospodarskih i drugih interesa ISU‑a”. U njemu se umjesto toga navodi da je „uvjet prihvatljivosti namijenjen osiguranju odgovarajuće zaštite etičkih vrijednosti, statutom određenih ciljeva i drugih legitimnih interesa” tog udruženja, koje „koristi svoje financijske prihode za upravljanje i razvoj sportskih disciplina ISU‑a i za potporu i u korist [svojih] članova i njihovih klizača”.

18

U skladu s pravilom 102. stavkom 7., kako proizlazi iz navedene djelomične revizije, sudjelovanje sportaša u natjecanju koje ISU i/ili jedan od nacionalnih saveza koji su njegovi članovi nisu odobrili može dovesti do upozorenja ili takozvane sankcije „gubitka prihvatljivosti” ili „neprihvatljivosti”, koja dovodi do isključenja sa svih natjecanja koja organizira ISU, koje se može izreći na određeno vrijeme ili doživotno.

19

Usporedno s tim različitim pravilima, u članku 25. Statuta ISU‑a predviđa se da sportaši koji namjeravaju osporavati odluku kojom im se izriče sankcija „gubitka prihvatljivosti” ili „neprihvatljivosti” protiv te odluke mogu podnijeti pritužbu CAS‑u, u skladu s pravilima o arbitraži.

20

M. J. H. Tuitert i N. Kerstholt dva su profesionalna brza klizača sa stalnom adresom u Nizozemskoj. Pridruženi su članovi Koninklijke Nederlandsche Schaatsenrijders Bonda (KNSB), nizozemske kraljevske klizačke federacije koja je član ISU‑a.

21

EU Athletes predstavlja se kao glavno europsko udruženje koje predstavlja sportaše i igrače u različitim sportskim disciplinama.

22

M. J. H. Tuitert i N. Kerstholt podnijeli su 23. lipnja 2014. Europskoj komisiji pritužbu u kojoj su tvrdili da se pravilima o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti koja je donio ISU povređuju članci 101. i 102. UFEU‑a.

23

Komisija je 5. listopada 2015. odlučila pokrenuti postupak u tom pogledu.

24

Komisija je 29. rujna 2016. ISU‑u uputila obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, u kojoj je u biti smatrala da to udruženje povređuje članak 101. UFEU‑a. ISU je na tu obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku odgovorio 16. siječnja 2017.

25

Komisija je 8. prosinca 2017. donijela spornu odluku. Kao što se to navodi u uvodnoj izjavi 3. te odluke, ona se u biti odnosi na ISU‑ova pravila o prihvatljivosti, kako su navedena u točkama 13. do 18. ove presude, koja tom udruženju omogućuju da kontrolira sudjelovanje sportaša u klizačkim natjecanjima te ih sankcionira u slučaju sudjelovanja u natjecanju koje ono nije odobrilo. Međutim, kao što to proizlazi iz iste uvodne izjave, odnosi se i na pravila o prethodnom odobrenju navedenih natjecanja koje daje ISU, kako su navedena u točkama 9. do 12. ove presude. Naposljetku, kao što se to navodi u uvodnim izjavama 5. i 6. navedene odluke, ona se odnosi i na pravila o arbitraži navedena u točki 19. ove presude.

26

Komisija je u uvodnim izjavama 112. i 115. sporne odluke utvrdila da je mjerodavno tržište svjetsko tržište organizacije i komercijalizacije međunarodnih natjecanja u brzom klizanju te iskorištavanja različitih prava povezanih s tim natjecanjima.

27

Komisija je u uvodnim izjavama 116. do 134. te odluke smatrala da je ISU u nadređenom položaju na mjerodavnom tržištu i da može znatno utjecati na tržišno natjecanje koje na njemu može postojati. Elementi koje je uzela u obzir kako bi opravdala tu ocjenu osobito uključuju, s jedne strane, središnju ulogu koju to udruženje na tom tržištu ima kao jedino međunarodno sportsko udruženje koje MOO priznaje u području klizanja na ledu i kao udruženje čiji je cilj uređivati, voditi i promicati tu sportsku disciplinu na svjetskoj razini te njome upravljati i, s druge strane, okolnost da to udruženje paralelno organizira i komercijalizira glavna međunarodna natjecanja u tom području. Komisija se u okviru svoje analize u tom pogledu oslonila, među ostalim, na ISU‑ovu ovlast donošenja pravila koja su obvezujuća za sve nacionalne saveze koji su njegovi članovi, kao i sva međunarodna natjecanja u brzom klizanju, neovisno o tome organizira li ih sam ISU, njegovi članovi ili treći subjekti ili poduzetnici. U biti je istaknula i da se ta pravila odnose na sva pitanja povezana s organizacijom, odvijanjem i komercijalnim iskorištavanjem tih natjecanja (prethodno odobrenje, pravila igre, tehnički propisi, financijski uvjeti, sudjelovanje sportaša, prodaja prava, izricanje sankcija, rješavanje sporova itd.) i da se primjenjuju na sve dionike koji mogu sudjelovati u njima ili biti uključeni u njihovu organizaciju ili iskorištavanje (nacionalni savezi, sportaši, organizatori, televizijske kuće, sponzori itd.).

28

Komisija je u uvodnim izjavama 146. do 152. navedene odluke smatrala da ISU treba istodobno kvalificirati kao „udruženje poduzetnika” u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a jer su njegovi članovi nacionalni savezi klizanja na ledu koje se same može kvalificirati kao „poduzetnike” u smislu te odredbe jer obavljaju gospodarske djelatnosti organizacije i komercijalizacije natjecanja te iskorištavanja različitih prava povezanih s njima, i kao „poduzetnika” u smislu navedene odredbe jer i sam obavlja takve gospodarske djelatnosti. Komisija je smatrala i da pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti treba kvalificirati kao „odluke udruženja poduzetnika” u smislu te odredbe.

29

Komisija je u uvodnim izjavama 162. do 188. sporne odluke u biti smatrala da se pravilima o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti nastoji ograničiti tržišno natjecanje na mjerodavnom tržištu, u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, zbog toga što ispitivanje sadržaja tih pravila, njihova ekonomskog i pravnog konteksta te ciljeva koji se njima nastoje postići pokazuje da ISU‑u omogućuju da, s jedne strane, sprečava da potencijalni konkurentni organizatori međunarodnih natjecanja u brzom klizanju pristupe tom tržištu i da, s druge strane, ograniči mogućnost profesionalnih brzih klizača da slobodno sudjeluju u takvim natjecanjima i da time potencijalnim organizatorima tih natjecanja uskrati usluge sportaša čije je sudjelovanje potrebno kako bi se ona mogla održati.

30

Komisija je u uvodnim izjavama 189. do 209. te odluke istaknula da, s obzirom na ocjene koje su sažete u prethodnim točkama, nije potrebno ispitati učinke pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti na tržišno natjecanje prije nego što je navela razloge zbog kojih smatra da ta pravila imaju i učinak ograničavanje tržišnog natjecanja na mjerodavnom tržištu.

31

Komisija je u uvodnim izjavama 210. do 266. navedene odluke u biti navela da se ne može smatrati da navedena pravila nisu obuhvaćena područjem primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a zbog toga što su opravdana legitimnim ciljevima i nužna za postizanje tih ciljeva.

32

Komisija je u uvodnim izjavama 268. do 286. iste odluke u biti smatrala da se, iako pravila o arbitraži sama po sebi ne predstavljaju ograničavanje tržišnog natjecanja, ipak treba smatrati da se njima pojačava ograničenje tržišnog natjecanja koje proizlazi iz pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti.

33

Komisija je u uvodnim izjavama 287. do 348. sporne odluke utvrdila, među ostalim, da pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti ne ispunjavaju uvjete koji se člankom 101. stavkom 3. UFEU‑a zahtijevaju za primjenu iznimke, da ta pravila mogu utjecati na trgovinu među državama članicama i da ISU‑u treba naložiti da prekine povredu utvrđenu u toj odluci, podložno periodičkim novčanim kaznama. Konkretno, Komisija je u uvodnim izjavama 338. do 342. navedene odluke pojasnila da mjere koje nalaže da ISU poduzme kako bi prekinuo tu povredu među ostalim trebaju uključivati, kao prvo, donošenje objektivnih, transparentnih, nediskriminirajućih i proporcionalnih kriterija za prethodno odobrenje i sankcioniranje, kao drugo, uspostavljanje prikladnih postupaka prethodnog odobrenja i sankcioniranja i, kao treće, izmjenu pravila o arbitraži na način kojim se može osigurati djelotvoran nadzor odluka donesenih u tim postupcima.

34

Izreka sporne odluke sadržava članak 1., u skladu s kojim je ISU „povrijedio […] članak 101. [UFEU‑a] […] time što je donio i primijenio pravila o prihvatljivosti na brzo klizanje, osobito pravila 102. i 103. Općih propisa […] iz 2014. i 2016. godine”. Sadržava i članak 2., u skladu s kojim se ISU‑u nalaže da prekine tu povredu i da se suzdrži od njezina ponavljanja, te članak 4., kojim se predviđa izricanje periodičkih novčanih kazni u slučaju nepoštovanja tih naloga.

35

ISU je tajništvu Općeg suda 19. veljače 2018. podnio tužbu za poništenje sporne odluke. U prilog toj tužbi istaknuo je osam tužbenih razloga, od kojih se u biti prvi temelji na povredi obveze obrazlaganja, drugi, treći, četvrti i peti na povredi članka 101. UFEU‑a jer je taj članak primjenjen na pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti, šesti na povredi navedenog članka jer je primjenjen na pravila o arbitraži, a sedmi i osmi na nezakonitosti nalogâ odnosno periodičkih novčanih kazni koje su mu izrečene.

36

Aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 1. lipnja 2018. M. J. H. Tuitert i N. Kerstholt te EU Athletes zatražili su intervenciju u potporu Komisijinu zahtjevu.

37

Predsjednica sedmog vijeća Općeg suda odobrila je te intervencije rješenjem od 12. rujna 2018.

38

Opći sud uputio je predmet proširenom vijeću 20. prosinca 2019.

39

Opći sud donio je 16. prosinca 2020. pobijanu presudu, u kojoj je u biti odlučio da sporna odluka nije nezakonita u dijelu u kojem se odnosi na pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti, ali da je nezakonita u dijelu u kojem se odnosi na pravila o arbitraži.

40

U tom je pogledu, kao prvo, Opći sud u točkama 52. do 63. pobijane presude smatrao da prvi tužbeni razlog koji se temelji na postojanju proturječnosti obrazloženja u sporne odluke nije osnovan.

41

Kao drugo, Opći sud smatrao je u točkama 64. do 123. pobijane presude da se na temelju drugog i četvrtog ISU‑ova tužbenog razloga ne može smatrati da su pogrešne Komisijine ocjene u skladu s kojima pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti imaju cilj ograničenja tržišnog natjecanja u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a.

42

Opći sud u tom je pogledu u biti najprije u točkama 69. do 76. pobijane presude presudio da, iako ISU‑u ovlasti uređenja, nadzora, odlučivanja i sankcioniranja koje ima nije prenijelo tijelo javne vlasti, pravila koja je to udruženje donijelo kao jedino međunarodno sportsko udruženje koje postoji u području klizanja na ledu treba razmatrati s obzirom na, među ostalim, sudsku praksu koja se odnosi na činjenicu da taj subjekt paralelno obavlja gospodarsku djelatnost i izvršava ovlasti koje se mogu upotrijebiti za sprečavanje stvarno ili potencijalno konkurentnih subjekata ili poduzetnika da uđu na tržište (presude od 1. srpnja 2008., MOTOE, C‑49/07, EU:C:2008:376 i od 28. veljače 2013., Ordem dos Técnicos Oficiais de Contas, C‑1/12, EU:C:2013:127). U tom je kontekstu Opći sud napomenuo i da se pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti odnose na organizaciju najvažnijih i najprofitabilnijih međunarodnih natjecanja u brzom klizanju, osobito na prethodno odobrenje tih natjecanja i na sudjelovanje sportaša u njima.

43

Nadalje, taj je sud u točkama 77. do 121. pobijane presude smatrao da je, s obzirom na sadržaj pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti, ciljeve koji se njima nastoje postići te njihov gospodarski i pravni kontekst, Komisija valjano mogla zaključiti da je cilj tih pravila ograničiti tržišno natjecanje u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a.

44

Naposljetku, Opći sud smatrao je u točki 123. pobijane presude da stoga nije potrebno dodatno ispitati argumente koje je ISU u okviru svojeg trećeg tužbenog razloga iznio kako bi osporavao Komisijine ocjene u pogledu stvarnih ili potencijalnih učinaka navedenih pravila na tržišno natjecanje.

45

Kao treće, Opći sud utvrdio je u točkama 124. do 130. pobijane presude da, suprotno onomu što je ISU tvrdio u svojem petom tužbenom razlogu, Komisija nije povrijedila teritorijalno područje primjene članka 101. UFEU‑a time što je u spornoj odluci uzela u obzir činjenicu da je ISU odbio odobriti projekt natjecanja u brzom klizanju koji se trebao održati u Dubaiju (Ujedinjeni Arapski Emirati), odnosno u trećoj državi. Taj je sud u tom pogledu u biti smatrao da je ta institucija uputila na taj element kako bi opisala primjenu pravila o prethodnom odobrenju koja je donio ISU, čime je osim toga dokazala da ta pravila mogu proizvesti trenutne, bitne i predvidljive učinke unutar Unije.

46

Kao četvrto, nakon što je u točkama 134. do 140. pobijane presude Opći sud odlučio da je relevantan šesti tužbeni razlog koji je istaknuo ISU i koji se odnosio na ocjenu koju je Komisija u spornoj odluci donijela u pogledu pravila o arbitraži, taj je tužbeni razlog prihvatio u točkama 141. do 164. te presude.

47

Kao peto i posljednje, Opći sud stoga je u točkama 165. do 178. pobijane presude smatrao da ISU‑ov sedmi i osmi tužbeni razlog, koji su se odnosili na zakonitost naloga i periodičkih novčanih kazni predviđenih spornom odlukom, treba djelomično prihvatiti u dijelu u kojem se ti nalozi i te periodičke novčane kazne odnose na pravila o arbitraži. Istodobno je te tužbene razloge odbio u preostalom dijelu.

48

S obzirom na sve te ocjene, Opći sud djelomično je poništio članke 2. i 4. sporne odluke i odbio tužbu u preostalom dijelu.

49

ISU svojom žalbom od Suda zahtijeva da:

50

Komisija zahtijeva da se žalba odbije i da se ISU‑u naloži snošenje troškova.

51

M. J. H. Tuitert i N. Kerstholt te EU Athletes zahtijevaju da se žalba odbije.

52

Svojom protužalbom M. J. H. Tuitert i N. Kerstholt te EU Athletes od Suda zahtijevaju da:

53

Komisija zahtijeva da se protužalba prihvati i da se ISU‑u naloži snošenje troškova.

54

ISU zahtijeva da se protužalba odbije i da se M. J. H. Tuitertu i N. Kerstholtu te udruženju EU Athletes naloži snošenje troškova.

55

ISU u prilog svojem zahtjevu za djelomično ukidanje pobijane presude ističe dva žalbena razloga, koji se temelje na povredi članka 263. u vezi s člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a.

56

Osim toga, od Suda traži da ispita spor i odluči o njemu.

57

Prvim žalbenim razlogom, koji je podijeljen u tri dijela, ISU u biti prigovara Općem sudu da je povrijedio svoju dužnost odlučivanja o zakonitosti odluka koje Komisija donosi u skladu s pravilima tržišnog natjecanja i da je povrijedio pojam ograničavanja tržišnog natjecanja s obzirom na „cilj” iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a.

58

Prije iznošenja tog žalbenog razloga ISU navodi tri elementa konteksta koji bi, prema njegovu mišljenju, trebali pojasniti ispitivanje tog žalbenog razloga.

59

Kao prvo, navodi da su se pravila o prihvatljivosti kojima se uređuje sudjelovanje sportaša u natjecanjima klizanja na ledu tijekom gotovo cijelog stoljeća (1892. – 1990.) primjenjivala isključivo na sportaše amatere prije nego što je, nakon promjene stajališta MOO‑a, odlučeno da se sudjelovanje u tim natjecanjima omogući i profesionalnim sportašima. Dodaje da su pravila o prethodnom odobrenju primjenjiva na navedena natjecanja uvedena nakon te promjene kako bi se zajamčilo da se ona na svjetskoj razini odvijaju prema istim pravilima, neovisno o tome organizira li ih ISU ili treći subjekt ili poduzetnik.

60

Kao drugo, ISU napominje da se sporna odluka odnosi na brzo klizanje, koje je specijalizirana sportska disciplina koja je za njega 2016. predstavljala promet od 5 milijuna švicarskih franaka (CHF) (otprilike 5,1 milijun eura prema trenutačnom tečaju) od ukupno približno 32 milijuna švicarskih franaka (otprilike 32,7 milijuna eura prema trenutačnom tečaju), pri čemu preostali dio potječe od poznatije sportske discipline, umjetničkog klizanja. Dodaje da ta specijalizirana sportska disciplina nije toliko privlačna široj javnosti i da se tom situacijom objašnjava činjenica da mu nijedan treći subjekt ili poduzetnik nikad nije podnio zahtjev za organizaciju međunarodnog natjecanja u tom području, sve do zahtjeva navedenog u spornoj odluci. Suprotno tomu, u posljednjih je dvadeset godina zaprimio dvadeset takvih zahtjeva u području umjetničkog klizanja, od kojih su svi odobreni. ISU pojašnjava i da se odbijanje da se odobri jedini zahtjev koji mu je u dva navrata (odnosno 2011. i zatim 2014.) podnesen u području brzog klizanja temeljilo na središnjoj ulozi koju je organizator predviđenog međunarodnog natjecanja namjeravao dati klađenju. Taj je projekt uostalom naposljetku odobren 2016. u Nizozemskoj u obliku koji više nije uključivao klađenje.

61

Kao treće, ISU navodi da je Komisija, iako je pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti kvalificirala kao ograničavanje tržišnog natjecanja s obzirom na „cilj” i „posljedicu” u spornoj odluci, ipak odustala od svojeg načelnog protivljenja koje je prvotno u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku iznijela u pogledu tih pravila te se usredotočila na njihovu proizvoljnost i neproporcionalnost u ovom slučaju. Time se uostalom objašnjava da je ISU naloge iz članka 2. sporne odluke proveo primjenom, među ostalim, obavijesti čiji je cilj bila izmjena navedenih pravila, a ne njihovo ukidanje.

62

Iako navodi da ISU ne tvrdi da je postojalo bilo kakvo iskrivljavanje činjenica pred Sudom i da činjenice na koje se upućuje u pobijanoj presudi stoga treba smatrati konačno utvrđenima, Komisija osporava točnost kontekstualnih elemenata koje je ISU iznio u fazi žalbe. Konkretno, ističe, kao prvo, da dvadeset međunarodnih natjecanja u umjetničkom klizanju koje je on odobrio zapravo nisu organizirali treći subjekti ili poduzetnici, nego članovi tog udruženja. Kao drugo, projekt natjecanja u brzom klizanju koji je ISU u konačnici odobrio tijekom 2016. također je u međuvremenu preuzeo nacionalni savez koji je njegov član. Kao treće, ISU je odbio odobriti taj projekt, kako ga je prvotno osmislio treći poduzetnik, iako je to udruženje itekako znalo da u tom okviru nije predviđeno nikakvo klađenje.

63

Osim toga, Komisija naglašava da ispitivanje žalbe treba provesti, u skladu sa spornom odlukom i pobijanom presudom, uzimajući u obzir utjecaj koji pravila koja je donio ISU imaju ne samo na sportaše, kojima onemogućuju da slobodno nude svoje usluge potencijalnim organizatorima međunarodnih natjecanja različitima od tog udruženja i njegovih članova, nego i na te same operatore, koje izravno (pravila o prethodnom odobrenju) i neizravno (pravila o prihvatljivosti) sprečavaju da slobodno organiziraju međunarodna natjecanja.

64

M. J. H. Tuitert i N. Kerstholt te EU Athletes podupiru te argumente.

65

U prvom dijelu prvog žalbenog razloga ISU prigovara Općem sudu jer je kao neosnovane ili bespredmetne odnosno bez ispitivanja odbio neke od argumenata i dokaza koje je u prvostupanjskom postupku podnio u okviru svojeg drugog tužbenog razloga za poništenje, koji se temeljio na povredi članka 101. stavka 1. UFEU‑a, kako bi osporavao ocjene na temelju kojih je Komisija zaključila da postoji ograničavanje tržišnog natjecanja s obzirom na „cilj”.

66

U tom pogledu najprije tvrdi da je Komisija u spornoj odluci zapravo zajedno ocijenila donošenje i primjenu pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti, a zatim ta dva elementa kvalificirala kao ograničavanje tržišnog natjecanja s obzirom na „cilj”, kao što je to Opći sud uostalom priznao u točkama 57. i 126. pobijane presude.

67

Nadalje, navodi da je u drugom tužbenom razlogu za poništenje od Općeg suda tražio da odbije tu pravnu kvalifikaciju i da sankcionira očite pogreške u ocjeni na temelju kojih je Komisija donijela tu kvalifikaciju. Konkretno, ISU pojašnjava da je u prvostupanjskom postupku osporavao različite Komisijine ocjene navedene u uvodnim izjavama 174. do 179. sporne odluke, koje su se odnosile na primjenu pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti, koju ilustrira, kad je riječ o brzom klizanju na ledu, njegovo navodno namjerno i protutržišno odbijanje da odobri prvotne verzije jedinog projekta konkurentskog međunarodnog natjecanja koji mu je podnesen u posljednjih dvadeset godina i, kad je riječ o umjetničkom klizanju, istodobno odobravanje dvadesetak međunarodnih natjecanja koja su organizirale treće strane.

68

Naposljetku, tvrdi da je Opći sud povrijedio svoju dužnost na temelju članka 263. UFEU‑a time što je u točkama 116., 117., 121. i 127. pobijane presude odbio njegove argumente i dokaze u tom pogledu uz obrazloženje da su neosnovani, bespredmetni ili čak nerelevantni jer se odnose na elemente namjere i primjene koje ne treba uzeti u obzir kako bi se utvrdilo postojanje ograničavanja tržišnog natjecanja s obzirom na „cilj”, odnosno na sportsku disciplinu različitu od one koja predstavlja tržište na koje utječe to ograničavanje. Usto, taj sud nije spomenuo druge argumente ili dokaze koji su mu podneseni, osobito one koji su se odnosili na tematiku klađenja. ISU u tom pogledu naglašava da je to klađenje, iako ustvari nije bilo predviđeno u okviru projekta međunarodnog natjecanja koji mu je podnijela treća strana, ipak bilo srž koncepta koji je organizator tog natjecanja namjeravao promicati.

69

Komisija, koju podupiru M. J. H. Tuitert i N. Kerstholt te EU Athletes, osporava sve te argumente.

70

U drugom dijelu prvog žalbenog razloga ISU prigovara Općem sudu da je Komisijinu činjeničnu i pravnu ocjenu zamijenio svojom ocjenom time što je na temelju pogrešnog tumačenja članka 101. stavka 1. UFEU‑a utvrdio da postoji povreda različita od one utvrđene u članku 1. sporne odluke, čime je povrijedio svoju dužnost na temelju članka 263. UFEU‑a.

71

U tom pogledu tvrdi, kao prvo, da se Opći sud nije samo usredotočio na postupanje koje je bilo djelomično različito od onog koje je inkriminirala Komisija (usredotočivši se na samo postojanje pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti, a ne na kombinaciju njihova donošenja i primjene), nego je to postupanje i različito kvalificirao. Naime, u pogledu tog drugog aspekta Opći sud zaključio je da postoji samo ograničavanje tržišnog natjecanja s obzirom na „cilj”, pri čemu se, štoviše, nije oslonio samo na elemente na koje se Komisija oslonila u odjeljku 8.3 sporne odluke (naslovljenom „Ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj”), nego i na elemente navedene u njezinu odjeljku 8.5 (naslovljenom „Pravila o prihvatljivosti obuhvaćena područjem primjene članka 101. [UFEU‑a]”). Međutim, potonji se odjeljak odnosi na drukčije pitanje.

72

Kao drugo, samo to preoblikovanje sporne odluke temelji se na pravno pogrešnom tumačenju članka 101. stavka 1. UFEU‑a.

73

Naime, u toj se odredbi razlikuju ograničavanja tržišnog natjecanja s obzirom na „cilj” i s obzirom na „posljedicu”, pri čemu je prva od tih dviju kvalifikacija primjenjiva samo na postupanja koja se po samoj njihovoj prirodi može smatrati štetnima za tržišno natjecanje. Međutim, Opći sud u ovom slučaju nije objasnio po čemu različiti elementi na koje je uputio u točkama 87. do 89., 91. do 93. i 101. do 110. pobijane presude opravdavaju utvrđivanje takve kvalifikacije. Naprotiv, samo je ispitao tekst pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti te ciljeve koji se njima nastoje postići na apstraktan način i bez konteksta te je zatim, na kraju tog ispitivanja, zaključio da postoji mogućnost ili opasnost da se ta pravila upotrebljavaju u protutržišne svrhe s obzirom na diskrecijsku ovlast koja se njima dodjeljuje ISU‑u.

74

Usto, sudska praksa na koju se Opći sud oslonio za potrebe navedene analize (presude od 1. srpnja 2008., MOTOE, C‑49/07, EU:C:2008:376 i od 28. veljače 2013., Ordem dos Técnicos Oficiais de Contas, C‑1/12, EU:C:2013:127) relevantna je samo kad postoje ograničavanja tržišnog natjecanja s obzirom na „posljedicu” te se stoga ne može po analogiji primijeniti u svrhu donošenja odluke o eventualnom postojanju ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na „cilj”, kao što je to taj sud učinio u točkama 72. i 88. pobijane presude.

75

Komisija, koju podupiru M. J. H. Tuitert i N. Kerstholt te EU Athletes, osporava sve te argumente.

76

ISU u trećem dijelu prvog žalbenog razloga prigovara Općem sudu da je počinio pogreške koje se tiču prava time što je potvrdio ocjene na temelju kojih je Komisija pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti kvalificirala kao ograničavanje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

77

U tom pogledu tvrdi, kao prvo, da je Opći sud pogrešno prihvatio da se na sadržaj tih pravila može pozvati u potporu takvoj kvalifikaciji.

78

Naime, suprotno onomu što je Komisija smatrala u uvodnim izjavama 162. i 163. sporne odluke, kao i onomu što je Opći sud naveo u točkama 91. i 95. pobijane presude, činjenica da se navedenim pravilima predviđa da ISU može primijeniti niz ozbiljnih sankcija na sportaše koji sudjeluju u neodobrenim međunarodnim natjecanjima u brzom klizanju sama po sebi nije dovoljna da se utvrdi postojanje ograničavanja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Stoga je i dalje potrebno da se na temelju ispitivanja njihovih učinaka može utvrditi da su se primijenile na sportaše koji su sudjelovali u natjecanjima za koja se pokazalo da im je odobrenje odbijeno zbog nezakonitog razloga.

79

Nadalje, suprotno onomu što osobito proizlazi iz uvodne izjave 163. sporne odluke i onomu što je Opći sud utvrdio u točkama 85. do 89. pobijane presude, postojanje ograničavanja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj ne može se utvrditi ni na temelju same činjenice da pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti ne upućuju na ciljeve koje je moguće točno utvrditi, da ne sadržavaju jasno određene kriterije i da ISU stoga raspolaže diskrecijskom ovlasti ili barem preširokom marginom prosudbe za njihovu primjenu. I u tom je slučaju potrebno procijeniti konkretne učinke tih pravila.

80

Usto, suprotno onomu što je Komisija osobito navela u uvodnim izjavama 164. i 165. sporne odluke, na temelju same činjenice da ta pravila u verziji koja je donesena tijekom 2014. upućuju na zaštitu ISU‑ovih gospodarskih interesa nije moguće zaključiti da postoji ograničavanje tržišnog natjecanja, što je Opći sud uostalom priznao u točkama 98. i 109. pobijane presude.

81

Naposljetku, suprotno onomu što je Komisija smatrala u uvodnoj izjavi 166. sporne odluke, kao i onomu što je Opći sud priznao u točki 97. pobijane presude, činjenica da se navedena pravila mogu primijeniti na sportaše koji sudjeluju u međunarodnom natjecanju koje organizira treća strana, a koje ISU nije odobrio, neovisno o bilo kakvom preklapanju rasporeda tog natjecanja i natjecanja koje organizira ISU ili koje je ISU odobrio nije relevantna jer to udruženje prvotnu verziju projekta međunarodnog natjecanja koje organizira treća strana, na koji se upućuje u spornoj odluci, nije odbilo odobriti zbog postojanja takvog preklapanja, nego zbog promicanja klađenja.

82

Kao drugo, ISU tvrdi da je Opći sud prilikom analize ciljeva koji se nastoje postići pravilima o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti pogriješio u tri pogleda.

83

Najprije je u točki 109. pobijane presude priznao da ISU ima pravo nastojati zaštititi svoje gospodarske interese, suprotno onomu što je Komisija utvrdila u uvodnoj izjavi 169. sporne odluke, ali iz toga nije izveo zaključak da ta institucija samo na temelju te činjenice ne može utvrditi da postoji protutržišni cilj.

84

Nadalje, Opći sud nastojao je ublažiti tu pogrešku i povezanu činjenicu da se nije moguće pozvati na ciljeve koji se nastoje postići pravilima o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti kako bi se opravdala kvalifikacija protutržišnog cilja time što je, u točki 111. pobijane presude, zaključio da postoji takav cilj na temelju drugih elemenata, koji se odnose na navodno nejasnu, proizvoljnu i neproporcionalnu prirodu tih pravila. Time je taj sud svojom ocjenom zamijenio Komisijinu ocjenu, koja se u spornoj odluci na te elemente oslonila u druge svrhe (uvodne izjave 255. do 258.), a ne u svrhu utvrđivanja ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj (uvodne izjave 162. do 187.).

85

Naposljetku, iz sudske prakse proizlazi da su navedeni elementi relevantni samo za ocjenjivanje učinka postupanja koji može ograničiti tržišno natjecanje (presuda od 28. veljače 2013., Ordem dos Técnicos Oficiais de Contas, C‑1/12, EU:C:2013:127, t. 69.).

86

Kao treće, ISU tvrdi da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava prilikom provođenja nadzora Komisijinih ocjena u pogledu gospodarskog i pravnog konteksta pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti. S jedne strane, taj je sud u točkama 115. do 117. pobijane presude pogrešno odbio njezine argumente koji se odnose na odobrenje brojnih međunarodnih natjecanja koja treće strane organiziraju u području umjetničkog klizanja jer potonje klizanje nije dio tržišta o kojem je riječ u ovom slučaju. Naime, iz sudske prakse proizlazi da se elementi koji se odnose na tržište različito od mjerodavnog tržišta mogu uzeti u obzir u okviru ispitivanja tog konteksta (presuda od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 78. i 79.). S druge strane, navedeni sud pogrešno je u točki 119. pobijane presude odbio te brojne utvrđene primjere odobrenja natjecanja koja organiziraju treće strane jer je, prema njegovu mišljenju, Komisija pravilno utvrdila da postoji mogućnost ili opasnost od proizvoljne primjene pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti.

87

Komisija, koju podupiru M. J. H. Tuitert i N. Kerstholt te EU Athletes, osporava sve te argumente.

88

ISU u trima dijelovima prvog žalbenog razloga kritizira različite aspekte načina na koji je Opći sud proveo nadzor zakonitosti sporne odluke i rezultata do kojeg je došao slijedom tog nadzora. U biti tvrdi da, s obzirom na, s jedne strane, smisao i doseg članka 101. UFEU‑a i, s druge strane, način na koji je Komisija tu odredbu primijenila u spornoj odluci, pobijanu presudu treba ukinuti zbog pogrešaka koje se tiču prava i koje se temelje, kao prvo, na tome da je Opći sud svojom ocjenom zamijenio Komisijinu ocjenu time što je utvrdio da postoji povreda različita od one koju je utvrdila ta institucija (drugi dio), kao drugo, na tome da je Opći sud pogrešno priznao da se može smatrati da ta povreda ima „cilj” ograničavanja tržišnog natjecanja (drugi i treći dio) i, kao treće, na tome da je Opći sud povrijedio svoju dužnost time što je odbio određene argumente i dokaze koji su mu podneseni radi osporavanja te kvalifikacije (prvi i treći dio).

89

S obzirom na način na koji je taj žalbeni razlog strukturiran, njegove različite dijelove valja zajedno ispitati nakon što se podsjeti na smisao i doseg odredbi članka 101. UFEU‑a s obzirom na koje treba ocijeniti njihovu eventualnu osnovanost.

90

U tom pogledu najprije valja podsjetiti na to da se ne osporavaju ni Komisijina utvrđenja ni utvrđenja Općeg suda prema kojima, s obzirom na članak 101. UFEU‑a, ISU treba kvalificirati kao „udruženje poduzetnika” koje, osim toga, obavlja gospodarsku djelatnost organizacije i komercijalizacije međunarodnih natjecanja u brzom klizanju, kao ni utvrđenja prema kojima pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti predstavljaju „odluku udruženja poduzetnika” u smislu istog članka. Ne osporavaju se ni utvrđenja prema kojima ta odluka udruženja poduzetnika može „utjecati na trgovinu među državama članicama” u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a. Naposljetku, ne osporavaju se, čak ni podredno, ni utvrđenja prema kojima navedena odluka ne ispunjava različite uvjete koji se zahtijevaju za primjenu iznimke na temelju članka 101. stavka 3. UFEU‑a.

91

Budući da bavljenje sportom predstavlja gospodarsku djelatnost, ono je obuhvaćeno odredbama prava Unije koje su primjenjive kad je riječ o takvoj djelatnosti (vidjeti u tom smislu presude od 12. prosinca 1974., Walrave i Koch, 36/74, EU:C:1974:140, t. 4. i od 16. ožujka 2010., Olympique Lyonnais, C‑325/08, EU:C:2010:143, t. 27.).

92

Treba smatrati da samo određena posebna pravila koja su, s jedne strane, donesena isključivo zbog negospodarskih razloga i koja se, s druge strane, odnose na pitanja koja se tiču samo sporta kao takvog nisu povezana s bilo kakvom gospodarskom djelatnosti. To je konkretno slučaj pravila koja se odnose na isključenje stranih igrača iz sastava momčadi koje sudjeluju u natjecanjima između reprezentacija svojih zemalja ili na određivanje kriterija za klasifikaciju koji služe za odabir sportaša koji se natječu pojedinačno (vidjeti u tom smislu presude od 12. prosinca 1974.,Walrave i Koch, 36/74, EU:C:1974:140, t. 8.; od 15. prosinca 1995., Bosman, C‑415/93, EU:C:1995:463, t. 76. i 127. i od 11. travnja 2000., Deliège, C‑51/96 i C‑191/97, EU:C:2000:199, t. 43., 44., 63., 64. i 69.).

93

Osim tih posebnih pravila, pravila koja donose sportska udruženja i, općenitije, postupanje udruženja koja su ih donijela obuhvaćena su odredbama UFEU‑a koje se odnose na pravo tržišnog natjecanja kada su ispunjeni uvjeti za primjenu tih odredbi (vidjeti u tom smislu presudu od 18. srpnja 2006., Meca‑Medina i Majcen/Komisija, C‑519/04 P, EU:C:2006:492, t. 30. do 33.), što podrazumijeva da se ta udruženja mogu kvalificirati kao „poduzetnici” u smislu članaka 101. i 102. UFEU‑a ili da se pravila o kojima je riječ mogu kvalificirati kao „odluke udruženja poduzetnika” u smislu članka 101. UFEU‑a.

94

To konkretno može biti slučaj pravila koja se odnose na ovlasti koje sportsko udruženje izvršava u pogledu prethodnog odobrenja sportskih natjecanja, čija organizacija i komercijalizacija predstavljaju gospodarsku djelatnost za poduzetnike koji u tome sudjeluju ili namjeravaju sudjelovati, uključujući takvo udruženje (vidjeti u tom smislu presudu od 1. srpnja 2008., MOTOE, C‑49/07, EU:C:2008:376, t. 28.). To može biti slučaj i s pravilima kojima se nastoji urediti sudjelovanje sportaša u takvim natjecanjima, koje predstavlja gospodarsku djelatnost ako se oni predmetnim sportom bave profesionalno ili poluprofesionalno.

95

S obzirom na navedeno, sportska djelatnost ima nedvojbene posebnosti koje se, iako se posebno odnose na amaterski sport, mogu pronaći i kod bavljenja sportom kao gospodarskom djelatnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 13. travnja 2000., Lehtonen i Castors Braine, C‑176/96, EU:C:2000:201, t. 33.).

96

Naime, posebnosti koje obilježavaju gospodarski sektor eventualno se, među drugim elementima i pod uvjetom da se pokažu relevantnima, mogu uzeti u obzir prilikom primjene članka 101. UFEU‑a i, konkretnije, prilikom ispitivanja pitanja treba li smatrati da određeno postupanje ima „cilj” ili, ako nema, onda „posljedicu” sprečavanja, ograničavanja ili narušavanja tržišnog natjecanja s obzirom na njegov gospodarski i pravni kontekst, kao i s obzirom na „stvarne uvjete” ili „stvarni okvir” koji obilježavaju strukturu i funkcioniranje jednog ili više sektora ili tržišta o kojima je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 15. prosinca 1994., DLG, C‑250/92, EU:C:1994:413, t. 31.). Takvo ispitivanje može uključivati uzimanje u obzir, primjerice, prirode, organizacije ili pak funkcioniranja sporta o kojem je riječ i, konkretnije, njegova stupnja profesionalizacije, načina bavljenja njime, načina na koji međusobno djeluju različiti uključeni dionici te uloge koje imaju strukture ili tijela koja su za njega odgovorna na svim razinama i s kojima Unija podupire suradnju u skladu s člankom 165. stavkom 3. UFEU‑a.

97

Člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a određuje se da se, budući da su nespojivi s unutarnjim tržištem, zabranjuju svi sporazumi među poduzetnicima, odluke udruženja poduzetnika i usklađeno djelovanje koji bi mogli utjecati na trgovinu među državama članicama i koji imaju za cilj ili posljedicu sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu.

98

Kako bi se u određenom slučaju moglo smatrati da su sporazum, odluka udruženja poduzetnika ili usklađeno djelovanje obuhvaćeni zabranom iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a, u skladu sa samim tekstom te odredbe potrebno je dokazati da to postupanje ima cilj sprečavanja, ograničavanja ili narušavanja tržišnog natjecanja ili da to postupanje ima takvu posljedicu (vidjeti u tom smislu presude od 30. lipnja 1966., LTM, 56/65, EU:C:1966:38, str. 359. i od 29. lipnja 2023., Super Bock Bebidas, C‑211/22, EU:C:2023:529, t. 31.).

99

U tu svrhu najprije valja ispitati cilj postupanja o kojem je riječ. U slučaju da se slijedom takvog ispitivanja pokaže da to postupanje ima protutržišni cilj, nije potrebno ispitati njegov učinak na tržišno natjecanje. Stoga je zatim tu posljedicu potrebno ispitati samo ako se ne može smatrati da navedeno postupanje ima takav protutržišni cilj (vidjeti u tom smislu presude od 30. lipnja 1966., LTM, 56/65, EU:C:1966:38, str. 359. i od 26. studenoga 2015., Maxima Latvija, C‑345/14, EU:C:2015:784, t. 16. i 17.).

100

Ispitivanje koje treba provesti razlikuje se ovisno o tome odnosi li se na to ima li postupanje o kojem je riječ „cilj” ili „posljedicu” sprečavanja, ograničavanja ili narušavanja tržišnog natjecanja, pri čemu se na svaki od tih dvaju pojmova primjenjuju različita pravna pravila i pravilima o dokazivanju (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 63.).

101

Kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse Suda, koja je konkretno sažeta u presudama od 23. siječnja 2018., F. Hoffmann‑La Roche i dr. (C‑179/16, EU:C:2018:25, t. 78.) i od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr. (C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 67.), pojam protutržišnog „cilja”, iako ne predstavlja, kao što to proizlazi iz točaka 98. i 99. ove presude, iznimku u odnosu na pojam protutržišne „posljedice”, ipak treba tumačiti restriktivno.

102

Stoga treba smatrati da se tim pojmom upućuje isključivo na određene oblike koordinacije između poduzetnika koji pokazuju dovoljno visok stupanj štetnosti za tržišno natjecanje kako bi se moglo smatrati da ispitivanje njihovih učinaka nije nužno. Naime, određeni oblici koordinacije između poduzetnika mogu se po svojoj naravi smatrati štetnima za dobro funkcioniranje uobičajenog tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presude od 30. lipnja 1966., LTM, 56/65, EU:C:1966:38, str. 359.; od 23. siječnja 2018., F. Hoffmann‑La Roche i dr., C‑179/16, EU:C:2018:25, t. 78. i od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 67.).

103

Među vrstama postupanja koja treba smatrati takvima nalaze se, kao prvo, određena koluzivna ponašanja koja su posebno štetna za tržišno natjecanje, kao što su horizontalni karteli koji dovode do određivanja cijena, ograničavanja kapaciteta proizvodnje ili podjele klijenata. Naime, te vrste postupanja mogu uzrokovati povećanje cijene ili smanjenje proizvodnje i stoga ponude, što dovodi do loše upotrebe sredstava na štetu poslovnih korisnika i potrošača (vidjeti u tom smislu presude od 20. studenoga 2008., Beef Industry Development Society i Barry Brothers, C‑209/07, EU:C:2008:643, t. 17. i 33.; od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 51. i od 16. srpnja 2015., ING Pensii, C‑172/14, EU:C:2015:484, t. 32.).

104

U određenim se slučajevima može smatrati da i druge vrste postupanja imaju protutržišni cilj, iako nisu nužno štetne za tržišno natjecanje. To osobito vrijedi za određene vrste horizontalnih sporazuma različitih od kartela, primjerice za one koji dovode do isključivanja konkurentnih poduzetnika s tržišta (vidjeti u tom smislu presude od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 76., 77., 83. do 87. i 101. i od 25. ožujka 2021., Lundbeck/Komisija, C‑591/16 P, EU:C:2021:243, t. 113. i 114.) ili pak za određene vrste odluka udruženja poduzetnika čiji je cilj koordiniranje postupanja svojih članova, osobito u pogledu cijene (vidjeti u tom smislu presudu od 27. siječnja 1987., Verband der Sachversicherer/Komisija, 45/85, EU:C:1987:34, t. 41.).

105

Kako bi se u određenom slučaju odredilo imaju li sporazum, odluka udruženja poduzetnika ili usklađena prakse po samoj svojoj prirodi dovoljno visok stupanj štetnosti za tržišno natjecanje kako bi se moglo smatrati da imaju cilj sprečavanja, ograničavanja ili narušavanja tog tržišnog natjecanja, valja ispitati, kao prvo, sadržaj sporazuma, odluke ili prakse o kojima je riječi, kao drugo, gospodarski i pravni kontekst u kojem se nalaze i, kao treće, ciljeve koji se njima nastoje postići (vidjeti u tom smislu presude od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 53. i od 23. siječnja 2018., F. Hoffmann‑La Roche i dr., C‑179/16, EU:C:2018:25, t. 79.).

106

U tom pogledu, kad je riječ o gospodarskom i pravnom kontekstu postupanja o kojem je riječ, valja uzeti u obzir prirodu obuhvaćenih proizvoda ili usluga kao i stvarne uvjete koji obilježavaju strukturu i funkcioniranje jednog ili više sektora ili tržišta u pitanju (presude od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 53. i od 23. siječnja 2018., F. Hoffmann‑La Roche i dr., C‑179/16, EU:C:2018:25, t. 80.). Suprotno tomu, nipošto nije potrebno ispitati, a tim više ni dokazati posljedice tog postupanja za tržišno natjecanje, neovisno o tome jesu li stvarne ili potencijalne i negativne ili pozitivne, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točkama 98. i 99. ove presude.

107

Nadalje, kad je riječ o ciljevima koji se nastoje postići postupanjem o kojem je riječ, valja utvrditi objektivne ciljeve koji se tim postupanjem nastoje postići u pogledu tržišnog natjecanja. Suprotno tomu, okolnost da su uključeni poduzetnici djelovali bez subjektivne namjere da spriječe, ograniče ili naruše tržišno natjecanje i činjenica da su nastojali postići određene legitimne ciljeve nisu odlučujuće za potrebe primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 6. travnja 2006., General Motors/Komisija, C‑551/03 P, EU:C:2006:229, t. 64. i 77. i navedenu sudsku praksu i od 20. studenoga 2008., Beef Industry Development Society i Barry Brothers, C‑209/07, EU:C:2008:643, t. 21.).

108

Naposljetku, iz uzimanja u obzir svih elemenata navedenih u trima prethodnim točkama ove presude u svakom slučaju trebaju proizaći precizni razlozi zbog kojih postupanje o kojem je riječ ima dovoljno visok stupanj štetnosti za tržišno natjecanje na temelju kojeg se opravdano može smatrati da ima cilj sprečavanja, ograničavanja ili narušavanja tog tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presudu od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 69.).

109

Sam pojam postupanja koje ima protutržišnu „posljedicu” obuhvaća svako postupanje za koje se ne može smatrati da ima protutržišni „cilj”, pod uvjetom da se dokaže da to postupanje ima stvaran ili potencijalni učinak sprečavanja, ograničavanja ili narušavanja tržišnog natjecanja, i to na osjetan način (vidjeti u tom smislu presude od 28. svibnja 1998., Deere/Komisija, C‑7/95 P, EU:C:1998:256, t. 77. i od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 117.).

110

U tu je svrhu tržišno natjecanje potrebno ispitati u stvarnom okviru u kojem bi se odvijalo da ne postoje sporazum, odluka udruženja poduzetnika ili usklađeno djelovanje o kojima je riječ (presude od 30. lipnja 1966., LTM, 56/65, EU:C:1966:38, str. 360. i od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 118.) i pritom utvrditi tržište ili tržišta na kojima bi to postupanje moglo proizvesti svoje učinke, neovisno o tome jesu li stvarni ili potencijalni, a zatim i opisati te učinke. To ispitivanje samo po sebi podrazumijeva da se uzmu u obzir sve relevantne okolnosti.

111

Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da svaki sporazum između poduzetnika ili svaka odluka udruženja poduzetnika kojom se ograničava sloboda djelovanja poduzetnika koji su stranke tog sporazuma ili poduzetnika koji moraju poštovati tu odluku nisu nužno obuhvaćeni zabranom iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a. Naime, na temelju ispitivanja gospodarskog i pravnog konteksta u kojem su doneseni neki od tih sporazuma i neke od tih odluka može se utvrditi, kao prvo, da su oni opravdani nastojanjem da se postigne jedan ili više legitimnih ciljeva u općem interesu koji sami po sebi nisu protutržišni, kao drugo, da su konkretna sredstva koja su upotrijebljena za postizanje tih ciljeva doista potrebna u tu svrhu i, kao treće, da, čak i ako se pokaže da je svojstven učinak tih sredstava barem potencijalno ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja, taj svojstven učinak ne prekoračuje ono što je nužno, konkretno da ne dovodi do uklanjanja svakog tržišnog natjecanja. Ta se sudska praksa može primijeniti, konkretno, kad je riječ o sporazumima ili odlukama u obliku pravila koja je udruženje kao što je profesionalno ili sportsko udruženje donijelo radi postizanja određenih etičkih ili deontoloških ciljeva i općenitije radi uređivanja obavljanja profesionalne djelatnosti, ako udruženje o kojem je riječ dokaže da su ispunjeni uvjeti koji su upravo navedeni (vidjeti u tom smislu presude od 19. veljače 2002., Wouters i dr., C‑309/99, EU:C:2002:98, t. 97.; od 18. srpnja 2006., Meca‑Medina i Majcen/Komisija, C‑519/04 P, EU:C:2006:492, t. 42. do 48. i od 28. veljače 2013., Ordem dos Técnicos Oficiais de Contas, C‑1/12, EU:C:2013:127, t. 93., 96. i 97.).

112

Konkretnije, Sud je s obzirom na elemente kojima je raspolagao istaknuo da u području sporta antidopinški propis koji je donio MOO nije obuhvaćen zabranom članka 101. stavka 1. UFEU‑a, iako se njime ograničava sloboda djelovanja sportaša te ima svojstven učinak ograničavanja potencijalnog tržišnog natjecanja među njima time što se njime utvrđuje prag iznad kojeg prisutnost nandrolona predstavlja doping, kako bi se očuvalo pravedno, pošteno i objektivno sportsko nadmetanje, osigurale jednake prilike među sportašima, zaštitilo njihovo zdravlje i osiguralo poštovanje etičkih vrijednosti koje su srž sporta i među kojima su zasluge (vidjeti u tom smislu presudu od 18. srpnja 2006., Meca‑Medina i Majcen/Komisija, C‑519/04 P, EU:C:2006:492, t. 43. do 55.).

113

Suprotno tomu, sudska praksa navedena u točki 111. ove presude ne može se primijeniti kad je riječ o postupanjima koja, ne da imaju svojstvenu „posljedicu” barem potencijalnog ograničavanja tržišnog natjecanja time što ograničavaju slobodu djelovanja određenih poduzetnika, nego za to tržišno natjecanje imaju stupanj štetnosti zbog kojeg se može opravdano smatrati da je njihov sam „cilj” spriječiti ga, ograničiti ili narušiti. Stoga, samo ako se slijedom ispitivanja postupanja o kojem je riječ u određenom slučaju pokaže da to postupanje nema cilj sprečavanja, ograničavanja ili narušavanja tržišnog natjecanja, zatim treba utvrditi može li to postupanje biti obuhvaćeno tom sudskom praksom (vidjeti u tom smislu presude od 28. veljače 2013., Ordem dos Técnicos Oficiais de Contas, C‑1/12, EU:C:2013:127, t. 69.; od 4. rujna 2014., API i dr., C‑184/13 do C‑187/13, C‑194/13, C‑195/13 i C‑208/13, EU:C:2014:2147, t. 49. i od 23. studenoga 2017., CHEZ Elektro Bulgaria i FrontEx International, C‑427/16 i C‑428/16, EU:C:2017:890, t. 51., 53., 56. i 57.).

114

Stoga se, kad je riječ o postupanjima čiji je cilj sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja, na njih može primijeniti iznimka od zabrane iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a samo na temelju članka 101. stavka 3. UFEU‑a i ako su ispunjeni svi uvjeti predviđeni tom odredbom (vidjeti u tom smislu presudu od 20. studenoga 2008., Beef Industry Development Society i Barry Brothers, C‑209/07, EU:C:2008:643, t. 21.).

115

Različite argumente koje je iznio ISU treba ocijeniti upravo s obzirom na sva ta razmatranja.

116

Kad je riječ o ISU‑ovim argumentima prema kojima je Opći sud svojom ocjenom zamijenio Komisijinu ocjenu time što je utvrdio da postoji povreda različita od one koju je utvrdila Komisija, valja utvrditi, na prvom mjestu, da je Opći sud u točkama 57. i 126. pobijane presude u biti istaknuo da je Komisija utvrdila postojanje povrede koja se sastoji u tome da je ISU donio i na svjetskom tržištu organizacije i komercijalizacije međunarodnih natjecanja u brzom klizanju te iskorištavanja različitih prava povezanih s tim natjecanjima primjenjivao pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti, u verzijama koje su donesene 2014. i 2016., kao što to ostalom navodi ISU u žalbi. Opći sud naveo je u prvoj od tih dviju točki i da je Komisija to postupanje kvalificirala kao povredu članka 101. stavka 1. UFEU‑a jer je imalo, s jedne strane, „cilj” i, s druge strane, „posljedicu” ograničenja tržišnog natjecanja.

117

Na drugom mjestu, u točkama 77. do 120. pobijane presude Opći sud proveo je nadzor ocjena na temelju kojih je Komisija činjenicu donošenja i primjene pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti kvalificirala kao postupanje čiji je „cilj” ograničiti tržišno natjecanje, tako što je ispitao, kao prvo, ocjene koje su se odnosile na sadržaj tih pravila, kao drugo, ocjene koje su se odnosila na ciljeve koji se nastoje postići navedenim pravilima i, kao treće, ocjene koje se odnose na kontekst tih pravila, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, na koju se uostalom upućuje u točkama 66. i 67. pobijane presude. Slijedom tog nadzora taj je sud u točkama 121. do 123. pobijane presude smatrao da Komisija nije počinila nikakve pogreške koje se tiču prava ni očite pogreške u ocjeni koje joj je prigovarao ISU, tako da kvalifikacija postupanja koje ima „cilj” ograničavanja tržišnog natjecanja nije neosnovana te stoga nije korisno odlučiti o ISU‑ovim argumentima koji su se odnosili na alternativnu i podrednu kvalifikaciju postupanja koje ima „posljedicu” ograničavanja tog tržišnog natjecanja.

118

Na trećem i posljednjem mjestu, iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da utvrđivanje postupanja o kojem je riječ u ovom slučaju i kvalifikacija tog postupanja u pobijanoj presudi u svakom pogledu odgovaraju sadržaju sporne odluke. Naime, članak 1. te odluke, u skladu s kojim je ISU povrijedio članak 101. stavak 1. UFEU‑a time što je donio i primjenjivao pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti, treba tumačiti s obzirom na njezine uvodne izjave 161. do 188., u kojima je Komisija smatrala da treba smatrati da ta pravila, s obzirom na njihov sadržaj, ciljeve koji se njima nastoje postići te njihov gospodarski i pravni kontekst, imaju „cilj” ograničavanja tržišnog natjecanja, prije nego što je u uvodnim izjavama 194. do 209. navedene odluke zasebno i neovisno dodala da navedena pravila također imaju „posljedicu” ograničavanja tržišnog natjecanja.

119

Konkretno, kao što to proizlazi iz tih različitih utvrđenja, Komisija nije utvrdila pravnu kvalifikaciju koja „kombinira” alternativne pojmove protutržišnog „cilja” i „posljedice”, kao što to tvrdi ISU. Naprotiv, usporedno je utvrdila dvije različite kvalifikacije koje ne ovise jedna o drugoj, a od kojih je svaka, ako je opravdana, dovoljna da se na njoj temelji izreka sporne odluke.

120

U tim okolnostima Opći sud nije odlučivao, suprotno onomu što tvrdi ISU, o povredi različitoj od one koju je utvrdila Komisija. Naprotiv, samo je presudio da prva od tih dviju pravnih kvalifikacija koje je utvrdila ta institucija ne sadržava nijednu od pogreški koje navodi ISU.

121

Osim toga, iako je točno da se u odjeljcima pobijane presude koji su posvećeni nadzoru osnovanosti te kvalifikacije s obzirom na sadržaj (točke 81. do 98.), ciljeve (točke 99. do 114.) te gospodarski i pravni kontekst (točke 115. do 120.) pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti ni u kojem trenutku ne ispituje način na koji ih je primjenjivao ISU, valja utvrditi da je taj pristup jednak onom koji je Komisija primijenila u spornoj odluci. Naime, ni u njezinim odjeljcima u kojima se ispituju sadržaj (uvodne izjave 162. do 167. i 180. do 187.), ciljevi (uvodne izjave 168. do 171.) te gospodarski u pravni kontekst (uvodne izjave 172. i 173.) tih pravila ne razmatra se takva problematika, koja se ispituje samo u okviru različitih odjeljaka, kao što su oni koji se odnose na ISU‑ovu „namjeru” (uvodne izjave 174. do 179.) ili na „posljedicu” navedenih pravila o tržišnom natjecanju (uvodne izjave 199. do 205.).

122

Stoga valja kao neosnovane odbiti ISU‑ove argumente prema kojima je Opći sud, time što je svojom ocjenom zamijenio ocjenu te institucije, utvrdio da postoji povreda različita od one koju je Komisija utvrdila u spornoj odluci.

123

ISU u biti navodi tri niza argumenata prema kojima je Opći sud pogrešno tumačio članak 101. stavak 1. UFEU‑a i na temelju tog tumačenja pogrešno zaključio da je Komisija pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti pravilno kvalificirala kao postupanje koje ima „cilj” ograničavanja tržišnog natjecanja.

124

ISU u biti prigovara Općem sudu, kao prvo, da je pogrešno tumačio pojam protutržišnog „cilja” time što je, kao i Komisija, smatrao da, s obzirom na vrstu postupanja o kojem je riječ u ovom slučaju, ispitivanje njegova sadržaja, ciljeva koji se njime nastoje postići te njegova gospodarskog i pravnog konteksta treba provesti s obzirom na presude od 1. srpnja 2008., MOTOE (C‑49/07, EU:C:2008:376) i od 28. veljače 2013., Ordem dos Técnicos Oficiais de Contas (C‑1/12, EU:C:2013:127). Kao drugo, Opći sud pogrešno je smatrao da to postupanje treba kvalificirati kao povredu članka 101. stavka 1. UFEU‑a jer ima „cilj” ograničavanja tržišnog natjecanja, kao što to proizlazi iz Komisijinih ocjena koje se odnose na sadržaj, ciljeve te gospodarski i pravni kontekst pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti. Istodobno taj sud nije odlučio o drugim bitnim elementima, kao što su namjera koju je Komisija pripisala ISU‑u i učinci tih pravila na predmetnom tržištu i na povezanom tržištu umjetničkog klizanja. Kao treće, time što je zajedno ispitao drugi i četvrti tužbeni razlog za poništenje, koji su se odnosili na pojam protutržišnog „cilja” u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a odnosno na sudsku praksu Suda prema kojoj se može smatrati da određena postupanja nisu obuhvaćena područjem primjene te odredbe (presuda od 19. veljače 2002., Wouters i dr., C‑309/99, EU:C:2002:98), Opći sud počinio je dodatne pogreške koje se tiču prava i koje su se u biti sastojale u „spajanju” tih dvaju različitih pitanja i u tome što je taj sud time vlastitom ocjenom zamijenio Komisijinu ocjenu.

125

Iz sudske prakse Suda proizlazi da zadržavanje ili nenarušeni razvoj tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu može se zajamčiti samo ako je osigurana jednakost prilika među poduzetnicima. Međutim, činjenicom da se poduzetniku koji obavlja određenu gospodarsku djelatnost dodjeljuje ovlast određivanja de jure ili čak de facto drugih poduzetnika koji su sami ovlašteni obavljati tu djelatnost, kao i ovlast određivanja uvjeta u kojima se ta djelatnost može obavljati, tog se poduzetnika stavlja u situaciju koja uključuje sukob interesa te mu se daje očita prednost pred konkurentima time što mu se omogućuje da spriječi njihov pristup tržištu o kojem je riječ ili da podupire vlastitu djelatnost (vidjeti u tom smislu presude od 13. prosinca 1991., GB‑Inno‑BM, C‑18/88, EU:C:1991:474, t. 25.; od 12. veljače 1998., Raso i dr., C‑163/96, EU:C:1998:54, t. 28. i 29. i od 1. srpnja 2008., MOTOE, C‑49/07, EU:C:2008:376, t. 38., 49., 51. i 52.) i da time spriječi razvoj tržišnog natjecanja na temelju zasluga na štetu potrošača, i to ograničavanjem proizvodnje, razvoja alternativnih proizvoda ili usluga ili pak inovacija.

126

Prema tome, takva se ovlast određenom poduzetniku može dodijeliti samo ako se na nju primjenjuju ograničenja, obveze i kontrola, neovisno o tome proizlazi li ta ovlast iz toga da država članica dodijeli isključiva ili posebna prava kojima se poduzetnika kojem je ta ovlast dodijeljena stavlja u vladajući položaj na mjerodavnom tržištu (vidjeti u tom smislu presudu od 1. srpnja 2008., MOTOE, C‑49/07, EU:C:2008:376, t. 50. i 53.), iz samostalnog postupanja poduzetnika u vladajućem položaju koji mu omogućuje da spriječi pristup potencijalno konkurentnih poduzetnika tom tržištu ili povezanim ili susjednim tržištima (vidjeti u tom smislu presudu od 13. prosinca 1991., GB‑Inno‑BM, C‑18/88, EU:C:1991:474, t. 17. do 20. i 24.), ili pak iz odluke udruženja poduzetnika, tim više ako udruženje koje je donijelo tu odluku istodobno treba smatrati „poduzetnikom” zbog gospodarske djelatnosti koju obavlja na navedenom tržištu (vidjeti u tom smislu presudu od 28. veljače 2013., Ordem dos Técnicos Oficiais de Contas, C‑1/12, EU:C:2013:127, t. 39., 44., 45., 59., 91. i 92.).

127

Upravo zbog toga je Sud već istaknuo da se, kad je takva ovlast dodijeljena poduzetniku u vladajućem položaju, osim ako se na nju primjenjuju ograničenja, obveze i kontrola kojima se može isključiti opasnost od zlouporabe vladajućeg položaja, samim postojanjem te ovlasti povređuje članak 102. UFEU‑a, po potrebi u vezi s člankom 106. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 1. srpnja 2008., MOTOE, C‑49/07, EU:C:2008:376, t. 50. i 53.).

128

Isto tako, s obzirom na to da se članci 101. i 102. UFEU‑a, iako se njima nastoje postići različiti ciljevi i iako imaju različito područje primjene, istodobno mogu primijeniti na isto postupanje ako su ispunjeni uvjeti za njihovu primjenu (vidjeti u tom smislu presude od 11. travnja 1989., Saeed Flugreisen i Silver Line Reisebüro, 66/86, EU:C:1989:140, t. 32.; od 16. ožujka 2000., Compagnie maritime belge transports i dr./Komisija, C‑395/96 P i C‑396/96 P, EU:C:2000:132, t. 33. i od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 146.) i s obzirom na to da te članke stoga treba tumačiti dosljedno, poštujući ipak pritom posebnosti koje ih obilježavaju, valja smatrati da takva ovlast može imati „cilj” sprečavanja, ograničavanja ili narušavanja tržišnog natjecanja u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a.

129

Ako to nije slučaj, može se smatrati da ta ovlast u najmanju ruku ima „posljedicu” sprečavanja, ograničavanja ili narušavanja tržišnog natjecanja, kao što je to Sud također već istaknuo (vidjeti u tom smislu presudu od 28. veljače 2013., Ordem dos Técnicos Oficiais de Contas, C‑1/12, EU:C:2013:127, t. 69.).

130

Zbog tih je razloga Opći sud u točkama 68. do 76. pobijane presude, kao i Komisija u uvodnim izjavama 172. i 173. sporne odluke, u biti pravilno smatrao da, s obzirom na vrstu postupanja o kojem je riječ u ovom slučaju, odnosno odluku udruženja poduzetnika kojom se tom udruženju koje je odgovorno za sportsku disciplinu dodjeljuje ovlast uređenja, kontrole i sankcioniranja koja mu omogućuje da odobri ili spriječi pristup potencijalno konkurentnih poduzetnika određenom tržištu na kojem navedeno udruženje samo obavlja gospodarsku djelatnost, ispitivanje cilja tog postupanja, konkretnije njegova sadržaja, ciljeva koji se njime nastoje postići te njegova gospodarskog i pravnog konteksta, treba provesti s obzirom na sudsku praksu utvrđenu u presudama od 1. srpnja 2008., MOTOE (C‑49/07, EU:C:2008:376) i od 28. veljače 2013., Ordem dos Técnicos Oficiais de Contas (C‑1/12, EU:C:2013:127).

131

Kako bi se odlučilo treba li smatrati da odluka udruženja poduzetnika kojom se tom udruženju dodjeljuje ovlast uređenja, kontrole i sankcioniranja koja mu omogućuje da odobri ili spriječi pristup potencijalno konkurentnih poduzetnika određenom tržištu, na kojem navedeno udruženje samo obavlja gospodarsku djelatnost, ima cilj ili, ako nema, ona posljedicu sprečavanja, ograničavanja ili narušavanja tržišnog natjecanja, najprije valja utvrditi je li ta ovlast uređena transparentnim, jasnim i preciznim materijalnim kriterijima (vidjeti u tom smislu presudu od 28. veljače 2013., Ordem dos Técnicos Oficiais de Contas, C‑1/12, EU:C:2013:127, t. 84. do 86., 90., 91. i 99.) na temelju kojih se može izbjeći da je se upotrebljava proizvoljno. Usto, te kriterije očito treba utvrditi u pristupačnom obliku prije bilo kakve provedbe ovlasti koju uređuju.

132

Među njima mogu osobito biti kriteriji kojima se odgovarajuće i djelotvorno promiče održavanje sportskih natjecanja koje se temelji na jednakim prilikama i zaslugama.

133

Nadalje, ako takvi kriteriji postoje, njima se moraju moći osigurati nediskriminirajuće izvršavanje takve ovlasti (vidjeti u tom smislu presudu od 28. veljače 2013., Ordem dos Técnicos Oficiais de Contas, C‑1/12, EU:C:2013:127, t. 99.) te, kad je riječ o sankcijama koje se mogu izreći, njihova objektivnost i proporcionalnost (vidjeti u tom smislu presudu od 18. srpnja 2006., Meca‑Medina i Majcen/Komisija, C‑519/04 P, EU:C:2006:492, t. 48. i 55.). Kako bi se navedeni kriteriji mogli općenito smatrati nediskriminirajućima, tim se kriterijima i pravilima ne smije organizaciju i komercijalizaciju trećih natjecanja te sudjelovanje sportaša u njima uvjetovati zahtjevima koji su različiti od onih primjenjivih na natjecanja koja organizira i komercijalizira subjekt koji donosi odluke ili koji su istovjetni ili slični, ali koje poduzetniku koji nema isti status udruženja ili iste ovlasti kao taj subjekt i koji se stoga nalazi u različitoj situaciji od njegove bilo nemoguće ili pretjerano teško ispuniti. Konkretnije, kad je riječ o kriterijima kojima se uređuje određivanje sankcija koje se mogu izreći, njima treba zajamčiti da se te sankcije u svakom konkretnom slučaju određuju u skladu s načelom proporcionalnosti s obzirom na, među ostalim, prirodu, trajanje i težinu utvrđene povrede.

134

Naposljetku, navedene se kriterije mora moći djelotvorno nadzirati (vidjeti u tom smislu presudu od 28. veljače 2013., Ordem dos Técnicos Oficiais de Contas, C‑1/12, EU:C:2013:127, t. 99.).

135

Osim toga, ovlast o kojoj je riječ treba biti uređena transparentnim i nediskriminirajućim postupovnim pravilima, kao što su ona koja se odnose na rokove primjenjive na podnošenje zahtjeva za prethodno odobrenje i donošenje odluke o tom odobrenju, koji ne smiju štetno utjecati na potencijalno konkurentne poduzetnike tako da sprečavaju njihov djelotvoran pristup tržištu (vidjeti u tom smislu presudu od 28. veljače 2013., Ordem dos Técnicos Oficiais de Contas, C‑1/12, EU:C:2013:127, t. 86. i 92.).

136

S obzirom na sudsku praksu navedenu u pet prethodnih točaka ove presude, u ovom slučaju valja utvrditi, kao prvo, da, suprotno onomu što tvrdi ISU, Opći sud u okviru svojeg ispitivanja cilja pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je uputio na pitanje jesu li ta pravila osmišljena na način koji onemogućuje da se ovlasti prethodnog odobrenja, kontrole i sankcioniranja koje se njima dodjeljuju tom udruženju upotrebljavaju proizvoljno, diskriminirajuće ili neproporcionalno.

137

Konkretno, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je prilikom konkretnog ispitivanja sadržaja navedenih pravila u točkama 85. do 89. i 118. pobijane presude utvrdio da ona nisu na provjerljiv način opravdana nijednim posebnim ciljem i da se njima ne uređuje diskrecijska ovlast kojom ISU raspolaže za odobravanje ili odbijanje organizacije i provedbe projekata natjecanja u brzom klizanju koje mu mogu podnijeti treći subjekti ili poduzetnici na temelju transparentnih, objektivnih, nediskriminirajućih i stoga provjerljivih kriterija za odobravanje, tako da treba smatrati da to udruženje ima diskrecijsku ovlast.

138

Valja dodati da se ne može smatrati da su te ocjene, čiji je cilj bio, kao što to proizlazi iz točaka 83. i 84. pobijane presude, odgovoriti na argumente koje je ISU konkretno podnio kako bi osporavao neke od ocjena koje je Komisija provela u spornoj odluci, u biti nove u odnosu na potonju odluku. Naime, Komisija je u uvodnoj izjavi 173. te odluke općenito uputila na potrebu da se na diskrecijsku ovlast kao što je ona kojom raspolaže ISU primijene obveze, ograničenja i kontrola, prije nego što je u uvodnim izjavama 163. i 185. navedene odluke konkretnije navela da to nije slučaj u ovom predmetu jer ne postoji veza između te ovlasti i posebnih i provjerljivih ciljeva.

139

Isto tako, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točkama 91. do 95. i 97. pobijane presude u biti utvrdio da sankcije koje ISU može izreći sportašima koji sudjeluju u natjecanjima u brzom klizanju koja on nije prethodno odobrio nisu uređene kriterijima kojima se mogu osigurati njihova objektivnost i proporcionalnost te da predstavljaju relevantan element kako bi se utvrdilo imaju li pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti cilj ograničavanja tržišnog natjecanja na mjerodavnom tržištu. Ne može se smatrati ni da se te ocjene, čiji je cilj također bio, kao što to proizlazi iz točaka 83., 90. i 96. pobijane presude, odgovoriti na argumente koje je ISU podnio u prilog svojoj tužbi za poništenje, odnose na nova pitanja u odnosu na pitanja razmotrena u uvodnim izjavama 162., 163., 166. i 186. sporne odluke.

140

Kao drugo, Opći sud uputio je, na način koji je upravo naveden, na sudsku praksu navedenu u točkama 125. do 128. ove presude te je time svoje ocjene u tom pogledu obuhvatio sveukupnim pravnim rasuđivanjem čija je svrha utvrditi, prema ustaljenoj sudskoj praksi navedenoj u točkama 105. do 108. te presude i kao što to osobito proizlazi iz točaka 68., 76., 80. i 120. pobijane presude, je li Komisija pravilno utvrdila da treba smatrati da pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti, s obzirom na njihov sadržaj, ciljeve koji se njima nastoje postići te njihov gospodarski i pravni kontekst, imaju cilj ograničavanja tržišnog natjecanja zbog toga što imaju dovoljan stupanj štetnosti za to tržišno natjecanje.

141

Međutim, ISU ne osporava osnovanost tog sveukupnog pravnog rasuđivanja.

142

Naime, najprije je samo tvrdio da neki od elemenata koji su se uzeli u obzir u okviru navedenog rasuđivanja, kao što su diskrecijska priroda ovlasti prethodnog odobrenja koja mu je dodijeljena pravilima o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti, proporcionalnost sankcija koje se na temelju tih pravila mogu izreći sportašima koji sudjeluju u neodobrenim natjecanjima u brzom klizanju ili pak okolnost da su navedena pravila, barem do 2014., upućivala na cilj osiguravanja zaštite ISU‑ovih gospodarskih interesa, zasebno promatrani nisu dovoljni kako bi se opravdao zaključak tog suda prema kojem se pravilno smatralo da ta pravila imaju cilj ograničavanja tržišnog natjecanja. Međutim, takva argumentacija ne može dovesti u pitanje taj zaključak jer se on temelji na procjeni cjeline.

143

Nadalje, ISU u biti tvrdi da taj zaključak sadržava pogrešku koja se tiče prava jer se u konačnici temelji na mogućnosti ili opasnosti, koja je svojstvena samom sadržaju i strukturi pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti, da se ta pravila mogu upotrebljavati u protutržišne svrhe koje uključuju da se subjektima ili poduzetnicima koji mogu konkurirati tom udruženju onemogući pristup mjerodavnom tržištu i da se daje prednost natjecanjima koja organizira potonje udruženje.

144

Međutim, takav je zaključak, kako je formuliran u točkama 95., 118. i 119. pobijane presude, u skladu sa sudskom praksom Suda. Naime, iako iz te sudske prakse proizlazi da sportsko udruženje kao što je ISU može donijeti, primjenjivati i primjenom sankcija osigurati poštovanje pravila koja se odnose na organizaciju i odvijanje međunarodnih natjecanja u sportskoj disciplini o kojoj je riječ (vidjeti u tom smislu presude od 11. travnja 2000., Deliège, C‑51/96 i C‑191/97, EU:C:2000:199, t. 67. i 68.; od 18. srpnja 2006., Meca‑Medina i Majcen/Komisija, C‑519/04 P, EU:C:2006:492, t. 44. i od 13. lipnja 2019., TopFit i Biffi, C‑22/18, EU:C:2019:497, t. 60.), na temelju tih razmatranja ni u kojem se slučaju ne mogu smatrati legitimnima pravila na koja se, poput pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti, ne primjenjuju odgovarajuća ograničenja, obveze i kontrola.

145

Naprotiv, treba smatrati da takva pravila, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 125. do 128. ove presude, imaju cilj ograničavanja tržišnog natjecanja. Naime, njima se subjektu koji ih je donio i koji je ovlašten za njihovu provedbu dodjeljuje ovlast odobravanja, nadziranja ili uvjetovanja pristupa bilo kojeg potencijalno konkurentnog poduzetnika tržištu, kao i ovlast određivanja stupnja konkurentnosti koji može postojati na tom tržištu te uvjeta u kojima se to eventualno tržišno natjecanje može odvijati.

146

U tom smislu se na temelju navedenih pravila može, u najmanju ruku ograničiti uspostavljanje i komercijalizacija alternativnih ili novih oblika natjecanja ili njihova sadržaja, ako ne i isključiti bilo kojeg konkurentnog poduzetnika s tržišta, čak i ako je jednako učinkovit. Usto, njima se time može sportaše lišiti svake mogućnosti sudjelovanja u tim natjecanjima, čak i ako bi ona za njih mogla biti od interesa, primjerice zbog toga što su inovativna, a da se pritom poštuju sva načela, vrijednosti i pravila igre na kojima se temelji sportska disciplina o kojoj je riječ. Naposljetku, njima se može posjetitelje i televizijske gledatelje lišiti svake mogućnosti da im se ponudi prisustvovanje navedenim natjecanjima ili gledanje njihova emitiranja.

147

Naposljetku, ISU u biti osporava to što je Opći sud sažeto ili bez ispitivanja odbio njegove različite argumente i dokaze koji se odnose na namjeru zbog koje je donio pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti (točka 121. pobijane presude), kao i na primjenu i učinke tih pravila na mjerodavnom tržištu i na povezanom tržištu umjetničkog klizanja (točke 115. do 117. pobijane presude). Međutim, tu argumentaciju treba odbiti s obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 98., 99., 106. i 107. ove presude.

148

Stoga Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava ni pogrešku u pravnoj kvalifikaciji činjenica time što je smatrao da je Komisija pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti pravilno kvalificirala kao postupanje čiji je cilj ograničavanje tržišnog natjecanja u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a. Činjenica da je, kao što to osim toga tvrdi ISU, taj sud istodobno ispitao, osobito u točkama 101. do 104. i 108. pobijane presude, zasebno pitanje može li se ipak smatrati da ta pravila, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 111. ove presude, nisu obuhvaćena područjem primjene te odredbe, iako ta sudska praksa nije relevantna u slučaju postupanja čiji je cilj ograničavanje tržišnog natjecanja, kao što to proizlazi iz točaka 113. i 114. te presude, ni u kojem slučaju ne utječe na osnovanost rasuđivanja navedenog u točki 140. navedene presude.

149

Slijedom toga, prvi žalbeni razlog valja odbiti.

150

U drugom žalbenom razlogu ISU prigovara Općem sudu da nije pravilno shvatio i ispitao četvrti tužbeni razlog za poništenje, kao ni dokaze podnesene njemu u prilog, čime je povrijedio svoju dužnost na temelju članka 263. UFEU‑a.

151

U tom pogledu navodi, kao prvo, da se tim tužbenim razlogom za poništenje precizno i ograničeno tvrdilo da njegovo odbijanje odobrenja projekta međunarodnog natjecanja koje se trebalo održati u Dubaiju, koji mu je podnio vanjski organizator, nije obuhvaćeno područjem primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a s obzirom na to da se tim odbijanjem nastojao postići legitiman cilj osiguravanja poštovanja zabrane klađenja koja je navedena u njegovu etičkom kodeksu te se nije moglo smatrati da se tim odbijanjem namjeravalo isključiti potencijalnog konkurenta s tržišta brzog klizanja na ledu, kao što je to Komisija utvrdila u spornoj odluci.

152

Kao drugo, ISU tvrdi da je Opći sud izmijenio doseg navedenog tužbenog razloga za poništenje time što je u točki 99. pobijane presude smatrao da se njime traži odgovor na opće pitanje u pogledu toga jesu li pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti opravdana ciljem zaštite integriteta sportskih disciplina u nadležnosti ISU‑a.

153

Kao treće, ISU prigovara Općem sudu da je u točki 102. pobijane presude priznao da je imao pravo utvrditi pravila kojima se sprečava da klađenje narušava međunarodna klizačka natjecanja i da je istodobno u točki 127. te presude odbio odlučiti o zakonitosti, s obzirom na članak 101. stavak 1. UFEU‑a, primjene tih pravila na projekt međunarodnog natjecanja naveden u spornoj odluci jer Komisija tu primjenu kao takvu nije kvalificirala kao povredu, nego ju je samo navela kako bi opisala način na koji su se navedena pravila mogla primjenjivati u praksi. Naime, iz uvodnih izjava i izreke te odluke jasno proizlazi da je primjena pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti na projekt o kojem je riječ kvalificirana kao povreda članka 101. stavka 1. UFEU‑a, na isti način kao i njihovo donošenje, i da je Komisija tu pravnu kvalifikaciju utvrdila slijedom ispitivanja koje se uglavnom, ako ne i isključivo, odnosilo na ISU‑ovo odbijanje navedenog projekta. U tim je okolnostima Opći sud bio dužan ispitati sve argumente i dokaze koje mu je ISU podnio kako bi osporavao takvu kvalifikaciju i utvrdio opravdanost svojeg postupanja, što taj sud ipak nije učinio.

154

Komisija, koju podupiru M. J. H. Tuitert i N. Kerstholt te EU Athletes, osporava sve te argumente.

155

Najprije valja utvrditi da je, čak i ako je Opći sud pogrešno shvatio doseg četvrtog tužbenog razloga za poništenje koji je istaknuo ISU time što je pogrešno smatrao da mu je upućeno opće pitanje u pogledu toga jesu li pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti opravdana legitimnim ciljem, a ne konkretno pitanje je li takvim legitimnim ciljem opravdana primjena tih pravila na projekt međunarodnog natjecanja u brzom klizanju na koji upućuje to udruženje, ovaj žalbeni razlog u svakom slučaju bespredmetan.

156

Naime, kao što to proizlazi iz prethodnih razmatranja iz ove presude, Opći sud pravilno je potvrdio osnovanost Komisijine ocjene u skladu s kojom su pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti, koja su razmatrana kao takva i stoga neovisno o njihovoj primjenu u svakom slučaju zasebno, imala cilj ograničavanja tržišnog natjecanja. Usto, postojanje eventualnog legitimnog cilja, pod uvjetom da se utvrdi, nije nimalo relevantno u tom kontekstu, kao što to proizlazi iz točaka 107., 113. i 114. ove presude.

157

Stoga, budući da su oba žalbena razloga odbijena, žalbu treba odbiti u cijelosti.

158

U prilog svojoj protužalbi M. J. H. Tuitert i N. Kerstholt te EU Athletes ističu dva protužalbena razloga, koji se u biti temelje na pogreškama koje se tiču prava u tumačenju i primjeni članka 101. UFEU‑a u ovom slučaju.

159

M. J. H. Tuitert i N. Kerstholt te EU Athletes, koje podupire Komisija, u prvom protužalbenom razlogu, koji se sastoji od dva dijela, tvrde da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava time što je odlučio da se ne može smatrati da pravila o arbitraži koja je uveo ISU pojačavaju povredu članka 101. stavka 1. UFEU‑a navedenu u članku 1. sporne odluke.

160

M. J. H. Tuitert i N. Kerstholt te EU Athletes u prvom dijelu tog protužalbenog razloga tvrde da razmatranje Općeg suda prema kojem se pravila o arbitraži mogu opravdati legitimnim interesom povezanim sa specifičnom prirodom sporta sadržava pogreške koje se tiču prava.

161

Na prvom mjestu, u tom pogledu navode da iz tih pravila proizlazi da su sportaši na koje se odnosi odluka o neprihvatljivosti koju je donio ISU svoj spor s tim udruženjem dužni voditi isključivo pred CAS‑om. Navode i da su ti sportaši dužni prihvatiti sva pravila koja je donio ISU, među kojima su pravila kojima se uvodi takav mehanizam arbitražnog rješavanja sporova, kako bi im se moglo odobriti sudjelovanje u međunarodnim natjecanjima klizanja na ledu koja organizira to udruženje ili nacionalni klizački savezi koji su njegovi članovi.

162

Na drugom mjestu, napominju da je CAS arbitražno tijelo osnovano izvan Unije, čije članove imenuju međunarodna sportska udruženja kao što je ISU ili su oni u praksi pod odlučujućim utjecajem tih udruženja, i da se protiv arbitražnih odluka tog tijela žalba može podnijeti isključivo Tribunalu fédéral (Savezni sud, Švicarska), čiji je nadzor ograničen na provjeru poštovanja javnog poretka u smislu koji je definirao taj sud, koji ne obuhvaća Unijina pravila tržišnog natjecanja.

163

Dodaju da je, iako nacionalni sudovi Unije u teoriji zadržavaju ulogu u okviru izvršavanja tih arbitražnih odluka, sudski nadzor koji u pogledu njih mogu provoditi u takvom kontekstu, kao prvo, rascjepkan i stoga skup (jer sportaš mora osporavati izvršenje arbitražne odluke koja se na njega odnosi u svakoj od država članica u kojoj namjerava sudjelovati u nekom natjecanju), kao drugo, nepravodoban i čak neučinkovit (jer se sudska odluka koja se traži općenito donosi nakon održavanja tog natjecanja i jer sportaš u međuvremenu ne smije zatražiti određivanje privremenih mjera), kao treće, ograničen i čak marginalan (jer se arbitražnu odluku može smatrati protivnom javnom poretku Unije samo u slučaju očite, stvarne i konkretne povrede pravila tržišnog natjecanja) i, kao četvrto, u svakom slučaju lišen stvarnog dosega (jer ISU ima ovlast sam izvršiti arbitražnu odluku koja se odnosi na određenog sportaša ili osigurati da je izvrše njegovi članovi, na način da se tom sportašu zabrani bilo kakvo sudjelovanje u međunarodnim natjecanjima koje to udruženje ili ti članovi organiziraju).

164

Na trećem i posljednjem mjestu, M. J. H. Tuitert i N. Kerstholt te EU Athletes smatraju da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava time što je u točki 156. pobijane presude presudio da se mehanizam uveden pravilima o arbitraži „mo[že] opravdati legitimnim interes[om] povezani[m] sa specifičnom prirodom sporta”.

165

Naime, taj se sud u biti općenito i apstraktno oslonio na specifičnost sporta općenito, iako se pravila o kojima je riječ u ovom slučaju primjenjuju u konkretnom kontekstu brzog klizanja na ledu kao gospodarske djelatnosti. Naime, obvezna i isključiva upotreba arbitraže ne može se na isti način opravdati u obama slučajevima. Usto, rasuđivanje Općeg suda tim je više problematično jer, za razliku od nacionalnih sudova ili sudova Unije, arbitražno tijelo koje ne pripada pravosudnom sustavu Unije, kao što je CAS, nema obvezu osigurati poštovanje Unijinih pravila tržišnog natjecanja, koja je CAS usto očito pogrešno tumačio i primijenio.

166

Komisija, koja podupire sve te argumente, općenitije tvrdi da se u rasuđivanju Općeg suda ne uzimaju u obzir konkretna pravila mehanizma arbitraže koji je uspostavio ISU. Konkretno, za razliku od konvencionalnog mehanizma arbitraže o kojem se stranke slobodno dogovaraju, pravila o arbitraži koja je uveo ISU u praksi se sportašima nalažu jednostrano, isključivo i pod prijetnjom zabrane sudjelovanja u natjecanjima koja organizira ISU, što je zabrana koja je u konačnici izjednačena s nemogućnošću zainteresiranih strana da se bave svojom profesijom.

167

M. J. H. Tuitert i N. Kerstholt te EU Athletes u drugom dijelu svojeg protužalbenog razloga tvrde da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava time što je u točkama 157. do 164. pobijane presude u biti utvrdio da se pravilima o arbitraži ne može nanijeti šteta djelotvornosti Unijinih pravila tržišnog natjecanja niti sportašima na koje se odnose odluke o neprihvatljivosti donesene zbog protutržišnih razloga otežati ostvarivanje prava na djelotvornu sudsku zaštitu, tako da se ne može smatrati da ta pravila pojačavaju povredu opisanu u članku 1. sporne odluke.

168

U tom pogledu, kao prvo, podsjećaju na to da je CAS arbitražno tijelo izvan pravnog poretka Unije i zatim dodaju da su sporne njegova stvarna neovisnost i nepristranost u odnosu na međunarodna sportska udruženja kao što je ISU. Navode i da se na arbitražne odluke CAS‑a može odnositi tek marginalan sudski nadzor koji isključuje bilo kakvo uzimanje u obzir Unijinih pravila tržišnog natjecanja, i to pred sudom koji usto nije ovlašten uputiti prethodna pitanja Sudu. Usto, ponavljaju da se pravila o arbitraži sportašima zapravo nalažu jednostrano.

169

S obzirom na te elemente, smatraju da je Opći sud trebao smatrati da se tim pravilima može ugroziti djelotvorno poštovanje članaka 101. i 102. UFEU‑a, kao i sportašima otežati ostvarivanje prava na djelotvornu sudsku zaštitu, čime se na temelju toga pojačava povreda opisana u članku 1. sporne odluke.

170

Kao drugo, M. J. H. Tuitert i N. Kerstholt te EU Athletes prigovaraju Općem sudu da je utjecaj navedenih pravila na pravo sportaša na djelotvornu sudsku zaštitu relativizirao time što je uputio na njihovu mogućnost podnošenja tužbi za naknadu štete nadležnim nacionalnim sudovima kad je u odnosu na njih zbog protutržišnih razloga donesena odluka o neprihvatljivosti. Naime, iako takve tužbe mogu pridonijeti osiguravanju ex post sudske zaštite pojedinaca koji su oštećeni zbog povrede pravila tržišnog natjecanja, kao i jačanju djelotvornosti tih pravila (vidjeti u tom smislu presude od 20. rujna 2001., Courage i Crehan, C‑453/99, EU:C:2001:465 i od 14. ožujka 2019., Skanska Industrial Solutions i dr., C‑724/17, EU:C:2019:204), njima se ne može nadoknaditi nepostojanje pravnih sredstava koja im omogućuju djelotvoran pravni lijek ex ante.

171

Usto, u ovom je slučaju očito da taj pravni lijek u prvom redu uključuje to da klizač u odnosu na kojeg je zbog protutržišnih razloga donesena odluka o neprihvatljivosti pravodobno ishodi njezino poništenje, kao i povezanu mogućnost da nastavi svoju profesionalnu djelatnost, a ne da mu se nekoliko godina kasnije samo dodijeli naknada štete čiji je cilj nadoknaditi nezakonitu zabranu obavljanja te djelatnosti te gubitak karijere i odgovarajućeg prihoda. To vrijedi tim više jer se u Poslovniku CAS‑a podnositeljima zahtjeva zabranjuje da traže određivanje privremenih mjera i jer je više nacionalnih sudova već odbilo zahtjeve za naknadu štete zbog toga što ih je trebalo smatrati obuhvaćenima isključivom nadležnosti koja je tom tijelu dodijeljena na temelju pravila o arbitraži.

172

Kao treće i posljednje, Opći sud počinio je pogrešku u sličnom rasuđivanju time što je presudio da je zadovoljavajuća mogućnost sportaša u odnosu na koje je zbog protutržišnih razloga donesena odluka o neprihvatljivosti da podnesu pritužbe Komisiji i nacionalnim tijelima nadležnima za tržišno natjecanje. Naime, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da ta tijela raspolažu širokom marginom prosudbe u razmatranju pritužbi koje zaprime i da stoga ne mogu biti obvezana postupati povodom njih na način da prijavljene činjenice kvalificiraju s obzirom na pravila tržišnog natjecanja (presude od 18. listopada 1979., GEMA/Komisija, 125/78, EU:C:1979:237, i od 19. rujna 2013., EFIM/Komisija, C‑56/12 P, EU:C:2013:575).

173

Komisija podupire sve te argumente i dodaje da je Opći sud u točki 148. pobijane presude počinio i očitu pogrešku u razumijevanju sporne odluke time što je smatrao da se rasuđivanje navedeno u njoj uključivalo kvalifikaciju pravila o arbitraži kao „otegotne okolnosti” u smislu koji taj izraz ima u kontekstu određivanja novčanih kazni koje se mogu izreći kad je riječ o povredi članaka 101. i 102. UFEU‑a. Naime, neovisno o činjenici da u ovom slučaju ISU‑u nije izrečena nikakva novčana kazna, Komisija naglašava da je u okviru svojeg ispitivanja merituma samo navela da ta pravila pojačavaju ograničavanje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj koje proizlazi iz pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti, time što je potvrdila mogućnost koja se tim pravilima daje udruženjima da isključe svako stvarno tržišno natjecanje na tržištu organizacije i komercijalizacije međunarodnih natjecanja u brzom klizanju.

174

ISU, koji zajedno razmatra oba dijela protužalbenog razloga, u odgovoru tvrdi, kao prvo, da je taj protužalbeni razlog bespredmetan. Naime, kao što je to Opći sud utvrdio u točkama 132. i 137. pobijane presude, Komisija je u spornoj odluci samo podredno odlučila o pravilima o arbitraži.

175

Kao drugo, ISU podredno tvrdi da protužalbeni razlog treba odbaciti kao nedopušten jer se njime mijenja predmet spora pred Općim sudom. Naime, ni taj spor ni sporna odluka ne odnose se na samu zakonitost dodjele isključive nadležnosti CAS‑u. Barem bi neke od argumenata istaknutih u prilog tom protužalbenom razlogu trebalo odbaciti kao nedopuštene zbog toga što su novi (kao što su oni koji se odnose na razliku koju treba praviti između gospodarskih i negospodarskih aspekata sporta, na neovisnost CAS‑a ili pak na postupke nadzora arbitražnih odluka CAS‑a koji provodi Tribunal fédéral (Savezni sud)) ili zbog toga što se njima samo ponavljaju elementi iz sporne odluke ili iz podnesaka u prvostupanjskom postupku a da se pritom ne objašnjava čime je Opći sud u pobijanoj presudi počinio pogreške koje se tiču prava ili iskrivio činjenice (kao što su elementi koji se odnose na nedostatnost, s obzirom na pravo na djelotvornu sudsku zaštitu, mogućnosti koju sportaši imaju u smislu podnošenja tužbi za naknadu štete nacionalnim sudovima ili podnošenja pritužbi Komisiji ili nacionalnim tijelima nadležnima za tržišno natjecanje).

176

Kao treće i posljednje, ISU tvrdi da je taj protužalbeni razlog u svakom slučaju neosnovan. Naime, Komisija u spornoj odluci i Opći sud u pobijanoj presudi pravilno su prihvatili da je obvezna i isključiva upotreba mehanizma arbitraže općenito prihvaćen mehanizam rješavanja sporova i da u ovom slučaju može biti opravdan s obzirom na potrebu da se zajamči ujednačena i učinkovita primjena pravila koja je uveo ISU na sve sportaše koji se bave klizanjem na ledu.

177

Žalitelju je dopušteno podnijeti žalbu u kojoj će istaknuti žalbene razloge koji proizlaze iz same osporavane presude i kojima je cilj osporiti njezinu pravnu osnovanost (presude od 29. studenoga 2007., Stadtwerke Schwäbisch Hall i dr./Komisija, C‑176/06 P, EU:C:2007:730, t. 17. i od 25. siječnja 2022., Komisija/European Food i dr., C‑638/19 P, EU:C:2022:50, t. 77.).

178

U ovom slučaju podnositelji protužalbe svojim prvim protužalbenim razlogom nastoje dovesti u pitanje pravnu osnovanost obrazloženja na temelju kojeg je Opći sud u točkama 154. i 156. do 164. pobijane presude smatrao da je Komisija počinila pogreške koje se tiču prava time što je utvrdio da pravila o arbitraži pojačavaju ograničavanje tržišnog natjecanja s obzirom na „cilj” do kojeg dovode pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti.

179

Osim toga, dijelovi obrazloženja pobijane presude na koje se odnosi taj prvi protužalbeni razlog dijelovi su obrazloženja na temelju kojih je Opći sud prihvatio šesti tužbeni razlog i dio sedmog tužbenog razloga koji su istaknuti u prvostupanjskom postupku. Stoga se tim obrazloženjem, kao što to proizlazi iz točaka 171. do 174. i 180. te presude, podupire izreka potonje presude u dijelu u kojem je njome djelomično poništen članak 2. sporne odluke, u dijelu u kojem se taj članak odnosi na pravila o arbitraži. Stoga, suprotno onomu što tvrdi ISU, navedeni protužalbeni razlog nije bespredmetan.

180

S obzirom na to, nadležnost Suda u okviru žalbe ipak je ograničena na ocjenu pravnih utvrđenja u vezi s razlozima navedenima pred Općim sudom, tako da taj sud ne može u tom okviru odlučivati o tužbenim razlozima i argumentima koji nisu podneseni u prvostupanjskom postupku (vidjeti u tom smislu presude od 30. ožujka 2000., VBA/VGB i dr., C‑266/97 P, EU:C:2000:171, t. 79. i od 25. siječnja 2022., Komisija/European Food i dr., C‑638/19 P, EU:C:2022:50, t. 80.).

181

Međutim, ISU u ovom slučaju pravilno tvrdi da argumenti koje podnositelji protužalbe posvećuju pravnim posljedicama koje mogu proizaći iz eventualnog nepostojanja neovisnosti CAS‑a nisu dio argumenata koji su podneseni Općem sudu ni, uostalom, argumenata o kojima je Komisija odlučivala u spornoj odluci.

182

Stoga te argumente treba odbaciti kao nedopuštene.

183

Suprotno tomu, dopušteni su ostali argumenti čiju dopuštenost ISU osporava, od kojih se svi odnose na uvodne izjave sporne odluke oko kojih se stranke nisu slagale u prvostupanjskom postupku i u pogledu kojih podnositelji protužalbe i Komisija prigovaraju Općem sudu da ih uopće nije ili da ih nije pravilno uzeo u obzir kad je odlučivao o tužbenom razlogu tog udruženja koji se odnosi na pravila o arbitraži.

184

Na prvom mjestu, valja podsjetiti na to da je Komisija u uvodnim izjavama 268. do 286. sporne odluke i, konkretnije, u njezinim uvodnim izjavama 269. do 271., 277. i 281. do 283., procijenila da treba smatrati da se pravilima o arbitraži, iako se njima samima ne povređuje članak 101. stavak 1. UFEU‑a, s obzirom na njihov sadržaj, uvjete provedbe i doseg, u njihovu pravnom i gospodarskom kontekstu pojačava povreda čije je postojanje ta institucija prethodno utvrdila. Konkretnije, Komisija je u tim uvodnim izjavama u biti utvrdila da pravila o arbitraži, time što otežavaju sudski nadzor, s obzirom na pravo tržišnog natjecanja Unije, u pogledu arbitražnih odluka kojima CAS odlučuje o valjanosti odluka koje je ISU donio na temelju diskrecijskih ovlasti koje su mu dodijeljene pravilima o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti, pojačavaju povredu prava Unije koja je svojstvena postojanju takvih ovlasti. Konkretno, Komisija je istaknula da je taj sudski nadzor povjeren sudu osnovanom u trećoj državi, odnosno izvan Unije i njezina pravnog poretka, i da se, prema sudskoj praksi tog suda, u pogledu takvih arbitražnih odluka ne može provoditi nadzor s obzirom na Unijina pravila tržišnog natjecanja. Ta institucija time u konačnici ne kritizira postojanje, organizaciju ili funkcioniranje arbitražnog tijela kakvo je CAS, nego izuzeće od sudske nadležnosti koje ISU uživa, prema njezinu mišljenju, s obzirom na pravo tržišnog natjecanja Unije prilikom izvršavanja svojih ovlasti odlučivanja i sankcioniranja, na štetu osoba na koje bi mogli utjecati nepostojanje uređenja tih ovlasti i diskrecijska priroda koja iz toga proizlazi.

185

Na drugom mjestu, u biti su četiri razloga na temelju kojih je Opći sud smatrao da to Komisijino rasuđivanje sadržava pogreške koje se tiču prava. Kao prvo, taj je sud istaknuo da Komisija nije dovela u pitanje samu mogućnost upotrebe arbitraže za rješavanje određenih sporova niti je smatrala da se samim ugovaranjem arbitražne klauzule ograničava tržišno natjecanje (točka 154. pobijane presude). Kao drugo, naveo je da Komisija nije utvrdila ni da se pravilima o arbitraži povređuje pravo na pošteno suđenje kao takvo (točka 155. te presude). Kao treće, smatrao je da se pravila o arbitraži, time što se njima CAS‑u dodjeljuje obvezna i isključiva nadležnost za nadzor odluka koje je ISU donio na temelju svojih ovlasti prethodnog odobrenja i sankcioniranja, mogu opravdati legitimnim interesima povezanima sa specifičnom prirodom sporta, kojima se jedinstvenom i specijaliziranom sudu omogućuje da brzo, ekonomično i ujednačeno donosi odluke o mnoštvu sporova, s često međunarodnim obilježjem, do kojih može dovesti obavljanje profesionalne sportske djelatnosti na visokoj razini (točka 156. navedene presude). Kao četvrto, Opći sud naglasio je da sportaši te subjekti i poduzetnici koji planiraju organizirati međunarodna natjecanja u brzom klizanju koja konkuriraju onima koja organizira ISU i dalje mogu ne samo podnositi tužbe za naknadu štete nacionalnim sudovima, nego i pritužbe Komisiji i nacionalnim tijelima nadležnima za tržišno natjecanje zbog povrede pravila tržišnog natjecanja (točke 157. do 161. iste presude).

186

Valja napomenuti da se na prvim dvama od tih razloga, koji se ne osporavaju pred Sudom, ne može temeljiti utvrđenje djelomičnog poništenja sporne odluke do kojeg je Opći sud došao s obzirom na to da se ne odnose na ocjene zbog kojih je Komisija dovela u pitanje pravila o arbitraži te se njima stoga ne može dovesti u pitanje osnovanost tih ocjena.

187

Suprotno tomu, podnositelji protužalbe i Komisija pravilno tvrde da su treći i četvrti navedeni razlog pravno pogrešni.

188

Naime, kao prvo, u općoj i neselektivnoj ocjeni u skladu s kojom se pravila o arbitraži mogu opravdati legitimnim interesima povezanima sa specifičnom prirodom sporta, uzimajući u obzir na da se njima CAS‑u dodjeljuje obvezna i isključiva nadležnost za nadzor odluka koje ISU može donijeti na temelju svojih ovlasti prethodnog odobrenja i sankcioniranja, ne uzimaju se u obzir, kao što to u biti tvrde podnositelji protužalbe i Komisija, zahtjevi koje treba poštovati kako bi se moglo smatrati da se mehanizmom arbitraže kao što je onaj o kojem je riječ u ovom slučaju, s jedne strane, osigurava djelotvorno poštovanje odredbi javnog poretka koje sadržava pravo Unije i da je on, s druge strane, usklađen s načelima koja uređuju pravosudni ustroj Unije.

189

U tom pogledu valja podsjetiti na to da se, kao što to nije sporno među strankama i kao što je to Opći sud naveo u točkama 156., 159. i 160. pobijane presude, pravila o arbitraži koja propisuje ISU odnose, među ostalim, na dvije vrste sporova koji mogu nastati u okviru gospodarskih djelatnosti od kojih se jedna sastoji od organizacije i komercijalizacije međunarodnih natjecanja u brzom klizanju, a druga od sudjelovanja u takvim natjecanjima u svojstvu profesionalnog sportaša. Ta se pravila stoga primjenjuju na sporove koji se odnose na bavljenje sportom kao gospodarskom djelatnosti te su na temelju toga obuhvaćena pravom tržišnog natjecanja Unije. Stoga se navedenim pravilima treba poštovati to pravo, zbog razloga navedenih u točkama 91. do 96. ove presude, kad se provode na području na kojem se primjenjuju UEU i UFEU, neovisno o mjestu poslovnog nastana subjekata koji su ih donijeli (presude od 25. studenoga 1971., Béguelin Import, 22/71, EU:C:1971:113, t. 11.; od 27. rujna 1988., Ahlström Osakeyhtiö i dr./Komisija, 89/85, 104/85, 114/85, 116/85, 117/85 i 125/85 do 129/85, EU:C:1988:447, t. 16. i od 6. rujna 2017., Intel/Komisija, C‑413/14 P, EU:C:2017:632, t. 43. do 45.).

190

Stoga je u ovom slučaju riječ samo o provedbi takvih pravila u kontekstu takvih sporova na području Unije, a ne o provedbi tih pravila na području različitom od područja Unije, njihovoj provedbi u okviru drugih vrsta sporova, kao što su sporovi koji se odnose isključivo na sport kao takav i koji stoga nisu obuhvaćeni pravom Unije ili, štoviše, provedbi pravila o arbitraži u drugim područjima.

191

Osim toga, kao što to proizlazi iz točaka 181. i 184. ove presude, u ovom slučaju nije riječ o dijelu navedenih pravila kojim se nadzor u prvostupanjskom postupku u pogledu odluka koje donosi ISU povjerava arbitražnom tijelu kao što je CAS, nego samo o dijelu kojim se njima nadzor arbitražnih odluka koje donosi CAS i nadzor u zadnjem stupnju odluka ISU‑a povjerava Tribunalu fédéral (Savezni sud), odnosno sudu treće države.

192

U tom je pogledu Sud u više navrata presudio da su članci 101. i 102. UFEU‑a odredbe koje imaju izravni učinak koje stvaraju prava za pojedince koja nacionalni sudovi moraju štititi (presude od 30. siječnja 1974., BRT i Société belge des auteurs, compositeurs et éditeurs, 127/73, EU:C:1974:6, t. 16. i od 14. ožujka 2019., Skanska Industrial Solutions i dr., C‑724/17, EU:C:2019:204, t. 24.) i koja su obuhvaćena javnim poretkom Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 1. lipnja 1999., Eco Swiss, C‑126/97, EU:C:1999:269, t. 36. i 39.).

193

Upravo zbog toga je Sud, iako je istaknuo da pojedinac može sklopiti sporazum kojim se jasno i precizno određuje da se svi sporovi povezani s njime ili jedan njihov dio mogu pokrenuti pred arbitražnim tijelom, a ne nacionalnim sudom koji bi o tim sporovima bio nadležan odlučivati na temelju primjenjivih pravila nacionalnog prava, i da se zahtjevima koji se odnose na učinkovitost arbitražnog postupka može opravdati ograničenost sudskog nadzora arbitražnih odluka (vidjeti u tom smislu presude od 1. lipnja 1999., Eco Swiss, C‑126/97, EU:C:1999:269, t. 35. i od 26. listopada 2006., Mostaza Claro, C‑168/05, EU:C:2006:675, t. 34.), ipak je podsjetio na to da se takav sudski nadzor u svakom slučaju mora moći odnositi na pitanje poštuju li se tim arbitražnim odlukama temeljne odredbe koje proizlaze iz javnog poretka Unije, među kojima su i članci 101. i 102. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 1. lipnja 1999., Eco Swiss, C‑126/97, EU:C:1999:269, t. 37.). Isti se zahtjev nalaže tim više kad treba smatrati da takav mehanizam arbitraže u praksi jedan privatnopravni subjekt, kao što je međunarodno sportsko udruženje, nalaže drugom privatnopravnom subjektu, kao što je sportaš.

194

Naime, ako ne postoji takav sudski nadzor, upotrebom mehanizma arbitraže može se nanijeti šteta zaštiti prava koja osobe izvode iz izravnog učinka prava Unije, kao i djelotvornom poštovanju članaka 101. i 102. UFEU‑a, kako ih treba osigurati nacionalnim pravilima koja se odnose na pravna sredstva i koji bi bili osigurani takvim nacionalnim pravilima u slučaju da takav mehanizam ne postoji.

195

Poštovanje tog zahtjeva djelotvornog sudskog nadzora osobito vrijedi za pravila o arbitraži kao što su ona koja propisuje ISU.

196

Naime, Sud je već istaknuo da, iako imaju pravnu autonomiju koja im omogućuje da donose pravila koja se odnose, među ostalim, na organizaciju natjecanja, njihovo nesmetano odvijanje i sudjelovanje sportaša u tim natjecanjima (vidjeti u tom smislu presude od 11. travnja 2000., Deliège, C‑51/96 i C‑191/97, EU:C:2000:199, t. 67. i 68. i od 13. lipnja 2019., TopFit i Biffi, C‑22/18, EU:C:2019:497, t. 60.), sportska udruženja time ne mogu ograničiti ostvarivanje prava i sloboda koja se pravom Unije dodjeljuju pojedincima (vidjeti u tom smislu presude od 15. prosinca 1995., Bosman, C‑415/93, EU:C:1995:463, t. 81. i 83. i od 13. lipnja 2019., TopFit i Biffi, C‑22/18, EU:C:2019:497, t. 52.), među kojima su prava koja proizlaze iz članaka 101. i 102. UFEU‑a.

197

Zbog toga u pogledu pravila kao što su pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti treba provoditi djelotvoran sudski nadzor, kao što to proizlazi iz točaka 127. i 134. ove presude.

198

Taj zahtjev djelotvornog sudskog nadzora podrazumijeva da, ako se na takva pravila primjenjuju odredbe kojima se arbitražnom tijelu dodjeljuje obvezna i isključiva nadležnost, sud koji je nadležan provoditi nadzor arbitražnih odluka koje donosi to tijelo može provjeriti da se tim arbitražnim odlukama poštuju članci 101. i 102. UFEU‑a. On usto podrazumijeva da taj sud ispunjava sve zahtjeve iz članka 267. UFEU‑a, tako da može ili, po potrebi, mora pokrenuti postupak pred Sudom ako smatra da je potrebno da taj sud odluči o pitanju prava Unije koje se pojavilo u predmetu koji se pred njim vodi (vidjeti u tom smislu presude od 23. ožujka 1982., Nordsee, 102/81, EU:C:1982:107, t. 14. i 15. i od 1. lipnja 1999., Eco Swiss, C‑126/97, EU:C:1999:269, t. 40.).

199

Stoga je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava time što je neselektivno i apstraktno samo smatrao da se pravila o arbitraži „mogu opravdati legitimnim interesima povezanima sa specifičnom prirodom sporta” jer se njima nadzor sporova povezanih s provedbom pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti povjerava „specijaliziranom sudu” a da pritom nije provjerio jesu li ta pravila o arbitraži u skladu sa svim zahtjevima navedenima u prethodnim točkama i da stoga omogućuju djelotvoran nadzor poštovanja Unijinih pravila tržišnog natjecanja, iako se Komisija u uvodnim izjavama 270. do 277., 282. i 283. sporne odluke pravilno oslonila na te zahtjeve kako bi zaključila da navedena pravila pojačavaju povredu utvrđenu u članku 1. te odluke.

200

Kao drugo, taj je sud počinio pogreške koje se tiču prava i time što je u točkama 157. do 161. pobijane presude presudio da je puna učinkovitost prava tržišnog natjecanja Unije osigurana s obzirom na to da, s jedne strane, postoje pravna sredstva koja osobama na koje se odnosi odluka o odbijanju odobrenja natjecanja ili odluka o neprihvatljivosti omogućuju da nadležnim nacionalnim sudovima podnesu zahtjev za naknadu štete koja im je tom odlukom prouzročena i s obzirom na to da se, s druge strane, Komisiji ili nacionalnom tijelu nadležnom za tržišno natjecanje može podnijeti pritužba.

201

Naime, koliko god ona bila bitna (vidjeti u tom pogledu presude od 20. rujna 2001., Courage i Crehan, C‑453/99, EU:C:2001:465, t. 26. i 27. i od 14. ožujka 2019., Skanska Industrial Solutions i dr., C‑724/17, EU:C:2019:204, t. 25., 43. i 44.), okolnost da osoba može podnijeti zahtjev za naknadu štete koja mu je prouzročena postupanjem kojim se može sprečavati, ograničavati ili narušavati tržišno natjecanje ne može nadoknaditi nepostojanje pravnog sredstva koje bi toj osobi omogućilo da pokrene postupak pred nadležnim nacionalnim tijelom kako bi, po potrebi nakon određivanja privremenih mjera, ishodila prekid tog postupanja ili, ako to postupanje čini akt, nadzor i poništenje tog akta, po potrebi nakon prethodnog arbitražnog postupka koji se vodio u skladu sa sporazumom kojim se predviđa njegova provedba. To tim više vrijedi u slučaju osoba koje se profesionalno bave sportom, čija karijera može biti relativno kratka, osobito ako se njime bave na visokoj razini.

202

Usto, tom se okolnošću ne može opravdati to da je to pravo, iako je formalno očuvano, u praksi lišeno bitnog dijela svojeg dosega, kao što bi to bio slučaj kad bi se sudski nadzor koji se može provoditi u pogledu postupanja ili aktom o kojem je riječ pokazao previše ograničenim u pogledu prava ili činjenica, osobito zbog toga što se ne može odnositi na odredbe javnog poretka iz prava Unije.

203

Štoviše, na mogućnost podnošenja pritužbe Komisiji ili nacionalnom tijelu nadležnom za tržišno natjecanje nije se moguće pozvati kako bi se opravdalo nepostojanje pravnog sredstva kao što je ono iz točke 201. ove presude. Nadalje, valja podsjetiti, kad je riječ o Komisiji, na to da se, kao što to ta institucija i podnositelji protužalbe pravilno ističu, člankom 7. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101. i 102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak SL 2016., L 173, str. 108.) podnositelju zahtjeva koji joj je podnesen na temelju tog članka ne dodjeljuje pravo da traži konačnu odluku o postojanju ili nepostojanju povrede koju navodi (vidjeti u tom smislu presudu od 19. rujna 2013., EFIM/Komisija, C‑56/12 P, EU:C:2013:575, t. 57. i navedenu sudsku praksu).

204

Stoga je prvi protužalbeni razlog u cijelosti osnovan. Prema tome pobijanu presudu treba ukinuti u dijelu u kojem je njome djelomično poništen članak 2. sporne odluke, u dijelu u kojem se taj članak odnosi na pravila o arbitraži.

205

M. J. H. Tuitert i N. Kerstholt te EU Athletes, koje podupire Komisija, u drugom protužalbenom razlogu tvrde da je Opći sud za potrebe utvrđivanja ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj u ovom slučaju pogrešno odbio uzeti u obzir okolnost da se pravilima o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti nastoji, među ostalim, osigurati zaštita ISU‑ovih gospodarskih interesa.

206

U tom pogledu smatraju, kao prvo, da je Opći sud počinio očitu pogrešku u ocjeni činjenica u točki 107. pobijane presude time što je odbio priznati da taj cilj proizlazi iz tih pravila u njihovoj verziji koja je donesena 2014. i u njihovoj verziji koja je donesena 2016.

207

Kao drugo, smatraju da je Opći sud počinio pogrešku u pravnoj kvalifikaciji činjenica u točkama 107. i 109. pobijane presude time što je presudio da takav cilj sam po sebi nije protutržišni. Naime, iako je općenito prihvatljivo da poduzetnik ili udruženje poduzetnika koji obavljaju gospodarsku djelatnost promiču vlastite gospodarske interese, taj sud nije izveo zaključke iz vlastitih utvrđenja i ocjena koje se odnose na relevantan pravni i gospodarski kontekst, osobito onih u točkama 70. i 114. pobijane presude, iz kojih proizlazi da je ISU istodobno obavljao monopolističku gospodarsku djelatnost na tržištu organizacije i komercijalizacije međunarodnih natjecanja u brzom klizanju i imao ovlast uređenja, odlučivanja, kontrole i sankcioniranja zbog koje je bio u sukobu interesa koji je zahtijevao uspostavljanje odgovarajućih obveza, ograničenja i kontrole. Opći sud trebao je uzeti u obzir tu situaciju i presuditi da je, s obzirom na nju, cilj o kojem je riječ u ovom slučaju relevantan element za utvrđivanje postojanja ograničavanja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, kao što je to učinila Komisija.

208

ISU osporava sve te argumente.

209

Najprije valja utvrditi da je, iako je u točkama 107. i 109. pobijane presude smatrao da su neke od Komisijinih ocjena pogrešne, Opći sud u konačnici u točki 111. te presude ipak utvrdio da te pogreške nipošto ne utječu na pravno osnovan zaključak te institucije prema kojem pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti imaju cilj ograničavanja tržišnog natjecanja. Opći sud zbog toga je odbio ISU‑ovu tužbu u dijelu u kojem se odnosila na taj aspekt sporne odluke.

210

Stoga se ovaj protužalbeni razlog odnosi na dijelove obrazloženja pobijane presude koji nisu samo podredni, nego su usto i dio rasuđivanja na temelju kojeg je Opći sud odbio dio ISU‑ova zahtjeva, odnosno na temelju kojih je u tom dijelu prihvatio zahtjeve Komisije te zahtjeve M. J. H. Tuiterta i N. Kerstholta te društva EU Athletes. Potonje stranke tim protužalbenim razlogom stoga samo traže izmjenu obrazloženja koje im ne može donijeti nikakvu korist. Međutim, zahtjev te vrste nije dopušten (presude od 11. srpnja 2013., Ziegler/Komisija, C‑439/11 P, EU:C:2013:513, t. 42. i od 9. studenoga 2017., TV2/Danmark/Komisija, C‑649/15 P, EU:C:2017:835, t. 61.).

211

Stoga navedeni protužalbeni razlog treba odbaciti kao nedopušten.

212

Prema tome, protužalbu treba prihvatiti u dijelu koji je naveden u točki 204. ove presude.

213

Slijedom toga, pobijanu presudu treba ukinuti u dijelu u kojem je njome djelomično poništena sporna odluka.

214

Člankom 61. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije predviđa se da, ako je žalba osnovana, Sud ukida odluku Općeg suda te može sam konačno odlučiti o sporu, ako stanje postupka to dopušta, ili može vratiti predmet na ponovno odlučivanje Općem sudu.

215

U ovom slučaju, s obzirom na to da je Sud odbio žalbu koju je ISU podnio protiv pobijane presude u dijelu u kojem je njome odbijen njegov zahtjev za poništenje dijela sporne odluke koji se odnosi na pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti, tužba u predmetu T‑93/18 postoji samo u dijelu u kojem se odnosi na dio te odluke koji se odnosi na pravila o arbitraži.

216

Budući da su šesti i sedmi tužbeni razlog u prvostupanjskom postupku, koji su se temeljili na povredi članka 101. UFEU‑a kad se taj članak primjenjuje na pravila o arbitraži, bili predmet kontradiktorne rasprave pred Općim sudom i da njihovo ispitivanje ne zahtijeva donošenje nikakve dodatne mjere upravljanja postupkom ili razmatranja spisa, o tužbi se može odlučiti u pogledu tih tužbenih razloga, tako da o njima treba konačno odlučiti (vidjeti po analogiji presude od 8. rujna 2020., Komisija i Vijeće/Carreras Sequeros i dr., C‑119/19 P i C‑126/19 P, EU:C:2020:676, t. 130. i od 2. prosinca 2021., Komisija i GMB Glasmanufaktur Brandenburg/Xinyi PV Products (Anhui) Holdings, C‑884/19 P i C‑888/19 P, EU:C:2021:973, t. 104.).

217

ISU šestim tužbenim razlogom u prvostupanjskom postupku u biti tvrdi da je Komisija pogrešno utvrdila da pravila o arbitraži pojačavaju protutržišnu prirodu pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti s obzirom na cilj.

218

Naime, obvezna upotreba konvencionalnog mehanizma arbitraže općenito je prihvaćena metoda rješavanja sporova. Usto, CAS u ovom slučaju ima temeljnu ulogu u ujednačenoj primjeni sportskih pravila. Nadalje, dodjela nadležnosti tom tijelu, do koje je došlo u upravnom postupku na temelju kojeg je Komisija donijela spornu odluku, predstavlja napredak u odnosu na ISU‑ov interni žalbeni mehanizam koji je postojao do tada. Naposljetku, zainteresirane strane mogu priznavanje i izvršenje arbitražnih odluka koje donese navedeno tijelo osporavati pred nadležnim nacionalnim sudovima, koji su ovlašteni Sudu uputiti zahtjeve za prethodnu odluku koji se odnose na tumačenje Unijinih pravila tržišnog natjecanja.

219

Općenitije, Komisijine ocjene u tom pogledu nisu relevantne jer ta institucija sama priznaje da pravila o arbitraži kao takva ne predstavljaju povredu.

220

ISU sedmim tužbenim razlogom u prvostupanjskom postupku u biti tvrdi da Komisija nije imala ovlast naložiti mu korektivne mjere koje su se odnosile na pravila o arbitraži jer ta pravila i pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti nisu povezana.

221

Kao što to proizlazi iz točaka 199. i 204. ove presude, Komisija se u uvodnim izjavama 270. do 277., 282. i 283. sporne odluke pravilno oslonila na zahtjeve navedene u točkama 188. do 198. te presude kako bi donijela zaključak prema kojem pravila o arbitraži, s obzirom na njihov sadržaj, uvjete provedbe i doseg, u njihovu pravnom i gospodarskom kontekstu pojačava protutržišnu prirodu, s obzirom na cilj, ovlasti na koje se ne primjenjuju obveze, ograničenja ni primjeren sudski nadzor, a koje to udruženje ima na temelju pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti.

222

Na temelju nijednog argumenta koji ističe ISU ne može se smatrati da takav zaključak sadržava bilo kakvu pogrešku, a pogotovo ne očitu pogrešku.

223

Naime, u tom pogledu, s jedne strane, iz uvodnih izjava sporne odluke navedenih u točki 216. ove presude proizlazi da se pravilima o arbitraži sporove koji se odnose na provedbu pravila o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti obvezno i isključivo povjerava CAS‑u, arbitražnom tijelu u pogledu čijih arbitražnih odluka nadzor provodi Tribunal fédéral (Savezni sud). Komisija navodi, među ostalim, da nadzor koji taj sud može provoditi u pogledu tih arbitražnih odluka isključuje pitanje jesu li one usklađene s odredbama javnog poretka kakve su članci 101. i 102. UFEU‑a. Usto navodi da Tribunal fédéral (Savezni sud) nije sud države članice, nego sud izvan pravosudnog sustava Unije koji nije ovlašten uputiti prethodno pitanje Sudu u tom pogledu. Naposljetku, pojašnjava da, prema sudskoj praksi Tribunala fédéral (Savezni sud), sportaši u praksi nemaju drugog izbora nego prihvatiti da se sporovi između njih i ISU‑a vode pred TAS‑om, osim ako će se odreći sudjelovanja u svim natjecanjima koja organiziraju ISU ili nacionalni klizački savezi koji su njegovi članovi, odnosno, u konačnici, obavljanja svoje profesije.

224

S druge strane, pravila o arbitraži isključuju mogućnost da podnositelji zahtjeva kao što su sportaši na koje se odnosi odluka o neprihvatljivosti ili subjekti ili poduzetnici na koje se odnosi odluka o odbijanju prethodnog odobrenja projekta međunarodnog natjecanja u brzom klizanju zatraže određivanje privremenih mjera pred nadležnim arbitražnim tijelom i nacionalnim sudovima koji bi eventualno mogli odlučivati o izvršenju arbitražnih odluka koje je donijelo to tijelo. Usto, Komisija pojašnjava da to izvršenje općenito mogu osigurati ISU i nacionalni klizački savezi koji su njegovi članovi a da pritom u tu svrhu nije potrebna intervencija nacionalnog suda.

225

Međutim, ISU ne ističe nijedan precizan i potkrijepljen argument na temelju kojeg se može smatrati da se ta različita razmatranja temelje na pogrešnoj činjeničnoj osnovi ili da sadržavaju jednu ili više očitih pogrešaka u ocjeni. Naprotiv, valja utvrditi da su točna neka od tih razmatranja, kao što su ona koja se odnose na nemogućnost da u pogledu arbitražnih odluka CAS‑a nadzor provodi sud koji može osigurati poštovanje odredbi javnog poretka iz prava Unije, po potrebi primjenom postupka predviđenog u članku 267. UFEU‑a, dok druga razmatranja, kao što su ona prema kojima ISU sportašima u praksi jednostrano nalaže mehanizam arbitraže o kojem je riječ u ovom slučaju, odražavaju razmatranja Europskog suda za ljudska prava u tom pogledu (ESLJP, 2. listopada 2018., Mutu i Pechstein protiv Švicarske, CE:ECHR:2018:1002JUD004057510, t. 109. do 115.).

226

Stoga šesti tužbeni razlog nije osnovan.

227

Kad je riječ o sedmom tužbenom razlogu, valja podsjetiti na to da je Komisija, kada utvrdi da postoji povreda članka 101. ili članka 102. UFEU‑a, ovlaštena odlukom zahtijevati od poduzetnika ili udruženja poduzetnika da okončaju tu povredu (vidjeti u tom smislu presudu od2. ožujka 1983., GVL/Komisija, 7/82, EU:C:1983:52, t. 23.) te im u tu svrhu odrediti korektivne mjere koje su proporcionalne navedenoj povredi i koje su neophodne kako bi se povreda uspješno prekinula (presudu od 29. lipnja 2010., Komisija/Alrosa, C‑441/07 P, EU:C:2010:377, t. 39.).

228

Komisija je u ovom slučaju pravilno utvrdila da pravila o arbitraži pojačavaju povredu utvrđenu u članku 1. sporne odluke time što otežavaju sudski nadzor, s obzirom na pravo tržišnog natjecanja Unije, u pogledu arbitražnih odluka CAS‑a donesenih slijedom odluka koje je ISU donio na temelju diskrecijskih ovlasti koje su mu dodijeljene pravilima o prethodnom odobrenju i prihvatljivosti.

229

Usto, ISU, koji se samo pogrešno poziva na nepostojanje veze između tih različitih pravila, ne osporava učinkovito Komisijine ocjene koje se odnose na potrebu za korektivnim mjerama koje ta institucija nalaže u pogledu pravila o arbitraži.

230

U tim se okolnostima sedmi tužbeni razlog više ne čini osnovanim.

231

Stoga tužbu treba odbiti u dijelu u kojem već nije odbijena pobijanom presudom.

232

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana ili kad je osnovana i Sud sâm konačno odluči o sporu, Sud odlučuje o troškovima.

233

U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

234

U skladu s člankom 138. stavkom 2. istog poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, ako više stranaka ne uspije u postupku, Sud odlučuje o podjeli troškova.

235

U ovom slučaju ISU nije uspio u predmetu C‑124/21 P ni u dijelu predmeta T‑93/18, koji je ispitivao Sud.

236

Osim toga, M. J. H. Tuitert i N. Kerstholt te EU Athletes, iako nisu uspjeli u svojem drugom protužalbenom razlogu, uspjeli su u svojem zahtjevu u sudskom postupku.

237

U tim okolnostima ISU‑u valja naložiti snošenje troškova u predmetu C‑124/21 P i u dijelu predmeta T‑93/18, koji je ispitivao Sud, u skladu sa zahtjevima Komisije, M. J. H. Tuiterta i N. Kerstholta te društva EU Athletes.

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) proglašava i presuđuje: