Načelo „onečišćivač plaća” i odgovornost za okoliš

KLJUČNE TOČKE

Direktivom se šteta u okolišu definira kao:

• šteta koja značajno nepovoljno utječe na (ekološko, kemijsko ili količinsko) stanje vodenih resursa, kako su definirani u Direktivi 2000/60/EZ, Okvirnoj direktivi EU-a o vodama i Direktivi 2008/56/EZ, Direktivi o strategiji za morski okoliš;
• šteta zemljištu koja uzrokuje značajan rizik zdravlju ljudi;
• šteta zaštićenim vrstama i prirodnim staništima koja negativno utječe na očuvanje kako je definirano u Direktivi 2009/147/EZ, o očuvanju divljih ptica, i Direktivi 92/43/EEZ, Direktivi o prirodnim staništima.

Definicija uključuje ispuštanje onečišćujućih tvari u zrak (jer to utječe na stanje zemljišta ili voda), kopnene površinske i podzemne vode i bilo koje namjerno uvođenje genetski modificiranih organizama u okoliš, kako je definirano Direktivom 2001/18/EZ.

Područje primjene

Postoje dva scenarija u kojima se pojavljuje odgovornost:

1. Šteta u okolišu uzrokovana bilo kojim djelovanjem navedenim u Prilogu III. Direktivi, kao što su:
   • energetske industrije
   • proizvodnja i obrada metala
   • mineralne industrije
   • kemijske industrije
   • gospodarenje otpadom
   • proizvodnja celuloze, papira i kartona u velikim količinama, bojanje i štavljenje tekstila
   • velika proizvodnja mesa, mliječnih proizvoda i hrane.
2. Šteta u okolišu zaštićenim vrstama i prirodnim staništima (ili njezina neposredna prijetnja) uslijed profesionalne djelatnosti osim onih navedenih u Prilogu III., i ako je tvrtka kriva ili nemarna.

Iznimke

Iznimke uključuju oružani sukob, prirodnu katastrofu, odgovornost za vrste štete u okolišu obuhvaćene međunarodnim konvencijama (npr. onečišćenje mora) i nuklearne opasnosti, a koje su obuhvaćene Ugovorom o Euratomu.

Mjere sprečavanja i otklanjanja

• Ako postoji neposredna opasnost od pojave štete, tvrtka mora bez odgode poduzeti potrebne mjere sprečavanja.
• Ako je do štete u okolišu već došlo, tvrtka mora odmah obavijestiti nadležna tijela i poduzeti korake za upravljanje situacijom da bi se spriječila dodatna šteta u okolišu i prijetnje zdravlju ljudi te poduzeti odgovarajuće mjere otklanjanja.

Tvrtka mora platiti za mjere sprečavanja i otklanjanja, osim u određenim situacijama, npr. ako je štetu prouzročila treća strana iako su poduzete primjerene mjere sigurnosti, ili je šteta nastala iz pridržavanja službene upute.

Provedba

• U izvješću o provedbi iz 2016. razmotreno je iskustvo s provedbom Direktive između 2007. i 2013., uključujući procjenu provedenu u sklopu programa REFIT, programa Europske komisije za primjerenost i učinkovitost propisa.
• Izvješćem je potvrđeno da je Direktiva, iako još nije dosegla svoj puni potencijal, bila učinkovita u otklanjanju štete u okolišu i poticanju sprečavanja.

Uredba (EU) 2019/1010 kojom se donose izmjene

Direktiva je izmijenjena 2019. Uredbom (EU) 2019/1010 kojom se usklađuju i pojednostavljuju obveze izvješćivanja u području zakonodavstva povezanoga s okolišem. Nova uvedena pravila, koja se primjenjuju od 26. lipnja 2019., jesu sljedeća:

• Zemlje EU-a izvješćuju Komisiju o iskustvu stečenom tijekom provedbe ove direktive. Informacije koje trebaju pružiti navedene su u Prilogu VI. direktivi i moraju se prikupiti do 30. travnja 2022. i svakih pet godina nakon toga.
• Do 30. travnja 2023., i svakih pet godina nakon toga, Komisija će objavljivati procjenu ove direktive, koju je izvela na temelju informacija koje su pružile zemlje EU-a.
• Do 31. prosinca 2020. Komisija mora razviti smjernice koje pružaju zajedničko razumijevanje pojma „šteta u okolišu” kako je definiran u ovoj direktivi.