EUROPSKA KOMISIJA

Bruxelles, 14.4.2016.

COM(2016) 204 final

EMPTY

IZVJEŠĆE KOMISIJE VIJEĆU I EUROPSKOM PARLAMENTU

Izvješće Komisije Vijeću i Europskom parlamentu na temelju članka 18. stavka 2. Direktive 2004/35/EZ o odgovornosti za okoliš u pogledu sprečavanja i otklanjanja štete u okolišu

{SWD(2016) 121 final}
{SWD(2016) 122 final}

1.    Uvod

U ovom drugom izvješću o provedbi 1 Direktive 2004/35/EZ o odgovornosti za okoliš u pogledu sprečavanja i otklanjanja štete u okolišu (dalje u tekstu: „Direktiva o odgovornosti za okoliš” ili „Direktiva”) 2 predstavlja se stečeno iskustvo u provedbi te Direktive od 2007. do 2013. te se ono mora čitati u vezi s radnim dokumentom službi Komisije 3 . Izvješće se temelji na članku 18. stavku 2. Direktive. Sadrži zaključke i preporuke za poboljšanje provedbe na terenu na temelju evaluacije prikladnosti i učinkovitosti propisa (REFIT) provedene u protekle dvije godine. Evaluacijom su ocijenjeni funkcioniranje i svrsishodnost Direktive 4 , što je potkrijepljeno dvjema studijama iz 2012. i trima iz 2013. 5

Direktiva je usmjerena na slučajeve znatne štete u okolišu. Njome se provodi načelo „onečišćivač plaća”, koje je navedeno u članku 191. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, što znači da javnost ne bi trebala plaćati ako industrijsko postrojenje uzrokuje znatnu štetu u okolišu. Subjekti koji obavljaju profesionalne opasne djelatnosti navedene u Prilogu III. Direktivi (vidjeti odjeljak 2. u nastavku) strogo su odgovorni za štetu koju su prouzročili, tj. nije potrebno dokazati krivnju (namjeru ili nemar). Subjekti koji obavljaju profesionalne djelatnosti koje nisu opasne odgovorni su na temelju krivnje.

Glavni su ciljevi Direktive spriječiti štetu u okolišu ako postoji prijeteća opasnost i otkloniti je ako se već dogodila. U skladu s načelom „onečišćivač plaća”, odgovorni subjekt mora poduzeti potrebne mjere sprečavanja ili otklanjanja štete i snositi sve troškove tih mjera. Nakon što se okoliš vrati u stanje u kakvom je bio prije nego je nastala šteta, smatra se da je šteta otklonjena. Direktivom je obuhvaćena šteta koja se odnosi na bioraznolikost (zaštićene vrste i prirodna staništa), vodu i tlo. Tradicionalna šteta (oštećenje imovine, gubitak života, tjelesne ozljede ili gospodarski gubitak) nije obuhvaćena Direktivom.

2.    Prenošenje i provedba

Nekoliko država članica nije poštovalo rok za prenošenje Direktive u nacionalno zakonodavstvo (30. travnja 2007.) te je ona u potpunosti prenesena u svih 27 država članica 6 tek sredinom 2010. U prvom izvješću Komisije detaljno su opisana ta kašnjenja i drugi nedostaci. Osim toga, Komisija je detaljno analizirala složenu situaciju koja je nastala uvođenjem prilično fleksibilnog okvirnog instrumenta EU-a za odgovornost za okoliš, uz postojeće nacionalno zakonodavstvo u većini država članica. Ukratko, to je rezultiralo donekle boljom usklađenošću s pravnog stajališta u odnosu na situaciju prije prenošenja Direktive (npr. neke države članice nisu imale sustav odgovornosti za okoliš). Međutim, s pravnog i praktičnog stajališta, trenutačna situacija i dalje je raznolika te su potrebne daljnje mjere da bi se uspostavili ravnopravni uvjeti u cijeloj Europi 7 .

Komisija je poduzela mjere u pogledu kašnjenja u prenošenju Direktive i nesukladnosti (sedam država članica još treba razriješiti neke probleme nesukladnosti). Tim je mjerama blago poboljšana usklađenost postojećih pravnih sustava država članica. Međutim, zbog okvirne naravi Direktive, kojom se državama članicama daje znatan stupanj fleksibilnosti, raznolikost i dalje postoji.

U pogledu provedbe države članice izvijestile su od travnja 2007. do travnja 2013. o približno 1 245 potvrđenih slučajeva štete u okolišu na koje je primijenjena Direktiva. Međutim, broj slučajeva uvelike se razlikuje među državama članicama. Na dvije države članice otpada više od 86 % svih prijavljenih slučajeva štete (Mađarska: 563 slučaja, Poljska: 506 slučajeva), a većinu preostalih slučajeva prijavilo je još šest država članica (Njemačka (60), Grčka (40), Italija (17) 8 , Latvija, Španjolska i Ujedinjena Kraljevina). Jedanaest država članica od 2007. nije prijavilo slučajeve štete u skladu s Direktivom, vjerojatno zato što takve slučajeve rješavaju isključivo u okviru svojih nacionalnih sustava.

Broj slučajeva u skladu s Direktivom na godišnjoj razini znatno varira među državama članicama: od 95 do manje od jednog. Velik broj slučajeva u određenoj državi članici ne znači nužno da ta država članica primjenjuje Direktivu strože nego je potrebno. Evaluacijom i radom na provjeravanju sukladnosti pokazuje se da se te razlike mogu objasniti različitim pravnim okvirima i tradicijama (posebno s obzirom na to je li postojeće zakonodavstvo stavljeno izvan snage), mogućim razlikama u stanju okoliša i različitim tumačenjima ključnih termina i koncepata, kako je objašnjeno u nastavku. Direktivom se često više koristi zbog:

upotrebe registra o slučajevima u skladu s Direktivom,

boljih mogućnosti koje se zainteresiranim stranama pružaju za podnošenje komentara i stupanje u kontakt s nadležnim tijelima,

sekundarne obveze nadležnih tijela za provođenje mjera sprečavanja i otklanjanja štete ako to ne učine subjekti te

veće razine svijesti o Direktivi u javnosti i među dionicima, posebno među gospodarskim subjektima.

S druge strane, područje primjene Direktive nije prepoznato kao jedan od glavnih uzroka razlika u provedbi (vidjeti odjeljak 4.)

Oko 50 % prijavljenih slučajeva štete u okolišu odnosi se na oštećenje tla. Onečišćenje vode javlja se u 30 % slučajeva, a ugrožavanje bioraznolikosti u njih 20 %.

Slika 1.: Kategorije štete u okolišu na temelju 1 450 slučajeva 9

Opasne profesionalne djelatnosti (povezane sa strogom odgovornošću) koje uzrokuju štetu u okolišu uglavnom su:

djelatnosti gospodarenja otpadom,

rad s opasnim tvarima, preparatima, proizvodima za zaštitu biljaka ili biocidnim proizvodima,

djelatnosti iz Direktive o industrijskim emisijama 10 i

prijevoz opasne ili onečišćujuće robe cestom, željeznicom, unutarnjim vodnim putovima, morem ili zrakom.

Ostale profesionalne djelatnosti (povezane s odgovornošću na temelju krivnje) također su uzrokovale štetu u okolišu, ali u skladu s Direktivom uzrokuju samo štetu koja se odnosi na bioraznolikost.

 Slika 2.: Prijavljeni slučajevi u skladu s Direktivom, po broju slučajeva i prema vrsti štetne djelatnosti

Relativno su malo zahtjeva za djelovanje podnijeli ljudi na koje je utjecala šteta u okolišu ili nevladine organizacije koje se bave okolišem 11 . Sudsko preispitivanje tražilo se u 60-ak slučajeva, od čega 44 u Poljskoj.

Prosječno vrijeme od početka do završetka mjera otklanjanja štete bilo je 12 mjeseci. Međutim, u nekim je slučajevima otklanjanje štete potrajalo dulje od šest godina.

3. Evaluacija i prikladnost propisa 12

3.1. Relevantnost

Ciljevi Direktive – sprečavanje i otklanjanje štete u okolišu – i dalje su relevantni te zadovoljavaju trenutačne potrebe jer opasnost od tih vrsta štete i nesreća uvijek postoji. Evaluacija je pokazala da je Direktiva u manjoj mjeri pridonijela podizanju razine zaštite okoliša u EU-u. Međutim, ona još nije ispunila svoj potencijal. Usto, budući da je Direktiva u nekim državama članicama relevantnija nego u drugima, njenu relevantnost treba ocijeniti u odnosu na raznolike postojeće nacionalne pravne okvire i tradicije.

3.2. Djelotvornost

Djelotvornost Direktive nije svugdje jednaka jer je u različitim državama članicama vrlo različito provedena. Djelomično je to zbog okvirne naravi Direktive, zbog koje postoje brojne iznimke i mogućnosti te velika fleksibilnost. Posebno su različita tumačenja i primjene „praga značaja” za štetu u okolišu utvrđeni kao glavni razlog nejednake primjene Direktive. Nadležna tijela, gospodarski subjekti i osiguravatelji često su tražili pojašnjenja i smjernice u tom pitanju. Djelotvornost Direktive najbolje je vidljiva prema tome koliko je štete u okolišu otklonjeno (oko 6 milijuna EUR bez pet najvećih gubitaka te 180 milijuna EUR ako se računa pet najvećih slučajeva). Budući da za sada o tome još ne postoje podaci, uglavnom nije poznato koliki je poticajni učinak Direktive, vidljiv u poboljšanju mjera predostrožnosti i većim financijskim jamstvima, te šteti spriječenoj zahvaljujući hitnim mjerama u slučaju prijeteće opasnosti.

U pogledu raspona štete u okolišu, evaluacijom se potvrdilo da je dovoljno obuhvatiti oštećenja najvažnijih prirodnih dobara. Čini se da je i područje primjene stroge odgovornosti za opasne djelatnosti (Prilog III.) ažurirano, uz moguću iznimku cjevovodnog prijevoza opasnih tvari izvan postrojenja. Međutim, dionici su istaknuli problematične stavke u pogledu odgovornosti treće strane povezane s tim pitanjem.

3.3. Učinkovitost

U procjeni učinkovitosti razmatrale su se glavne kategorije troškova: troškovi uklanjanja štete, administrativni troškovi i troškovi financijskih jamstava.

Troškove uklanjanja štete za ponovnu uspostavu oštećenih prirodnih dobara mora snositi odgovorna osoba, u skladu s načelom „onečišćivač plaća”. Prema dostupnim podacima, troškovi mjera uklanjanja štete prosječno iznose oko 42 000 EUR 13 . Grčka je izvijestila da su joj prosječni troškovi 60 000 EUR. Međutim, troškovi uklanjanja štete u pojedinačnim slučajevima mogu varirati od nekoliko tisuća EUR do više od 50 milijuna EUR za velike gubitke zbog velikih nesreća (npr. slučaj Kolontár u Mađarskoj ili Moerdijk u Nizozemskoj).

Administrativni troškovi javnih tijela stalni su troškovi koji se ne mogu naplatiti od odgovornih subjekata. Samo su tri države članice dostavile precizne podatke o administrativnim troškovima, koji variraju od 55 000 EUR (u flamanskoj regiji u Belgiji) do 2 milijuna EUR (u nekim autonomnim zajednicama u Španjolskoj). Nisu dostavljeni podaci o administrativnim troškovima poduzeća. Zbog ograničene količine informacija o administrativnim troškovima nadležnih tijela i privatnog sektora ne mogu se donijeti pouzdani zaključci o administrativnim troškovima. Međutim, dionici su se žalili na administrativno opterećenje.

Troškovi štete u okolišu za odgovorne subjekte mogu se smanjiti primjenom instrumenata financijskih jamstava, koji obuhvaćaju osiguranje i alternativne instrumente kao što su bankovna jamstva, obveznice ili fondovi. Na većini tržišta dostupno je dovoljno pokrića za sve rizike povezane s Direktivom, ali potražnja je niska zbog nedovoljnog broja slučajeva u mnogim državama članicama, nejasnoće u pogledu nekih koncepata iz Direktive 14 i tržišta osiguranja koja se sporo razvijaju 15 . U nedavnom izvješću navodi se da europska poduzeća više kupuju osiguranje od odgovornosti za okoliš (prosječni godišnji porast od 13,6 % od 2006., posebno u visokorizičnim sektorima) 16 . Unatoč razvoju financijskih jamstava, i dalje postoje problemi u pogledu primjene Direktive na velike nesreće i stečajeve odgovornih gospodarskih subjekata.

Na temelju dostupnih informacija nije moguće dati smislenu ukupnu ocjenu učinkovitosti Direktive. Potreban je daljnji rad u tom području, uključujući prikupljanje dodatnih podataka kako bi se nadišli nedostaci ove evaluacije.

3.4. Usklađenost

Evaluacijom je utvrđeno da je Direktiva općenito usklađena s ostalim dijelovima prava EU-a u području zaštite okoliša i s relevantnim međunarodnim konvencijama navedenima u njezinim prilozima IV. i V. Direktiva je na zadovoljavajući način integrirana u pravnu stečevinu EU-a kao dopuna ostalog zakonodavstva u području zaštite okoliša, 17 posebno Direktive o procjeni utjecaja na okoliš, 18 Direktive o industrijskim emisijama 19 i zakonodavstva o otpadu. Detaljnija ocjena određenih posebnih pitanja nalazi se u odjeljku 4., gdje su navedene i naznake o potrebi za mogućim budućim radom, kao i u priloženom radnom dokumentu službi Komisije.

3.5. Dodana vrijednost EU-a

Ocjenom se ponovno pokazalo da postoji određena dodatna vrijednost EU-a u pogledu uspostavljanja minimalne razine zaštite okoliša, posebno u prekograničnim pitanjima (npr. prekogranično onečišćenje vode). Cilj je Direktive i osigurati ravnopravnije uvjete svim sudionicima na unutarnjem tržištu, ali taj primarni cilj usklađivanja na razini EU-a još nije postignut. Iako je na temelju Direktive povećana primjena mjera predostrožnosti, primjerice povećanjem dostupnosti na tržištu osiguranja u području zaštite okoliša (vidjeti točku 3.3.), u praksi prethodno utvrđeni nedostaci sprečavaju ostvarenje veće dodane vrijednosti EU-a.

4.    Posebne stavke za pregled

Ovo izvješće uključuje pregled četiriju posebnih područja izvršen na temelju Direktive u skladu s člankom 18. stavkom 3. Direktive.

4.1. Izuzeće određenih međunarodnih konvencija iz područja primjene Direktive (Prilozi IV. i V.)

Neke konvencije Međunarodne pomorske organizacije (IMO) i povezane konvencije 20 izuzete su iz područja primjene Direktive. Te se konvencije primjenjuju u cijelom svijetu na vlasnike brodova čija su plovila registrirana u nekoj od zemalja stranaka konvencija te se njima predviđaju stroga odgovornost vlasnika brodova, obvezna financijska jamstva 21 i, u slučaju određenih vrsta štete, posebni kompenzacijski fondovi iz kojih se mogu platiti potraživanja koja nadilaze odgovornost vlasnika brodova. Posebno je za slučajeve onečišćenja naftom iz tankera uveden sustav na tri razine kako bi se omogućila odšteta žrtvama slučajeva onečišćenja naftom. Tim se međunarodnim konvencijama strankama zabranjuje podnošenje dodatnih zahtjeva za odštetu.

Studija učinkovitosti Direktive koja je izrađena za Komisiju pokazala je da Direktiva i te međunarodne konvencije predviđaju primjenu različitih standarda otklanjanja štete 22 . Ta razlika može biti značajna, ovisno o pojedinom slučaju. Međunarodni fondovi za naknadu štete prouzročene onečišćenjem naftom (Fondovi IOPC) i Međunarodna skupina P & I klubova također su izradili izvješća o troškovima mjera sprečavanja i štete u okolišu na temelju svih slučajeva s onečišćenjem iz tankera od 2002. te nije utvrđena nedostatnost odštete za štetu u okolišu.

Na temelju tih informacija Komisija će dodatno razmotriti može li se problematika različitih standarda otklanjanja štete rješavati nezakonodavnim sredstvima, posebno nastojanjem da se postigne zajedničko razumijevanje koncepata, primjerice tumačenjem unutar „Priručnika za odštete” Fondova IOPC i/ili u okviru foruma u kojima sudjeluju stranke konvencija.

Komisija još nije primijetila nove okolnosti na temelju kojih bi se isključivanje nuklearne štete dovelo u pitanje.

4.2. Primjena na genetski modificirane organizme (GMO)

U EU-u unutar razdoblja izvješćivanja nisu prijavljeni slučajevi štete u okolišu uzrokovane GMO-ima 23 . Pravna stečevina potpuno je sukladna sa zahtjevima Dopunskog protokola iz Nagoye i Kuala Lumpura o odgovornosti i naknadi štete uz Kartagenski protokol o biološkoj sigurnosti iz listopada 2010., stoga na razini EU-a nije bilo potrebno daljnje djelovanje za sklapanje tog protokola.

4.3. Primjena u odnosu na zaštićene vrste i prirodna staništa

U Studiji o ugrožavanju bioraznolikosti 24 razmatrala se mogućnost stvaranja ravnopravnijih uvjeta proširenjem područja primjene Direktive na sve „zaštićene vrste i prirodna staništa” u državama članicama. Razlog je tomu to što polovina država članica primjenjuje to šire područje primjene 25 , a ostale primjenu ograničavaju na područje primjene utvrđeno Direktivom o staništima. Međutim, proširenjem područja primjene Direktive na prirodna staništa i vrste zaštićene na nacionalnoj razini došlo bi do pravnih poteškoća (zbog nacionalne nadležnosti) te je moguće da se ne bi poboljšala razina usklađenosti jer se nacionalna područja primjene mogu znatno razlikovati.

Studija je pokazala sljedeće:

definicijama „značajne štete” i „povoljnog stanja očuvanosti” u obje direktive potrebno je posvetiti dodatnu pozornost s obzirom na moguća različita značenja i/ili primjene praga značajne štete u Direktivi i u članku 6. stavku 2. Direktive o staništima,

potrebna je dosljednija primjena i bolje pojašnjenje praga „značajne štete”. To je istaknulo i nekoliko nadležnih tijela te sektor osiguranja,

geografski element „povoljnog stanja očuvanosti” iz Direktive (područje EU-a, nacionalno područje, prirodno područje) pokazao se problematičnim. Stoga bi trebalo pojasniti da je potreban pristup povezan s određenom lokacijom kako bi se osigurala ispravna i djelotvorna provedba,

mjere za sprečavanje znatnog ugrožavanja bioraznolikosti često se ne poduzimaju, i to zbog netočne pretpostavke da se mjere sprečavanja mogu poduzimati samo ako se zna da će šteta biti znatna.

Komisija trenutačno analizira političku mogućnost inicijative „bez neto gubitka” 26 , kojom bi se također mogla rješavati ta pitanja. Studija je u fazi finalizacije i smatrat će se referentnim dokumentom za Komisiju pri odlučivanju o tome hoće li i, ako hoće, kako će raditi na rješavanju navedenih aspekata.

4.4. Moguće uključivanje drugih instrumenata u priloge III., IV. i V. 27

Komisija je ispitala moguće kandidate za uključivanje. Međutim, evaluacijom se nije pokazala potreba za proširenjem Priloga III. (vidjeti točku 3.2.), IV. ili V. 28

5.    Zaključci

Provedbom Direktive u manjoj je mjeri poboljšano sprečavanje i otklanjanje štete u okolišu, u usporedbi sa situacijom prije prenošenja Direktive. Direktivom je posebno ojačano načelo „onečišćivač plaća” (čime se izbjegavaju veliki troškovi za državnu blagajnu) uvođenjem stroge odgovornosti u cijelom EU-u za štetu u okolišu te podizanjem standarda otklanjanja štete u cilju ponovne uspostave prirodnih dobara, posebno u slučaju ugrožavanja bioraznolikosti. Međutim, iako Komisija nije primila mnogo zabrinutih upita, velike razlike u propisima država članica mogle bi uzrokovati određenu zabrinutost. Evaluacija je pomogla u utvrđivanju glavnih nedostataka.

U pogledu evaluacije, jedan je od najvećih izazova nedostatak podataka o slučajevima štete u skladu s Direktivom i usporedivih slučajeva koji su se rješavali na temelju nacionalnog zakonodavstva. Ostali su problemi nedostatak osviještenosti i neinformiranost dionika o Direktivi, nedostatnost sredstava i stručnog znanja za provedbu Direktive, nesigurnosti i dvosmislenost u pogledu ključnih koncepata i definicija kao što je prag „značajne štete”, nedovoljna primjena dopunskog i kompenzacijskog otklanjanja te nedovoljni podaci o šteti u okolišu, slučajevima otklanjanja i troškovima. Iako se nekima od aspekata Direktive i njezinim kontekstom mogu objasniti velike razlike u broju prijavljenih slučajeva i njihovom sadržaju, razlike u primjeni „praga značajne štete”, zajedno s postojećim nacionalnim okvirima, prepoznate su kao glavni uzrok tih velikih razlika. Ostali čimbenici koji pridonose različitim stupnjevima učinkovitosti Direktive uključuju razlike u korištenju registrima Direktive, različite stupnjeve sudjelovanja javnosti, različitu primjenu sekundarne obveze nadležnih tijela da poduzimaju mjere ako nema odgovornih subjekata ili ako oni sami ne poduzmu potrebne mjere, te različite razine osviještenosti dionika.

Pozitivna je činjenica da se provedba Direktive i dalje poboljšava. Industrija i ostali dionici koji pridonose evaluaciji općenito su zadovoljni trenutačnim pravnim okvirom. Zajedno sa stručnjacima iz država članica snažno zagovaraju kontinuitet, predvidljivost i zakonodavnu stabilnost u pogledu odgovornosti za okoliš. Direktivom se potiču mjere sprečavanja i predostrožni pristupi te se tako čuva od velikih troškova otklanjanja štete, koji su često veći od troškova mjera sprečavanja. Međutim, teško je kvantificirati koristi od mjera sprečavanja, posebno zbog nedostatka potpunih informacija o ukupnim mjerama sprečavanja i ostalim mjerama predostrožnosti poduzetih na temelju Direktive.

U budućim se evaluacijama treba ocijeniti Direktiva zajedno s postojećim nacionalnim zakonodavstvom kako bi se utvrdilo u kojoj su mjeri stvoreni ravnopravni uvjeti za sve. Stvaranje ravnopravnih uvjeta dodatno bi se moglo potaknuti razjašnjenjem nekih ključnih termina (posebno „značajne štete”). Komisija je stoga odredila potporne mjere na razini EU-a koje bi, zajedno s brojnim preporukama državama članicama, predstavljale proporcionalan odgovor u cilju postizanja veće svrsishodnosti Direktive od one koja je utvrđena u ovoj evaluaciji.

6.    Preporuke i sljedeći koraci

Sljedećih će godina ključni prioritet Komisije biti promicanje usklađenosti nacionalnih rješenja i praksi s okvirom Direktive te utvrđivanje načina na koji se to može učinkovitije i usklađenije primijeniti na širi okvir pravne odgovornosti. Potrebno je raditi i na poboljšanju dokazne baze o stvarnim učincima Direktive na okoliš i relevantne dionike. Za to će biti potrebno bolje prikupljanje podataka o slučajevima u skladu s Direktivom u državama članicama koje još nisu uspostavile registre. Usklađenim nacionalnim rješenjima (za pitanja kao što su modeli otklanjanja, analize rizika, izračuni osiguranja itd.) mogli bi se postići korisni rezultati jer se dostupne baze podataka mogu upotrijebiti za poboljšanje financijskih jamstava (ponuda bolje prilagođenih proizvoda), sustava upravljanja rizicima u poduzećima i stručnog znanja svih stručnjaka i dionika, uključujući tijela nadležna za umanjivanje štete.

Potrebne su dodatne informacije da bi se mogli utvrditi točni uzroci i učinci različitih rješenja u državama članicama. Štoviše, mogli bi se poduzeti koraci za izgradnju većih administrativnih kapaciteta i razvoj instrumenata za potporu provedbi. Nadalje, razvojem učinkovitog praćenja usklađenosti s propisima kako je navedeno u Smjernicama za bolju regulativu (SWD(2015)110) u budućnosti bi se trebala osigurati stabilnija i cjelovitija evaluacija Direktive 29 . Stoga će biti potrebno s relevantnim dionicima i državama članicama raspraviti o načinima poboljšanja te dokazne baze.

Službe Komisije stoga će stručnjacima iz država članica i dionicima predložiti višegodišnji klizni program rada u cilju poboljšanja dokazne baze i usklađivanja nacionalnih rješenja. Osim toga, Komisija će i dalje pružati administrativnu podršku, primjerice:

(a) smjernice ili tumačenja ključnih pitanja („značaj”);

(b) programe osposobljavanja te

(c) službe za pomoć stručnjacima (nadležnim tijelima, subjektima, procjeniteljima štete, pružateljima usluga financijskih jamstava, pogođenim pojedincima, nevladinim udrugama itd.), gdje će moći dobiti informacije, pomoć i potporu ocjene za evaluacije rizika i štete.

Kao nadopunu tim nastojanjima Komisija predlaže da sve države članice poduzmu sljedeće:

podupiru nastojanja u provedbi proaktivnim inicijativama (kao što su smjernice, osposobljavanje, elektronički alati za analizu rizika, utvrđivanje početnog stanja, modeli financijskih jamstava itd.), kao što su to već učinile neke države članice,

razmjenjuju administrativna iskustva i najbolje prakse te podupiru jedne druge u naporima za izgradnju kapaciteta,

preispitaju svoje tumačenje ključnih odredaba Direktive, posebno u pogledu „značaja”,

bilježe podatke o slučajevima u skladu s Direktivom te objave registre Direktive ako to već nisu učinile,

sustavno prikupljaju potrebne podatke kojima se može dokazati da je primjena Direktive u njihovoj državi djelotvorna, učinkovita i u skladu s općom situacijom u EU-u.

Tako će se bolje pripremiti za sljedeću evaluaciju Direktive. Komisija smatra da ti koraci čine proporcionalni pristup poboljšanju željenih pozitivnih učinaka Direktive te će pomoći u dobivanju informacija koje se mogu iskoristiti u sljedećoj evaluaciji kako bi se bolje pokazale razina dodane vrijednosti EU-a te djelotvornost i učinkovitost Direktive.

(1)

 Prvo izvješće o provedbi predstavljeno je 12. listopada 2010. (COM(2010) 581).

(2)

SL L 143, 30.4.2004., str. 56. (kako je izmijenjena Direktivom 2006/21/EZ, Direktivom 2009/31/EZ i Direktivom 2013/30/EU)

(3)

SWD (2016)121

(4)

Vidjeti COM(2013) 685, COM(2014) 368, SWD(2014) 192 završna verzija/2 i COM(2015) 215, SWD(2015) 110

(5)

Sve studije dostupne su na: http://ec.europa.eu/environment/archives/liability/eld/studies.htm

(6)

Hrvatska, koja je prilikom svojeg pristupanja EU-u izvijestila o prenošenju Direktive, nije imala obvezu dostavljanja nacionalnog izvješća o primjeni Direktive do 30 travnja 2013. jer je EU-u pristupila tek 1. srpnja 2013.

(7)

Više informacija o toj analizi i studijama na kojima se temelji dostupno je u Prilogu Studiji provedbe Direktive, dijelu A – Pravna analiza nacionalnog zakonodavstva kojim se prenosi Direktiva iz 2013. te u Studiji o pravnoj analizi iz 2014.

(8)

Međutim, u Italiji postoji još 1 000 mogućih slučajeva, od kojih bi mnogi kasnije mogli postati slučajevi u skladu s Direktivom.

(9)

 Neki se slučajevi pojavljuju u više od jedne kategorije štete

(10)

2010/75/EU (SL L 334, 17.12.2010., str. 17.)

(11)

132, ali od njih su 93 bili zahtjevi za djelovanje u Italiji.

(12)

Komisija je odlučila provesti evaluaciju 2013. u okviru svojeg programa REFIT, znatno prije nego su smjernice za evaluaciju donesene u svibnju 2015.

(13)

Računajući na temelju 137 slučaja, koji predstavljaju tek nešto više od 10 % svih slučajeva u skladu s Direktivom koje su prijavile države članice i ne uzimajući u obzir posebno tri najveća gubitka u slučajevima Kolontár (Mađarska), Moerdijk (Nizozemska) i Asopos (Grčka) jer se oni smatraju iznimkama.

(14)

Posebno u pogledu „praga značaja”.

(15)

Primjerice u baltičkim republikama i manjim otočnim državama članicama.

(16)

Stuart Collins, EIL market grows post ELD, u: „Commercial Risk Europe”, 27. studenoga 2015.

(17)

 U točki 4.3. sažeto se opisuje kako je Direktiva o odgovornosti za okoliš povezana s Direktivom o staništima.

(18)

2011/92/EU (SL L 26, 28.1.2012., str. 1.)

(19)

Vidjeti bilješku 10.

(20)

tj. Konvencija o odgovornosti ili CLC, Konvencija o fondu iz 1992., Konvencija o pogonskom ulju, Konvencija o prijevozu opasnih i štetnih tvari morem te Konvencija o opasnoj robi.

(21)

Nakon što je postala dijelom prava EU-a na temelju Direktive 2009/20/EZ o osiguranju brodovlasnika za pomorske tražbine, SL L 131, 28.5.2009., str. 128.

(22)

 Vidjeti bilješku 5.

(23)

Točke 10. i 11. Priloga III. Direktivi.

(24)

 Vidjeti bilješku 5.

(25)

Belgija, Cipar, Češka, Estonija, Grčka, Mađarska, Latvija, Litva, Luksemburg, Poljska, Portugal, Slovenija, Španjolska, Švedska, Ujedinjena Kraljevina (Engleska, Wales, Sjeverna Irska).

(26)

http://ec.europa.eu/environment/nature/biodiversity/nnl/index_en.htm

(27)

 „Izvješće (...) obuhvaća pregled: (d) instrumenata koji bi ispunjavali uvjete za uvrštenje u priloge III., IV. i V.” (članak 18. stavak 3. točka (d). Direktive).

(28)

Ti međunarodni instrumenti vjerojatno nikada neće stupiti na snagu ili nadopunjuju Direktivu (za detaljnije informacije vidjeti odjeljak 6.4. radnog dokumenta službi Komisije).

(29)

Koja bi se, prema Komunikaciji Komisije „Bolja regulativa za bolje rezultate – Agenda EU-a” (COM(2015) 215) trebala provesti svakih 5 – 7 godina.