1

Svojom žalbom društvo Air France‑KLM (u daljnjem tekstu: AF‑KLM) zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 30. ožujka 2022., Air France‑KLM/Komisija (T‑337/17, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2022:179), kojom je taj sud odbio njegovu tužbu za, ponajprije, poništenje Odluke Komisije C(2017) 1742 final od 17. ožujka 2017. u vezi s postupkom u skladu s člankom 101. UFEU‑a, člankom 53. Sporazuma o EGP‑u i člankom 8. Sporazuma između Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o zračnom prometu (Predmet AT.39258 – Zračni prijevoz tereta) (u daljnjem tekstu: sporna odluka), u dijelu u kojem se odnosi na žalitelja i, podredno, za djelomično poništenje te odluke i smanjenje iznosa njome mu izrečenih novčanih kazni.

2

Sporazum između Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o zračnom prometu, potpisan u Luxembourgu 21. lipnja 1999. i odobren u ime Europske zajednice Odlukom 2002/309/EZ, Euratom Vijeća i Komisije o Sporazumu o znanstvenoj i tehnološkoj suradnji od 4. travnja 2002. o sklapanju sedam sporazuma sa Švicarskom Konfederacijom (SL 2002., L 114, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 60., str. 3. i ispravak SL 2015., L 210, str. 38.; u daljnjem tekstu: Sporazum EZ – Švicarska o zračnom prometu), stupio je na snagu 1. lipnja 2002. Članci 8. i 9. tog sporazuma odgovaraju, mutatis mutandis, člancima 101. i 102. UFEU‑a.

3

U skladu s člankom 11. navedenog sporazuma:

„1.   Institucije Zajednice primjenjuju odredbe članaka 8. i 9. [...] u skladu sa zakonodavstvom Zajednice, kako je određeno u Prilogu ovom Sporazumu, uzimajući u obzir potrebu bliske suradnje između institucija Zajednice i švicarskih tijela.

2.   Švicarska tijela odlučuju u skladu s odredbama članaka 8. i 9. o prihvatljivosti svih sporazuma, odluka i usklađenih djelovanja [...] koja se odnose na prometne pravce između Švicarske i trećih zemalja.”

4

Uredba Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101.] i [102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak SL 2016., L 173, str. 108.) postala je primjenjiva u okviru tog sporazuma, s učinkom od 5. prosinca 2007., Odlukom br. 1/2007 Zajedničkog odbora Zajednice i Švicarske za zračni promet osnovanog na temelju Sporazuma između Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o zračnom prometu od 5. prosinca 2007. o zamjeni Priloga Sporazumu između Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o zračnom prometu (SL 2008., L 34, str. 19.). Na taj je datum navedenom uredbom zamijenjena Uredba Vijeća (EEZ) br. 3975/87 od 14. prosinca 1987. o utvrđivanju postupaka za primjenu pravila o tržišnom natjecanju na poduzetnike u sektoru zračnog prometa (SL 1987., L 374, str. 1.), koja se nalazila u prilogu Sporazumu EZ – Švicarska o zračnom prometu od njegova stupanja na snagu.

5

U članku 101. stavku 1. UFEU‑a određuje se:

„Budući da su nespojivi s unutarnjim tržištem, zabranjuju se: svi sporazumi među poduzetnicima, odluke udruženja poduzetnika i usklađeno djelovanje koji bi mogli utjecati na trgovinu među državama članicama i koji imaju za cilj ili posljedicu sprečavanje, ograničivanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu, a osobito oni kojima se:

[...]”

6

Članak 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru od 2. svibnja 1992. (SL 1994., L 1, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 106., str. 4.; u daljnjem tekstu: Sporazum o EGP‑u), odgovara, mutatis mutandis, članku 101. UFEU‑a.

7

Uredba br. 1/2003, kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 411/2004 od 26. veljače 2004. (SL 2004., L 68, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 2., str. 57.), uključena je u Sporazum o EGP‑u, s jedne strane, Odlukom Zajedničkog odbora EGP‑a br. 130/2004 od 24. rujna 2004. o izmjeni Priloga XIV. (Tržišno natjecanje), Protokola 21 (o provođenju pravila o tržišnom natjecanju koja se primjenjuju na poduzetnike) i Protokola 23 (u pogledu suradnje između nadzornih tijela) uz Sporazum o EGP‑u (SL 2005., L 64, str. 57.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 90., str. 266.), koja je stupila na snagu 19. svibnja 2005., kao i, s druge strane, Odlukom Zajedničkog odbora EGP‑a br. 40/2005 od 11. ožujka 2005. o izmjeni Priloga XIII. (Promet) i Protokola 21 (o provedbi pravila tržišnog natjecanja koja se primjenjuju na poduzetnike) uz Sporazum o EGP‑u (SL 2005., L 198, str. 38.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 99., str. 126.), koja je stupila na snagu istoga dana.

8

U članku 32. točki (c) Uredbe br. 1/2003 propisivalo se da se ona ne primjenjuje na „zračni promet između zračnih luka Zajednice i trećih zemalja”.

9

Ta je odredba brisana, s učinkom od 1. svibnja 2004., člankom 3. Uredbe br. 411/2004.

10

Uvodne izjave 2., 3. i 7. Uredbe br. 411/2004 glase:

[...]

11

U točkama 29. i 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003 (SL 2006., C 210, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 58.; u daljnjem tekstu: Smjernice iz 2006.) navodi se:

„29. Osnovni se iznos može sniziti ako Komisija utvrdi postojanje olakotnih okolnosti, kao što su:

[...]

[...]

37. Unatoč tome što ove [s]mjernice daju opću metodologiju za utvrđivanje kazni, pojedinosti danog slučaja ili potreba za postizanjem preventivnog učinka u pojedinom slučaju mogu opravdati odstupanje od takve metodologije ili od ograničenja navedenih u točki 21.”

12

Okolnosti spora i sporna odluka, kako su iznesene u točkama 1. do 61. pobijane presude, mogu se, za potrebe ovog postupka, sažeti na sljedeći način.

13

AF‑KLM je holding društvo koje ima 100 % glasačkih i gospodarskih prava u društvu Société Air France SA (u daljnjem tekstu: Air France) kao i 49 % glasačkih prava i 93,63 % gospodarskih prava u društvu Koninklijke Luchtvaart Maatschappij NV (u daljnjem tekstu: KLM). Air France i KLM zračni su prijevoznici koji posluju na tržištu usluga zračnog prijevoza tereta.

14

U sektoru prijevoza tereta, zračni prijevoznici osiguravaju njihov transport zračnim putem (u daljnjem tekstu: prijevoznici). Općenito, prijevoznici pružaju usluge prijevoza tereta špediterima, koji u ime otpremnika organiziraju prijevoz tih tereta. Zauzvrat, ti špediteri prijevoznicima plaćaju cijenu koja se sastoji, s jedne strane, od cijena koje su izračunane po kilogramu i, s druge strane, od različitih dodatnih naknada.

15

Komisija je 7. prosinca 2005. zaprimila zahtjev za oslobađanje od kazni na temelju svoje Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2002., C 45, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 62.), koji su podnijeli društvo Deutsche Lufthansa AG i njegova dva društva kćeri, Lufthansa Cargo AG i Swiss International Air Lines AG. U skladu s navodima iz tog zahtjeva, nekoliko je prijevoznika ostvarilo protutržišne kontakte koji su se odnosili na sastavne elemente cijene usluga koje se pružaju na tržištu zračnog prijevoza tereta, odnosno na uvođenje takozvanih dodatnih naknada nazvanih „gorivo” i „sigurnost”, kao i na odbijanje tih prijevoznika da špediterima plate proviziju na dodatne naknade (u daljnjem tekstu: odbijanje plaćanja provizija).

16

Komisija je 14. i 15. veljače 2006. provela nenajavljene pretrage u prostorijama nekoliko prijevoznika.

17

Nakon tih pretraga nekoliko je prijevoznika, među kojima i AF‑KLM u ime društva Air France, podnijelo zahtjev za oslobađanje od kazne na temelju Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela iz točke 15. ove presude.

18

Komisija je 19. prosinca 2007. uputila obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku na adrese 27 prijevoznika, među kojima i društva AF‑KLM, koji su potom podnijeli pisana očitovanja. Saslušanje je održano od 30. lipnja do 4. srpnja 2008.

19

Komisija je 9. studenoga 2010. donijela Odluku C(2010) 7694 final u vezi s postupkom u skladu s člankom 101. UFEU‑a, člankom 53. Sporazuma o EGP‑u i člankom 8. Sporazuma između Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o zračnom prometu (predmet COMP/39258 – Zračni prijevoz tereta) (u daljnjem tekstu: prvotna odluka). Ta je odluka upućena na adrese 21 prijevoznika, među kojima i društva AF‑KLM.

20

U obrazloženju navedene odluke navodi se da su inkriminirani prijevoznici usklađivali svoje ponašanje u području određivanja cijena za pružanje usluga prijevoza tereta, dogovarajući se o dodatnoj naknadi za gorivo, dodatnoj naknadi za sigurnost i odbijanju plaćanja provizija, te da su na taj način sudjelovali u jedinstvenoj i trajnoj povredi članka 101. UFEU‑a, članka 53. Sporazuma o EGP‑u i članka 8. Sporazuma EZ – Švicarska o zračnom prometu, koji obuhvaća područje Europskog gospodarskog prostora (EGP) i Švicarske.

21

Presudom od 16. prosinca 2015., Air France‑KLM/Komisija (T‑62/11, EU:T:2015:996), Opći sud poništio je prvotnu odluku u dijelu u kojem se odnosila na AF‑KLM. S dvanaest drugih presuda donesenih istoga dana Opći sud također je poništio, u cijelosti ili djelomično, tu odluku u dijelu u kojem se odnosila na dvanaest drugih prijevoznika ili skupina prijevoznika.

22

Opći sud smatrao je navedenu odluku nedostatno obrazloženom.

23

Komisija je 20. svibnja 2016. uputila dopis prijevoznicima iz prvotne odluke koji su je tužili pred Općim sudom, u kojem ih je obavijestila o svojoj namjeri da ponovno donese odluku kojom se utvrđuje njihovo sudjelovanje u jedinstvenoj i trajnoj povredi članka 101. UFEU‑a, članka 53. Sporazuma o EGP‑u i članka 8. Sporazuma EZ – Švicarska o zračnom prometu na svim rutama navedenima u toj prvotnoj odluci. Određen im je rok od mjesec dana za podnošenje očitovanja. Svi su iskoristili tu mogućnost.

24

Komisija je 17. ožujka 2017. donijela spornu odluku, koja je upućena na adrese 19 prijevoznika, među kojima i društva AF‑KLM.

25

U spornoj se odluci navodi da su inkriminirani prijevoznici uskladili svoje ponašanje u području određivanja cijena za pružanje usluga prijevoza tereta u cijelom svijetu pomoću dodatne naknade za gorivo, dodatne naknade za sigurnost i odbijanja plaćanja provizija (u daljnjem tekstu: sporni zabranjeni sporazum), čime su počinili jedinstvenu i trajnu povredu članka 101. UFEU‑a, članka 53. Sporazuma o EGP‑u i članka 8. Sporazuma EZ – Švicarska o zračnom prometu.

26

U odjeljku 4. te odluke, naslovljenom „Opis činjenica”, Komisija je, među ostalim, navela da je istraga pokazala da postoji zabranjeni sporazum na svjetskoj razini koji se temelji na mreži bilateralnih i multilateralnih kontakata koje su konkurenti održavali tijekom dugog razdoblja, na temu dogovorenog, predviđenog ili namjeravanog ponašanja u odnosu na različite elemente cijene usluga prijevoza tereta navedene u prethodnoj točki. Ta je institucija naglasila da je zajednički cilj te mreže kontakata bio uskladiti ponašanje konkurenata u području određivanja cijena ili smanjenja nesigurnosti u pogledu njihove cjenovne politike. Zatim je opisala kontakte koji se odnose na, redom, dodatnu naknadu za gorivo, dodatnu naknadu za sigurnost i odbijanje plaćanja provizija te je ocijenila činjenične dokaze koji se tiču, s jedne strane, spornog zabranjenog sporazuma u cijelosti i, s druge strane, svakog od adresata navedene odluke.

27

U odjeljku 5. sporne odluke, naslovljenom „Primjena relevantnih pravila o tržišnom natjecanju”, Komisija je na činjenice ovog slučaja primijenila članak 101. UFEU‑a, pri čemu je pojasnila da upućivanja na taj članak također treba tumačiti kao upućivanja na članak 53. Sporazuma o EGP‑u i članak 8. Sporazuma EZ – Švicarska o zračnom prometu, s obzirom na to da se te odredbe primjenjuju mutatis mutandis, osim ako nije drukčije određeno.

28

U tom pogledu, kad je riječ o nadležnosti, Komisija je ispitala granice svoje vremenske i teritorijalne nadležnosti za utvrđivanje i sankcioniranje povrede pravila o tržišnom natjecanju u ovom slučaju.

29

S jedne strane, u uvodnim izjavama 822. do 832. sporne odluke, koje čine njezin pododjeljak 5.2., naslovljen „Komisijina nadležnost”, ta je institucija u biti istaknula da najprije neće primijeniti članak 101. UFEU‑a na sporazume i djelovanja koji prethode 1. svibnja 2004., a odnose se na rute između zračnih luka smještenih unutar Europske unije i zračnih luka smještenih izvan EGP‑a (u daljnjem tekstu: rute između Unije i trećih zemalja), potom članak 53. Sporazuma o EGP‑u na sporazume i djelovanja koji prethode 19. svibnja 2005., a odnose se na rute između Unije i trećih zemlja i rute između zračnih luka smještenih u zemljama koje su ugovorne stranke Sporazuma o EGP‑u i koje nisu članice Unije i zračnih luka smještenih u trećim zemljama (u daljnjem tekstu: rute EGP‑a osim ruta između Unije i trećih zemalja i, zajedno s rutama između Unije i trećih zemalja, rute između EGP‑a i trećih zemalja) i, konačno, članak 8. Sporazuma EZ – Švicarska o zračnom prometu na sporazume i djelovanja koji prethode 1. lipnja 2002., a odnose se na rute između zračnih luka smještenih unutar Unije i švicarskih zračnih luka (u daljnjem tekstu: rute između Unije i Švicarske). U uvodnoj izjavi 832. navedene odluke Komisija je pojasnila da u toj odluci nije bilo „nikakve namjere da se otkrije bilo kakva povreda članka 8. Sporazuma [EZ-Švicarska o zračnom prometu] koji se odnosi na usluge prijevoza tereta [između] Švicarske [i] trećih zemalja”.

30

S druge strane, u uvodnim izjavama 1036. do 1046. sporne odluke, koje čine njezin pododjeljak 5.3.8., naslovljen „[P]rimjenjivost članka 101. [UFEU‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u na dolazne rute”, Komisija je iznijela razloge zbog kojih je odbila argumente više inkriminiranih prijevoznika o tome da je ona prekoračila svoju teritorijalnu nadležnost u pogledu pravila međunarodnog javnog prava time što je utvrdila i sankcionirala povredu tih dviju odredbi na rutama s polazištem iz trećih zemalja i odredištem u EGP‑u (u daljnjem tekstu: dolazne rute i, kad je riječ o uslugama prijevoza tereta na tim rutama, usluge prijevoza ulaznog tereta).

31

Konkretno, u uvodnoj izjavi 1045. navedene odluke Komisija je istaknula da protutržišne prakse u pogledu usluga prijevoza ulaznog tereta „mogu imati trenutačne, bitne i predvidljive učinke unutar Unije i EGP‑a s obzirom na to da povećani troškovi zračnog prijevoza u EGP, a stoga i više cijene uvezene robe mogu, po svojoj prirodi, utjecati na potrošače unutar EGP‑a”. Ona je dodala da u ovom slučaju te prakse mogu imati takve učinke i na usluge zračnog prijevoza tereta koje unutar EGP‑a pružaju drugi prijevoznici, između čvorišta („hubs”) u EGP‑u koja upotrebljavaju prijevoznici iz trećih zemalja i odredišnih zračnih luka tih pošiljaka u EGP‑u koje ne opslužuju prijevoznici iz trećih zemalja.

32

Osim toga, u uvodnoj izjavi 1046. te odluke Komisija je istaknula da se sporni zabranjeni sporazum „provodio na svjetskoj razini”, da su dogovori koji se odnose na dolazne rute sastavni dio jedinstvene i trajne povrede članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u i da je ujednačena primjena dodatnih naknada na svjetskoj razini ključni element tog zabranjenog sporazuma.

33

Pododjeljak 5.3. sporne odluke, koji se odnosi na primjenu u ovom slučaju članka 101. UFEU‑a, članka 53. Sporazuma o EGP‑u i članka 8. Sporazuma EZ – Švicarska o zračnom prometu, sadržava uvodne izjave 833. do 1052. te odluke. Kao prvo, u uvodnoj izjavi 846. te odluke Komisija je utvrdila da su inkriminirani prijevoznici uskladili svoje ponašanje odnosno utjecali na određivanje cijena, „što je u konačnici dovelo do određivanja cijene u odnosu na” dodatnu naknadu za gorivo, dodatnu naknadu za sigurnost i plaćanje špediterima provizije na dodatne naknade. U uvodnoj izjavi 861. navedene odluke Komisija je ocijenila da „opći sustav usklađivanja ponašanja pri određivanju cijena za usluge prijevoza tereta”, koji je otkrila u istrazi, pokazuje da postoji „složena povreda koja se sastoji od različitih postupaka koji [bi se mogli] kvalificirati kao sporazum ili kao usklađeno djelovanje u okviru kojih [su] konkurenti rizike tržišnog natjecanja svjesno zamijenili međusobnom praktičnom suradnjom”.

34

Kao drugo, u uvodnoj izjavi 869. sporne odluke Komisija je utvrdila da je „predmetno ponašanje predstavlja[alo] jedinstvenu i trajnu povredu članka 101. [UFEU‑a]”, pri čemu je u uvodnim izjavama 870. do 902. te odluke pojasnila da su predmetni dogovori imali jedinstven protutržišni cilj narušavanja tržišnog natjecanja u sektoru prijevoza tereta unutar EGP‑a, da su se odnosili na pružanje usluga prijevoza tereta i određivanje njihovih cijena, da su se odnosili na iste poduzetnike, da su bili jedinstvene i trajne prirode i da su se ticali triju sastavnih dijelova, odnosno dodatne naknade za gorivo, dodatne naknade za sigurnost i odbijanja plaćanja provizija. S tim u vezi Komisija je u uvodnoj izjavi 881. te odluke navela da su Air France i KLM bili uključeni u ta tri sastavna dijela.

35

Kao treće, u uvodnoj izjavi 903. navedene odluke Komisija je navela da je cilj protutržišnog ponašanja o kojemu je riječ bio ograničiti tržišno natjecanje barem unutar Unije, u EGP‑u i Švicarskoj. U uvodnoj izjavi 917. te odluke ona je u biti dodala da stoga nije nužno da se u razmatranje uzmu konkretni učinci tog ponašanja.

36

Kao četvrto, u uvodnim izjavama 972. do 1021. sporne odluke Komisija je ispitala propise sedam trećih zemalja za koji je više inkriminiranih prijevoznika tvrdilo da im nalažu usklađivanje dodatnih naknada, čime se sprečava primjena relevantnih pravila o tržišnom natjecanju. Komisija je smatrala da ti prijevoznici nisu dokazali da su djelovali pod prisilom tih trećih zemalja.

37

Kao peto, u uvodnim izjavama 1024. do 1035. te odluke Komisija je ocijenila da je jedinstvena i trajna povreda mogla znatno utjecati na trgovinu među državama članicama, ugovornim strankama Sporazuma o EGP‑u i ugovornim strankama Sporazuma EZ – Švicarska o zračnom prometu.

38

Odjeljak 7. sporne odluke, naslovljen „Trajanje povrede”, sadržava njezine uvodne izjave 1146. do 1169. Kao što to proizlazi iz uvodne izjave 1146. navedene odluke, Komisija je smatrala da je sporni zabranjeni sporazum započeo 7. prosinca 1999. i trajao do 14. veljače 2006. U spomenutoj uvodnoj izjavi ona je pojasnila da su tim zabranjenim sporazumom povrijeđeni:

39

U uvodnoj izjavi 1169. te odluke Komisija je istaknula da je, kad je riječ o društvima AF‑KLM i Air France, povreda trajala od 7. prosinca 1999. do 14. veljače 2006., a kad je riječ o KLM‑u, od 21. prosinca 1999. do 14. veljače 2006.

40

U uvodnim izjavama 1080. do 1085. sporne odluke Komisija je smatrala da su društva AF‑KLM i Air France solidarno odgovorna za svoje sudjelovanje u jedinstvenoj i trajnoj povredi tijekom cijelog njezina trajanja, pri čemu je istaknula, s jedne strane, da su društva AF‑KLM i Air France sljednici društva koje se prethodno nazivalo „Société Air France”, koje je postojalo prije 15. rujna 2004. i, s druge strane, da je AF‑KLM izvršavao ili se moglo pretpostaviti da je izvršavao odlučujući utjecaj na društvo Air France od 15. rujna 2004. U tom pogledu Komisija je navela da je na taj datum društvo koje se prethodno nazivalo „Société Air France” postalo AF‑KLM i da su njegove djelatnosti zračnog prijevoza prenesene na društvo kćer „Air France Compagnie Aérienne”, koje je preimenovano u „Société Air France SA”. Usto, u uvodnim izjavama 1086. do 1089. te odluke Komisija je društvu AF‑KLM pripisala ponašanje društva KLM od 5. svibnja 2004., datuma na koji je društvo koje se prethodno nazivalo „Société Air France” steklo kontrolu nad društvom KLM.

41

U odjeljku 8. sporne odluke Komisija je ispitala korektivne mjere koje treba poduzeti i novčane kazne koje treba izreći, pri čemu se pozvala na Smjernice iz 2006. Ona je, među ostalim, na temelju točke 37. tih smjernica, primijenila smanjenje od 50 % na osnovni iznos novčanih kazni, s obzirom na to da je dio usluga koje se odnose na dolazne rute i rute iz EGP‑a te s odredištem u trećim zemljama, osim ruta između Unije i Švicarske, pružen izvan područja koje je pokriveno Sporazumom o EGP‑u i da je dio štete stoga mogao nastati izvan tog područja. Usto je spomenuta institucija, u skladu s točkom 29. tih smjernica, inkriminiranim prijevoznicima odobrila dodatno smanjenje osnovnog iznosa novčanih kazni od 15 % (u daljnjem tekstu: opće smanjenje odobreno na temelju olakotnih okolnosti) jer su određeni regulatorni sustavi poticali sporni zabranjeni sporazum.

42

Članci 1., 3. i 4. izreke sporne odluke glase kako slijedi:

„Članak 1.

Budući da su uskladili svoje ponašanje u području određivanja cijena za pružanje usluga prijevoza tereta u cijelom svijetu u pogledu dodatne naknade za gorivo, [dodatne naknade za sigurnost] i plaćanja provizije za dodatne naknade, sljedeći poduzetnici počinili su jedinstvenu i trajnu povredu članka 101. [UFEU‑a], članka 53. [Sporazuma o EGP‑u] i članka 8. [Sporazuma EZ – Švicarska o zračnom prometu] kad je riječ o sljedećim rutama te u sljedećim razdobljima:

[...]

Članak 3.

Za jedinstvenu i trajnu povredu iz članka 1. ove odluke izriču se sljedeće novčane kazne [...]:

[...]

[...]

[...]

Članak 4.

Poduzetnici iz članka 1. moraju odmah prestati s jedinstvenom i trajnom povredom iz navedenog članka, ako to još nisu učinili.

Suzdržat će se i od svakog djelovanja ili ponašanja koje bi imalo jednak ili sličan cilj ili učinak.”

43

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 30. svibnja 2017. društvo AF‑KLM pokrenulo je postupak u kojem traži, ponajprije, poništenje sporne odluke u cijelosti u odnosu na njega, podredno, poništenje članka 1. stavka 1. točke (b), članka 1. stavka 2. točke (b), članka 1. stavka 3. točke (b), članka 1. stavka 4. točke (b), članka 3. točke (b) i članka 4. sporne odluke te smanjenje iznosa tom mu odlukom izrečenih novčanih kazni te, još podrednije, poništenje članka 3. točaka (b) i (d) navedene odluke kao i smanjenje iznosa njome mu izrečenih novčanih kazni.

44

U prilog osnovanosti te tužbe AF‑KLM istaknuo je devet tužbenih razloga za poništenje i devet argumenata za smanjenje iznosa izrečenih mu novčanih kazni.

45

Među tim tužbenim razlozima, prvi se temeljio na nezakonitostima počinjenima pri pripisivanju društvu AF‑KLM praksi društva koje se prethodno nazivalo „Société Air France” i društva Air France, kao i dijela praksi društva KLM, četvrti se temeljio na Komisijinoj nenadležnosti za primjenu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u na usluge prijevoza ulaznog tereta; osmi se temeljio na pogreškama i povredi načela proporcionalnosti u izračunu trajanja sudjelovanja društva Air France u jedinstvenoj i trajnoj povredi, dok se deveti temelji na nepostojanju obrazloženja kao i na nedovoljnom općem smanjenju odobrenom na temelju olakotnih okolnosti. Osim toga, Opći je sud po službenoj dužnosti istaknuo tužbeni razlog koji se temelji na Komisijinoj nenadležnosti u pogledu Sporazuma EZ – Švicarska o zračnom prometu za utvrđivanje i sankcioniranje povrede članka 53. Sporazuma o EGP‑u za rute između zračnih luka smještenih u zemljama koje su ugovorne stranke Sporazuma o EGP‑u a nisu članice Unije i zračnih luka smještenih u Švicarskoj (u daljnjem tekstu: rute EGP‑a osim ruta između Unije i Švicarske).

46

Sedam argumenata na koje se poziva u prilog svojem zahtjevu za smanjenje iznosa novčanih kazni odgovaraju sadržaju drugog do devetog tužbenog razloga za poništenje. AF‑KLM je u odgovoru na mjere upravljanja postupkom Općeg suda koje se odnose na tužbeni razlog koji je istaknuo po službenoj dužnosti dodao dva dodatna argumenta koja se odnose, s jedne strane, na prihode od usluga prijevoza tereta ostvarene na rutama EGP‑a osim ruta između Unije i Švicarske, koje treba isključiti iz vrijednosti prihoda od prodaje, i, s druge strane, na činjenicu da se isključenjem ruta EGP‑a osim ruta između Unije i Švicarske iz zemljopisnog opsega jedinstvene i trajne povrede moglo opravdati smanjenje koeficijenta težine povrede.

47

Pobijanom presudom Opći sud odbio je sve tužbene razloge za poništenje, uključujući i onaj koji je istaknuo po službenoj dužnosti. Međutim, u okviru tog potonjeg tužbenog razloga utvrdio je da je Komisija priznala mogućnost da je prilikom određivanja novčanih kazni „nenamjerno” u vrijednost prihoda od prodaje uključila prihod koji su određeni inkriminirani prijevoznici ostvarili na rutama EGP‑a osim ruta između Unije i Švicarske tijekom predmetnog razdoblja, pri čemu je smatrao da to utječe samo na prihode koje treba uzeti u obzir u svrhu izračuna osnovnog iznosa tih novčanih kazni. Nadalje, u okviru osmog tužbenog razloga, Opći je sud ocijenio da Komisija u spornoj odluci nije imala osnove staviti određene kontakte na teret društva Air France, ali da je ta institucija ipak mogla pravilno smatrati da raspolaže s dovoljno dokaza u pogledu sudjelovanja društva Air France u spornom zabranjenom sporazumu od 7. prosinca 1999. do 19. siječnja 2001. te od 20. listopada 2005. do 14. veljače 2006., tako da društvo AF‑KLM nije moglo utemeljeno prigovoriti Komisiji to što je utvrdila njegovu odgovornost za jedinstvenu i trajnu povredu od 7. prosinca 1999. do 14. veljače 2006.

48

Kad je riječ o iznosu novčanih kazni, Opći je sud istaknuo da je ukupna vrijednost prihoda od prodaje koju su tijekom 2005. ostvarila društva Air France i KLM, to jest 1150248000 eura odnosno 833845177 eura, uključivala prihode ostvarene na rutama EGP‑a osim ruta između Unije i Švicarske, to jest 2502 eura odnosno 5595 eura, iako te rute nisu bile obuhvaćene područjem jedinstvene i trajne povrede koju je utvrdila Komisija, kao što je to sam zaključio u okviru ispitivanja svojeg tužbenog razloga istaknutog po službenoj dužnosti. Stoga je taj sud smatrao da navedeni iznos treba isključiti iz ukupne vrijednosti prihoda od prodaje, u skladu s trećim argumentom društva AF‑KLM. Osim toga, smatrao je da isključenje određenih kontakata iz skupa indicija, koje proizlazi iz ispitivanja osmog tužbenog razloga, ne opravdava da se društvu AF‑KLM odobri dodatno smanjenje na temelju olakotnih okolnosti. Dodao je da ništa ne upućuje na neprikladnost općeg smanjenja koje je odobreno na temelju olakotnih okolnosti. Nakon izvršavanja svoje neograničene nadležnosti Opći sud odredio je konačni iznos novčanih kazni koje treba izreći društvu AF‑KLM u visini od 182920000 eura, kad je riječ o protupravnom ponašanju za koje je proglašeno odgovornim solidarno s društvom Air France, odnosno u visini od 124440000 eura, kad je riječ o protupravnom ponašanju za koje je proglašeno odgovornim solidarno s društvom KLM. Budući da su ti iznosi jednaki iznosima novčanih kazni koje su društvu AF‑KLM izrečene u spornoj odluci, spomenuti sud odbio je zahtjeve tog poduzetnika za izmjenu iznosa novčanih kazni.

49

Svojom žalbom AF‑KLM od Suda zahtijeva da:

50

Komisija od Suda zahtijeva da:

51

U prilog osnovanosti svoje žalbe AF‑KLM ističe četiri žalbena razloga. Prvi žalbeni razlog, koji je istaknut kao glavni, odnosi se na pogrešno pripisivanje odgovornosti društvu AF‑KLM za prakse društva Air France i za dio praksi društva KLM. U okviru drugog žalbenog razloga, istaknutog podredno, društvo AF‑KLM ističe da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava i povrijedio svoju obvezu obrazlaganja potvrdivši Komisijinu nadležnost za primjenu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u na usluge prijevoza ulaznog tereta. U okviru trećeg žalbenog razloga, također istaknutog podredno, ono tvrdi da je došlo do povrede obveze obrazlaganja i povrede načela jednakog postupanja u okviru uzimanja u obzir regulatornih sustava. Njegov četvrti žalbeni razlog, koji je također istaknut podredno, temelji se na pogreškama koje se tiču prava koje je Opći sud počinio prilikom ocjene sudjelovanja društva Air France, dakle u stvari društva AF‑KLM, u jedinstvenoj i trajnoj povredi između 7. prosinca 1999. i 14. veljače 2006.

52

Prvi žalbeni razlog društva AF‑KLM sadržava dva dijela. U okviru prvog dijela to društvo navodi da je Opći sud povrijedio svoju obvezu obrazlaganja i počinio pogrešku koja se tiče prava kada mu je pripisao prakse društva KLM od 5. svibnja 2004. i prakse društva Air France od 15. rujna 2004. U drugom dijelu tvrdi da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava time što mu je pripisao prakse društva Air France od 7. prosinca 1999. do 15. rujna 2004.

53

AF‑KLM ističe da je Opći sud, s jedne strane, povrijedio svoju obvezu obrazlaganja time što mu je pripisao prakse društva KLM od 5. svibnja 2004. i prakse društva Air France od 15. rujna 2004. Opći sud samo je odbio njegovu argumentaciju kojom je nastojao dokazati da su tijekom tih razdoblja društva Air France i KLM samostalno nastupala na tržištu a da pritom nije analizirao bit te argumentacije niti se izjasnio o mogućnosti da se njome dokaže samostalnost tih društava kćeri, kao što to pokazuju točke 262. i 278. pobijane presude. Opći se sud tako ograničio na navod da spomenuta argumentacija nije bila „potkrijepljena nikakvim dokazom”, da se sastojala od „pukih tvrdnji” odnosno da društvo AF‑KLM nije „valjano” kritiziralo elemente koje je iznijela Komisija. Međutim, tijekom upravnog postupka AF‑KLM odgovorio je na nekoliko Komisijinih zahtjeva za pružanje informacija u tom pogledu. Osim toga, on je u svojoj tužbi pred Općim sudom iznio brojne argumente koji dokazuju da nije izvršavao odlučujući utjecaj na ponašanje dotičnih društava kćeri.

54

S druge strane, odbijanjem skupa indicija koje je iznijelo društvo AF‑KLM nastojeći dokazati da nije izvršavalo odlučujući utjecaj na ponašanje svojih društava kćeri, Opći sud nije poštovao sudsku praksu koja proizlazi iz točaka 195. i 197. presude od 27. listopada 2010., Alliance One International i dr./Komisija (T‑24/05, EU:T:2010:453), u kojoj je on sam ocijenio da činjenica da društvo majka društva kćeri koje je počinilo povredu članka 101. UFEU‑a nema vlastitu djelatnost i da u tom društvu kćeri drži udio isključivo financijske naravi omogućuje zaključak da to društvo majka ne izvršava odlučujući utjecaj na ponašanje svojeg društva kćeri na tržištu. Točno je da sama činjenica da je društvo AF‑KLM financijski holding teoretski ne omogućuje da se otkloni njegova odgovornost. Međutim, na temelju analize iznesenog skupa indicija Opći sud trebao je ispitati stvarno uplitanje društva AF‑KLM u djelatnost svojih društava kćeri o kojima je riječ i utvrditi nepostojanje odlučujućeg utjecaja tog društva na tu djelatnost. Naime, AF‑KLM iznio je brojne elemente koji se odnose na njegove organizacijske, gospodarske i pravne veze s navedenim društvima kćerima, koji potvrđuju potpuno nepostojanje uključenosti tog društva u predmetne prakse, njegovo neuplitanje u djelatnosti društava Air France i KLM u sektoru zračnog prijevoza tereta kao i njihovu punu samostalnost na tržištu, pri čemu taj posljednji element Opći sud uopće nije ni osporavao, što potvrđuje točka 262. pobijane presude. Opći je sud stoga, prema mišljenju društva AF‑KLM, počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije iznio razloge zbog kojih se na temelju svih elemenata koje je ono iznijelo ne može isključiti njegov navodni odlučujući utjecaj na ponašanje tih društava kćeri.

55

Komisija osporava argumentaciju društva AF‑KLM.

56

U tom pogledu, kao prvo, valja podsjetiti na to da obveza obrazlaganja koju Opći sud ima na temelju članka 36. Statuta Suda Europske unije u vezi s njegovim člankom 53. prvim stavkom nalaže Općem sudu da jasno i nedvosmisleno iznese svoje rasuđivanje kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima donošenja odluke, a Sudu da izvrši svoj sudski nadzor (presude od 11. travnja 2013., Mindo/Komisija, C‑652/11 P, EU:C:2013:229, t. 29. i od 26. rujna 2024., Covestro Deutschland i Njemačka/Komisija, C‑790/21 P i C‑791/21 P, EU:C:2024:792, t. 113. i navedena sudska praksa).

57

Međutim, tom se obvezom Općem sudu ne nalaže da pruži obrazloženje kojim bi se, iscrpno i pojedinačno, osvrnuo na sve tvrdnje koje su iznijele stranke u sporu. Obrazloženje stoga može biti implicitno pod uvjetom da se njime zainteresiranim osobama omogućava da saznaju razloge na kojima je Opći sud utemeljio odluku, a Sudu da raspolaže s dovoljno elemenata za obavljanje nadzora u okviru žalbenog postupka (presude od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, EU:C:2004:6, t. 372. i od 26. rujna 2024., Covestro Deutschland i Njemačka/Komisija, C‑790/21 P i C‑791/21 P, EU:C:2024:792, t. 114. i navedena sudska praksa).

58

Također valja podsjetiti na to da navedena obveza obrazlaganja predstavlja bitan postupovni zahtjev koji se mora razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja, koje se odnosi na materijalnu zakonitost spornog akta (presude od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, EU:C:1998:154, t. 67. i od 4. listopada 2024., UPL Europe i Indofil Industries (Netherlands)/Komisija, C‑262/23 P, EU:C:2024:862, t. 134. i navedena sudska praksa).

59

Točno je da je u ovom slučaju Opći sud u točki 262. pobijane presude, kad je riječ o argumentu prema kojem su društva Air France i KLM samostalno određivala svoju poslovnu politiku, strategiju, proračun i ponašanje u sektoru zračnog prijevoza tereta, utvrdio samo to da je društvo AF‑KLM „izn[osilo] [...] puke tvrdnje”. Slično tomu, u točki 261. pobijane presude taj je sud istaknuo da tvrdnja društva AF‑KLM prema kojoj se ono nije uplitalo u operativne i poslovne djelatnosti svojih društava kćeri nije, među ostalim, bila „potkrijepljena nikakvim dokazom”, dok je u točki 278. navedene presude istaknuo da određeni razlozi koje je Komisija iznijela u spornoj odluci u potporu tomu da se društvu AF‑KLM pripišu prakse društva KLM od 5. svibnja 2004., različite od onih ispitanih u točkama 271. do 277. pobijane presude, nisu bili „valjano kritizirani”.

60

Međutim, iz tumačenja svih relevantnih točaka pobijane presude proizlazi da razlozi navedeni u prethodnoj točki ove presude nisu jedini koje je Opći sud naveo u svrhu odbijanja argumentacije koju je iznijelo društvo AF‑KLM, a koja se odnosila na navodne Komisijine pogreške prilikom pripisivanja tom društvu praksi društva KLM od 5. svibnja 2004. i praksi društva Air France od 15. rujna 2004.

61

Naime, Opći je sud na tu argumentaciju, koja je sadržavala četiri prigovora, odgovorio u točkama 216. do 288. pobijane presude. Tako je, kao prvo, u točkama 220. do 240. te presude ispitao prigovor društva AF‑KLM koji se temeljio na navodnom nedostatnom obrazloženju odbijanja elemenata koji, prema njegovu mišljenju, potvrđuju samostalnost društava Air France i KLM. On je u tom pogledu zaključio da je sporna odluka dostatno obrazložena.

62

Kao drugo, u točkama 243. do 249. navedene presude Opći sud ispitao je prigovor društva AF‑KLM prema kojem su mu pogrešno pripisane prakse društva KLM od 5. svibnja 2004. do 15. rujna 2004. U tom je pogledu spomenuti sud, među ostalim, u točkama 245. do 248. te presude utvrdio da među strankama nije sporno da su društvo AF‑KLM i društvo koje se prethodno nazivalo „Société Air France” – koje je Opći sud na temelju pravila o imenovanju prihvaćenog u točki 53. pobijane presude označio kao „nekadašnje društvo Air France” – jedna te ista pravna osoba. On je utvrdio da je društvo AF‑KLM na taj način, kad je riječ o posjedovanju kontrole nad društvom KLM od 5. svibnja 2004. do 15. rujna 2004., nastavilo izvršavati prava i preuzimati obveze koje je već steklo dok je poslovalo pod svojim prijašnjim nazivom. Na temelju navedenog Opći je sud zaključio da je društvo AF‑KLM pogrešno tvrdilo da ga je Komisija smatrala odgovornim za protupravno ponašanje svojeg društva kćeri u razdoblju prije njegova stjecanja.

63

Kao treće, u točkama 253. do 279. pobijane presude Opći sud ocijenio je prigovor koji se temelji na pogreškama u pripisivanju društvu AF‑KLM praksi društava Air France i KLM počevši od 15. rujna 2004. S tim u vezi, s jedne strane, kad je riječ o pripisivanju praksi društva Air France društvu AF‑KLM, Opći je sud u točki 254. te presude osobito podsjetio na to da pretpostavka stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja zbog kontrole koju podrazumijeva činjenica da društvo AF‑KLM drži cjelokupan kapital društva Air France i glasačka prava povezana s dionicama potonjeg društva ima za posljedicu, u skladu sa sudskom praksom Suda, da je na društvu AF‑KLM, kao društvu majci, da podnese dokaze kojima se može potvrditi samostalno djelovanje njegova društva kćeri na tržištu. U točkama 258. do 267. navedene presude Opći sud ispitao je argumentaciju koju mu je u tom pogledu iznijelo društvo AF‑KLM te je u točki 268. te presude zaključio da valja utvrditi da potonje društvo nije uspjelo oboriti gore navedenu pretpostavku, prema kojoj je ono stvarno izvršavalo odlučujući utjecaj na društvo Air France tijekom razdoblja od 15. rujna 2004. do 14. veljače 2006.

64

S druge strane, kad je riječ o pripisivanju praksi društva KLM društvu AF‑KLM, Opći je sud u točki 255. pobijane presude osobito podsjetio na to da je društvo AF‑KLM, s obzirom na to da se ne primjenjuje pretpostavka navedena u točki 254. te presude, bilo dužno pokazati samo to da Komisija nije u dovoljnoj mjeri dokazala da društvo KLM nije samostalno određivalo svoje ponašanje na tržištu. U tom je pogledu najprije u točki 269. navedene presude istaknuo da iz njezinih točaka 258. do 267. proizlazi da nijedna od navodnih pogrešaka nije bila sadržana u Komisijinu utvrđenju prema kojem je društvo AF‑KLM stvarno izvršavalo odlučujući utjecaj na društvo KLM. Nadalje, Opći je sud u točki 270. te presude naveo da mu preostaje ocijeniti argumente koje je društvo AF‑KLM iznijelo u pogledu elemenata spomenutih u prilogu spornoj odluci koji je klasificiran oznakom tajnosti a odnosi se na veze tog društva s društvom KLM, pri čemu je naglasio da argumente koji se odnose na društvo Air France treba odbiti kao bespredmetne jer AF‑KLM nije uspio dokazati da je Komisija počinila pogrešku time što se oslonila na pretpostavku o kojoj je riječ. Naposljetku, Opći sud ispitao je i odbio te argumente u točkama 271. do 278. pobijane presude, s obzirom na to da je taj treći prigovor odbijen u cijelosti u njezinoj točki 279.

65

Kao četvrto, u točkama 282. do 287. pobijane presude Opći sud ispitao je prigovor društva AF‑KLM koji se temelji na povredi načela osobne odgovornosti i individualizacije kazni i sankcija. U tom je pogledu, među ostalim, u točki 285. te presude istaknuo da, s obzirom na to da je AF‑KLM temeljio taj prigovor na nepostojanju odlučujućeg utjecaja na društva Air France i KLM a da pritom nije iznio elemente koji nisu bili istaknuti već u okviru prethodnih prigovora, iz već provedenog ispitivanja proizlazi da je Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala da je AF‑KLM izvršavao takav utjecaj na svoja društva kćeri tijekom predmetnih razdoblja, tako da se navedeni prigovor temelji na pogrešnoj pretpostavci. U točki 286. navedene presude on je dodao da se pripisivanjem društvu AF‑KLM praksi društva Air France počevši od 15. rujna 2004. i praksi društva KLM od 5. svibnja 2004 – s obzirom na to da ne sadržava pogreške te uzimajući u obzir sudsku praksu navedenu u točkama 282. i 283. te presude, koja se osobito odnosi na pojam „poduzetnik” – ne povređuju načela osobne odgovornosti i individualizacije kazni i sankcija.

66

Stoga valja utvrditi, s obzirom na te elemente i uzimajući u obzir sudsku praksu navedenu u točkama 56. i 57. ove presude, da nije osnovana tvrdnja da je Opći sud povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u pogledu odbijanja argumentacije društva AF‑KLM kojom se nastoji dokazati da su tijekom spornih razdoblja društva Air France i KLM samostalno djelovala na tržištu te stoga tu tvrdnju valja odbiti.

67

Osim toga, u dijelu u kojem društvo AF‑KLM namjerava osporavati osnovanost ocjena koje je Opći sud proveo u točkama 218. do 268. pobijane presude, dovoljno je istaknuti da se, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 58. ove presude, takva kritika odnosi na materijalnu zakonitost spornog akta te se, slijedom toga, na njoj ne može temeljiti povreda obveze obrazlaganja.

68

Argumente navedene u točki 53. ove presude stoga treba odbiti kao neosnovane.

69

Drugo, valja podsjetiti na to da je, u skladu s člankom 256. stavkom 1. UFEU‑a i člankom 58. stavkom 1. Statuta Suda Europske unije, žalba ograničena na pitanja prava.

70

Opći je sud stoga jedini nadležan za utvrđivanje i ocjenu relevantnih činjenica kao i za ocjenu dokaza. Naime, ako su ti dokazi prikupljeni na pravilan način i ako su poštovana opća načela prava kao i pravila postupka primjenjiva u području tereta dokazivanja i izvođenja dokaza, ocjena dokazne vrijednosti podnesenih elemenata isključivo je na Općem sudu. Ocjenjivanje tih činjenica i dokaza stoga ne predstavlja, osim u slučaju njihova iskrivljavanja, pravno pitanje koje je podložno, kao takvo, nadzoru Suda (presude od 28. svibnja 1998., Deere/Komisija, C‑7/95 P, EU:C:1998:256, t. 22. i od 18. ožujka 2021., Pometon/Komisija, C‑440/19 P, EU:C:2021:214, t. 50. i navedena sudska praksa).

71

U okviru argumentacije iz točke 54. ove presude AF‑KLM ističe samo to da je Opći sud trebao smatrati da brojni elementi koje je ono iznijelo dokazuju potpuno nepostojanje njegove uključenosti u predmetne prakse, njegovo neuplitanje u djelatnosti društava Air France i KLM u sektoru zračnog prijevoza tereta kao i njihovu potpunu samostalnost na tržištu.

72

U tom pogledu valja osobito istaknuti da točke 195. i 197. presude od 27. listopada 2010., Alliance One International i dr./Komisija (T‑24/05, EU:T:2010:453), na koje se društvo AF‑KLM poziva kako bi dokazao da je i u ovom slučaju Opći sud trebao zaključiti da ono nije izvršavalo odlučujući utjecaj na ponašanje svojih društava kćeri na tržištu, sadržavaju samo činjenične ocjene svojstvene okolnostima predmeta u kojem je donesena ta presuda. Te su ocjene stoga u svakom slučaju irelevantne u ovom predmetu. Usto, društvo AF‑KLM ne tvrdi da je Opći sud iskrivio činjenice i dokaze koji su mu podneseni.

73

Stoga, budući da AF‑KLM samo nastoji od Suda ishoditi novu ocjenu skupa indicija koji je iznio pred Općim sudom, tu argumentaciju treba odbaciti kao nedopuštenu, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 70. ove presude.

74

Osim toga, s obzirom na činjenicu da u sklopu spomenute argumentacije to društvo ponovno tvrdi da je Opći sud povrijedio svoju obvezu obrazlaganja time što nije pojasnio razloge zbog kojih se na temelju svih elemenata koje je iznijelo ne može isključiti da je izvršavalo odlučujući utjecaj na svoja društva kćeri, dovoljno je istaknuti da se ta argumentacija u biti ne razlikuje od one iznesene u točki 53. ove presude i čija je neosnovanost već utvrđena u njezinim točkama 59. do 66. Stoga je također treba odbiti kao neosnovanu zbog istih razloga kao što su oni izneseni u točkama 59. do 66.

75

Argumentacija navedena u točki 54. ove presude stoga je djelomično nedopuštena i djelomično neosnovana.

76

Slijedom navedenog, prvi dio prvog žalbenog razloga treba odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan.

77

Društvo AF‑KLM ističe da je Opći sud, time što mu je pripisao prakse društva Air France od 7. prosinca 1999. do 15. rujna 2004., povrijedio pravila o gospodarskom sljedništvu poduzetnika unutar iste grupe kao i načela osobne odgovornosti i individualizacije kazni i sankcija.

78

U točkama 303., 309., 311. i 313. pobijane presude Opći je sud naveo da spornu odluku treba shvatiti na način da društvo koje se prethodno nazivalo „Société Air France” ima dva različita sljednika: društvo AF‑KLM, kao pravnog sljednika i njegovo društvo kći Air France, kao gospodarskog sljednika. Međutim, s obzirom na to da je AF‑KLM neoperativno holding društvo, da društvo Air France posluje na predmetnom tržištu i da su sve djelatnosti zračnog prijevoza društva koje se prethodno nazivalo „Société Air France” prenesene na društvo Air France, Opći sud trebao je utvrditi da se AF‑KLM ne može smatrati odgovornim za prakse društva koje se prethodno nazivalo „Société Air France” od 7. prosinca 1999. do 15. rujna 2004., s obzirom na to da je gospodarski sljednik tog prethodnog društva nastavio poslovati na tržištu.

79

Komisija ističe da je taj dio nedopušten i u svakom slučaju neosnovan.

80

Najprije valja istaknuti da se ovaj dio temelji na pretpostavci prema kojoj je društvo AF‑KLM proglašeno odgovornim za prakse društva koje se prethodno nazivalo „Société Air France” od 7. prosinca 1999. do 15. rujna 2004., kao njegov sljednik, neovisno o tome je li riječ o gospodarskom, pravnom ili gospodarskom i pravnom sljedniku tog društva.

81

Međutim, točke 303., 309., 311. i 313. pobijane presude, na koje se AF‑KLM poziva u prilog osnovanosti te pretpostavke, nemaju doseg koji im taj dio pripisuje.

82

Naime, u točki 303. pobijane presude Opći je sud istaknuo je da uvodnu izjavu 1080. sporne odluke treba tumačiti na način da se njome utvrđuje odgovornost društva AF‑KLM isključivo na temelju pravnog kontinuiteta utvrđenog s društvom koje se prethodno nazivalo „Société Air France”. U točki 309. te presude Opći sud samo je podsjetio na sudsku praksu Suda iz točke 78. presude od 16. studenoga 2000., Cascades/Komisija (C‑279/98 P, EU:C:2000:626), u skladu s kojom je u načelu na fizičkoj ili pravnoj osobi koja je upravljala predmetnim poduzetnikom u trenutku počinjenja povrede da za nju odgovara, iako je na dan donošenja odluke kojom se utvrđuje povreda upravljanje poduzetnikom bilo pod odgovornošću druge osobe. U točki 311. navedene presude spomenuti je sud utvrdio da iz uvodnih izjava 22. i 1080. sporne odluke proizlazi, i da je nesporno, da je pravna osoba koja je sudjelovala u počinjenju jedinstvene i trajne povrede prije 15. rujna 2004., odnosno društvo koje se prethodno nazivalo „Société Air France”, postojala i nakon tog datuma, iako je promijenila tvrtku pod kojom posluje i predmet poslovanja, pri čemu je to prethodno društvo, operativni pravni subjekt, postalo društvo AF‑KLM. U točki 313. te presude Opći je sud razmotrio argument koji je istaknulo društvo AF‑KLM, prema kojem su društvu Air France, kao gospodarskom sljedniku, pripisana i ta postupanja te je zaključio – oslanjajući se u tom pogledu na sudsku praksu Suda – da, s obzirom na to da odgovornost društva AF‑KLM za postupanja društva koje se prethodno nazivalo „Société Air France” nije proizlazila iz odgovornosti njegova društva kćeri Air France, društvu AF‑KLM nije bilo dopušteno, u okviru tužbe koju je podnijelo Općem sudu, prigovoriti Komisiji da je tom društvu kćeri pripisala postupanja društva koje se prethodno nazivalo „Société Air France” od 7. prosinca 1999. do 15. rujna 2004.

83

Ta utvrđenja Općeg suda nisu osporavana u ovoj žalbi. Usto, u točki 245. pobijane presude, koja se također ne osporava, Opći je sud istaknuo da među strankama nije sporno da su AF‑KLM i društvo koje se prethodno nazivalo „Société Air France”, koje je postojalo do 15. rujna 2004., činili jednu te istu pravnu osobu, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 22. i 1080. sporne odluke.

84

Prema tome, valja utvrditi da je pretpostavka na kojoj društvo AF‑KLM temelji ovaj dio pogrešna, s obzirom na to da mu odgovornost za prakse društva koje se prethodno nazivalo „Société Air France” od 7. prosinca 1999. do 15. rujna 2004. nije pripisana zbog navodnog svojstva sljednika tog društva, nego zbog činjenice da osigurava pravni kontinuitet prava i obveza tog društva jer je riječ o istom pravnom subjektu koji je samo promijenio tvrtku i predmet poslovanja te je stoga izravno i osobno odgovoran za njegova postupanja prije tog posljednjeg datuma, kao počinitelj tih postupanja.

85

Stoga Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točki 307. pobijane presude u biti zaključio da sudska praksa koja se odnosi na kriterije kojima se uređuje pripisivanje odgovornosti za povredu prava tržišnog natjecanja Unije u slučajevima sljedništva poduzetnika nije relevantna u ovom predmetu te je zanijekao da u njemu postoji bilo kakav problem sljedništva poduzetnika, s obzirom na to da se takav problem javlja samo u situaciji u kojoj se jednoj osobi pripisuje odgovornost za protutržišno ponašanje druge osobe.

86

Osim toga, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, na koju Opći sud uostalom u biti podsjeća u točki 309. pobijane presude, ako poduzetnik povrijedi pravila tržišnog natjecanja, na njemu je, u skladu s načelom osobne odgovornosti, da odgovara za tu povredu (presuda od 24. rujna 2009., Erste Group Bank i dr./Komisija, C‑125/07 P, C‑133/07 P, C‑135/07 P i C‑137/07 P, EU:C:2009:576, t. 77. i navedena sudska praksa).

87

Naime, kad bi poduzeća mogla izbjeći odgovornost jednostavnom promjenom svojeg identiteta uslijed restrukturiranja, prijenosa ili drugih pravnih ili organizacijskih promjena, cilj kažnjavanja ponašanja koje je protivno pravu Unije u području tržišnog natjecanja i sprečavanja njegova ponavljanja putem odvraćajućih sankcija bio bi ugrožen (presuda od 24. rujna 2020., Prysmian i Prysmian Cavi e Sistemi/Komisija, C‑601/18 P, EU:C:2020:751, t. 86. i navedena sudska praksa).

88

Iz navedenog proizlazi da drugi dio prvog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

89

Stoga prvi žalbeni razlog treba odbiti.

90

Drugi žalbeni razlog društva AF‑KLM sadržava dva dijela. U okviru prvog dijela to društvo tvrdi da je Opći sud povrijedio Uredbu br. 411/2004 pogrešno je tumačeći. U drugom dijelu ističe da analiza kvalificiranih učinaka koju je proveo Opći sud u svakom slučaju sadržava pogreške koje se tiču prava i povredu obveze obrazlaganja.

91

AF‑KLM ističe da točke 93. i 97. pobijane presude sadržavaju pogreške koje se tiču prava jer je Opći sud u njima ocijenio da je Uredbom br. 411/2004 i Odlukom Zajedničkog odbora EGP‑a br. 40/2005 Komisiji dodijeljena nadležnost za primjenu članaka 101. i 102. UFEU‑a na rute između Unije i trećih zemalja počevši od 1. svibnja 2004. odnosno za primjenu članaka 53. i 54. Sporazuma o EGP‑u na rute EGP‑a osim ruta između Unije i trećih zemalja počevši od 19. svibnja 2005. i da ta nadležnost ne isključuje usluge prijevoza ulaznog tereta zbog toga što više ne postoji „izričita osnova u tekstu” kojom se može opravdati daljnje isključenje tih usluga iz sustava uspostavljenog Uredbom br. 1/2003.

92

Točno je da je Opći sud priznao da primjena Uredbe br. 411/2004 na usluge prijevoza ulaznog tereta nije njome izričito predviđena, s obzirom na to da smjer predmetnih ruta nije naveden u toj uredbi. Međutim, smatrao je da nepostojanje izričitog navođenja Komisijine nenadležnosti za odlučivanje o uslugama prijevoza ulaznog tereta treba tumačiti na način da se njime toj instituciji dodjeljuje odgovarajuća nadležnost. Uzimajući u obzir načelo prema kojem postojanje dvojbi na strani suda treba ići u korist poduzetnika na kojeg se odnosi odluka o utvrđenju povrede, primjenjivi propis valja tumačiti na način koji nije nepovoljan za tog poduzetnika. Prema tome, činjenica da Uredba br. 411/2004 ne govori o smjeru ruta „između trećih zemalja i Unije” ali se u njoj izričito spominje Komisijina nadležnost u području zračnog prijevoza između Zajednice i trećih zemalja” trebala je navesti Opći sud na to da navedenu uredbu tumači na način da isključuje usluge prijevoza ulaznog tereta iz Komisijine nadležnosti.

93

Komisija ističe da je prvi dio neosnovan.

94

Prvo, valja istaknuti da je, u skladu s člankom 3. Uredbe br. 411/2004, brisana odredba članka 32. točke (c) Uredbe br. 1/2003, koja je predviđala da se potonja uredba ne primjenjuje na „zračni prijevoz između zračnih luka [Unije] i trećih zemalja”. U skladu s člankom 4. Uredbe br. 411/2004, to brisanje proizvodi učinak od 1. svibnja 2004. Stoga od tog datuma Uredba br. 1/2003, kako je izmijenjena Uredbom br. 411/2004, više ne sadržava odredbu na temelju koje se Uredba br. 1/2003 ne primjenjuje na zračni prijevoz između zračnih luka Unije i zračnih luka trećih zemalja.

95

Usto, ni odredbe Uredbe br. 411/2004 ni preambula te uredbe, osobito njezine uvodne izjave 2., 3. i 7., ne pokazuju, kao što je to Opći sud u biti istaknuo u točki 94. pobijane presude, da je zakonodavac Unije, time što je u naslovu navedene uredbe i u tim uvodnim izjavama naveo zračni prijevoz „između” Unije i trećih zemalja, namjeravao obuhvatiti samo zračni prijevoz koji se odvija „iz” Unije „prema” trećim zemljama odnosno, drugim riječima, samo odlazne rute zračnog prijevoza. Upravo suprotno, pojam „između”, prema svojem uobičajenom značenju u svakodnevnom jeziku, označava prostor koji razdvaja dva mjesta, dva predmeta ili dvije osobe. Stoga je taj pojam neutralan kad je, kao u ovom slučaju, riječ o smjeru predmetnog zračnog prijevoza.

96

Slijedom navedenog, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točki 93. pobijane presude utvrdio da od 1. svibnja 2004. više ne postoji „izričita osnova u tekstu” kojom se može opravdati daljnje isključenje usluga prijevoza ulaznog tereta iz sustava uspostavljenog Uredbom br. 1/2003, kako je izmijenjena Uredbom br. 411/2004.

97

Drugo, suprotno onomu što navodi AF‑KLM, iz pobijane presude ni u kojem slučaju ne proizlazi da Opći sud gaji dvojbe u vezi s dosegom Uredbe br. 411/2004. U tom pogledu, s jedne strane, tvrdnja društva AF‑KLM prema kojoj je Opći sud priznao da primjena Uredbe br. 411/2004 na usluge prijevoza ulaznog tereta nije njome izričito predviđena, nema uporište u pobijanoj presudi. Osim toga, tu tvrdnju pobija i doslovno tumačenje te uredbe izneseno u točki 93. pobijane presude. S druge strane, Opći je sud u točkama 94. do 96. te presude također istaknuo da ništa u tekstu ili općoj strukturi navedene uredbe ne upućuje na zaključak da je zakonodavac Unije namjeravao zadržati isključenje usluga prijevoza ulaznog tereta iz područja primjene Uredbe br. 1/2003, da cilj Uredbe br. 411/2004 također ide u prilog uključivanju usluga prijevoza ulaznog tereta u to područje primjene i da pripremni akti potonje uredbe potvrđuju da zakonodavac Unije uopće nije namjeravao razlikovati, među ostalim, dolazne rute i rute s polazištem iz EGP‑a i odredištem u trećim zemljama.

98

Treće, nesporno je da je Uredba br. 411/2004 uključena u Sporazum o EGP‑u Odlukom Zajedničkog odbora EGP‑a br. 40/2005, s obzirom na to da je sama Uredba br. 1/2003 uključena u taj sporazum Odlukom Zajedničkog odbora EGP‑a br. 130/2004 i da su te dvije odluke stupile na snagu 19. svibnja 2005.

99

Iz svega navedenog proizlazi da je Opći sud u točki 97. pobijane presude pravilno zaključio da su usluge prijevoza ulaznog tereta obuhvaćene područjem primjene Uredbe br. 411/2004 i Odluke Zajedničkog odbora EGP‑a br. 40/2005, iz čega proizlazi da Komisija nije počinila pogrešku kada je u uvodnoj izjavi 1041. sporne odluke utvrdila da se članak 101. UFEU‑a primjenjuje na zračni prijevoz između Unije i trećih zemalja „u oba smjera”, pri čemu ista razmatranja vrijede za članak 53. Sporazuma o EGP‑u u pogledu ruta EGP‑a osim ruta između Unije i trećih zemalja.

100

Posljedično, prvi dio drugog žalbenog razloga valja odbiti kao neosnovan.

101

AF‑KLM ističe da je Opći sud u svakom slučaju počinio pogreške koje se tiču prava i povrijedio svoju obvezu obrazlaganja time što je Komisijinu nadležnost za usluge prijevoza ulaznog tereta opravdao s obzirom na kriterij koji se temelji na kvalificiranim učincima protutržišnih praksi u Uniji (u daljnjem tekstu: kriterij kvalificiranih učinaka), iako navedenom kriteriju u ovom slučaju nije udovoljeno.

102

Kao prvo, točke 122., 126. i 127. pobijane presude zahvaćene su povredom članka 101. UFEU‑a i brkanjem, s jedne strane, Komisijine teritorijalne nadležnosti i, s druge strane, kvalifikacije prakse kao ograničenja tržišnog natjecanja. Naime, time što je tvrdio da za primjenu kriterija kvalificiranih učinaka ne treba zahtijevati dokazivanje konkretnih učinaka koje pretpostavlja kvalifikacija ponašanja kao ograničenja tržišnog natjecanja „s obzirom na posljedicu”, Opći je sud smatrao da je moguće izbjeći dokazivanje kvalificiranih učinaka prakse provedene izvan EGP‑a ako se ona može kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Međutim, to nije tako zbog toga što Komisija – da bi na temelju kriterija kvalificiranih učinaka potvrdila svoju eventualnu nadležnost u pogledu praksi koje se provode izvan EGP‑a – mora dokazati da predmetne prakse proizvode predvidljive, trenutačne i bitne učinke u EGP‑u i da su ti učinci vjerojatni. Nijedan od tih kriterija ne odgovara kriterijima kojima se definiraju eventualni učinci povrede s obzirom na cilj. Prema mišljenju društva AF‑KLM, analiza kriterija kvalificiranih učinaka ne može se ublažiti ako postoji ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

103

Kao drugo, Opći sud nije primijenio standard dokazivanja koji je Sud utvrdio u presudi od 6. rujna 2017., Intel/Komisija (C‑413/14 P, EU:C:2017:632), u pogledu kvalificiranih učinaka te je povrijedio svoju obvezu obrazlaganja. Kad je riječ o praksama koje se primjenjuju izvan EGP‑a a tiču se usluga o kojima se pregovaralo i koje su naplaćene klijentima koji se nalaze izvan EGP‑a, utvrđivanje Komisijine nadležnosti da o njima odlučuje zahtijeva da ta institucija dokaže da te prakse imaju „predvidljive, trenutačne i bitne učinke u EGP‑u”. U točkama 135., 136. i 150. pobijane presude Opći je sud ocijenio da su neizravni učinci za koje je sam priznao da su neizvjesni dovoljni da bi se okarakterizirali „kvalificirani učinci” u smislu sudske prakse Suda, pri čemu se ta neizvjesnost, uostalom, više ne spominje u točki 152. te presude. Međutim, takvi se učinci ne mogu utvrditi ako su predaleki ili isključivo hipotetski.

104

Kao treće, Opći sud nije ni dokazao ni provjerio „vjerojatnost” navodnih kvalificiranih učinaka. Kao i Komisija, on je samo podsjetio na prirodu povrede a da nije provjerio učinak dodatnih naknada na ukupnu prodajnu cijenu usluga prijevoza tereta, iako su te dodatne naknade u prosjeku predstavljale samo 18 % konačne cijene usluga tijekom 2004. i 2005. godine. Opći sud također nije pokušao provjeriti jesu li i u kojoj mjeri špediteri to navodno povećanje cijene u ukupnim troškovima prijevoza stvarno prevalili na otpremnike odnosno jesu li i u kojoj mjeri ti otpremnici to navodno povećanje troškova prijevoza prevalili na potrošače.

105

Kao četvrto, u fazi analize predvidljivosti učinaka Opći je sud prihvatio cirkularno obrazloženje kojim se društvu AF‑KLM nalaže podnošenje nemogućeg dokaza te nezakonito prebacuje teret dokazivanja. Tako je u točkama 139., 140. i 143. pobijane presude prigovorio društvu AF‑KLM da nije dokazalo da je „učinak prevaljivanja tereta” toliko vjerojatan da bi predmetni učinak, odnosno povećanje cijena, učinio nepredvidljivim. Međutim, teret dokazivanja u tom smislu leži na Komisiji. AF‑KLM ističe da se pozvao na taj učinak u okviru upravnog postupka, ali da je Komisija samo istaknula da je riječ o ograničenju tržišnog natjecanja s obzirom na cilj a da pritom nije analizirala relevantnost navedenog učinka u spornoj odluci.

106

Kao peto, iz točke 175. i sljedećih točaka pobijane presude proizlazi da je Opći sud smatrao da se Komisijina nadležnost za odlučivanje o dolaznim rutama može opravdati pozivanjem na jedinstvenu i trajnu prirodu povrede. Međutim, pojam „jedinstvena i trajna povreda” ne omogućuje proširenje dosega zabrana propisanih UFEU‑om. Pozivanje Općeg suda u tom pogledu na točku 57. presude od 6. rujna 2017., Intel/Komisija (C‑413/14 P, EU:C:2017:632), nije relevantno i njime se zanemaruje doseg te presude. Naime, predmet koji je doveo do te presude odnosio se na praksu koja se provodila na globalnoj razini i na jednom zemljopisnom tržištu te je utjecala, među ostalim, na EGP, dok su se u ovom slučaju prakse provodile na različitim zemljopisnim tržištima, od kojih su neka, poput tržišta dolaznih ruta, smještena izvan EGP‑a. Time je Opći sud, osim toga, obrnuo redoslijed faza rasuđivanja. Valjalo je započeti s ocjenom je li svaki od bitnih elemenata povrede obuhvaćen Komisijinom nadležnošću. Tek nakon toga valjalo je, prema potrebi, ocijeniti slijede li različite utvrđene prakse cjelovit plan u okviru jedinstvene i trajne povrede. Prakse koje Komisija nije nadležna utvrditi ne mogu se na umjetan način a posteriori povezati s praksama koje su u njezinoj nadležnosti.

107

Kao šesto, kako bi dokazao kvalificirane učinke, Opći je sud svojim obrazloženjem zamijenio ono iz sporne odluke, protivno sudskoj praksi. Naime, dok se postojanje kvalificiranih učinaka ispitivalo tek u uvodnoj izjavi 1045. sporne odluke, analiza, koja je uostalom nedovoljna, koju je proveo Opći sud, nije bila izvedena u toj odluci. AF‑KLM u tom pogledu upućuje na analizu Općeg suda prilikom ocjene relevantnosti „predmetnog učinka” u točkama 118. do 137. pobijane presude; predvidljivosti tog učinka, u točkama 138. do 155. te presude; važnosti spomenutog učinka, u točkama 156. do 166. navedene presude; njegove trenutačnosti, u točkama 167. do 174. te presude, kao i prilikom ocjene učinaka jedinstvene i trajne povrede u točkama 175. do 187. pobijane presude. U svakoj od tih faza Opći sud oslonio se na elemente na kojima se nije temeljila navedena Komisijina odluka. On je na taj način prihvatio novo obrazloženje kako bi opravdao Komisijino pogrešno rasuđivanje. U svakom slučaju, pod pretpostavkom da je Komisija doista opravdala postojanje kvalificiranih učinaka na temelju uvodnih izjava sporne odluke koje Opći sud navodi u pobijanoj presudi, takav ispravak a posteriori nije dovoljan jer se nepostojanje obrazloženja pobijanog akta ne može ispraviti činjenicom da je zainteresirana osoba saznala za razloge donošenja tog akta tijekom sudskog postupka.

108

Komisija odgovara da drugi dio drugog žalbenog razloga nije osnovan.

109

Prvo, valja istaknuti da je, kao što to tvrdi društvo AF‑KLM, Opći sud u točki 122. pobijane presude naveo da, u slučaju ponašanja za koje je Komisija, kao u ovom predmetu, zaključila da pokazuje određeni stupanj štetnosti za tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu ili unutar EGP‑a tako da se može kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj”, u smislu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u, primjena kriterija kvalificiranih učinaka ne može zahtijevati dokazivanje konkretnih učinaka koje pretpostavlja kvalifikacija ponašanja kao ograničenja tržišnog natjecanja „s obzirom na posljedicu” u smislu tih odredbi.

110

Slično tomu, on je u točki 126. te presude naveo da bi tumačenje kriterija kvalificiranih učinaka na način da se zahtijeva dokaz konkretnih učinaka samog spornog ponašanja čak i ako postoji ograničenje tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj”, koje tumačenje čini se zagovara AF‑KLM, dovelo do toga da se na Komisijinu nadležnost za utvrđivanje i sankcioniranje povrede članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u primjenjuje uvjet koji se ne temelji na tekstu tih odredbi.

111

Opći je sud iz toga u točki 127. navedene presude zaključio da AF‑KLM, s jedne strane, nije mogao valjano prigovoriti Komisiji da je počinila pogrešku time što je utvrdila da je kriterij kvalificiranih učinaka ispunjen, iako je u uvodnim izjavama 917., 1190. i 1277. sporne odluke navela da nije dužna ocijeniti protutržišne učinke spornog ponašanja s obzirom na njegov protutržišni cilj i da, s druge strane, iz tih uvodnih izjava također nije mogao zaključiti da Komisija nije provela nikakvu analizu učinaka navedenog ponašanja na unutarnjem tržištu ili unutar EGP‑a u svrhu primjene tog kriterija.

112

Međutim, kao što se to već navodi u obrazloženju sadržanom u toj točki 127., iz navedenih točaka koje osporava AF‑KLM ne može se zaključiti da je Opći sud, kako bi utvrdio da je u ovom slučaju ispunjen kriterij kvalificiranih učinaka, smatrao da je dovoljno da se sporni zabranjeni sporazum može kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

113

Naime, iz zajedničkog tumačenja točaka 118. do 136. pobijane presude proizlazi da je Opći sud u navedenim osporavanim točkama samo odbio argumente društva AF‑KLM, sažete na kraju točke 105. te presude. Tako je u tim točkama iznio razloge zbog kojih je pogrešna tvrdnja društva AF‑KLM prema kojoj je to što je Komisija – u dijelu obrazloženja sporne odluke koji se odnosi, kad je riječ o njezinoj uvodnoj izjavi 917., na kvalifikaciju predmetnog ograničenja tržišnog natjecanja i, kad je riječ o uvodnim izjavama 1190. i 1277., na izračun novčane kazne – navela da ne postoji potreba za dokazivanjem stvarnih protutržišnih učinaka s obzirom na to da je dokazan protutržišni cilj ponašanja koja se stavljaju na teret značilo da ta institucija, zbog tog protutržišnog cilja, nije ocijenila jesu li ta ponašanja proizvela kvalificirane učinke potrebne za utvrđivanje njezine nadležnosti za primjenu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u na usluge prijevoza ulaznog tereta.

114

S jedne strane, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u biti odgovorio da se kriterij kvalificiranih učinaka, na kojem se temelji Komisijina izvanteritorijalna nadležnost, razlikuje od pitanja može li se sporni zabranjeni sporazum kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja u smislu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u. Kao što je to nezavisni odvjetnik također istaknuo u točki 42. svojeg mišljenja, kriterij kvalificiranih učinaka, koji može poslužiti kao temelj Komisijine nadležnosti za izvanteritorijalnu primjenu pravila tržišnog natjecanja Unije i EGP‑a s obzirom na međunarodno javno pravo, ne podudara se s bitnim kriterijem koji se odnosi na ograničenje tržišnog natjecanja, s obzirom na cilj ili s obzirom na posljedicu, na unutarnjem tržištu Unije ili EGP‑a, kojem podliježe Komisijina nadležnost za utvrđivanje i sankcioniranje, na temelju prava Unije, povrede tih pravila tržišnog natjecanja.

115

S druge strane, analiza Općeg suda u okviru koje se nastojalo utvrditi je li Komisija pravilno ocijenila da je kriterij kvalificiranih učinaka ispunjen u ovom slučaju iznesena je u točkama 137. do 174. pobijane presude, u pogledu usklađivanja usluga prijevoza ulaznog tereta promatranog zasebno, te u točkama 175. do 186. te presude, u pogledu jedinstvene i trajne povrede promatrane u cjelini.

116

U tim okolnostima AF‑KLM pogrešno tumači pobijanu presudu kada tvrdi da je Opći sud smatrao da je moguće, kako bi se na temelju kriterija kvalificiranih učinaka utvrdila Komisijina nadležnost za primjenu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u na ponašanja izvan područja EGP‑a, odustati od dokazivanja takvih učinaka ako se ta ponašanja mogu kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Posljedično, argumente iznesene u točki 102. ove presude valja odbiti kao neosnovane.

117

Drugo, valja podsjetiti na to da se kriterijem kvalificiranih učinaka, poput kriterija koji se temelji na mjestu provedbe protutržišnih djelovanja, nastoji postići cilj utvrđivanja ponašanja koja se, doduše, nisu odvijala na području Unije ili, ovisno o slučaju, EGP‑a, ali čiji se protutržišni učinci mogu osjetiti na tržištu Unije ili EGP‑a. Prema tome, kriterij kvalificiranih učinaka omogućuje opravdanje primjene prava tržišnog natjecanja Unije ili EGP‑a s obzirom na međunarodno javno pravo kada je vjerojatno da predmetno ponašanje proizvodi trenutačan i bitan učinak unutar Unije ili EGP‑a. U tom pogledu, dovoljno je uzeti u obzir vjerojatne učinke ponašanja na tržišno natjecanje kako bi uvjet koji se odnosi na zahtjev predvidljivosti bio ispunjen. Osim toga, za ispunjenje zahtjeva trenutačnosti dovoljno je da predmetno ponašanje „može” imati trenutačan učinak u Uniji ili EGP‑u (vidjeti u tom smislu presudu od 6. rujna 2017., Intel/Komisija, C‑413/14 P, EU:C:2017:632, t. 45., 49., 51. i 52.).

118

Stoga, kao što to tvrdi AF‑KLM, kako bi se utvrdilo da je ispunjen kriterij kvalificiranih učinaka, Komisija mora dokazati da predmetne prakse imaju predvidljive, trenutačne i bitne učinke u Uniji ili, kao u ovom slučaju, u EGP‑u, na koje je kriterije Opći sud uostalom podsjetio u točkama 116. i 137. pobijane presude. Međutim, suprotno onomu što AF‑KLM ističe u okviru svoje argumentacije navedene u točki 103. ove presude, Opći sud u točkama 135., 136. i 150. pobijane presude nije odbio taj kriterij smatrajući da su samo neizravni i neizvjesni učinci dovoljni da bi se utvrdilo postojanje kvalificiranih učinaka, u smislu sudske prakse navedene u prethodnoj točki ove presude.

119

Najprije, kao što to proizlazi iz tumačenja točaka 111., 112., 115. i 128. do 137. pobijane presude, te su točke 135. i 136. dio analize Općeg suda koja se odnosi na ocjenu relevantnosti prvog razloga na koji se Komisija oslonila u uvodnoj izjavi 1045. sporne odluke kako bi utemeljila svoje utvrđenje prema kojem je kriterij kvalificiranih učinaka u ovom slučaju bio ispunjen. Taj se razlog sastojao od „povećanih troškova zračnog prijevoza prema EGP‑u i stoga viših cijena uvezene robe koje, po svojoj prirodi, mogu imati učinke na potrošače unutar EGP‑a”, zbog čega ga je Opći sud nazvao „predmetnim učinkom” (u daljnjem tekstu: učinak na cijene uvezene robe), u pogledu kojeg je društvo AF‑KLM tvrdilo da se ne ubraja među učinke spornog ponašanja koje je Komisija osnovano uzela u obzir u svrhu primjene kriterija kvalificiranih učinaka.

120

Budući da se točke 135. i 136. pobijane presude stoga ne odnose na pitanje je li zahtijevani učinak na cijene uvezene robe bio predvidljiv, bitan i trenutačan, proizlazi da se argumenti izneseni u točki 103. ove presude, u dijelu u kojem se odnose na te točke 135. i 136., temelje na pogrešnom tumačenju pobijane presude. Posljedično, te argumente valja odbiti kao neosnovane.

121

Nadalje, u dijelu u kojem se ti argumenti odnose na točku 150. pobijane presude, važno je istaknuti da se, iako je točno da se ta točka nalazi u dijelu te presude koji se tiče predvidljivosti učinka na cijene uvezene robe, u navedenoj točki Opći sud ograničio na tvrdnju da je „[u] tim okolnostima” inkriminiranim prijevoznicima bilo razumno predvidljivo da će špediteri prevaliti takav dodatni trošak na otpremnike povećanjem cijene usluga špedicije. Stoga valja utvrditi da Opći sud u navedenoj točki nije naveo da su za utvrđivanje postojanja kvalificiranih učinaka u smislu sudske prakse Suda dovoljni samo neizravni i neizvjesni učinci odnosno učinci koji su „predaleki ili isključivo hipotetski”. Prema tome, s obzirom na to da se spomenuti argumenti također temelje na pogrešnom tumačenju pobijane presude, valja ih odbiti kao neosnovane.

122

Naposljetku, s obzirom na to da se tim argumentima u biti osporava ocjena Općeg suda o predvidljivosti učinka na cijene uvezene robe, oni se ne razlikuju od argumenata navedenih u točki 105. ove presude i ispitanih u njezinim točkama 134. do 138.

123

Iz navedenog proizlazi da, uz rezervu spomenutu u prethodnoj točki, argumente iznesene u točki 103. ove presude valja odbiti kao neosnovane.

124

Treće, najprije valja istaknuti da iz sudske prakse navedene u točki 117. ove presude proizlazi da se uvjet koji se odnosi na „vjerojatnost” kvalificiranih učinaka, na koji se poziva društvo AF‑KLM, ne razlikuje od uvjeta koji se odnosi na predvidljivost tih učinaka, s obzirom na to da je, u skladu s tom sudskom praksom, dovoljno uzeti u obzir vjerojatne učinke ponašanja na tržišno natjecanje kako bi se ispunio uvjet koji se odnosi na zahtjev predvidljivosti. Stoga AF‑KLM ne može s uspjehom prigovoriti Općem sudu, kao što je to navedeno u točki 104. ove presude, da nije dokazao i provjerio vjerojatnost učinka na cijene uvezene robe, iako je u točkama 138. do 155. pobijane presude analizirao predvidljivost tog učinka.

125

Nadalje, u dijelu u kojem u okviru argumenata iznesenih u toj točki 104. AF‑KLM tvrdi da Opći sud nije ni dokazao ni provjerio predvidljivost učinka na cijene uvezene robe, dovoljno je napomenuti da tu tvrdnju pobijaju točke 138. do 155. pobijane presude, u kojima se iznosi upravo analiza Općeg suda koja se odnosi na ocjenu predvidljivosti tog učinka, za koju društvo AF‑KLM tvrdi da nije provedena.

126

Naposljetku, u točkama 140. do 142. pobijane presude Opći je sud utvrdio da su se dodatna naknada za gorivo, dodatna naknada za sigurnost i odbijanje plaćanja provizija analizirali, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 846., 909., 1199. i 1208. sporne odluke, kao koluzivno ponašanje horizontalnog određivanja cijena, za koje je, u skladu sa sudskom praksom Suda, utvrđeno da osobito uzrokuje povećanje cijena, koje dovodi do loše raspodjele sredstava, osobito na štetu potrošača. On je stoga smatrao da su inkriminirani prijevoznici mogli predvidjeti da će horizontalno određivanje dodatne naknade za gorivo i dodatne naknade za sigurnost dovesti do povećanja cijena a da odbijanje plaćanja provizija može dovesti i do njihova izrazitijeg povećanja. Naime, Opći je sud utvrdio da se takvo odbijanje sastoji od usklađenog odbijanja da se špediterima odobre popusti na dodatne naknade, čime se inkriminiranim prijevoznicima nastoji omogućiti da „zadrže pod nadzorom” neizvjesnost u području određivanja cijena koju bi tržišno natjecanje u pogledu plaćanja provizija moglo stvoriti i čime se dodatne naknade isključuju iz tržišnog natjecanja, kao što je to Komisija istaknula u uvodnim izjavama 874. i 879. sporne odluke.

127

Opći je sud u točki 143. pobijane presude dodao da se cijena usluga prijevoza tereta sastoji, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 17. te odluke, od cijena i dodatnih naknada, među kojima su dodatna naknada za gorivo i dodatna naknada za sigurnost i da je – osim ako se smatra da bi se povećanje dodatne naknade za gorivo i dodatne naknade za sigurnost dovoljno vjerojatnim učinkom prevaljivanja tereta kompenziralo odgovarajućim smanjenjem cijena i drugih dodatnih naknada – takvo povećanje u načelu moglo dovesti do povećanja ukupne cijene usluga prijevoza ulaznog tereta.

128

U točkama 147. do 150. pobijane presude taj je sud također ispitao jesu li inkriminirani prijevoznici mogli predvidjeti da će špediteri to povećanje prevaliti na vlastite klijente, odnosno otpremnike, povećanjem cijene usluga špedicije, što je smatrao razumno predvidljivim za inkriminirane prijevoznike. U tom je pogledu istaknuo da cijena usluga prijevoza tereta predstavlja – za špeditere i kao što to u biti proizlazi iz uvodnih izjava 14. i 70. navedene odluke – varijabilni trošak čije povećanje u načelu ima za učinak povećanje graničnih troškova s obzirom na koje špediteri određuju vlastite cijene. U točkama 151. do 153. te presude također je utvrdio da, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 70. i 1031. te odluke, trošak robe za koju špediteri obično organiziraju integrirani prijevoz u ime otpremnika uključuje cijenu usluga špedicije, osobito cijenu usluga prijevoza tereta, tako da su inkriminirani prijevoznici mogli predvidjeti da će jedinstvena i trajna povreda, u dijelu u kojem se odnosi na dolazne rute, imati za učinak povećanje cijene robe uvezene u EGP.

129

S obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 117. ove presude, u skladu s kojom je dovoljno uzeti u obzir vjerojatne učinke ponašanja na tržišno natjecanje kako bi uvjet koji se odnosi na predvidljivost bio ispunjen, valja utvrditi da je u tim točkama pobijane presude Opći sud doista proveo potrebnu provjeru te da je iz toga zaključio, ne počinivši time pogrešku koja se tiče prava, da je Komisija na taj način u dovoljnoj mjeri dokazala postojanje zahtijevanog predvidljivog učinka na cijene uvezene robe.

130

Naime, kao što je to također istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 73. svojeg mišljenja, u smislu te sudske prakse treba smatrati predvidljivom svaku štetu za koju sudionici zabranjenog sporazuma moraju razumno znati da će nastati, u granicama onoga što je opće poznato, za razliku od štete koja proizlazi iz potpuno neuobičajenog tijeka okolnosti. Međutim, kao što je to već istaknuto u točki 126. ove presude i kao što je na to Opći sud također podsjetio u točki 140. pobijane presude, utvrđeno je da koluzivna ponašanja, poput onih koja dovode do toga da karteli horizontalno određuju cijene, uzrokuju smanjenje proizvodnje i povećanje cijena, što dovodi do loše raspodjele sredstava, osobito na štetu potrošača (vidjeti u tom smislu presudu od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 51.).

131

Prema tome, suprotno onomu što tvrdi društvo AF‑KLM, kako bi se utvrdila predvidljivost učinka na cijene uvezene robe, Opći sud nije morao konkretno provjeriti učinak dodatnih naknada na ukupnu prodajnu cijenu usluga prijevoza tereta ni jesu li i u kojoj mjeri špediteri stvarno prevalili to povećanje cijene na otpremnike ni jesu li i u kojoj mjeri otpremnici stvarno prevalili to povećanje cijene prijevoza na potrošače.

132

Osim toga, Opći sud uzeo je u obzir činjenicu da su dodatne naknade u prosjeku činile 18 % ukupne cijene koju je Air France naplaćivao špediterima tijekom 2004. i 2005. godine, s obzirom na to da je taj element naveden u točki 163. pobijane presude, u okviru koje je taj sud analizirao važnost učinka na cijene uvezene robe.

133

Posljedično, argumente iznesene u točki 104. ove presude valja odbiti kao neosnovane.

134

Četvrto, valja podsjetiti na to da je, u skladu s ustaljenoj sudskom praksom, na Komisiji da utvrdi dokaze kojima se u dovoljnoj mjeri može potvrditi postojanje činjenica koje predstavljaju povredu prava tržišnog natjecanja. Suprotno tomu, poduzetnik koji iznosi sredstvo obrane protiv utvrđenja takve povrede mora dokazati zbog čega to sredstvo valja prihvatiti. Međutim, čak i ako je, u skladu s tim načelima, teret dokazivanja na Komisiji odnosno na dotičnom poduzetniku, činjenični elementi na koje se jedna stranka poziva mogu biti takve prirode da obvezuju drugu stranku da pruži objašnjenje ili opravdanje, u nedostatku kojeg je dopušteno zaključiti da su poštovana pravila u području tereta dokazivanja (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2023., Royal Antwerp Football Club, C‑680/21, EU:C:2023:1010, t. 120. i navedenu sudsku praksu).

135

Ta se sudska praksa, koja se temelji na općim pravilima o izvođenju dokaza, može primijeniti na situaciju u kojoj Komisija mora utvrditi svoju teritorijalnu nadležnost u pogledu ponašanja koja potječu izvan područja Unije ili EGP‑a.

136

U ovom slučaju, kao što je to već izneseno u točki 127. ove presude, Opći je sud u točki 143. pobijane presude utvrdio da je – osim ako se smatra da bi se povećanje dodatne naknade za gorivo i dodatne naknade za sigurnost dovoljno vjerojatnim učinkom prevaljivanja tereta kompenziralo odgovarajućim smanjenjem cijena i drugih dodatnih naknada – takvo povećanje u načelu moglo dovesti do povećanja ukupne cijene usluga prijevoza ulaznog tereta. Točno je da je spomenuti sud dodao da AF‑KLM nije uspio dokazati da je učinak prevaljivanja tereta bio toliko vjerojatan da bi učinak na cijene uvezene robe bio nepredvidljiv. Međutim, kao što to proizlazi iz točke 126. ove presude, tom utvrđenju prethodila je, u točkama 140. do 142. i u prvoj rečenici točke 143. pobijane presude, analiza na temelju koje je Opći sud zaključio da su inkriminirani prijevoznici mogli predvidjeti da će horizontalno određivanje dodatne naknade za gorivo i dodatne naknade za sigurnost kao i odbijanje plaćanja provizija dovesti do povećanja ukupne cijene usluga prijevoza ulaznog tereta.

137

Stoga je Opći sud tek nakon što je utvrdio da je Komisija u spornoj odluci u dovoljnoj mjeri dokazala predvidljivost takvog povećanja ispitao je li AF‑KLM podnio dokaze koji omogućuju obaranje tog utvrđenja. Budući da je AF‑KLM u tom pogledu tvrdio da postoji „učinak prevaljivanja tereta”, navedeni je sud u točki 144. pobijane presude utvrdio da gospodarski odnos koji se navodi kako bi se dokazao taj učinak zapravo samo potvrđuje vezu između stvarnog kretanja visine dodatne naknade za sigurnost koju su naplaćivali Air France i KLM i povećanja cijene kerozina, pri čemu nije dokazano da je dovoljno vjerojatno da će se povećanje dodatne naknade za gorivo kompenzirati odgovarajućim smanjenjem cijena i drugih dodatnih naknada do te mjere da bi učinak na cijene uvezene robe bio nepredvidljiv.

138

S obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 134. ove presude, Opći je sud mogao smatrati, a da pritom nije nezakonito prebacio teret dokazivanja, to da je, s jedne strane, imajući u vidu da je u točkama 140. do 142. i prvoj rečenici točke 143. pobijane presude u biti utvrdio da je Komisija u spornoj odluci u dovoljnoj mjeri dokazala predvidljivost povećanja ukupne cijene usluga prijevoza ulaznog tereta zbog dodatne naknade za gorivo i dodatne naknade za sigurnost, na društvu AF‑KLM bilo da podnese dokaz o protivnom i da, s druge strane, u nedostatku takvog zadovoljavajućeg dokaza o protivnom, to društvo nije uspjelo oboriti njegovo prethodno utvrđenje.

139

Osim toga, u dijelu u kojem AF‑KLM tvrdi da je Opći sud time prihvatio cirkularno obrazloženje i naložio mu podnošenje nemogućeg dokaza, s obzirom na to da je Komisija odbila uzeti u obzir taj učinak u spornoj odluci pozivajući se na kvalifikaciju spornih praksi kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, dovoljno je istaknuti da se taj argument temelji na istoj pretpostavci kao i argumenti izneseni u točki 102. ove presude, za koje je u njezinim točkama 109. do 116. već dokazano da su pogrešni.

140

Posljedično, argumente iznesene u točki 105. ove presude također valja odbiti kao neosnovane.

141

Kad je riječ, peto, o argumentima navedenima u točki 107. ove presude, koje valja ispitati kao pretposljednje, valja podsjetiti na to da iz sudske prakse doista proizlazi da doseg nadzora zakonitosti predviđenog u članku 263. UFEU‑a obuhvaća sve elemente Komisijinih odluka u vezi s postupcima na temelju članaka 101. i 102. UFEU‑a, nad kojima Opći sud provodi detaljan nadzor kako prava tako i činjenica s obzirom na tužbene razloge koje je istaknuo tužitelj te vodeći računa o svim elementima koje je potonji podnio. Međutim, sudovi Unije ne mogu u okviru tog nadzora nadomjestiti obrazloženje autora predmetnog akta svojim vlastitim obrazloženjem (presuda od 4. srpnja 2024., Westfälische Drahtindustrie i Pampus Industriebeteiligungen/Komisija, C‑70/23 P, EU:C:2024:580, t. 38. i navedena sudska praksa).

142

Opći sud stoga ne može vlastitim obrazloženjem popuniti prazninu u obrazloženju pobijanog akta, na način da njegovo ispitivanje nije povezano ni s kakvom ocjenom iz tog akta (presuda od 18. srpnja 2013., UEFA/Komisija, C‑201/11 P, EU:C:2013:519, t. 65. i navedena sudska praksa).

143

Međutim, kada se Opći sud ograniči na davanje odgovora na pred njim iznesenu argumentaciju i na taj način pojasni obrazloženje pobijanog akta, ne može se smatrati da on vlastitim obrazloženjem zamjenjuje obrazloženje autora tog akta (vidjeti u tom smislu presude od 12. lipnja 2014., Deltafina/Komisija, C‑578/11 P, EU:C:2014:1742, t. 56. i od 23. studenoga 2023., Ryanair/Komisija, C‑209/21 P, EU:C:2023:905, t. 49.).

144

U ovom slučaju, kao što to proizlazi iz točaka 112. i 128. pobijane presude, prva rečenica uvodne izjave 1045. sporne odluke sadržavala je, makar i sažeto, elemente koji su Općem sudu omogućili da provjeri je li Komisija utvrdila svoju izvanteritorijalnu nadležnost s obzirom na kriterij kvalificiranih učinaka. Naime, upravo su ti elementi, u vezi s drugim relevantnim uvodnim izjavama te odluke, navedenima u točkama 133., 140. do 143., 145., 148., 151., 159. do 161., 164. i 165. pobijane presude, omogućili Općem sudu da provjeri je li Komisija stvarno utvrdila postojanje takvih učinaka. Osim toga, iz točaka 118. do 174. pobijane presude proizlazi da se u njima Opći sud ograničio na davanje odgovora na argumente koje mu je iznio AF‑KLM i na pojašnjavanje obrazloženja sporne odluke, konkretno na način da je iz elemenata te odluke izveo određene naznake. Prema tome, uzimajući u obzir sudsku praksu navedenu u prethodnoj točki ove presude, nije dokazana navodna zamjena obrazloženja u tim točkama 118. do 174.

145

Štoviše, u tim se okolnostima ne može smatrati ni da je Opći sud, odlučivši na taj način, ispravio nepostojanje obrazloženja sporne odluke u pogledu Komisijine nadležnosti za primjenu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u na usluge prijevoza ulaznog tereta, protivno sudskoj praksi prema kojoj se nepostojanje obrazloženja ne može ispraviti činjenicom da je zainteresirana osoba saznala za razloge donošenja odluke tijekom postupka pred Sudom (presuda od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, EU:C:2005:408, t. 463. i navedena sudska praksa). Naime, kao što to proizlazi iz prethodne točke ove presude, to nepostojanje obrazloženja sporne odluke, koje uostalom nije ni istaknuto pred Općim sudom, nije dokazano.

146

Osim toga, u dijelu u kojem se u okviru tih argumenata AF‑KLM poziva na razloge iz točaka 175. do 186. pobijane presude, valja napomenuti da se te točke nalaze u dijelu te presude koji se odnosi na analizu trećeg razloga koji je Komisija prihvatila u spornoj odluci kako bi utvrdila svoju nadležnost za odlučivanje o spornom ponašanju, kako je utvrđeno u točki 113. pobijane presude, odnosno razloga koji se tiče učinaka jedinstvene i trajne povrede promatrane u cjelini. Argumenti društva AF‑KLM izneseni u točki 106. ove presude posebno se odnose na taj dio pobijane presude. Tvrdnja o zamjeni obrazloženja, u dijelu u kojem se odnosi na te točke 175. do 186., ispitat će se stoga zajedno s njom, u točkama 148. i 149. ove presude.

147

Posljedično, uz tu rezervu, valja kao neosnovane odbiti argumente iznesene u točki 107. ove presude.

148

Šesto i posljednje, kad je riječ o argumentima iznesenima u točki 106. ove presude, kao i onima iznesenima u njezinoj točki 107., u dijelu u kojem se odnose na točke 175. do 186. pobijane presude, valja napomenuti da se AF‑KLM u okviru svojeg četvrtog tužbenog razloga za poništenje istaknutog pred Općim sudom ograničio na osporavanje Komisijine nadležnosti za primjenu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u na sporno ponašanje u dijelu u kojem se ono tiče usluga prijevoza ulaznog tereta.

149

S tim u vezi Opći je sud u točki 174. pobijane presude zaključio da je Komisija osnovano utvrdila da je kriterij kvalificiranih učinaka ispunjen u pogledu usklađivanja usluga prijevoza ulaznog tereta promatranog zasebno, tako da je dokazana nadležnost te institucije za primjenu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u na sporno ponašanje, u mjeri u kojoj je bila osporavana. Iz toga proizlazi da je Opći sud podredno u točkama 175. do 186. pobijane presude ispitao je li Komisija, prilikom utvrđivanja svoje nadležnosti za primjenu članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u na sporno ponašanje također osnovano zaključila, u uvodnoj izjavi 1046. sporne odluke, da je kriterij kvalificiranih učinaka ispunjen u pogledu učinaka jedinstvene i trajne povrede promatrane u cjelini.

150

Nadalje, kao što to proizlazi iz cjelokupne prethodne analize koja se odnosi na drugi dio drugog žalbenog razloga, Opći sud nije počinio navodne pogreške koje se tiču prava ni zamijenio obrazloženje time što je u točki 174. pobijane presude zaključio u tom smislu.

151

U tim okolnostima valja utvrditi da se ti argumenti odnose na podredne razloge pobijane presude. Međutim, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, prigovori protiv podrednih obrazloženja sadržanih u odluci Općeg suda ne mogu dovesti do njezina ukidanja te su, slijedom toga, bespredmetni (presude od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, EU:C:2002:582, t. 537. i od 4. listopada 2024., thyssenkrupp/Komisija, C‑581/22 P, EU:C:2024:821, t. 263. i navedena sudska praksa).

152

Stoga navedene argumente valja odbiti kao bespredmetne.

153

Iz svega navedenog proizlazi da drugi dio drugog žalbenog razloga valja odbiti kao djelomično neosnovan i djelomično bespredmetan što, slijedom toga, vrijedi i za prvi žalbeni razlog u cijelosti.

154

AF‑KLM ističe da je Opći sud, prilikom uzimanja u obzir regulatornih sustava, povrijedio načelo jednakog postupanja i svoju obvezu obrazlaganja.

155

U točki 576. pobijane presude prihvatio je analizu koju je Komisija provela u spornoj odluci, prema kojoj regulatorni sustavi koji su na snazi u više trećih zemalja, među kojima je i Kraljevina Tajland, nisu prisilili, nego samo potaknuli prijevoznike da se dogovore o uvođenju dodatne naknade za gorivo, čime je odbio argumente tog društva da su ti sustavi nalagali prijevoznicima da sklope zabranjene sporazume u tom pogledu. Međutim, Opći sud došao je do protivnog zaključka u pogledu istog tajlandskog regulatornog sustava u presudi od 30. ožujka 2022., SAS Cargo Group i dr./Komisija (T‑324/17, EU:T:2022:175), time što je u točki 562. te presude zaključio da su tajlandska tijela, počevši od 20. srpnja 2005., stvorila pravni okvir kojim se uklanja svaka mogućnost tržišnog natjecanja među prijevoznicima u pogledu određivanja iznosa dodatne naknade za gorivo primjenjive na letove iz te treće zemlje. Stoga je u točki 944. navedene presude smanjio postotak koji je za tužitelje u tom predmetu utvrđen na temelju težine sa 16 % na 15,7 %, čime je smanjio izrečenu im novčanu kaznu. Kada izvršava svoju neograničenu nadležnost, Opći je sud dužan poštovati načelo jednakog postupanja.

156

U ovom je slučaju nesporno da se AF‑KLM u svojoj tužbi pred Općim sudom pozvao na obveznost regulatornog sustava primjenjivog na Tajlandu kako bi ishodio smanjenje svoje novčane kazne. Usto, u točki 568. pobijane presude Opći sud priznao je da se odredbama Sporazuma o uslugama zračnog prijevoza sklopljenog između Francuske Republike i Tajlanda u biti predviđalo da cijene trebaju biti predmet prethodnih rasprava između naznačenih prijevoznika i da u slučaju postizanja dogovora isti moraju odobriti nadležna tijela obiju stranaka tog sporazuma. Međutim, iz točke 562. presude od 30. ožujka 2022., SAS Cargo Group i dr./Komisija (T‑324/17, EU:T:2022:175), proizlazi da se uklanjanje mogućnosti tržišnog natjecanja odnosilo na sve prijevoznike prisutne na rutama s polazištem iz Tajlanda, među kojima je i Air France. Opći sud stoga, prema mišljenju navedenog društva, nije mogao zakonito ograničiti primjenu smanjene novčane kazne na društva SAS Cargo Group i dr., nego je morao izvesti isti zaključak u pogledu svih tih prijevoznika.

157

Osim toga, AF‑KLM smatra da je Opći sud povrijedio svoju obvezu obrazlaganja time što nije iznio razloge zbog kojih su društva SAS Cargo Group i dr. jedina koja su mogla ishoditi smanjenje na temelju tajlandskog regulatornog sustava, iako se on primjenjuje na sve prijevoznike. Ako je smatrao da nije dovoljno obaviješten da bi mogao odlučiti o obvezatnosti tog regulatornog sustava u odnosu na sve druge prijevoznike, trebao je, u skladu s člancima 88. i 89. Poslovnika Općeg suda, donijeti mjere upravljanja postupkom i ispitati druge zračne prijevoznike o navedenom regulatornom sustavu, kao i o dopisu od 20. srpnja 2005. navedenom u presudi od 30. ožujka 2022., SAS Cargo Group i dr./Komisija (T‑324/17, EU:T:2022:175). Time što nije donio takve mjere, Opći sud također je povrijedio prava obrane društva AF‑KLM.

158

Komisija odgovara da taj žalbeni razlog nije osnovan.

159

Uvodno valja utvrditi da, iako u naslovu svojeg trećeg žalbenog razloga AF‑KLM sugerira da se on odnosi na činjenicu da je Opći sud uzeo u obzir regulatorne sustave svih trećih zemalja na koje se upućuje u točki 576. pobijane presude, odnosno na one iz uvodnih izjava 972. do 1019. sporne odluke, argumentacija koju to društvo ističe u prilog navedenom žalbenom razlogu odnosi se samo na tajlandski regulatorni sustav. Prema tome, ovim se žalbenim razlogom dovodi u pitanje zaključak Općeg suda iz te točke 576. samo u dijelu u kojem se odnosi na taj regulatorni sustav.

160

S obzirom na navedeno, valja istaknuti da je Opći sud u navedenoj točki 576. utvrdio da, suprotno onomu što je iznio AF‑KLM, elementi koji se temelje na regulatornim odredbama trećih zemalja na koje se ono pozvalo ne proturječe utvrđenjima iz sporne odluke, prema kojima zabranjeni sporazumi o cijenama nisu postali obvezujući zbog regulatornog okvira, nego ih je taj okvir samo potaknuo, tako da potonji ne dovodi do neprimjene članka 101. UFEU‑a, nego opravdava smanjenje novčane kazne u visini od 15 % u skladu s točkom 29. Smjernica iz 2006.

161

Međutim, valja utvrditi da je ta točka 576. zaključna točka analize koju je Opći sud proveo u točkama 568. do 575. pobijane presude, u kojima je naveo, „kao drugo i u svakom slučaju”, da se argumentacija društva AF‑KLM temeljila na pogrešnoj analizi predmetnih sporazuma o uslugama zračnog prijevoza.

162

Naime, Opći je sud prije toga istaknuo, „kao prvo”, u točki 566. pobijane presude, da su sporazumi o uslugama zračnog prijevoza ili poticali sporno ponašanje na rutama između EGP‑a i trećih zemalja – u kojem se slučaju smanjenje iznosa novčane kazne može opravdati na temelju točke 29. Smjernica iz 2006. – ili se to ponašanje zahtijevalo, u kojem slučaju ne bi bilo moguće utvrditi nikakvu povredu pravila tržišnog natjecanja niti izreći sankciju na temelju navedenog ponašanja.

163

S obzirom na te elemente, koje AF‑KLM ne osporava u ovoj žalbi, Opći je sud u točki 567. te presude utvrdio da, imajući u vidu to da je spomenuto društvo navelo isključivo činjenicu da mnogobrojni regulatorni sustavi zahtijevaju usklađivanje, valja odbiti kao bespredmetne njegove argumente kojima nastoji dokazati nedostatnost općeg smanjenja odobrenog na temelju olakotnih okolnosti jer bi se njima, pod pretpostavkom da su osnovani, dokazale pogreške koje se ne tiču primjene točke 29. Smjernica iz 2006., istaknute u okviru drugog dijela osmog tužbenog razloga pred Općim sudom, koji se temeljio na nedostatnosti općeg smanjenja odobrenog na temelju olakotnih okolnosti i koji je ispitan u tim točkama pobijane presude, nego utvrđenja povrede, koje nije istaknuto.

164

Iz toga proizlazi da, u dijelu u kojem AF‑KLM kao takve kritizira točku 576. pobijane presude kao i, u biti, njezine točke 568. do 575., koje predstavljaju njezinu nužnu potporu, valja utvrditi da su razmatranja koja su iznesena u tim točkama podredna jer je Opći sud u točki 567. pobijane presude već u dovoljnoj mjeri iznio razloge zbog kojih se taj drugi dio ne može prihvatiti a da to nije dovedeno u pitanje u ovoj žalbi. Međutim, u skladu sa sudskom praksom već navedenom u točki 151. ove presude, prigovori protiv podrednih obrazloženja odluke Općeg suda ne mogu dovesti do njezina ukidanja te su stoga bespredmetni.

165

Osim toga, u dijelu u kojem u okviru ovog žalbenog razloga AF‑KLM tvrdi da je Opći sud povrijedio načelo jednakog postupanja time što u odnosu na njega nije izveo iste zaključke iz postojanja tajlandskog regulatornog sustava kao što su bili oni koje je izveo u presudi od 30. ožujka 2022., SAS Cargo Group i dr./Komisija (T‑324/17, EU:T:2022:175), valja istaknuti da iz te presude proizlazi da su u predmetu u kojem je donesena tužitelji u okviru drugog prigovora šestog dijela svojeg trećeg tužbenog razloga pred Općim sudom osporavali Komisijinu ocjenu državne prisile za koju su tvrdili da su joj podlijegali u više trećih zemalja, među kojima je i Kraljevina Tajland, tvrdeći da je Komisija stoga pogrešno primijenila članak 101. UFEU‑a i članak 53. Sporazuma o EGP‑u na njihova postupanja koja, s obzirom na to da nisu bila samostalna, nisu trebala biti obuhvaćena područjem primjene tih odredbi. Nakon ispitivanja tog prigovora, koji je bio potkrijepljen uvjerljivom argumentacijom, Opći je sud djelomično poništio spornu odluku.

166

Smanjenje novčane kazne izrečene tužiteljima u predmetu u kojem je donesena presuda od 30. ožujka 2022., SAS Cargo Group i dr./Komisija (T‑324/17, EU:T:2022:175), u vezi s regulatornim sustavima, stoga je posljedica djelomičnog poništenja utvrđenja povrede u odnosu na njih, odnosno u dijelu u kojem se tiče određivanja dodatne naknade za gorivo za letove iz Tajlanda između 20. srpnja 2005. i 14. veljače 2006.

167

Međutim, prigovor koji su istaknula društva SAS Cargo Group i dr., koji je doveo do toga da je Opći sud djelomično poništio utvrđenje povrede u odnosu na njih, nema svoj ekvivalent u tužbi društva AF‑KLM pred Općim sudom. Naime, u okviru drugog dijela svojeg devetog tužbenog razloga za poništenje pred Općim sudom, čiji je sadržaj taj sud iznio u točkama 560. i 561. pobijane presude, koje se ne osporavaju u ovoj žalbi, AF‑KLM nije istaknuo da je potrebno poništiti utvrđenje povrede u odnosu na njega u pogledu ruta s polazištem iz Tajlanda. Međutim, kao što je to Sud u više navrata presudio, žalbeni razlog koji se odnosi na materijalnu zakonitost odluke, koji se temelji na povredi Ugovorâ ili bilo kojeg pravnog pravila vezanog uz njihovu primjenu u smislu članka 263. UFEU‑a, moguće je ispitati samo ako se na njega pozove žalitelj (presude od 10. prosinca 2013., Komisija/Irska i dr., C‑272/12 P, EU:C:2013:812, t. 28. i navedena sudska praksa i od 4. listopada 2024., thyssenkrupp/Komisija, C‑581/22 P, EU:C:2024:821, t. 107.). Prema tome, AF‑KLM uzalud tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što na ovaj predmet nije primijenio, u pogledu određivanja iznosa novčane kazne, posljedice poništenja utvrđenja povrede u pogledu ruta s polazištem iz Tajlanda presudom od 30. ožujka 2022., SAS Cargo Group i dr./Komisija (T‑324/17, EU:T:2022:175).

168

Nadalje, točno je da izvršavanje neograničene nadležnosti pri određivanju iznosa novčanih kazni koje im se izriču ne može dovesti do diskriminacije između poduzetnika koji su sudjelovali u povredi pravilâ tržišnog natjecanja (presude od 16. studenoga 2000., Sarrió/Komisija, C‑291/98 P, EU:C:2000:631, t. 97. i od 18. ožujka 2021., Pometon/Komisija, C‑440/19 P, EU:C:2021:214, t. 138.).

169

Međutim, za razliku od ovog predmeta i kao što je to već istaknuto u točki 165. ove presude, tužitelji u predmetu u kojem je donesena presuda od 30. ožujka 2022., SAS Cargo Group i dr./Komisija (T‑324/17, EU:T:2022:175), ishodili su djelomično poništenje utvrđenja povrede u odnosu na njih, nakon što su uspjeli dokazati osnovanost drugog prigovora šestog dijela svojeg trećeg tužbenog razloga pred Općim sudom, u dijelu u kojem se odnosio na tajlandski regulatorni sustav.

170

Stoga su se AF‑KLM i ti tužitelji nalazili u različitim situacijama s obzirom na čimbenike koje je Opći sud ispitao prilikom izvršavanja svoje neograničene nadležnosti. Stoga je taj sud u točki 608. pobijane presude odbio zahtjev društva AF‑KLM koji se odnosio na nedostatnost općeg smanjenja odobrenog na temelju olakotnih okolnosti a da time nije povrijedio načelo jednakog postupanja.

171

Iz navedenog proizlazi da su također neosnovani navodi, kako su izneseni u točki 157. ove presude, o tome da je Opći sud povrijedio, s jedne strane, svoju obvezu obrazlaganja i, s druge strane, prava obrane, s obzirom na to da se oni temelje na pogrešnoj pretpostavci da je taj sud trebao primijeniti na AF‑KLM posljedice koje je izveo iz djelomičnog poništenja sporne odluke u drugom predmetu, iako prigovor koji je doveo do tog djelomičnog poništenja nema svoj ekvivalent u tužbi tog društva pred Općim sudom.

172

Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, treći žalbeni razlog valja odbiti kao djelomično bespredmetan i djelomično neosnovan.

173

Četvrti žalbeni razlog sadržava dva dijela. U okviru prvog dijela AF‑KLM ističe da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava prilikom ocjene sudjelovanja društva Air France u povredi između 4. veljače 2000. i 17. siječnja 2001. U drugom dijelu ističe da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava prilikom ocjene sudjelovanja tog društva u povredi između 19. listopada 2005. i 14. veljače 2006.

174

AF‑KLM ističe da je Opći sud nezakonito prebacio teret dokazivanja i povrijedio načelo pretpostavke nedužnosti time što je utvrdio sudjelovanje društva Air France u povredi između 4. veljače 2000. i 17. siječnja 2001.

175

Opći je sud u točki 534. pobijane presude zaključio da Komisija nije utvrdila nikakav kontakt koji bi se mogao staviti na teret društvu Air France za to razdoblje te je u točki 535. te presude smatrao da je riječ o razdoblju koje je dovoljno dugo da se provjeri je li sudjelovanje društva Air France u povredi bilo prekinuto tijekom njezina počinjenja. Opći je sud tako priznao da postoji objektivna indicija o tome da Air France nije sudjelovao na sastancima koji su se održali tijekom tog razdoblja, što dokazuje nesudjelovanje spomenutog društva i ustvari društva AF‑KLM u zabranjenom sporazumu između 4. veljače 2000. i 17. siječnja 2001. Naime, iako su se drugi prijevoznici dogovarali tijekom ljeta 2000. kako bi povećali dodatnu naknadu za gorivo, Air France, koji je pak uveo takvu dodatnu naknadu početkom 2000., nije sudjelovao u tim kontaktima. Opći sud to ne dovodi u pitanje, a AF‑KLM u tom pogledu upućuje na točke 540. i 541. pobijane presude.

176

Međutim, Opći sud utvrdio je odgovornost društva AF‑KLM za to razdoblje a da nije iznio indicije kojima se može dokazati da je ono tijekom tog razdoblja i dalje sudjelovalo u povredi. Time nije pravilno izveo pravne posljedice iz vlastitih činjeničnih utvrđenja te je nezakonito prebacio teret dokazivanja. Naime, budući da se više kontakata tijekom ljeta 2000. održavalo bez prisutnosti društva Air France, Komisija je trebala pružiti objektivne i podudarne indicije koje pokazuju da sudjelovanje tog društva nije bilo prekinuto tijekom razdoblja u kojem ono nije prisustvovalo protutržišnim sastancima. Međutim, u točki 543. pobijane presude Opći je sud smatrao da je na društvu AF‑KLM da dokaže da nije bilo njegove uključenosti, pri čemu prigovara da se društvo Air France nije javno distanciralo od zabranjenog sporazuma i da nije podnijelo druge dokaze koji potvrđuju njegovo nesudjelovanje u povredi, iako nije bio podnesen dokaz o njegovoj uključenosti tijekom tog razdoblja.

177

Time što je AF‑KLM smatrao odgovornim za povredu između 4. veljače 2000. i 17. siječnja 2001. bez dokaza o njegovu sudjelovanju te iako je postojala objektivna indicija o tome da je društvo Air France nastavilo s konkurentnim ponašanjem, Opći sud također je povrijedio pretpostavku nedužnosti.

178

Komisija ističe da tim dijelom AF‑KLM nastoji ishoditi novu ocjenu činjenica i da stoga navedeni dio valja odbaciti.

179

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, u većini slučajeva postojanje prakse ili protutržišnog sporazuma treba izvesti iz određenog broja podudarnosti i indicija koje, promatrane zajedno, ako ne postoji drugo dosljedno objašnjenje, mogu predstavljati dokaz povrede pravilâ tržišnog natjecanja (presude od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, EU:C:2004:6, t. 57. i od 18. ožujka 2021., Pometon/Komisija, C‑440/19 P, EU:C:2021:214, t. 110. i navedena sudska praksa).

180

Takve indicije i podudarnosti, kada ih se ocjenjuje u cjelini, ne omogućuju samo otkrivanje postojanja protutržišnih ponašanja ili protutržišnih sporazuma nego i trajanje trajnog protutržišnog ponašanja i razdoblje primjene sporazuma koji je sklopljen u suprotnosti s pravilima tržišnog natjecanja (presude od 21. rujna 2006., Nederlandse Federatieve Vereniging voor de Groothandel op Elektrotechnisch Gebied/Komisija, C‑105/04 P, EU:C:2006:592, t. 95. i od 18. ožujka 2021., Pometon/Komisija, C‑440/19 P, EU:C:2021:214, t. 111. i navedena sudska praksa).

181

Kad je riječ o tome da nema dokaza o postojanju sporazuma u određenim konkretnim razdobljima ili barem o tome da je poduzetnik provodio takav sporazum tijekom određenog razdoblja, činjenica da takav dokaz nije podnesen za određena konkretna razdoblja nije prepreka tomu da se povreda promatra kao da je počinjena tijekom cjelokupnog razdoblja koje je šire od njih, s obzirom na to da takvo utvrđenje počiva na objektivnim i podudarnim indicijama. U okviru povrede koja je trajala više godina, činjenica da su djelovanja u pogledu zabranjenog sporazuma nastupala u različitim razdobljima koja se mogu razdvojiti duljim ili kraćim protecima vremena ipak ne utječe na postojanje tog zabranjenog sporazuma, pod uvjetom da se različitim radnjama koje su dio te povrede nastoji ostvariti isti cilj i da su dio iste jedinstvene i trajne povrede (presude od 21. rujna 2006., Technische Unie/Komisija, C‑113/04 P, EU:C:2006:593, t. 169. i od 18. ožujka 2021., Pometon/Komisija, C‑440/19 P, EU:C:2021:214, t. 112. i navedena sudska praksa).

182

Kad je osobito riječ o povredi koja je trajala više godina, činjenica da nije podnesen izravan dokaz o sudjelovanju društva u toj povredi tijekom određenog razdoblja ne sprečava da se to sudjelovanje, također tijekom toga razdoblja, smatra utvrđenim pod uvjetom da se to utvrđenje temelji na objektivnim i podudarnim indicijama (presuda od 17. rujna 2015., Total Marketing Services/Komisija, C‑634/13 P, EU:C:2015:614, t. 27. i navedena sudska praksa).

183

Prema tome, Komisija može smatrati da povreda ili sudjelovanje poduzetnika u povredi nisu prekinuti čak i ako ona nema dokaze o povredi za određena konkretna razdoblja ako se različitim radnjama koje su dio te povrede nastoji ostvariti isti cilj, ako one mogu biti dio iste jedinstvene i trajne povrede i ako predmetni poduzetnik nije naveo indicije ili dokaze koji, naprotiv, potvrđuju da se povreda ili njegovo sudjelovanje u njoj nisu odvijali u tim razdobljima (presuda od 18. ožujka 2021., Pometon/Komisija, C‑440/19 P, EU:C:2021:214, t. 114.).

184

S tim u vezi, izostanak javnog distanciranja predstavlja činjeničnu situaciju na koju se Komisija može osloniti kako bi dokazala nastavak protutržišnog ponašanja društva. Međutim, u slučaju u kojem je tijekom duljeg razdoblja održano više tajnih sastanaka bez sudjelovanja predstavnika društva o kojemu je riječ, Komisija se ne može ograničiti na utvrđivanje nepostojanja javnog distanciranja, nego svoju ocjenu mora temeljiti na drugim dokazima (vidjeti u tom smislu presude od 17. rujna 2015., Total Marketing Services/Komisija, C‑634/13 P, EU:C:2015:614, t. 28. i od 28. studenoga 2019., LS Cable & System/Komisija, C‑596/18 P, EU:C:2019:1025, t. 33.).

185

U ovom je slučaju točno da je, kao što to ističe društvo AF‑KLM, Opći sud u točki 534. pobijane presude zaključio da za razdoblje od 4. veljače 2000. do 17. siječnja 2001. Komisija nije utvrdila nikakav kontakt koji bi se mogao staviti na teret tom društvu te je u točki 535. te presude smatrao da je riječ o razdoblju koje je dovoljno dugo da se provjeri je li sudjelovanje društva Air France u jedinstvenoj i trajnoj povredi bilo prekinuto tijekom njezina počinjenja. Također je točno da, u skladu sa sudskom praksom navedenom u prethodnoj točki ove presude, u okolnostima u kojima je, poput onih u ovom slučaju, tijekom duljeg razdoblja održano više tajnih sastanaka bez sudjelovanja predstavnika poduzetnika o kojemu je riječ, nepostojanje javnog distanciranja nije dovoljno da bi se utvrdilo da je taj poduzetnik sudjelovao u povredi tijekom tog razdoblja.

186

Međutim, kao prvo, iz sudske prakse navedene u točkama 181. do 184. ove presude, na koju je Opći sud uostalom u biti podsjetio u točkama 537. i 538. pobijane presude, proizlazi da, kad je riječ, među ostalim, o povredi koja je trajala više godina, činjenica da je tijekom duljeg razdoblja održano više tajnih sastanaka bez sudjelovanja predstavnika društva o kojemu je riječ nije dovoljna da bi se utvrdilo da ono nije sudjelovalo u predmetnom zabranjenom sporazumu tijekom tog razdoblja. Stoga AF‑KLM pogrešno tvrdi da nesudjelovanje društva Air France na tajnim sastancima koji su se održali u razdoblju od 4. veljače 2000. do 17. siječnja 2001. samo po sebi predstavlja objektivnu indiciju koja dokazuje njegovo nesudjelovanje u zabranjenom sporazumu tijekom tog razdoblja.

187

Kao drugo, u skladu s tom sudskom praksom, takvo nesudjelovanje na tajnim sastancima tijekom duljeg razdoblja predstavlja, naprotiv, okolnost koja obvezuje Komisiju da pruži druge objektivne i podudarne dokaze koji potvrđuju da je, unatoč navedenom nesudjelovanju na tim sastancima, poduzetnik o kojemu je riječ nastavio sudjelovati u povredi. Štoviše, u takvoj situaciji, nepostojanje javnog distanciranja nije dovoljno da bi se na njemu temeljilo utvrđenje neprekinutog sudjelovanja poduzetnika o kojemu je riječ tijekom tog razdoblja. Upravo je na to Opći sud podsjetio u točki 538. pobijane presude, ističući da je u njezinoj točki 539. naveo objektivne i podudarne dokaze koji mogu biti relevantni u tom pogledu.

188

Međutim, ne može se smatrati da je Opći sud u točki 543. pobijane presude, protivno navedenoj sudskoj praksi, nezakonito prebacio teret dokazivanja, time što je samo prigovorio društvu AF‑KLM to da se Air France nije javno distancirao od zabranjenog sporazuma i da nije podnio dokaze o nesudjelovanju tog društva u zabranjenom sporazumu tijekom navedenog razdoblja, umjesto da provjeri je li Komisija pružila objektivne i podudarne dokaze kojima se u dovoljnoj mjeri pokazuje da je Air France nastavio sudjelovati u jedinstvenoj i trajnoj povredi tijekom tog razdoblja, unatoč njegovu nesudjelovanju na tajnim sastancima.

189

Točno je da je Opći sud u toj točki 543. istaknuo da AF‑KLM nije dokazao niti čak tvrdio da se Air France javno distancirao od jedinstvene i trajne povrede između 4. veljače 2000. i 17. siječnja 2001., da nije tvrdio ni da je tijekom tog razdoblja navedeno društvo nastavilo s poštenim i samostalnim konkurentnim ponašanjem na predmetnom tržištu te da nije osporavao da su tijekom tog razdoblja trajali učinci usklađivanja u pogledu dodatne naknade za gorivo.

190

Međutim, kao što to pokazuje izraz „u tim okolnostima” koji prethodi zaključku Općeg suda iz te točke 543., prema kojem je Komisija mogla a da pritom ne počini pogrešku smatrati društvo Air France odgovornim za jedinstvenu i trajnu povredu tijekom tog razdoblja, ta utvrđenja Općeg suda treba tumačiti zajedno s elementima koje je potonji istaknuo u točkama 540. do 542. i u prvoj rečenici točke 543. pobijane presude. U tim je točkama Opći sud u biti ispitao predstavljaju li elementi iz sporne odluke koji se odnose, među ostalim, na prirodu predmetne povrede, funkcioniranje predmetnog zabranjenog sporazuma tijekom spornog razdoblja i uvrštenje predmetnog ponašanja u jedinstvenu i trajnu povredu – relevantnost kojih elemenata društvo AF‑KLM ne osporava – objektivne i podudarne indicije na temelju kojih se u dovoljnoj mjeri može utvrditi nastavak sudjelovanja društva Air France u zabranjenom sporazumu tijekom spornog razdoblja, unatoč njegovu nesudjelovanju na u tom razdoblju održanim tajnim sastancima.

191

Budući da je tako nakon svojeg ispitivanja u biti zaključio, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 179. do 183. ove presude, da je Komisija ispunila svoju obvezu u pogledu tereta dokazivanja time što je pružila objektivne i podudarne indicije na temelju kojih se u dovoljnoj mjeri može utvrditi nastavak sudjelovanja društva Air France u zabranjenom sporazumu u razdoblju od 4. veljače 2000. do 17. siječnja 2001., Opći je sud osnovano smatrao da je na društvu AF‑KLM bilo da ospori te elemente.

192

Međutim, u svojoj žalbi to društvo ne tvrdi da je Opći sud u tim točkama 540. do 542. kao i u prvoj rečenici točke 543. pobijane presude pogrešno kvalificirao u njima navedene elemente kao objektivne i podudarne indicije, u smislu sudske prakse navedene u točkama 181. do 184. ove presude, odnosno da je iskrivio elemente na koje upućuje.

193

Stoga valja utvrditi da je pristup koji je Opći sud zauzeo u točkama 540. do 543. pobijane presude u skladu sa sudskom praksom koja se odnosi na pravila i opća načela o teretu dokazivanja, na koje se podsjeća u točki 134. ove presude i u kojoj se uzima u obzir načelo pretpostavke nedužnosti.

194

Iz svega navedenog proizlazi da prvi dio četvrtog žalbenog razloga valja odbiti kao neosnovan.

195

AF‑KLM ističe da je Opći sud nezakonito prebacio teret dokazivanja i povrijedio pretpostavku nedužnosti i načelo jednakog postupanja time što je utvrdio sudjelovanje društva Air France u povredi od 19. listopada 2005. do 14. veljače 2006. u pogledu dodatne naknade za sigurnost i odbijanja plaćanja provizija.

196

Prije svega, Opći je sud u točki 545. pobijane presude priznao da ne postoji nijedan element koji dokazuje uključenost društva Air France u razmjene informacija o dodatnoj naknadi za sigurnost počevši od 19. listopada 2005. te u razmjene koje se odnose na odbijanje plaćanja provizija počevši od 14. listopada 2005. Stoga, budući da nije sporno da društvo Air France od listopada 2005. više nije sudjelovalo u protutržišnim razmjenama informacija, Opći sud bio je dužan pokazati da postoje dokazi kojima se može potvrditi da je Air France nastavio sudjelovati u povredi nakon 19. listopada 2005. Naime, od društva AF‑KLM ne može se zahtijevati da dokaže to da društvo Air France nije sudjelovalo u povredi ako Komisija prethodno nije ispunila svoju obvezu u pogledu tereta dokazivanja. Stoga je Opći sud, prema mišljenju društva AF‑KLM, nezakonito prebacio teret dokazivanja time što je u točki 546. pobijane presude naveo da ono nije pružilo dostatne dokaze. Time je također povrijedio pretpostavku nedužnosti.

197

Nadalje, u toj točki 546. Opći je sud naveo da AF‑KLM nije izveo „nikakve posebne posljedice” iz nesudjelovanja društva Air France u povredi do 14. veljače 2006., što je pogrešno. Naime, AF‑KLM je od Općeg suda zatražio da smanji novčanu kaznu izrečenu spornom odlukom osobito zato što je povreda u stvarnosti prestala najkasnije 19. listopada 2005. U tom pogledu upućuje na točku 185. svoje tužbe pred Općim sudom.

198

Naposljetku, Opći sud ponovno je nezakonito prebacio teret dokazivanja i povrijedio načelo jednakog postupanja time što je u navedenoj točki 546. ocijenio da se odgovornost društva AF‑KLM za povredu, kad je riječ o dodatnoj naknadi za sigurnost i odbijanju plaćanja provizija, mogla utvrditi upućivanjem na sudjelovanje društva Air France u kontaktima u vezi s dodatnom naknadom za gorivo nakon 19. listopada 2005.

199

Kad je riječ o teretu dokazivanja, iz točke 44. presude od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens (C‑441/11 P, EU:C:2012:778), proizlazi da se jednom poduzetniku ne mogu pripisati svi dijelovi jedinstvene i trajne povrede ako nije dokazano da je on namjeravao pridonijeti svim zajedničkim ciljevima drugih sudionika u zabranjenom sporazumu, da je znao za sva druga namjeravana protupravna ponašanja i da je bio spreman snositi s tim povezani rizik. Međutim, budući da Opći sud nije dokazao da su kontakti u vezi s dodatnom naknadom za gorivo nakon 19. listopada 2005. potvrdili upoznatost sa širim sveobuhvatnim planom koji se odnosio na dodatnu naknadu za sigurnost i odbijanje plaćanja provizija, nije osnovana njegova pretpostavka da je društvo Air France, sudjelujući nakon tog datuma u takvim kontaktima, nastavilo sudjelovati u povredi koja se odnosi na dodatnu naknadu za sigurnost i odbijanje plaćanja provizija.

200

Kad je riječ o načelu jednakog postupanja, Opći ga je sud povrijedio time što je smatrao da kontakti koji se odnose na dodatnu naknadu za gorivo u kojima je društvo Air France sudjelovalo dokazuju njegovo sudjelovanje u drugim dijelovima povrede. Naime, među tim kontaktima nakon 19. listopada 2005. Opći sud navodi razmjene informacija koje su uključivale, među ostalim, British Airways plc, navedene u uvodnim izjavama 563. i 574. sporne odluke, unatoč tomu što je u presudi od 30. ožujka 2022., British Airways/Komisija (T‑341/17, EU:T:2022:182), zaključio da taj poduzetnik nije sudjelovao u dijelu povrede koji se odnosio na odbijanje plaćanja provizija. Opći sud stoga nije mogao, a da pritom ne povrijedi načelo jednakog postupanja, bez dokumentiranog dokaza upotrijebiti kontakte koji uključuju British Airways kako bi dokazao sudjelovanje društva Air France u povredi koja se odnosi na odbijanje plaćanja provizija. U svakom slučaju, dokazi koji se odnose na dodatnu naknadu za gorivo nisu dopuštali Općem sudu da utvrdi sudjelovanje društva Air France u drugim dijelovima povrede.

201

Komisija ponajprije tvrdi da je drugi dio četvrtog žalbenog razloga nedopušten jer se njime želi izmijeniti predmet spora pred Općim sudom. Naime, pred tim sudom AF‑KLM tvrdio je da nije sudjelovao u povredi nakon listopada 2005. te je, slijedom toga, u okviru svojeg osmog tužbenog razloga za poništenje, istaknutog pred Općim sudom, zahtijevao poništenje utvrđenog trajanja cjelokupne jedinstvene i trajne povrede. Međutim, u ovom je dijelu svoj zahtjev ograničio na dio povrede koji se odnosi na dodatnu naknadu za sigurnost i odbijanje plaćanja provizija, pri čemu se u tu svrhu pozvao na nove pravne razloge koji se odnose na mogućnost različitog postupanja s dijelovima jedinstvene i trajne povrede, koje nije ni istaknuo ni raspravio pred Općim sudom. Komisija podredno ističe da je taj drugi dio neosnovan.

202

Kad je riječ o dopuštenosti ovog dijela, valja podsjetiti na to da se u skladu s člankom 170. stavkom 1. drugom rečenicom Poslovnika Suda žalbom ne može izmijeniti predmet spora koji se vodio pred Općim sudom.

203

Prema tome, nadležnost Suda u postupku ispitivanja žalbe ograničena je na ocjenu pravnog utvrđenja u vezi s razlozima i argumentima o kojima se raspravljalo u prvostupanjskom postupku. Stranka, dakle, ne može pred Sudom prvi put iznijeti neki razlog koji nije iznijela pred Općim sudom jer bi joj se time omogućilo da pred Sudom, čija je nadležnost u žalbenom postupku ograničena, pokrene postupak o sporu koji je širi od onoga o kojem je odlučivao Opći sud (presude od 14. listopada 2010., Deutsche Telekom/Komisija, C‑280/08 P, EU:C:2010:603, t. 34. i od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija, C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60, t. 29. i navedena sudska praksa).

204

Međutim, žalitelj je ovlašten podnijeti žalbu u kojoj će pred Sudom istaknuti žalbene razloge i argumente koji proizlaze iz same pobijane presude i kojima je cilj osporiti njezinu pravnu osnovanost (presude od 29. studenoga 2007., Stadtwerke Schwäbisch Hall i dr./Komisija, C‑176/06 P, EU:C:2007:730, t. 17. i od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija, C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60, t. 30. i navedena sudska praksa).

205

U ovom slučaju, iz tužbe pred Općim sudom proizlazi da je u okviru svojeg osmog tužbenog razloga za poništenje, na koji se odnose točke 498. do 549. pobijane presude, Air France tvrdio da je pogrešan izračun trajanja povrede jer se, kad je riječ o razdoblju nakon 19. listopada 2005., kontakti u vezi s dodatnom naknadom za gorivo nisu mogli kvalificirati kao protutržišni te, kad je riječ o dodatnoj naknadi za sigurnost i odbijanju plaćanja provizija, Komisija nije pružila nijedan valjani dokaz o sudjelovanju društva Air France u tim dijelovima jedinstvene i trajne povrede za razdoblja nakon 19. listopada 2005. odnosno 14. listopada 2005., kao što je to Opći sud uostalom naveo u točkama 498. do 500. pobijane presude. Stoga je spomenuto društvo zatražilo da se utvrđeno trajanje povrede u odnosu na njega skrati te da se, slijedom toga, novčana kazna koja mu je izrečena smanji. Opći sud analizirao je tu argumentaciju u točkama 544. do 547. pobijane presude, na koje se u biti odnosi ovaj dio.

206

Ni u tom ni u jednom drugom tužbenom razlogu istaknutom pred Općim sudom AF‑KLM nije naveo da se, pod pretpostavkom da se u odnosu na njega ne može utvrditi jedan ili drugi dio jedinstvene i trajne povrede, ne bi mogao utvrditi neki drugi dio ili dijelovi s obzirom na sudsku praksu proizišlu iz točke 44. presude od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens (C‑441/11 P, EU:C:2012:778).

207

Međutim, važno je istaknuti da je, kad je riječ o razdoblju nakon 19. listopada 2005., Opći sud u točkama 544. i 545. pobijane presude utvrdio da je Komisija raspolagala s nekoliko dokaza koje je mogla valjano upotrijebiti protiv društva Air France, ali da se, kao što je to tvrdio AF‑KLM, nijedan dokaz kojim je ona raspolagala u pogledu dodatne naknade za sigurnost i odbijanja plaćanja provizija nije odnosio na razdoblje nakon 19. listopada 2005. odnosno 14. listopada 2005.

208

U tim je okolnostima, u točki 546. pobijane presude, u biti provjerio je li Komisija, unatoč tom nepostojanju izravnog dokaza, i dalje osnovano zaključila iz drugih elemenata kojima je raspolagala da sudjelovanje društva Air France u tim dijelovima jedinstvene i trajne povrede nije prestalo u listopadu 2005. te je na kraju svoje analize u točki 547. pobijane presude zaključio da je Komisija osnovano smatrala da raspolaže s dovoljno dokaza u pogledu trajnog sudjelovanja društva Air France u spornom zabranjenom sporazumu od 20. listopada 2005. do 14. veljače 2006.

209

Uzimajući u obzir argumente koje je AF‑KLM iznio pred Općim sudom, za njega nije bilo relevantno pred potonjim isticati da se dokaz sudjelovanja društva Air France u dijelu jedinstvene i trajne povrede koji se odnosi na dodatnu naknadu za gorivo nakon 19. listopada 2005. – koje sudjelovanje je smatrao nedokazanim zbog nepostojanja protutržišne prirode predmetnih kontakata – nije mogao uzeti u obzir kako bi se utvrdilo trajno sudjelovanje tog društva, nakon tog datuma, u dijelovima jedinstvene i trajne povrede koji se odnose na dodatnu naknadu za sigurnost i odbijanje plaćanja provizija.

210

S obzirom na te elemente, valja napomenuti da je pitanje može li se odgovornost društva AF‑KLM za jedinstvenu i trajnu povredu, kad je riječ o dodatnoj naknadi za sigurnosti i odbijanju plaćanja provizija, utvrditi upućivanjem na sudjelovanje društva Air France u kontaktima u vezi s dodatnom naknadom za gorivo nakon 19. listopada 2005. proizišlo iz same pobijane presude te da se argumentacijom koju je AF‑KLM iznio u tom pogledu u ovoj žalbi nastoji osporiti njezina pravna osnovanost. Iz toga proizlazi da je na temelju sudske prakse navedene u točki 204. ove presude ovaj dio dopušten.

211

Kad je riječ o njegovoj eventualnoj osnovanosti, najprije valja istaknuti da je točno da je Opći sud u točki 546. pobijane presude naveo da AF‑KLM nije tvrdio da društvo Air France nije znalo za činjenicu da su drugi inkriminirani prijevoznici i dalje provodili usklađivanje u pogledu dodatne naknade za sigurnost i odbijanja plaćanja provizija nakon 19. listopada 2005., da nije podnio dokaze koji potvrđuju da je društvo Air France nastavilo s poštenim i samostalnim konkurentnim ponašanjem na predmetnom tržištu odnosno da je izrazilo volju da se ogradi od dijelova jedinstvene i trajne povrede koji se odnose na dodatnu naknadu za sigurnost i odbijanje plaćanja provizija te da nije osporavalo da su učinci tih dijelova povrede trajali nakon tog datuma.

212

Međutim, u toj točki 546. Opći je sud također istaknuo, kako bi utemeljio ta utvrđenja, da je dokazano da je nakon navedenog datuma Air France nastavio sudjelovati u dijelu jedinstvene i trajne povrede koji se odnosi na dodatnu naknadu za gorivo i da su za provedbu dodatne naknade za sigurnost i odbijanja plaćanja provizija bili potrebni znatno rjeđi kontakti nego za provedbu dodatne naknade za gorivo, s obzirom na to da se, za razliku od dodatne naknade za gorivo, dodatna naknada za sigurnost nije temeljila na pokazatelju čije su promjene opravdavale redovite prilagodbe, što pojašnjava zbog čega je ta naknada, nakon uvođenja krajem 2001., bila predmet samo povremenih kontakata među prijevoznicima u pogledu njezine provedbe, kao što to proizlazi iz točke 579. sporne odluke. U navedenoj točki 546. Opći je sud usto naglasio da se odbijanje plaćanja provizija sastoji od pukog odbijanja odobravanja rabata špediterima te stoga ne zahtijeva redovite prilagodbe kao što je to u slučaju dodatne naknade za gorivo.

213

Stoga je Opći sud, s obzirom na sve okolnosti navedene u točkama 211. i 212. ove presude, u toj točki 546. pobijane presude zaključio da je Komisija iz dokaza kojima je raspolagala osnovano zaključila da sudjelovanje društva Air France u dijelovima jedinstvene i trajne povrede koji se odnose na dodatnu naknadu za sigurnost i odbijanje plaćanja provizija nije prestala u listopadu 2005. te je u točki 547. te presude iz toga zaključio da Komisija nije počinila pogrešku time što je smatrala da raspolaže dostatnim dokazima u pogledu trajnog sudjelovanja društva Air France u spornom zabranjenom sporazumu od 20. listopada 2005. do datuma koji je utvrdila kao datum prestanka provedbe tog sporazuma, odnosno do 14. veljače 2006.

214

Međutim, uzimajući u obzir sudsku praksu navedenu u točki 134. ove presude, ne može se smatrati da je Opći sud, odlučivši na taj način, povrijedio pravila o teretu dokazivanja odnosno pretpostavku nedužnosti.

215

Slijedom navedenog, argumente iz točke 196. ove presude valja odbiti kao neosnovane.

216

Nadalje, iako je točno da je Opći sud u prvoj rečenici točke 546. pobijane presude naveo da AF‑KLM u svojim pismenima nije izveo „nikakve posebne posljedice” iz elemenata koje je taj sud istaknuo u točkama 544. i 545. pobijane presude, valja utvrditi da to društvo u svojoj žalbi ne ističe nijedan prigovor koji se temelji na iskrivljavanju njegove tužbe pred Općim sudom. Osim toga, potonji je u nastavku te točke ipak ispitao argumentaciju spomenutog društva u okviru koje ono tvrdi da je Air France prestao sudjelovati u dijelovima jedinstvene i trajne povrede koji se odnose na dodatnu naknadu za sigurnost i odbijanje plaćanja provizija nakon 14. listopada odnosno 19. listopada 2005. Slijedom toga, svaku kritiku usmjerenu protiv te prve rečenice u svakom slučaju treba odbiti kao bespredmetnu, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 151. ove presude, s obzirom na to da je taj navod Općeg suda podredan.

217

Naposljetku, dovoljno je istaknuti, s jedne strane, da je u ovom slučaju nesporno da je Air France izravno sudjelovao u svakom od triju dijelova jedinstvene i trajne povrede utvrđene u spornoj odluci, pri čemu tu kvalifikaciju kao takvu uostalom društvo AF‑KLM nije osporavalo te da je sporno samo trajanje sudjelovanja društva Air France u toj povredi. AF‑KLM stoga ne može izvesti koristan argument iz sudske prakse, osobito one proizišle iz točaka 39. do 52. presude od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens (C‑441/11 P, EU:C:2012:778), koja se odnosi na situacije u kojima poduzetnik nije sudjelovao u svim dijelovima jedinstvene i trajne povrede i na posljedice koje, ovisno o slučaju, valja izvesti iz takvog utvrđenja u pogledu mogućnosti da se u cijelosti ili djelomično poništi Komisijina odluka kojom se utvrđuje sudjelovanje tog poduzetnika u zabranjenom sporazumu protivno članku 101. UFEU‑a.

218

S druge strane, u situaciji poput one društva AF‑KLM, koja se odnosi samo na trajanje sudjelovanja poduzetnika u jedinstvenoj i trajnoj povredi, relevantna je sudska praksa navedena u točkama 179. do 184. ove presude. Naime, indicije i podudarnosti koje, promatrane zajedno, ako ne postoji drugo dosljedno objašnjenje, mogu otkriti postojanje protutržišnih ponašanja ili sporazuma, također omogućuju otkrivanje trajanja trajnog protutržišnog ponašanja i razdoblja primjene sporazuma sklopljenog protivno pravilima tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presudu od 21. rujna 2006., Nederlandse Federatieve Vereniging voor de Groothandel op Elektrotechnisch Gebied/Komisija, C‑105/04 P, EU:C:2006:592, t. 94. i 95.).

219

U tom kontekstu valja osobito naglasiti da, u skladu sa sudskom praksom navedenom u tim točkama 179. do 184., činjenica da u okviru povrede koja je trajala više godina nije podnesen izravan dokaz poduzetnikove provedbe sporazuma za određena razdoblja ne sprečava da se ipak utvrdi njegovo sudjelovanje u tom sporazumu za ta razdoblja, ako se takvo utvrđenje temelji na objektivnim i podudarnim indicijama.

220

Međutim, kao što to već proizlazi iz analize prvog prigovora ovog dijela, provedene u točkama 211. do 214. ove presude, Opći je sud bez nezakonitog prebacivanja tereta dokazivanja zaključio da se odgovornost društva AF‑KLM za povredu, u pogledu dodatne naknade za sigurnost i odbijanja plaćanja provizija, može utvrditi upućivanjem na sudjelovanje društva Air France u kontaktima u vezi s dodatnom naknadom za gorivo nakon 19. listopada 2005.

221

Posljedično, argumente iznesene u točki 199. ove presude valja odbiti kao neosnovane.

222

S druge strane, valja istaknuti to da pod krinkom navoda o povredi načela jednakog postupanja, AF‑KLM zapravo nastoji dovesti u pitanje ocjenu činjenica i dokaza koju je Opći sud proveo u točki 546. pobijane presude, iako nije istaknuo njihovo iskrivljavanje. Posljedično, argumente iznesene u točki 200. ove presude valja odbaciti kao nedopuštene, u skladu sa sudskom praksom navedenom u njezinoj točki 70.

223

Iz navedenog proizlazi da drugi dio četvrtog žalbenog razloga valja odbiti kao djelomično bespredmetan i djelomično neosnovan odnosno odbaciti ga kao djelomično nedopušten. Četvrti žalbeni razlog stoga valja odbiti.

224

Budući da nije prihvaćen nijedan žalbeni razlog koji je AF‑KLM istaknuo u prilog osnovanosti svoje žalbe, potonju valja u cijelosti odbiti.

225

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.

226

U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

227

Budući da je Komisija zatražila da AF‑KLM snosi troškove a on nije uspio u postupku, valja mu naložiti da, osim vlastitih troškova, snosi i troškove te institucije.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) proglašava i presuđuje: