1.

Ovaj predmet proizlazi iz žalbe Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (u daljnjem tekstu: EUIPO) protiv presude od 14. travnja 2021., The KaiKai Company Jaeger Wichmann/EUIPO (Gimnastički i športski aparati i artikli) (T‑579/19, EU:T:2021:186) (u daljnjem tekstu: pobijana presuda).

2.

Tom je presudom Opći sud poništio odluku trećeg žalbenog vijeća EUIPO‑a od 13. lipnja 2019. (predmet R 573/2019‑3) kojom se odbilo priznati pravo prvenstva u prijavi koju je podnijelo društvo The KaiKai Company Jaeger Wichmann Gbr (u daljnjem tekstu: KaiKai) za registraciju gimnastičkih i športskih aparata i artikala kao dizajna Zajednice u skladu s Uredbom br. 6/2002 ( 2 ). Zahtjev za priznanje prava prvenstva društva KaiKai temeljio se na ranijoj međunarodnoj prijavi podnesenoj u skladu s Ugovorom o suradnji na području patenata (u daljnjem tekstu: PCT) ( 3 ).

3.

Ova se žalba formalno temelji samo na jednom žalbenom razlogu koji se odnosi na navodnu povredu članka 41. stavka 1. Uredbe 6/2002 koju je počinio Opći sud. Međutim, argumenti koje je iznio EUIPO otvaraju važna pitanja u pogledu odnosa između međunarodnih sporazuma koji su obvezujući za Uniju i sekundarnog prava Unije, zajedno s relevantnim ovlastima i dužnostima sudova Unije u tom pogledu. Ovom se žalbom postavlja i pitanje tumačenja međunarodne konvencije, u ovom predmetu Pariške konvencije za zaštitu industrijskog vlasništva (u daljnjem tekstu: Pariška konvencija) ( 4 ).

4.

To su bili razlozi zbog kojih je ova žalba proglašena dopuštenom u okviru mehanizma prethodnog dopuštanja žalbi (u daljnjem tekstu: mehanizam filtriranja žalbi) uvedenog člankom 58.a Statuta Suda Europske unije ( 5 ). Ovaj je predmet prva žalba koju je Sud dopustio otkad je taj mehanizam uveden 1. svibnja 2019. Žalbe na koje se odnosi taj mehanizam dopuštaju se samo ako se njima otvara važno pitanje za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije ( 6 ).

5.

Nakon kratkog objašnjenja konteksta u ovom predmetu (dio II.), reći ću nekoliko riječi o mehanizmu filtriranja žalbi i o tome zašto je ova žalba dopuštena (dio III.). Zatim ću analizirati osnovanost argumenata koje su iznijele stranke (dio IV.).

6.

Člankom 41. stavkom 1. Uredbe 6/2002 određuje se:

„Osoba koja je pravilno podnijela prijavu za registraciju dizajna ili korisnog modela u bilo kojoj ili za bilo koju državu potpisnicu [Pariške konvencije] ili Sporazuma o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije, ili njezini pravni sljednici, u svrhu podnošenja prijave za registraciju dizajna Zajednice u odnosu na isti dizajn ili korisni model, uživa pravo prvenstva od šest mjeseci od datuma podnošenja prve prijave.”

7.

Člankom 4. odjeljkom A stavkom 1. Pariške konvencije predviđa se:

„Svaka osoba koja podnese urednu prijavu patenta, korisnog modela, industrijskog dizajna ili žiga u jednoj [od zemalja potpisnica Pariške konvencije], ili njezin pravni sljednik, uživa, za potrebe podnošenja u drugim zemljama, pravo prvenstva u rokovima utvrđenim u daljnjem tekstu.”

8.

Člankom 4. odjeljkom C stavkom 1. Pariške konvencije određuje se:

„Gore navedeni rokovi u svezi prava prvenstva jesu dvanaest mjeseci za patente i korisne modele i šest mjeseci za industrijski dizajn i žigove.”

9.

Člankom 4. odjeljkom E Pariške konvencije predviđa se:

„(1)   Ako se prijava industrijskog dizajna podnosi u jednoj zemlji na temelju prava prvenstva prijave korisnog modela, rok prvenstva isti je kao i rok utvrđen za industrijski dizajn.

(2)   Nadalje, dopušteno je u jednoj zemlji podnijeti prijavu korisnog modela na temelju prava prvenstva patentne prijave i obratno.”

10.

KaiKai je 24. listopada 2018. podnio EUIPO‑u višestruku prijavu za registraciju 12 dizajna Zajednice u skladu s Uredbom 6/2002. Na temelju prethodne međunarodne prijave br. PCT/EP2017/077469 koju je 26. listopada 2017. podnio u skladu s PCT‑om, KaiKai je zatražio pravo prvenstva.

11.

Primjenom članka 41. stavka 1. Uredbe 6/2002 ispitivač EUIPO‑a prihvatio je višestruku prijavu, ali je odbio zahtjev za priznanje prava prvenstva jer je datum podnošenja međunarodne prijave društva KaiKai prekoračio rok od šest mjeseci utvrđen u toj odredbi.

12.

Kaikai je podnio žalbu protiv te odluke, pri čemu je u biti smatrao da primjenjiv rok prvenstva iznosi dvanaest, a ne šest mjeseci.

13.

Odlukom od 13. lipnja 2019. (R 573/2019‑3) treće žalbeno vijeće EUIPO‑a odbilo je tu žalbu. Žalbeno vijeće je u biti smatralo da je ispitivač pravilno primijenio članak 41. stavak 1. Uredbe 6/2002, u skladu s kojim se međunarodna prijava na temelju PCT‑a može izjednačiti s prijavom korisnog modela i stoga može služiti kao osnova za zahtjev za priznanje prava prvenstva za dizajn Zajednice. Međutim, to se pravo prvenstva trebalo zatražiti u propisanom roku od šest mjeseci, koji je prekoračen u postupku koji je KaiKai pokrenuo.

14.

KaiKai je 20. kolovoza 2019. podnio tužbu Općem sudu protiv odluke žalbenog vijeća. U prilog svojoj tužbi KaiKai je istaknuo dva tužbena razloga, od kojih se prvi temelji na bitnoj povredi postupka, a drugi na povredi Uredbe 6/2002.

15.

Opći sud prihvatio je u pobijanoj presudi drugi tužbeni razlog društva KaiKai i poništio odluku žalbenog vijeća a da nije odlučivao o prvom tužbenom razlogu.

16.

Opći sud utvrdio je da je EUIPO pravilno zaključio da se na međunarodnu prijavu na temelju PCT‑a može pozvati kako bi se zatražilo pravo prvenstva za dizajn Zajednice u skladu s člankom 41. stavkom 1. Uredbe 6/2002. Međutim, EUIPO je u ovom predmetu pogrešno primijenio rok prvenstva od šest mjeseci umjesto roka prvenstva od 12 mjeseci.

17.

Tome je tako zato što je Opći sud smatrao da se međunarodna prijava društva KaiKai na temelju PCT‑a također može kvalificirati kao međunarodna patentna prijava, a ne samo kao prijava korisnog modela. Opći sud zatim je napomenuo da se u članku 41. stavku 1. Uredbe 6/2002 ništa ne navodi o roku prvenstva koji proizlazi iz patentne prijave; u njemu se samo navodi trajanje roka ako se pravo prvenstva temelji na prethodnoj prijavi dizajna ili korisnog modela. U tom slučaju taj rok iznosi šest mjeseci. Kako bi se popunila ta zakonodavna praznina, Opći sud smatrao je da je potrebno uzeti u obzir članak 4. Pariške konvencije.

18.

Čini se da je Opći sud smatrao da se Pariškom konvencijom dopuštaju zahtjevi za priznanje prava prvenstva između različitih parova prava intelektualnog vlasništva. Stoga se u skladu s Pariškom konvencijom zahtjev za priznanje prava prvenstva za industrijski dizajn može temeljiti na prethodnoj patentnoj prijavi. Opći sud je nadalje smatrao da u takvom slučaju rok prvenstva iznosi 12 mjeseci jer se člankom 4. odjeljkom C stavkom 1. te konvencije predviđa da je rok prvenstva za patente 12 mjeseci.

19.

Relevantni rok prvenstva za kombinaciju koja se sastoji od prethodnog patenta i naknadnog dizajna ovisio je, prema mišljenju Općeg suda, o roku za patente utvrđenom Pariškom konvencijom. To je bilo tako jer se Pariškom konvencijom uspostavlja opće pravilo prema kojem priroda ranijeg prava određuje trajanje roka prvenstva. Prema rasuđivanju Općeg suda, članak 4. odjeljak E stavak 1. Pariške konvencije, kojim se predviđa da je rok prvenstva koji je utvrđen za naknadno pravo odlučujući ako je to naknadno pravo dizajn i ako je ranije pravo korisni model, posebno je pravilo koje predstavlja iznimku od tog općeg pravila.

20.

Slijedom toga, Opći sud zaključio je da je EUIPO pogriješio time što je utvrdio da je rok prvenstva primjenjiv na zahtjev za priznanje prava prvenstva ranije međunarodne patentne prijave u odnosu na prijavu dizajna Zajednice iznosio šest mjeseci.

21.

EUIPO je 23. lipnja 2021. podnio ovu žalbu protiv presude Općeg suda. EUIPO od Suda zahtijeva da ukine pobijanu presudu i odbije tužbu koju je KaiKai podnio u prvostupanjskom postupku. Također od Suda zahtijeva i da društvu KaiKai naloži snošenje svih troškova.

22.

Usto, EUIPO je 23. lipnja 2021. podnio zahtjev za dopuštanje žalbe, u skladu s člankom 58.a Statuta i člankom 170.a Poslovnika Suda.

23.

Rješenjem od 10. prosinca 2021., EUIPO/The KaiKai Company Jaeger Wichmann (C‑382/21 P, EU:C:2021:1050), Sud je dopustio žalbu.

24.

U svojem odgovoru na žalbu podnesenom 25. veljače 2022., KaiKai je od Suda zahtijevao da odbije žalbu i naloži EUIPO‑u snošenje svih troškova.

25.

Odlukom predsjednika Suda od 8. travnja 2022. Komisiji je odobreno da intervenira u potporu EUIPO‑ovu zahtjevu.

26.

EUIPO i KaiKai također su podnijeli repliku i odgovor na repliku 30. svibnja 2022. odnosno 11. srpnja 2022.

27.

Rasprava na kojoj su EUIPO, KaiKai i Komisija iznijeli usmena očitovanja održana je 13. ožujka 2023.

28.

Kao što je to navedeno u uvodu, ovo je prvi predmet u kojem je Sud dopustio žalbu u okviru mehanizma filtriranja žalbi ( 7 ). Zbog novosti ovog postupka iznosim nekoliko zapažanja o tom mehanizmu i njegovoj upotrebi u ovom predmetu.

29.

Mehanizam filtriranja žalbi treba promatrati u kontekstu (još uvijek aktualnih) reformi pravosuđa Unije. Ideja je proizašla iz činjenice da se mnoge žalbe podnose u predmetima koje se već dva puta razmatralo, prvo je to učinilo neovisno žalbeno vijeće, a zatim Opći sud, te da se mnoge od tih žalbi odbacuju kao očito nedopuštene ili odbijaju kao očito neosnovane. Stoga je taj mehanizam donesen kako bi se Sudu omogućilo da se usredotoči na predmete koji zahtijevaju njegovu punu pozornost ( 8 ).

30.

Mehanizam filtriranja žalbi trenutačno se primjenjuje na odluke neovisnog žalbenog vijeća četiriju ureda i agencija Unije (EUIPO, Ured Zajednice za biljne sorte, Europska agencija za kemikalije i Agencija Europske unije za sigurnost zračnog prometa), kao i na odluke svih neovisnih žalbenih vijeća osnovanih nakon 1. svibnja 2019. u bilo kojem drugom uredu ili agenciji Unije ( 9 ). U skladu s nedavnim prijedlogom Suda, ako ga zakonodavac Unije prihvati, taj mehanizam primjenjivat će se na niz drugih postojećih ureda, tijela i agencija Unije koji imaju neovisno žalbeno vijeće ( 10 ).

31.

U okviru mehanizma filtriranja žalbi Sud dopušta žalbu, u cijelosti ili djelomično, samo ako se njome „otvara važno pitanje za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije” ( 11 ). Zahtjev za dopuštanje žalbe treba podnijeti žalitelj u zasebnom dokumentu priloženom žalbi, u kojem treba biti objašnjeno zašto je žalba važna za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije ( 12 ).

32.

U relevantnim postupovnim pravilima ne pojašnjava se što se podrazumijeva pod pitanjem koje je važno za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije. Umjesto toga, prepušteno je Sudu da to utvrdi u sudskoj praksi ( 13 ). Osim toga, u tekstu tih pravila upotrebljava se „ili”, a ne „i” („jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije”), što omogućuje dopuštanje žalbe čak i ako je riječ o jednoj ili dvije, a ne i o svim tim kategorijama.

33.

Ta otvorena formulacija upućuje na to da Sud raspolaže širokom diskrecijskom ovlasti prilikom odlučivanja o tome otvara li prema njegovu mišljenju određena žalba pitanje koje smatra važnim za opći razvoj pravnog poretka Unije.

34.

U tom pogledu, usporedno razmatranje podsjetilo me na, primjerice, pravila o mehanizmu certiorari United States Supreme Courta (Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država), kojim se od tog suda zahtijeva da preispita odluke nižih sudova u području saveznog prava. Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država obično odlučuje razmotriti takve predmete samo ako bi oni mogli biti od nacionalne važnosti, ako bi mogli uskladiti proturječne odluke ili imati vrijednost presedana ( 14 ).

35.

Pravilom 10. Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država, naslovljenim „Razmatranja o preispitivanju na temelju mehanizma certiorari” ( 15 ), objašnjava se da preispitivanje na temelju writ of certiorari nije pitanje prava, nego sudske diskrecijske ovlasti, i odobrava se samo na temelju uvjerljivih razloga. U tom se pravilu navode određeni čimbenici koji se mogu uzeti u obzir, ali kojima se „ne nadzire diskrecijska ovlast Suda niti u potpunosti određuju njezine granice” ( 16 ).

36.

Smatram da se mehanizam filtriranja žalbi može shvatiti kao neka vrsta „mehanizma certiorari Europske unije”. On ne postoji da se ispravi svaka pogreška Općeg suda, nego samo one koje su od velike važnosti. Stoga se primjenjuje samo ako odluka Suda može imati bitan utjecaj na pravni poredak Unije ( 17 ).

37.

Mehanizmom filtriranja žalbi naglašava se funkcija Suda kao vrhovnog i ustavnog suda Europske unije ( 18 ). Doista, na temelju tog mehanizma Sud sudjeluje u „ustavnim” predmetima važnima za Uniju, koji uključuju tumačenje temeljnih ustavnih načela prava Unije te horizontalnu i vertikalnu podjelu nadležnosti.

38.

Smatram da mehanizam filtriranja žalbi također jača ulogu Općeg suda. U svim slučajevima u kojima Sud odbije dopustiti žalbu, Opći sud postaje sud koji odlučuje u posljednjem stupnju o predmetima između privatnih stranaka i tijela Unije u više područja (uključujući intelektualno vlasništvo) te je stoga tumačenje Općeg suda u pogledu primjenjivog prava obvezujuće u cijeloj Uniji.

39.

Iz rješenja kojim se dopušta žalba ( 19 ) proizlazi da pobijana presuda nema samo moguću vrijednost presedana za buduće predmete koji se odnose na pravo prvenstva, nego se njome i otvaraju važna pitanja za pravo Unije o vanjskim odnosima i horizontalnu podjelu nadležnosti između sudova Unije i drugih institucija Unije. Slijedom toga, Sud je zaključio da se ovom žalbom otvaraju važna pitanja za jedinstvo, dosljednost „i” razvoj prava Unije.

40.

Smatram da ovaj predmet otvara dva niza pitanja kojima se opravdava njegovo dopuštanje primjenom mehanizma filtriranja žalbi.

41.

Prvi niz pitanja odnosi se na primjenjivost pred sudovima Unije međunarodnih sporazuma koji su obvezujući za Uniju. Konkretnije, jedno se pitanje odnosi na odnos između izravnog i interpretativnog učinka takvih sporazuma. U ovom predmetu EUIPO tvrdi da je Opći sud popunio (nepostojeću) prazninu u mjerodavnom zakonodavstvu Unije (Uredba 6/2002) time što je dodijelio izravan učinak Pariškoj konvenciji (koju je pogrešno protumačio). Prema EUIPO‑ovu shvaćanju, Pariška konvencija nema izravan učinak u pravnom poretku Unije. Istodobno, EUIPO ne osporava njezin mogući interpretativni učinak. Od Suda se stoga traži da pojasni kada međunarodni sporazum ima izravan učinak i može li imati interpretativni učinak ako nema izravan učinak.

42.

Drugo pitanje koje se postavlja u pogledu primjenjivosti međunarodnih sporazuma odnosi se na granice usklađenog tumačenja i jesu li one iste kad je riječ o tumačenju prava Unije u skladu s međunarodnim sporazumima i kad je riječ o tumačenju nacionalnog prava u skladu s pravom Unije. To se pitanje uvodi EUIPO‑ovim tvrdnjama prema kojima je Opći sud prekoračio ograničenje contra legem. Ovim se predmetom stoga od Suda traži da odluči je li utvrđivanje praznine u pravnoj odredbi Unije metoda usklađenog tumačenja.

43.

Drugi niz pitanja zbog kojih je opravdano dopustiti žalbu odnosi se na tumačenje Pariške konvencije. U ovom predmetu EUIPO tvrdi da je Opći sud pogrešno protumačio tu konvenciju. Prema tom tijelu, Pariškom konvencijom ne predviđa se pravo prvenstva za naknadnu prijavu dizajna na temelju prethodne patentne prijave. Ona ne sadržava ni opće pravilo prema kojem rok prvenstva ovisi o prirodi ranijeg prava. Time se postavlja pitanje o tome čime bi se Sud trebao voditi u tumačenju Pariške konvencije i drugih međunarodnih sporazuma.

44.

EUIPO, kojeg podupire Komisija, ističe samo jedan žalbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 41. stavka 1. Uredbe 6/2002. Taj jedini žalbeni razlog podijeljen je na tri prigovora. Prvi je da je Opći sud protumačio Uredbu 6/2002 contra legem. Drugi je da je Opći sud dodijelio izravan učinak Pariškoj konvenciji protivno pravu Unije. Treći je da je Opći sud pogrešno protumačio Parišku konvenciju i PCT.

45.

Prva dva EUIPO‑ova prigovora odnose se na primjenjivost Pariške konvencije pred sudovima Unije, što ću razmotriti u dijelu A. Argumentacijskog tijeka radi, razmotrit ću ih obrnutim redoslijedom. Zatim ću u dijelu B razmotriti tumačenje te konvencije.

46.

Najprije treba navesti da se pravno pravilo u predmetu može primijeniti na različite načine ( 20 ). Može se upotrijebiti za izravno rješavanje određenih činjeničnih situacija, a da pritom ili nije potrebno primijeniti druga pravila ili je ta druga pravila kojima se ometa primjena prvog pravila čak potrebno izuzeti iz primjene. U pravu Unije to se naziva izravnim učinkom. Pravilo se može i neizravno primijeniti kada, primjerice, služi kao smjernica za tumačenje drugog pravila koje treba primijeniti. U pravu Unije to se naziva neizravnim ili interpretativnim učinkom. Za raspravu u nastavku važno je priznati da oba učinka dovode do istog rezultata. Primjerice, ako se spor rješava izravno na temelju direktive, rezultat je isti kao da se isti spor rješava na temelju nacionalnog pravila koje je protumačeno u skladu s tom direktivom.

47.

EUIPO i Komisija tvrde da Pariška konvencija nema izravan učinak. Nijedno od njih ne isključuje mogućnost njezina interpretativnog učinka, ali smatraju da to u ovom predmetu nije moguće jer bi zahtijevalo tumačenje contra legem Uredbe 6/2002. U prvom dijelu ove analize predložit ću da se međunarodni sporazum ili primjenjuje (izravno i neizravno) ili da se ne primjenjuje (izravno ili neizravno) pred sudovima Unije. Smatram da je Pariška konvencija primjenjiva, zbog čega ću u drugom dijelu analize analizirati EUIPO‑ovo pitanje koje se odnosi na ograničenja usklađenog tumačenja.

48.

EUIPO, uz potporu Komisije, prigovara Općem sudu da je počinio pogrešku koja se tiče prava time što je članak 41. stavak 1. Uredbe 6/2002 zamijenio (pogrešno protumačenim) odredbama Pariške konvencije. Time je zapravo priznao izravni učinak članka 4. Pariške konvencije, što je protivno sudskoj praksi Suda. Nepostojanje izravnog učinka Pariške konvencije proizlazi također iz njezina članka 25., a u svakom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za izravan učinak (bezuvjetnost i dovoljna preciznost).

49.

Društvo KaiKai se nije izjasnilo o mogućem izravnom učinku Pariške konvencije, već tvrdi da je Opći sud priznao samo interpretativni učinak Pariške konvencije kada je popunio prazninu iz članka 41. stavka 1. Uredbe 6/2002 upućivanjem na članak 4. te konvencije.

50.

Kakav učinak može imati međunarodni sporazum, kao što je Pariška konvencija, pred sudovima Unije?

51.

Prije svega, pitanje o tome kako se međunarodni sporazum može primijeniti u Uniji postoji samo ako je taj sporazum dio pravnog poretka Unije. Međunarodni sporazum načelno je dio pravnog poretka Unije ako je Unija njegova stranka ( 21 ). Kada je dio pravnog poretka Unije, međunarodni sporazum obvezujući je za institucije Unije i države članice ( 22 ) te je nadređen sekundarnom pravu Unije ( 23 ).

52.

Unija nije stranka Pariške konvencije. Sve države članice Unije jesu njezine stranke, ali to samo po sebi ne znači da je Pariška konvencija također dio pravnog poretka Unije i da je obvezujuća za njezine institucije.

53.

Međutim, Unija je stranka Sporazuma o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (u daljnjem tekstu: Sporazum TRIPS) ( 24 ), koji je jedan od sporazuma WTO‑a. Samim Sporazumom TRIPS ne uređuju se prava prvenstva. Umjesto toga, njegovim člankom 2. stavkom 1. određuje se:

„U vezi s dijelovima II., III. i IV. ovog Sporazuma, članice se usklađuju s člancima 1. do 12. i člankom 19. Pariške konvencije.”

54.

Stoga bi se moglo zaključiti da Unija mora priznati prava prvenstva na isti način na koji se ta prava priznaju Pariškom konvencijom ( 25 ). Prema tome, članak 4. Pariške konvencije, koji je relevantan za ovaj predmet, postao je obvezujući za Uniju na temelju njezinih obveza iz Sporazuma TRIPS ( 26 ).

55.

Time još uvijek nije odgovoreno na pitanje može li se stranka, kao što je KaiKai, pred sudovima Unije pozvati na članak 4. Pariške konvencije izravno ili za potrebe tumačenja primjenjivog prava Unije.

56.

Pitanje ima li odredba prava izravan učinak ovisi ne samo o njezinoj jasnoći, nego i o kontekstu u kojem se ta odredba nalazi. Tako je Sud u već ustaljenoj praksi smatrao da odredba direktive, čak i ako je dovoljno precizna i bezuvjetna, ne može imati izravan učinak na rješavanje spora između pojedinaca ( 27 ).

57.

Slično, izravan učinak međunarodnog sporazuma ne ovisi samo o jasnoći odredbi kojima se dodjeljuju prava pojedincima, nego i o prirodi sporazuma o kojem je riječ ( 28 ).

58.

Ugovorima se načelno ne sprečava priznavanje izravnog učinka međunarodnih sporazuma. Sud je primjerice priznao izravan učinak niza sporazuma o pridruživanju, neovisno o tome je li njihova funkcija bila pripremanje države za buduće članstvo u Uniji ( 29 ) ili nije ( 30 ). Sud je također priznao izravan učinak drugih bilateralnih sporazuma, kao što je Sporazum o otvorenom nebu sa Sjedinjenim Američkim Državama ( 31 ), te određenih odredbi multilateralnih sporazuma, kao što su Konvencije iz Yaoundéa i Loméa ( 32 ) te Protokol o zaštiti Sredozemnog mora od onečišćenja iz izvora na kopnu ( 33 ).

59.

Nasuprot tomu, priroda sporazumâ WTO‑a, a ne njihov nejasan tekst, bila je glavni motiv sudske prakse kojom se načelno isključivao njihov izravan učinak ( 34 ).

60.

Sud je, s obzirom na sudsku praksu koja se odnosi na sustav WTO‑a, načelno isključio i izravan učinak Sporazuma TRIPS ( 35 ).

61.

Budući da su određene odredbe Pariške konvencije postale dio prava Unije i da su obvezujuće za Uniju na temelju Sporazuma TRIPS, moguće je zaključiti da se ni takvim odredbama načelno ne bi trebao priznati izravan učinak.

62.

Priroda sporazumâ WTO‑a, koju je Sud imao na umu kada je načelno odbio njihov izravan učinak, odnosila se na fleksibilnost i uzajamnost obveza koje je Unija preuzela u odnosu na druge ugovorne strane. Sustav WTO‑a fleksibilan je u smislu da bi se njegove odredbe mogle zaobići i da omogućuje različita pregovaračka rješenja za rješavanje nastalog spora ( 36 ). Ta fleksibilnost omogućuje političkim institucijama Unije, kao i drugim ugovornim stranama sporazumâ WTO‑a, da se odluče za rješenja koja Sud moguće ne bi smatrao usklađenima sa zahtjevima WTO‑a. Kako bi omogućio takav politički manevarski prostor, Sud je smatrao da ne bi trebao preispitivati valjanost zakonodavstva Unije u odnosu na pravo WTO‑a. Umjesto da izrazi taj odabir kao neku vrstu namjernog samoograničavanja usmjerenog na poštovanje podjele ovlasti unutar WTO‑a, Sud se izrazio putem pravnog pojma izravnog učinka. Međutim, smatram da cilj načelnog odbijanja priznanja izravnog učinka prava WTO‑a nije bio da se pojedincima uskrati mogućnost pozivanja na međunarodne sporazume pred sudom, nego da se institucijama Unije omogući politički manevarski prostor ( 37 ).

63.

Sud je ipak izvršavao svoju ovlast sudskog nadzora zakonodavstva Unije u odnosu na pravo WTO‑a kada je smatrao da zakonodavac Unije nije imao namjeru koristiti se političkom fleksibilnosti koju je omogućio sustav WTO‑a. U takvoj situaciji sudskim nadzorom ne bi se utjecalo na političku diskreciju koja je bila potrebna na razini WTO‑a ( 38 ).

64.

Slijedom toga, mogu se razlikovati dvije situacije o kojima ovisi izravna primjenjivost prava WTO‑a. Prva je situacija, koju predstavljaju predmeti kao što je Nakajima ( 39 ), situacija u kojoj Sud smatra da je mjerodavno zakonodavstvo Unije doneseno s ciljem provedbe obveze u okviru WTO‑a. Izraz „s ciljem provedbe” ne označava samo situaciju u kojoj obveza u okviru WTO‑a zahtijeva daljnju provedbu, nego obuhvaća i situacije u kojima je zakonodavac Unije odlučio uskladiti svoje (postojeće ili novo) zakonodavstvo sa svojim obvezama u okviru WTO‑a. Druga je situacija, koju predstavljaju predmeti kao što je Rusal Armenal ( 40 ), situacija u kojoj Sud smatra da je moguće da je zakonodavac Unije želio donijeti rješenje svojstveno pravu Unije, bez obzira na svoje obveze u okviru WTO‑a. To ne znači da rješenje Unije nije u skladu s pravom WTO‑a, nego samo da je doneseno a da se pritom nije pokušalo prilagoditi obvezama u okviru WTO‑a.

65.

Te dvije situacije međusobno su isključive. Drugim riječima, kao što sam to već drugdje navela ( 41 ), primjenjiva je ili presuda Nakajima ili presuda Rusal Armenal.

66.

U ovom predmetu Komisija tvrdi da se iz članka 41. stavka 1. Uredbe 6/2002 ne može zaključiti da je zakonodavac Unije namjeravao članak 4. Pariške konvencije pretvoriti u standard Unije za rokove prvenstva na koji se može pozvati u pogledu prijave dizajna Zajednice ( 42 ). Umjesto toga, Unija je donijela vlastito rješenje: prilikom podnošenja prijave za dizajn Zajednice, osoba se može pozvati na pravo prvenstva na temelju prethodne prijave dizajna ili korisnog modela u roku od šest mjeseci. Prema tome, kao što to tvrdi EUIPO, zakonodavac Unije namjerno je isključio svaku drugu vrstu prethodne prijave, uključujući patentnu prijavu. Prema njegovu mišljenju, to je rješenje u skladu s Pariškom konvencijom, ali čak i da nije, to ne bi bilo važno jer se njime izražava jasna volja zakonodavca Unije, koju bi Sud prekršio kad bi primijenio drukčije rješenje. Drugim riječima, ovdje je riječ o situaciji kao što je ona u presudi Rusal Armenal, a ne u presudi Nakajima. Stoga nema razloga da se Pariškoj konvenciji prizna izravan učinak.

67.

Ne slažem se s time. Članak 41. stavak 1. Uredbe 6/2002 treba tumačiti kao izraz kojim se odražava namjera zakonodavca Unije da ga uskladi s člankom 4. Pariške konvencije. Kao prvo, tekst članka 41. Uredbe 6/2002 gotovo je istovjetan članku 4. Pariške konvencije, što je Sud već ranije priznao ( 43 ). To upućuje na zakonodavnu namjeru usklađivanja Uredbe 6/2002 s tim međunarodnim sporazumom ( 44 ). Kao drugo, čini se da uključivanje korisnog modela, zajedno s dizajnom, izražava namjeru zakonodavca Unije da provede članak 4. odjeljak E stavak 1. Pariške konvencije. Čini se da to proizlazi i iz pripremnih akata koji su doveli do Uredbe 6/2002, u kojima je Komisija izmijenila svoj izvorni prijedlog kako bi ga prilagodila članku 4. odjeljku E stavku 1. Pariške konvencije ( 45 ).

68.

Uzimajući u obzir prethodno navedeno, smatram da se u okolnostima ovog predmeta prirodom Pariške konvencije koja je uvedena u pravo Unije na temelju Sporazuma TRIPS ne sprečava njezin izravan učinak. Člankom 41. stavkom 1. Uredbe 6/2002 zakonodavac Unije namjeravao je uskladiti pravo Unije o dizajnu s Pariškom konvencijom u pogledu postojanja i trajanja pravâ prvenstva. Stoga je ovaj predmet usporediv sa situacijom u presudi Nakajima, a ne s onom u presudi Rusal Armenal.

69.

Ne slažem se ni s argumentima EUIPO‑a i Komisije prema kojima članak 25. stavak 1. Pariške konvencije prječi njezin izravan učinak. Tom se odredbom, naslovljenom „Provedba Konvencije na nacionalnoj razini”, određuje: „Svaka zemlja stranka ove Konvencije obvezuje se da će, u skladu sa svojim ustavom, poduzeti mjere potrebne za osiguranje primjene ove Konvencije.” Prema mojem shvaćanju, tom se odredbom samo zahtijeva od ugovornih strana da učine ono što je potrebno u okviru njihovih ustava. Za one zemlje čiji je ustavni izbor odnosa njihovih pravnih poredaka s međunarodnim pravom pretežno dualistički, to može značiti pretvaranje Pariške konvencije u nacionalni izvor prava radi njezine provedbe. Međutim, kao što sam to već objasnila, Ugovori načelno ne isključuju izravan učinak međunarodnih sporazuma koji su obvezujući za Uniju. Iako bi se nekim odredbama Pariške konvencije doista od zakonodavca Unije moglo zahtijevati da izvrši dodatne odabire, one odredbe za čiju provedbu dodatni odabiri nisu nužni mogu imati izravan učinak. Stoga, s obzirom na to da zakonodavac Unije nije namjeravao iskoristiti fleksibilnu prirodu Sporazuma TRIPS, nego je odabrao uskladiti svoje zakonodavstvo o pravima prvenstva s rješenjima koja nudi Pariška konvencija, izravan učinak tih pravila Pariške konvencije ovisi o tome ispunjavaju li ona uobičajene kriterije da su dovoljno precizna i bezuvjetna. Razmotrit ću tumačenje relevantnih pravila Pariške konvencije u točkama 94. do 140. ovog mišljenja.

70.

U ovoj je fazi potrebno riješiti još jedno pitanje. KaiKai tvrdi da Opći sud, time što je popunio zakonodavnu prazninu, Pariškoj konvenciji nije dao izravan, nego interpretativni učinak. U tom pogledu slažem se s društvom KaiKai. Stoga EUIPO‑ov argument prema kojem je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava zato što je (pogrešno protumačenoj) Pariškoj konvenciji dao izravan učinak treba odbiti ne zato što ta konvencija nema izravan učinak u ovom predmetu, nego zato što je Opći sud nije izravno primijenio i umjesto toga ju je koristio u svrhu tumačenja.

71.

Iako EUIPO odbija mogućnost izravnog učinka Pariške konvencije, ne protivi se njezinu mogućem interpretativnom učinku. Time se postavlja sljedeće pitanje.

72.

Ako je doista riječ, kao što to tvrde EUIPO i Komisija, o situaciji kao što je ona u presudi Rusal Armenal i ako Pariškoj konvenciji ne bi trebalo priznati izravan učinak kako bi se zaštitio politički manevarski prostor koji je ostavljen institucijama Unije u okviru Sporazuma TRIPS, uključujući mogućnost odstupanja od zahtjevâ Pariške konvencije prilikom uređivanja dizajna Zajednice, zašto bi Sud uopće trebao nastojati tumačiti relevantno zakonodavstvo Unije u skladu s Pariškom konvencijom?

73.

Kao što sam na to podsjetila na početku (vidjeti točku 46. ovog mišljenja), ako Sud uspješno protumači zakonodavstvo Unije u skladu s međunarodnim sporazumom, rezultat je isti kao da je tom sporazumu dao izravan učinak. Nakon što je Sud odbio priznati izravan učinak kako bi zaštitio politički manevarski prostor institucija Unije da odstupe od međunarodne obveze, isti razlozi idu i u prilog suzdržavanju od usklađenog tumačenja.

74.

Obveza usklađenog tumačenja kakva je naložena nacionalnim sudovima predstavlja dalekosežnu obvezu da se učini sve što je moguće kako bi se tumačenjem nacionalnog prava postigao rezultat koji se zahtijeva pravom Unije ( 46 ). Njome se zahtijeva usklađeno tumačenje ne samo nacionalnog prava donesenog u svrhu provedbe prava Unije (obično direktive), nego i bilo kojeg drugog nacionalnog prava, uključujući već postojeća pravila ( 47 ).

75.

To znači da bi se, ako bi se prenijela na odnos između zakonodavstva Unije i međunarodnih sporazuma, obveza usklađenog tumačenja primjenjivala na cjelokupno zakonodavstvo Unije, neovisno o tome je li ono doneseno izričito radi provedbe međunarodne obveze. Drugim riječima, sudovi Unije bili bi obvezni tumačiti zakonodavstvo Unije u skladu s međunarodnim sporazumom ne samo u situaciji kao što je ona u presudi Nakajima, nego i u situaciji kao što je ona u presudi Rusal Armenal. Kad bi se takva obveza da se učini sve što je moguće kako bi se zakonodavstvu Unije pripisalo isto značenje kao što je ono koje se zahtijeva međunarodnim sporazumom naložila sudovima Unije unatoč načelnom isključenju izravnog učinka, to bi bilo protivno svrsi tog isključenja.

76.

U ovom predmetu, ako je razlog za sprečavanje izravnog učinka Pariške konvencije omogućiti zakonodavcu Unije da isključi prethodnu patentnu prijavu kao osnovu za zahtjev za priznanje prava prvenstva za naknadni dizajn Zajednice, tada ustrajanje na tome da Sud ipak protumači Uredbu 6/2002 kako bi došao do takvog rezultata nema puno smisla.

77.

Stoga, ako se Sud ne složi s mojom ocjenom da Pariška konvencija može imati izravan učinak u ovom predmetu jer zakonodavac Unije nije namjeravao uskladiti Uredbu 6/2002 s tom konvencijom, nego je donio rješenje svojstveno pravu Unije (koje može ili ne mora biti u skladu s Pariškom konvencijom), treba utvrditi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava samim time što je pokušao dati usklađeno tumačenje. Smatram da su i izravan učinak i obveza usklađenog tumačenja isključeni u situaciji kao što je ona u presudi Rusal Armenal. U takvom bi slučaju trebalo isključiti traženje praznine u zakonodavstvu Unije kako bi se ona popunila rješenjem koje je u skladu s Pariškom konvencijom. Kao što ću to pokazati u sljedećem odjeljku, usklađeno tumačenje posebna je metoda tumačenja kojom se nalaže kreativnost kako bi se postigao rezultat koji se zahtijeva ciljanim pravilom (u ovom predmetu, članak 4. Pariške konvencije). Stoga bi ga trebalo primjenjivati samo u situaciji kao što je ona u presudi Nakajima.

78.

To me dovodi do sljedećeg EUIPO‑ova prigovora prema kojem je Opći sud prekoračio granice usklađenog tumačenja.

79.

EUIPO tvrdi da je Opći sud protumačio članak 41. stavak 1. Uredbe 6/2002 contra legem. U tekst te odredbe unio je pojmove „patent” i „12 mjeseci”, dok se u njezinu nedvosmislenom tekstu priznaju samo dizajni i korisni modeli te rok prvenstva od šest mjeseci.

80.

KaiKai osporava da je članak 41. stavak 1. Uredbe 6/2002 iscrpan. Prema njegovu mišljenju, Opći sud je pravilno utvrdio da postoji praznina koju treba popuniti i da ta odredba ne sadržava konkretna pravila o trajanju roka prvenstva na temelju patentne prijave. Stoga je KaiKai istaknuo na raspravi da u ovom predmetu nema tumačenja contra legem; članak 41. stavak 1. Uredbe 6/2002 svojim tekstom ne isključuje korištenje drugih vrsta prava intelektualnog vlasništva kao temelja za pravo prvenstva.

81.

U predmetima unutarnje naravi, Sud je, počevši od presude Pupino ( 48 ), prihvatio ograničenje contra legem kao granicu obveze nacionalnih sudova da pronađu rješenja koja su u skladu s pravom Unije. Sud još nije objasnio značenje tog ograničenja. Međutim, čini se da EUIPO to shvaća na način da sudovi ne mogu odlučiti protivno jasnom i nedvosmislenom tekstu ( 49 ).

82.

U tom pogledu EUIPO tvrdi da je zakonodavac Unije iscrpno i jasno uredio situacije u kojima se pravo prvenstva može zahtijevati za naknadnu prijavu dizajna Zajednice, pri čemu patentne prijave nisu među njima ( 50 ). U toj odredbi ne postoji zakonodavna praznina. Time što je utvrdio takvu zakonodavnu prazninu, Opći sud je protumačio članak 41. stavak 1. Uredbe 6/2002 contra legem.

83.

Smatram da pitanje je li utvrđivanje takve praznine contra legem ovisi o interpretativnom kontekstu u kojem sud djeluje. Kada Pariška konvencija koja je obvezujuća za Uniju na temelju Sporazuma TRIPS ne bi postojala ili ne bi bila relevantna ( 51 ), ne bi bilo razloga da Opći sud utvrdi postojanje zakonodavne praznine. Međutim, utvrđivanje zakonodavne praznine moglo bi biti rješenje ako je riječ o tumačenju u skladu s Pariškom konvencijom. Usklađeno tumačenje je tumačenje čiji cilj nije samo odabir značenja odredbe, nego i pronalaženje konkretnog rješenja koje odgovara zahtjevima ciljnog pravila.

84.

Na temelju teksta članka 41. stavka 1. Uredbe 6/2002, EUIPO tvrdi da su patentne prijave jasno i nedvosmisleno isključene kao valjani temelj za pravo prvenstva na temelju te odredbe. Je li to zaista tako? Naime, kao što to tvrdi KaiKai, ne postoji nijedna odredba Uredbe 6/2002 kojom se izričito isključuje patentna prijava. Kao što je ljepota u oku promatrača, tako je razina nedvosmislenosti u oku tumača.

85.

Doista, članak 41. stavak 1. Uredbe 6/2002 izričito uključuje samo dvije vrste prethodnih prijava: (i) prijavu dizajna; i (ii) prijavu korisnog modela. Ako se tumači zasebno, nema razloga za zaključak da je zakonodavac Unije „zaboravio” urediti prethodne patentne prijave.

86.

Međutim, ako se Uredba 6/2002 razmotri u kontekstu obveza Unije na temelju Pariške konvencije kako je prihvaćena Sporazumom TRIPS i ako se smatra da se tom konvencijom zahtijeva mogućnost korištenja prava prvenstva za prijavu dizajna na temelju prethodne patentne prijave, tumačenje se mijenja. Činjenica da patenti uopće nisu navedeni u takvom kontekstu čini se kao propust zakonodavca Unije. U kontekstu usklađenog tumačenja sud je dužan ispraviti eventualne propuste zakonodavca. Stoga ne bi trebalo sprečavati Opći sud da utvrdi zakonodavnu prazninu koja se temelji na navodnom zahtjevu Pariške konvencije da se dopusti kombinacija koja se sastoji od prethodnog patenta i naknadnog dizajna. Smatram da je utvrđivanje praznina prihvatljiva tehnika u kontekstu usklađenog tumačenja.

87.

Barem se čini da je to slučaj s unutarnjim pitanjima tumačenja nacionalnog prava u skladu s pravom Unije. Kao što sam to već objasnila (vidjeti točku 74. ovog mišljenja), obveza usklađenog tumačenja u takvim unutarnjim pitanjima koja se nalaže nacionalnim sudovima dalekosežna je. U tom kontekstu Sud nije lako prihvatio stajalište nacionalnih sudova prema kojem bi drukčije tumačenje nacionalnog prava bilo contra legem. Sud je od nacionalnih sudaca zahtijevao da budu kreativniji nego u svojoj nacionalnoj praksi kako bi postigli ciljani rezultat ( 52 ), čak i da odstupe od ustaljene sudske prakse kada tumače nacionalno pravilo o kojem je riječ ( 53 ). Zahtijevana kreativnost uključuje utvrđivanje praznina ( 54 ).

88.

Međutim, trebaju li sudovi Unije primijeniti istu razinu kreativnosti kada se od njih traži da tumače zakonodavstvo Unije u skladu s međunarodnim obvezama Unije?

89.

Sud je obvezu usklađenog tumačenja u unutarnjim pitanjima opravdao na sljedeći način. Nacionalni sudovi, kao dio država članica, imaju obvezu lojalnosti koja je danas izražena u članku 4. stavku 3. UEU‑a i koja se danas naziva načelom iskrene suradnje ( 55 ). Nacionalni sudovi stoga su dužni postići rezultate koji se zahtijevaju pravom Unije u okviru svojih ovlasti, a to je tumačenje prava. Osim toga, zbog te obveze lojalnosti trebalo bi pretpostaviti da država članica u svojem zakonodavnom svojstvu nema namjeru povrijediti pravo Unije. Iz toga se može zaključiti da je, osim ako je izričito navedeno drugačije, cjelokupno nacionalno zakonodavstvo, koje je nastalo prije i poslije prava Unije, u skladu s pravom Unije ( 56 ). Za nacionalne sudove to znači da oni ne djeluju protivno volji zakonodavca ako tumače nacionalno pravo u skladu s pravom Unije.

90.

Čak i ako je, u skladu s člankom 216. stavkom 2. UFEU‑a ili međunarodnim načelom pacta sunt servanda, Unija obvezana svojim međunarodnim obvezama, to se ne temelji na istoj obvezi lojalnosti ustavne prirode ( 57 ) koja za države članice postoji u skladu s člankom 4. stavkom 3. UEU‑a. Pretpostavka da zakonodavac Unije nije namjeravao povrijediti međunarodne obveze Unije ne može biti jednako čvrsta kao ista pretpostavka u unutarnjim pitanjima.

91.

Time se može opravdati stajalište da je obveza tumačenja prava Unije u skladu s međunarodnim sporazumima manje dalekosežna. U tom bi se pogledu utvrđivanje praznina kao metoda tumačenja prava Unije u skladu s međunarodnim sporazumima lakše moglo kvalificirati kao tumačenje contra legem u nedostatku jasnog dokaza o namjeri zakonodavca Unije da poštuje međunarodne obveze Unije. U svakom slučaju, ograničenje contra legem usklađenog tumačenja samo je po sebi predmet tumačenja u svakom pojedinačnom slučaju.

92.

S obzirom na to da je zakonodavac Unije odabrao riječi koje su gotovo istovjetne onima u Pariškoj konvenciji kada je uređivao prava prvenstva u odnosu na prijave dizajna Zajednice, te čak i ako ni na jednom mjestu u Uredbi 6/2002 nije izričito izrazio svoju namjeru da poštuje pravila prvenstva iz te konvencije, smatram, kao što sam to već objasnila (vidjeti točku 68. ovog mišljenja), da se ovaj predmet može kvalificirati kao situacija poput one u presudi Nakajima. Stoga bi utvrđivanje praznine u Uredbi 6/2002 bilo opravdano i ne bi činilo tumačenje contra legem, ako se Pariškom konvencijom doista zahtijeva rok prvenstva od 12 mjeseci. Stoga Opći sud nije pogriješio kad je nastojao tumačiti Uredbu 6/2002 u skladu s Pariškom konvencijom.

93.

Međutim, smatram da Pariška konvencija ne sadržava takvo pravilo kojim se propisuje rok od 12 mjeseci, a kamoli takvo jasno pravilo, te da je Opći sud stoga pogrešno protumačio tu konvenciju. Time dolazim do posljednjeg dijela mišljenja.

94.

Dva su glavna pitanja tumačenja Pariške konvencije u pogledu kojih se stranke ne slažu.

95.

Kao prvo, EUIPO, kojeg podupire Komisija, tvrdi da je Opći sud pogrešno smatrao da se Pariškom konvencijom dopušta prethodna patentna prijava kao osnova za naknadnu prijavu dizajna. KaiKai tvrdi da je Opći sud pravilno protumačio tu konvenciju.

96.

Kao drugo, EUIPO tvrdi da je Opći sud pogrešno utvrdio da se Pariškom konvencijom uspostavlja opće pravilo prema kojem se na temelju ranijeg prava određuje trajanje roka prvenstva te da je članak 4. odjeljak E stavak 1. Pariške konvencije iznimka od tog pravila. Stoga EUIPO smatra da je Opći sud pogriješio time što je zaključio da se na društvo KaiKai primjenjuje rok prvenstva od 12 mjeseci. Kaikai brani tumačenje Općeg suda.

97.

Prema mojem mišljenju, Opći sud je pravilno presudio da se Pariškom konvencijom dopušta zahtjev za priznanje prava prvenstva koji se temelji na kombinaciji koja se sastoji od prethodne patentne prijave i naknadne prijave dizajna. Međutim, Opći sud počinio je pogrešku koja se tiče prava time što je priznao rok prvenstva od 12 mjeseci kada se zahtjev za priznanje prava prvenstva u pogledu dizajna Zajednice temelji na prethodnoj patentnoj prijavi.

98.

Prije nego što objasnim razloge za takvo tumačenje Pariške konvencije, ukratko ću raspraviti o metodama koje bi Sud trebao upotrebljavati prilikom tumačenja međunarodnog sporazuma, kao što je Pariška konvencija.

99.

Za međunarodno pravo, uključujući pravo WTO‑a unatoč tomu što postoji mehanizam za rješavanje sporova, ne postoji pravosudna institucija ovlaštena za tumačenje odredbi međunarodnih sporazuma sa snagom krajnjeg autoriteta, čije je tumačenje stoga obvezujuće za sve druge subjekte. Zato to pravo, za razliku od pravnog sustava Unije, nema mehanizam kojim se jamči ujednačeno tumačenje.

100.

Jedan od alata za ublažavanje problema različitog tumačenja jest Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora (u daljnjem tekstu: Bečka konvencija), koja sadržava pravila o tumačenju međunarodnih sporazuma ( 58 ). Iako Unija nije stranka te konvencije, njezinim se pravilima kodificira međunarodno običajno pravo ( 59 ) i Unija bi ih trebala primjenjivati prilikom tumačenja međunarodnih sporazuma ( 60 ).

101.

Člankom 31. stavkom 1. Bečke konvencije predviđa se sljedeće opće pravilo tumačenja: „Ugovor se mora tumačiti u dobroj vjeri, prema uobičajenom smislu izraza iz ugovora u njihovu kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe ugovora”. U članku 31. stavcima 2. do 4. te konvencije pružaju se dodatna pojašnjenja, a u njezinu članku 32. navode se određena dopunska pravila tumačenja.

102.

Smatram da se pravila tumačenja iz Bečke konvencije ne razlikuju toliko od uobičajenih metoda tumačenja kojima se Sud koristi. Stoga bi Sud prilikom tumačenja Pariške konvencije trebao uzeti u obzir njezin tekst, kontekst i svrhu zbog koje je ona uopće donesena. Međutim, polazište bi trebao biti tekst, kontekst i svrha samog tog međunarodnog sporazuma, a ne način na koji ga je Unija provela. Stoga, čak i pod pretpostavkom da je zakonodavac Unije u dobroj vjeri shvatio Parišku konvenciju na način da se njome ne dopušta par koji se sastoji od prethodnog patenta i naknadnog dizajna i zbog toga je odlučio dopustiti samo prethodne dizajne i korisne modele kao izvor prava prvenstva za dizajne Zajednice, to ne znači da je to shvaćanje Pariške konvencije pravilno ( 61 ).

103.

Imajući to na umu, sada ću razmotriti dva sporna pitanja.

104.

Zaštita intelektualnog vlasništva teritorijalne je prirode, što znači da je valjana samo na području zemlje (ili regije) koja je odobrava. Za one vrste prava intelektualnog vlasništva koje zahtijevaju registraciju kako bi se ostvarila zaštita, kao što su patenti, korisni modeli i dizajni, to znači da će zaštita biti valjana samo na području koje je obuhvaćeno nadležnošću odgovarajućeg registracijskog tijela koje ju je odobrilo.

105.

Osoba koja želi zaštititi svoj izum, dizajn ili žig pod kojim se proizvod prodaje treba zatražiti takvu zaštitu u svakoj pojedinoj zemlji ili regiji. Kako bi se ublažili problemi koji proizlaze iz teritorijalnosti zaštite intelektualnog vlasništva, Pariškom konvencijom uveden je sustav prava prvenstva. Njime se ne uklanja potreba za zasebnim traženjem zaštite na svakom željenom području, ali se „kupuje vrijeme” za podnošenje prijave za takvu zaštitu prije nego što to mogu učiniti potencijalni konkurenti. To razdoblje, koje se naziva rokom prvenstva, može trajati šest ili 12 mjeseci i počinje teći od trenutka propisnog podnošenja prve prijave.

106.

Osim teritorijalnosti, kad je riječ o zaštiti intelektualnog vlasništva još jedna komplikacija proizlazi iz razlika u vrstama prava intelektualnog vlasništva. Države različito definiraju što se podrazumijeva pod određenom vrstom prava intelektualnog vlasništva i ne predviđaju sve iste vrste prava intelektualnog vlasništva. Tako se čini da 11 država članica Unije prepoznaje korisne modele kao zasebni oblik prava intelektualnog vlasništva ( 62 ). Nadalje, slične vrste prava intelektualnog vlasništva često se različito nazivaju. Primjerice, najbliža vrsta zaštite onoj koja se u Europi obično naziva dizajnom u Sjedinjenim Američkim Državama naziva se design patent ( 63 ). Čak ni pojam dizajna Zajednice na razini Unije nije jedinstven. Tako se u verziji Uredbe br. 6/2002 na engleskom jeziku upućuje na „Community designs”, dok se u verziji na francuskom jeziku upućuje na „dessins ou modèles communautaires” ( 64 ).

107.

PCT, u skladu s kojim je KaiKai podnio prijavu na temelju koje je od EUIPO‑a zatražio priznanje prava prvenstva u ovom predmetu, rezultat je međunarodnog nastojanja da se izumiteljima olakša život.

108.

PCT je međunarodni sporazum sklopljen 1970. koji je stupio na snagu 1978. Trenutačno ima 157 država potpisnica, uključujući svih 27 država članica Unije, ali ne i Europsku uniju. Riječ je o posebnom sporazumu iz područja primjene Pariške konvencije koji provodi Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo. PCT‑om se predviđa podnošenje „međunarodne prijave” za zaštitu izumâ ( 65 ). Nakon podnošenja takve međunarodne prijave ona se može tumačiti kao patentna prijava, prijava korisnog modela i drugih vrsta zaštite izuma, kao što su izumiteljski certifikati i korisni certifikati ( 66 ). Nakon međunarodne faze, koja ne može dovesti do priznavanja zaštite, osoba koja je podnijela međunarodnu prijavu treba pokrenuti nacionalnu fazu u kojoj će zatražiti odgovarajući oblik zaštite u svakoj zemlji ili regiji zasebno. Svrha međunarodne prijave je, među ostalim, utvrditi datum podnošenja prijave kako bi se stekla prava prvenstva.

109.

EUIPO tvrdi da pogrešno obrazloženje Općeg suda počinje od upotrebe pojma „međunarodna patentna prijava”, koji je pravno nepostojeći pojam. Doista, KaiKai je podnio međunarodnu prijavu u smislu PCT‑a, a ne međunarodnu patentnu prijavu. Kao što sam to upravo objasnila, takva međunarodna prijava može se tumačiti ili kao patentna prijava ili kao prijava korisnog modela, ali sve dok se takva odluka ne donese podnošenjem nacionalne prijave, međunarodna prijava je u stanju kvantne superpozicije, da se tako izrazim, odnosno istodobno je riječ o patentnoj prijavi i prijavi korisnog modela.

110.

Prema mojem mišljenju, upotrebom pojma „međunarodna patentna prijava” Opći sud želio je naglasiti da se prijava društva KaiKai može shvatiti kao patentna prijava, čak i ako može biti riječ i o prijavi korisnog modela. Upravo zbog toga Opći sud je zaključio da se na društvo KaiKai primjenjuje rok prvenstva od 12 mjeseci. Da se vratim na terminologiju kvantne fizike, dok je Opći sud „kolabirao” međunarodnu prijavu društva KaiKai u patent, EUIPO ga je „kolabirao” u korisni model. To je isto kao da ju je EUIPO nazvao „međunarodna prijava korisnog modela”. Stoga EUIPO‑ova tvrdnja prema kojoj je Opći sud upotrijebio nepostojeći izraz nije relevantna.

111.

Pariškom konvencijom ne predviđa se izričito mogućnost da se pravo prvenstva za naknadnu prijavu dizajna temelji na prethodnoj prijavi patenta. Međutim, njome se ni ne isključuje takva mogućnost.

112.

U tekstu članka 4. odjeljka A stavka 1. Pariške konvencije navode se različite mogućnosti prilikom podnošenja prve prijave („prijav[a] patenta, [registracija] korisnog modela, industrijskog [dizajna] ili žiga”) i zatim se navodi da, u svrhu naknadnog podnošenja prijave u drugim zemljama, osoba uživa pravo prvenstva, ali ne naznačuje se točno vrsta prijave. To lako upućuje na to da svaka od navedenih mogućnosti prilikom podnošenja prve prijave može biti izvor prava prvenstva za svaku naknadnu prijavu.

113.

Stoga se na temelju teksta članka 4. odjeljka A stavka 1. Pariške konvencije ne može donijeti konačan zaključak. Naime, kontekst u kojem se nalazi Pariška konvencija, koji uključuje raznolikost oblika prava intelektualnog vlasništva diljem svijeta, ide u prilog tumačenju prema kojem se odlučujuća uloga ne daje obliku ili nazivu prava intelektualnog vlasništva.

114.

EUIPO tvrdi da je Opći sud pogrešno protumačio opće pravilo Pariške konvencije o istovjetnosti predmeta. Prema EUIPO‑ovu mišljenju, svaka vrsta prava industrijskog vlasništva daje pravo prvenstva samo za istu vrstu prava, odnosno patent za patent, dizajn za dizajn ili korisni model za korisni model ( 67 ). Stoga, osim ako je izričito predviđeno drugačije, samo raniji dizajn može dati pravo prvenstva kasnijem dizajnu Zajednice, pri čemu patent ne ispunjava to pravilo.

115.

Smatram da se pravilo o istovjetnosti predmeta može shvatiti formalno ili sadržajno. Čini se da se EUIPO u okviru ove žalbe njime koristi u formalnom smislu jer ustraje na istovjetnosti oblika prethodne i naknadne prijave ( 68 ).

116.

Međutim, čini se da se u Vodiču za primjenu Pariške konvencije predlaže sadržajno tumačenje pravila o istovjetnosti predmeta. Stoga, kad je riječ o članku 4. odjeljku E stavku 1. Pariške konvencije, u tom se vodiču navodi da će se „[r]ijetko dogoditi da se industrijski dizajn i korisni model odnose na isti predmet jer se načelno prvi odnosi na ukrasne aspekte industrijskog proizvoda, dok se drugi odnosi na njegovu tehničku novost ( 69 )”. Čini se da to upućivanje na isti predmet podrazumijeva sadržaj nove ideje za koju se traži zaštita, a ne oblik u kojem se štiti.

117.

Čini mi se i da svrha Pariške konvencije da se umanji učinak načela teritorijalnosti uvođenjem prava prvenstva zahtijeva takvo sadržajno, a ne formalno, tumačenje pravila o istovjetnosti predmeta.

118.

Može biti da je upravo saznanje o mogućem sadržajnom preklapanju između predmeta zaštite u okviru različitih oblika prava industrijskog vlasništva dovelo do izmjena Pariške konvencije iz 1925., kojima je uveden članak 4. odjeljak E stavak 1., kojim se izričito dopušta da se par sastoji od prethodnog korisnog modela i naknadnog dizajna.

119.

Ako između korisnog modela i dizajna može postojati takvo materijalno preklapanje, ono može postojati i između patenta i dizajna. U skladu s institucijskim dokumentima Unije, korisni model je registrirano pravo kojim se pruža isključiva zaštita za tehnički izum, kao i patentom; sličan je patentu utoliko što izum također mora biti nov, iako često potrebna razina inventivnosti nije toliko velika kao u slučaju patenata. Za razliku od patenata, korisni modeli odobravaju se bez prethodnog utvrđivanja novosti i inovativne aktivnosti. To znači da se zaštita može ostvariti brže i jeftinije, ali da je pružena zaštita manje sigurna ( 70 ). Iz tog su razloga korisni modeli nazivani, primjerice, „patentima drugog reda” ( 71 ), „malim izumima” ( 72 ) ili „kratkotrajnim” nacionalnim patentima ( 73 ).

120.

Može se postaviti pitanje zašto mogućnost pozivanja na prethodnu patentnu prijavu u pogledu naknadne prijave dizajna nije izričito unesena u tekst Pariške konvencije u trenutku uvođenja članka 4. odjeljka E stavka 1. kojim se predvidjela mogućnost pozivanja na korisni model. Smatram da to nije bilo potrebno upravo zato što je par koji se sastoji od prethodnog patenta i naknadnog dizajna već bio moguć zbog pravila o istovjetnosti predmeta koje se tumači u sadržajnom smislu. Razlog za izričito navođenje para koji uključuje korisni model i dizajn može se objasniti relativnom novosti korisnih modela u Pariškoj konvenciji.

121.

U tom pogledu potrebno je navesti da je Pariška konvencija sklopljena davne 1883. U to vrijeme u nju nije uključen korisni model kao oblik zaštite izuma. Pariškom je konvencijom priznat tek 1911. na temelju revizije s Vašingtonske konferencije. Nakon toga, članak 4. odjeljak E uveden je u tu konvenciju 1925., na temelju revizije s Haške konferencije ( 74 ). Stoga je bilo potrebno pojasniti kako se korisni modeli uklapaju u sustav prava prvenstva na temelju Pariške konvencije. Suprotno tomu, to nije bilo potrebno učiniti u odnosu na patente jer ih je Pariška konvencija od samog početka priznala kao oblik prava industrijskog vlasništva. Stoga par koji se sastoji od prethodnog patenta i naknadnog dizajna nije bilo potrebno posebno navesti kada je postojalo sadržajno preklapanje u predmetu zaštite jer je on već proizlazio iz pravila o istovjetnosti predmeta shvaćenog u sadržajnom smislu.

122.

Ukratko, s obzirom na sličnosti između patenata i korisnih modela, ne može se isključiti da bi do sadržajnog preklapanja moglo doći i između prethodne patentne prijave i naknadne prijave dizajna. Ako se prihvati da je pravilo o istovjetnosti predmeta sadržajne prirode, nema razloga zašto se patent ne bi mogao koristiti kao izvor prava prvenstva za naknadni dizajn na isti način kao što je to prihvaćeno za korisni model. Prema mojem mišljenju, to se ne isključuje kao mogućnost nijednom odredbom Pariške konvencije.

123.

Stoga smatram da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je Parišku konvenciju protumačio tako da se njome dopušta korištenje prethodne patentne prijave kao izvora prava prvenstva za naknadnu prijavu dizajna, pod uvjetom da je predmet tih dviju prijava sadržajno isti.

124.

EUIPO navodi da ne postoji opće pravilo svojstveno logici Pariške konvencije ( 75 ), prema kojem trajanje roka prvenstva određuje priroda ranijeg prava. Stoga tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je utvrdio takvo pravilo.

125.

U tom se pogledu slažem s EUIPO‑om.

126.

Člankom 4. odjeljkom C stavkom 1. Pariške konvencije patentima i korisnim modelima pripisuje se rok prvenstva od 12 mjeseci, a industrijskim dizajnima i žigovima rok prvenstva od šest mjeseci. Tom se odredbom ne objašnjava ovisi li taj rok o prethodnom ili naknadnom pravu. Ako su elementi para istovjetni, to je pitanje bespredmetno, kao što to pravilno tvrdi EUIPO. Međutim, ono postaje relevantno ako su parovi heterogeni, kao u slučaju kombinacije prethodnog korisnog modela i naknadnog dizajna ili prethodnog patenta i naknadnog dizajna.

127.

U prvoj od te dvije situacije Pariška konvencija pruža izričito rješenje u članku 4. odjeljku E stavku 1., koje se temelji na trajanju roka koji se pripisuje kasnijem pravu, odnosno roku od šest mjeseci koji se člankom 4. odjeljkom C stavkom 1. propisuje za industrijski dizajn. U Pariškoj konvenciji ne navodi se ništa o drugoj kombinaciji koja se sastoji od prethodnog patenta i naknadnog dizajna.

128.

Iako se u tekstu ništa o tome ne navodi, Opći sud je iz navodnog općeg pravila, prema kojem je priroda ranijeg prava odlučujuća za određivanje trajanja roka prvenstva, zaključio da je odgovarajući rok za tu drugu kombinaciju 12 mjeseci. To proizlazi iz članka 4. odjeljka C stavka 1. Pariške konvencije, u kojem se patentima pripisuje rok od 12 mjeseci.

129.

Opći sud je članak 4. odjeljak E stavak 1. Pariške konvencije protumačio kao iznimku od tog općeg pravila. Suprotno tomu, EUIPO tvrdi da članak 4. odjeljak E stavak 1. Pariške konvencije jest iznimka, ali da je Opći sud pogrešno utvrdio opće pravilo u odnosu na koje je ta odredba iznimka ( 76 ).

130.

Najprije, u tekstu Pariške konvencije ne objašnjava se ovisi li rok prvenstva o prirodi ranijeg ili kasnijeg prava. U tom slučaju treba razmotriti dopunske metode tumačenja, što uključuje uzimanje u obzir pripremnih akata.

131.

U tom pogledu pobijana presuda otkriva neke elemente. Opći sud naveo je da su pripremni akti Pariške konvencije pokazali da je razlog za produljenje roka prvenstva za patente sa šest na 12 mjeseci bio taj što je u nekim zemljama, osobito Njemačkoj, bilo teško provesti prethodno ispitivanje patentne prijave u roku od šest mjeseci ( 77 ).

132.

Taj opis shvaćam na sljedeći način. Kako bi se moglo ocijeniti trajanje roka prvenstva, relevantna su dva datuma: datum podnošenja prijave za priznavanje prvog prava od kojeg taj rok počinje teći i datum podnošenja prijave za priznavanje naknadnog prava do kojeg taj rok istječe. Ako u Njemačkoj podnošenje prijave za naknadni patent traje dulje od šest mjeseci, nije moguće pravodobno iskoristiti prethodno podnesenu prijavu ako rok iznosi šest mjeseci od prve prijave. To primjerice znači da, ako je osoba podnijela patentnu prijavu u Francuskoj, ta osoba ne bi mogla podnijeti prijavu za naknadni patent u Njemačkoj u roku od šest mjeseci. To je bio razlog za produljenje tog roka na 12 mjeseci. Na taj je način postignuta ravnoteža između interesa podnositelja prijave za pravo industrijskog vlasništva, kojem bi trebalo biti dopušteno organizirati međunarodno proširenje takvog prava u odgovarajućem roku, i interesa trećih osoba, koje ne bi trebale biti suočene s predugim rokovima prvenstva tijekom kojih se prava koja bi željele steći za iste predmete ne mogu valjano ostvariti ( 78 ). Ukratko, razlog produljenja roka prvenstva za patente jest u trajanju postupaka podnošenja patentnih prijava u određenim zemljama kao naknadnog prava.

133.

Stoga smatram da je Opći sud pogrešno zaključio da u Pariškoj konvenciji postoji opće pravilo prema kojem trajanje roka prvenstva ovisi o prvom podnošenju prijave. Prema mojem mišljenju, ima više smisla da taj rok ovisi o podnošenju naknadne prijave.

134.

Stoga smatram da trajanje rokova prvenstva kako su predviđeni u članku 4. odjeljku C stavku 1. Pariške konvencije ovisi o prirodi naknadne, a ne prve prijave.

135.

Primjenom te logike na ovaj predmet, ako se pravo prvenstva za naknadnu prijavu dizajna zahtijeva na temelju ranije patentne prijave, trajanje roka prvenstva, primjenom članka 4. odjeljka C stavka 1. Pariške konvencije, iznosilo bi šest mjeseci.

136.

Presuda Općeg suda u predmetu TELEYE ( 79 ), na koju se Sud pozvao u pobijanoj presudi ( 80 ), ne sprečava prethodni zaključak. U presudi TELEYE Opći je sud smatrao, u kontekstu prava žiga, da je prijava za registraciju ranijeg prava razlog za nastanak prava prvenstva. Čini se da je taj zaključak u potpunosti u skladu s Pariškom konvencijom, prema kojoj su postojanje i datum prethodne prijave relevantni za početak roka prvenstva. Međutim, suprotno razlogu zbog kojeg se Opći sud pozvao na tu presudu, to ne govori ništa o trajanju roka o kojem je riječ.

137.

Iako se slažem s EUIPO‑om da u ovom predmetu rok prvenstva iznosi šest mjeseci, ne mogu prihvatiti njegov argument koji se temelji na nepostojanju uzajamnosti s trećim zemljama, a osobito sa Sjedinjenim Američkim Državama. EUIPO u biti tvrdi da su u Sjedinjenim Američkim Državama dizajni zaštićeni patentnim pravom („design patent”) i da se, kao posljedica pobijane presude, na podnositelje prijave automatski može primijeniti rok prvenstva od 12 mjeseci, dok podnositelji prijave u Uniji raspolažu rokom prvenstva od samo šest mjeseci. Međutim, u EUIPO‑ovim smjernicama s design patentsima Sjedinjenih Američkih Država već se postupa kao s prijavama dizajna, koje mogu biti izvor prava prvenstva za dizajne Zajednice tijekom šest mjeseci od prijave design patenta. Ne mogu pronaći nikakvo narušavanje uzajamnosti na štetu osoba koje su podnijele prethodnu prijavu dizajna u Uniji do kojeg bi došlo kada bi se na temelju prethodne patentne prijave omogućilo 12 mjeseci zaštite za naknadnu prijavu dizajna Zajednice. Design patents Sjedinjenih Američkih Država i dalje bi bili klasificirani kao prijave dizajna, a ne kao patentne prijave.

138.

Naposljetku, potrebno je razmotriti argumente koji se temelje na članku 4. odjeljku E stavku 1. Pariške konvencije. Opći sud oslonio se na tu odredbu kako bi potkrijepio svoj zaključak da postoji opće pravilo prema kojem je rok prvenstva povezan s prirodom ranijeg prava. Tu je odredbu protumačio kao iznimku od navodnog općeg pravila, tako da je samo u toj konkretnoj situaciji rok prvenstva povezan s naknadnim pravom. Međutim, prema mojem mišljenju, ta odredba nije iznimka, nego primjena općeg pravila prema kojem trajanje roka prvenstva ovisi o prirodi naknadnog prava.

139.

Zbog navedenih razloga Sud treba utvrditi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava u dijelu u kojem je zaključio da se, na temelju Pariške konvencije, na prijavu dizajna, ako se temelji na prethodnoj patentnoj prijavi, primjenjuje rok prvenstva u trajanju od 12 mjeseci, a ne šest mjeseci.

140.

Zaključno, predlažem Sudu da Parišku konvenciju protumači na način da se njome dopušta da se prijava naknadnog dizajna (uključujući dizajn Zajednice) temelji na prethodnoj patentnoj prijavi, pod uvjetom da postoji sadržajna istovjetnost predmeta. Rok prvenstva u takvom slučaju iznosi šest mjeseci, kako je Pariškom konvencijom propisano za industrijski dizajn.

141.

Smatram da je jedini žalbeni razlog djelomično osnovan. Slijedom toga, pobijanu presudu treba ukinuti.

142.

Primjenjujući članak 61. prvi stavak Statuta, Sud treba odbiti drugi tužbeni razlog koji je Kaikai istaknuo pred Općim sudom.

143.

Međutim, smatram da stanje postupka ne dopušta Sudu da odluči o prvom tužbenom razlogu, koji Opći sud nije analizirao u pobijanoj presudi i u pogledu kojeg se nije raspravljalo pred Sudom o činjeničnim tvrdnjama koje se odnose na meritum spora. Predmet stoga treba vratiti Općem sudu na ponovno suđenje kako bi on mogao odlučiti o tom tužbenom razlogu, pri čemu će se o troškovima odlučiti naknadno.

144.

S obzirom na navedeno, predlažem da Sud: