–

za BW, K. Tomczyk, radca prawny,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

–

za češku vladu, M. Smolek, J. Vláčil i S. Šindelková, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, K. Herbout‑Borczak, G. Goddin, A. Szmytkowska i N. Ruiz García, u svojstvu agenata,

1

Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članka 1. stavka 2., članka 3. stavka 1. i članka 4. stavka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.), kako je izmijenjena Direktivom 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. (SL 2011., L 304, str. 64.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 8., str. 260.) (u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13) i Direktivom 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58. i ispravak SL 2014., L 283, str. 66.).

2

Zahtjevi su upućeni u okviru triju sporova između triju kreditnih institucija – Profi Credit Polska, BW i QL – s jedne strane, i triju potrošača – QJ, DR i CG – s druge strane, o naplati iznosa koji te kreditne institucije zahtijevaju od tih potrošača na temelju ugovora o potrošačkim kreditima.

3

Dvanaesta, trinaesta, šesnaesta i dvadeseta uvodna izjava Direktive 93/13 glase kako slijedi:

„budući, međutim, da nacionalni zakoni za sada dozvoljavaju samo djelomičnu mogućnost usklađivanja; budući da ova Direktiva obuhvaća samo one ugovorne odredbe o kojima nisu vođeni pojedinačni pregovori; budući da bi državama članicama trebalo omogućiti da svojim nacionalnim propisima, strožim od onih iz ove Direktive, uz dužno poštovanje ugovora, svojim potrošačima pruže višu razinu zaštite;

budući da se pretpostavlja da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadrže nepoštene odredbe; budući da se ne čini potrebnim da budu podložni oni uvjeti koji odražavaju obvezne zakonske ili regulatorne odredbe i načela ili odredbe međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke; budući da se u tom pogledu izrazom iz članka 1. stavka 2. koji glasi ,obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba' obuhvaćaju i propisi koji se u skladu sa zakonom primjenjuju na ugovorne stranke ako nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja.;

[…]

budući da prodavatelj robe ili pružatelj usluga možda ispunjava uvjet o dobroj vjeri ako postupa pošteno i pravedno u odnosu na drugu stranu o čijim zakonitim interesima mora voditi računa;

[…]

budući da bi se ugovori trebali sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo trebao dobiti mogućnost da pregleda sve odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije.”

4

Članak 1. te direktive propisuje:

„1.   Svrha ove Direktive je uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

2.   Ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba […] ne podliježu odredbama ove Direktive.”

5

U skladu s člankom 3. stavkom 1. navedene direktive:

„Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.”

6

Članak 4. te direktive propisuje:

„1.   Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.

2.   Procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.”

7

Člankom 5. Direktive 93/13 predviđa se:

„U slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Ako postoji sumnja oko značenja neke odredbe, prednost ima tumačenje koje je najpovoljnije za potrošača. Ovo pravilo o tumačenju ne primjenjuje se u kontekstu postupka utvrđenog u članku 7. stavku 2.”

8

Prema članku 6. stavku 1. te direktive:

„Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.”

9

Članak 7. stavak 1. navedene direktive glasi kako slijedi:

„U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.”

10

Člankom 8. te direktive propisano je:

„Kako bi osigurale najviši stupanj zaštite potrošača, države članice mogu u području na koje se odnosi ova Direktiva usvojiti ili zadržati najstrože odredbe spojive s Ugovorom.”

11

U članku 8.a stavku 1. Direktive 93/13 navodi se:

„Kad država članica donosi odredbe u skladu s člankom 8. ona o tome kao i o naknadnim promjenama obavješćuje Komisiju […]”

12

Uvodne izjave 7., 9. i 20. Direktive 2008/48 glase kako slijedi:

[…]

[…]

13

Prema članku 3. te direktive:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]”

14

Članak 8. navedene direktive, naslovljen „Obveza procjene kreditne sposobnosti potrošača”, u stavku 1. propisuje:

„Države članice osiguravaju da, prije sklapanja ugovora o kreditu, vjerovnik procijeni kreditnu sposobnost potrošača na temelju dostatnih informacija koje se, kada je to primjereno, dobivaju od potrošača i, kada je to potrebno, na temelju uvida u relevantnu bazu podataka. Države članice čije zakonodavstvo zahtijeva da vjerovnici procijene kreditnu sposobnost potrošača na temelju uvida u relevantnu bazu podataka mogu zadržati taj zahtjev.”

15

Članak 10. navedene direktive, naslovljen „Informacije koje treba uključiti u ugovore o kreditu”, predviđa:

„1.   Ugovori o kreditu sastavljaju se na papiru ili na nekom drugom trajnom mediju.

Sve ugovorne stranke dobivaju primjerak ugovora o kreditu. Ovaj članak ne dovodi u pitanje bilo kakva nacionalna pravila koja se odnose na valjanost sklapanja ugovora o kreditu koji su u skladu s pravom Zajednice.

2.   Ugovor o kreditu jasno i sažeto definira:

[…]

[…]

[…]

[…]”

16

Članak 21. Direktive 2008/48 predviđa:

„Države članice osiguravaju da:

[…]

[…]”

17

U skladu s člankom 22. te direktive, naslovljenim „Usklađivanje i imperativna narav ove Direktive”:

„1.   Ako ova Direktiva sadrži usklađene odredbe, države članice ne smiju zadržati niti uvoditi nove odredbe u svoje nacionalno pravo osim onih utvrđenih ovom Direktivom.

[…]

3.   Nadalje, države članice osiguravaju da se odredbe koje one donesu u provedbi ove Direktive ne mogu zaobići kao rezultat načina formuliranja ugovora, posebno integriranjem povlačenja tranše ili ugovora o kreditu koji potpadaju pod područje primjene ove Direktive u ugovore o kreditu čija bi narav ili svrha omogućili izbjegavanje njegove primjene.

[…]”

18

U skladu s člankom 3851. stavkom 1. kodeksa cywilnyog (Građanski zakonik), u verziji koja je bila na snazi na dan nastanka činjenica u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Građanski zakonik):

„Odredbe potrošačkog ugovora o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nisu obvezujuće za potrošača ako definiraju njegova prava i obveze na način koji nije u skladu s dobrim običajima i koji grubo narušava njegove interese (nezakonite ugovorne odredbe). Ova se odredba ne odnosi na ugovorne odredbe kojima se uređuju glavne obveze stranaka, među kojima su cijena ili naknada, ako su sastavljene na nedvosmislen način.”

19

Članak 720. stavak 1. tog zakonika određuje:

„Ugovorom o zajmu zajmodavac se obvezuje na zajmoprimca prenijeti vlasništvo nad određenom količinom novca ili stvari koje su određene samo u pogledu vrste, a zajmoprimac se obvezuje vratiti istu količinu novca ili istu količinu stvari jednake vrste i kvalitete.”

20

Ustawom o kredycie konsumenckim (Zakon o potrošačkom kreditiranju) od 12. svibnja 2011. (Dz. U. br. 126, poz. 715.), u verziji koja je bila na snazi na dan nastanka činjenica o kojima je riječ u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Zakon o potrošačkom kreditu), u poljski pravni poredak prenesena je Direktiva 2008/48.

21

Članak 5. stavak 1. tog zakona definira sljedeće pojmove:

„[…]

[…]”

22

Članak 36.a navedenog zakona propisuje:

„1.   Maksimalan iznos nekamatnih troškova kredita izračunava se prema sljedećoj formuli:

MPKK ≤ (K × 25 %) + (K × N/R × 30 %),

pri čemu pojedini simboli znače sljedeće:

MPKK – maksimalan iznos nekamatnih troškova kredita,

K – ukupan iznos kredita,

n – rok otplate u danima,

R – broj dana u godini.

2.   Nekamatni troškovi kredita tijekom cjelokupnog trajanja ugovora o kreditu ne smiju premašiti ukupan iznos kredita.

3.   Nekamatni troškovi kredita koji proizlaze iz ugovora o potrošačkom kreditu ne duguju se u dijelu u kojem premašuju maksimalan iznos nekamatnih troškova kredita koji se izračunava na način opisan u stavku 1. ili ukupan iznos kredita.”

23

Društvo Profi Credit Polska 19. rujna 2016. putem posrednika sklopilo je ugovor o potrošačkom kreditu s osobom QJ. Tim je ugovorom pozajmljen iznos od 9000 poljskih zlota (PLN) (oko 2090 eura), koji je trebalo otplatiti u razdoblju od 36 mjeseci. Navedeni je ugovor predviđao kamatnu stopu od 9,83 % godišnje kao i prethodno plaćanje iznosa od 129 PLN (oko 30 eura), provizije u iznosu od 7771 PLN (oko 1804 eura) i iznosa od 1100 PLN (oko 255 eura) za financijski proizvod pod nazivom „Tvoj paket – Paket Ekstra”.

24

Društvo Profi Credit Polska od suda koji je uputio zahtjev, Sąda Rejonowy Szczecin – Prawobrzeże i Zachód w Szczecinie (Općinski sud u Szczecinu nadležan za Desnu obalu i Zapad, Poljska), zatražilo je izdavanje platnog naloga na temelju mjenice koju je izdao QJ. Taj je sud donio presudu zbog izostanka protiv koje je osoba QJ podnijela prigovor u okviru kojeg se pozivala na nepoštenost odredbi ugovora o zajmu.

25

Sud koji je uputio zahtjev utvrdio je da u tom ugovoru nisu definirani pojmovi „početna naknada” ili „provizija” niti se pojašnjavalo kojim konkretnim uslugama oni odgovaraju. Kad je riječ o proizvodu nazvanom „Tvoj paket – Paket Ekstra”, on je potrošaču omogućavao da iskoristi jednokratnu odgodu plaćanja dvaju mjesečnih obroka ili smanjenje iznosa četiriju mjesečnih obroka, uključujući, u slučaju odgode, posljedično produljenje trajanja ugovora ili, u slučaju smanjenja iznosa mjesečnog obroka, potrošačevu obvezu naknadnog plaćanja obroka.

26

Društvo Profi Credit Polska tek tijekom postupka pred sudom koji je uputio zahtjev navelo je da je „provizija” činila protučinidbu za odobravanje zajma te da je „početna naknada” odgovarala troškovima koje je prodavatelj robe ili pružatelj usluge snosio na temelju sklapanja ugovora. Što se tiče kamata, one su činile protučinidbu za zajmoprimčevo korištenje pozajmljenim sredstvima.

27

Prema mišljenju tog suda, nekamatni troškovi kredita predviđeni ugovorom koji je sklopio QJ utvrđeni su u maksimalnom iznosu predviđenom člankom 36.a Zakona o potrošačkom kreditu. Prije svega, taj sud dvoji o tome je li provjera eventualne nepoštenosti ugovornih odredbi koje se odnose na plaćanje tih različitih iznosa na ime troškova kredita isključena iz područja primjene Direktive 93/13, u skladu s njezinim člankom 1. stavkom 2.

28

Zatim, iako bi takve ugovorne odredbe trebale biti obuhvaćene područjem primjene Direktive 93/13, sud koji je uputio zahtjev pita je li procjena njihove nepoštenosti moguća s obzirom na tekst članka 4. stavka 2. te direktive. Konkretno, prema mišljenju tog suda, pitanje iznosa plaćanja moglo bi biti obuhvaćeno iznimkom „glavnog predmeta ugovora” ili „primjerenost[i] cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i rob[e], na drugoj” u smislu navedene odredbe.

29

U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev navodi da postoje znatne razlike između teksta članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 i članka 385.1 stavka 1. Građanskog zakonika, kojim je ta odredba prenesena u nacionalno pravo. Naime, iz tog članka Građanskog zakonika proizlazi da je ocjena nepoštenosti nacionalnog suda isključena samo u pogledu usklađenosti cijene s naknadom za glavnu činidbu stranaka.

30

Naposljetku, kad je riječ o zahtjevu transparentnosti, koji je utvrđen člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13, sud koji je uputio zahtjev dvoji može li se ugovor kojim se utvrđuju kamate, naknada i provizija bez pojašnjenja razlika između tih elemenata i usluga na koje se ta plaćanja odnose smatrati razumljivo sastavljenim ugovorom. Štoviše, način na koji su odredbe sastavljene mogao bi ostavljati dojam da određena davanja proizlaze iz zakonske obveze. Osim toga, uporaba pojma „provizija” mogla bi upućivati na to da je riječ o plaćanju posrednika čiji odnos sa zajmodavcem nije pojašnjen.

31

U tim je okolnostima Sąd Rejonowy Szczecin – Prawobrzeże i Zachód w Szczecinie (Općinski sud u Szczecinu nadležan za Desnu obalu i Zapad) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća pitanja:

32

BW i DR 8. ožujka 2018. sklopili su ugovor o potrošačkom kreditu u ukupnom iznosu od 9225 PLN (oko 2148 eura) i u trajanju od dvije godine, otplativ u 24 mjesečna obroka. Taj je ugovor osiguran bjanko mjenicom koju je potpisao DR.

33

Taj se iznos sastojao od glavnice od 4500 PLN (oko 1048 eura), ugovornih kamata u iznosu od 900 PLN (oko 210 eura), troškova odobravanja zajma u iznosu od 1125 PLN (oko 262 eura) i troškova upravljanja zajmom za vrijeme cjelokupnog trajanja ugovora u iznosu od 2700 PLN (oko 628 eura). Ugovorne kamate izračunane su prema promjenjivoj stopi koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 10 %. Efektivna godišnja kamatna stopa iznosila je 119,42 %.

34

Maksimalni nekamatni troškovi kredita, koji se sastoje od troškova odobravanja zajma i troškova upravljanja zajmom, a koji se izračunavaju prema formuli navedenoj u članku 36.a Zakona o potrošačkom kreditu, iznosili su 3825 PLN (oko 867 eura). Sud koji je uputio zahtjev navodi da se o tom iznosu nije pojedinačno pregovaralo te da je ugovor sastavljen prema prethodno utvrđenom modelu.

35

DR je primio iznos zajma i izvršio plaćanja u visini od 1913,10 PLN (oko 445 eura), koja su uzeta u obzir prilikom odbitka iznosa koji se duguju u okviru povrata zajma, glavnice i ugovornih kamata. Nakon što DR nije izvršio plaćanje, društvo BW raskinulo je ugovor i Sądu Rejonowy w Opatowie (Općinski sud u Opatówu, 1. građanski odjel, Poljska), sudu koji je uputio zahtjev, podnijelo zahtjev za izdavanje platnog naloga na temelju bjanko mjenice koju je ranije potpisao DR.

36

U okviru postupka pred tim sudom društvo BW navelo je da se provizija za odobravanje zajma sastojala, među ostalim, od naknade isplaćene financijskom posredniku, koja čini 12 % ukupnog iznosa kredita, troškova pristupa sustavu u svrhu provjere zajmoprimčeve solventnosti, troškova naknade radnicima koji su zaduženi za odobrenje zajmova, troškova provjere dokumenata, uključujući troškove poziva radi provjere prijavljenih prihoda. Iznos je bio u visini od 25 % ukupnog iznosa zajma, u smislu članka 5. stavka 7. Zakona o potrošačkom kreditu.

37

Kad je riječ o troškovima upravljanja zajmom u visini od 30 % iznosa kredita za svaku godinu upravljanja, oni se sastoje od troškova naknade osoblju koje je zaduženo za mjesečne naplate, troškova održavanja ureda, održavanja komunikacijskih veza, računovodstva, vođenja pojedinačnih računa, informatičkih sustava za upravljanje dugom, korespondencije koja uključuje tekstualne poruke kojima se podsjeća na plaćanje, uredskog materijala i pristupa bazama podataka.

38

Kad je u ovom slučaju riječ o troškovima u vezi sa sklapanjem i upravljanjem DR‑ovim ugovorom o potrošačkom kreditu, društvo BW odbilo je navesti točne iznose zbog toga što bi to zahtijevalo korištenje znatnih sredstava koja bi premašila iznose koje se prvotno dugovalo te bi se tako, među ostalim, mogla povrijediti bankovna tajna i pravila zaštite osobnih podataka.

39

Sud koji je uputio zahtjev navodi da, u skladu s metodom izračuna iz članka 36.a Zakona o potrošačkom kreditu, „ukupan iznos nekamatnih troškova kredita” može biti u visini između 25 % i 100 % ukupnog iznosa kredita, ovisno o trajanju povrata: 55 % prve godine, 85 % druge godine i 100 % nakon dvije godine.

40

Sud koji je uputio zahtjev izražava sumnje o usklađenosti te odredbe nacionalnog prava s Direktivom 93/13. Osobito navodi da se gornja granica koju je utvrdio nacionalni zakonodavac izračunava uzimajući u obzir troškove koji su stvarno povezani ne samo sa sklapanjem i upravljanjem konkretnim ugovorom o kreditu nego također sa zajmodavčevom općom gospodarskom djelatnosti. Posljedično, ta obvezna gornja granica dopušta prenošenje troškova povezanih sa zajmodavčevom općom gospodarskom djelatnosti na potrošača.

41

U tim je okolnostima Sąd Rejonowy w Opatowie (Općinski sud u Opatówu, 1. građanski odjel) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li odredbe Direktive [93/13/EEZ], osobito njezin članak 3. stavak 1., i načela prava Unije o zaštiti potrošača i ravnoteži između ugovornih stranaka tumačiti na način da im se protivi uvođenje u nacionalni [pravni] poredak instituta ‚maksimalnog iznosa nekamatnih troškova kredita’ i matematičke formule za izračunavanje iznosa tih troškova, predviđenih člankom 5. točkom 6.a u vezi s člankom 36.a [Zakona o potrošačkom kreditu], pri čemu se tim pravnim mehanizmima dopušta da se u troškove ugovora o kreditu koje snosi potrošač (ukupni troškovi kredita) uključe i troškovi gospodarske djelatnosti koju obavlja poduzetnik?”

42

QL i CG 31. kolovoza 2016. sklopili su ugovor o potrošačkom kreditu u ukupnom iznosu od 10764 PLN (oko 2474 eura) u trajanju od tri godine, uz kamatnu stopu od 9,81 % godišnje, pri čemu se povrat trebao obaviti u 36 mjesečnih obroka. Efektivna godišnja kamatna stopa iznosila je 77,77 %. Kao jamstvo povrata kredita, osoba CG potpisala je bjanko mjenicu.

43

Ukupan iznos od 10764 PLN (oko 2474 eura) sastojao se od glavnice koju je društvo QL stavilo na raspolaganje osobi CG, odnosno 5000 PLN (oko 1149 eura), troškova dokumentacije u visini od 129 PLN (oko 29 eura), troškova u vezi s proizvodom pod nazivom „Tvoj Paket” u iznosu od 3939 PLN (oko 905 eura) i zateznih kamata od 796 PLN (oko 182 eura). Posljedično, ukupan iznos nekamatnih troškova kredita iznosio je 4968 PLN (oko 1142 eura). Taj iznos izračunan je primjenom matematičke formule iz članka 36.a Zakona o potrošačkom kreditu i o njemu se nije pojedinačno pregovaralo.

44

Osoba CG izvršila je plaćanja u visini od 5783 PLN (oko 1347 eura). Društvo QL pred Sądom Rejonowy w Opatowie (Općinski sud u Opatówu, 1. građanski odjel, Poljska), sudom koji je uputio zahtjev, pokrenulo je postupak izdavanja platnog naloga na temelju mjenice koja mu je izdana.

45

Taj sud sumnja u usklađenost nacionalne odredbe poput članka 36.a Zakona o potrošačkom kreditu s Direktivom 2008/48. Te su sumnje osobito povezane s načinom na koji je poljski zakonodavac izračunao tu gornju granicu, pri čemu u svoj izračun nije uključio samo troškove kredita koji su obično u vezi sa sklapanjem i posebno upravljanjem ugovorom o potrošačkom kreditu nego i troškove u vezi s gospodarskom djelatnosti zajmodavaca općenito.

46

S obzirom na potpuno usklađivanje provedeno Direktivom 2008/48 u određenim područjima potrošačkog kreditiranja, države članice ne bi mogle uključiti nove kategorije troškova koje nisu u skladu s područjima usklađenima tom direktivom. Međutim, metodom izračuna maksimalnog iznosa „ukupnih nekamatnih ugovornih troškova” poljski zakonodavac zajmodavcima je dopustio da potrošačima nametnu financijske troškove koji su veći od onih predviđenih člankom 3. točkom (g) navedene direktive. Prema tome, čini se da se tim zakonodavstvom šteti zaštiti potrošača, protivno namjerama nacionalnog zakonodavca.

47

U tim je okolnostima Sąd Rejonowy w Opatowie (Općinski sud u Opatówu, 1. građanski odjel) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li odredbe Direktive [2008/48], osobito njezin članak 3. točku (g) i članak 22. stavak 1., tumačiti na način da im se protivi uvođenje u nacionalni [pravni] poredak instituta ‚maksimalnog iznosa nekamatnih troškova kredita’ i matematičke formule za izračunavanje iznosa tih troškova, predviđenih člankom 5. točkom 6.a u vezi s člankom 36.a [Zakona o potrošačkom kreditu], pri čemu se tim pravnim mehanizmima dopušta da se u troškove ugovora o kreditu koje snosi potrošač (ukupni troškovi kredita) uključe i troškovi gospodarske djelatnosti koju obavlja poduzetnik?”

48

Odlukom predsjednika Suda od 14. svibnja 2019. predmeti C‑222/19 i C‑252/19 spojeni su u svrhu pisanog postupka i donošenja presude.

49

Odlukom predsjednika Suda od 10. prosinca 2019. predmeti C‑84/19, C‑222/19 i C‑252/19 spojeni su u svrhu donošenja presude.

50

Svojim pitanjem u predmetu C‑252/19, koje valja najprije razmotriti, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. točku (g) i članak 22. Direktive 2008/48 tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo u pogledu potrošačkog kredita kojim se utvrđuje način izračuna maksimalnog iznosa nekamatnih troškova kredita koji se mogu nametnuti potrošaču, s obzirom na to da taj način izračuna omogućuje prodavatelju robe ili pružatelju usluge da na tog potrošača prebaci dio općih troškova u vezi s izvršavanjem svoje gospodarske djelatnosti.

51

Najprije valja podsjetiti na to da je svrha Direktive 2008/48, u skladu s njezinim člankom 1., usklađivanje određenih aspekata propisa država članica u području ugovora o potrošačkim kreditima.

52

Zatim, iz članka 22. stavka 1. te direktive proizlazi da, ako ona sadržava usklađene odredbe, države članice ne smiju zadržati ni uvoditi nove odredbe u svoje nacionalno pravo osim onih utvrđenih tom direktivom.

53

Naposljetku, radi osiguranja široke zaštite potrošača, zakonodavac Unije u članku 3. točki (g) navedene direktive odlučio se za široku definiciju pojma „ukupni troškovi kredita za potrošača”, na način da oni obuhvaćaju troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika (presuda od 26. ožujka 2020., Mikrokasa i Revenue Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamknięty, C‑779/18, EU:C:2020:236, t. 39. i navedena sudska praksa).

54

Međutim, valja utvrditi da ta definicija ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova koji se mogu nametnuti potrošaču u okviru takvog ugovora o kreditu (vidjeti u tom smislu presudu od 26. ožujka 2020., Mikrokasa i Revenue Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamknięty, C‑779/18, EU:C:2020:236, t. 40. i 42.). Prema tome, iz teksta navedene definicije ne može se zaključiti da je isključeno da se na teret potrošača stave troškovi u vezi sa zajmodavčevom gospodarskom djelatnosti, kao što su to troškovi infrastrukture ili osoblja.

55

Posljedično, kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točki 118. svojeg mišljenja, cilj Direktive 2008/48 nije usklađivanje podjele troškova u okviru ugovora o kreditu, tako da države članice ostaju nadležne za predviđanje mehanizama snošenja tih troškova, pod uvjetom da oni nisu protivni usklađenim pravilima navedene direktive.

56

U tom pogledu Sud je već presudio da nadležni nacionalni sud treba provjeriti da takav nacionalni propis ne nameće obveze informiranja različite od onih navedenih u članku 10. stavku 2. Direktive 2008/48, koji provodi potpuno usklađivanje u vezi s informacijama koje moraju biti uključene u ugovor o kreditu (vidjeti u tom smislu presudu od 26. ožujka 2020., Mikrokasa i Revenue Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamknięty, C‑779/18, EU:C:2020:236, t. 45. i 47.).

57

Iz prethodno navedenog slijedi da članak 3. točku (g) i članak 22. Direktive 2008/48 treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalno zakonodavstvo koje se odnosi na potrošački kredit, a kojim se utvrđuje način izračuna maksimalnog iznosa nekamatnih troškova kredita koji se mogu nametnuti potrošaču, iako taj način izračuna prodavatelju robe ili pružatelju usluge omogućuje da na potrošača prebaci teret snošenja dijela općih troškova u vezi s izvršavanjem svoje gospodarske djelatnosti, pod uvjetom da odredbama koje se odnose na taj maksimalni iznos navedeno zakonodavstvo ne krši usklađena pravila te direktive.

58

Prvim pitanjem u predmetu C‑84/19, koje valja razmotriti na drugom mjestu, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da se njime iz njezina područja primjene isključuje ugovorna odredba kojom se utvrđuju nekamatni troškovi kredita prema gornjoj granici utvrđenoj nacionalnim zakonodavstvom koje se odnosi na potrošački kredit ako se tim propisom predviđa da se nekamatni troškovi kredita ne duguju za iznos koji premašuje tu gornju granicu ili ukupan iznos kredita.

59

Predmet u kojem je donesena presuda od 26. ožujka 2020., Mikrokasa i Revenue Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamknięty (C‑779/18, EU:C:2020:236) osobito se odnosio na članak 36.a Zakona o potrošačkom kreditu. Sud je u točki 50. te presude najprije podsjetio na to da je člankom 1. stavkom 2. Direktive 93/13, koji se odnosi na ugovorne odredbe koje su odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredbi, ustanovljeno isključenje iz njezina područja primjene, koje je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, podvrgnuto dvama uvjetima. S jedne strane, ugovorna odredba mora biti odraz zakonske ili regulatorne odredbe i, s druge strane, ona mora biti obvezujuća.

60

Zatim, iz točke 55. presude iz prethodne točke proizlazi da, iako je Sud u svojoj sudskoj praksi razvio kriterije tumačenja članka 1. stavka 2. Direktive 93/13, nadležni sud koji je uputio zahtjev jest taj koji treba primijeniti nacionalne pravne odredbe na okolnosti spora koji je pred njim pokrenut i iz njih izvući konkretne zaključke.

61

Naposljetku, u točki 57. te presude Sud je, podložno provjeri suda koji je uputio zahtjev u tom predmetu, presudio kako se čini da nacionalna odredba poput članka 36.a Zakona o potrošačkom kreditu sama po sebi ne određuje prava i obveze ugovornih strana, nego samo ograničava njihovu slobodu utvrđivanja nekamatnih troškova kredita iznad određene razine, te ni na koji način ne sprečava nacionalni sud da nadzire eventualnu nepoštenost takvog utvrđivanja, čak i ispod zakonske gornje granice.

62

Ta se razmatranja mogu prenijeti na predmet C‑84/19, koji se odnosi na isto nacionalno zakonodavstvo, te su relevantna za davanje odgovora na ovo prethodno pitanje. Tako okolnost da se na temelju članka 36.a Zakona o potrošačkom kreditu nekamatni troškovi kredita ne duguju u dijelu koji premašuje zakonsku gornju granicu ili ukupan iznos kredita ne dovodi do toga da se navedena ugovorna odredba isključuje iz područja primjene Direktive 93/13.

63

S obzirom na prethodna razmatranja, članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba kojom se nekamatni troškovi kredita utvrđuju u skladu s gornjom granicom predviđenom nacionalnim zakonodavstvom koje se odnosi na potrošački kredit nije isključena iz područja primjene te direktive ako to zakonodavstvo predviđa da se nekamatni troškovi kredita ne duguju u dijelu koji premašuje tu gornju granicu ili ukupan iznos kredita.

64

Svojim drugim i trećim pitanjem u predmetu C‑84/19, koja valja razmotriti zajedno na trećem mjestu, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da su odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od plaćanja ugovornih kamata obuhvaćene iznimkom predviđenom tom odredbom ako se u tim odredbama ne navodi ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju.

65

U tom pogledu valja podsjetiti na to da se, u skladu s člankom 4. stavkom 2. te direktive, procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade, na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.

66

Međutim, budući da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 propisuje iznimku od mehanizma sadržajne ocjene nepoštenih odredbi koji je predviđen u sklopu sustava zaštite potrošača što ga je uspostavila ta direktiva, Sud je presudio da se takva odredba mora usko tumačiti (presuda od 23. travnja 2015., Van Hove, C‑96/14, EU:C:2015:262, t. 31. i navedena sudska praksa).

67

Kao prvo, kad je riječ o pojmu „glavni predmet ugovora” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13, Sud je već naveo da se njime samo nastoje utvrditi načini i doseg sadržajne ocjene ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a u kojima se navode bitne činidbe ugovora sklopljenih između prodavatelja robe ili pružatelja usluge te koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene spomenutim pojmom (vidjeti u tom smislu presudu od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C‑621/17, EU:C:2019:820, t. 32.).

68

U tom pogledu treba napomenuti da se ugovorom o kreditu zajmodavac prije svega obvezuje staviti na raspolaganje zajmoprimcu određeni iznos novca, a potonji se ponajprije obvezuje taj iznos vratiti, uglavnom s kamatama, u skladu s predviđenim rasporedom plaćanja. Bitne obveze iz takvog ugovora odnose se, dakle, na novčani iznos, koji se mora odrediti u odnosu na ugovorom utvrđenu valutu isplate i otplate (presuda od 20. rujna 2017., Andriciuc i dr., C‑186/16, EU:C:2017:703, t. 38.).

69

S druge strane, točan doseg pojmova „glavni predmet” i „cijena”, u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13, ne može biti određen pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača”, u smislu članka 3. točke (g) Direktive 2008/48 (presuda od 26. veljače 2015., Matei, C‑143/13, EU:C:2015:127, t. 47.). Tako činjenica da su različite vrste troškova ili „provizija” uključeni u ukupan trošak potrošačkog kredita nije odlučujuća u svrhu utvrđivanja toga da su ti troškovi obuhvaćeni glavnim uslugama iz ugovora o kreditu.

70

U ovom slučaju ugovorne odredbe o kojima se, prema sudu koji je uputio zahtjev u predmetu C‑84/19, nije pojedinačno pregovaralo odnose se na plaćanja koja duguje potrošač, a koja su različita od povrata zajma u obliku glavnice i kamata. Naime, riječ je osobito o dodatnoj usluzi pod nazivom „Tvoj paket – Paket Ekstra”, proviziji i početnoj naknadi.

71

Na sudu koji je uputio zahtjev u ovom predmetu jest da s obzirom na prirodu, odredbe i opću strukturu ugovora o kreditu o kojem je riječ u glavnom postupku kao i s obzirom na činjenični i pravni kontekst u kojem je on sklopljen provjeri odnose li se predmetne ugovorne odredbe na usluge koje čine bitan element ugovora i, konkretnije, na dužnikovu obvezu da vrati iznos koji mu je zajmodavac stavio na raspolaganje.

72

Konkretno, kao odredbe koje proizlaze iz glavnog predmeta ugovora mogu se kvalificirati one odredbe koje su jasne i razumljive, s obzirom na to da se isti zahtjev transparentnosti poput onoga iz članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 također nalazi u njezinu članku 5., koji predviđa da odredbe u pisanom obliku „uvijek” trebaju biti jasno i razumljivo sastavljene. Zahtjev transparentnosti poput onoga iz prve od tih odredbi ima isti doseg poput onoga iz druge odredbe (vidjeti u tom smislu presude od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C‑621/17, EU:C:2019:820, t. 36. i od 3. ožujka 2020., Gómez del Moral Guasch, C‑125/18, EU:C:2020:138, t. 46.).

73

U tom pogledu, budući da se sustav zaštite uspostavljen tom direktivom temelji na ideji da je potrošač u slabijem položaju u odnosu na trgovca, osobito u pogledu razine obaviještenosti, taj zahtjev transparentnosti treba shvatiti u širem smislu, odnosno tako da se njime propisuje ne samo da predmetna odredba potrošaču treba biti gramatički razumljiva nego i da se tom potrošaču omogući da na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze (vidjeti u tom smislu presudu od 3. ožujka 2020., Gómez del Moral Guasch, C‑125/18, EU:C:2020:138, t. 50.).

74

Prema tome, kako bi se utvrdilo proizlaze li predmetne odredbe koje se odnose na troškove koje snosi potrošač iz glavnog predmeta ugovora, u ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku u predmetu C‑84/19 treba utvrditi je li, s obzirom na sve relevantne elemente činjeničnog stanja koji su podvrgnuti njegovoj procjeni, uključujući oglašavanje i obavijesti koje je zajmodavac dao u okviru pregovora o sklapanju ugovora o zajmu i općenito svih odredbi ugovora o potrošačkom kreditu koji je sklopila osoba QJ, prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, mogao ne samo biti upoznat s iznosom koji duguje za „početnu naknadu”, „proviziju” i financijski proizvod pod nazivom „Tvoj paket – Paket Ekstra” nego i ocijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice za njega (vidjeti analogijom presudu od 23. travnja 2015., Van Hove, C‑96/14, EU:C:2015:262, t. 47.).

75

Doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija” ili „početna naknada”. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno pružene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Osim toga, potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C‑621/17, EU:C:2019:820, t. 43.).

76

U ovom slučaju i podložno provjerama suda koji je uputio zahtjev u predmetu C‑84/19, kad je riječ o troškovima pod nazivom „početna naknada” i „provizija”, QJ se mogao legitimno pitati o uslugama koje se plaćaju tim troškovima kao i o njihovu eventualnom preklapanju. Naime, s jedne strane, ugovor je sadržavao dvije ugovorne odredbe kojima se predviđaju upravni troškovi pod nazivom „početna naknada” odnosno „provizija”, od kojih obje upućuju na to da je riječ o iznosima koje valja platiti za odobrenje kredita.

77

S druge strane, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri može li trošak pod nazivom „provizija”, u skladu s njegovim uobičajenim tumačenjem u poljskom pravu, upućivati na to da je bila riječ o plaćanju kreditnog posrednika poput onoga koji je djelovao prilikom sklapanja ugovora koji je potpisao QJ i je li u takvoj situaciji potrošač, protivno onomu što predviđa članak 21. točka (b) Direktive 2008/48, mogao ocijeniti plaća li usluge prodavatelja robe ili pružatelja usluge s kojim sklapa ugovor ili usluge posrednika.

78

U takvim okolnostima nije sigurno postoji li opće potrošačevo shvaćanje njegovih obveza plaćanja i gospodarskih posljedica ugovornih odredbi kojima se predviđaju ti troškovi.

79

Kao drugo, kad je riječ o provjeri „primjerenost[i] cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i rob[e], na drugoj”, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je ta kategorija ugovornih odredbi, prema kojima se ne može primijeniti provjera eventualne nepoštenosti, ograničena opsega, s obzirom na to da se odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti (vidjeti u tom smislu presude od 30. travnja 2014., Kásler i Káslerné Rábai, C‑26/13, EU:C:2014:282, t. 55. i od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C‑621/17, EU:C:2019:820, t. 34.).

80

S obzirom na to usko tumačenje, Sud je pojasnio da odredbe o protučinidbi koju potrošač duguje zajmodavcu ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim što se tiče pitanja je li iznos ugovorom određene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je zajmodavac zauzvrat pružio (presude od 26. veljače 2015., Matei, C‑143/13, EU:C:2015:127, t. 56. i od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C‑621/17, EU:C:2019:820, t. 35.).

81

Kad je riječ o ocjeni „primjerenosti” ugovornih odredbi o kojima je riječ u predmetu C‑84/19, odnosno o odnosu između traženih plaćanja i usluga na koja se ona odnose, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da se navedenim odredbama ne pojašnjava na koju su se uslugu odnosili troškovi pod nazivom „početna naknada” i „provizija”.

82

Štoviše, sud koji je uputio zahtjev navodi da se tekst članka 385.1 stavka 1. Građanskog zakonika, kojim je u poljsko pravo prenesena iznimka u pogledu provjere primjerenosti cijene i naknade iz članka 4. stavka 2. Direktive 93/13, odnosi samo na ugovorne odredbe koje su povezane s glavnim predmetom ugovora.

83

Međutim, kao što je to u biti naveo nezavisni odvjetnik u točki 62. svojeg mišljenja, s obzirom na to da članak 3851. stavak 1. Građanskog zakonika, kojim je u poljsko pravo prenesen članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, povjerava uži doseg iznimci uvedenoj tom odredbom prava Unije, čime se osigurava viši stupanj zaštite potrošača – što ipak treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev – on time omogućuje veću kontrolu eventualne nepoštenosti ugovornih odredbi koje su obuhvaćene područjem primjene te direktive.

84

U tom pogledu, člankom 8. Direktive 93/13 propisuje se da, kako bi osigurale najviši stupanj zaštite potrošača, države članice mogu u području na koje se odnosi ta direktiva usvojiti ili zadržati najstrože odredbe spojive s Ugovorom. Time se odražava ideja navedena u dvanaestoj uvodnoj izjavi te direktive, u skladu s kojom se njome provodi samo djelomično i minimalno usklađivanje nacionalnih propisa koji se odnose na nepoštene odredbe.

85

U svojoj je sudskoj praksi Sud presudio da je odredba nacionalnog prava kojom se povjerava uži doseg iznimci koja je uspostavljena člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 u skladu s ciljem zaštite potrošača, koji slijedi ta direktiva (vidjeti analogijom presudu od 2. travnja 2020., Condominio di Milano, via Meda, C‑329/19, EU:C:2020:263, t. 36.).

86

S obzirom na prethodna razmatranja, na drugo i treće pitanje u predmetu C‑84/19 valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluga koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.

87

Svojim pitanjem, na koje valja odgovoriti na kraju, sud koji je uputio zahtjev u predmetu C‑222/19 u biti pita treba li članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se utvrđuje najviša gornja granica za ukupan trošak kredita koji se može nametnuti potrošaču, u koji mogu biti uključeni troškovi u vezi sa zajmodavčevom općom gospodarskom djelatnosti.

88

Uvodno, iz članka 1. stavka 1. Direktive 93/13 proizlazi da je njezin cilj uskladiti propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju s potrošačima. Međutim, kao što to proizlazi iz članka 1. stavka 2. te direktive, s obzirom na njezinu trinaestu uvodnu izjavu kao i njezin članak 3. stavak 1., navedenom se direktivom ne nastoji uvesti ispitivanje toga jesu li nacionalne odredbe potencijalno nepovoljne za potrošača, nego samo ispitivanje ugovornih odredbi iz potrošačkih ugovora o kojima se nije pojedinačno pregovaralo (vidjeti u tom smislu presudu od 3. travnja 2019., Aqua Med, C‑266/18, EU:C:2019:282, t. 28.).

89

U tim okolnostima, kako bi se dao koristan odgovor sudu koji je uputio zahtjev u predmetu C‑222/19, valja preoblikovati prethodno pitanje kao da se u biti odnosi na to treba li članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja na potrošača prebacuje teret nekamatnih troškova kredita koji uključuju troškove zajmodavčeve gospodarske djelatnosti ispod najviše zakonske gornje granice može smatrati nepoštenom u smislu te odredbe.

90

Valja podsjetiti na to da se, u skladu s člankom 3. stavkom 1. Direktive 93/13, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizišlima iz ugovora.

91

U tom pogledu, važno je navesti da se, prema ustaljenoj praksi Suda, njegova nadležnost u tom području odnosi na tumačenje pojma „nepoštena odredba” iz članka 3. stavka 1. Direktive i njezina priloga kao i na kriterije koje nacionalni sud može ili mora primijeniti prilikom ispitivanja neke ugovorne odredbe u vezi s odredbama te direktive, pri čemu se podrazumijeva da je na navedenom sucu da donese odluku, uzimajući u obzir te kriterije, o konkretnoj kvalifikaciji određene ugovorne odredbe ovisno o okolnostima koje su svojstvene predmetnom slučaju. Iz toga proizlazi da se Sud mora ograničiti na davanje sudu koji je uputio zahtjev naznaka o kojima on mora voditi računa radi ocjenjivanja nepoštenosti predmetne odredbe (presuda od 14. ožujka 2013., Aziz, C‑415/11, EU:C:2013:164, t. 66. i navedena sudska praksa).

92

Kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, Sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C‑621/17, EU:C:2019:820, t. 51.).

93

Kad je riječ o pitanju pod kojim se okolnostima „u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri” stvara takva neravnoteža, s obzirom na šesnaestu uvodnu izjavu Direktive 93/13, Sud je u svojoj sudskoj praksi naveo da je na nacionalnim sudovima da provjere je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga, kada na pošten i pravedan način posluje s potrošačem, mogao razumno očekivati da će ovaj nakon pregovora prihvatiti takvu odredbu (presuda od 7. studenoga 2019., Profi Credit Polska, C‑419/18 i C 483/18, EU:C:2019:930, t. 55. i navedena sudska praksa).

94

U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da su na temelju nacionalnog prava u troškove u vezi s odobrenjem kredita već uključeni troškovi u vezi s izvršavanjem gospodarske djelatnosti prodavatelja robe ili pružatelja usluge.

95

Tako potrošačevi nekamatni troškovi kredita koji su na temelju nacionalnog zakonodavstva utvrđeni u najvišem iznosu ipak mogu dovesti do znatnije neravnoteže u smislu sudske prakse Suda, iako su određeni u iznosu manjem od te gornje granice, ako usluge koje se pružaju u obliku protučinidbe ne proizlaze razumno iz usluga koje se pružaju u okviru sklapanja ili upravljanja ugovorom o kreditu ili ako se iznosi stavljeni na teret potrošača u okviru troškova odobravanja i upravljanja zajmom pokažu očito neproporcionalnima u odnosu na iznos zajma. Na sudu koji je uputio zahtjev je da u tom pogledu vodi računa o učinku drugih ugovornih odredbi kako bi utvrdio uzrokuju li navedene ugovorne odredbe znatniju neravnotežu na štetu zajmoprimca.

96

U takvim okolnostima, uzimajući u obzir zahtjev transparentnosti koji proizlazi iz članka 5. Direktive 93/13, ne može se smatrati da je prodavatelj robe ili pružatelj usluge mogao razumno očekivati, postupajući transparentno s potrošačem, da potonji nakon pregovora prihvati takvu ugovornu odredbu.

97

Iz prethodno navedenog slijedi da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba koja se odnosi na nekamatne troškove kredita kojom se taj trošak određuje ispod zakonske gornje granice može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora, ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.

98

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje: