1.

Za ljubitelje znanstvene fantastike „putovanje bez kretanja” zauvijek će ostati povezano s knjigom Dina, autora Franka Herberta ( 2 ), osobito s njegovim prikazom u znanstvenofantastičnom filmu Davida Lyncha iz 1984 ( 3 ).

2.

Međutim, je li, u skladu s Uredbom (EZ) br. 1049/2001 o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije ( 4 ), moguće „otkrivanje bez davanja”? To je sažet metaforički prikaz ključnog pitanja koje predmetna žalba otvara.

3.

Päivi Leino‑Sandberg zatražila je pristup dokumentu Europskog parlamenta. Pristup joj je uskraćen iz razloga što je traženi dokument pred Općim sudom pobijao njegov adresat ( 5 ). Parlament je naveo da ga stoga nije moguće otkriti zbog zaštite sudskog postupka u skladu s člankom 4. stavkom 2. drugom alinejom Uredbe br. 1049/2001. P. Leino‑Sandberg podnijela je Općem sudu tužbu za poništenje te odluke. Međutim, verziju traženog dokumenta njegov je adresat već bio objavio na (privatnom) blogu a da P. Leino‑Sandberg ni Parlament to nisu znali. Stoga je Opći sud nakon toga utvrdio da postupak treba obustaviti jer je traženi dokument već bio dostupan na internetu.

4.

Koje pravne posljedice na postupak koji je u tijeku pred sudovima Unije ima činjenica da je treća strana na internetu objavila verziju dokumenta kojemu je zatražen pristup u skladu s Uredbom br. 1049/2001? Može li se za tužbu protiv odbijanja pristupa tom dokumentu smatrati da je postala bespredmetna jer tužitelj više nema interesa u pogledu njegova ishoda, iako izvorna negativna odluka institucije o uskrati pristupa još uvijek vrijedi te odnosna institucija tužitelju nikada nije dala vjerodostojnu verziju traženog dokumenta?

5.

Članak 1. Uredbe br. 1049/2001 propisuje:

„Svrha je ove Uredbe:

6.

Članak 2., naslovljen „Korisnici i područje primjene”, predviđa:

„1.   Svaki građanin Unije i svaka fizička ili pravna osoba s boravištem ili registriranim sjedištem u državi članici ima pravo na pristup dokumentima institucija, podložno načelima, uvjetima i ograničenjima utvrđenim ovom Uredbom.

[…]”

7.

Članak 3. sadržava neke definicije za potrebe Uredbe br. 1049/2001:

„[…]

8.

Članak 4. Uredbe br. 1049/2001 predviđa:

„1.   Institucije uskraćuju pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu:

2.   Institucije uskraćuju pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu:

osim ako za njegovo otkrivanje postoji prevladavajući javni interes.

[…]

7.   Izuzeća utvrđena stavcima 1. do 3. primjenjuju se samo za razdoblje tijekom kojega je zaštita opravdana na temelju sadržaja dokumenta. Izuzeća se mogu primijeniti za razdoblje od najviše 30 godina […]”

9.

U skladu s člankom 6. stavkom 1. Uredbe br. 1049/2001, „podnositelj zahtjeva nije dužan navesti razloge za podnošenje zahtjeva”.

10.

Članak 10. stavak 2. Uredbe br. 1049/2001 predviđa:

„Ako je predmetna institucija već objavila dokument i lako je dostupan podnositelju zahtjeva, institucija svoju obvezu davanja pristupa dokumentima ispunjava izvješćivanjem podnositelja kako doći do traženog dokumenta.”

11.

Činjenično stanje predmeta i tijek postupka pred Općim sudom, kako su opisani u pobijanom rješenju ( 6 ) te proizlaze iz spisa, mogu se sažeti na sljedeći način.

12.

Dana 8. srpnja 2015. Europski parlament je Odlukom A(2015)4931 (u daljnjem tekstu: traženi dokument) uskratio Emiliju De Capitaniju pristup dokumentima LIBE-2013‑0091‑02 i LIBE-2013‑0091‑03, koji su sadržavali četvrti stupac dviju tablica sastavljenih u okviru trijaloga koji su tada bili u tijeku. E. De Capitani 18. rujna 2015. podnio je Općem sudu tužbu za poništenje odluke kojom mu je uskraćen pristup (u daljnjem tekstu: predmet De Capitani).

13.

U međuvremenu je, navodno 12. srpnja 2015., E. De Capitani na blogu objavio traženi dokument s bilješkama ( 7 ). Međutim, čini se da su dijelovi teksta u otvorenoj html verziji bloga bili izmijenjeni. Dijelovi rečenica ili čitavi ulomci podebljani su, drugi su pak kurzivirani, neke su rečenice podcrtane te se čini da su neki dijelovi izostavljeni. Isto tako, autor bloga određene je stvari ubacio u tekst, iznoseći svoja opažanja ili neslaganja u pogledu navodâ Parlamenta.

14.

U prosincu 2016., dok je predmet De Capitani još bio u tijeku pred Općim sudom, Päivi Leino‑Sandberg (u daljnjem tekstu: žaliteljica), tada profesorica međunarodnog i europskog prava na Sveučilištu istočne Finske, zatražila je od Parlamenta (u daljnjem tekstu: protivna stranka) pristup odluci Parlamenta u pogledu E. De Capitanijeva zahtjeva. Navela je da joj je pristup traženom dokumentu potreban radi dovršetka dvaju istraživačkih projekata koje je vodila.

15.

Protivna stranka je 23. siječnja 2017. žaliteljici uskratila pristup traženom dokumentu uz obrazloženje da bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu sudskog postupka u skladu s člankom 4. stavkom 2. drugom alinejom Uredbe br. 1049/2001. Žaliteljica je potom podnijela ponovni zahtjev.

16.

Dana 3. travnja 2017. protivna stranka je Odlukom A(2016) 15112 (u daljnjem tekstu: sporna odluka) potvrdila uskratu pristupa žaliteljici traženom dokumentu. Osobito je istaknula činjenicu da se odluka o odbijanju u vezi s De Capitanijem tada pobijala pred Općim sudom te da bi njezino javno otkrivanje utjecalo na pravo na pošteno suđenje i načelo ravnopravnosti stranaka. Osim toga, u širem smislu, ono bi sudske aktivnosti izložilo vanjskom pritisku te bi neizbježno poremetilo neometano odvijanje postupka.

17.

Žaliteljica je 6. srpnja 2017. Općem sudu podnijela tužbu za poništenje sporne odluke. Protivna stranka podnijela je zatim svoj odgovor na tu tužbu.

18.

Opći sud je 14. studenoga 2017. mjerom upravljanja postupkom usvojenom na temelju članka 89. svojeg poslovnika žaliteljici skrenuo pozornost na činjenicu da je E. De Capitani traženi dokument javno objavio na spomenutom blogu ( 8 ). Opći sud je od žaliteljice zatražio da se očituje zadovoljava li je činjenica da je imala mogućnost pristupa zatraženom dokumentu putem interneta.

19.

Žaliteljica je 30. studenoga 2017. odgovorila da nije znala da je traženi dokument dostupan na internetu dok joj Opći sud na to nije ukazao. Navela je da je ne zadovoljava činjenica da je predmetni dokument bio dostupan na internetu.

20.

Opći sud je nakon toga uputio stranke da se u svojim idućim podnescima usredotoče na dopuštenost žaliteljičine tužbe. Žaliteljica je u siječnju 2018. podnijela repliku. Protivna stranka je 9. ožujka 2018. podnijela odgovor na tu repliku. Potonja je među ostalim navela da ni ona nije znala za internetsku objavu traženog dokumenta dok Opći sud to nije istaknuo. Prema njezinu mišljenju, činjenica da je žaliteljica sada znala za tu objavu učinila je njezinu tužbu bespredmetnom. Parlament je stoga u svojem odgovoru na repliku zatražio utvrđenje obustave postupka.

21.

Opći sud je dopisima od 15. ožujka 2018. obavijestio stranke da zahtjev Parlamenta za utvrđenje obustave postupka nije razmotren jer nije podnesen zasebnim aktom, kako to zahtijeva članak 130. stavak 2. njegova Poslovnika.

22.

Parlament je 27. ožujka 2018. zasebnim dokumentom podnio zahtjev za utvrđenje obustave postupka. Podredno je zatražio da Opći sud žaliteljičinu tužbu odbije kao nedopuštenu ili neosnovanu te da joj naloži snošenje troškova.

23.

Opći sud je 5. travnja 2018. pozvao žaliteljicu da se očituje o zahtjevu protivne stranke za obustavu postupka. Žaliteljica je u svojem odgovoru naglasila da ni ona ni protivna stranka nisu znale da je E. De Capitani traženi dokument stavio na blog na internetu dok ih o tome nije obavijestio Opći sud. Istaknula je da je izraz „objavljen” neprikladan za slučaj u kojem privatna osoba dokument stavi na blog negdje u kibernetičkom prostoru. Dalje je navela da odluku o odbijanju pristupa Parlamenta koja je još valjana nije moguće zaštititi od sudskog nadzora pukom činjenicom da je netko traženi dokument stavio na blog.

24.

Opći sud je u međuvremenu, 22. ožujka 2018., dok je prvostupanjski postupak u predmetnom slučaju još bio u tijeku, donio odluku u predmetu De Capitani. Poništio je odluku Parlamenta u pogledu E. De Capitanija, navevši da je Parlament povrijedio članak 4. stavak 3. prvi podstavak Uredbe br. 1049/2001 odbivši otkriti, dok je postupak još bio u tijeku, četvrti stupac dokumenata u pitanju uz obrazloženje da bi to ozbiljno ugrozilo njegov postupak odlučivanja ( 9 ).

25.

Opći sud je u rješenju od 20. rujna 2018. (u daljnjem tekstu: pobijano rješenje) ( 10 ) utvrdio da treba obustaviti postupak koji je žaliteljica pokrenula.

26.

Opći sud je u bitnome naveo da tužba za poništenje odluke o uskrati pristupa dokumentima postaje bespredmetna kada treća strana dokumente u pitanju učini dostupnima te im tužitelj može pristupiti i zakonito koristiti kao da ih je ishodio na temelju zahtjeva u skladu s Uredbom br. 1049/2001 ( 11 ). Budući da je punu verziju traženog dokumenta sam njegov adresat učinio dostupnim, žaliteljica ga je nedvojbeno mogla sasvim zakonito koristiti za potrebe svojeg rada na sveučilištu ( 12 ).

27.

Nadalje, prema navodu Općeg suda, nije se činilo vjerojatnim da će se navodna nezakonitost uskrate pristupa ponoviti u budućnosti izvan specifičnih okolnosti predmetnog slučaja. Uskrata pristupa traženom dokumentu od strane protivne stranke bila je svojstvena predmetnom slučaju i ad hoc prirode zato što je, kao prvo, predmet De Capitani još bio u tijeku te zato što su, kao drugo, kontekst žaliteljičina zahtjeva obilježavale intenzivne rasprave na blogovima i stavovi za koje je bilo vjerojatno da će utjecati na položaj same protivne stranke u predmetu ( 13 ). Nadalje, budući da je traženi dokument otkrio sam njegov adresat, a ne protivna stranka, žaliteljica nije mogla tvrditi da je potonja koristila taktike odugovlačenja u smislu da je čekala eventualno podnošenje tužbe sudovima Unije kako bi otkrila dokument – kojemu je pristup zatražen ( 14 ).

28.

Opći sud je stoga zaključio, s obzirom na činjenicu da je E. De Capitani otkrio traženi dokument, da je žaliteljičina tužba postala bespredmetna. Postupak je stoga trebalo obustaviti te nije bilo potrebno odlučiti ni o zahtjevima za intervenciju Republike Finske i Kraljevine Švedske. Opći sud je svakoj stranci naložio snošenje vlastitih troškova. Isto je naložio i Republici Finskoj i Kraljevini Švedskoj.

29.

Žaliteljica predmetnom žalbom od Suda zahtijeva da ukine pobijano rješenje, konačno odluči o sporu te naloži protivnoj stranci snošenje troškova postupka, uključujući troškove intervenijenata.

30.

Žaliteljica u prilog svojoj žalbi ističe dva žalbena razloga. Kao prvo, navodi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava utvrdivši da je tužba postala bespredmetna. Kao drugo, ističe da je počinio pogrešku koja se tiče prava i povrede postupka utvrdivši da je žaliteljica izgubila pravni interes.

31.

Parlament u svojem odgovoru tvrdi da oba žalbena razloga treba odbiti, bilo kao djelomično nedopuštene i djelomično neosnovane ili kao neosnovane.

32.

Žaliteljica i Parlament podnijeli su i repliku odnosno odgovor na repliku.

33.

Republika Finska i Kraljevina Švedska intervenirale su u potporu žaliteljici.

34.

Ovo je mišljenje strukturirano na sljedeći način. Započet ću analizom odnosa između dvaju žalbenih razloga koje je žaliteljica iznijela, a osobito razlike između svrhe (ili predmeta) tužbe za poništenje i (preostalog) daljnjeg pravnog interesa u takvim pravnim postupcima za slučaj da je prvotni predmet postupka doista izgubio svrhu (A). Potom ću ocjenjivati prvi žalbeni razlog (B). Budući da smatram, kao i žaliteljica, da predmet ovog spora nije nestao te da prvi žalbeni razlog stoga treba prihvatiti, drugi žalbeni razlog samo ću kratko razmotriti (C) prije nego što donesem zaključak o dosegu predmetne žalbe (D).

35.

Žaliteljica u svojoj žalbi ističe dva žalbena razloga: kao prvo, navodi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava utvrdivši da je tužba postala bespredmetna; kao drugo, ističe da je počinio pogrešku koja se tiče prava utvrdivši da je žaliteljica izgubila pravni interes.

36.

Kada je riječ o odnosu između ta dva žalbena razloga, žaliteljica tvrdi da je u pobijanom rješenju navodna bespredmetnost tužbe za poništenje nevaljano izjednačena s pravnim interesom. To su ipak dva različita pravna pojma, koja treba zasebno ispitati. Protivna stranka smatra da nužnost kontinuirane svrhovitosti tužbe treba razmotriti zajedno sa zadržavanjem pravnog interesa.

37.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, tužiteljev pravni interes, s obzirom na svrhu tužbe, mora postojati u trenutku podnošenja tužbe, inače je ona nedopuštena. Taj predmet spora kao i pravni interes moraju postojati, pod prijetnjom obustave postupka, do objave sudske odluke, što pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti korist stranci koja ju je podnijela ( 15 ).

38.

Tužitelj može zadržati pravni interes za poništenje akta kako bi obnovio svoj izvorni položaj ili naveo autora pobijanog akta da u budućnosti donese prikladne izmjene i time izbjegne opasnost od ponavljanja nezakonitosti kojom je taj akt navodno zahvaćen ( 16 ).

39.

Slažem se s protivnom strankom da je između svrhe tužbe za poništenje i zadržavanja pravnog interesa moguće određeno preklapanje. Očito je i da terminologija koja se koristi nije uvijek dosljedna. Primjerice, pojam „svrha” spora koristi se u istom značenju kao „predmet”, „tema”, ili čak „cilj” spora. Štoviše, kada je jasno da je institucija traženi dokument u međuvremenu objavila te je tužiteljev izvorni zahtjev na taj način u biti zadovoljen, Sud tada najčešće istodobno ispituje i pravni interes, što dovodi do možebitnog nestanka „svrhe” tužbe ispitane kao jedan čimbenik u širem kontekstu postojanja daljnjeg pravnog interesa ( 17 ).

40.

Međutim, Sud u svojem pristupu doista pravi načelnu razliku između dvije vrste pravnog interesa: kao prvo, tužiteljeva početnog pravnog interesa i, kao drugo, bilo kojeg preostalog, daljnjeg tužiteljeva pravnog interesa koji ostaje čak i kad nakon nekog događaja početni pravni interes nestane.

41.

Konkretnije, u stvarnom kontekstu sporova o pristupu dokumentima u skladu s Uredbom br. 1049/2001, predmet tužbe ( 18 ) za ostvarenje prava na pristup jest poništenje pobijanih odluka. To je zasigurno formalni predmet tužbe: poništenje nepovoljne odluke i posljedično prisiljavanje odnosne institucije da donese novu odluku. Moguće je smatrati da tužba za poništenje negativne odluke o pristupu traženom dokumentu ima i temeljni sadržajni predmet odnosno, u tom smislu, (pozadinsku) svrhu: ishođenje dokumenta na koji se odnosio izvorni zahtjev za pristup.

42.

Tužitelj zadržava početni pravni interes (te tužba ne može postati bespredmetna), osim ako se dogodi jedno od sljedećeg: (i) pobijana se odluka formalno povuče (formalni nestanak predmeta spora) ili (ii) institucija tužitelju omogući puni pristup traženom dokumentu, a da ne povuče nužno prethodnu odluku, u biti, na taj način u potpunosti zadovolji tužitelja (sadržajni nestanak predmeta spora).

43.

Dalje, pod pretpostavkom da je takav početni pravni interes doista nestao, tužitelj može i dalje imati preostali pravni interes za podnošenje tužbe ili, što je češće slučaj u praksi, pravni interes za donošenje konačne sudske odluke u sporu, unatoč tomu što je tijekom tog postupka dobio traženi dokument.

44.

U potonjem pogledu sudska praksa Suda osobito odražava dva scenarija. Prvi, u kojem tužitelj zadržava pravni interes za podnošenje tužbe „kako bi obnovio svoj izvorni položaj”. Sud je upravo na toj osnovi, primjerice, utvrdio da pravni interes za nastavak postupka za poništenje može postojati ako taj postupak može poslužiti kao osnova mogućeg postupka za naknadu štete ( 19 ). Postojanje takvog interesa treba ocijeniti s obzirom na posebne okolnosti, osobito vodeći računa o posljedicama navodne nezakonitosti ( 20 ). Drugi, u kojem tužitelj zadržava pravni interes „kako bi naveo autora pobijanog akta da u budućnosti donese prikladne izmjene i time izbjegne opasnost od ponavljanja nezakonitosti kojom je taj akt navodno zahvaćen” ( 21 ).

45.

Ukratko, početni pravni interes za podnošenje tužbe za poništenje postoji dok se pobijana odluka formalno ne poništi ili dok tužitelj ne bude u potpunosti sadržajno zadovoljen. Svaki drugi (daljnji ili preostali) pravni interes je povezan sa svim drugim razmatranjima koja mogu navesti Sud da ipak donese presudu o tom pitanju iako je prvotni predmet tužbe nestao.

46.

Važno je reći, u pogledu redoslijeda ispitivanja, da dvije predmetne kategorije čine dva (kronološki) logična uzastopna koraka. Drugi se korak ispituje samo ako je na prvom utvrđeno da je tužitelj izgubio početni pravni interes za podnošenje tužbe. Nasuprot tomu, ako tužitelj nije ni formalno ni sadržajno u potpunosti zadovoljen, nije potrebno ispitivati nikakav možebitni drugi ili daljnji pravni interes da sud Unije donese odluku o poništenju.

47.

Zbog navedenih razloga, u predmetnom slučaju smatram korisnim razmotriti oba žalbena razloga koja je žaliteljica uzastopno istaknula. Oni zapravo čine logičan redoslijed u kojem treba ispitati postojanje pravnog interesa.

48.

Prvi žalbeni razlog u bitnome se svodi na to je li žaliteljica sadržajno zadovoljena te je li stoga izvorni predmet (i početni pravni interes) nestao.

49.

Žaliteljica, uz potporu finske i švedske vlade, tvrdi da to nije slučaj. Protivna stranka nije povukla pobijanu odluku. Kako proizlazi iz presude ClientEarth ( 22 ), objava dokumenata kojima je zatražen pristup nije relevantan čimbenik pri određivanju ima li tužba još uvijek svrhu. Nadalje, žaliteljica također tvrdi da od Parlamenta nikad nije dobila nikakvu vjerodostojnu verziju traženog dokumenta. Ona se u svojem istraživanju ne može oslanjati na djelomične i nevjerodostojne informacije preuzete s privatnih blogova na internetu.

50.

Protivna stranka navodi da je žaliteljičina tužba postala bespredmetna nakon otkrića da je traženi dokument objavio njegov adresat. Vrlo je vjerojatno da je žaliteljica znala za blog na kojem je E. De Capitani objavio dokument jer su njezini vlastiti doprinosi tamo bili objavljeni. Žaliteljica je stoga mogla pristupiti tom dokumentu i zakonito ga koristiti za potrebe svojeg akademskog istraživanja ili u bilo koju drugu svrhu.

51.

Iz spisa Općeg suda nije razvidno, niti je Sudu na to skrenuta pozornost, da je Parlament ikada formalno povukao svoju izvornu negativnu odluku. Dakle, taj se scenarij nije obistinio u predmetnom slučaju te on ovdje stoga nije relevantan.

52.

Je li žaliteljica sadržajno zadovoljena, čime je izvorni predmet (i početni pravni interes) nestao?

53.

Kako proizlazi iz prethodnog odjeljka, pitanje postojanja početnog i daljnjeg pravnog interesa stvar je postupka pred sudovima Unije. S obzirom na promijenjene okolnosti, postoji li još uvijek spor? Iako se uvelike radi o neovisnoj i transverzalnoj kategoriji, primjenjivoj na sve vrste sporova pred sudovima Unije, pitanje postojanja pravnog interesa jednako je povezano s predmetom ili područjem prava na koje se spor odnosi. Kako bi se drukčije moglo ocijeniti je li tužba bespredmetna te stoga možebitno fiktivna ako nije jasno koje pravo u skladu s pravom Unije tužitelj želi ostvariti?

54.

Zbog tog ću razloga daljnju analizu započeti upravo s takvim podsjetnikom: u biti, koja subjektivna prava (i odgovarajuće obveze institucija) u skladu s Uredbom br. 1049/2001 podnositelj tužbe za poništenje odluke institucije o uskrati pristupa zapravo može ostvariti? (1) Potom ću se osvrnuti na test koji je Opći sud, kako se čini, upotrijebio u predmetnom slučaju kako bi utvrdio je li žaliteljica sadržajno zadovoljena (2). Nakon toga ću, kroz primjer predmetnog slučaja, pokazati zašto je takav test konceptualno pogrešan i u praktičnom smislu neodrživ (3) pa zaključiti s time što bi takav test trebao uključivati (4).

55.

Članak 2. stavak 1. Uredbe br. 1049/2001 izričito predviđa (subjektivno) pravo na pristup dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije „svak[og] građanin[a] Unije i svak[e] fizičk[e] ili pravn[e] osob[e] koja nema boravište u državi članici ili u njoj nema registrirano sjedište”. U skladu s člankom 2. stavkom 3. te uredbe, to pravo sadržajno obuhvaća „sve dokumente koje čuva pojedina institucija, to jest dokumente koje je sastavila ili zaprimila i koje posjeduje, koji se odnose na sva područja aktivnosti Europske unije”.

56.

Međutim, što je s dokumentima koji su već učinjeni dostupnima javnosti, koji su u javnoj domeni? Zakonodavna povijest Uredbe br. 1049/2001, kao i sustav sadašnjih propisa, pružaju poprilično jasan odgovor u tom pogledu.

57.

Kao prvo, kada je riječ o zakonodavnoj povijesti, Komisijin nacrt prijedloga doista je predviđao iznimku od pristupa dokumentima propisujući da se uredba neće primjenjivati na „dokumente koji su već objavljeni ili na druge načine dostupni javnosti” ( 23 ). Međutim, Parlament je tijekom zakonodavnog postupka izrazio namjeru ne samo brisanja nacrta te odredbe, nego i želju za uvođenjem odredbe (nacrt članka 2.a stavka 1.) koja bi izričito predviđala da „pravo pristupa dokumentima institucija obuhvaća pristup objavljenim dokumentima” ( 24 ). Stoga se čini da je Parlament bio taj koji je dokumente koji su na druge načine već bili dostupni javnosti (odnosno dokumente koje je sama institucija Unije ili treća strana učinila općedostupnima) namjeravao uvrstiti među dokumente kojima se od institucije Unije može zatražiti pristup u skladu s Uredbom br. 1049/2001.

58.

Kao drugo, kada je riječ o unutarnjoj logici, čini se da trenutna verzija uredbe usvaja srednji pristup. Kada se radi o posebnom slučaju dokumenata koje je predmetna institucija već objavila te koji su podnositelju zahtjeva lako dostupni, članak 10. stavak 2. Uredbe br. 1049/2001 predviđa prilagođenu obvezu institucije Unije prema podnositelju zahtjeva. U takvom slučaju institucija Unije nije obvezna pružiti traženi dokument, nego može samo obavijestiti podnositelja zahtjeva o tome kako može doći do traženog dokumenta.

59.

Želim naglasiti dvije stvari koje jasno proizlaze iz teksta članka 10. stavka 2. uredbe. Kao prvo, izraz „ako je predmetna institucija već objavila dokument” možda bi se eventualno moglo tumačiti u smislu da je dokument objavila institucija u pitanju ili pak i bilo koja druga institucija, pod uvjetom, naravno, da vjerodostojnost traženog dokumenta nije sporna ( 25 ). Kao drugo, u svakom slučaju, uvijek je moguća „službena potvrda” preslike na koju se upućuje prilikom izvještavanja podnositelja zahtjeva o tome kako doći do traženog dokumenta.

60.

Uredba br. 1049/2001 ne govori ništa o situaciji u kojoj dokumente javnosti učine dostupnima treće strane. „Treće strane” jesu definirane u njezinu članku 3. točki (b), ali zbog drugih razloga, osobito za potrebe pristupa dokumentima trećih strana u skladu s člankom 4. stavkom 4. Ona definitivno ne predviđa da obvezu davanja pristupa može ispuniti treća strana, u svakom slučaju ne privatna osoba ( 26 ). Međutim, to je sasvim logično.

61.

Kao prvo, kada je riječ o zakonodavnom tekstu, Uredba br. 1049/2001 ne predviđa nikakvu iznimku koja se odnosi na činjenicu da je traženi dokument javnosti objavila treća strana. Iznimke od pristupa taksativno su navedene u članku 4. Uredbe br. 1049/2001.

62.

Kao drugo, kada je riječ o svrsi Uredbe br. 1049/2001, u njezinu članku 1. i uvodnim izjavama 1., 2., 3. i 4. navodi se da je njezin cilj osigurati transparentnost i otvorenost unutar institucija Unije obuhvaćenih tom uredbom te zajamčiti da svaki građanin Unije ima najširi mogući pristup dokumentima Unije te da on to pravo može što je lakše ostvariti izravnim dijalogom između institucije i podnositelja zahtjeva. Dakle, on ima pravo dobiti odgovor od dotične institucije Unije, čak i u pogledu dokumenata koji su u javnoj domeni.

63.

Kao treće, „službena potvrda” dokumenta u pitanju od strane institucije u skladu s člankom 10. stavkom 2. ključna je za njegovu cjelovitost, integritet, vjerodostojnost i zakonitu uporabu. Naravno, nitko ne bi mogao informacije koje je pronašao negdje na internetu predstaviti kao službeni dokument ili stajalište institucije sve dok i ako ne dobije izvornik tog dokumenta, službeni odgovor ili barem jasnu potvrdu od strane te institucije da ono što je pronađeno doista potječe od nje i odražava njezino službeno stajalište. Takve informacije u smislu članka 10. stavka 2. još su važnije kada je institucija Unije prvotno odbila pristup dokumentu na temelju iznimaka iz članka 4. uredbe.

64.

Ukratko, iz Uredbe br. 1049/2001 jasno proizlazi da građani Unije imaju subjektivno pravo na pristup. Kada joj se podnese pojedinačan zahtjev, institucija u bitnome ima tri mogućnosti. Kao prvo, može odobriti pristup. Kao drugo, može uskratiti pristup, uz obrazloženje zašto ga ne može odobriti. Kao treće, može, ako to želi, ustvari kao način odobravanja pristupa u skladu s prvom mogućnosti, dati odgovor u skladu s člankom 10. stavkom 2. Institucija može podnositelja zahtjeva uputiti na lokaciju gdje sam može pronaći traženu informaciju, koja je lako dostupna, time ujedno jamčeći vjerodostojnost i pouzdanost informacije na koju je na taj način uputila.

65.

Međutim, scenarijem u kojem treća strana dokument učini dostupnim javnosti ne ostvaruje se, niti se gasi pravo podnositelja zahtjeva da od dotične Unijine institucije dobiju odgovarajući odgovor u skladu s Uredbom br. 1049/2001. Mogućnost prenošenja jasnih i konkretnih obveza Unijinih institucija na treće strane zapravo ne proizlazi ni iz teksta ni iz značenja te uredbe.

66.

Nezadovoljni podnositelj zahtjeva koji smatra da su mu prava koja ima na temelju Uredbe br. 1049/2001 povrijeđena obično će podnijeti tužbu za poništenje negativne odluke odnosne institucije. U kontekstu takve tužbe, početni i tekući predmet spora može sadržajno nestati ako institucija u pitanju, obično tijekom postupka, omogući puni pristup onome što je zatraženo, time sadržajno usvajajući pozitivnu odluku i odobri pristup u skladu s člankom 10. stavkom 1. Bilo bi jednako zamislivo da institucija tijekom takvog postupka komunicira s podnositeljem zahtjeva, izvješćujući ga o tome da je dokument sada javno dostupan u skladu s člankom 10. stavkom 2. te mu pruži informacije o lokaciji dokumenta, jamčeći na taj način integritet i vjerodostojnost tog dokumenta.

67.

U predmetnom slučaju sadržajnog zadovoljenja žaliteljice očito nije bilo, osim ako bismo odgovor na repliku Parlamenta ili njegov kasniji zahtjev za obustavu postupka pred Općim sudom pokušali tumačiti kao odluku u smislu članka 10. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001 (čiji je sadržaj, možda pomalo iznenađujuće, žaliteljici priopćen preko Općeg suda) ( 27 ).

68.

Međutim, Opći sud je u točkama 27. i 28. pobijanog rješenja, prije svega se pozivajući na presudu Jurašinović/Vijeće (u daljnjem tekstu: Jurašinović) ( 28 ), utvrdio da: „tužba za poništenje odluke o uskrati pristupa postaje bespredmetna kada treća strana dokumente u pitanju učini dostupnima te im tužitelj može pristupiti i koristiti ih na način koji je jednako zakonit kao da ih je ishodio na temelju zahtjeva u skladu s Uredbom br. 1049/2001 […] Ta je sudska praksa još primjenjivija u predmetnom slučaju, s obzirom na to da je punu verziju traženog dokumenta dostupnim učinio sam njegov adresat, zbog čega ga je tužiteljica nedvojbeno mogla sasvim zakonito koristiti za potrebe svojeg rada na sveučilištu”.

69.

Kako je gore već navedeno, opću postupovnu kategoriju pravnog interesa može se u određenoj mjeri smatrati neovisnom o materijalnim pravima koja se svakom takvom tužbom žele ostvariti ( 29 ). Takva postupovna kategorija stoga možda neće sasvim odgovarati sadržaju spora. Osim toga, pri definiranju kategorije pravnog interesa treba postojati razuman stupanj pragmatičnosti. Naime, sudovi Unije, poput drugih sudova, nisu, barem kada je riječ o tužbama za poništenje, savjetodavne pravne agencije kojima bi se trebala obratiti osoba bez ikakvog očitog interesa u pogledu ishoda predmeta.

70.

S druge strane, takvo odvajanje ima određena ograničenja. Ona proizlaze iz pupčane vrpce koja postoji između sadržaja spora i postupka koji bi trebao omogućiti provedbu tog sadržaja. U kontekstu spora u pogledu pristupa dokumentima, mogućnost sadržajnog zadovoljenja zahtjeva te stoga mogućeg nestanka predmeta spora mora se ispitati s obzirom na ono na što je podnositelj zahtjeva uopće imao pravo.

71.

U svjetlu navedenog, smatram da je pristup koji je Opći sud usvojio pozivajući se na presudu Jurašinović, koji ću stoga jednostavno nazivati „test Jurašinović”, pogrešan, kako u konceptualnom tako i u praktičnom smislu. Prije nego što ilustriram zašto je tomu tako s obzirom na činjenično stanje predmetne žalbe, tu ću presudu objasniti u njezinu odgovarajućem kontekstu: kako je došlo do takvog pristupa (i); zašto poprilično ne odgovara drugim odlukama Općeg suda, što ukazuje na nedosljednost u sudskoj praksi, (ii); te, prije svega, zašto ga nakon presude velikog vijeća Suda u predmetu ClientEarth nije moguće nastaviti primjenjivati (iii).

72.

Čini se da je predmet Weber/Komisija (u daljnjem tekstu: Weber) ( 30 ) prvi u kojem je Opći sud rješenjem utvrdio da postupak treba obustaviti kada treća osoba traženi dokument učini dostupnim javnosti (na internetu).

73.

U tom je predmetu novinar od Komisije zatražio da mu omogući pristup dopisu koji je Glavna uprava za tržišno natjecanje poslala njemačkoj vladi u pogledu njemačke državne potpore. Komisija je u odgovoru na pitanje koje je Opći sud postavio strankama potvrdila da se tom dopisu moglo u cijelosti pristupiti u časopisu dostupnom na internetu. U točki 41. rješenja navedeno je: „Komisija ističe da tužitelj ima pristup dopisu koji želi pregledati te da ga može koristiti na način koji je jednako zakonit kao da ga je ishodio na temelju zahtjeva u skladu s Uredbom br. 1049/2001”. Međutim, budući da je tužba za poništenje proglašena očito nedopuštenom zbog jednog drugog razloga, taj je navod bio tek usputan u odnosu na obrazloženje Općeg suda te u tom predmetu zapravo nije primijenjen.

74.

Dalje, u predmetu Jurašinović, tužitelju je uskraćen pristup dokumentima Vijeća koji su se odnosili na Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: ICTY) u vezi sa suđenjem koje je pred tim sudom bilo u tijeku. Vijeće je, kao argument obrane, navelo da tužitelj nije imao pravni interes jer je ICTY na datum početka postupka neke od traženih dokumenata objavio u svojoj bazi sudskih spisa dostupnoj na internetu.

75.

S obzirom na to, Opći sud se izričito pozvao na predmet Weber kako bi utvrdio da je „tužba za poništenje odluke o uskrati pristupa dokumentima bespredmetna ako je treća strana odnosne dokumente učinila dostupnima te im tužitelj može pristupiti i koristiti ih na način koji je jednako zakonit kao da ga je ishodio na temelju zahtjeva u skladu s Uredbom br. 1049/2001” ( 31 ). Međutim, budući da je Opći sud istaknuo da dokumenti u pitanju nisu bili dostupni na ICTY‑ovoj internetskoj stranici „na datum podnošenja tužbe”, u konačnici je odbio prigovor nedopuštenosti koje je istaknulo Vijeće jer iz spisa nije bilo razvidno da su dokumenti u pitanju bili dostupni javnosti na taj datum ( 32 ).

76.

Stoga, razmatrajući predmete na koje se Opći sud poziva kao presedane za svoje ključne pravne prijedloge u pobijanom rješenju ( 33 ), čini se da test izložen u predmetnom slučaju zapravo nikada nije bio primijenjen. Ali to samo po sebi nije presudno. Organski život sudske prakse Unije znači da usputan navod u jednom predmetu može odjednom postati osnova zaključaka u nekom drugom. Činjenica da test zapravo nikada nije bio primijenjen spominje se samo kako bi se naglasilo da njegov utjecaj i posljedice nužno još nisu sasvim istražene.

77.

Nadalje, u sudskoj praksi Općeg suda postoje drugi značajni pristupi istom pitanju: nestaje li i u kojoj mjeri predmet (svrha) tužbe za poništenje u vezi s pristupom dokumentima nakon što tražene dokumente otkrije treća strana?

78.

Prije odluka u predmetima Weber i Jurašinović, godine 1995., kada je pristup dokumentima u posjedu institucija Unije bio uređen pravilima specifičnim za pojedinu instituciju, Svenska Journalistförbundet nije uspio sa zahtjevom podnesenim Vijeću za pristup određenim dokumentima u pogledu Europskog policijskog ureda (Europol). Unatoč tomu, on je predmetne dokumente već dobio od švedskih tijela. U tom kontekstu Opći sud je ipak utvrdio da „osoba kojoj je uskraćen pristup dokumentu na temelju same te činjenice ima pravni interes za poništenje odluke o uskrati pristupa […] U tom je pogledu nevažna činjenica da su traženi dokumenti već bili u javnoj domeni” ( 34 ). Opći sud je potom razmatrao meritum predmeta te u konačnici poništio odluku Vijeća o uskrati pristupa traženim dokumentima tužitelju.

79.

Možda je još važnije da je, nakon odluka u predmetima Weber i Jurašinović, u predmetu Access Info Europe/Vijeće ( 35 ) tužitelj pobijao odluku kojom mu je Vijeće uskratilo pristup određenim informacijama – sadržanima u napomeni – u pogledu prijedloga nove uredbe o pristupu dokumentima institucije Unije, uz obrazloženje da bi njihovo otkrivanje ugrozilo postupak odlučivanja Vijeća. Vijeće je u odgovoru na tužbu navelo da je puna verzija traženog dokumenta već bila dostupna, prije datuma podnošenja tužbe, na internetskoj stranici organizacije Statewatch. Vijeće tu objavu, prema vlastitom priznanju, nije odobrilo. Vijeće s njom nije bilo upoznato kada je odlučivalo o zahtjevu za pristup. Tužitelj je u svojoj replici priznao da posjeduje presliku potpune verzije dokumenta, ali da u vrijeme podnošenja zahtjeva za pristup nije za nju znao.

80.

Opći sud je smatrao da otkrivanje verzije traženog dokumenta na internetu kao i činjenica da je tužitelj naknadno spoznao njezin sadržaj nisu išli u prilog zaključku da potonji više nije imao pravni interes za poništenje sporne odluke ( 36 ). Ponašanje Statewatcha utvrđeno je irelevantnim za potrebe ocjenjivanja tužiteljeva pravnog interesa za poništenje takve odluke. Posljedično, iako je tužitelj mogao doći do sadržaja informacija kojima je Vijeće uskratilo pristup, on je i dalje imao pravni interes za poništenje odluke o uskrati pristupa ( 37 ).

81.

Za razliku od Općeg suda ( 38 ), teško mi je razlikovati pristup koji je Opći sud usvojio u tim predmetima i pristupa koji koristi u predmetnom slučaju. Rješenje za koje se Opći sud odlučio u tim predmetima ostaje upadljivo drukčije u pogledu svoje logike i pristupa: za otkrivanje traženog dokumenta od strane treće osobe (bilo „zakonito” kao u predmetu Svenska Journalistförbundet ili stvarno „neodobreno” kao u predmetu Access Info Europe) smatralo se da ne utječe na sadržajno zadovoljenje podnositelja zahtjeva te stoga ni na njegov pravni interes za poništenje odluke o uskrati pristupa.

82.

Naposljetku i možda najvažnije, veliko vijeće Suda nedavno je, u predmetu ClientEarth ( 39 ), imalo priliku razmatrati pitanje utjecaja sadržajnog zadovoljenja na tužiteljev pravni interes za poništenje odluke o uskrati pristupa dokumentima.

83.

ClientEarth je neprofitna organizacija za zaštitu okoliša. ClientEarth je od Komisije zatražio pristup određenim izvješćima o procjeni. Komisija je pristup prvotno uskratila pozivajući se na zaštitu postupka odlučivanja. Međutim, Komisija je tijekom postupka pred Sudom postupno objavila sve dokumente koje je ClientEarth tražio ( 40 ).

84.

Sud je na Komisijin zahtjev za obustavu postupka odgovorio da „unatoč tomu što su [žalitelju]” tijekom postupka „objavljeni i […] dostavljeni različiti [traženi] dokumenti […]”, „Komisija nije povukla sporne odluke, tako da i dalje postoji isti predmet spora” ( 41 ).

85.

Slažem se sa žaliteljicom da je predmet ClientEarth u tom pogledu relevantan za ovaj predmet. Iako je, s obzirom na njegovo činjenično stanje, predmet ClientEarth prije svega poučan u pogledu pitanja postojanja daljnjeg ili preostalog pravnog interesa u predmetima u kojima je tužitelj u potpunosti zadovoljen, što je stoga prije svega važno za ispitivanje žaliteljičina drugog žalbenog razloga, ne smije se previdjeti ni njegov utjecaj na prvi žalbeni razlog.

86.

Sud je u presudi ClientEarth, ako je se promatra kroz prizmu kasnijeg pojašnjenja u predmetu Rogesa ( 42 ), potvrdio da je za nestanak predmeta spora potrebno formalno zadovoljenje tužitelja (u smislu da je institucija povukla pobijanu odluku) ili potpuno i cjelovito sadržajno zadovoljenje koje je pružila sama institucija. Želim naglasiti da je potpuno sadržajno zadovoljenje u oba ta predmeta podrazumijevalo (za Sud) samo situaciju u kojoj je tužitelj dobio (i) sve tražene dokumente u cijelosti i to (ii) od institucije u pitanju.

87.

Nasuprot tomu, taj pristup nije primjenjiv na (i) tužitelja kojemu je ukazano na postojanje uređene verzije navodno traženog dokumenta (ii) ako to nije učinila institucija od koje je zatražio pristup dokumentu, nego sud, (iii) a na internet ju je objavila treća strana bez znanja tužitelja ili institucije.

88.

Priznavanje takvog nestanka pravnog interesa bilo bi u raskoraku s logikom i duhom Uredbe br. 1049/2001. Osim toga, čak i u fazi možebitnog ostvarivanja takvih prava pred sudovima Unije ( 43 ), naizgled primamljiva logika ubrzanja zaključenja predmeta bila bi, ako bi uopće mogla igrati ulogu, slabo zadovoljena ( 44 ). Osim što je očito nedosljedan u pogledu duha uredbe, test Jurašinović zapravo uzrokuje više praktičnih problema nego što bi ikada mogao nuditi (lakih) rješenja, što je pitanje kojemu ću se sada posvetiti.

89.

Opći sud je u presudi Jurašinović odredio tri kriterija ili uvjeta koji moraju biti ispunjeni da bi se zaključilo da je tužba za poništenje odluke institucije Unije o uskrati pristupa postala bespredmetna. Čini se da su kumulativni: (i) treća strana učinila je dokument dostupnim pa se on u vrijeme podnošenja tužbe za poništenje ili barem u vrijeme donošenja odluke u sporu već nalazio u javnoj domeni; (ii) tužitelj mu može pristupiti; (iii) uporaba tog dokumenta je zakonita.

90.

Taj test ima praktične probleme u barem tri aspekta: znanje, vjerodostojnost i zakonita uporaba.

91.

Kao prvo, tu je pitanje znanja za dokument i njegove dostupnosti. Žaliteljica je tvrdila da njezino pravo na informacije u skladu s Uredbom br. 1049/2001 ne može ovisiti o njezinoj sposobnosti korištenja Googlea ili o njezinu saznanju da je treća osoba traženi dokument stavila u kibernetički prostor. Prisiljavanje građana da pretražuju kibernetički prostor bilo bi protivno svrsi Uredbe br. 1049/2001, a to je osiguravanje najlakšeg mogućeg ostvarenja prava na pristup dokumentima. Protivna stranka pak navodi da je žaliteljica vjerojatno znala za odnosnu objavu jer su na blogu čak objavljeni neki njezini doprinosi.

92.

U tom se pogledu u potpunosti slažem sa žaliteljicom. Uredbom br. 1049/2001 uspostavljen je institucionalni kanal za ishođenje određenih dokumenata. Bi li svaki podnositelj zahtjeva koji sada želi pristupiti određenom dokumentu prvo morao detaljno pretražiti internet ne bi li ga tamo pronašao? Osim toga, ako bi kasnije podnio tužbu za poništenje odluke o uskrati pristupa, bi li ta osoba tada morala redovito u pravilnim intervalima, dok postupak traje, pretraživati internet kako bi se uvjerila da se traženi dokument u međuvremenu nije pojavio negdje na internetu?

93.

Predmetni slučaj naglašava još jedan neobičan element prvog uvjeta iz predmeta Jurašinović: pravni interes nestaje ne samo ako je podnositelj zahtjeva u trenutku pokretanja spora očito bio sadržajno zadovoljen, nego i ako se to dogodi bilo kada kasnije, „barem do trenutka donošenja odluke u sporu”. To se protivi ne samo ranijim zaključcima samog Općeg suda ( 45 ), nego i kasnijoj presudi ClientEarth, u kojoj je utvrđeno, s veoma dobrim razlogom, da su događaji koji nastupe nakon podnošenja tužbe za poništenje odluke o uskrati pristupa samo donekle relevantni.

94.

Osim toga, u predmetnom slučaj se ta logika slijedi do apsurda: gubi li se pravni interes ne samo zato što je treća strana dokumente učinila dostupnima negdje na internetu, nego i zbog samih tih dokumenata za koje tužitelj ni tužena institucija nisu znali? Stranke ovog predmeta, kako su obje navele pred Općim sudom, nisu znale za odnosnu objavu od trenutka kada je Parlament donio odluku o ponovnom zahtjevu za pristup pa sve do trenutka u kojem im je sam Opći sud skrenuo pozornost na tu objavu. Tako bi, odgovarajući na uvodno pitanje iz ovog mišljenja, koje sam posudio iz romana Dina, „otkrivanje (traženog dokumenta) bez (ikada) davanja (pristupa istom)”, ili čak „otkrivanje bez znanja”, tada u biti postalo moguće prema mišljenju Općeg suda.

95.

Kao drugo, kada je riječ o pitanju vjerodostojnosti i integriteta traženog dokumenta: žaliteljica i švedska vlada navode da žaliteljica mora informacije dobiti iz vjerodostojnih izvora, osobito s obzirom na svoju profesionalnu djelatnost, to jest akademsko istraživanje. Žaliteljica naglašava da je akademski istraživač kojeg financira Finska akademija. Budući da je vezana standardima kvalitete, objektivnosti i istraživačke etike, ona se ne može oslanjati na pretraživanje informacija koje su procurile ili bile uređene na internetu, nego mora koristiti samo informacije iz vjerodostojnih izvora. U tom je kontekstu istaknula da je E. De Capitani na svojem blogu naveo da je ono što je on objavio: „verzija s mojim isticanjima/bilješkama”.

96.

Opći sud je pak istaknuo da su se stranke složile da je E. De Capitani „punu verziju tog dokumenta javnosti učinio dostupnom na internetu” te da je „Sud sadržaj traženog dokumenta detaljno izložio” ( 46 ) u presudi De Capitani ( 47 ).

97.

Neću komentirati činjenični navod koji je Opći sud iznio u tom kontekstu. Žaliteljica ne navodi nikakvo iskrivljavanje dokaza. Zato nije moja zadaća ocjenjivati što zapravo čini „punu verziju” traženog dokumenta, koja je, barem u trenutku kada sam je ja pregledavao, bila otvoreni, html unos u blog, uređen i s autorovim bilješkama ( 48 ).

98.

Žaliteljica je pred Sudom, kao i Općim sudom, jasno istaknula da je „otkriveni” dokument nije „zadovoljio” jer verzija koju je E. De Capitani objavio na internetu nije bila vjerodostojna te je ona nije mogla koristiti za svoje svrhe.

99.

Ponovno se moram složiti s tim potonjim navodom. Prema mojemu mišljenju, svrha zbog koje podnositelj zahtjeva želi dobiti dokument nije relevantna u skladu s Uredbom br. 1049/2001 ( 49 ). Svaki podnositelj zahtjeva, bilo da se radi o novinaru, akademskom istraživaču ili samo radoznalom građaninu, na temelju uredbe ima jasno pravo dobiti odgovor od institucije. Kako je gore već navedeno ( 50 ), inzistiranje na odgovoru institucije, u slučaju pozitivne odluke u smislu članka 10. stavaka 1. ili 2., samo po sebi osigurava vjerodostojnost i pouzdanost pruženih informacija. To pravo na temelju uredbe ima svaki podnositelj zahtjeva, neovisno o svrsi zbog koje traži informaciju.

100.

Ponovno, praktična posljedica do koje bi navod Općeg suda u točki 26. pobijanog rješenja zapravo doveo jest „donošenje vlastite verzije službene odluke na temelju informacija s privatnog uređenog bloga i odluke Općeg suda u drugom predmetu”, pri čemu je oboje izdano ili „otkriveno” dugo vremena nakon što je prvotna odluka koju se još preispituje bila donesena.

101.

Kao treće, dvije prethodne točke povezane su s pitanjem zakonite uporabe, što je treći uvjet testa iz presude Jurašinović. U točki 28. pobijanog rješenja navodi se da je „punu verziju traženog dokumenta dostupnom učinio sam njegov adresat, zbog čega ga je tužiteljica nedvojbeno mogla sasvim zakonito koristiti za potrebe svojeg rada na sveučilištu”.

102.

I ovaj me navod pomalo zbunjuje. Kako osoba koja traži pristup dokumentu te je od institucije dobila informaciju da taj dokument nije moguće otkriti onda može biti sigurna, nakon što joj je rečeno da na nekom privatnom blogu postoji verzija tog dokumenta, da će korištenje takvog dokumenta pronađenog na internetu biti „jednako zakonito kao da ga je ishodi[la] u skladu s Uredbom br. 1049/2001”? Tužiteljici je rečeno da ne može dobiti taj isti dokument. Ne bi li ona stoga logično trebala pretpostaviti, s obzirom na izričitu uskratu pristupa, da je dokument u pitanju na internetu završio bez odobrenja? Nije li to nužan zaključak u slučaju da Parlament svoju izvornu negativnu odluku nikad nije povukao, te da ju je do danas zadržao, ni nakon što je doznao da je treća strana traženi dokument objavila na internetu?

103.

U vidu činjeničnog stanja u predmetnom slučaju, žaliteljičina razumna pretpostavka „zakonite uporabe” bila bi upravo suprotna onoj koju je naveo Opći sud. Osim toga, načelno govoreći, od osobe koja je slijedila pravilan institucionalni kanal za ostvarenje pristupa određenom dokumentu u skladu s Uredbom br. 1049/2001 nipošto ne treba očekivati da provede detaljnu pravnu ocjenu – ili da pokrene postupak pred sudovima Unije kako bi oni mogli provesti tu ocjenu – kako bi utvrdila može li zakonito koristiti verziju traženog dokumenta koju je pronašla na internetu. Ponovno, u skladu sa sustavom koji je uspostavljen Uredbom br. 1049/2001, ta osoba ima pravo na nedvosmislen i izravan odgovor od institucije Unije, koji onda u isto vrijeme također jamči integritet, vjerodostojnost i zakonitost uporabe dokumenata koje su treće strane učinile dostupnima javnosti.

104.

Jasnoća u pogledu zakonite uporabe još je važnija u svijetu u kojem, prije ili kasnije, razne vrste informacija kruže na internetu ( 51 ). Ocjenjivanje zakonitosti uporabe nekih od tih informacija može biti složeno, počevši s pitanjem stvarnog autorstva i vjerodostojnosti dokumenta. To je razlog zbog kojeg je sustav uspostavljen Uredbom br. 1049/2001 ključan za autoritativno utvrđivanje zakonite uporabe od strane same institucije kako se takva pitanja zapravo ne bi pojavila u eventualnim kasnijim predmetima ili sporovima ( 52 ).

105.

U ovom se mišljenju poprilično detaljno govorilo o testu Jurašinović koji je Opći sud upotrijebio u pobijanom rješenju. To je učinjeno kako bi se, prema mojemu mišljenju, objasnilo zašto je taj pristup konceptualno pogrešan i u praktičnom smislu apsurdan.

106.

Kako je i u prethodnom odjeljku pokazano, energija koju će trošiti sudovi Unije kojima bi se u budućnosti možebitno podnijele tužbe za poništenje negativnih odluka donesenih na temelju Uredbe br. 1049/2001 ne bi imala puno veze s meritumom predmeta. Došlo bi do beskrajnih (činjeničnih) rasprava o tome tko je što objavio, gdje i kada, tko je za to znao te ima li dokument koji je treća strana negdje objavila isti broj točaka kao izvornik i tako dalje.

107.

Osim toga, takve bi se činjenične rasprave potom doista upotrijebile da se pojedincu učinkovito uskrati pristup sudovima Unije. Valja imati na umu da je rješenje o obustavi postupka poprilično snažna mjera kojom, protivno volji tužitelja, sudovi Unije dolaze do zaključka da je tužiteljeva tužba u biti fiktivna i lišena stvarnog sadržaja. Tu mjeru stoga treba oprezno primjenjivati, ako ne i pažljivo, osobito u situacijama u kojima su sudovi Unije formalni predmet spora već zamijenili sadržajnim, kao u predmetima koji se tiču pristupa dokumentima ( 53 ). Ako bi se u sljedećoj fazi bit sadržajnog zadovoljenja počela iznova definirati do neprepoznatljivosti s obzirom na ono što se od suda izvorno tražilo ( 54 ), opasnost od uskrate stvarnog pristupa sudu postala bi opasno bliska.

108.

Zbog svih tih razloga predložio bih Sudu da prihvati prvi žalbeni razlog te se vrati razumnoj jednostavnosti trenutnog testa sadržajnog zadovoljenja, kako ga je Sud nedavno potvrdio u predmetima ClientEarth i Rogesa, koji se može sažeti na sljedeći način.

109.

Podnositelj zahtjeva koji traži poništenje odluke institucije u skladu s Uredbom br. 1049/2001 može izgubiti svoj početni pravni interes ako i samo ako je formalno ili sadržajno potpuno zadovoljen. Formalno zadovoljenje znači da je institucija povukla pobijanu odluku. Sadržajno zadovoljenje moguće je i ako sporna odluka nije formalno povučena, ali samo ako podnositelj zahtjeva dobije (i) u cijelosti sve zatražene dokumente u obliku i opsegu koji je zatražio, i to (ii) od institucije u pitanju, na bilo koji način predviđen u članku 10. stavku 1. ili čak stavku 2. Uredbe br. 1049/2001.

110.

Takvo puno zadovoljenje može rezultirati gubitkom početnog pravnog interesa za podnošenje tužbe ili za nastavak postupka pred sudovima Unije. Ako podnositelj zahtjeva nema daljnji ni drugi pravni interes za nastavak postupka (o čemu se govori u narednom odjeljku u okviru analize drugog žalbenog razloga), iznimno se može proglasiti potpuni gubitak pravnog interesa u predmetu, uz posljedicu da postupak treba obustaviti ( 55 ).

111.

Iz činjeničnog stanja ovog predmeta jasno je da žaliteljica nije ni formalno ni sadržajno zadovoljena. Dakle, ona očito i dalje ima svoj početni pravni interes za meritorno rješenje predmeta. Opći sud je stoga počinio pogrešku koja se tiče prava. Pobijano rješenje treba ukinuti.

112.

Prema mojemu mišljenju, žaliteljičin prvi žalbeni razlog treba prihvatiti. Ako se Sud bude u tom pogledu slagao sa mojom analizom, drugi žalbeni razlog neće biti potrebno razmatrati. Međutim, s obzirom na zadaću nezavisnog odvjetnika da u potpunosti pomogne Sudu, iznijet ću i nekoliko kratkih zaključnih zapažanja o drugom žalbenom razlogu.

113.

Ta zapažanja doista mogu biti poprilično sažeta s obzirom na to da, slijedeći presudu ClientEarth, također valja prihvatiti žaliteljičin drugi žalbeni razlog. Primjenjujući utvrđenja iz tog predmeta na činjenice ovog predmeta, mora se utvrditi da žaliteljica, osim što ni u jednom trenutku nije izgubila početni pravni interes u ovom postupku, ima i daljnji pravni interes za ishođenje presude od Općeg suda, barem s ciljem da se izbjegne ponavljanje nezakonitosti u vezi s bilo kojim njezinim mogućim budućim zahtjevom za pristup.

114.

Opći sud je u točki 33. pobijanog rješenja utvrdio da je odluka Europskog parlamenta o uskrati pristupa bila svojstvena predmetnom slučaju i ad hoc prirode. Navodna nezakonitost ne može se u budućnosti pojaviti izvan specifičnih okolnosti predmetnog slučaja. Osobito, „uskrata pristupa u pobijanoj odluci temeljila se na iznimci u vezi sa zaštitom sudskog postupka […] sve dok takav postupak traje, s obzirom na to da je Parlament utvrdio da je traženi dokument značajno povezan s tekućim sudskim postupkom u predmetu u kojem je donesena presuda [De Capitani] te da su kontekst zahtjeva za pristup obilježavale intenzivne rasprave na blogovima i stavovi za koje je bilo vjerojatno da će utjecati na njegov vlastiti položaj u predmetu”.

115.

Žaliteljica smatra, u čemu je podupiru finska i švedska vlada, da ona i dalje ima pravni interes jer je vjerojatno da će se nezakonitost u pitanju ponoviti u budućnosti, neovisno o specifičnim okolnostima predmetnog slučaja. Žaliteljica tvrdi da uskrata pristupa traženom dokumentu protivne stranke nije svojstvena predmetnom slučaju i niti je ad hoc prirode. Kao u predmetu ClientEarth, više je nego vjerojatno da će žaliteljica u budućnosti podnijeti još zahtjeva za pristup dokumentima sličnima traženom jer će se njezino trenutno istraživanje o toj temi nastaviti barem do 2021.

116.

Žaliteljica dalje navodi da je dokument koji se pobija pred Sudom Europske unije sastavni dio sudskog postupka. Postojanje intenzivnih rasprava na blogovima ne može biti razlog za uskratu dokumenata. Opći sud bi pobijanim rješenjem zapravo stvorio kategoriju dokumenata, to jest konačne odluke o uskrati pristupa podložne sudskom nadzoru, koje se ne bi moglo otkriti te za koje bi (de facto) vrijedila opća pretpostavka neotkrivanja.

117.

Finska vlada pak smatra da doista postoji značajna opasnost od toga da će protivna stranka u budućnosti odbiti otkrivanje svojih odluka pozivajući se na zaštitu sudskog postupka.

118.

Protivna stranka navodi da žaliteljica pitanje zadržavanja pravnog interesa miješa sa zakonitosti sporne odluke. Opći sud je pravilno zaključio da je pitanje je li odluka o uskrati pristupa bila svojstvena predmetnom slučaju i ad hoc naravi bilo relevantan element. Uskrata pristupa bila je svojstvena okolnostima predmetnog slučaja. Temeljila se na ocjeni relevantnog dokumenta u posebnom kontekstu sudskog postupka koji je privukao značajan interes medija i šire javnosti. Protivna stranka stoga ističe da Opći sud njegovu odluku o uskrati pristupa s pravom nije okarakterizirao kao de facto opću pretpostavku neotkrivanja. Okolnosti predmetnog slučaja razlikuju se od okolnosti predmeta ClientEarth tako da se potonja ne primjenjuje.

119.

Slažem se sa strankama da presuda Suda u predmetu ClientEarth doista jest odlučujuća za predmetni slučaj. Međutim, kako se čini da obje stranke iz te presude izvlače pomalo različite zaključke, čini se potrebnim detaljno iznijeti utvrđenja koja su u njoj iznesena.

120.

Valja podsjetiti da je u tom predmetu ( 56 ), s obzirom na to da je Komisija u vrijeme donošenja presude Suda već u cijelosti (sadržajno) zadovoljila zahtjev žalitelja, daljnji ili dodatni pravni interes za nastavak postupka doista postao odlučujući. S obzirom na taj preostali ili daljnji pravni interes, Sud je izdvojio tri čimbenika kao relevantna.

121.

Kao prvo, Sud je istaknuo da zakašnjelo otkrivanje dokumenata do kojeg je došlo nakon okončanja postupka odlučivanja nije omogućilo ispunjenje ciljeva koje je ClientEarth nastojao ostvariti zahtjevom za pristup, to jest da utječe na postupak odlučivanja („neispunjenje svrhe otkrivanja”) ( 57 ).

122.

Kao drugo, Sud je zaključio da je Komisija svoju prvotnu odluku utemeljila na općoj pretpostavci da bi otkrivanje dokumenata sastavljenih u okviru pripreme procjene učinka ozbiljno ugrozilo postupak odlučivanja koji je bio u tijeku. Bilo je vjerojatno da će Komisija tu opću pretpostavku ponovno primijeniti u budućnosti na nove zahtjeve za pristup dokumentima sastavljenima u okviru pripreme tekuće procjene učinka. Sud je stoga zaključio da je vjerojatno da će se nezakonitost ponoviti u budućnosti („opasnost od ponavljanja”) ( 58 ).

123.

Kao treće, Sud je istaknuo da je ClientEarth bio posebno ranjiv u odnosu na takve primjene pretpostavke u budućnosti. Kao organizacija za zaštitu okoliša, jedna od njegovih zadaća bila je promicanje veće transparentnosti i zakonitosti zakonodavnog postupka Unije. Stoga je bilo vjerojatno da će u budućnosti ponovno zatražiti pristup dokumentima te da će mu Komisija ponovno uskratiti takav pristup na temelju te opće pretpostavke. Iz toga slijedi da bi ClientEarth za osporavanje osnovanosti te pretpostavke morao podnijeti novu tužbu za poništenje („posebno ranjiv položaj”) ( 59 ).

124.

Za razliku od žaliteljice, nisam sasvim uvjeren u mjeru u kojoj tri prethodno navedena elementa zapravo čine „test” i mjeru u kojoj čine samo tri različita kontekstualna elementa koja je Sud u tom konkretnom predmetu smatrao relevantnima kako bi ClientEarthu priznao postojanje preostalog pravnog interesa.

125.

Međutim, potpuno se slažem sa žaliteljicom da bi, u slučaju da se pristup iz presude ClientEarth u pogledu vjerojatnosti ponavljanja navodne nezakonitosti koju je institucija počinila primijeni na predmetni slučaj, taj uvjet bio ispunjen.

126.

Prema mojemu mišljenju, logika druge kategorije iz presude ClientEarth može se održati relativno jednostavnom: je li se uskrata pristupa u tom slučaju (i) temeljila na općoj pravnoj pretpostavci koju će protivna stranka vjerojatno primijeniti u budućim slučajevima (ii) u odnosu na istog podnositelja zahtjeva?

127.

Logika shodno tomu definirane iznimke poprilično je jasna: ni pojedinac (subjektivan interes) a ni zapravo sudovi Unije (objektivan interes) se ne žele neprestano baviti istom vrstom predmeta čiji se meritum zbog ponašanja institucije koja je protivna stranka nikada neće rješavati. Stoga, u interesu prava i dobrog sudovanja, ponekad predmet valja meritorno riješiti čak i ako je, strogo govoreći, izvorni predmet spora nestao.

128.

Međutim, presuda ClientEarth veoma je blagonaklona prema podnositeljima zahtjeva kada je riječ o cjelokupnom pristupu koji je u njoj upotrijebljen.

129.

Kao prvo, vjerojatnost ponavljanja očito je odvojena od posebnih okolnosti slučaja, dakle, očito je „neovisn[a] o posebnim okolnostima predmetnog slučaja” ( 60 ). To je poprilično logično: cilj je da se ista (upitna) pravna pretpostavka ne primijeni u drugim, sličnim slučajevima. Ako tomu ne bi bilo tako, došlo bi se do veoma problematičnog (i ispraznog) tumačenja tog uvjeta, uz neprestano isticanje da je svaki slučaj drukčiji te da je stoga svaka odluka po prirodi ad hoc i neprimjenjiva na druge slučajeve. Međutim, to ovdje očito nije cilj: želi se ostvariti upravo možebitna primjenjivost odluka na druge slučajeve.

130.

Kao drugo, ono što stoga treba uspostaviti jest razumno apstraktna opća pravna pretpostavka koja bi se mogla primijeniti u budućim slučajevima. Ako bi se takva pretpostavka mogla oblikovati na temelju dotičnog slučaja, tada, naravno, možebitni tužitelj ne bi morao iznijeti nikakve dokaze o tome da će to biti tako ( 61 ). Dovoljna je razumna vjerojatnost ( 62 ).

131.

Međutim, kao treće, jasno je i da se vjerojatnost ponavljanja mora odnositi na istog podnositelja zahtjeva. Okolnost je li on „posebno ranjiva” osoba može imati određen značaj u tom pogledu, ali se čini da presuda ClientEarth nije otišla toliko daleko da je njome pojedincu omogućeno podnošenje tužbe u općem interesu, jednostavno navodeći da bi institucija istu vrstu nezakonitosti mogla počiniti u odnosu na druge, buduće podnositelje zahtjeva. Pravni interes ostaje interes samo određenog podnositelja zahtjeva koji je, u prvom redu, imao pojedinačni pravni interes pobijati negativnu odluku Unije u pitanju dok nije nastupio događaj na koji taj podnositelj zahtjeva nije mogao utjecati, to jest činjenicu da se autor pobijanog akta predomislio u korist podnositelja zahtjeva u danom slučaju ( 63 ).

132.

Što se tiče predmetnog slučaja, doista se moram složiti sa žaliteljicom da su ti elementi presude Suda u predmetu ClientEarth u potpunosti primjenjivi na ovu žalbu.

133.

Kao prvo, je li se uskrata pristupa temeljila na širokoj pravnoj pretpostavci u pogledu primjene Uredbe br. 1049/2001 koja bi se mogla ponovno primijeniti? Doista jest. Iz svih praktičnih razloga, čini se da ta pretpostavka, odnosno pravno pravilo ili prijedlog ( 64 ), sugerira da bi otkrivanje odluka Unije koje se pobijaju pred sudovima Unije ozbiljno ugrozilo zaštitu sudskog postupka u smislu članka 4. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 1049/2001, osobito kada te odluke izazivaju intenzivne rasprave ( 65 ).

134.

Može li se takva pravna pretpostavka primijeniti u budućim slučajevima? Naravno da može, veoma lako, i to s poprilično snažnim utjecajem na pristup dokumentima u sličnim slučajevima: svakoj konačnoj upravnoj sudskoj odluci koju se u danom trenutku preispituje pred sudovima Unije bi se stvarno mogao uskratiti pristup u skladu s Uredbom br. 1049/2001 tijekom poprilično dugih razdoblja potrebnih za dovršenje preispitivanja pred sudovima Unije ( 66 ).

135.

Kao drugo, ne želeći ulaziti u zanimljivu raspravu o tome čine li akademici koji dobivaju sredstva za istraživanja posebno ranjivu skupinu (u smislu presude ClientEarth), navedeno je da će sama žaliteljica vjerojatno u budućnosti podnijeti još zahtjeva za pristup dokumentima koji su u posjedu institucija Unije. Ona istražuje upravo tu temu, pri čemu se njezino trenutno istraživanje financira sredstvima koja će dobivati barem do 2021. godine. Stoga, u skladu s presudom Suda u predmetu ClientEarth, postoji razumna vjerojatnost da će ista žaliteljica podnijeti još zahtjeva odnosno, bolje rečeno, takva se vjerojatnost budućih zahtjeva s obzirom na sve činjenice iznesene Sudu definitivno ne može isključiti.

136.

Ukratko, za slučaj da Sud bude želio razmatrati i drugi žaliteljičin žalbeni razlog, smatram da je i on osnovan.

137.

Žaliteljica od ovog suda zahtijeva da ukine pobijano rješenje. Uz to zahtijeva da Sud primijeni drugu rečenicu članka 61. Statuta Suda Europske unije. Ta odredba ovlašćuje Sud da konačno odluči o sporu ako stanje postupka to dopušta, bez vraćanja predmeta na odlučivanje Općem sudu.

138.

Budući da Opći sud u predmetnom slučaju nije ispitao ni dopuštenost ni meritum spora koji je pred njime pokrenut, predlažem da Sud ukine pobijano rješenje i predmet vrati na odlučivanje Općem sudu u skladu s prvom rečenicom članka 61. Statuta Suda Europske unije. Naime, s obzirom na poprilično jedinstven tijek postupka u predmetnom slučaju, nužna rasprava koja se o tim pitanjima morala provesti skraćena je zbog toga što je Opći sud spor preusmjerio na način da je usvojio mjeru upravljanja postupkom na temelju članka 89. svojeg poslovnika.

139.

Predlažem da Sud: