1

Svojom žalbom Izba Gospodarcza Producentów i Operatorów Urządzeń Rozrywkowych (u daljnjem tekstu: Igpour), organizacija koja zastupa interese proizvođača, distributera i priređivača automata za zabavu u Poljskoj, zahtijeva ukidanje rješenja Općeg suda Europske unije od 10. srpnja 2018., Izba Gospodarcza Producentów i Operatorów Urządzeń Rozrywkowych/Komisija (T‑514/15, neobjavljeno, u daljnjem tekstu: pobijano rješenje, EU:T:2018:500), kojim je taj sud odlučio obustaviti postupak povodom Igpourove tužbe radi poništenja Odluke Komisije GestDem 2015/1291 od 12. lipnja 2015., kojom mu je odbila pristup detaljnom mišljenju koje je donijela Europska komisija u okviru postupka obavješćivanja 2014/537/PL, kao i Odluke Komisije GestDem 2015/1291 od 17. srpnja 2015., kojom mu je odbila pristup detaljnom mišljenju koje je donijela Republika Malta u okviru postupka obavješćivanja 2014/537/PL (u daljnjem tekstu zajedno: sporne odluke).

2

Člankom 4. Uredbe (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (SL 2001., L 145., str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 70.) propisuje se:

„[…]

2.   Institucije uskraćuju pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu:

[…]

osim ako za njegovo otkrivanje postoji prevladavajući javni interes.

[…]”

3

Komisija je 20. studenoga 2013. Republici Poljskoj i određenim drugim državama članicama, u okviru postupka zbog povrede obveze 2013/4218, uputila pismo opomene na temelju članka 258. UFEU‑a, kojim je od adresata zahtijevala da usklade svoj nacionalni pravni okvir o uslugama priređivanja igara na sreću s temeljnim slobodama iz UFEU‑a.

4

U svojem odgovoru koji je Komisija zaprimila 3. ožujka 2014. Republika Poljska potonjoj je najavila da joj na temelju Direktive 98/34/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. lipnja 1998. o utvrđivanju postupka osiguravanja informacija u području tehničkih normi i propisa (SL 1998., L 204, str. 37.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 42., str. 58.) namjerava dostaviti nacrt zakona o izmjenama poljskog zakona o igrama na sreću kako bi odgovorila na njezinu zabrinutost.

5

Republika Poljska dostavila je Komisiji 5. studenoga 2014. nacrt najavljenog zakona, u skladu s člankom 8. Direktive 98/34. Ta je obavijest upisana pod oznakom 2014/537/PL.

6

Komisija i Republika Malta iznijele su 3. i 6. veljače 2015. detaljna mišljenja o nacrtu zakona koji je dostavljen, u skladu s člankom 9. stavkom 2. Direktive 98/34.

7

Igpour je 17. veljače 2015. zatražio pristup mišljenjima koja su dale Komisija i Republika Malta, na temelju članka 2. stavka 1. Uredbe br. 1049/2001.

8

Komisija je 10. ožujka 2015. uskratila Igpouru pristup zatraženim dokumentima.

9

Igpour je 16. travnja 2015. Komisiji uputio ponovni zahtjev za pristup dokumentima, u skladu s člankom 7. stavkom 2. Uredbe br. 1049/2001.

10

Komisija je u spornim odlukama objasnila da bi otkrivanje predmetnih dokumenata ugrozilo zaštitu svrhe inspekcija, istraga i revizija, predviđenu člankom 4. stavkom 2. trećom alinejom Uredbe br. 1049/2001, u vezi s postupkom zbog povrede obveze 2013/4218, s obzirom na to da su ta mišljenja neraskidivo povezana s navedenim postupkom.

11

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 1. rujna 2015. Igpour je pokrenuo postupak za poništenje spornih odluka. Kraljevini Švedskoj odobrena je intervencija u potporu Igpourovu zahtjevu, dok je Republici Poljskoj odobrena intervencija u potporu Komisiji.

12

Komisija je 7. prosinca 2017. okončala postupak zbog povrede obveze 2013/4218 u odnosu na Republiku Poljsku.

13

Dana 28. veljače 2018. odlučila je odobriti Igpouru pristup zatraženim dokumentima.

14

Na raspravi 28. rujna 2017. saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud.

15

Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 6. ožujka 2018. Komisija je zahtijevala od Općeg suda da utvrdi da je ta tužba postala bespredmetna i da se postupak obustavlja jer je ona odlučila odobriti Igpouru pristup dvama dokumentima na koje se odnose sporne odluke. Komisija je također zahtijevala da se Igpouru naloži snošenje troškova.

16

Opći je sud odlučio rješenjem od 14. ožujka 2018. ponovno otvoriti usmeni dio postupka te je pozvao ostale stranke da komentiraju zahtjev za obustavu postupka koji je podnijela Komisija. U svojim očitovanjima Igpour je osporavao potpuni gubitak pravnog interesa. Republika Poljska u svojim je očitovanjima iznijela samo tvrdnju da se ne protivi Komisijinu zahtjevu. Kraljevina Švedska nije podnijela očitovanja o zahtjevu za obustavu postupka.

17

Opći je sud u pobijanom rješenju, s jedne strane, smatrao da postoji mala vjerojatnost da se takva atipična situacija ponovi u budućnosti. S druge strane, smatrao je da se Igpour samo pozvao na mogućnost podnošenja tužbe protiv Komisije kako bi se utvrdila (izvanugovorna) odgovornost Europske unije a da nije pojasnio ima li on ili njegovi članovi namjeru iskoristiti tu mogućnost.

18

Posljedično, Opći je sud odlučio da se postupak po tužbi obustavlja i da će stranke snositi vlastite troškove.

19

Svojom žalbom Igpour od Suda zahtijeva da:

20

Komisija od Suda zahtijeva da:

21

Kraljevina Švedska zahtijeva od Suda da ukine pobijano rješenje i da poništi sporne odluke.

22

Republika Poljska iznijela je svoja očitovanja na raspravi i u biti zahtijeva da se žalba odbije kao neosnovana.

23

Igpour u prilog svojoj žalbi ističe pet žalbenih razloga.

24

Svojim prvim žalbenim razlogom Igpour ističe da su točke 30. i 32. pobijanog rješenja pogrešne u dvama aspektima.

25

S jedne strane, Opći je sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je utvrdio da postoji mala vjerojatnost da se u budućnosti ponovi nezakonitost na koju se Igpour poziva. S druge strane, Opći je sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da je relevantno pitanje postoji li mogućnost da se u budućnosti dogodi specifična situacija poput one u ovom slučaju, iako je relevantno pitanje hoće li Komisija u budućnosti primjenjivati tumačenja Uredbe br. 1049/2001 ili Direktive 98/34 koja Igpour osporava.

26

Prema Igpouru, s jedne strane, Opći sud nije smatrao da nije vjerojatno da se Komisija u budućnosti osloni na tumačenje članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001 prema kojem su općom presumpcijom neotkrivanja obuhvaćeni dokumenti koji su „neraskidivo povezani” s postupkom zbog povrede prava u tijeku, neovisno o tome upućuju li na pisma opomene.

27

Opći sud nije ocijenio vjerojatnost tog tumačenja u budućnosti, nego vjerojatnost da će se to tumačenje ponovno upotrijebiti u situaciji sličnoj onoj u ovom slučaju, odnosno kada u kontekstu novog predmeta u kojem je postupak zbog povrede obveze u tijeku država članica dostavi Komisiji nacrt zakona kojim odgovara na zabrinutosti kojima se opravdava navedeni postupak i Komisija donese detaljno mišljenje o tom nacrtu, a zatim odbija otkriti to mišljenje zbog nužnosti zaštite svrhe postupka zbog povrede obveze.

28

S druge strane, Opći je sud počinio istu pogrešku poput one navedene u točkama 26. i 27. ove presude u odnosu na Komisijin argument prema kojem načelo transparentnosti – na kojem se temelji Direktiva 98/34, koju je zamijenila Direktiva (EU) 2015/1535 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. rujna 2015. o utvrđivanju postupka pružanja informacija u području tehničkih propisa i pravila o uslugama informacijskog društva (SL 2015., L 241, str. 1.) – ne sprečava pozivanje na opće presumpcije neotkrivanja u odnosu na detaljna mišljenja donesena u okviru postupka obavješćivanja koji nije klasificiran oznakom tajnosti.

29

Nadalje, uzimajući u obzir znatan opseg obveza država članica u području obavješćivanja koji nameće Direktiva 2015/1535, vjerojatno je da će mnogobrojni nacrti zakona, barem djelomično, odgovarati na Komisijine zabrinutosti na kojima se temelji postupak zbog povrede obveze u tijeku i da će se stoga ponoviti situacija slična onoj u ovom slučaju. Opći sud ni na koji način nije opravdao svoju suprotnu tvrdnju, a takvo opravdanje ne bi ni bilo moguće.

30

Igpour napominje da drugo rješenje koje se odnosi na njega, odnosno rješenje od 19. srpnja 2018., Izba Gospodarcza Producentów i Operatorów Urządzeń Rozrywkowych/Komisija (T‑750/17, neobjavljeno, EU:T:2018:506), pokazuje da Komisija dosljedno brani svoje tumačenje članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001 i načelo transparentnosti utvrđeno direktivama 98/34 i 2015/1535 te potvrđuje da je vjerojatno da će se takvo tumačenje ponoviti u budućnosti.

31

Usto, Igpour ističe da je posve vjerojatno da će on u budućnosti podnijeti zahtjeve za pristup dokumentima na koje će Komisija odgovoriti oslanjajući se na tumačenje prava Unije koje se osporava u ovom slučaju. U tom pogledu ističe da se, u njegovu svojstvu organizacije poduzetnika, njegove djelatnosti odnose na sve aspekte poslovanja njegovih članova, a ne samo na aspekte izravno povezane s posebnim sektorom koji on predstavlja ili na koji utječe nacionalno zakonodavstvo o igrama na sreću.

32

Švedska vlada napominje da, čak i ako Igpour sada ima pristup predmetnim dokumentima, Komisija nije formalno povukla sporne odluke, tako da spor i dalje ima svrhu.

33

Prema mišljenju švedske vlade, Igpour je namjerno zatražio pristup detaljnim mišljenjima u postupku obavješćivanja dok je postupak zbog povrede obveze još bio u tijeku. Budući da nije došlo do otkrivanja zatraženih dokumenata prije okončanja navedenih postupaka, Igpour nije u potpunosti ostvario ciljeve koje je želio postići zahtjevom za pristup.

34

Švedska vlada slaže se s Igpourovim stajalištem u skladu s kojim je Opći sud trebao ispitati pitanje može li se Komisija u budućnosti pozvati na pravilo opće presumpcije koje je primijenila na pobijane odluke. Taj zaključak izravno je potvrđen presudom od 4. rujna 2018., ClientEarth/Komisija (C‑57/16 P, EU:C:2018:660), iz koje proizlazi da treba ispitati može li se u budućnosti ponoviti nezakonitost na koju se poziva.

35

Švedska vlada smatra, kao i Igpour, da je takvo ponavljanje u budućnosti vrlo vjerojatno. Naime, kao prvo, postoji neposredan rizik da Komisija može obrazložiti odluke kojima se odbijaju budući zahtjevi za pristup dokumentima, koji su podneseni u okviru postupaka obavješćivanja predviđenih Direktivom 2015/1535, upućivanjem na opću presumpciju koja se osporava. Kao drugo, Komisija je zapravo već primijenila to pravilo opće presumpcije nakon što je donijela pobijane odluke kako bi obrazložila odbijanje Igpourova dodatnog zahtjeva podnesenog u okviru postupka obavješćivanja predviđenog Direktivom 2015/1535 kojim je nastojao ostvariti pristup Komisijinim očitovanjima i detaljnom mišljenju. Kao treće, činjenica da za Igpour postoji znatna opasnost da se u budućnosti ponovi pozivanje na navedeno pravilo opće presumpcije proizlazi i iz činjenice da je Igpour organizacija koja zastupa interese proizvođača, distributera i priređivača automata za zabavu u Poljskoj, čije se djelatnosti odnose na sve aspekte trgovinskih transakcija njegovih članova, a ne samo na aspekte koji su izravno povezani s posebnim područjem koje Igpour zastupa i na koje utječe nacionalno zakonodavstvo o igrama na sreću. Naposljetku, ta se opasnost ne odnosi samo na Igpourove zahtjeve za pristup dokumentima, nego i na zahtjeve drugih osoba.

36

Komisija tvrdi da prvi žalbeni razlog nije osnovan.

37

Svojim prvim žalbenim razlogom Igpour, koji podupire švedska vlada, u biti ističe da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točkama 30. i 32. pobijanog rješenja utvrdio da postoji mala vjerojatnost da će se u budućnosti ponoviti nezakonitost na koju se on poziva i da on stoga nema interes nastaviti s tužbom. Prema njegovu mišljenju, relevantno pitanje u tom kontekstu nije postoji li mogućnost da se u budućnosti ponovi specifična situacija analogna onoj u ovom predmetu, nego pitanje postoji li općenito opasnost da se u budućnosti ponovi navodna nezakonitost i, osobito, da Komisija u budućnosti primijeni isto tumačenje Uredbe br. 1049/2001 prema kojem ona ima pravo primijeniti opću presumpciju povjerljivosti u postupcima zbog povrede obveze koji su u tijeku.

38

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, predmet spora kao i pravni interes moraju postojati do proglašenja sudske odluke, pod prijetnjom obustave postupka, što pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti korist stranci koja ju je podnijela (presuda od 4. rujna 2018., ClientEarth/Komisija, C‑57/16 P, EU:C:2018:660, t. 43. i navedena sudska praksa).

39

Tužitelj može u određenim slučajevima i dalje imati interes za poništenje pobijanog akta kako bi njegova autora naveo da u budućnosti donese prikladne izmjene i time izbjegne opasnost od ponavljanja nezakonitosti kojom je akt navodno zahvaćen (presude od 28. svibnja 2013., Abdulrahim/Vijeće i Komisija, C‑239/12 P, EU:C:2013:331, t. 63. i navedena sudska praksa i od 4. rujna 2018., ClientEarth/Komisija, C‑57/16 P, EU:C:2018:660, t. 48.).

40

Daljnje postojanje tog interesa pretpostavlja mogućnost ponavljanja navedene nezakonitosti, neovisno o posebnim okolnostima predmetnog slučaja (presude od 7. lipnja 2007., Wunenburger/Komisija, C‑362/05 P, EU:C:2007:322, t. 52. i od 4. rujna 2018., ClientEarth/Komisija, C‑57/16 P, EU:C:2018:660, t. 48.).

41

Također, iz sudske prakse Suda proizlazi da se daljnje postojanje tužiteljeva pravnog interesa mora ocijeniti in concreto, vodeći računa osobito o posljedicama navodne nezakonitosti i naravi navodno pretrpljene štete (presuda od 28. svibnja 2013., Abdulrahim/Vijeće i Komisija, C‑239/12 P, EU:C:2013:331, t. 65. i navedena sudska praksa).

42

U ovom slučaju Opći je sud u točki 30. pobijanog rješenja smatrao da – s obzirom na to da se Igpourova tužba odnosi na odbijanje pristupa detaljnim mišljenjima donesenima na temelju Direktive 98/34 i koja se odnose na nacrt zakona koji je država članica dostavila na temelju te direktive te da je Komisija svoje odbijanje otkrivanja tih mišljenja opravdala nužnošću zaštite svrhe postupka zbog povrede obveze u tijeku – postoji mala vjerojatnost da se takva atipična situacija ponovi u budućnosti.

43

Doista je nesporno da je Komisija odbijanje pristupa zatraženim dokumentima temeljila na članku 4. stavku 2. trećoj alineji Uredbe br. 1049/2001 i, osobito, navodnom postojanju neraskidive veze između detaljnog mišljenja i predmetnog postupka zbog povrede obveze protiv Republike Poljske te stoga na općoj presumpciji povjerljivosti koja se primjenjuje na dokumente koji se odnose na postupke zbog povrede obveze u tijeku.

44

Stoga se, kao što to tvrdi Igpour, ne može isključiti da će Komisija ponovno u budućnosti svoje obrazloženje za odbijanje pristupa svim dokumentima koji su neraskidivo povezani s postupkom zbog povrede obveze u tijeku temeljiti na toj općoj pretpostavci neotkrivanja.

45

Međutim, Sud je već priznao postojanje opće presumpcije povjerljivosti u odnosu na dokumente u vezi s predsudskim postupkom zbog povrede obveze, uključujući one koje su Komisija i dotična država članica razmijenile u okviru postupka EU pilot (vidjeti u tom smislu presudu od 4. rujna 2018., ClientEarth/Komisija, C‑57/16 P, EU:C:2018:660, t. 81. i navedenu sudsku praksu).

46

Stoga, time što svoj pravni interes temelji na argumentu prema kojem postoji mogućnost da se nezakonitost na koju se on poziva ponovi u budućnosti, neovisno o posebnim okolnostima predmetnog slučaja, Igpour zapravo osporava postojanje opće presumpcije povjerljivosti koju je Sud već potvrdio.

47

Ako bi se prihvatilo tumačenje „mogućnosti da se nezakonitost ponovi u budućnosti” na takvoj razini apstrakcije, ono bi, kao što je to u biti također istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 73. svojeg mišljenja, imalo paradoksalne posljedice. Naime, tužiteljev pravni interes u svakom postupku u području pristupa dokumentima automatski postoji samo zato što predmetna institucija određenu pravnu odredbu u budućnosti može tumačiti na osporavani način.

48

Osim toga, suprotno onomu što tvrdi Igpour i kao što je to nezavisni odvjetnik također u biti istaknuo u točki 115. svojeg mišljenja, u ovom slučaju ne postoji nikakav poseban razlog koji bi doveo do zaključka da je Igpour „osobito izložen takvim budućim primjenama navedene presumpcije”.

49

Naime, okolnosti ovog slučaja razlikuju se od onih u predmetu u kojem je donesena presuda od 4. rujna 2018., ClientEarth/Komisija (C‑57/16 P, EU:C:2018:660). U toj se presudi, s jedne strane, zahtjev za pristup odnosio na dokumente povezane sa zakonodavnim postupkom Unije u području okoliša. S druge strane, Sud je u toj presudi priznao postojanje žaliteljeva interesa za nastavak postupka unatoč otkrivanju zatraženih dokumenata jer se žalbom nastojalo postići ukidanje presude kojom se prvi put priznala primjena opće presumpcije povjerljivosti određene kategorije dokumenata na temelju navedene pravne osnove. Stoga bi se primjena takve presumpcije čija se zakonitost osporavala stvarno mogla ponoviti u budućnosti, neovisno o posebnim okolnostima navedenog predmeta, dok se u ovom slučaju navodna nezakonitost odnosi na primjenu presumpcije koju je Sud već priznao u posebnim okolnostima, tako da se takva nezakonitost ne može ponoviti izvan tih okolnosti.

50

Slijedom toga, valja utvrditi da je Opći sud pravilno na konkretan način utvrdio posebne okolnosti u kojima je došlo do navodne nezakonitosti i smatrao da ne postoji mogućnost da se takve okolnosti, s obzirom na svoje posebnosti, ponove, tako da se nezakonitost na koju se poziva nije mogla ponoviti izvan posebnih okolnosti ovog predmeta.

51

Nadalje, što se tiče argumenata iznesenih u točkama 28. do 31. ove presude, valja utvrditi da njima Igpour u biti prigovara da je Opći sud počinio istu pogrešku koja se tiče prava kao što je ona već analizirana u točkama 42. do 50. ove presude. Stoga ih treba odbiti zbog istih razloga.

52

Iz prethodno navedenog proizlazi da prvi žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

53

Svojim drugim žalbenim razlogom Igpour tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 33. pobijanog rješenja u biti smatrao da okončanje predmeta bez odlučivanja o meritumu Komisiji ne omogućava izbjegavanje djelotvornog sudskog nadzora. Naime, Komisija uvijek može odlučiti odobriti pristup zatraženim dokumentima kada ustanovi da postoji opasnost da neće uspjeti u sporu.

54

Igpour ističe da se rasuđivanje Općeg suda – prema kojem [bi] „prihvaćanje argumenta, [prema kojem okončanje predmeta bez odlučivanja o meritumu omogućava Komisiji izbjegavanje djelotvornog sudskog nadzora], dovelo […] do zaključka da bi svaki žalitelj kojemu je prvotno odbijen njegov zahtjev za pristup dokumentima mogao zahtijevati da se donese odluka protiv institucije na koju se odnosi predmetni zahtjev o kojem je odlučeno, a da pritom ne treba utvrditi okolnosti svojstvene svakom pojedinačnom slučaju, i to unatoč činjenici da je njegovu zahtjevu udovoljeno nakon podnošenja njegove tužbe pred sudom Unije” – temelji na pogrešnom tumačenju tog argumenta.

55

Kao prvo, u ovom slučaju postoji interes za nastavak postupka, s jedne strane, jer se odbijanje pristupa spornim dokumentima temelji na navodnoj „neraskidivoj vezi” između zatraženih dokumenata i postupka zbog povrede obveze u tijeku i, s druge strane, jer je postupak zbog povrede obveze okončan i dokumenti su dostavljeni nakon okončanja pisanog i usmenog dijela postupka. Kada su ti uvjeti ispunjeni, sudovi Unije trebaju odlučiti o tužbi. S obzirom na to da Komisija ima isključivo pravo odlučiti o svrsishodnosti i trenutku okončanja postupka zbog povrede obveze, ona može donijeti takvu odluku ako nakon rasprave i okončanja usmenog dijela postupka ustanovi da postoji rizik da ne uspije u sporu. Stoga može odlučiti izbjeći ishod koji je za nju nepovoljan. U praksi, ako bi okončanje postupka zbog povrede obveze značilo da Opći sud ne treba donijeti odluku, takav pristup mogao bi omogućiti Komisiji da odgodi pristup svim dokumentima tijekom nekoliko godina bez ikakva sudskog nadzora takve odluke.

56

Kao drugo, rasuđivanje Općeg suda očito nije u skladu sa sudskom praksom Suda koja je navedena u točkama 78. i 79. presude od 28. svibnja 2013., Abdulrahim/Vijeće i Komisija (C‑239/12 P, EU:C:2013:331), prema kojoj se interes za nastavak postupka nakon prestanka pravnih učinaka pobijanog akta može opravdati činjenicom da bi priznanje navodne nezakonitosti tužitelju moglo donijeti korist.

57

Kao treće, Igpour ističe da Opći sud nije stvarno osporio osnovanost njegove tvrdnje prema kojoj je Komisija izbjegla svaki sudski nadzor i da je ta tvrdnja dovoljna da se utvrdi da Igpour ima interes za nastavak postupka. Pravo na pristup proizlazi izravno iz članka 15. UFEU‑a i članka 42. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Stoga je osobito važno osigurati djelotvoran sudski nadzor nad Komisijinim odlukama koje se odnose na odbijanje pristupa dokumentima.

58

Komisija ističe da taj žalbeni razlog nije osnovan.

59

Svojim drugim žalbenim razlogom Igpour u biti ističe da činjenica da je Opći sud okončao predmet a da nije odlučio o meritumu omogućava Komisiji da izbjegne djelotvoran sudski nadzor i da, s obzirom na to da je Opći sud presudio da to nije slučaj, točka 33. pobijanog rješenja sadržava pogrešku koja se tiče prava.

60

U tom pogledu valja primijetiti da iz sudske prakse koja se navodi u točki 39. ove presude proizlazi da, iako u određenim okolnostima tužitelj zadržava svoj pravni interes za podnošenje tužbe za poništenje čak i ako je akt čije se poništenje traži prestao proizvoditi učinke nakon podnošenja njegove tužbe, to nije uvijek slučaj.

61

Iz analize prvog žalbenog razloga proizlazi da Igpour nije uspio dokazati da su okolnosti predmetnog slučaja takve da je, s obzirom na tu sudsku praksu, Opći sud trebao utvrditi daljnje postojanje njegova pravnog interesa, unatoč činjenici da je Komisija tijekom postupka pred Općim sudom odobrila pristup dvama dokumentima na koje su se odnosile sporne odluke.

62

Osim toga, s obzirom na to da tim žalbenim razlogom Igpour u biti tvrdi da mu je Opći sud pobijanim rješenjem uskratio djelotvornu sudsku zaštitu, u suprotnosti s člankom 47. Povelje o temeljnim pravima, valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, predmet tog članka nije izmjena sustava sudskog nadzora predviđenog Ugovorima, a osobito ne pravila o dopuštenosti tužbi izravno podnesenih sudu Unije (presude od 3. listopada 2013., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće, C‑583/11 P, EU:C:2013:625, t. 97. i od 25. listopada 2017., Rumunjska/Komisija, C‑599/15 P, EU:C:2017:801, t. 68. i navedena sudska praksa) te da se njime stoga također ne mijenjaju uvjeti za ocjenu pravnog interesa.

63

Dakle, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točki 33. pobijanog rješenja presudio da bi prihvaćanje Igpourova argumenta dovelo do zaključka da bi žalitelj kojemu je prvotno odbijen njegov zahtjev za pristup dokumentima mogao zahtijevati da se donese odluka protiv institucije na koju se odnosi predmetni zahtjev a da pritom ne treba utvrditi okolnosti svojstvene svakom pojedinačnom slučaju, unatoč činjenici da je njegovu zahtjevu udovoljeno nakon podnošenja njegove tužbe pred sudom Unije.

64

Slijedom toga, drugi žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

65

Svojim trećim žalbenim razlogom Igpour u biti ističe da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 34. pobijanog rješenja smatrao da činjenica da u okviru moguće tužbe za naknadu štete podnesene protiv Komisije on mora dokazati nezakonitost spornih odluka ne predstavlja neopravdan teret jer se može osloniti na argumente koji su već podneseni u okviru tužbe za poništenje.

66

Igpour smatra da je to rasuđivanje pogrešno zbog dvaju razloga. S jedne strane, poništenje akta od strane sudova Unije veže sudove Unije ili nacionalne sudove koji odlučuju o tužbi za naknadu štete i može biti osnova za izvansudske pregovore s institucijama Unije s ciljem naknade pretrpljene štete. Drugim riječima, obvezujuća narav presude Općeg suda tužitelju daje prednost. S druge strane, uzimajući u obzir stadij postupka pred Općim sudom u kojem je doneseno pobijano rješenje, odnosno nakon okončanja pisanog i usmenog dijela postupka, teret koji bi se nametnuo Igpouru ako bi se ti dokazi morali ponoviti u okviru buduće tužbe za naknadu štete u svakom bi slučaju bio neopravdan.

67

Četvrtim žalbenim razlogom Igpour u biti ističe da je Opći sud u točki 34. pobijanog rješenja počinio pogrešku koja se tiče prava time što je odbio njegov argument prema kojem mu poništenje spornih odluka može donijeti prednost u njegovim raspravama s Komisijom kao i u mogućoj tužbi za naknadu štete protiv Komisije, samo zato što on nije pojasnio namjerava li „stvarno” podnijeti takvu tužbu i zato što nije iznio precizne, konkretne i provjerljive dokaze o učincima spornih odluka. Osim toga, Igpour prigovara Općem sudu da mu je naložio snošenje vlastitih troškova, koji čine konkretnu i izvjesnu štetu uzrokovanu spornim odlukama.

68

Igpour smatra, suprotno onomu što je presudio Opći sud, da on uopće nema obvezu uvjeriti Opći sud da „stvarno” namjerava podnijeti tužbu za naknadu štete. Hipotetske naravi ne smije biti samo njegov interes za podnošenje tužbe za naknadu štete, a ne mogućnost njezina podnošenja. Naime, dovoljno je da iznese razloge zbog kojih su mu sporne odluke prouzrokovale imovinsku štetu. Nije nužno da činjenice navedene u prilog tom obrazloženju budu precizne ili provjerljive jer nije zadaća Općeg suda da ih provjeri. Stoga je takav zahtjev bespredmetan. Osim toga, njime se otežavaju uvjeti za podnošenje tužbe za poništenje kao i tužbe za naknadu štete jer se nepotrebno kompliciraju.

69

U svakom slučaju, postoji uzročna veza između, s jedne strane, spornih odluka i, s druge strane, troškova tužbe za poništenje. Usto, iako se odluka Općeg suda o troškovima uzima u obzir, oni su postali nenaplativi nakon objave pobijanog rješenja. Igpour tvrdi da iznoseći taj argument ne osporava odluku Općeg suda o troškovima, nego samo odluku koju je potonji donio u pogledu nepostojanja potrebe za odlučivanjem jer nije uzeo u obzir činjenicu da troškovi koje je snosio čine konkretnu štetu uzrokovanu spornim odlukama.

70

Komisija tvrdi da ta dva žalbena razloga nisu osnovana.

71

Svojim dvama žalbenim razlozima, koje valja ispitati zajedno, Igpour u biti ističe da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da činjenica da u okviru moguće tužbe za naknadu štete on mora ponoviti argumente koji su već izneseni u okviru tužbe za poništenje ne predstavlja neopravdan teret na temelju kojeg se može dokazati njegov pravni interes u predmetnom slučaju. Osim toga, prigovara Općem sudu zato što je smatrao da Igpour nije pojasnio namjerava li „stvarno” podnijeti takvu tužbu niti je iznio precizne, konkretne i provjerljive dokaze o učincima spornih odluka i zato što je iz toga zaključio da se na temelju mogućnosti takve tužbe ne može dokazati da njegov pravni interes i dalje postoji.

72

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je na tužitelju da dokaže svoj pravni interes, koji je ključna i primarna pretpostavka pokretanja bilo kojeg sudskog postupka (presuda od 7. studenoga 2018., BPC Lux 2 i dr./Komisija, C‑544/17 P, EU:C:2018:880, t. 33.).

73

Međutim, iako iz sudske prakse Suda proizlazi da je mogućnost tužbe za naknadu štete dovoljna osnova za pravni interes, to je ipak pod uvjetom da on nije hipotetske naravi (vidjeti u tom smislu presude od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija, C‑33/14 P, EU:C:2015:609, t. 69. i 79. i navedenu sudsku praksu i od 7. studenoga 2018., BPC Lux 2 i dr./Komisija, C‑544/17 P, EU:C:2018:880, t. 43.). U tom pogledu, kao što je to navedeno u točki 41. ove presude, daljnje postojanje takvog pravnog interesa mora se ocijeniti in concreto, vodeći računa osobito o posljedicama navodne nezakonitosti i naravi navodno pretrpljene štete.

74

Iz toga proizlazi da Igpour nije mogao opravdati pravni interes pukim pozivanjem na mogućnost da u budućnosti podnese tužbu za naknadu štete a da pritom ne navede konkretne dokaze o posljedicama navodne nezakonitosti na njegovu situaciju i naravi štete koju je navodno pretrpio i čiju naknadu traži takvom tužbom.

75

Opći je sud u okviru svoje samostalne ocjene činjenica i dokaza u točki 34. pobijanog rješenja utvrdio da se žalitelj pozivao na mogućnost takve tužbe za naknadu štete a da nije pojasnio ima li on sam ili njegovi članovi stvarno namjeru iskoristiti tu mogućnost te da, osim toga, navodeći u pogledu navodno pretrpljene štete samo to da su „tužbe odbijene i da su tuženici osuđeni” a da pritom nije pružio nijedan precizan, konkretan i provjerljiv dokaz, žalitelj nije ni na koji način tvrdio da je Opći sud iskrivio činjenice ili argumentaciju koju mu je on iznio.

76

U tim okolnostima Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u biti smatrao da nisu ispunjeni uvjeti koji proizlaze iz sudske prakse navedene u točki 73. ove presude, a prema kojima se može utvrditi da se na temelju mogućnosti podnošenja tužbe za naknadu štete može utvrditi pravni interes za podnošenje tužbe za poništenje.

77

Osim toga, što se tiče argumenta prema kojem je Igpour pretrpio konkretnu štetu zbog toga što mu je Opći sud naložio snošenje vlastitih troškova, valja istaknuti da takva okolnost očito sama po sebi ne omogućava da se utvrdi daljnje postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe za poništenje a da se taj uvjet ne liši svakog dosega.

78

Što se tiče argumentacije prema kojoj je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 34. pobijanog rješenja smatrao da činjenica da Igpour u okviru moguće tužbe za naknadu štete mora ponoviti argumente koji su već izneseni u okviru njegove tužbe za poništenje ne predstavlja neopravdan teret na temelju kojeg se može dokazati njegov pravni interes u predmetnom slučaju, valja istaknuti da bi posljedica prihvaćanja takve argumentacije bila ta da je Opći sud dužan ispitati tužbu za naknadu štete iako je ona isključivo hipotetske naravi. Međutim, kao što to proizlazi iz točaka 74. do 76. ove presude, Opći je sud u ovom slučaju pravilno smatrao da takvo pozivanje nije dovoljno za dokazivanje daljnjeg postojanja pravnog interesa ako ne postoji konkretan dokaz koji je u tom smislu tužitelj iznio u prvostupanjskom postupku.

79

Iz toga slijedi da treći i četvrti žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovane.

80

Svojim petim žalbenim razlogom Igpour u biti tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 34. pobijanog rješenja odlučio da žalitelj nema interes za nastavak postupka, iako je poništenje spornih odluka nužno kako bi se naknadila neimovinska šteta nanesena žalitelju kao strukovnoj organizaciji te iako ne postoji drugi način da se takva šteta naknadi.

81

Komisija tvrdi da je taj žalbeni razlog nedopušten.

82

Valja podsjetiti na to da se, u skladu s člankom 170. stavkom 1. Poslovnika Suda, žalbom ne može izmijeniti predmet spora koji se vodio pred Općim sudom. Stoga je nadležnost Suda u okviru žalbe ograničena na ocjenu pravnog rješenja u vezi s razlozima o kojima se raspravljalo pred prvostupanjskim sudom. Stranka, dakle, ne može pred Sudom prvi put iznijeti neki razlog koji nije iznijela pred Općim sudom jer bi to dovelo do toga da joj se dopusti da pred Sudom, čija je nadležnost u žalbenom postupku ograničena, pokrene postupak o sporu koji je širi od onoga o kojem je odlučivao Opći sud (vidjeti u tom smislu presudu od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P, EU:C:2011:620, t. 35. i navedenu sudsku praksu).

83

U ovom slučaju valja utvrditi da Igpour nije pred Općim sudom tvrdio da je zadržao interes za poništenje spornih odluka zato što bi tim poništenjem ostvario naknadu svoje navodne neimovinske štete koja proizlazi iz navodne nezakonitosti tih odluka, nego se na to prvi put poziva u svojoj žalbi.

84

Iz toga proizlazi da peti žalbeni razlog treba odbaciti kao nedopušten.

85

Slijedom toga, žalbu valja u cijelosti odbiti.

86

U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

87

Budući da u ovom slučaju Igpour nije uspio u postupku i s obzirom na to da je Komisija podnijela zahtjev da se Igpouru naloži snošenje troškova, treba mu naložiti da, uz vlastite, snosi i Komisijine troškove.

88

U skladu s člankom 140. Poslovnika, Kraljevina Švedska i Republika Poljska snosit će vlastite troškove.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) proglašava i presuđuje: