–

za Rotho Blaas Srl, P. Bellante i B. Bonafini, avvocati,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju G. Albenzia, avvocato dello Stato,

–

za Vijeće Europske unije, H. Marcos Fraile i E. Rebasti, u svojstvu agenata, uz asistenciju N. Tuominena, avocat,

–

za Europsku komisiju, P. Stancanelli, N. Kuplewatzky i T. Maxian Rusche, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na valjanost Uredbe Vijeća (EZ) br. 91/2009 od 26. siječnja 2009. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz određenih željeznih ili čeličnih elemenata za pričvršćivanje podrijetlom iz Narodne Republike Kine (SL 2009., L 29, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 82., str. 72.)., Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 924/2012 od 4. listopada 2012. o izmjeni Uredbe (EZ) br. 91/2009 (SL 2012., L 275, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 125., str. 3.), i Provedbene uredbe Komisije (EU) 2015/519 od 26. ožujka 2015. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz određenih željeznih ili čeličnih elemenata za pričvršćivanje podrijetlom iz Narodne Republike Kine, proširene na uvoz određenih željeznih ili čeličnih elemenata za pričvršćivanje poslanih iz Malezije, bez obzira na to imaju li deklarirano podrijetlo iz Malezije ili ne, nakon revizije zbog predstojećeg isteka mjera u skladu s člankom 11. stavkom 2. Uredbe br. 1225/2009 (SL 2015., L 82, str. 78.; u daljnjem tekstu zajedno nazvane: sporne uredbe).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Rotho Blaas Srl i Agenzia delle Dogane e dei Monopoli (Agencija za carine i monopole, Italija) (u daljnjem tekstu: Agencija za carine), u vezi s naplatom, u okviru ispravka, carinskih pristojbi, antidampinških pristojbi i poreza na dodanu vrijednost (PDV), uvećanih za zatezne kamate i penale za kašnjenje, na temelju uvoza vijaka za drvo u Europsku uniju.

3

Odlukom Vijeća 94/800/EZ od 22. prosinca 1994. o sklapanju u ime Europske zajednice, s obzirom na pitanja iz njezine nadležnosti, sporazuma postignutih u Urugvajskom krugu multilateralnih pregovora (1986. – 1994.) (SL 1994., L 336, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 3.), Vijeće Europske unije odobrilo je Sporazum o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO), zaključen 15. travnja 1994. u Marakešu, i sporazume iz priloga 1. do 3. tom sporazumu (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: sporazumi WTO), koji uključuju Opći sporazum o carinama i trgovini iz 1994. (SL 1994., L 336, str. 11.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 14.; u daljnjem tekstu: GATT iz 1994.) i Sporazum o provedbi članka VI. Općeg sporazuma o carinama i trgovini iz 1994. (SL 1994., L 336, str. 103.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 112.; u daljnjem tekstu: antidampinški sporazum WTO‑a).

4

Uredbom (EZ) br. 91/2009, Vijeće je uvelo konačnu antidampinšku pristojbu na uvoz određenih željeznih ili čeličnih elemenata za pričvršćivanje podrijetlom iz Kine.

5

Dana 28. srpnja 2011. Tijelo za rješavanje sporova Svjetske trgovinske organizacije (u daljnjem tekstu: (TRS)) usvojilo je izvješće Žalbenog tijela i izvješće Povjerenstva kako je izmijenjeno izvješćem Žalbenog tijela u sporu „Europske zajednice – konačne antidampinške mjere na određene željezne ili čelične elemente za pričvršćivanje iz Kine”(WT/DS 397) (u daljnjem tekstu: odluka TRS‑a od 28. srpnja 2011.). U tim je izvješćima, među ostalim, utvrđeno da Europska unija nije postupala u skladu s određenim odredbama antidampinškog sporazuma WTO‑a.

6

Nakon te odluke TRS‑a od 28. srpnja 2011., Vijeće je 4. listopada 2012. usvojilo Provedbenu uredbu br. 924/2012, koja je izmijenila Uredbu br. 91/2009, na način da je, među ostalim, umanjena antidampinška pristojba koja je bila predviđena tom potonjom uredbom.

7

Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 723/2011 od 18. srpnja 2011. o proširenju konačne antidampinške pristojbe uvedene Uredbom br. 91/2009 o uvozu određenih željeznih ili čeličnih elemenata za pričvršćivanje podrijetlom iz Narodne Republike Kine na uvoz određenih željeznih ili čeličnih elemenata za pričvršćivanje poslanih iz Malezije, bez obzira na to imaju li deklarirano podrijetlo iz Malezije ili ne (SL 2011., L 194, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 118., str. 24.), kako je izmijenjena Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 693/2012 od 25. srpnja 2012. (SL 2012., L 203, str. 23.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 128., str. 262.), antidampinške pristojbe proširene su na uvoz određenih željeznih ili čeličnih elemenata za pričvršćivanje poslanih iz Malezije, bez obzira na to imaju li deklarirano podrijetlo iz Malezije ili ne.

8

Nakon revizije zbog isteka mjera provedene u skladu s člankom 11. stavkom 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1225/2009 od 30. studenoga 2009. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL 2009., L 343, str. 51.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 30., str. 202.), Europska komisija je Provedbenom uredbom 2015/519 na dodatno razdoblje od pet godina zadržala antidampinšku pristojbu, kako je uvedena i izmijenjena Uredbom br. 91/2009 i Provedbenom uredbom br. 924/2012.

9

Odlukom od 12. veljače 2016. TRS je donio nova izvješća u kojima je zaključio da mjere koje je Unija donijela Provedbenom uredbom br. 924/2012 nisu usklađene s određenim odredbama antidampinškog sporazuma WTO‑a (u daljnjem tekstu: odluka TRS‑a od 12. veljače 2016.).

10

Nakon odluke TRS‑a od 12. veljače 2016., Komisija je 26. veljače 2016. usvojila Provedbenu uredbu (EU) 2016/278 o stavljanju izvan snage konačne antidampinške pristojbe uvedene na uvoz određenih željeznih ili čeličnih elemenata za pričvršćivanje podrijetlom iz Narodne Republike Kine, proširene na uvoz određenih željeznih ili čeličnih elemenata za pričvršćivanje poslanih iz Malezije, bez obzira na to imaju li deklarirano podrijetlo iz Malezije ili ne (SL 2016., L 52, str. 24.; u daljnjem tekstu: uredba o stavljanju izvan snage).

11

U članku 1. te uredbe stavljaju se izvan snage konačne antidampinške pristojbe koje su uvedene spornim uredbama.

12

U skladu s člankom 2. te uredbe, stavljanje izvan snage antidampinških pristojbi iz članka 1. proizvodi učinke od datuma stupanja na snagu te uredbe, kako je predviđeno njezinim člankom 3., te ne čini osnovu za povrat pristojbi koje su naplaćene prije tog datuma.

13

Uredba o stavljanju izvan snage donesena je na temelju Uredbe (EU) 2015/476 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. ožujka 2015. o mjerama koje Unija može poduzeti slijedom izvješća koje je donijelo Tijelo za rješavanje sporova WTO‑a u pogledu antidampinških pitanja i pitanja o zaštiti od subvencioniranog uvoza (SL 2015., L 83, str. 6.).

14

U članku 1. stavku 1. te uredbe predviđa se da kada TRS donese izvješće o mjeri Unije koja je poduzeta u skladu s antidampinškim uredbama, Komisija može, ovisno o slučaju, staviti izvan snage ili izmijeniti osporenu mjeru, ili donijeti svaku drugu posebnu provedbenu mjeru koja se smatra primjerenom u tim okolnostima.

15

Članak 3. te uredbe propisuje da „[m]jere usvojene na temelju ove Uredbe imaju učinak od dana njihovog stupanja na snagu i ne služe kao osnova za povrat pristojbi koje su naplaćene prije tog datuma, osim ako je drukčije određeno”.

16

Rotho Blaas je društvo sa sjedištem u Bolzanu (Italija) čija je djelatnost proizvodnja i prodaja naprednih tehnologija, koja se upotrebljava u gradnji s drvnim materijalom.

17

Tijekom razdoblja od 8. rujna 2011. do 28. veljače 2014., Rotho Blaas podnio je pri više talijanskih carinskih ureda brojne izjave za konačni uvoz vijaka za drvo, podrijetlom iz Tajlanda, uz potvrde o podrijetlu koje su izdala tajlandska tijela.

18

Na temelju podataka primljenih od Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF) u vezi s aktivnostima prijevara prilikom uvoza, među ostalim, iz Tajlanda, carinski ured u Bolzanu proveo je naknadni nadzor nad uvoznim transakcijama društva Rotho Blaas i zaključio da je, protivno potvrdama o podrijetlu izdanima u tom pogledu, 75 % uvezene robe bilo kineskog podrijetla i da su izuzeća od plaćanja carinskih pristojbi bila nepropisno primijenjena na dotičnu robu.

19

Stoga je odlukom o ispravku od 14. listopada 2016. agencija za carine nametnula društvu Rotho Blaas plaćanje carinskih pristojbi, antidampinških pristojbi i PDV‑a, uvećanih za zatezne kamate i penale za kašnjenje.

20

Rotho Blaas je protiv te odluke podnio tužbu za poništenje pred sudom koji je uputio zahtjev pozivajući se na nevaljanost ex tunc spornih uredbi s obzirom na obveze koje Unija ima na temelju antidampinškog sporazuma WTO‑a i, osobito, s obzirom na odluku TRS‑a od 12. veljače 2016., kojom je potvrđena neusklađenost antidampinških mjera uvedenih tim uredbama.

21

S tim u vezi Rotho Blaas ističe da je, nakon te odluke, uredbom o stavljanju izvan snage Komisija antidampinške pristojbe koje su uvedene i izmijenjene spornim uredbama, stavila izvan snage. Međutim, proglašavanje nezakonitosti akata Unije, poput tih uredbi, isključivo je na Sudu.

22

Agencija za carine pred sudom koji je uputio zahtjev tvrdi da, suprotno argumentima društva Rotho Blaas, uredbe Unije u pravilu imaju samo učinak ex nunc, a ne ex tunc. Ako bi se priznala retroaktivnost stavljanja izvan snage provedenog uredbom o stavljanju izvan snage ugrozila bi se djelotvornost predmetnih uredbi.

23

Sud koji je uputio zahtjev stoga smatra da Sudu valja uputiti pitanje, kao prvo, o valjanosti spornih uredbi s obzirom na odluke TRS‑a od 28. srpnja 2011. i 12. veljače 2016., kojima je utvrđena neusklađenost antidampinških mjera uvedenih tih uredbama s antidampinškim sporazumom WTO‑a i GATT‑om iz 1994.

24

Kao drugo, u slučaju da postoji nevaljanost, postavlja se pitanje ima li ta nevaljanost učinak ex tunc, to jest od datuma stupanja na snagu spornih uredbi ili, protivno tomu, učinak ex nunc, pri čemu bi njihovo stavljanje izvan snage proizvelo učinke tek od stupanja na snagu uredbe o stavljanju izvan snage.

25

U tim je okolnostima Commissione tributaria di primo grado di Bolzano (Prvostupanjski porezni sud u Bolzanu, Italija) odlučila prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

26

U svojim očitovanjima podnesenim Sudu, talijanska vlada iznosi sumnje u pogledu prava društva Rotho Blaas na isticanje nevaljanosti spornih uredbi pred sudom koji je uputio zahtjev i stoga u pogledu dopuštenosti prvog pitanja, jer smatra da je to društvo bez poteškoća moglo, u smislu sudske prakse proizašle iz presude od 9. ožujka 1994., TWD Textilwerke Deggendorf (C‑188/92, EU:C:1994:90), zahtijevati njihovo poništenje od Suda Unije na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

27

Rotho Blaas ističe da on sam nije mogao osporavati sporne uredbe, s obzirom na to da pojedinac ne može, ni činjenično ni pravno, pobijati uredbu pojedinačnom tužbom za poništenje, osim ako ne dokaže da se pobijana uredba na njega odnosi osobno i izravno tako da ga stavlja u različit položaj u odnosu na ostale subjekte (presuda od 15. srpnja 1963., Plaumann/Komisija, 25/62, EU:C:1963:17).

28

U tom pogledu, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, opće načelo koje svakom pojedincu jamči pravo da u okviru žalbe podnesene protiv nacionalne mjere kojom mu se nanosi šteta istakne nevaljanost akta Unije na kojem se temelji ta mjera, ne protivi se tomu da se takvo pravo uvjetuje time da zainteresirana stranka nije iskoristila pravo da izravno zatraži njegovo poništenje od suda Unije na temelju članka 263. UFEU‑a. Međutim, samo u slučaju da se bez sumnje može smatrati da bi zahtjev subjekta za poništenje predmetnog akta bio dopušten, njemu nije dozvoljeno isticati nevaljanost predmetnog akta pred nadležnim nacionalnim sudom (vidjeti u tom smislu presude od 9. ožujka 1994., TWD Textilwerke Deggendorf, C‑188/92, EU:C:1994:90, t. 23.; od 18. rujna 2014., Valimar, C‑374/12, EU:C:2014:2231, t. 28. i 29., i od 16. travnja 2015., TMK Europe, C‑143/14, EU:C:2015:236, t. 18.).

29

U tom kontekstu treba podsjetiti da dopuštenost tužbe koju je fizička ili pravna osoba podnijela protiv akta koji joj nije upućen, prema članku 263. četvrtom stavku UFEU‑a, ovisi o tome priznaje li joj se procesna legitimacija, koja postoji u dvama slučajevima. S jedne strane, takva tužba može se podnijeti pod uvjetom da se taj akt izravno i osobno odnosi na nju. S druge strane, takva osoba može pokrenuti postupak protiv regulatornog akta koji ne podrazumijeva provedbene mjere ako se on izravno odnosi na nju (vidjeti, među ostalim, presude od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija, C‑33/14 P, EU:C:2015:609, t. 59. i 91., i od 13. ožujka 2018., Industrias Químicas del Vallés/Komisija, C‑244/16 P, EU:C:2018:177, t. 39.).

30

Stoga, kao prvo, u slučaju da se bez sumnje može smatrati da se na pravnu osobu, kao što je to društvo Rotho Blaas, sporne uredbe odnose izravno i osobno, u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, njoj nije dozvoljeno isticati njihovu nevaljanost pred sudovima koji su uputili zahtjev (presuda od 4. veljače 2016., C & J Clark International i Puma, C‑659/13 i C‑34/14, EU:C:2016:74, t. 57.).

31

S tim u vezi, treba napomenuti da su uredbe kojima se uvode antidampinške pristojbe, poput spornih uredbi, normativne prirode, s obzirom na to da se primjenjuju na sve predmetne gospodarske subjekte (vidjeti u tom smislu presude od 21. veljače 1984., Allied Corporation i dr./Komisija, 239/82 i 275/82, EU:C:1984:68, t. 11., i od 16. travnja 2015., TMK Europe, C‑143/14, EU:C:2015:236, t. 18.).

32

Međutim iz sudske prakse proizlazi da se uredba o antidampinškoj pristojbi može osobno odnositi na određene kategorije gospodarskih subjekata ne dovodeći pritom u pitanje mogućnost da se ona osobno odnosi na druge subjekte zbog obilježja koja su samo njima svojstvena i po kojima se razlikuju od svih ostalih osoba (vidjeti u tom smislu presude od 16. svibnja 1991., Extramet Industrie/Vijeće, C‑358/89, EU:C:1991:214, t. 16., i od 16. travnja 2015., TMK Europe, C‑143/14, EU:C:2015:236, t. 22.).

33

Kao prvo, uredbe se mogu osobno odnositi na one proizvođače i izvoznike predmetnoga proizvoda kojima se na teret stavlja damping na temelju podataka koji proizlaze iz njihove trgovinske djelatnosti (presuda od 18. rujna 2014., Valimar, C‑374/12, EU:C:2014:2231, t. 30. i navedena sudska praksa).

34

Kao drugo, to također može biti slučaj u vezi s onim izvoznicima dotičnog proizvoda čija je prodajna cijena uzeta u obzir prilikom oblikovanja izvozne cijene i na koje se stoga odnose utvrđenja o postojanju dampinga (presude od 14. ožujka 1990., Nashua Corporation i dr./Komisija i Vijeće, C‑133/87 i C‑150/87, EU:C:1990:115, t. 15.; od 14. ožujka 1990., Gestetner Holdings/Vijeće i Komisija, C‑156/87, EU:C:1990:116, t. 18., i od 16. travnja 2015., TMK Europe, C‑143/14, EU:C:2015:236, t. 20.).

35

Kao treće, isto može vrijediti za uvoznike povezane s izvoznicima predmetnog proizvoda, osobito u slučaju kad je izvozna cijena izračunana na temelju preprodajnih cijena tih uvoznika na tržištu Unije i u slučaju kad je sama antidampinška pristojba izračunana na temelju tih preprodajnih cijena (presude od 11. srpnja 1990., Neotype Techmashexport/Komisija i Vijeće, C‑305/86 i C‑160/87, EU:C:1990:295, t. 19. i 20., i od 16. travnja 2015., TMK Europe, C‑143/14, EU:C:2015:236, t. 21.).

36

Međutim, u ovom slučaju, ništa ne upućuje na to da su sporne uredbe usvojene uzimajući u obzir osobnu situaciju društva Rotho Blaas, poput jedne kategorije gospodarskih subjekata navedenih u točkama 33. do 35. ove presude, ili da te uredbe na njega utječu zbog drugih razloga, na način da ga razlikuju od ostalih uvoznika proizvoda koji su bili predmet dotičnih antidampinških mjera.

37

Iz toga proizlazi da se ne može bez sumnje smatrati da se sporne uredbe osobno odnose na društvo Rotho Blaas, u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

38

Kao drugo, kad je riječ o tome je li Rotho Blaas očito mogao podnijeti tužbu na temelju članka 263. stavka 4. posljednjeg dijela rečenice UFEU‑a protiv spornih uredbi u dijelu u kojem su one regulatorni akti koji se na njega izravno odnose, a ne podrazumijevaju provedbene mjere u smislu te odredbe, dovoljno je navesti da je plaćanje antidampinških pristojbi uvedenih spornih uredbama dotičnih subjektima, kao što je to, među ostalim, društvo Rotho Blaas u glavnom predmetu, nametnuto na temelju akata koje su donijela nadležna nacionalna tijela.

39

Stoga se ne može smatrati da sporne uredbe očito nisu podrazumijevale provedbene mjere u smislu članka 263. posljednjeg dijela rečenice stavka 4. UFEU‑a.

40

S obzirom na prethodno navedeno, ne može se utvrditi da je Rotho Blaas, u smislu sudske prakse navedene u točki 29. ove presude, bez sumnje mogao zahtijevati poništenje spornih uredbi na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, tako da mu ne bi bilo dozvoljeno isticati nevaljanost tih uredbi pred sudom koji je uputio zahtjev.

41

Slijedi da je prvo prethodno pitanje dopušteno.

42

Prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita jesu li sporne uredbe nevaljane s obzirom na članak VI. GATT‑a iz 1994. i Odluku TRS‑a od 28. srpnja 2011.

43

Najprije valja podsjetiti da se u prilog tužbi za poništenje akta sekundarnog prava Unije ili prigovoru utemeljenu na nezakonitosti takvog akta na odredbe međunarodnog sporazuma kojega je Unija stranka može pozvati samo pod uvjetom da, s jedne strane, to nije protivno prirodi i strukturi tog sporazuma i, s druge strane, da su te odredbe sadržajno bezuvjetne i dovoljno precizne (vidjeti među ostalim presudu od 13. siječnja 2015., Vijeće i dr./Vereniging Milieudefensie i Stichting Stop Luchtverontreiniging Utrecht, C‑401/12 P do C‑403/12 P, EU:C:2015:4, t. 54. i navedenu sudsku praksu). Stoga se pred sudovima Unije na takve odredbe može pozivati za ocjenu zakonitosti akta Unije samo kada su ta dva uvjeta kumulativno ispunjena.

44

Glede sporazuma WTO‑a, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da, uzimajući u obzir njihovu prirodu i sadržaj, ti sporazumi u načelu ne pripadaju među norme s obzirom na koje se može nadzirati zakonitost akata institucija Unije (vidjeti među ostalim presude od 23. studenoga 1999., Portugal/Vijeće, C‑149/96, EU:C:1999:574, t. 47.; od 1. ožujka 2005., Van Parys, C‑377/02, EU:C:2005:121, t. 39., i od 4. veljače 2016., C & J Clark International i Puma, C‑659/13 i C‑34/14, EU:C:2016:74, t. 85.).

45

S tim u vezi, Sud je osobito istaknuo da bi se priznanjem da sudovi Unije imaju izravnu odgovornost osigurati usklađenost prava Unije s pravilima WTO‑a zakonodavnim ili izvršnim tijelima Unije oduzeo manevarski prostor koji imaju slična tijela trgovinskih partnera Unije. Nesporno je, naime, da su neke od ugovornih stranaka, uključujući i najvažnije partnere Unije s trgovinskog gledišta, zaključile, s obzirom na predmet i cilj Sporazuma WTO‑a, da oni ne spadaju u norme s obzirom na koje njihova pravosudna tijela nadziru zakonitost svojih pravila domaćeg prava. Takav nedostatak uzajamnosti, ako bi bio prihvaćen, mogao bi dovesti do neravnoteže u primjeni pravila WTO‑a (vidjeti osobito presude od 23. studenoga 1999.Portugal/Vijeće, C‑149/96, EU:C:1999:574, t. 43. do 46.; od 9. rujna 2008., FIAMM i dr./Vijeće i Komisija, C‑120/06 P i C‑121/06 P, EU:C:2008:476, t. 119., i od 18. prosinca 2014., LVP, C‑306/13, EU:C:2014:2465, t. 46.).

46

Sud je, konkretnije, već imao priliku pojasniti da se mogućnost za gospodarskog subjekta da pred sudom Unije istakne da je njezina uredba neusklađena s odlukom TRS‑a, kao što je to u predmetnom slučaju odluka TRS‑a od 28. srpnja 2011., ne može prihvatiti. Naime, preporuke i odluke TRS‑a kojima se utvrđuje nepoštovanje pravila WTO‑a ne mogu se, u načelu i neovisno o pravnom dosegu koji imaju, temeljno razlikovati od materijalnih pravila koja proizlaze iz obveza koje je preuzeo neki član u okviru WTO‑a. Stoga se ne može pred sudom Unije pozvati na preporuku ili odluku TRS -a koja utvrđuje nepoštovanje tih pravila, kao ni na materijalna pravila koja proizlaze iz sporazuma WTO‑a, u svrhu utvrđivanja je li neki akt Unije neusklađen s tom preporukom ili odlukom (presuda od 10. studenoga 2011., X i X BV, C‑319/10 i C‑320/10, neobjavljena, EU:C:2011:720, t. 37. i navedena sudska praksa).

47

Sud je samo u dvjema iznimnim situacijama, koje proizlaze iz volje zakonodavca Unije da sam ograniči manevarski prostor u primjeni pravila WTO‑a, prihvatio da sudovi Unije trebaju, kada je to potrebno, nadzirati zakonitost akta Unije i akata donesenih radi njegove primjene s obzirom na pravila Sporazuma WTO‑a ili odluku TRS‑a kojom se utvrđuje nepoštovanje tih sporazuma (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2015., Komisija/Rusal Armenal, C‑21/14 P, EU:C:2015:494, t. 40.).

48

Kao prvo, riječ je o pretpostavci da Unija namjerava izvršiti konkretnu obvezu preuzetu tim sporazumima i, kao drugo, o slučaju u kojem akt prava Unije o kojem je riječ izričito upućuje na točno određene odredbe tih sporazuma (vidjeti presudu od 16. srpnja 2015., Komisija/Rusal Armenal, C‑21/14 P, EU:C:2015:494, t. 41. i navedenu sudsku praksu).

49

Stoga uzimajući u obzir te kriterije valja u ovom slučaju utvrditi može li se valjanost spornih uredbi ispitati s obzirom na članak VI. GATT‑a iz 1994. i odluku TRS‑a od 28. srpnja 2011.

50

U pogledu, najprije, Uredbe br. 91/2009, o kojoj je riječ u glavnom predmetu, valja navesti da taj akt ne upućuje izričito na određene odredbe članka VI. GATT‑a iz 1994. niti iz njega proizlazi da je Vijeće, kad je usvojilo tu uredbu, namjeravalo provesti posebnu obvezu preuzetu u okviru tog sporazuma ili, općenitije, sporazuma WTO‑a.

51

U pogledu pitanja suda koji je uputio zahtjev, konkretnije, o valjanosti te uredbe s obzirom na odluku TRS‑a od 28. srpnja 2011., dovoljno je utvrditi da je ta odluka donesena poslije i stoga ne može činiti njezinu pravnu osnovu.

52

Zatim, kad je riječ o provedbenim uredbama br. 924/2012 i 2015/519, iako se tim uredbama u određenoj mjeri prenosi volja Unije da postupi u skladu s odlukom TRS‑a od 28. srpnja 2011., to ne može, uzimajući u obzir iznimnu prirodu situacija koje omogućuju nadzor zakonitost s obzirom na pravila proizašla iz WTO‑a, kao što je to navedeno u točki 47. ove presude, biti dovoljno da bi se moglo smatrati da je donošenjem navedenih uredbi Unija namjeravala provesti posebnu obvezu preuzetu u okviru WTO‑a, koja može opravdati iznimku od nemogućnosti isticanja pravila WTO‑a pred sudom Unije i omogućiti potonjem provođenje nadzora zakonitosti predmetnih akata Unije s obzirom na ta pravila (vidjeti u tom smislu presude od 1. ožujka 2005., Van Parys, C‑377/02, EU:C:2005:121, t. 42. do 48., i od 4. veljače 2016., C & J Clark International i Puma, C‑659/13 i C‑34/14, EU:C:2016:74, t. 93. do 98.).

53

Naime, Provedbenom uredbom 2015/519 samo se potvrđuje dodatno razdoblje od pet godina nametanja antidampinške pristojbe nakon postupka revizije te pristojbe prije njezina isteka bez navođenja odluke TRS‑a od 28. srpnja 2011. Osim toga, u njoj se ni posebno ne navode obveze koje proizlaze iz pravila WTO‑a.

54

Naposljetku, u pogledu Provedbene uredbe br. 924/2012, točno je da se u određenim njezinim uvodnim izjavama upućuje na navedenu odluku navodeći zaključke koji su u njoj izneseni. Iz njih ipak ne proizlazi volja zakonodavca Unije da se potpuno uskladi s tim zaključcima, nego da s obzirom na njih provede reviziju dotičnih antidampinških pristojbi zadržavajući svoj manevarski prostor u primjeni pravila WTO‑a u tom pogledu.

55

Osim toga, u tom istom smislu u toj se uredbi općenito navodi, među ostalim, antidampinški sporazum WTO‑a.

56

U tim se okolnostima ne može smatrati da bi se zakonitost spornih uredbi mogla ocijeniti s obzirom na članak VI. GATT‑a iz 1994. ili s obzirom na odluku TRS‑a od 28. srpnja 2011.

57

Stoga valja utvrditi da ispitivanje prvog pitanja nije otkrilo nijedan element koji bi utjecao na valjanost spornih uredaba.

58

Budući da je drugo pitanje postavljeno u slučaju nevaljanosti spornih uredaba, na njega nije potrebno odgovoriti.

59

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

Ispitivanje prvog pitanja nije otkrilo nijedan element koji bi utjecao na valjanost Uredbe Vijeća (EZ) br. 91/2009 od 26. siječnja 2009. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz određenih željeznih ili čeličnih elemenata za pričvršćivanje podrijetlom iz Narodne Republike Kine, Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 924/2012 od 4. listopada 2012. o izmjeni Uredbe br. 91/2009, ili Provedbene uredbe Komisije (EU) 2015/519 od 26. ožujka 2015. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz određenih željeznih ili čeličnih elemenata za pričvršćivanje podrijetlom iz Narodne Republike Kine, proširene na uvoz određenih željeznih ili čeličnih elemenata za pričvršćivanje poslanih iz Malezije, bez obzira na to imaju li deklarirano podrijetlo iz Malezije ili ne, nakon revizije zbog predstojećeg isteka mjera u skladu s člankom 11. stavkom 2. Uredbe br. 1225/2009.