1.

Francuska Republika svojom žalbom traži ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 16. travnja 2015., Schlyter/Komisija (T‑402/12, EU:T:2015:209, u daljnjem tekstu: pobijana presuda), kojom je Opći sud prihvatio tužbu Carla Schlytera za poništenje odluke Komisije od 27. lipnja 2012. (u daljnjem tekstu: sporna odluka).

2.

Europska komisija spornom je odlukom, na temelju članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije ( 2 ), odbila tijekom razdoblja „mirovanja” ili odgode ( 3 ) C. Schlyteru odobriti pristup detaljnom mišljenju ( 4 ) Komisije u pogledu prijedloga odluke o sadržaju i uvjetima podnošenja godišnjeg izvješća o nanočesticama (2011/673/F) koje su joj francuska tijela dostavila na temelju Direktive 98/34, kako je izmijenjena Direktivom 98/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. srpnja 1998. ( 5 ) To stajalište temelji se na postojanju sličnosti između, s jedne strane, postupka predviđenog Direktivom 98/34 i, s druge strane, postupka zbog povrede obveze, propisanog člankom 258. UFEU‑a, i postupka u području državnih potpora, propisanog člankom 108. UFEU‑a ( 6 ).

3.

Ova se žalba odnosi na izuzeće predviđeno člankom 4. stavkom 2. trećom alinejom Uredbe br. 1049/2001 o zaštiti svrhe inspekcija, istraga i revizija te konkretnije na pitanje je li detaljno mišljenje koje je Komisija donijela u okviru postupka predviđenog Direktivom 98/34 obuhvaćeno istragom u smislu te odredbe.

4.

Stoga će biti potrebno ispitati značajke postupka predviđenog člancima 8. i 9. Direktive 98/34 kako bi se provjerilo predstavlja li taj postupak istragu u smislu članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001.

5.

Osim toga, ako je detaljno mišljenje koje je Komisija donijela u okviru postupka predviđenog člancima 8. i 9. Direktive 98/34 obuhvaćeno istragom u smislu članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001, postavit će se pitanje šteti li u ovom slučaju otkrivanje tog dokumenta cilju postupka predviđenog Direktivom 98/34.

6.

Člankom 8. Direktive 98/34 određuje se sljedeće:

„1.   Pridržavajući se članka 10., države članice Komisiji bez odlaganja dostavljaju sve nacrte tehničkih propisa […]. [O]ne Komisiji istodobno dostavljaju obrazloženje u kojemu navode razloge za donošenje tehničkog propisa, ako to već nije pojašnjeno u nacrtu.

[…]

Komisija o nacrtu i svim dokumentima koji su joj dostavljeni bez odlaganja obavješćuje ostale države članice […]

Što se tiče tehničkih specifikacija […], komentari ili podrobna mišljenja Komisije ili država članica mogu se odnositi samo na aspekte koji bi mogli ometati trgovini ili, kada je riječ o pravilima i uslugama, slobodno kretanje usluga ili slobodu poslovnog nastana operatera usluga, a ne na fiskalne ili financijske aspekte te mjere.

2.   Komisija i države članice svoje primjedbe dostavljaju državi članici koja je poslala nacrt tehničkog propisa; ta država članica ih prilikom izrade tehničkog propisa uzima u obzir u najvećoj mogućoj mjeri.

3.   Države članice Komisiji bez odlaganja dostavljaju konačan tekst tehničkog propisa.

4.   Informacije koje se dostavljaju na temelju ovog članka nisu povjerljive, osim ako država članica koja ih je dostavila to izričito zahtijeva. Svi se takvi zahtjevi obrazlažu. […]

[…]”

7.

Člankom 9. te direktive predviđa se sljedeće:

„1.   Države članice odgađaju usvajanje nacrta tehničkog propisa do isteka roka od tri mjeseca od dana kada je Komisija primila informacije iz članka 8. stavka 1.

2.   Države članice odgađaju:

od datuma kada Komisija primi priopćenje spomenuto u članku 8. stavku 1. ako Komisija ili druga država članica u roku od tri mjeseca od tog datuma dostavi detaljno mišljenje o tome da bi predviđena mjera mogla stvoriti prepreke slobodnom kretanju robe u okviru unutarnjeg tržišta;

[…]

Država članica o kojoj je riječ podnosi izvješće Komisiji o postupku koji predlaže kako bi se takva podrobna mišljenja prihvatila. Komisija daje svoj komentar na tu reakciju.

[…]

3.   Uz izuzetak nacrta propisa o uslugama, države članice odgađaju donošenje nacrta tehničkog propisa za dvanaest mjeseci od datuma kada Komisija primi priopćenje navedeno u članku 8. stavku 1. ako u roku od tri mjeseca od toga datuma Komisija najavi svoju namjeru da predloži i usvoji neku direktivu, propis ili odluku o tom pitanju u skladu s člankom [288. UFEU‑a].”

8.

Uredbom br. 1049/2001 definirana su načela, uvjeti i ograničenja prava na pristup dokumentima institucija Unije, predviđenog u članku 15. UFEU‑a.

9.

Članak 2. te uredbe, naslovljen „Korisnici i područje primjene”, glasi kako slijedi:

„1.   Svaki građanin Unije i svaka fizička ili pravna osoba s boravištem ili registriranim sjedištem u državi članici ima pravo na pristup dokumentima institucija, podložno načelima, uvjetima i ograničenjima utvrđenim ovom Uredbom.

2.   Institucije mogu, podložno istim načelima, uvjetima i ograničenjima, odobriti pristup dokumentima svakoj fizičkoj ili pravnoj osobi koja nema boravište u državi članici ili u njoj nema registrirano sjedište.

3.   Ova se Uredba primjenjuje na sve dokumente koje čuva pojedina institucija, to jest dokumente koje je sastavila ili zaprimila i koje posjeduje, koji se odnose na sva područja aktivnosti Europske unije.

[…]”

10.

Člankom 4. navedene uredbe predviđaju se izuzeća od prava na pristup dokumentima institucija Unije, a ona koja nas zanimaju nalaze se u stavku 2. tog članka, kojim se određuje:

„Institucije uskraćuju pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu:

osim ako za njegovo otkrivanje postoji prevladavajući javni interes.”

11.

Člankom 4. stavkom 6. iste uredbe propisuje se sljedeće:

„Ako su izuzećima obuhvaćeni samo dijelovi traženog dokumenta, preostali se dijelovi dokumenta objavljuju.”

12.

Člankom 4. stavkom 7. Uredbe br. 1049/2001 propisuje se sljedeće:

„Izuzeća utvrđena stavcima 1. do 3. primjenjuju se samo za razdoblje tijekom kojega je zaštita opravdana na temelju sadržaja dokumenta. […]”

13.

Francuska su tijela 29. prosinca 2011., u skladu s člankom 8. stavkom 1. Direktive 98/34, obavijestila Komisiju o prijedlogu odluke o sadržaju i uvjetima podnošenja godišnjeg izvješća o nanočesticama, donesenom u skladu s člancima R. 523‑12 i R. 523‑13 Zakonika o okolišu (u daljnjem tekstu: prijedlog odluke).

14.

U skladu s člankom 9. stavkom 1. Direktive 98/34, razdoblje „mirovanja” ili odgode od tri mjeseca od dana kad je Komisija primila informacije iz članka 8. stavka 1. te direktive počelo je teći 30. prosinca 2011. Tijekom tog razdoblja „mirovanja” ili odgode, u ožujku 2012., Savezna Republika Njemačka zatražila je od francuskih tijela, a zatim i primila, dodatne informacije u vezi s prijedlogom odluke.

15.

Komisija je 30. ožujka 2012. donijela detaljno mišljenje koje je, u skladu s člankom 9. stavkom 2. drugom alinejom Direktive 98/34, imalo za učinak produljenje početnog razdoblja „mirovanja”, predviđenog člankom 9. stavkom 1. Direktive 98/34, za tri dodatna mjeseca (u daljnjem tekstu: detaljno mišljenje). Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske također je, u skladu s člankom 8. stavkom 2. te direktive, 2. travnja 2012. iznijela svoje primjedbe u vezi s prijedlogom odluke. Francuska su tijela na primjedbe Ujedinjene Kraljevine odgovorila 6. lipnja 2012.

16.

Dopisom od 16. travnja 2012., odnosno tijekom razdoblja „mirovanja” ili odgode, C. Schlyter podnio je zahtjev za pristup detaljnom mišljenju Komisije.

17.

Komisija je dopisom od 7. svibnja 2012. odbila zahtjev za pristup od 16. travnja 2012. pozivajući se na izuzeće predviđeno člankom 4. stavkom 2. trećom alinejom Uredbe br. 1049/2001, smatrajući da djelomičan pristup nije moguć zato što se navedeno izuzeće odnosi na cjelokupni dokument. Štoviše, smatrala je da ne postoji prevladavajući pravni interes za otkrivanje dokumenta u okolnostima ovog slučaja.

18.

C. Schlyter Komisiji je 29. svibnja 2012., na temelju članka 7. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001, podnio ponovni zahtjev, tražeći od nje da ponovno razmotri svoje stajalište.

19.

Komisija je 27. lipnja 2012. spornom odlukom odbila ponovni zahtjev C. Schlytera, koju je obrazložila kako slijedi.

20.

Komisija je u točki 3. sporne odluke, pod nazivom „Zaštita svrhe istraga”, smatrala da bi otkrivanje detaljnog mišljenja o kojem je riječ ugrozilo zaštitu svrhe istraga u smislu članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001.

21.

Komisija je u točki 4. sporne odluke, pod nazivom „Djelomičan pristup”, smatrala da isto vrijedi za cjelokupni dokument kojem je zatražen pristup, što isključuje njegovo djelomično objavljivanje sukladno članku 4. stavku 6. Uredbe br. 1049/2001.

22.

U točki 5. sporne odluke, pod nazivom „Prevladavajući javni interes za otkrivanje”, Komisija je smatrala da više ne postoji prevladavajući javni interes u smislu članka 4. stavka 2. in fine Uredbe br. 1049/2001, zbog kojeg bi objavljivanje dokumenta ipak bilo opravdano.

23.

Razdoblje „mirovanja” koje se odnosi na prijedlog odluke okončano je 2. srpnja 2012. Francuska Republika odgovorila je 16. srpnja 2012. na Komisijino detaljno mišljenje. Komisija je 26. srpnja 2012. od francuskih tijela zatražila da joj dostave izmijenjeni prijedlog odluke, što su potonja tijela učinila istoga dana.

24.

Francuska Republika donijela je 6. kolovoza 2012. odluku o sadržaju i uvjetima podnošenja godišnjeg izvješća o nanočesticama, koja je donesena u skladu s člancima R. 523‑12 i R. 523‑13 Zakonika o okolišu (JORF od 10. kolovoza 2012., str. 13166.). O toj odluci Komisiju je obavijestila 22. kolovoza 2012.

25.

Komisija je 25. listopada 2012., nakon što je završila s ispitivanjem odluke i odlučila da protiv Francuske Republike nije potrebno pokrenuti postupak zbog povrede obveze, C. Schlyteru poslala primjerak detaljnog mišljenja o kojem je riječ.

26.

U svojoj tužbi pred Općim sudom, C. Schlyter ( 7 ) pozvao se na tri tužbena razloga.

27.

Prvi tužbeni razlog C. Schlytera odnosio se na postojanje pogrešaka koje se tiču prava, očitih pogrešaka u ocjeni prilikom primjene članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001 i članka 6. stavka 1. Uredbe (EZ) br. 1367/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 6. rujna 2006. o primjeni odredaba Aarhuške konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša na institucije i tijela Zajednice ( 8 ).

28.

Prvi se tužbeni razlog odnosio, kao prvo, „na pitanje ulazi li detaljno mišljenje o kojem je riječ, doneseno u okviru postupka predviđenog Direktivom 98/34, u područje primjene članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001, sukladno čijim odredbama institucije uskraćuju pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu svrhe inspekcija, istraga i revizija. Kao drugo, stranke nisu [bile] suglasne oko pitanja je li se Komisija mogla, uzimajući u obzir narav navedenog detaljnog mišljenja, tijekom razdoblja „mirovanja” pozvati, sukladno članku 4. stavku 2. trećoj alineji Uredbe br. 1049/2001, tumačenom s obzirom na članak 6. stavak 1. Uredbe br. 1367/2006, na opću pretpostavku prema kojoj bi otkrivanje navedenog mišljenja ugrozilo te svrhe” ( 9 ).

29.

Drugi tužbeni razlog odnosio se na postojanje pogreške koja se tiče prava i očite pogreške u ocjeni, kao i nepostojanja obrazloženja prilikom primjene kriterija prevladavajućeg javnog interesa propisanog člankom 4. stavkom 2. in fine Uredbe br. 1049/2001 i člankom 6. stavkom 1. Uredbe br. 1367/2006 ( 10 ).

30.

Treći tužbeni razlog odnosio se na postojanje pogreške koja se tiče prava i očite pogreške u ocjeni kao i nepostojanja obrazloženja prilikom primjene članka 4. stavka 6. Uredbe br. 1049/2001 ( 11 ).

31.

Što se tiče prvog tužbenog razloga, Opći sud je smatrao da pojam „istrage” obuhvaća sve provjere koje nadležno tijelo provodi kako bi utvrdilo postojanje povrede i postupak u kojem administracija prikuplja informacije i provjerava određene činjenice prije donošenja odluke ( 12 ). Prema mišljenju Općeg suda, Komisija u okviru postupka predviđenog Direktivom 98/34 može donijeti detaljno mišljenje u kojem smatra da prijedlog tehničkog propisa sadržava aspekte koji bi mogli stvoriti prepreke slobodnom kretanju robe, slobodnom pružanju usluga, kao i slobodi poslovnog nastana operatera usluga na unutarnjem tržištu ( 13 ). Međutim, prema mišljenju Općeg suda, detaljno mišljenje koje Komisija donosi u okviru tog postupka ne potpada međutim u postupak u kojem administracija prikuplja informacije i provjerava određene činjenice prije donošenja odluke ( 14 ).

32.

Kao prvo, Opći sud presudio je da Komisija u okviru postupka predviđenog Direktivom 98/34 nije zadužena za prikupljanje informacija prije davanja detaljnog mišljenja. On smatra da države članice trebaju obavijestiti Komisiju o svojim projektima u području tehničkih propisa ( 15 ).

33.

Kao drugo, prema mišljenju Općeg suda, iako Komisija na temelju informacija koje joj dostavi navedena država članica provjerava određene činjenice, ona ne donosi odluku, nego samo daje, ako je to potrebno, privremeno i neobvezujuće mišljenje. Naime, izdavanje detaljnog mišljenja samo je rezultat Komisijine analize prijedloga tehničkog propisa, nakon koje Komisija smatra da prijedlog tehničkog propisa sadržava aspekte koji bi mogli stvoriti prepreke slobodnom kretanju robe i usluga, ili slobodi poslovnog nastana operatera usluga na unutarnjem tržištu. Osim toga, to detaljno mišljenje ne odražava nužno konačni Komisijin stav jer dotična država članica, nakon donošenja mišljenja, Komisiju izvješćuje o svim mjerama koje namjerava poduzeti u vezi s tim mišljenjem, a Komisija daje primjedbe u vezi s predloženim mjerama ( 16 ).

34.

Opći sud dodao je da detaljno mišljenje koje Komisija donosi u okviru postupka predviđenog Direktivom 98/34 ne predstavlja također ni rezultat provjera koje nadležno tijelo provodi kako bi utvrdilo postojanje povrede ( 17 ). Prema mišljenju Općeg suda, prijedlog tehničkog propisa po samoj je svojoj naravi pripremni tekst koji se može dalje razvijati i mijenjati. Sve dok taj tehnički propis nije donesen, on ne može predstavljati povredu pravila koja uređuju slobodu kretanja robe, pružanja usluga ili slobodu poslovnog nastana operatera usluga na unutarnjem tržištu ( 18 ). Slijedom toga, Opći sud presudio je da se državi članici kojoj je to mišljenje upućeno ne može pripisati odgovornost za povredu prava Unije jer je nacionalni tehnički propis u trenutku davanja detaljnog mišljenja na temelju Direktive 98/34 postojao samo u obliku prijedloga ( 19 ).

35.

Opći sud presudio je da činjenica da je Direktivom 98/34 predviđeno da i Komisija i druge države članice mogu donijeti detaljno mišljenje o prijedlogu tehničkog propisa države članice koja je dostavila obavijest potvrđuje tvrdnju da Komisijino davanje detaljnog mišljenja nije dio provjera koje ona provodi kako bi utvrdila postojanje povrede jer države članice mogu samo ukazati na povredu pravila Unije od strane druge države članice, ali ne mogu donijeti obrazloženo mišljenje kojim Komisija formalno utvrđuje da postoji povreda. Prema mišljenju Općeg suda, detaljno mišljenje, bilo da ga donosi Komisija ili država članica, samo je sredstvo kojim se ukazuje na mogući sukob između prijedloga tehničkog propisa i prava Unije u području slobodnog kretanja robe, slobodnog pružanja usluga, kao i slobode poslovnog nastana operatera usluga na unutarnjem tržištu ( 20 ).

36.

Opći sud smatrao je da detaljno mišljenje koje Komisija daje u okviru postupka predviđenog Direktivom 98/34 nije dio istrage jer ne predstavlja odluku kojom se utvrđuje povreda, s obzirom na to da se radi o Komisijinom početnom, privremenom i savjetodavnom stajalištu koje se temelji na analizi prijedloga priopćenog tehničkog propisa, a da se pritom državi članici koja je dostavila obavijest ostavlja mogućnost da navedeni prijedlog izmijeni prije njegova donošenja ( 21 ).

37.

Opći sud odlučio je da je postupak zbog povrede obveze klasičan primjer ex post nadzora, koji se sastoji od nadzora nad nacionalnim mjerama nakon što ih države članice donesu i čiji je cilj ponovno uspostavljanje poštovanja pravnog poretka. Prema njegovu mišljenju, iako je točno dakako da predsudski dio postupka koji se odvija u okviru postupka zbog povrede obveze predviđa i fazu dijaloga između Komisije i dotične države članice, ipak je cilj mirno rješenje spora između Komisije i dotične države članice, a u slučaju da to nije moguće da se predvidi mogućnost pokretanja postupka pred Sudom zbog neusklađenosti nacionalne mjere koja je stupila na snagu i koja proizvodi pravne učinke na unutarnje tržište ( 22 ).

38.

U tom smislu detaljno mišljenje koje Komisija donosi u okviru postupka predviđenog Direktivom 98/34 ne predstavlja pismo opomene jer u tom stadiju navedenog postupka spor između Komisije i dotične države članice još formalno ne postoji ( 23 ).

39.

Opći sud podredno je presudio da, čak i u slučaju da je detaljno mišljenje dio istrage u smislu članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001, iznimka propisana tom odredbom nije namijenjena zaštiti istraga kao takvih, već cilju tih aktivnosti ( 24 ). U tom pogledu, otkrivanje, tijekom razdoblja „mirovanja”, detaljnog mišljenja koje Komisija donosi u okviru postupka predviđenog Direktivom 98/34 ne šteti nužno cilju tog postupka. Prema mišljenju Općeg suda, činjenica da Komisija otkriva svoje detaljno mišljenje prema kojem bi aspekti prijedloga tehničkog propisa mogli stvoriti prepreke slobodnom kretanju robe, slobodnom pružanju usluga, kao i slobodi poslovnog nastana operatera usluga na unutarnjem tržištu ne ugrožava cilj, a taj je da je nacionalni tehnički propis sukladan pravu Unije. S druge strane, dotična država članica to će otkrivanje, prema mišljenju Općeg suda, pojmiti kao dodatni poticaj da osigura usklađenost svog tehničkog propisa s pravilima Unije kojima se uređuju te temeljene slobode ( 25 ).

40.

Prema tome, Opći sud poništio je spornu odluku u dijelu kojom je njome na temelju članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001 uskraćen pristup predmetnom detaljnom mišljenju ( 26 ) te je odlučio da više nije potrebno odlučiti o pitanju je li se Komisija, imajući u vidu narav detaljnog mišljenja o kojem je riječ, mogla, tijekom razdoblja „mirovanja”, pozvati na opću pretpostavku prema kojoj bi otkrivanje navedenog mišljenja ugrozilo ciljeve istrage ( 27 ). Osim toga, Opći sud presudio je da više nije potrebno odlučiti o drugom i trećem tužbenom razlogu na koje se pozvao C. Schlyter ( 28 ).

41.

Dopisom predsjednika Suda od 29. listopada 2015., Češkoj Republici odobrena je intervencija u potporu zahtjeva Francuske Republike.

42.

Pisana očitovanja podnijeli su C. Schlyter, Francuska Republika, Češka Republika, Republika Finska, Kraljevina Švedska i Komisija. Također su, izuzev Češke Republike, iznijeli usmena očitovanja na raspravi koja se održala 8. veljače 2017.

43.

Francuska Republika u prilog svojoj žalbi navodi jedan žalbeni razlog. Tim jedinim žalbenim razlogom ta država članica smatra da je Opći sud pri tumačenju članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001 počinio više pogrešaka koje se tiču prava.

44.

Taj jedini žalbeni razlog dijeli se na dva dijela.

45.

Kao prvo, Francuska Republika smatra da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da postupak predviđen Direktivom 98/34 ne predstavlja istragu u smislu članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001.

46.

Kao drugo, Francuska Republika smatra da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava smatrajući podredno da otkrivanje tog dokumenta ne šteti nužno cilju postupka predviđenog Direktivom 98/34, čak i u slučaju da je Komisijino detaljno mišljenje dio istrage u smislu članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001.

47.

Francuska Republika smatra, kao prvo, da se definicija pojma „istrage” navedena u pobijanoj presudi ne temelji ni na jednoj definiciji koju utvrđuju Uredba br. 1049/2001, Direktiva 98/34 ili sudska praksa. Ističe da Sud dosad nije razvio opću definiciju istraga u smislu članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001. Prema mišljenju Francuske Republike, presuda od 16. srpnja 2015., ClientEarth/Komisija (C‑612/13 P, EU:C:2015:486) svjedoči o želji Suda da za utvrđivanje ciljeva istrage u smislu članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001 ne odredi formalne uvjete. Tako je ta presuda suprotna suviše ograničavajućoj naravi definicije pojma „istraga” koju je Opći sud utvrdio u točki 53. pobijane presude.

48.

Kao drugo, Francuska Republika smatra da definicija pojma „istraga” iz pobijane presude nije u skladu s rješenjem koje je Opći sud donio u presudi od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija (T‑306/12, EU:T:2014:816). Prema mišljenju Francuske Republike, iako je Opći sud u toj potonjoj presudi utvrdio da je među strankama nesporno da je postupak EU Pilot dio istrage u smislu članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001, ipak je taj postupak ispitao kako bi utvrdio odgovara li toj kvalifikaciji.

49.

Francuska Republika navodi da je Opći sud u presudi od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija (T‑306/12, EU:T:2014:816), smatrao da se postupak može „kvalificirati kao istraga” ako Komisija dotičnoj državi članici podnese zahtjeve za pružanje informacija te potom provede procjenu dobivenih odgovora prije nego što iznese vlastite, čak i privremene zaključke. Slijedom toga Opći sud, suprotno onome što je presudio u pobijanoj presudi, u presudi od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija (T‑306/12, EU:T:2014:816), nije zahtijevao da cilj predmetnog postupka bude utvrđivanje povrede ili dovođenje do donošenja konačne odluke kako bi se kvalificirao kao „istraga”.

50.

Francuska Republika smatra da su ciljevi i provedba postupka EU Pilot u značajnoj mjeri slični onima navedenima u Direktivi 98/34. Pojašnjuje da je cilj postupka EU Pilot, koji je proveden na dobrovoljnoj osnovi između Komisije i država članica, provjeriti poštuje li se i primjenjuje li se pravo Unije pravilno u državama članicama, prije nego što Komisija eventualno pokrene postupak zbog povrede obveze.

51.

Prema mišljenju Francuske Republike, postupak predviđen Direktivom 98/34, poput postupka EU Pilot, predstavlja postupak dijaloga između Komisije i države članice. Ističe da Komisija tijekom tog potonjeg postupka državi članici podnosi zahtjev za pružanje informacija te ih potom procjenjuje kako bi, po potrebi, u detaljnom mišljenju predviđenom člankom 9. stavkom 2. Direktive 98/34 iznijela svoje stajalište u pogledu usklađenosti nacrta tehničkog propisa s pravom Unije. Francuska Republika također ističe da iz smjernica koje se odnose na postupak EU Pilot, koje je Komisija u studenom 2014. sastavila za države članice, proizlazi da se taj postupak ne može provesti u pogledu teksta donesenog nakon završetka postupka predviđenog Direktivom 98/34.

52.

Kao treće, Francuska Republika smatra da, u slučaju da Sud preuzme definiciju pojma „istrage” iz pobijane presude, postupak predviđen Direktivom 98/34 u svakom slučaju odgovara toj definiciji s obzirom na njegove ciljeve i provedbu.

53.

Francuska Republika smatra da je Opći sud, time što je ulogu Komisije u okviru postupka predviđenog Direktivom 98/34 ograničio samo na pasivno zaprimanje priopćenja države članice, povrijedio svrhu, odvijanje i ravnotežu tog postupka.

54.

Prema mišljenju Francuske Republike, dijalog predviđen u okviru postupka predviđenog Direktivom 98/34 omogućuje pojašnjenje, promjenu ili prilagodbu stajališta kao i mirno rješenje spora između Komisije i države članice u pogledu pravilne primjene prava Unije. Smatra da je cilj tog postupka osigurati usklađenost nacrta nacionalnih tehničkih propisa s propisima kojima se uređuje unutarnje tržište, čak i ako ne može dovesti do utvrđenja povrede prava Unije jer predmetni nacionalni tehnički propis nije na snazi u trenutku provedbe nadzora. Prema mišljenju Francuske Republike, Komisija je za vrijeme navedenog postupka zadužena za preventivni nadzor kako bi zaštitila slobodno kretanje robe te u tom okviru često mora prikupljati činjenice, provjeriti informacije i postavljati detaljna pitanja povezana s nacrtom tehničkog propisa kako bi mogla prikupiti elemente za eventualno utvrđenje povrede.

55.

Osim toga, Francuska Republika ne slaže se s tvrdnjom, navedenom u točki 58. pobijane presude, prema kojoj Komisija donosi samo neobvezujuće i privremeno mišljenje. Naprotiv, smatra da donošenje detaljnog mišljenja predstavlja odluku koju Komisija donosi s obzirom na ispitivanje koje je provela u pogledu nacrta nacionalnog tehničkog propisa i prepreka trgovini među državama članicama koje taj propis može predstavljati. Dodaje da je takvo mišljenje, kojim se produljuje početno razdoblje „mirovanja”, obvezujuće za državu članicu.

56.

Francuska Republika dodaje da Komisija nakon postupka predviđenog Direktivom 98/34 mora odlučiti je li korisno pokrenuti postupak zbog povrede obveze.

57.

C. Schlyter smatra da tri argumenta koja je navela Francuska Republika treba odbaciti kao nedopuštene i/ili odbiti kao neosnovane.

58.

Smatra, kao prvo, da je na Općem sudu da pojasni i razvije sporne pravne izraze, kao drugo, da se Opći sud ne udalji od svojeg prethodnog stajališta s obzirom na to da se postupak EU Pilot ne može usporediti s postupkom predviđenim Direktivom 98/34, što omogućuje različito postupanje i, kao treće, da postupak predviđen Direktivom 98/34 ne predstavlja istragu jer Komisija nema ovlast za aktivno prikupljanje informacija.

59.

C. Schlyter smatra, kao prvo, da je Opći sud imao osnovu za pojašnjenje pojma „istrage” u pobijanoj presudi jer je neslaganje u pogledu tog pojma bilo u središtu spora. Ističe da je Opći sud „ispitao pojam ,istrage’ koji je primijenjen u prethodnim presudama u pogledu postupka zbog povrede obveze i postupka u području državnih potpora kako bi utvrdio elemente karakteristične za pojam ,istrage’ na temelju te sudske prakse, što mu je omogućilo da usporedno razlikuje te prethodne presude od ovog predmeta (drugim riječima, presude u pogledu postupka zbog povrede obveze i postupka u području državnih potpora odnosile su se na istrage, dok ovaj predmet, koji se odnosi na postupak na temelju Direktive 98/34, nije dio istrage)” ( 29 ).

60.

Kao drugo, C. Schlyter smatra da je primjedba Francuske Republike, prema kojoj primjena pojma „istrage” u pobijanoj presudi nije u skladu s rješenjem koje je Opći sud donio u presudi od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija (T‑306/12, EU:T:2014:816), u kojoj je presudio da postupak EU Pilot predstavlja istragu u smislu članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001, nedopuštena. Prema mišljenju C. Schlytera, ta se primjedba temelji na novom tužbenom razlogu koji se mogao istaknuti pred Općim sudom, iako je presuda od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija (T‑306/12, EU:T:2014:816) donesena nakon pobijane presude, jer stranke u tom predmetu nisu osporile postojanje istrage i jer se postupak EU Pilot već upotrijebio jer se primjenjivao od 2008. godine. Stoga su se ta usporedba i argument koji je istaknula Francuska Republika mogli podnijeti pred Općim sudom.

61.

Osim toga, C. Schlyter smatra da je ta primjedba Francuske Republike bespredmetna jer, čak i ako postoji takva neusklađenost između presude od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija (T‑306/12, EU:T:2014:816), i pobijane presude, što nije slučaj, to ne može predstavljati dostatan žalbeni razlog. C. Schlyter tvrdi da je, u svakom slučaju, taj argument također neosnovan jer se, suprotno tvrdnjama Francuske Republike, postupak EU Pilot (koji je Opći sud u presudi od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija (T‑306/12, EU:T:2014:816), kvalificirao kao „istragu”) ne može usporediti s postupkom predviđenim Direktivom 98/34 koji se, zbog tih različitih značajki, ne može kvalificirati kao „istraga”. Stoga između različitih presuda Općeg suda ne postoji nikakva neusklađenost.

62.

C. Schlyter ističe da, suprotno slučaju u postupku EU Pilot, Komisija aktivno ne prikuplja informacije u postupku predviđenom Direktivom 98/34, ali zaprima priopćenje države članice koje uobičajeno već sadržava sve informacije i dokumente koji su Komisiji potrebni za procjenu usklađenosti priopćenog tehničkog propisa s pravom Unije. Dodaje da Komisija može naknadno postaviti pitanja dotičnoj državi članici, ali da nema ovlast prikupljati informacije od građana i poduzetnika. Svaki dijalog s državom članicom prije donošenja detaljnog mišljenja uobičajeno je vrlo ograničen.

63.

C. Schlyter smatra da je, za razliku od postupka EU Pilot, koji se temelji na načelu da postoji navodna povreda, vjerojatnost postupka zbog povrede obveze nakon postupka predviđenog člancima 8. i 9. Direktive 98/34 ograničena. Kao prvo, prema mišljenju C. Schlytera, postupak predviđen Direktivom 98/34 neutralan je i automatski te se pokreće izradom nacrta nacionalne mjere koja je obuhvaćena područjem primjene direktive, pri čemu se ne polazi od načela da postoji sumnja u eventualnu povredu. Kao drugo, C. Schlyter smatra da detaljno mišljenje ne može dovesti do postupka zbog povrede obveze s obzirom na to da povreda ne postoji i da nije sigurno da će se rizik od povrede ostvariti.

64.

Kao treće, C. Schlyter smatra da Francuska Republika pogrešno tvrdi da je Opći sud u pobijanoj presudi ograničio ulogu Komisije samo na pasivno zaprimanje informacija ( 30 ). To ograničenje i ta pasivna uloga nalaze se u samoj direktivi, čime se naglašava uloga informacija koje pruži država članica. Prema mišljenju C. Schlytera, tvrdnje Francuske Republike prema kojima Komisija, da bi procijenila je li nacrt tehničkog propisa usklađen s pravilima unutarnjeg tržišta, „često mora prikupljati činjenice” ( 31 ), nisu osnovane. Smatra da se tu radi o dovođenju u pitanje činjeničnog utvrđenja koje se ne može ispitati u okviru žalbe. Taj je argument stoga nedopušten. Osim toga, prema mišljenju C. Schlytera, taj je argument Francuske Republike pogrešan jer se direktivom ne zahtijeva nikakav naknadni zahtjev Komisije za pojašnjenje merituma te taj zahtjev ne može dati točan pregled naravi postupka predviđenog Direktivom 98/34. Ističe da, suprotno slučaju u postupku EU Pilot, Komisija nije ovlaštena stupiti u kontakt s trećim osobama kako bi prikupila dodatne informacije. C. Schlyter dodaje da detaljno mišljenje ne predstavlja obvezujuću odluku.

65.

Primjećuje da ništa iz presude od 16. srpnja 2015., ClientEarth/Komisija (C‑612/13 P, EU:C:2015:486), ne upućuje na to da se pojam „istrage” ne može definirati na „ograničavajući” način. Osim toga, prema mišljenju C. Schlytera, iz te presude ne proizlazi da svaka mjera povezana s ulogom Komisije kao čuvara Ugovorâ predstavlja istragu.

66.

Komisija smatra da je definicija „istrage” u točki 53. pobijane presude neopravdano ograničavajuća i da predstavlja povredu članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001. Ističe da se tom definicijom uvodi niz formalnih zahtjeva koji se ne mogu izvesti iz jednostavnog izraza „istraga” i da u izrazu „istraga” ne postoji ništa što bi ograničilo taj pojam na postupke kojima se nastoji utvrditi „povreda” ili donijeti „odluka”. Komisija ističe da je, suprotno izjavama Općeg suda u pogledu postupka predviđenog Direktivom 98/34, taj postupak formalni skup faza i dijaloga s državama članicama, a ne samo neobvezujući postupak. Prema mišljenju Komisije, u skladu s člankom 9. stavkom 2. Direktive 98/34, dotična država članica dužna je odgoditi za šest mjeseci donošenje nacrta tehničkog propisa ako je detaljno mišljenje doneseno te izvijestiti Komisiju o svim mjerama koje namjeravaju poduzeti u vezi s detaljnim mišljenjem. Stoga se u tom pogledu detaljnim mišljenjem nalaže obveza prisilne naravi. Komisija smatra da se detaljno mišljenje ne može smatrati privremenim mišljenjem te institucije. Na temelju Direktive 98/34 ono predstavlja službenu mjeru koju Komisija može donijeti u pogledu nacrta tehničkog propisa. Detaljno mišljenje stoga je pravno stajalište koje Komisija donosi u okviru postupka predviđenog Direktivom 98/34.

67.

Činjenica da Komisija aktivno ne prikuplja informacije, već ih zaprima od država članica očito nije relevantna. Komisija smatra da Opći sud daje pretjeranu važnost činjenici da postupak predviđen Direktivom 98/34 predstavlja ex ante nadzor predviđenih tehničkih propisa, a ne ex post nadzor tih propisa. Prema mišljenju Komisije, preventivna narav postupka na temelju Direktive 98/34 ne znači da se ne radi o istrazi.

68.

Komisija dodaje da je dijalog, kao i prikupljanje informacija koje obavlja na temelju članaka 8. i 9. Direktive 98/34, „doduše neformalne naravi, ali zaista postoji te je zapravo identičan dijalogu koji se odvija između države članice i Komisije tijekom postupka ‚EU‑Pilot’ ili predsudske faze postupka zbog povrede koja je kvalificirana kao istraga” ( 32 ).

69.

Češka Republika podupire argumente koje je Francuska Republika navela u svojoj žalbi, kao i argumente koje je Komisija navela u svojem odgovoru na žalbu. Smatra da se isključenjem primjenjivosti članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001 na postupak (o kojem još nije odlučeno ili koji je još „u tijeku”) na temelju Direktive 98/34 oduzima koristan učinak sudskoj praksi Suda koja se odnosi na postupke na temelju članka 258. UFEU‑a ( 33 ).

70.

Republika Finska smatra da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je presudio da postupak predviđen Direktivom 98/34 ne treba smatrati istragom u smislu članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001. Ističe da je svrha te uredbe dati javnosti najšire moguće pravo pristupa dokumentima institucija i da slučajeve navedene u članku 4. te uredbe, odstupajući od tog općeg pravila, treba strogo tumačiti.

71.

Osporava stajalište Francuske Republike da se svaka aktivnost povezana sa zaštitom temeljnih sloboda i dobrim funkcioniranjem unutarnjeg tržišta odnosi na istragu u smislu te odredbe. Jednako tako, otkrivanje dokumenata u okviru postupka predviđenog Direktivom 98/34 ni u kojem slučaju ne sprječava Komisiju da izvršava zadaću koja joj je povjerena: uloga čuvara Ugovorâ nije povezana s definicijom „istrage” u skladu s Uredbom br. 1049/2001 ( 34 ).

72.

Republika Finska podsjeća da postupak predviđen Direktivom 98/34 predstavlja instrument suradnje čiji je cilj preventivno utjecati na nacionalni zakonodavni postupak ( 35 ) i da, s obzirom na to da mjera koju država članica konačno donese može značajno odstupati od izvornog nacrta, Komisija mora dobiti nove informacije o nacionalnom zakonodavstvu kako bi ocijenila potrebu eventualnog podnošenja tužbe zbog povrede obveze ( 36 ). Postupak predviđen Direktivom 98/34 stoga se ne odnosi na situaciju koja bi, kao takva, mogla dovesti do postupka zbog povrede obveze ( 37 ). Navodi da postupci koji proizlaze iz članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001 predstavljaju naknadni nadzor čiji je cilj istražiti poštuju li države članice pravo Unije i primjenjuju li ga pravilno.

73.

Prema mišljenju Republike Finske, postupak predviđen Direktivom 98/34 također se razlikuje od postupka zbog povrede obveze i postupka EU Pilot po tome što je država članica ta koja je Komisiji dužna dostaviti elemente navedene u Direktivi 98/34, dok se u drugim dvama postupcima razmjena informacija provodi na inicijativu Komisije.

74.

Što se tiče definicije istrage iz točke 53. pobijane presude, smatra da nije protivna onome što proizlazi iz točaka 61. i 62. presude od 16. srpnja 2015., ClientEarth/Komisija (C‑612/13 P, EU:C:2015:486).

75.

Kraljevina Švedska smatra da je pobijana presuda osnovana i da se očitovanja koja je Francuska Republika iznijela protiv nje temelje na pogrešnom tumačenju članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001.

76.

Prema mišljenju Kraljevine Švedske, načelo najveće moguće transparentnosti, predviđeno u članku 1. UEU‑a, članku 15. UFEU‑a i članku 42. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, također se nalazi u Direktivi 98/34. Pozivajući se na točku 37. pobijane presude i preventivni nadzor iz Direktive 98/34, tvrdi da je cilj te direktive osigurati da nema potrebe za pokretanjem istrage u smislu članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001.

77.

Kraljevina Švedska podsjeća da je Sud u presudi od 16. srpnja 2015., ClientEarth/Komisija (C‑612/13 P, EU:C:2015:486), utvrdio da su predmetne analize dio instrumenata kojima Komisija raspolaže u okviru njezine obveze da na temelju članka 17. stavka 1. UEU‑a nadzire primjenu prava Unije radi otkrivanja mogućih povreda obveza država članica njihove dužnosti prenošenja dotičnih direktiva. Također primjećuje da je Sud smatrao da su te analize stoga obuhvaćene pojmom „istraga” u smislu članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001.

78.

Prema mišljenju Kraljevine Švedske, detaljno mišljenje doneseno u okviru postupka predviđenog Direktivom 98/34 ne može se usporediti s analizom kao što je ona ispitana u predmetu u kojem je donesena presuda od 16. srpnja 2015., ClientEarth/Komisija (C‑612/13 P, EU:C:2015:486), s obzirom na razliku između njihovih sadržaja i ciljeva. Dodaje da ta presuda, s obzirom na to da ne sadržava opću definiciju pojma „istrage”, u ovom slučaju nije izravno relevantna.

79.

Što se tiče navodne analogije između postupka predviđenog Direktivom 98/34 i postupka EU Pilot, Kraljevina Švedska smatra da zaista postoje određene sličnosti među njima, ali te sličnosti ne znače da ta dva postupka imaju narav istrage, već da se oba razlikuju od postupka zbog povrede obveze predviđenog člankom 258. UFEU‑a.

80.

Kraljevina Švedska smatra da Francuska Republika pogrešno tvrdi da između postupka predviđenog Direktivom 98/34 i postupka zbog povrede obveze postoje velike sličnosti. Smatra da je zaključak Općeg suda u točki 63. pobijane presude osnovan i potkrijepljen presudom od 16. srpnja 2015., ClientEarth/Komisija (C‑612/13 P, EU:C:2015:486).

81.

Kraljevina Švedska također tvrdi da Francuska Republika pogrešno smatra da bi se, u slučaju da Sud potvrdi definiciju pojma „istrage” iz pobijane presude, ta definicija primijenila na postupak predviđen Direktivom 98/34. S jedne strane, podsjeća da se Direktivom 98/34 ne predviđaju obveze država članica da na zahtjev Komisije pruže dodatne informacije niti se njome ne predviđa osnova na temelju koje bi Komisija imala pravo zahtijevati takve informacije. Slijedom toga, Opći sud nije počinio pogrešku kada je utvrdio da nije na Komisiji da u okviru postupka predviđenog Direktivom 98/34 prije donošenja detaljnog mišljenja prikupi informacije. S druge strane, prema mišljenju Kraljevine Švedske, s obzirom na to da dotična država članica, nakon što primi detaljno mišljenje, mora obavijestiti Komisiju o mjerama koje namjerava donijeti nakon tog mišljenja i da Komisija mora zauzeti stajalište o tim mjerama, Komisija ne može u tom mišljenju zauzeti konačno stajalište o tome postoji li povreda prava Unije.

82.

Što se tiče prvog prigovora nedopuštenosti koji je istaknuo C. Schlyter ( 38 ), valja napomenuti da iz točke 52. pobijane presude proizlazi da je Francuska Republika pred Općim sudom istaknula da „postupak predviđen Direktivom 98/34 treba kvalificirati kao istragu” i da je „detaljno mišljenje koje Komisija donosi u okviru navedenog postupka dio istrage u smislu članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001”.

83.

Međutim, očitovanjima Francuske Republike koja se, u okviru ove žalbe, odnose na neusklađenost između pobijane presude i presude Općeg suda od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija (T‑306/12, EU:T:2014:816) ( 39 ), želi se dokazati da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je postupak predviđen Direktivom 98/34 odbio kvalificirati kao „istragu” u smislu članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001.

84.

Naime, Francuska Republika oslanja se na presudu Općeg suda od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija (T‑306/12, EU:T:2014:816), koja je donesena nakon pobijane presude od 16. travnja 2015., kako bi ojačala i dopunila svoj argument da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava u svojoj pravnoj kvalifikaciji detaljnog mišljenja predviđenog člankom 9. stavkom 2. Direktive 98/34 time što je smatrao da to mišljenje ne predstavlja istragu u smislu članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001.

85.

Iz toga slijedi da se Francuska Republika nije pozvala na novi žalbeni razlog. Slijedom toga, prigovor nedopuštenosti valja odbiti.

86.

Što se tiče drugog prigovora nedopuštenosti koji je istaknuo C. Schlyter ( 40 ), iz točke 56. pobijane presude proizlazi da je Opći sud presudio da „Komisija u okviru postupka predviđenog Direktivom 98/34 nije zadužena za prikupljanje informacija prije davanja detaljnog mišljenja”. Prema mojem mišljenju, to se pojašnjenje strogo odnosi na tekst članaka 8. i 9. Direktive 98/34 te Opći sud u tom pogledu stoga nije počinio pogrešku koja se tiče prava.

87.

Međutim, Francuska Republika ističe da Komisija, zadužena za preventivni nadzor s ciljem zaštite slobodnog kretanja robe, često mora „prikupljati činjenice” ( 41 ). U točki 31. replike Francuska Republika ipak podsjeća „da se njezin žalbeni razlog ne odnosi na odvijanje postupka iz Direktive 98/34 koji je doveo do odluke koju je C. Schlyter pobio pred Općim sudom, već da se taj žalbeni razlog odnosi na kvalifikaciju postupka iz Direktive 98/34 kao istrage u smislu članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001”. Stoga se, prema njezinu mišljenju, radilo o pravnom pitanju.

88.

Suprotno tome, C. Schlyter navodi da „ni direktiva ni praksa ( 42 ), koja je prikazana u priopćenju Francuske Republike o njezinom nacrtu mjere, ne dokazuju aktivnu ulogu Komisije”.

89.

Valja utvrditi da ta razlika u stavovima o konkretnoj praksi Komisije ne može dovesti u pitanje utvrđenje Općeg suda u točki 56. pobijane presude koje se temelji na samom tekstu Direktive 98/34.

90.

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, svrha je Uredbe br. 1049/2001 dati javnosti najšire moguće pravo pristupa dokumentima institucija Unije ( 43 ).

91.

Međutim, to je pravo podložno određenim ograničenjima utemeljenim na razlozima javnog ili privatnog interesa. Konkretno, i u skladu s uvodnom izjavom 11. ( 44 ), u članku 4. Uredbe br. 1049/2001 predviđa se da institucije uskraćuju pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo neki od interesa zaštićenih tim člankom. Stoga, kad institucija odluči uskratiti pristup dokumentu čije se otkrivanje od nje zahtijevalo, načelno je dužna objasniti na koji bi način pristup tom dokumentu mogao konkretno i stvarno ugroziti interes zaštićen izuzećem iz članka 4. Uredbe br. 1049/2001 koje navodi ta institucija. Osim toga, s obzirom na to da ta izuzeća predstavljaju odstupanje od načela što šireg pristupa javnosti dokumentima, potrebno ih je strogo tumačiti i primjenjivati ( 45 ).

92.

Ističem da, iako se člankom 4. stavkom 2. trećom alinejom Uredbe br. 1049/2001 predviđa da institucije odbijaju pristup dokumentu u slučaju kada bi njegovo otkrivanje ugrozilo osobito zaštitu ciljeva istrage, pojam „istrage” u smislu te odredbe nije definiran Uredbom br. 1049/2001.

93.

Bez obzira na to nepostojanje definicije, pojam „istrage” nije doveo do spora pred Sudom.

94.

U predmetima u kojima su donesene presude od 14. studenoga 2013., LPN i Finska/Komisija (C‑514/11 P i C‑605/11 P, EU:C:2013:738, t. 43.), koja se odnosi na postupak zbog povrede obveze na temelju članka 258. UFEU‑a, i od 28. lipnja 2012., Komisija/Éditions Odile Jacob (C‑404/10 P, EU:C:2012:393, t. 115.), koja se odnosi na postupak nadzora koncentracija među poduzetnicima na temelju Uredbe Vijeća (EEZ) br. 4064/89 od 21. prosinca 1989. o kontroli koncentracija među poduzetnicima ( 46 ), među strankama nije bilo sporno da su dokumenti na koje se odnose zahtjevi za pristup dokumentima stvarno bili dio istrage, u smislu članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001 ( 47 ).

95.

Osim toga, iz točke 21. mišljenja nezavisne odvjetnice E. Sharpston u predmetu Švedska/Komisija (C‑562/14 P, EU:C:2016:885) ( 48 ) i iz točke 45. presude Općeg suda od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija (T‑306/12, EU:T:2014:816), o postupku EU Pilot, proizlazi da ni tužitelji ni države članice koje su intervenirale na njihovoj strani ne osporavaju da su sporni dokumenti obuhvaćeni provođenjem „istrage” u smislu izuzeća iz članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001.

96.

Komisija je uspostavila postupak EU Pilot u svojoj Komunikaciji „Europa rezultata – primjena prava [Unije]” ( 49 ). Taj postupak, koji podrazumijeva dobrovoljnu suradnju Komisije i država članica, prethodi eventualnom formalnom podnošenju tužbe zbog povrede obveze te mu je istovremeno cilj provjeriti pravilnu primjenu prava Unije i u ranoj fazi riješiti pitanja do kojih dolazi pri toj primjeni. Postupak EU Pilot zamjenjuje raniju praksu Komisije slanja službenih dopisa državama članicama o tom pitanju ( 50 ).

97.

Pojam „istrage” Sud je posebno ispitao samo u predmetu u kojem je donesena presuda od 16. srpnja 2015., ClientEarth/Komisija (C‑612/13 P, EU:C:2015:486), pri čemu to ispitivanje ipak nije navelo Sud da definira pojam „istrage”.

98.

Sud je u točkama 61. do 65. te presude smatrao da su analize ( 51 ), koje su nakon isteka roka za prenošenje skupa direktiva Unije o zaštiti okoliša provedene na zahtjev i za račun Komisije s točno određenim ciljem provjere stanja postupka prenošenja tih različitih direktiva u određenom broju država članica, bile dio istrage Komisije u smislu članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001. Sud je odlučio da su takve analize dio instrumenata kojima Komisija raspolaže u okviru svoje obveze na temelju članka 17. stavka 1. UEU‑a da pod nadzorom Suda osigura primjenu prava Unije radi otkrivanja mogućih povreda obveza država članica njihove dužnosti prenošenja predmetnih direktiva i radi odlučivanja, ako je to potrebno, o pokretanju postupka zbog povrede obveze protiv država članica za koje bi se u tim analizama utvrdilo da povređuju pravo Unije ( 52 ).

99.

Iako je jasno da pojam „istrage” iz Uredbe br. 1049/2001 obuhvaća postupak zbog povrede obveze ( 53 ) i istrage koje mogu dovesti do pokretanja tog postupka ( 54 ), taj pojam nije ograničen samo na to, već podrazumijeva i druge postupke predviđene pravom Unije čiji je cilj prikupljanje te sustavno i formalno provjeravanje informacija koje su instituciji Unije potrebne za donošenje konačne odluke s obvezujućim pravnim učincima ( 55 ). U tom pogledu smatram da, suprotno očitovanjima Komisije ( 56 ), Opći sud nije ograničio pojam „istrage” na ta dva primjera (odnosno postupak zbog povrede obveze i istrage koje do njega mogu dovesti) time što je u točki 53. pobijane presude presudio da „pojam istrage obuhvaća sve provjere koje nadležno tijelo provodi kako bi utvrdilo postojanje povrede i postupak u kojem administracija prikuplja informacije i provjerava određene činjenice prije donošenja odluke”. Ti navodi Općeg suda služe isključivo kao primjer i ne isključuju ostale slučajeve ( 57 ).

100.

Nepostojanje definicije pojma „istrage” u Uredbi br. 1049/2001 stoga zahtijeva preciznu i temeljitu analizu detaljnog mišljenja donesenog na temelju članka 9. stavka 2. druge alineje Direktive 98/34 u kontekstu postupka predviđenog u člancima 8. i 9. te direktive, osobito s obzirom na dva primjera navedena u točki 99. ovog mišljenja.

101.

Osim toga, valja podsjetiti da pojam „istrage” treba strogo tumačiti i primijeniti s obzirom na to da je obuhvaćen iznimkom od općeg pravila na temelju kojeg svi dokumenti moraju biti dostupni.

102.

Direktiva 98/34 dijeli se na tri dijela. Kao prvo, više je odredbi Direktive 98/34 posvećeno standardizaciji ( 58 ). Kao drugo, cilj je Direktive 98/34 povećati transparentnost i osigurati okruženje pogodno za konkurentnost poduzetnika ( 59 ). Kao treće, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je cilj članaka 8. i 9. Direktive 98/34, putem preventivne kontrole ( 60 ), zaštititi osobito slobodno kretanje robe ( 61 ), što je jedan od temelja ( 62 ) Unije.

103.

Nesporno je da je Komisija u ovom predmetu donijela detaljno mišljenje, temeljeno na članku 9. stavku 2. drugoj alineji Direktive 98/34, nakon priopćenja Francuske Republike o prijedlogu odluke, i to na temelju članka 8. stavka 1. te direktive. Slijedom toga, prvi dio jedinog žalbenog razloga odnosi se na pravnu narav postupka predviđenog člancima 8. i 9. Direktive 98/34 i osobito na pravnu narav detaljnog mišljenja. Stoga nas u ovom slučaju zanima treći dio Direktive 98/34, dok dijelovi koji se odnose standardizaciju i sudjelovanje gospodarskih subjekata u poboljšanju konkurentnosti nisu relevantni za ovu žalbu.

104.

Cilj postupka predviđenog člancima 8. i 9. Direktive 98/34 jest predvidjeti i spriječiti donošenje tehničkih propisa ( 63 ) koji bi mogli stvoriti prepreke trgovini. Prema mišljenju Suda, preventivna kontrola iz članaka 8. i 9. Direktive 98/34 korisna je u mjeri u kojoj tehnički propisi na koje se ta direktiva odnosi mogu predstavljati prepreke razmjeni robe među državama članicama, koje su dopuštene samo kada su nužne kako bi se zadovoljili važni zahtjevi od javnog interesa ( 64 ).

105.

Slijedom toga, člankom 8. Direktive 98/34 predviđa se postupak osiguravanja informacija na temelju kojeg države članice načelno imaju obvezu Komisiji dostaviti svaki nacrt tehničkog propisa koji je obuhvaćen područjem primjene navedene direktive ( 65 ).

106.

U tom su pogledu, u skladu s člankom 8. stavkom 1. Direktive 98/34, kako bi se omogućio taj preventivni nadzor, dužne prije njihova stupanja na snagu Komisiji dostaviti nacrte odredbi na temelju kojih bi tehničke specifikacije postale obvezujuće ( 66 ). Osim toga, u daljnjoj pripremi tehničkog propisa države članice moraju u najvećoj mogućoj mjeri uzeti u obzir eventualna očitovanja Komisije i drugih država članica ( 67 ).

107.

Naime, u skladu s člankom 9. Direktive 98/34, usvajanje nacrta tehničkog propisa priopćenog na temelju njezina članka 8. mora se odgoditi do isteka roka od tri mjeseca od datuma kada je Komisija primila informacije o nacrtu tehničkog propisa. Tim se člankom osobito predviđa da se to razdoblje produljuje na šest mjeseci ( 68 ) ako ( 69 )Komisija ili neka od država članica dostavi detaljno mišljenje u kojemu se navodi da bi predviđena mjera mogla stvoriti prepreke slobodnom kretanju robe ( 70 ).

108.

U skladu s člankom 9. stavkom 2. Direktive 98/34, dotična država članica izvješćuje Komisiju o svim mjerama koje namjerava poduzeti u vezi s detaljnim mišljenjem, a Komisija daje primjedbe u vezi s predloženim mjerama.

109.

Iz toga slijedi da cilj Direktive 98/34 nije samo informirati Komisiju, nego točnije, eliminirati ili ograničiti prepreke trgovini koje bi mogao prouzročiti predloženi tehnički propis, informirati druge države o tehničkim propisima koje predviđa određena država, dodijeliti Komisiji i drugim državama članicama vrijeme nužno za reagiranje i predložiti izmjenu koja dopušta ublažavanje, ukidanje ili opravdanje ograničenja slobodnom kretanju robe, koja proizlazi iz predviđene mjere, te Komisiji osigurati vrijeme nužno za eventualno predlaganje direktive za usklađivanje ( 71 ).

110.

Preventivno djelovanje ili djelovanje ex ante predviđeno člancima 8. i 9. Direktive 98/34 ne čini mi se usporedivim s postupkom zbog povrede obveze koji je predviđen člankom 258. UFEU‑a, postupkom EU Pilot ili postupkom u predmetu u kojem je donesena presuda od 16. srpnja 2015., ClientEarth/Komisija (C‑612/13 P, EU:C:2015:486), čiji cilj je otkriti i riješiti moguće povrede obveza država članica i koji su jasno obuhvaćeni ex post nadzorom primjene i poštovanja prava Unije, što su tri postupka koje je Sud kvalificirao kao „istrage” u smislu članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001.

111.

Iako je istina da, poput tih postupaka ex post nadzora, preventivni postupak predviđen člancima 8. i 9. Direktive 98/34 ima za cilj osigurati da se dotična državna članica uskladi sa svojim obvezama koje proizlaze iz prava Unije, on nema za cilj provjeriti ili utvrditi je li država članica povrijedila jednu od obveza koje ima na temelju Ugovorâ ( 72 ).

112.

Budući da priopćeni nacrt tehničkog propisa koji je predmet detaljnog mišljenja još nije donesen i da stoga još nijedan tehnički propis nije stupio na snagu, on ne može u toj fazi predstavljati povredu prava Unije niti biti predmet postupka zbog povrede obveze iz članka 258. UFEU‑a ( 73 ) ili drugih postupaka prije tog potonjeg postupka čiji je cilj otkrivanje i rješavanje mogućih povreda obveza koje države članice imaju na temelju Ugovorâ ( 74 ). Stoga mi se očitovanje Francuske Republike, prema kojem „postupak iz Direktive 98/34 Komisiji omogućuje da prikupi informacije i provjeri određene činjenice kako bi utvrdila povredu prije donošenja odluke”, čini netočnim te ga treba odbiti.

113.

Nadalje, iz točke 62. presude od 16. srpnja 2015., ClientEarth/Komisija (C‑612/13 P, EU:C:2015:486), ni u kojem slučaju ne proizlazi da svaka inicijativa koju Komisija poduzme kako bi u skladu s člankom 17. stavkom 1. UEU‑a osigurala primjenu Ugovorâ predstavlja istragu. Naime, cilj istraga o kojima je riječ u toj presudi, a koje provodi Komisija, jest osobito otkrivanje mogućih povreda obveza država članica da prenesu predmetne direktive te donošenje odluke, po potrebi, o pokretanju postupka zbog povrede obveze protiv država članica za koje smatra da povređuju pravo Unije ( 75 ).

114.

Osim toga, iako je detaljno mišljenje Komisije doneseno nakon priopćenja Francuske Republike o prijedlogu odluke i iako ta razmjena između Komisije i države članice može podsjetiti na prikupljanje te sustavno i formalno provjeravanje informacija, to detaljno mišljenje predstavlja samo „početno, privremeno i savjetodavno stajalište” ( 76 ) te institucije o nacrtu nacionalnog zakonodavstva koji može biti izmijenjen, osobito s obzirom na pridržaje izražene u tom mišljenju.

115.

Iz toga slijedi da detaljno mišljenje Komisije predstavlja samo odluku ili zauzimanje privremenog ili preliminarnog stajališta o nacrtu tehničkog propisa, čiji je jedini obvezni pravni učinak odgoditi donošenje tehničkog propisa države članice za šest mjeseci ( 77 ), i to čak ako, u skladu s očitovanjima Komisije, „detaljna mišljenja donese kolegij povjerenika i ako ona stoga predstavljaju odluke Komisije po istoj osnovi kao i pismu opomene ili obrazloženo mišljenje doneseno u okviru postupka zbog povrede obveze” ( 78 ).

116.

Tumačenje prema kojem svaki postupak u kojem dolazi do razmjene informacija ili dijaloga između država članica i Komisije o primjeni Ugovorâ predstavlja istragu, prema mojem mišljenju predstavlja neprimjereno proširenje tog pojma koje nije u skladu s ciljem Uredbe br. 1049/2001 ni s člankom 42. Povelje o temeljnim pravima, odnosno promicanjem pristupa dokumentima institucije ( 79 ).

117.

Slijedom toga smatram, kao i Kraljevina Švedska ( 80 ), da valja jasno razlikovati, s jedne strane, postupak zbog povrede obveze predviđen člankom 258. UFEU‑a, postupak EU Pilot i postupak u predmetu u kojem je donesena presuda od 16. srpnja 2015., ClientEarth/Komisija (C‑612/13 P, EU:C:2015:486), čiji cilj je otkriti i riješiti moguće povrede obveza država članica te, s druge strane, preventivni postupak iz članaka 8. i 9. Direktive 98/34, u što nije uključeno detaljno mišljenje Komisije o pojmu „istrage” ( 81 ).

118.

Na taj zaključak nimalo ne utječe činjenica da nakon postupka predviđenog člancima 8. i 9. Direktive 98/34, i osobito nakon donošenja detaljnog mišljenja na temelju članka 9. stavka 2. te direktive, naknadno donesena tehnička pravila eventualno mogu dovesti do toga da Komisija pokrene postupak zbog povrede obveze.

119.

Smjernicama Komisije iz studenoga 2014. o postupku EU Pilot također se ne može potkrijepiti argument da postupak predviđen člancima 8. i 9. Direktive 98/34 uključuje istragu u smislu članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001.

120.

Iako je istina da se, u skladu s tim smjernicama Komisije, postupak EU Pilot ne može provesti ako država članica ne poštuje svoju obvezu da odgovori na detaljno mišljenje doneseno na temelju članka 9. stavka 2. Direktive 98/34 i/ili ako je država članica donijela tehnički propis koji nije u skladu s pravom Unije, na temelju čega bi se moglo zaključiti da su oba postupka iste naravi, ne čini se da je to stvarno slučaj.

121.

Naime, iz točke 1.15 pod naslovom „Naknadne aktivnosti u vezi s postupkom obavješćivanja” Izvješća Komisije Europskom parlamentu, Vijeću i Europskom gospodarskom i socijalnom odboru proizlazi da je „Komisija […] provela daljnje istrage u vezi sa svim drugim slučajevima u kojima moguća kršenja zakonodavstva o unutarnjem tržištu EU‑a nisu u potpunosti razjašnjena u okviru postupka iz Direktive 98/34/EZ. Te su istrage u nekim slučajevima naposljetku dovele do pilot‑projekata EU‑a ili postupaka zbog povrede propisa (članak 258. UFEU‑a) […]” ( 82 ).

122.

Iz toga slijedi da, s obzirom na proturječnu dokumentaciju same Komisije o interakciji između ta dva postupka, nije utvrđena navodna nemogućnost da nakon postupka predviđenog člancima 8. i 9. Direktive 98/34 uslijedi postupak EU Pilot.

123.

Valja dodati, u skladu s očitovanjima Republike Finske ( 83 ), da je država članica dužna dostaviti elemente iz Direktive 98/34 ( 84 ), dok u slučajevima postupka zbog povrede obveze i postupka EU Pilot do razmjene informacija dolazi na inicijativu Komisije.

124.

U svakom slučaju, ako, kao što navodi Republika Finska, Komisija nakon preventivnog postupka iz članaka 8. i 9. Direktive 98/34 ima dovoljno informacija o „sadržaju nacionalnog zakonodavstva prije donošenja pisma opomene […], faza EU Pilot može se preskočiti jer je [suvišna i beskorisna]” ( 85 ). Međutim, takva činjenična i neizvjesna situacija povezana sa spisom ili konkretnim predmetom ne podrazumijeva da, suprotno očitovanjima Francuske Republike i Komisije, postupak predviđen člancima 8. i 9. Direktive 98/34 i postupak EU Pilot imaju slične ciljeve.

125.

Slijedom toga, smatram da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da postupak predviđen Direktivom 98/34 ne predstavlja istragu u smislu članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001.

126.

Iz toga slijedi da prvi dio jedinog žalbenog razloga valja odbiti.

127.

Drugim dijelom svojeg jedinog žalbenog razloga Francuska Republika ističe da je Opći sud u točkama 84. do 88. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava smatrajući podredno da otkrivanje tog dokumenta ne šteti nužno cilju postupka predviđenog Direktivom 98/34, čak i u slučaju da je Komisijino detaljno mišljenje dio istrage u smislu članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001.

128.

Iz toga slijedi da se drugi dio jedinog žalbenog razloga temelji na pretpostavci da postupak predviđen člancima 8. i 9. Direktive 98/34 predstavlja istragu u smislu članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001.

129.

Stoga taj drugi dio analiziram samo u slučaju da Sud, suprotno mojem mišljenju o prvom dijelu, presudi da predmetni postupak predstavlja istragu u smislu članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001.

130.

Kao prvo, francuska vlada navodi da C. Schlyter ni u jednom trenutku nije istaknuo u svojoj tužbi, replici ili očitovanjima na podneske intervenijenata argument da otkrivanje pobijanog dokumenta ne bi štetilo cilju istrage u slučaju da postupak predviđen Direktivom 98/34 jest istraga. Slijedom toga smatra da je, s obzirom na to da C. Schlyter (tužitelj pred Općim sudom) nije istaknuo razlog koji je Opći sud podredno naveo, a odnosi se na materijalnu zakonitost sporne odluke, Opći sud u točkama 84. do 88. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava ispitujući taj razlog po službenoj dužnosti.

131.

Smatram da taj argument treba odbaciti.

132.

U točki 76. pobijane presude Opći sud istaknuo je da „[n]ije potkrijepljena tvrdnja koju je Francuska Republika iznijela na raspravi prema kojoj ne treba podcijeniti destabilizirajući aspekt do kojeg dolazi zbog javnog objavljivanja Komisijine potencijalne kritike prijedloga tehničkog propisa o kojem je obaviještena prije nego što je država članica imala priliku na nju odgovoriti”. Nadalje, Opći sud presudio je da „Francuska Republika pogotovo nije navela koja bi to instanca bila neopravdano destabilizirana zbog činjenice da je Komisijino mišljenje o usklađenosti prijedloga tehničkog propisa s određenim aspektima prava Unije javno objavljeno” ( 86 ).

133.

Iz toga slijedi da, suprotno očitovanjima Francuske Republike, Opći sud nije po službenoj dužnosti istaknuo argument da bi pristup detaljnom mišljenju naštetio cilju postupka predviđenog člancima 8. i 9. Direktive 98/34, već je samo odgovorio na argumente koje su pred njim istaknule sama Francuska Republika i Komisija.

134.

Kao drugo, Francuska Republika ističe da je Opći sud u točki 85. pobijane presude podsjetio da je cilj postupka predviđenog Direktivom 98/34 spriječiti nacionalnog zakonodavca u donošenju tehničkog propisa koji predstavlja prepreku slobodnom kretanju robe ili slobodnom pružanju usluga, ili slobodi poslovnog nastana operatera usluga na unutarnjem tržištu. Opći sud na taj je način ograničeno tumačio cilj postupka predviđenog Direktivom 98/34.

135.

Prema mišljenju Francuske Republike, cilj postupka predviđenog Direktivom 98/34 također je navesti državu članicu da izmijeni, ako je to potrebno, nacrt nacionalnog propisa kako bi ga uskladila s pravilima kojima se uređuje unutarnje tržište, i to dijalogom i mirnim rješenjem spora između Komisije i dotične države članice. Tako Francuska Republika smatra da postupak predviđen Direktivom 98/34 slijedi, osim cilja usklađenosti nacionalnih pravila, i cilj kvalitetnog dijaloga između Komisije i dotične države članice. Ističe da je Sud u točki 63. presuda od 14. studenoga 2013., LPN i Finska/Komisija (C‑514/11 P i C‑605/11 P, EU:C:2013:738), presudio da bi otkrivanje dokumenata povezanih s postupkom zbog povrede obveze tijekom njegove predsudske faze moglo promijeniti prirodu i tijek tog postupka s obzirom na to da bi u tim okolnostima moglo biti još teže započeti postupak pregovaranja i postići sporazum između Komisije i dotične države članice, kako bi se omogućilo poštovanje prava Unije i izbjeglo podnošenje pravnih lijekova.

136.

Međutim, Francuska Republika dodaje da se, kao što proizlazi iz točke 109. mišljenja nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Komisija/Technische Glaswerke Ilmenau (C‑139/07 P, EU:C:2009:520), „zaštita svrhe istraga također proširuje na slobodni prostor za neometane rasprave o prigovoru o povredi [prava Unije]. Takav je prostor primjeren kako bi se dotična država članica i Komisija mogle potruditi postići miran dogovor, bez pretjeranog javnog pritiska. Kad bi svaka faza sporne tužbe zbog povrede obveze bila javna, donositelji političkih odluka teško bi odstupili od već zauzetih stajališta. To bi stoga moglo zapriječiti put razumnom rješenju spora kojim se poštuje pravo”.

137.

Prema mišljenju Francuske Republike, mirno rješenje spora između Komisije i dotične države članice prije pokretanja postupka pred Sudom opravdava odbijanje pristupa predmetnim dokumentima.

138.

C. Schlyter smatra da „činjenica da se sada, u toj fazi postupka, po prvi put podnese argument u pogledu navodne povrede dijaloga između Komisije i država članica, pozivajući se na mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott [u predmetu Komisija/Technische Glaswerke Ilmenau (C‑139/07 P, EU:C:2009:520), nije dopuštena]. Francuska Republika mogla je podnijeti svoj argument tijekom početnih faza postupka. C. Schlyter i Opći sud zatražili su da se argument koji se odnosi na navodan štetni učinak potkrijepi, ali Francuska Republika nije odgovorila te je nastavila citirati mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott, a da nije objasnila po čemu je ono relevantno u okviru ovog spora”.

139.

Prema mišljenju C. Schlytera, tvrdnja Francuske Republike da je cilj Direktive 98/34, koji je različit i neovisan, također poboljšati dijalog između Komisije i dotične države članice, ne može se potkrijepiti ni sudskom praksom ( 87 ) ni samom Direktivom 98/34. Smatra da, iako takav dijalog može biti koristan za postizanje cilja Direktive 98/34, to ne mijenja činjenicu da ta direktiva ima samo jedan krajnji cilj, odnosno osigurati usklađenost nacionalnih tehničkih propisa s pravom Unije, te da pitanje može li se otkrivanjem dokumenata ugroziti cilj postupka treba ispitati s obzirom na taj cilj.

140.

Prema mojem mišljenju, prigovor nedopuštenosti koji je istaknuo C. Schlyter ( 88 ) treba odbiti. Naime, iz točke 83. i sljedećih točaka intervencijskog podneska Francuske Republike u predmetu u kojem je donesena pobijana presuda proizlazi da se ta država na predmetne argumente pozvala pred Općim sudom ( 89 ) i da ih u okviru ove žalbe ne ističe po prvi put pred Sudom.

141.

Što se tiče merituma, ne smatram da je Opći sud ograničeno tumačio cilj postupka predviđenog člancima 8. i 9. Direktive 98/34 ni da mirno rješenje spora između Komisije i dotične države članice prije pokretanja postupka pred Sudom opravdava odbijanje pristupa predmetnim dokumentima. Kao što sam naveo u zaključku o prvom dijelu jedinog žalbenog razloga, cilj postupka predviđenog navedenim člancima te direktive jest predvidjeti i spriječiti donošenje tehničkih propisa koji bi stvorili prepreke trgovini. Suprotno očitovanjima Francuske Republike, mirno rješenje spora između Komisije i dotične države članice prije pokretanja postupka pred Sudom nije cilj postupka predviđenog člancima 8. i 9. Direktive 98/34. Slijedom toga, otkrivanje detaljnog mišljenja ne može ugroziti cilj navedenih članaka.

142.

Stoga predlažem Sudu da odbije i drugi dio jedinog žalbenog razloga.

143.

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima. Na temelju članka 138. stavka 1. tog poslovnika, primjenjivim na žalbeni postupak na temelju njegovog članka 184. stavka 1., stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. U skladu s člankom 140. stavkom 1. navedenog poslovnika, koji se primjenjuje i na žalbeni postupak na temelju navedenog članka 184. stavka 1., države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Na temelju članka 184. stavka 4. istog poslovnika, Sud može odlučiti da stranka koja je intervenirala u prvom stupnju, koja sudjeluje u žalbenom postupku, snosi vlastite troškove.

144.

Smatram da Francuskoj Republici valja naložiti snošenje troškova postupka sukladno zahtjevu C. Schlytera. Republika Finska, Kraljevina Švedska, Češka Republika i Komisija snosit će vlastite troškove.

145.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da: