Sadržaj
I.Smjernice za države članice o dobrim praksama radi ubrzavanja postupaka izdavanja dozvola za projekte u području energije iz obnovljivih izvora
1.Uvod
2.Brži i kraći administrativni postupci odobravanja
a.Odredbe Direktive RED II i usporedba primjera dobre prakse u njihovu prenošenju u nacionalno zakonodavstvo
b.Drugi primjeri dobre prakse za skraćivanje trajanja postupaka izdavanja dozvola izvan okvira Direktive RED II
c.Povećanje fleksibilnosti u prilagodbi tehnoloških specifikacija u vremenskom okviru između podnošenja zahtjeva za izdavanje dozvole i izgradnje projekata
3.Unutarnja koordinacija te jasni i digitalizirani postupci za smanjenje složenosti administrativnih postupaka odobravanja
a.Odredbe Direktive RED II o načelu „jedinstvene kontaktne točke” i usporedba primjera dobre prakse u njihovu prenošenju u nacionalno zakonodavstvo
b.Drugi primjeri dobre prakse za smanjenje složenosti administrativnih postupaka izvan okvira Direktive RED II
4.Dostatni ljudski resursi i vještine tijela koja izdaju dozvole
5.Bolje utvrđivanje i planiranje lokacija za projekte u području energije iz obnovljivih izvora
a.Ograničenja uporabe zemljišta/morskih područja i primjeri dobre prakse za lakše utvrđivanje prikladnih područja
b.Višestruka uporaba prostora
c.Prihvaćanje i uključenost zajednice
d.Pitanja zaštite okoliša
e.Razmatranja u pogledu obrane i zrakoplovstva
6.Jednostavnije priključenje na mrežu, elektrane s kombiniranim tehnologijama, obnova kapaciteta i inovativne tehnologije
a.Problemi pri priključivanju na mrežu
b.Elektrane s kombiniranim tehnologijama
c.Obnova kapaciteta
d.Vodik
e.Potpora inovacijama
II.Smjernice za države članice o pojednostavnjenju sklapanja ugovora o kupnji energije iz obnovljivih izvora
1.Uvod
2.Regulatorna pitanja
3.Proširenje dostupnosti korporativnih ugovora o kupnji energije iz obnovljivih izvora za mala i srednja poduzeća
4.Promicanje prekograničnih ugovora o kupnji energije iz obnovljivih izvora
I.Smjernice za države članice o dobrim praksama radi ubrzavanja postupaka izdavanja dozvola za projekte u području energije iz obnovljivih izvora
1.Uvod
Energija iz obnovljivih izvora najvažniji je dio prelaska na čistu energiju potrebnog za postizanje ciljeva Pariškog sporazuma i europskog zelenog plana. Imajući to na umu, u prijedlogu revizije Direktive o promicanju uporabe energije iz obnovljivih izvora („RED II”) koji je Komisija predstavila u srpnju 2021. u okviru paketa za provedbu europskog zelenog plana predloženo je da se do 2030. udvostruči udio energije iz obnovljivih izvora u kombinaciji izvora energije u odnosu na 2020. i tako dosegne udio od najmanje 40 %.
Zbog ruske invazije na Ukrajinu najbrže moguće uvođenje obnovljivih izvora energije postalo je strateški prioritet EU-a jer ćemo tako smanjiti ovisnost o fosilnim gorivima, prvenstveno uvezenima, i pomoći da energija ponovno postane cjenovno pristupačna.
Zajedno s mjerama za osiguravanje dostatne opskrbe plinom i planom uštede energije u pripremi za sljedeću zimu, dodavanjem novih kapaciteta za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora što je brže moguće dodatno će se pridonijeti dugoročnim mjerama za ublažavanje posljedica krize. U Komunikaciji REPowerEU, koja se nadovezuje na Komunikaciju o paketu mjera iz listopada 2021., iznesen je plan da Europa postane neovisna o ruskim fosilnim gorivima, počevši od plina, znatno prije kraja ovog desetljeća. U Komunikaciji se predlaže i da suzakonodavci razmotre veće ili ranije ciljeve za energiju iz obnovljivih izvora te se upućuje na pojačano financiranje energije vjetra i solarne energije te dizalica topline u ranoj fazi njihova uvođenja, povećavajući prosječnu stopu uvođenja za 20 %, kao i na dodatne kapacitete od 80 GW do 2030. kako bi se omogućila veća proizvodnja vodika iz obnovljivih izvora.
To znači da će se trenutačni ritam pokretanja projekata u području energije iz obnovljivih izvora morati znatno ubrzati kako bi se na vrijeme postiglo potrebno povećanje kapaciteta.
Visoke cijene energije, uglavnom potaknute visokim cijenama fosilnog plina, dodatni su razlog za ubrzanje pokretanja projekata u području energije iz obnovljivih izvora i smanjenje negativnih učinaka na naše građane i poduzeća. Projekti u području energije iz obnovljivih izvora sve više nude cijene električne energije koje su znatno niže od cijena električne energije proizvedene u elektranama na fosilna goriva na veleprodajnom tržištu. Potrebno je ubrzati izdavanje dozvola kako bi ih se brzo dovelo na tržište. Ugovorima o kupnji energije iz obnovljivih izvora europskoj industriji i poduzećima omogućuje se izravan pristup jeftinoj energiji iz obnovljivih izvora, a nositeljima projekata u području energije iz obnovljivih izvora pruža se stabilnost bez čekanja na financijsku potporu država članica, čime se povećava dostupnost cjenovno pristupačne, sigurne i održive energije u EU-u.
Bez obzira na to razvijaju li se projekti u području energije iz obnovljivih izvora putem javnih natječaja, korporativnih ugovora o kupnji energije iz obnovljivih izvora ili na trgovinskoj osnovi, prepreke povezane s izdavanjem dozvola i drugi administrativni postupci koče projekte, povećavaju nesigurnost i troškove te odvraćaju ulagače, što ugrožava postizanje ciljeva EU-a u pogledu dekarbonizacije i predloženog cilja u pogledu energije iz obnovljivih izvora za 2030. Te prepreke, uglavnom na nacionalnoj, regionalnoj ili čak lokalnoj razini, uključuju složenost primjenjivih pravila za odabir lokacija i administrativna odobrenja za projekte, pitanja priključenja na mrežu, ograničenja u prilagodbi tehnoloških specifikacija tijekom postupka izdavanja dozvola ili kadrovska pitanja tijela nadležnih za izdavanje dozvola ili mrežnih operatora. Posljedično, provedba projekata u području energije iz obnovljivih izvora može trajati i do deset godina. Argumenti za uklanjanje tih prepreka sada su jači nego ikad prije.
Direktivom RED II 2018. uvedena su pravila o organizaciji i najduljem trajanju administrativnog dijela postupka izdavanja dozvola za projekte u području energije iz obnovljivih izvora, kojima su obuhvaćene sve relevantne dozvole za izgradnju i obnovu kapaciteta postrojenja te upravljanje njima, kao i za njihovo priključenje na mrežu. Države članice bile su obvezne prenijeti Direktivu RED II, uključujući te nove odredbe, u svoje nacionalno zakonodavstvo do 30. lipnja 2021., no nijedna država članica nije prijavila da je to u potpunosti učinila u tom roku. Stoga je Komisija u srpnju 2021. pokrenula postupke zbog povrede protiv svih država članica zbog neprenošenja Direktive RED II u nacionalna zakonodavstva kako bi ih prinudila da ispune svoje obveze, uključujući one koje se odnose na administrativne postupke. U međuvremenu je većina država članica obavijestila Komisiju o nacionalnim mjerama donesenima za potpuno ili djelomično prenošenje Direktive RED II u nacionalno zakonodavstvo. U trenutku objave ovih smjernica 10 država članica nije dostavilo obavijest ni o kakvim nacionalnim mjerama kojima se pravila uvedena Direktivom RED II o organizaciji i trajanju postupka izdavanja dozvola (tj. članak 16.) prenose u nacionalno zakonodavstvo, dok su preostale države članice dostavile obavijesti barem o nekima od potrebnih mjera.
Komisija primjećuje da među državama članicama trenutačno postoje znatne razlike u nacionalnim ili regionalnim pravilima za izdavanje dozvola u pogledu duljine i složenosti njihovih administrativnih postupaka. To upućuje na znatan potencijal za poboljšanja i uzajamno učenje. Dionici su zatražili od Komisije da pojasni odredbe Direktive RED II o administrativnim postupcima te da širi najbolje primjere iz prakse kako bi se tijela koja izdaju dozvole usmjeravala u njihovoj primjeni.
U ovim su smjernicama predstavljeni primjeri dobre prakse u državama članicama u cilju smanjenja administrativnog opterećenja i povećanja sigurnosti pri planiranju projekata u području energije iz obnovljivih izvora. One prate Preporuku Komisije o ubrzavanju postupaka izdavanja dozvola i pojednostavnjenju sklapanja ugovora o kupnji energije, koja je donesena zajedno s prijedlogom ciljane izmjene Direktive RED II u dijelu o izdavanju dozvola. Te inicijative dio su šireg paketa mjera u okviru plana REPowerEU i europskog semestra kojima se podupire raširenije korištenje obnovljivih izvora energije.
Uklanjanje postojećih i utvrđivanje novih prepreka izdavanju dozvola trebalo bi smatrati neprekidnim procesom. U tom kontekstu Komisija usto od ožujka 2022. u okviru Radne skupine za osiguravanje primjene pravila jedinstvenog tržišta surađuje s nadležnim tijelima država članica na uklanjanju prepreka povezanih s postupcima. Potpunom i brzom provedbom Preporuke na temelju konkretnih ideja za pojednostavnjenje i ubrzanje postupaka uključenih u ove smjernice omogućit će se skraćivanje vremena potrebnog za provedbu projekata u području energije iz obnovljivih izvora i njihovo brže masovno uvođenje.
U ovim se smjernicama utvrđuju sljedeća glavna područja za poboljšanje izdavanja dozvola za projekte u području energije iz obnovljivih izvora: smanjenje trajanja i složenosti administrativnih postupaka odobravanja, dovoljno osoblja i vještina subjekata koji izdaju dozvole i tijela odgovornih za procjene utjecaja na okoliš, postupci odabira lokacije i pitanja priključenja na mrežu. Osim toga, u mnogim državama članicama postoje prepreke povezane s nedostatkom potpore javnosti ili relevantnih lokalnih dionika određenim projektima. U sljedećim poglavljima ukratko će se objasniti prepreke, moguća rješenja i utvrđene dobre prakse među nacionalnim mjerama za prenošenje Direktive RED II u nacionalno zakonodavstvo ili mjerama koje nadilaze područje primjene Direktive RED II.
2.Brži i kraći administrativni postupci odobravanja
Trajanje postupaka izdavanja dozvola uvelike se razlikuje među tehnologijama za energiju iz obnovljivih izvora i među državama članicama. Kad je riječ o projektima energije vjetra na moru, provedba može trajati do 10 godina, ali ima i pozitivnijih primjera: nedavno dovršene nizozemske odobalne vjetroelektrane, kao što su Borssele III i IV, puštene su u rad od četiri do pet godina nakon dodjele ugovora. Za energiju vjetra na kopnu prijavljeno trajanje postupka izdavanja dozvola od tri je do devet godina te postoje znatne razlike ne samo među državama članicama nego ponekad i među regijama jedne zemlje. Za projekte solarne energije postavljene na tlu prijavljeno je trajanje od otprilike godine dana do više od 4,5 godina.
Međutim, ti se prosjeci temelje na uzorcima koji nisu u potpunosti reprezentativni jer ne postoje usporedivi podaci na području cijelog EU-a o ukupnom trajanju postupaka izdavanja dozvola za projekte u području energije iz obnovljivih izvora, uključujući pripremu i dovršetak procjene utjecaja na okoliš, izdavanje dozvole za priključenje na mrežu i rješavanje mogućih pravnih sporova. Nadalje, trajanje postupaka izdavanja dozvola za projekte u području energije iz obnovljivih izvora ovisi i o dostupnosti i ubrzanom uvođenju ili nadogradnji mreža za priključivanje takvih projekata i integraciju proizvedene energije. Potrebno je uzeti u obzir i to da u određenim državama članicama postupci mogu biti brži, ali ne nužno učinkovitiji. Različite vrste prepreka mogu dovesti do odobravanja manjeg broja projekata unatoč bržim postupcima. To ukazuje na potrebu proaktivne usmjerenosti i uklanjanja prepreka koje otežavaju postupke izdavanja dozvola u svim državama članicama. U okviru Instrumenta za tehničku potporu Komisija pruža pomoć 17 država članica kako bi postupno ukinule oslanjanje na ruska fosilna goriva, u skladu s planom REPowerEU, među ostalim u vezi s bržim izdavanjem dozvola za projekte u području energije iz obnovljivih izvora i širim uvođenjem krovnih solarnih sustava. Konkretno, u okviru poziva u sklopu Instrumenta za tehničku potporu za 2023. Komisija državama članicama pruža vodeću tehničku potporu za „ubrzavanje izdavanja dozvola za energiju iz obnovljivih izvora”.
Pokazalo se da regionalna suradnja među državama članicama u provedbi sličnih velikih energetskih infrastrukturnih projekata djeluje kao katalizator za ubrzavanje izdavanja dozvola i provedbe tih projekata. Komisija predsjeda četirima skupinama visoke razine u više regija Europske unije. Visoka razina političke potpore koju te skupine primaju omogućuje zajedničku regionalnu viziju i izradu regionalnih prioriteta te pružanje strateških smjernica za provedbu projekata od zajedničkog interesa u području energetske infrastrukture, za koje je potreban čvrst konsenzus. Budući da je razvoj energije vjetra na moru prepoznat kao paneuropski prioritet u svim skupinama na visokoj razini, veliki projekti u području energije iz obnovljivih izvora mogu se utvrditi kao prioriteti u radu tih skupina, pri čemu za njih može biti koristi od pomnog praćenja i pojačane suradnje na različitim političkim razinama među državama članicama koje pripadaju određenoj regiji.
a.Odredbe Direktive RED II i usporedba primjera dobre prakse u njihovu prenošenju u nacionalno zakonodavstvo
U Direktivi RED II navodi se da administrativni postupci za izdavanje dozvola ne smiju biti dulji od dvije godine za postrojenja za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora i povezanu mrežnu infrastrukturu, uključujući sve relevantne postupke nadležnih tijela za izdavanje odobrenja, certificiranje i izdavanje dozvola. Slična odredba o pojednostavnjenju postupaka odobravanja infrastrukture za vodik uključena je u predloženi paket za dekarbonizaciju tržišta vodika i plina. Za projekte ispod 150 kW i obnovu kapaciteta postojećih postrojenja za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora administrativni postupak ne smije biti dulji od godine dana. Ti rokovi ne uključuju vrijeme potrebno za usklađivanje sa zakonodavstvom Unije u području zaštite okoliša, što može potrajati, ni trajanje nikojeg sudskog postupka te se u izvanrednim okolnostima može produljiti za godinu dana.
Osim što su potrebne odredbe prenijele u nacionalno zakonodavstvo, neke su države članice dodale pojašnjenja uvjeta za produljenje roka ili su zadužile relevantna nadležna tijela da blisko surađuju kako bi se osiguralo poštovanje dogovorenih rokova. Kad je riječ o produljenju roka za do godinu dana, Švedska navodi da se rok može produljiti ako zbog novih propisa, informacija ili smjernica postoji potreba za dodacima koji oduzimaju mnogo vremena ili ako je do kašnjenja došlo zbog vanjskih okolnosti koje se nisu mogle predvidjeti od samog početka. Slovenija uvodi odredbu prema kojoj prije isteka utvrđenog roka nositelj projekta mora dobiti obrazloženu odluku kojom se, u iznimnim okolnostima objašnjenima u odluci, postupak produljuje za najviše godinu dana.
Kad je riječ o osiguravanju da postupak odobravanja ne prekoračuje dogovorene rokove kad je uključeno nekoliko tijela, finske mjere za prenošenje u nacionalno zakonodavstvo uključuju zahtjev da, ako je za izgradnju, nadogradnju, priključenje na mrežu i rad elektrane koja proizvodi energiju iz obnovljivih izvora potrebno više od jednog postupka odobravanja ili administrativnog postupka odobravanja, odgovorna nadležna tijela moraju surađivati kako bi se poštovali rokovi. Jedinstvena kontaktna točka za nositelje projekata zadužena je za pružanje pomoći nadležnim tijelima u dogovaranju rokova za obradu za njihove postupke, prema potrebi. Osim toga, u zakonodavstvu kojim se prenosi Direktiva navode se točke početka i završetka izračuna roka, a jedinstvena kontaktna točka zadužena je za sukladnost s rokovima.
Kad je riječ o praćenju i izvješćivanju o nacionalnim odredbama, u integriranim nacionalnim energetskim i klimatskim izvješćima o napretku, koja se moraju podnijeti Komisiji do 15. ožujka 2023., a nakon toga svake dvije godine, države članice dužne su izvješćivati o posebnim mjerama za ispunjavanje zahtjeva iz članaka od 15. do 17. Direktive RED II kako bi se postupci izdavanja dozvola pojednostavnili, skratili i učinili transparentnijima. Osim toga, usklađenim praćenjem i procjenom administrativnih postupaka odobravanja projekata u području energije iz obnovljivih izvora na razini EU-a Komisiji, državama članicama i nositeljima projekata omogućio bi se uvid u trajanje faza odobravanja projekata, njihov obuhvat, zahtjeve i uključena tijela, kao i moguća zajednička obilježja kašnjenja i drugih zastoja u tehnologijama za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora ili u fazama odobravanja.
b.Drugi primjeri dobre prakse za skraćivanje trajanja postupaka izdavanja dozvola izvan okvira Direktive RED II
Trajanje sudskih postupaka ne ulazi u rok utvrđen u Direktivi RED II, ali države članice mogu poduzeti mjere za smanjenje dugotrajnih postupaka uzrokovanih sudskim sporovima. Pravo na pristup pravosuđu mora se osigurati, ali pritom države članice mogu organizirati svoj nacionalni pravosudni sustav tako da osiguraju bržu obradu parničnih predmeta, kao što su jednostupanjski postupci za određene projekte od nacionalne važnosti, utvrđivanje rokova za određene korake u sudskom postupku ovisno o nacionalnim okolnostima kako bi se izbjeglo nepotrebno produljenje žalbenih postupaka ili uvođenje odredbi za ograničavanje zlouporabe sudskih postupaka. Nekoliko država članica već je poduzelo mjere za racionalizaciju trajanja sudskih postupaka povezanih s dozvolama.
Francuska je smanjila broj mogućih žalbi protiv ekoloških odobrenja za projekte energije vjetra na kopnu s tri na samo dvije. Od 1. prosinca 2018. žalbe se mogu podnijeti izravno upravnim žalbenim sudovima, to jest više se ne moraju prvo podnositi upravnim sudovima (to je već vrijedilo za energiju vjetra na moru od donošenja relevantne odluke u siječnju 2016.).
Nizozemska je odlučila da se žalba na izdavanje dozvola za projekte energije vjetra na kopnu snage veće od 100 MW i projekte solarne fotonaponske energije snage veće od 50 MW može podnijeti samo visokom sudu.
Osim pojednostavnjenja okvira povezanog sa sudskim postupcima, neke su države članice uvele i druge mjere kojima se omogućuje određivanje prioriteta, a time i ubrzavanje postupaka izdavanja dozvola, kao što je utvrđivanje kategorija strateških projekata. Neki projekti od nacionalne važnosti mogu se odobriti u zakonodavnom postupku posebnim aktom u skladu s člankom 2. stavkom 5. Direktive o procjeni utjecaja na okoliš. Time se državama članicama omogućuje da izuzmu te projekte iz obveze primjene odredbi koje se odnose na javno savjetovanje.
Regionalna vlada Andaluzije u Španjolskoj osnovala je „jedinicu za ubrzavanje” projekata koji se smatraju strateškima u nadležnosti regionalnog Odjela za javnu upravu i unutarnje poslove. Prepoznavanje strateške važnosti podrazumijeva povlašteno postupanje s odabranim projektima kad je riječ o administrativnoj obradi dozvola i odobrenja potrebnih za njihov razvoj.
Još jedan dobar način za ubrzavanje izdavanja dozvola jest omogućivanje istodobnog umjesto uzastopnog podnošenja višestrukih zahtjeva, među ostalim za povezane mrežne projekte.
U Austriji, primjerice, nositelji projekata mogu istodobno podnijeti zahtjeve za više dozvola (dozvola za proizvodnju električne energije, odobrenje prema zakonu o zaštiti prirode, odobrenje prema zakonu o zračnom prometu, dozvola u okviru zakona o šumarstvu, dozvola u okviru zakona o vodama, dozvola u okviru zakona o zaštiti na radu, građevinska dozvola). Zahtjev za odabir lokacije i za priključenje na mrežu isto se tako mogu istodobno podnijeti. U Francuskoj i Belgiji (Flandrija i Valonija) uvedeni su postupci „jedinstvene dozvole”. U Flandriji i Valoniji u tim se jedinstvenim dozvolama kombiniraju postupci za okolišne i urbane dozvole, zajedno s izuzećima za male projekte. U Francuskoj se postupkom omogućuje jedno ispitivanje nekoliko dozvola za projekte energije vjetra, uključujući ekološka odobrenja, dozvole za zračnu plovidbu i vojna prava puta te za proizvodnju električne energije.
Kad je riječ o malim projektima u području energije iz obnovljivih izvora u kućanstvima i energetskim zajednicama, nedostatak resursa povećava prepreke s kojima se stručni sudionici na tržištu već susreću. U Grčkoj se energetskim zajednicama daje prednost pri obradi zahtjeva za priključenje na mrežu, odobravanje okolišnih uvjeta i izdavanje dozvola za proizvodnju u usporedbi s drugim zahtjevima na istom području u istom ciklusu podnošenja zahtjeva. U Portugalu su zajednice energije iz obnovljivih izvora izuzete od zahtjeva u pogledu prethodne kontrole/dostave podataka, registracije i rada, ovisno o instaliranom kapacitetu ili upotrebi javne mreže za unos električne energije u slučaju vlastite potrošnje. Slično tome, u Irskoj energetske zajednice ne moraju imati lokacijsku dozvolu prije podnošenja zahtjeva za priključenje na mrežu, nego prolaze pojednostavnjeni postupak izdavanja odobrenja.
Rano javno savjetovanje i ranija provedba određenih studija isto tako mogu ubrzati izdavanje dozvola. Na primjer, u slučaju projekata od zajedničkog interesa obvezno javno savjetovanje provedeno na početku postupka izdavanja dozvola za utvrđivanje lokacije projekta pomaže u utvrđivanju i rješavanju problema povezanih s prihvaćanjem projekta u javnosti.
Naposljetku, procjene tijela koja izdaju dozvole u okviru postupaka u području zaštite okoliša mogu se ubrzati utvrđivanjem posebnih rokova. Kad je potrebna procjena utjecaja na okoliš, države članice trebale bi ograničiti trajanje koraka postupka procjene utjecaja na okoliš
uvođenjem obvezujućih najduljih rokova, posebno za sljedeće:
·izdavanje mišljenja o razgraničenju područja procjene nadležnog tijela – najviše mjesec dana,
·zaključak procjene utjecaja na okoliš i izdavanje obrazloženog zaključka – najviše tri mjeseca s mogućnošću produljenja za dodatna tri mjeseca,
·zaključak javnog savjetovanja o izvješću o procjeni utjecaja na okoliš – najviše dva mjeseca,
·izdavanje suglasnosti za provedbu projekta – najviše šest mjeseci.
Otprilike polovina država članica već je utvrdila posebne rokove u kojima nadležna tijela moraju donijeti odluku o odobrenju projekata nakon što od nositelja projekta prime procjenu utjecaja na okoliš. U mnogim slučajevima nisu duži od jednog ili dva mjeseca (Bugarska, Francuska, Italija, Malta, Grčka, Latvija i Rumunjska).
Još jedno moguće pojednostavnjenje uvjetno je izuzeće od građevinskih dozvola povezano sa zahtjevima za prijavu za male fotonaponske sustave. U belgijskoj regiji Flandriji solarni fotonaponski sustavi pod određenim su uvjetima izuzeti od obveze ishođenja građevinskih dozvola.
c.Povećanje fleksibilnosti u prilagodbi tehnoloških specifikacija u vremenskom okviru između podnošenja zahtjeva za izdavanje dozvole i izgradnje projekata
Trajanje postupaka izdavanja dozvola ili kašnjenja u izdavanju dozvola mogu dovesti do neoptimalne tehnološke instalacije u slučajevima kad su nositelji projekata obvezni osigurati točne tehnološke specifikacije iz svojeg prvotnog zahtjeva za izdavanje dozvole. U slučajevima kad izdavanje dozvole traje toliko dugo da je odobreno tehnološko rješenje zastarjelo, promotor projekta trebao bi podnijeti zahtjev za novu dozvolu ili provesti novu procjenu utjecaja na okoliš kako bi mogao primijeniti najnoviju dostupnu tehnologiju. Veća fleksibilnost, tj. omogućivanje nositeljima projekata da prijave niz tehnoloških parametara, pomaže u bržem uvođenju najučinkovitijih tehnologija a da to nužno nema veći utjecaj na okoliš.
Kako bi riješile taj problem, neke države članice upotrebljavaju takozvani „model raspona” za dozvole, kojim se nositeljima projekata omogućuje da u svojim zahtjevima za izdavanje dozvola utvrde niz tehnoloških parametara (npr. u pogledu visine vrha vjetroturbina), čime im se omogućuje fleksibilnost za uvođenje najsuvremenije tehnologije i maksimalno povećanje učinkovitosti i proizvodnje energije iz obnovljivih izvora. Na primjer, Švedska već dopušta primjenu tog modela za izdavanje dozvola za određene projekte energije vjetra. Nositelji projekata moraju navesti površinu projekta, najveći broj turbina, najveću visinu vrha, područja ograničenog pristupa na površini projekta i najveći otisak infrastrukture. Omogućeno im je da optimiziraju raspored i povećaju ili smanje veličinu rotora i visinu glavčine. Nositeljima projekata dopušteno je i da upotrebljavaju najnoviju tehnologiju turbina za optimizaciju rasporeda i maksimalno povećanje kapaciteta u dozvoli. Rumunjska odobrava izmjene tipa vjetroturbina nakon izdavanja konačne građevinske dozvole, pod uvjetom da su ispunjeni ključni parametri (visina vrha i rotor). Nositelji projekata samo moraju obavijestiti nadležna tijela o tim promjenama.
3.Unutarnja koordinacija te jasni i digitalizirani postupci za smanjenje složenosti administrativnih postupaka odobravanja
Ovisno o državi članici, nositelji projekata moraju komunicirati s upravama na nacionalnoj, regionalnoj i općinskoj razini i/ili s odjelima ili ministarstvima. Nekoliko slojeva ponekad proturječnog nacionalnog i regionalnog zakonodavstva i postupaka, kao i nedostatak jasne podjele nadležnosti između nacionalnih, regionalnih i/ili lokalnih tijela, stvara nepotrebne složenosti i može dovesti do kašnjenja u postupku izdavanja dozvola. Dionici smatraju da nije uvijek jasno je li sudjelovanje određenih tijela u administrativnom postupku odobravanja obvezno i je li njihovo mišljenje obvezujuće. Nadalje, kad je u izdavanje dozvole uključeno nekoliko javnih tijela, često nedostaje transparentnosti u pogledu statusa prijave projekta i faze u kojoj postoji zastoj. Osim toga, uvođenje digitalnih alata i rješenja neujednačeno je među upravama.
a.Odredbe Direktive RED II o načelu „jedinstvene kontaktne točke” i usporedba primjera dobre prakse u njihovu prenošenju u nacionalno zakonodavstvo
Direktivom RED II od država članica zahtijeva se da odrede jedinstvenu kontaktnu točku za izdavanje dozvola za izgradnju, obnovu kapaciteta i upravljanje sredstvima za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora i povezanom mrežnom infrastrukturom, slično odredbama Uredbe TEN-E i kako je predloženo u okviru paketa za dekarbonizaciju tržišta vodika i plina. Primjeri postoje i u drugim sektorima u kojima je uvođenje jedinstvenih kontaktnih točaka smanjilo trajanje i troškove traženja informacija, posebno u pogledu zahtjeva za izdavanje odobrenja i dozvola. U skladu s načelom supsidijarnosti, Direktivom RED II državama članicama omogućuje se fleksibilnost u odabiru najprikladnijih provedbenih pravila, pod uvjetom da podnositelji zahtjeva nisu obvezni stupati u kontakt s više od jedne kontaktne točke za cijeli postupak izdavanja dozvola.
Postoji više mogućnosti za osmišljavanje jedinstvene kontaktne točke. Isključivo administrativna jedinstvena kontaktna točka usmjerava komunikaciju između promotora projekta u području energije iz obnovljivih izvora i relevantnih tijela uključenih u izdavanje dozvola potrebnih za izgradnju elektrane i njezino priključenje na mrežu. Može se predvidjeti i produljenje mandata administrativne kontaktne točke, a kontaktnoj točki može se povjeriti izdavanje svih potrebnih dozvola. Može se uspostaviti više jedinstvenih kontaktnih točaka za projekte različitih veličina, tehnologije u području obnovljivih izvora energije ili administrativne odjele u državi članici, pod uvjetom da svaki podnositelj zahtjeva ima jednu jedinstvenu kontaktnu točku na koju se može osloniti za određeni projekt.
Jedinstvene kontaktne točke uspostavili su i subjekti odgovorni za mrežnu infrastrukturu, kao što su „nacionalna nadležna tijela” za projekte od zajedničkog interesa u okviru Uredbe TEN-E ili nacionalna regulatorna tijela, operatori prijenosnih/transportnih sustava te nacionalna, regionalna ili lokalna tijela za druge vrste mreža. U slučaju projekata od zajedničkog interesa preporučuje se bliska koordinacija i usklađivanje postupaka između jedinstvenih kontaktnih točaka iz Direktive RED II, odnosno „nacionalnih nadležnih tijela”. Postojeće strukture za regionalnu suradnju koje se bave energetskom politikom, kao što su navedene političke skupine na visokoj razini, mogle bi biti prikladne za istraživanje i proširenje te bliske koordinacije.
Kad je riječ o nacionalnim odredbama kojima se Direktiva RED II prenosi u nacionalno zakonodavstvo, u većini slučajeva države članice odredile su postojeću nacionalnu agenciju za energetiku ili drugu provedbenu agenciju kao jedinstvenu kontaktnu točku sa zadaćom pojednostavnjenja administrativnog postupka za zahtjeve za izdavanje dozvole i njihovo odobravanje. Navođenjem svih tijela s kojima jedinstvena kontaktna točka osigurava komunikaciju i koordinaciju, kao i upućivanjem na posebno zakonodavstvo o kojem kontaktna točka može davati savjete, povećava se sigurnost i transparentnost za promotore projekata.
U Danskoj je kao kontaktna točka imenovana Danska agencija za energiju (DEA), koja pruža opće smjernice o administrativnom postupku, uključujući korake koje je potrebno poduzeti za uspostavu postrojenja za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora i upravljanje tim postrojenjima. Kad je riječ o energiji vjetra na moru, DEA izdaje dozvole za projekte u danskim teritorijalnim vodama i njezinu isključivom gospodarskom pojasu. DEA priprema i izdaje dozvole u iterativnom postupku s relevantnim tijelima te tijelima prenosi informacije specifične za projekt kako bi se ublažili sukobljeni interesi.
Kad je riječ o Švedskoj, zadaća je Švedske agencije za energiju uspostaviti digitalnu kontaktnu točku i biti odgovorna za nju. Izravne veze s tijelima koja rješavaju predmet moraju se osigurati putem kontaktne točke. Nacionalne odredbe kojima se Direktiva RED II prenosi u nacionalno zakonodavstvo sadržavaju i popis tijela koja pomažu kontaktnoj točki, uključujući tijela i agencije nadležne za pomorska pitanja, zaštitu okoliša, nacionalnu baštinu i poljoprivredu te općine.
Jedinstvena kontaktna točka Finske zadužena je za pružanje postupovnih savjeta o odobravanju i drugim administrativnim postupcima za postrojenja za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora. Nacionalne odredbe uključuju popis elemenata o kojima je kontaktna točka dužna moći dati savjet, što uključuje mišljenje obrambenih snaga o prihvatljivosti izgradnje vjetroelektrane.
b.Drugi primjeri dobre prakse za smanjenje složenosti administrativnih postupaka izvan okvira Direktive RED II
U slučajevima kad se uprave moraju koordinirati i dati svoje odobrenje, izostanak odgovora jedne uprave o kojem ovise sljedeći koraci mogao bi se ublažiti uvođenjem pozitivne šutnje administracije pod jasno definiranim uvjetima, osim ako se odgovor zahtijeva pravom EU-a ili nacionalnim pravom. Španjolska je nedavno, u odluci iz 2020. o postrojenjima za vlastitu potrošnju i solarnim elektranama, uvela pozitivnu šutnju administracije za određene administrativne korake. Kad god nekoliko uključenih uprava mora jedna drugoj dati odgovor, a to ne učine u roku od 30 dana, određeni administrativni korak smatra se odobrenim.
Kad je riječ o upotrebi digitalnih alata i rješenja u širem smislu tijekom postupaka izdavanja dozvola, Direktivom RED II zahtijeva se da se podnositeljima zahtjeva omogući podnošenje relevantnih dokumenata i u digitalnom obliku. Nadalje, upotrebom e-komunikacije kao zamjene za papirnate obrasce i digitalnih komunikacijskih platformi kojima se objedinjuju postupci podnošenja zahtjeva moglo bi se pomoći osoblju u tijelima koja izdaju dozvole pri obradi zahtjeva te stvoriti temelj za praćenje i poboljšanje postupaka. Time bi se povećala i transparentnost za promotore projekata u pogledu trenutačnog statusa njihovih zahtjeva te bi se svim uključenim tijelima omogućio pristup istoj centraliziranoj prijavi projekata.
U tom je pogledu Cipar u svoj plan za oporavak i otpornost uključio reformu kojom se uspostavlja jedinstvena digitalna kontaktna točka za pojednostavnjenje izdavanja dozvola za projekte u području energije iz obnovljivih izvora. Prema planu za oporavak i otpornost, Cipar je zatražio i tehničku pomoć od Glavne uprave REFORM u osmišljavanju metodologije potrebne za razvoj jedinstvene kontaktne točke. Njemačka savezna država Donja Saska uvela je elektronički obrazac zahtjeva za odobrenje zaštite od imisija (ELiA), kojim se koristi osam njemačkih saveznih država i koji omogućuje šifrirano podnošenje dokumenata zahtjeva. U Nizozemskoj postoji internetska platforma „Jedna dozvola za sve za fizičke aspekte” za energiju vjetra na kopnu i fotonaponske sustave postavljene na tlu. Neovisno o tome je li u postupku izdavanja dozvola odgovorno tijelo općina, pokrajina ili nacionalna vlada, internetska platforma dostupna je odgovornom tijelu i nositelju projekta. Osim toga, neke pokrajine upotrebljavaju internetsku platformu za podnošenje zahtjeva za dozvolu u pogledu prirode.
4.Dostatni ljudski resursi i vještine tijela koja izdaju dozvole
Za obradu sve većeg broja dozvola za projekte bit će potreban dovoljan broj odgovarajuće osposobljenog osoblja u tijelima za izdavanje dozvola i mrežnim operatorima, kao i osoblja odgovornog za procjene utjecaja na okoliš te nacionalnih sudova koji se bave žalbenim postupcima. Kako je objašnjeno u međuizvješću studije RES Simplify i potvrđeno savjetovanjima koja je Komisija provela za ovu inicijativu, nedostatak osoblja u tijelima koja izdaju dozvole trenutačno predstavlja zamjetnu prepreku provedbi projekata u mnogim državama članicama – osoblja ili manjka i/ili ono nema dovoljno stručnog znanja ili vještina za obradu prijavljenih projekata. Prema nalazima izvješća, manjak osoblja navodno je češći u velikim državama članicama, u kojima je problem veći na nacionalnoj nego na regionalnoj razini, dok je nedostatak stručnog znanja češći na tržištima na kojima su sudionici u manjoj mjeri upoznati s određenom tehnologijom i na kojima je broj dovršenih projekata manji. Nedostatak stručnog znanja čest je na lokalnoj razini, gdje osoblje ima manje mogućnosti za specijalizaciju i/ili je stručno znanje povezano sa složenim tehničkim i pravnim pitanjima. To je posebno uobičajeno u ruralnim područjima, gdje su administrativni kapaciteti mali, ali se osmišljavaju veliki projekti u području energije iz obnovljivih izvora. Kadrovski problemi utječu na druge prepreke jer nadležna tijela nemaju kapacitete za međusobnu koordinaciju svojeg rada, čime bi se omogućilo jednostavnije izvršavanje administrativnih postupaka. To uključuje uvođenje jedinstvene kontaktne točke, pri čemu nedostatak osoblja ili relevantnog stručnog znanja može stvoriti dodatne zastoje u administrativnim postupcima. Stoga je ključno osigurati odgovarajuće vještine i privlačna radna mjesta u predmetnim sektorima na različitim administrativnim razinama, među ostalim u tijelima za izdavanje dozvola.
Potreban je ciljani i anticipativni pristup kako bi se riješio problem nedostatka osoblja s jedne strane i nedostatka vještina s druge strane. U okviru tog pristupa i u skladu s pristupom Europske komisije koji uključuje rodno osviještenu politiku u svim područjima, uključujući zelenu i digitalnu tranziciju, posebnu pozornost trebalo bi posvetiti povećanju sudjelovanja žena, kao i povećanju jednakih mogućnosti za sve na svim razinama.
Od država članica zatraženo je da u nacionalnim energetskim i klimatskim planovima navedu ukupan planirani instalirani kapacitet za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora u razdoblju od 2021. do 2030., raščlanjen po novom i obnovljenom kapacitetu, tehnologiji i sektoru u MW. Od država članica zahtijevalo se i da utvrde posebne mjere za pružanje informacija i osposobljavanje. Taj planirani instalirani kapacitet, zajedno s procjenom povećanja kapaciteta uz postojeći broj osoblja, trebao bi biti vodilja državama članicama u procjeni kadrovskih i proračunskih potreba tijela za izdavanje dozvola.
Podaci o broju zaposlenih u tijelima za izdavanje dozvola ograničeni su, ali je primjerice poznato da je u Španjolskoj regija Aragón 2018. dodijelila nove dozvole za vjetroelektrane na kopnu snage 1 100 MW, pri čemu je 30 zaposlenika u potpunosti posvećeno obradi zahtjeva za izdavanje dozvola za projekte energije vjetra i fotonaponske sustave. Finska je u svojem planu za oporavak i otpornost dodijelila 6 milijuna EUR za privremeno zapošljavanje za rad na okolišnim dozvolama, postupcima i obradi projekata u razdoblju 2021.–2023. te za potporu novim energetskim tehnologijama, uključujući energiju vjetra na moru, solarnu energiju velikih razmjera i geotermalnu energiju. Financijska potpora upotrijebit će se za troškove osoblja povezane s procjenjivanjem utjecaja na okoliš, obradom žalbi na odluke o okolišnim dozvolama te za potporu općinama i županijama u osiguravanju planiranja uporabe zemljišta i izdavanju građevinskih dozvola. Italija je osnovala radnu skupinu od 40 članova, pod nadzorom Ministarstva ekološke tranzicije, posvećenu provedbi svojeg nacionalnog energetskog i klimatskog plana i plana za oporavak i otpornost. Njezina je zadaća ubrzati obradu procjena utjecaja na okoliš. Svaki član radne skupine ima najmanje pet godina radnog iskustva i potrebne vještine za procjenu tehničkih, okolišnih i krajobraznih aspekata projekata u području energije iz obnovljivih izvora. Njemačkim planom pojednostavnjenja u 18 točaka za izdavanje dozvola za projekte energije vjetra na kopnu predviđa se da savezne države moraju osigurati da tijela nadležna za planiranje i odobravanje imaju na raspolaganju dovoljno osoblja i potrebnu tehničku opremu za obradu zahtjeva za izdavanje dozvola. Nadalje, njemački koalicijski sporazum uključuje upućivanje na vanjske projektne timove kako bi se smanjilo opterećenje tijela za izdavanje dozvola.
Kad je riječ o osiguravanju toga da osoblje tijela nadležnih za procjenu dozvola za projekte u području energije iz obnovljivih izvora raspolaže odgovarajućim stručnim znanjem o pravnim i tehničkim pitanjima, jedan od mogućih prvih koraka za rješavanje problema trenutačnog nedostatka vještina moglo bi biti osnivanje Saveza programa Erasmus+ za sektorsku suradnju u području vještina između javnih tijela, industrije, socijalnih partnera te ustanova za obrazovanje i osposobljavanje. U okviru niza okruglih stolova s industrijskim ekosustavima 2021. održan je okrugli stol na visokoj razini u okviru Pakta EU-a za vještine radi poticanja sudjelovanja dionika u Paktu, na kojem su se okupili dionici iz industrije energije iz obnovljivih izvora. Pakt za vještine novi je model angažmana za svladavanje izazova u području vještina potrebnih za gospodarski oporavak i ostvarivanje industrijske strategije EU-a te zelene i digitalne tranzicije. Njegov je cilj rješavanje problema nedostatka vještina u industrijskim ekosustavima poticanjem poduzeća, radnika, nacionalnih, regionalnih i lokalnih tijela, socijalnih partnera, industrijskih organizacija, pružatelja strukovnog obrazovanja i osposobljavanja, gospodarskih komora i službi za zapošljavanje da ulažu u aktivnosti usavršavanja i prekvalifikacije. Kao nastavak okruglog stola Komisija je spremna olakšati pripremu opsežnog partnerstva za vještine za energiju iz obnovljivih izvora na kopnu. Osim toga, dostupne su i relevantne prilike za financiranje sredstvima EU-a (npr. program LIFE, fondovi kohezijske politike, instrumenti tehničke pomoći). U tom je kontekstu ključno i uzajamno priznavanje diploma, vještina i kvalifikacija u cijelom EU-u, što je posebno važno u pograničnim regijama EU-a.
Posebnu pozornost treba posvetiti potrebi da inicijative povezane s osposobljavanjem i vještinama budu konkretno usmjerene na osoblje regionalnih i lokalnih tijela za izdavanje dozvola te da se uzmu u obzir posebnosti njihovih uloga. U tom se pogledu države članice potiču na poduzimanje mjera i pružanje dostatnih prilika za osposobljavanje.
Već je u tijeku plan za sektorsku suradnju u području vještina za pomorske tehnologije, u okviru kojeg se radi na strategiji za stjecanje vještina u području energije iz obnovljivih izvora na moru i istražuje potencijal tog sektora da bude pokretač digitalne i zelene tranzicije. Administrativno povezivanje moglo bi biti posebno važno u odobalnom sektoru jer neke države članice još nisu izdavale dozvole za projekte u području energije iz obnovljivih izvora na moru, dok su druge stekle više iskustva.
Kako bi se olakšala razmjena informacija, smanjila složenost provedbe velikih projekata u području energije iz obnovljivih izvora i ublažila goruća potreba za izgradnjom kapaciteta, države članice mogle bi predvidjeti i uspostavu dobrovoljnih platformi za tijela za izdavanje dozvola. Takve bi platforme mogle djelovati kao repozitoriji za razmjenu znanja koji pružaju primjere dobre prakse, u cilju povećanja učinkovitosti ili utvrđivanja sinergija u različitim postupcima u državama članicama. Osim toga, kao što se pokazalo i na infrastrukturnim projektima, promotori projekata mogli bi ostvariti koristi od inicijativa za izgradnju kapaciteta usmjerenih na uklanjanje kašnjenja zbog niske kvalitete dokumenata i studija dostavljenih tijelima za izdavanje dozvola.
5.Bolje utvrđivanje i planiranje lokacija za projekte u području energije iz obnovljivih izvora
Dekarbonizirani energetski sustav koji se uglavnom temelji na obnovljivim izvorima energije općenito će zahtijevati više prostora od tradicionalnog energetskog sustava koji karakteriziraju veća centralizirana postrojenja za proizvodnju energije. Budući da je velikim dijelom gusto naseljen kontinent, u Europi su česti sporovi povezani s uporabom zemljišta i potrebom za uspostavljanjem ravnoteže između različitih javnih dobara i interesa. Projekti u području energije iz obnovljivih izvora imaju konkurenciju u pogledu pristupa prikladnim područjima i ograničenja uporabe zemljišta i morskih područja koja su posebno posljedica poljoprivrede/ribarstva, pomorskih prometnih putova, kulturne baštine i aktivnosti povezanih s obranom. Kako bi se srednjoročno i dugoročno ubrzalo uvođenje obnovljivih izvora energije, ključni su instrumenti dobro osmišljeno prostorno planiranje i analitičke studije izvedivosti. Njima se pribjegava u ranoj fazi jer imaju potencijal smanjiti utjecaje na okoliš i sporove povezane s uporabom zemljišta i morskih područja te usmjeriti nositelje projekata na prikladne lokacije, što pak može ubrzati postupke izdavanja dozvola.
a.Ograničenja uporabe zemljišta/morskih područja i primjeri dobre prakse za lakše utvrđivanje prikladnih područja
Strateški usmjereniji pristup određivanju lokacija za uvođenje obnovljivih izvora energije putem prostornog planiranja bit će ključan za stavljanje na raspolaganje dovoljno prostora za smještaj dodatnih kapaciteta za energiju iz obnovljivih izvora koji su potrebni za postizanje ciljeva EU-a. To se odnosi na tehnologije za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora i na moru i na kopnu te na sektor proizvodnje toplinske energije iz obnovljivih izvora. Relevantna administrativna razina za takve planove može se razlikovati ovisno o tehnologiji – na primjer, prikladne lokacije za vjetroelektrane trebalo bi utvrditi na regionalnoj razini, dok se lokacije za male solarne fotonaponske sustave mogu odrediti na općinskoj razini. Pomorski prostorni planovi razvijaju se na nacionalnoj razini, sve više u suradnji sa susjednim zemljama unutar istog morskog bazena. U Strategiji za iskorištavanje potencijala energije iz obnovljivih izvora na moru pojašnjeno je da je prostorno planiranje morskog područja ključni element uvođenja tih tehnologija. Revidiranom Uredbom TEN-E od država članica zahtijeva se suradnja u utvrđivanju ciljeva u pogledu uporabe energije iz obnovljivih izvora na moru do 2050., s međukoracima 2030. i 2040. U Komunikaciji REPowerEU države članice pozvane su da brzo utvrde prikladna kopnena i morska područja za projekte u području energije iz obnovljivih izvora razmjerno svojim nacionalnim energetskim i klimatskim planovima i njihovu doprinosu postizanju revidiranog cilja u pogledu energije iz obnovljivih izvora do 2030. U okviru tog postupka mapiranja trebalo bi odrediti ograničena i jasno definirana područja kao posebno prikladna za razvoj energije iz obnovljivih izvora („glavna područja”), pritom što više izbjegavajući ekološki vrijedna područja i dajući prednost, među ostalim, degradiranom zemljištu koje se ne može upotrijebiti za poljoprivredu.
U tom bi pogledu bilo korisno istražiti mogućnost korištenja degradiranih područja, kao što su stari kamenolomi, zatvoreni rudnici, odlagališta otpada ili stara industrijska područja, parkirališta i područja duž prometnih koridora kao što su autoceste i željezničke pruge. U nekim slučajevima razvoj napuštenih industrijskih područja za energiju iz obnovljivih izvora može donijeti dodatne koristi, kao što su blizina gradskim područjima i cestovnim mrežama te priključenje na mrežu. S druge strane, to bi zahtijevalo rješavanje povezanih pitanja kao što su onečišćenje, neriješena pitanja vlasništva ili nedostatak poticaja za ponovni razvoj napuštenih industrijskih područja.
Važno je napomenuti da bi u kontekstu pravedne tranzicije rudnici ugljena smješteni u rudarskim regijama u tranziciji mogli postati privlačne lokacije za pretvorbu u lokacije za proizvodnju energije vjetra i za solarne fotonaponske sustave ili čak u lokacije za geotermalnu proizvodnju ili proizvodnju vodika, ovisno o lokaciji i okolnom industrijskom ekosustavu. Općenito, rudarske regije imaju važan potencijal za uvođenje obnovljivih izvora energije – procjenjuje se na oko 1,4 GW energije vjetra i 2,7 GW solarne energije. Dodatna je prednost bivših lokacija za iskorištavanje fosilnih goriva to što često imaju dobru povezanost s mrežom i dostupnu radnu snagu na licu mjesta. Primjeri postoje u Španjolskoj, Grčkoj i Mađarskoj, a Njemačka istražuje načine uporabe plutajućeg fotonaponskog sustava na jezerima koja su rezultat mjera za obnovu vodnih tijela na bivšim područjima vađenja lignita.
Direktiva RED II do sada nije sadržavala posebne zahtjeve za odabir lokacija ni definiranje prioritetnih područja za razvoj obnovljivih izvora energije. Unatoč tome, Italija je u nacionalnom zakonodavstvu kojim se prenosi članak 15. Direktive RED II utvrdila primjenjive propise za utvrđivanje prikladnih područja za instalaciju tehnologija za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora. Ukupni kapacitet koji se može instalirati na utvrđenim područjima mora biti barem jednak kapacitetu koji je u nacionalnom energetskom i klimatskom planu utvrđen kao potreban za postizanje ciljeva kad je riječ o razvoju obnovljivih izvora energije. U tim se propisima navodi i da je pri utvrđivanju područja prikladnih za obnovljive izvore energije potrebno uzeti u obzir utjecaj na okoliš, kulturnu baštinu i krajolik, kao i druga relevantna pitanja poput dostupnosti resursa i mrežne infrastrukture.
Koordinacija na različitim razinama vlasti ključna je posebno u saveznim državama ili zemljama s autonomnim regijama. U Njemačkoj savezne države moraju izvješćivati saveznu vladu o stanju obnovljivih izvora energije, među ostalim o postrojenjima za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora za koje su izdane dozvole, napretku u obnovi kapaciteta i površini zemljišta koje je dostupno za daljnju uporabu energije vjetra u skladu s regionalnim i urbanim planovima uporabe zemljišta. Koalicijskim sporazumom predviđeno je da se 2 % kopnenog područja namijeni za energiju vjetra. U saveznim državama Hessen i Schleswig-Holstein to je već uspješno provedeno.
Osim što služe kao poticajan okvir za prostorno planiranje, digitalni alati kao što su internetske baze podataka i katastri geografskih informacijskih sustava (GIS) isto tako mogu olakšati utvrđivanje prikladnog zemljišta (npr. prikazivanje potencijala po tehnologiji, ograničenih područja, degradiranih zemljišta koja se ne mogu upotrijebiti za poljoprivredu, dostupnosti mreže, postojećih projekata i podataka/studija, pretprocjena zaštite okoliša). Na razini Unije neki od tih podataka vidljivi su u bazi za geoprostorne podatke o energiji i industriji (EIGL). Komisija je upravo dovršila uključivanje u EIGL skupova podataka koji mogu pomoći državama članicama da utvrde prikladna područja za projekte koji uključuju energiju vjetra i solarnu energiju. Relevantni skupovi podataka ovise o obnovljivom izvoru energije koji se procjenjuje, pri čemu su u EIGL dosad uključeni sljedeći podaci: područja mreže Natura 2000, područja određena na nacionalnoj razini, područja s ključnom bioraznolikošću i područja važna za ptice te podaci o tlu.
Uključivanjem takvih skupova podataka u alat za mapiranje ne uvode se nikakva ograničenja u pogledu uvođenja infrastrukture za energiju iz obnovljivih izvora u skladu s relevantnim zakonodavstvom, nego se pak olakšava njezino uvođenje i istodobno smanjuju sporovi. Alat za mapiranje stoga je zamišljen kao instrument kojim se omogućuju i potkrjepljuju odabiri nacionalnih i regionalnih tijela pri planiranju, koja inače možda nemaju neposredan pristup cijelom rasponu dostupnih podataka, uz posebne koristi za projekte koji bi mogli imati prekogranične učinke. To bi pak trebalo usmjeravati i podupirati odluke gospodarskih subjekata o ulaganjima na temelju predvidljivosti i jasnoće. Komisija namjerava nadalje razvijati taj alat za mapiranje uključivanjem dodatnih skupova podataka i poveznica s digitalnim alatima država članica za prostorno planiranje.
U Danskoj je internetska platforma Danski portal za okoliš zajedničko javno partnerstvo u vlasništvu države, općina i regija. Portal obuhvaća cijelu zemlju i sadržava podatke o okolišu, vodi, prirodi i uporabi zemljišta specifične za pojedina područja. Njime se nadležnim tijelima omogućuje pristup podacima i njihovo ažuriranje u svim upravnim jedinicama, sektorima i geografskim područjima. Privatni građani i stručnjaci isto se tako mogu koristiti portalom za pristup podacima o ograničenjima uporabe zemljišta koja se odnose na npr. zaštitu prirode, očuvanje, građevinske linije i planiranje na određenim područjima. Portal otvorenih podataka Republike Hrvatske u Hrvatskoj podatkovna je platforma koja se upotrebljava za prikupljanje, kategorizaciju i distribuciju otvorenih podataka koje stvara javni sektor, uključujući geolokacijske i meteorološke podatke te podatke o okolišu. U Poljskoj Komisija podupire razvoj baze podataka bivših i sadašnjih lokacija za vađenje ugljena povezane s GIS-om, čiji je cilj utvrditi moguću ponovnu uporabu lokacija, među ostalim za primjenu rješenja za čistu energiju. Sličan je projekt Komisija podržala i u Grčkoj. U regiji Bruxelles u Belgiji građani mogu provjeriti potencijal svojih krovova za proizvodnju energije fotonaponskim sustavima. Kako bi se pojednostavnilo izdavanje odobrenja i dozvola za male geotermalne dizalice topline, neke regije u Austriji, Francuskoj, Njemačkoj i Italiji već upotrebljavaju trizonske „semaforske” sustave na temelju geoloških istraživanja, navodeći zone u kojima je potrebna jednostavna obavijest, zone u kojima je potrebna dozvola i zone u kojima je bušenje zabranjeno.
b.Višestruka uporaba prostora
Ako je uporaba zemljišta i morskih područja ograničena, rješenje bi moglo biti u višestrukoj uporabi prostora. Tim pristupom u prostornom planiranju morskog područja može se poduprijeti istodobno postojanje energetske infrastrukture i plovnih putova te doprinijeti zaštiti morskih ekosustava. Drugi pristupi, kao što su poljoprivredni fotonaponski sustavi ili plutajući solarni sustavi, mogu optimizirati prostor dostupan za projekte u području energije iz obnovljivih izvora. Ukidanjem ograničenja u nacionalnom zakonodavstvu kojima se zabranjuje višestruka uporaba prostora ili stvaranjem namjenskog okvira za višestruku uporabu moglo bi se omogućiti više projekata. Za potporu novim projektima koji imaju višestruku uporabu bit će potrebne i inovacije u području izdavanja dozvola, što je obično izrazito sektorski proces.
Prethodno navedeni alat za mapiranje EIGL sad uključuje i skup podataka o postojećim postrojenjima za pročišćavanje otpadnih voda, koji bi mogli biti domaćini projektima u području energije iz obnovljivih izvora i koji će se dalje razvijati kako bi se olakšala višestruka uporaba prostora.
Nekoliko država članica (uključujući Njemačku, Italiju, Francusku, Španjolsku i Poljsku) razmatra smjernice za inicijative poljoprivrednih fotonaponskih sustava, praksu kombiniranja poljoprivrede i proizvodnje energije iz solarnih fotonaponskih sustava koja je posljednjih nekoliko godina postala raširenija. Dvojna namjena putem poljoprivrednih fotonaponskih sustava može pridonijeti prihvaćanju u javnosti i izravno koristiti poljoprivrednicima i ruralnim zajednicama. Znanstvena istraživanja pokazuju da ti pristupi mogu donijeti i dodatne koristi, kao što su bolje zadržavanje vode u sušnim područjima i općenito bolja produktivnost. Konsenzus o definicijama i kriterijima učinka bio bi koristan na nacionalnoj i regionalnoj razini. Time bi se otvorio put sustavnijem omogućavanju poljoprivrednih fotonaponskih sustava u planovima za uporabu zemljišta te pridonijelo izbjegavanju negativnih učinaka na poljoprivrednike.
Slična praksa pojavila se i u morskom prostoru, gdje je Belgija u svojem pomorskom prostornom planu odredila lokacije za istodobni razvoj aktivnosti, tj. proizvodnje hrane (ribarstvo, akvakultura) i energije iz obnovljivih izvora na moru, čime se promiču sinergije i višestruka uporaba. Višestruka uporaba može se razviti i dodavanjem novih aktivnosti postojećima. Moguće je i kombiniranje morske gospodarske djelatnosti sa zaštitom prirode (npr. na područjima mreže Natura 2000) ili obnovom.
c.Prihvaćanje i uključenost zajednice
Centralizirano definirani ciljevi uvođenja energije iz obnovljivih izvora ili uporabe prostora mogu biti važni ovisno o nacionalnom kontekstu jer općine često vide razvoj energije iz obnovljivih izvora iz lokalne perspektive i ne uzimaju uvijek u obzir nacionalne ciljeve u pogledu energije iz obnovljivih izvora. S druge strane, nije cilj da se razvoj obnovljivih izvora energije smatra nametnutim lokalnim zajednicama na njihovu štetu, nego da ondje bude prihvaćen. Stoga je ključno rano uključivanje javnosti u definiranje regionalnih ili lokalnih prostornih planova, kao i mjere kojima se lokalnim zajednicama omogućuje da ostvare koristi od postrojenja za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora u svojoj blizini, među ostalim i u široj perspektivi socijalno pravedne zelene tranzicije. To se može postići osnivanjem energetskih zajednica, smanjivanjem troškova električne energije ili programima financijskih doprinosa („suvlasništvo” ili „usporedne koristi”) te provedbom planova industrijskog razvoja za određenu regiju.
Takvi se programi mogu organizirati u različitim oblicima, npr. dodjela financijskih sredstava iz nacionalnih ili regionalnih izvora lokalnim tijelima za osiguravanje područja i resursa, shema u kojoj operatori postrojenja izravno plaćaju posebnu naknadu ili porez lokalnim vlastima ili u kojoj dobrovoljno vrše uplate regionalnom udruženju u svrhu poboljšanja lokalne situacije. Takva plaćanja trebala bi biti povezana s posebnim svrhama kako bi se povećale socijalne koristi za građane, kao što su socijalne usluge (npr. dječji vrtić, zdravstvene usluge) ili infrastruktura (npr. ulice ili javni prijevoz). Jasnim regulatornim okvirom izbjegavaju se pregovori na razini pojedinačnih slučajeva, koji bi mogli dovesti do nejednakih rezultata i predstavljati veći rizik od povrede javne dužnosti.
Primjeri programa uvedenih na nacionalnoj razini uključuju „program zelenih fondova” za općine u kojima se nalaze vjetroelektrane u Danskoj, program subvencija za općine u Luksemburgu ili minimalne stope sudjelovanja lokalnog stanovništva predviđene u regionalnim energetskim strategijama u Nizozemskoj. U Zakonu o klimatskim promjenama Balearskog otočja u Španjolskoj predviđena je posebna odredba prema kojoj za sve projekte u području energije iz obnovljivih izvora iznad 5 MW najmanje 20 % ulaganja mora biti otvoreno lokalnom stanovništvu. Još jedna mogućnost za veće lokalno gospodarsko sudjelovanje jesu mogućnosti za ulaganje u udjele u projektima u području energije iz obnovljivih izvora, što se, primjerice, promiče „oznakom skupnog financiranja zelenog rasta” u Francuskoj. Međutim, ti pristupi skupnog financiranja, kao i određeni drugi programi financijskog sudjelovanja, donose koristi samo građanima koji mogu ulagati u projekte („suvlasništvo”, sa sudjelovanjem u upravljanju ili bez sudjelovanja).
Zajednice energije iz obnovljivih izvora vrlo su moćni alati za povećanje aktivnog sudjelovanja lokalnog stanovništva u energetskoj tranziciji i koristi koje ono ostvaruje od te tranzicije. Mogu pomoći i u rješavanju problema energetskog siromaštva. U Grčkoj se definicijom energetskih zajednica predviđa da aktivno sudjeluju u smanjenju energetskog siromaštva i promicanju proizvodnje, skladištenja i samodostatnosti na otocima. U tu svrhu ranjivi potrošači i građani koji žive ispod granice siromaštva isto tako imaju pravo na virtualno neto mjerenje i mogu ostvariti koristi od energije koju zajednica proizvede a da nisu njezin dio (ako su geografski blizu). U Belgiji su poduzeća koja pružaju usluge socijalnog stanovanja razvila inovativni poslovni model u kojem ulažu u solarne ploče postavljene na krovovima socijalnih stambenih jedinica, a troškovi upotrebe fotonaponskih sustava i proizvedene električne energije uključeni su u najamnine. Trošak najma jeftiniji je od trenutačnih cijena električne energije zahvaljujući zamjetnom učinku projekta.
Prekogranične energetske zajednice mogu imati važnu ulogu u pograničnim regijama EU-a. Projekt „SEREH – Pametna energetska regija Emmen-Haren”, u okviru programa Interrega za prekograničnu suradnju između Njemačke i Nizozemske, već je krenuo u tom smjeru. U okviru tog projekta razvija se decentralizirano prekogranično tržište električne energije i energetsko tržište, a druge pogranične regije moći će iskoristiti njegove rezultate i preporuke.
Kad je riječ o sudjelovanju zajednica u energetskoj tranziciji, irski operator sustava za prijenos električne energije EirGrid, Prijatelji Zemlje i Inicijativa za mrežu obnovljivih izvora energije pokrenuli su 2021. zajednički trogodišnji projekt za uključivanje zajednica u dijalog o izazovima i mogućnostima povezanima s energetskom tranzicijom Irske.
Treba napomenuti i da je blizina vjetroturbina stambenim zonama u nekim slučajevima razlog za protivljenje javnosti projektima. U tim slučajevima građani negoduju zbog smetnji kojima su izloženi, kao što su buka i vizualne smetnje.
Propisi o udaljenosti između vjetroturbina i stambenih zona razlikuju se među državama članicama – u nekim slučajevima minimalna potrebna udaljenost ovisi o regiji ili općini ili o gustoći naseljenosti područja na kojem se nalaze turbine. U drugim slučajevima visina vrha i promjer rotora turbine određuju minimalnu potrebnu udaljenost.
Vrlo velike minimalne potrebne udaljenosti mogu pružiti samo neznatne dodatne koristi iz perspektive smanjenja buke, a istodobno povećati troškove povezane sa sporednim kolosijecima i popratnom infrastrukturom te biti razlog za udaljavanje mjesta proizvodnje električne energije od mjesta potražnje. Nadalje, restriktivni propisi u tom pogledu mogu ograničiti dostupnost velikih dijelova zemljišta za projekte i/ili smanjiti mogućnost obnove kapaciteta postojećih vjetroelektrana najsuvremenijom tehnologijom. Zbog toga nositelji projekata ponekad moraju ugraditi zastarjelu opremu u obliku manjih i manje učinkovitih vjetroturbina kako bi ispunili zahtjeve u pogledu minimalne potrebne udaljenosti. Nositelji projekata mogu se odlučiti i za produljenje vijeka trajanja umjesto za obnovu kapaciteta postojećih lokacija.
Pravila koja se odnose na udaljenost od stambenih zona trebala bi biti utemeljena na činjenicama i dokazima, primjerice u vezi s bukom i vizualnim smetnjama, a udaljenost bi trebala biti najmanja potrebna. Pri utvrđivanju pravila države članice moraju uspostaviti ravnotežu između potrebe da se negativni učinci vjetroturbina svedu na najmanju moguću mjeru i maksimalno poveća dostupnost zemljišta za razvoj projekata, uzimajući u obzir i druga ograničenja prostornog planiranja. Nadalje, potrebne su jasne i transparentne informacije o ograničenjima povezanima s udaljenošću od stambenih zona kako bi se nositeljima projekata osigurala sigurnost ulaganja.
d.Pitanja zaštite okoliša
Neki od najčešćih problema povezanih s odabirom lokacije s kojima se suočavaju nositelji projekata u području energije iz obnovljivih izvora jesu trajanje i složenost postupaka za usklađivanje sa zakonodavstvom u području zaštite okoliša te sporovi s interesnim skupinama za zaštitu okoliša ili građanima. Dozvole i povezane procjene učinka alat su za održavanje ravnoteže između društvenih interesa, ali zbog toga su podložne izrazitoj složenosti te sudskom i upravnom osporavanju. Kad je potrebno procijeniti različite društvene interese i uspostaviti ravnotežu između njih, postupak promišljanja i donošenja odluka nužno iziskuje vrijeme. Stoga je potrebno od samog početka uključiti pitanja zaštite okoliša u postupke planiranja povezane s energijom iz obnovljivih izvora. Time se omogućuje utvrđivanje izglednih znatnih utjecaja na okoliš i mjera predviđenih za njihovo sprečavanje, smanjenje i ublažavanje u najvećoj mogućoj mjeri. Nadalje, postoje mogućnosti kojima bi se državama članicama omogućilo da pojednostavne postupke kako bi osigurale usklađenost sa zakonodavstvom u području zaštite okoliša i da olakšaju odabir prikladnih lokacija promotorima. To će pomoći i u smanjenju nastajanja sporova sa skupinama za zaštitu okoliša i pojedinačnim akterima, ali i s javnim tijelima na različitim razinama. Takvi sporovi posebno utječu na energiju vjetra, geotermalnu energiju i hidroenergiju, ali i na velika solarna fotonaponska postrojenja. Ne dovodeći u pitanje temeljno pravo pristupa pravosuđu, mehanizmi alternativnog rješavanja sporova i posredovanje mogu dovesti do njihovog bržeg rješavanja.
I.Zahtjevi koji proizlaze iz zakonodavstva EU-a u području zaštite okoliša i načini pojednostavnjenja usklađivanja
Pravom Unije može se zahtijevati nekoliko procjena utjecaja na okoliš za jedan projekt. Posebni dodatni zahtjevi u postupcima izdavanja dozvola često se pojavljuju na nacionalnoj razini (npr. zahtjevi povezani s imovinskim pitanjima, planiranjem uporabe zemljišta ili kulturnom baštinom). Višestruki pravni zahtjevi i usporedne procjene za jedan projekt mogu dovesti do administrativnih i provedbenih troškova te kašnjenja, neusklađenosti i administrativne nesigurnosti u njihovoj primjeni. U članku 2. Direktive o procjeni utjecaja na okoliš izričito se navodi da se procjena utjecaja na okoliš može integrirati u druge postupke. Time se omogućava znatan potencijal za pojednostavnjenje izdavanja okolišnih dozvola kad se zahtijeva nekoliko procjena utjecaja na okoliš koje proizlaze iz niza direktiva (Direktiva o procjeni utjecaja na okoliš, Direktiva o procjeni učinaka određenih planova i programa na okoliš, Direktiva o očuvanju prirodnih staništa i divlje flore i faune te Direktiva o očuvanju divljih ptica, Direktiva o industrijskim emisijama, Okvirna direktiva o vodama, Direktiva Seveso itd.) te kad je uključeno nekoliko tijela. U skladu s pristupom „jedinstvene kontaktne točke”, navedene procjene i njihovo odobrenje mogu se pripremiti zasebno ali koordinirano, a mogu se i povezati u okviru jedinstvenog postupka.
Neometano uvođenje projekata u području energije iz obnovljivih izvora moglo bi se poduprijeti i transparentnim i strateškim planiranjem. Kad je riječ o okolišnim dozvolama, države članice mogle bi povećati pravnu sigurnost i transparentnost sustavnom primjenom Direktive o procjeni učinaka određenih planova i programa na okoliš
na dokumente za planiranje koji su relevantni za dobivanje dozvole za projekte u području energije iz obnovljivih izvora. Strateška procjena utjecaja na okoliš omogućuje strateško planiranje razvoja projekata u području energije iz obnovljivih izvora s većom sigurnošću, uzimajući pritom u obzir obveze u pogledu zaštite okoliša. Kad je to moguće, nacionalna tijela i nositelji projekata mogu se osloniti na rezultate strateške procjene utjecaja na okoliš i uzeti ih u obzir pri daljnjem razvoju projekata, posebno pri utvrđivanju razumnih alternativnih rješenja u kontekstu ciljeva očuvanja prirode. Time se državama članicama omogućuje da iskoriste energetski potencijal obnovljivih izvora energije i istodobno ublaže negativne učinke energetskih projekata na okoliš. Potiče se i integriraniji i učinkovitiji pristup prostornom planiranju u kojem se pitanja zaštite okoliša uzimaju u obzir u ranijim fazama postupka planiranja i na razini koja je više strateški usmjerena. To dovodi i do manjeg broja sporova na razini pojedinačnih projekata u pogledu njihova sadržaja i prihvaćenosti u javnosti.
Komisija je nedavno donijela revidirane metodološke smjernice o članku 6. stavcima 3. i 4. Direktive o staništima, tj. o ocjeni prihvatljivosti planova i projekata koji se provode na područjima mreže Natura 2000. Te smjernice, zajedno sa sektorskim smjernicama o energiji vjetra, prijenosu energije i hidroenergiji sadržavaju brojne praktične primjere načina kojima se može olakšati odobravanje projekata a da se pritom ne dovedu u pitanje potrebe za zaštitom prirode, među ostalim strateškim (prostornim) planiranjem, upotrebom pouzdanih podataka o okolišu i odgovarajućim mjerama za ublažavanje posljedica. U sklopu Okvirne direktive o vodama izrađene su i smjernice kojima se posebno pojašnjavaju mogućnosti za pojednostavnjenje postupaka za procjenu utjecaja na okoliš, utvrđuju bolje alternativne mjere zaštite okoliša, opravdava postojanje prevladavajućeg javnog interesa i utvrđuju odgovarajuće mjere za ublažavanje posljedica.
Za projekte u području energije iz obnovljivih izvora procjena utjecaja na okoliš nije nužno uvijek obvezna, nego bi države članice trebale utvrditi jasne pragove u tom pogledu, u okviru fleksibilnosti dopuštenih Direktivom o procjeni utjecaja na okoliš. Na primjer, u Slovačkoj se odredbe Zakona o procjeni utjecaja na okoliš primjenjuju samo na fotonaponska postrojenja snage veće od 5 MW. U slučaju postrojenja raspona snage od 5 do 50 MW provjerava se je li procjena utjecaja na okoliš nužna. Za fotonaponska postrojenja instaliranog kapaciteta od 50 MW i više procjena je obvezna.
Jasni i transparentni kriteriji za procjene utjecaja na okoliš priopćeni nositelju projekta na početku postupka još su jedan način za njihovo ubrzavanje. U skladu s Direktivom o procjeni utjecaja na okoliš, nositelj projekta može od nadležnog tijela zatražiti mišljenje o razgraničenju područja procjene u kojem se utvrđuju sadržaj i opseg procjene te informacije koje treba navesti u izvješću o procjeni utjecaja na okoliš. Takvo je razgraničenje područja procjene obvezno u više država članica (Bugarska, Češka, Danska, Estonija, Finska, Luksemburg, Rumunjska). Praktično iskustvo pokazuje da se pojašnjavanjem opsega i razine podrobnosti informacija o okolišu u ranoj fazi izbjegavaju višestruke razmjene informacija i novi zahtjevi između nositelja projekta i nadležnih tijela u kasnijoj fazi te ubrzava odobravanje projekta.
Kako bi se olakšala uporaba postojećih fleksibilnosti u zakonodavstvu EU-a u području zaštite okoliša, države članice trebale bi u nacionalnom zakonodavstvu pojasniti da se smatra da su planiranje, izgradnja i rad postrojenja za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora, njihovo priključenje na mrežu i sama pripadajuća mreža od prevladavajućeg javnog interesa i u interesu javne sigurnosti, imajući u vidu zakonodavni prijedlog o izmjeni i jačanju odredbi Direktive (EU) 2018/2001 koje se odnose na administrativne postupke. Kao takvi, trebali bi ispunjavati uvjete za najpovoljniji mogući postupak planiranja i izdavanja dozvola.
Pojam „imperativni razlog prevladavajućeg javnog interesa” naveden je u nekoliko zakonodavnih akata u području zaštite okoliša.
Prema članku 6. stavku 4. Direktive o staništima taj pojam podrazumijeva da nadležna nacionalna tijela moraju odobriti predmetne planove i projekte pod uvjetom da, u pogledu ravnoteže između različitih interesa, imperativni razlozi imaju prednost pred ciljevima očuvanja područja mreže Natura 2000 na koja se odnose te inicijative. Za to je potrebna zasebna procjena svakog pojedinačnog slučaja.
Države članice trebale bi uspostaviti jasne i jednostavne postupke za provjeru projekata u području energije iz obnovljivih izvora kako bi se procijenilo hoće li bilo samostalno ili u kombinaciji s drugim planovima ili projektima imati znatne negativne učinke na područja mreže Natura 2000. Kad god nadležna tijela ne mogu isključiti znatne učinke, trebalo bi provesti ocjenu prihvatljivosti u skladu s člankom 6. stavkom 3. Direktive o staništima.
Provjeru i ocjenu prihvatljivosti trebalo bi provesti s obzirom na ciljeve očuvanja specifične za određeno područje. U tu svrhu države članice trebale bi bez daljnjih odgoda utvrditi specifične ciljeve očuvanja sva područja mreže Natura 2000. Time će se omogućiti ispravna i brza procjena vjerojatnosti učinaka na područja mreže Natura 2000 i samih učinaka tijekom postupka provjere, odnosno ocjene prihvatljivosti. Jasnoća u pogledu vjerojatnosti učinaka i samih učinaka na područja mreže Natura 2000 u interesu je promotora projekata i tijela država članica jer se time pridonosi brzom zaključenju postupka odobravanja s potrebnom pravnom sigurnošću.
Države članice trebale bi brzo zaključiti postupak odobravanja tako što će odobriti sve projekte za koje nije vjerojatno da će samostalno ili u kombinaciji s drugim planovima ili projektima imati znatan učinak na područja mreže Natura 2000 s obzirom na njihove ciljeve očuvanja specifične za određeno područje.
Isto tako, države članice trebale bi brzo zaključiti postupak odobravanja tako što će odobriti sve projekte za koje je ocijenjeno da ni samostalno ni u kombinaciji s drugim planovima ili projektima ne utječu na cjelovitost područja mreže Natura 2000 s obzirom na njihove ciljeve očuvanja specifične za određeno područje. Države članice trebale bi stoga osigurati da se u projekte u području energije iz obnovljivih izvora uključe mjere za ublažavanje posljedica kako bi se na učinkovit način spriječili ili smanjili negativni učinci na zaštićena staništa i vrste na područjima mreže Natura 2000.
Projekt u području energije iz obnovljivih izvora koji utječe na cjelovitost područja mreže Natura 2000 može se odobriti ako ne postoje alternativna rješenja i ako u pogledu ravnoteže između različitih interesa javni interes projekta ima prednost pred ciljevima očuvanja predmetnog područja, pod uvjetom da su poduzete sve kompenzacijske mjere kako bi se osigurala zaštita opće koherentnosti mreže Natura 2000. Nadležna tijela donose takvu odluku na temelju interesa o kojima je riječ u svakom pojedinom slučaju. Države članice trebale bi nadležnim tijelima pružiti jasne smjernice za donošenje takvih odluka u slučaju projekata u području energije iz obnovljivih izvora, koje bi mogle biti opravdane u odnosu na različite javne interese, npr. zbog njihova doprinosa energetskoj sigurnosti (energetska neovisnost o uvozu) ili javnoj sigurnosti (osiguravanje potreba za grijanjem i električnom energijom) ili zbog toga što imaju korisne posljedice od primarne važnosti za okoliš (ublažavanje klimatskih promjena).
Pojam prevladavajućeg javnog interesa relevantan je i za odredbe o zaštiti vrsta iz Direktive o staništima. Cilj je tih odredbi, a posebno članka 12., zaštititi vrste zabranom, među ostalim, njihova namjernog uznemiravanja ili ubijanja gdje god da su prisutne, a ne samo na područjima mreže Natura 2000. Članak 16. stavak 1. sadržava klauzulu o odstupanju koja, među ostalim, dopušta namjerno ubijanje ili uznemiravanje primjerka zaštićene vrste u nedostatku zadovoljavajućeg alternativnog rješenja i ako odstupanje ne šteti održavanju populacija predmetne vrste u povoljnom stanju očuvanosti u njihovu prirodnom arealu. U članku 16. stavku 1. navode se razlozi na koje se može pozvati kako bi se opravdalo takvo odstupanje. Projekti u području energije iz obnovljivih izvora mogli bi biti opravdani na temelju jednog ili više prethodno navedenih razloga. Važno je naglasiti da oslanjanje na odstupanja možda uopće neće biti potrebno. Slučajno ubijanje ili uznemiravanje pojedinačnih primjeraka nije prepreka razvoju projekata u području energije iz obnovljivih izvora kad god takvi projekti uključuju mjere za ublažavanje posljedica kako bi se na učinkovit način i u najvećoj mogućoj mjeri spriječilo ubijanje ili uznemiravanje. Iz tog se razloga u tim slučajevima slučajno ubijanje ili uznemiravanje pojedinačnih primjeraka zaštićenih vrsta ne bi trebalo smatrati namjernim te stoga ne bi bilo obuhvaćeno člankom 12. stavkom 1. Direktive o staništima ni člankom 5. Direktive o očuvanju divljih ptica. Države članice trebale bi uspostaviti sustav za praćenje slučajnog ubijanja ili uznemiravanja predmetnih vrsta te, s obzirom na prikupljene informacije, poduzeti daljnje mjere kako bi se osiguralo da slučajno ubijanje ili uznemiravanje nema znatan negativan učinak na predmetnu vrstu. Isto tako, države članice trebale bi promicati istraživanja i inovacije i omogućiti da se za projekte u području energije iz obnovljivih izvora koji uključuju inovativne mjere za ublažavanje posljedica prati učinkovitost u sprečavanju ubijanja i uznemiravanja ptica i drugih zaštićenih vrsta te da se, s obzirom na rezultate praćenja, te mjere prema potrebi prilagođavaju kako bi se osiguralo da ne dođe do znatnog negativnog učinka na populaciju predmetnih vrsta.
Pojam prevladavajućeg javnog interesa i potrebe da se prednosti održivog razvoja usporede s mogućim negativnim učincima na okoliš primjenjuje se i u kontekstu Okvirne direktive o vodama. Člankom 4. stavkom 7. te direktive zahtijeva se prethodno odobrenje svih novih izmjena ili projekata koji bi mogli pogoršati stanje vodnih tijela, u skladu sa sudskom praksom Suda
. To prije svega zahtijeva procjenu mogućeg utjecaja na sva vodna tijela koja bi mogla biti pogođena. Ako je vjerojatno da će doći do pogoršanja, potrebno je procijeniti:
1)mogu li se prednosti održivog razvoja smatrati prevladavajućima nad mogućim negativnim utjecajem na stanje voda;
2)postoje li ekološki prihvatljivija alternativna rješenja za postizanje koristi za održivi razvoj koja nisu nerazmjerno skupa;
3)poduzimaju li se sve praktične mjere kako bi se u najvećoj mogućoj mjeri ublažio utjecaj.
Tim postupovnim koracima mogu pridonijeti informacije dobivene tijekom procjena koje će se provesti u okviru raznih drugih zakonodavnih akata u području zaštite okoliša (uključujući Direktivu o procjeni učinaka određenih planova i programa na okoliš, Direktivu o procjeni utjecaja na okoliš te Direktivu o staništima), kako je objašnjeno u nedavnim smjernicama koje je Komisija izradila u suradnji s državama članicama i dionicima. Zauzvrat bi potonji imali koristi od informacija dobivenih na temelju procjena iz Okvirne direktive o vodama. Koordinirani ili, po mogućnosti, zajednički postupci mogu znatno pojednostavniti i skratiti postupak odobravanja projekata u području energije iz obnovljivih izvora.
II.Nacionalni pristupi kojima se olakšava odabir prikladnih lokacija ili prilagodba projekata sa stajališta zaštite okoliša
Središnja dostupnost postojećih studija zaštite okoliša i redovito ažuriranih podataka koji se odnose na određenu regiju i tehnologiju, pa čak i aktivno provođenje procjena utjecaja na okoliš pri nadležnim tijelima u pogledu relevantnih aspekata za puštanje u pogon projekata u području energije iz obnovljivih izvora, vrlo je važan alat kojim se nositeljima projekata olakšava postupak odabira lokacije ili omogućava da na odgovarajući način osmisle projekte.
Vlada u Španjolskoj uspostavila je alat za potporu strateškom donošenju odluka o lokaciji velikih solarnih postrojenja i vjetroelektrana. Alat prikazuje ekološku osjetljivost državnog područja i utvrđuje područja s najvećim okolišnim čimbenicima koji uvjetuju provedbu projekata u području energije iz obnovljivih izvora. Iako se tim alatima projekti ne oslobađaju od relevantnog postupka procjene utjecaja na okoliš, alati od samog početka služe kao korisne smjernice za utvrđivanje okolišnih čimbenika koji uvjetuju lokacije postrojenja . U Njemačkoj su Udruženje za očuvanje prirode (NABU) i Udruženje za solarnu energiju Njemačke (BSW-Solar) izradili zajednički dokument koji sadržava kriterije za planiranje projekata solarne energije postavljenih na tlu na način koji je prihvatljiv za okoliš. U Belgiji regija Flandrija vodi internetsku kartu utjecaja vjetroelektrana na ptice i šišmiše u cilju utvrđivanja područja u kojima postavljanje vjetroturbina može predstavljati rizik za ptice ili šišmiše te informiranja i provođenja više procjena na razini lokacije i strateškog planiranja.
U Nizozemskoj i Njemačkoj postoje primjeri dobre prakse u pogledu pretprocjene zaštite okoliša za odobalne vjetroelektrane. Razvojni plan lokacije njemačke Savezne pomorske i hidrografske agencije uključuje opsežne postupke savjetovanja, rana istraživanja prilagodljivosti lokacije i strateške procjene utjecaja na okoliš. Zahvaljujući terenskim analizama općih kriterija prikladnosti koje je provela agencija, koji uključuju kriterije kao što su okolišni aspekti ili pomorska sigurnost, rizik povezan sa zahtjevom za odobrenje znatno je manji za promotore projekata u regiji. Ministarstvo za gospodarska pitanja i klimatsku politiku Nizozemske provodi ekološki program za energiju vjetra na moru koji je uspostavljen kako bi se proširilo znanje o tome kako vjetroelektrane utječu na zaštićene vrste. Nalazi tog programa uključeni su u utvrđivanje budućih lokacija odobalnih vjetroelektrana u Nizozemskoj. Razvoj sličnih praksi na kopnu bio bi posebno koristan za nositelje manjih projekata i sektor grijanja iz obnovljivih izvora energije.
e.Razmatranja u pogledu obrane i zrakoplovstva
Sporovi sa sektorom zrakoplovstva i upotrebom prostora u vojne svrhe utvrđeni su kao neki od najčešćih prepreka za vjetroelektrane, posebno u sjeveroistočnoj Europi. Ako se procjenom koju izrade nacionalne obrambene snage utvrdi da bi planirane vjetroelektrane mogle ometati vojne radare i radiokomunikacijske sustave, nacionalne obrambene snage mogle bi spriječiti projekt ili zatražiti postavljanje nižih turbina.
Učinkovito rješenje za prevladavanje te prepreke jest ulaganje u dodatnu radarsku opremu. S tim u vezi estonska je vlada odlučila uložiti u dodatne radare koji će početi s radom 2024. i pomoći u rješavanju pitanja ograničenja visine vjetroturbina u sjeveroistočnom dijelu zemlje. Estonska vojska nedavno je pristala ograničiti broj zona u kojima se ne mogu izgraditi vjetroenergetska postrojenja. Zbog toga za 60 % državnog područja Estonije više nema ograničenja visine. Slično tome, Litva je kupila radare koji će se upotrebljavati za pokrivanje „slijepih” područja („mrtvih” sektora) koje vjetroturbine uzrokuju vojnim radarima.
Dodatna prepreka odnosi se na mogućnost vojnih i obrambenih tijela da ulože prigovore na projekte u području energije vjetra, među ostalim u kasnoj fazi razvoja projekta kad su dozvole za projekt već izdane i kad su već izdvojena znatna sredstva. To bi se moglo ublažiti uspostavom namjenskih komunikacijskih kanala između predstavnika sektora energije iz obnovljivih izvora te obrane i civilnog zrakoplovstva kako bi se omogućila komunikacija tijekom razvoja projekta i smanjilo ulaganje prigovora u kasnim fazama projekta. Finska i Francuska osnovale su posebnu radnu skupinu za jačanje suradnje između nositelja projekata za izgradnju vjetroelektrana i obrambenih snaga. Nadalje, kao nastavak Strategije EU-a za iskorištavanje potencijala energije iz obnovljivih izvora na moru, Komisija i Europska obrambena agencija pokreću zajedničku akciju kako bi utvrdile prepreke razvoju projekata u području energije iz obnovljivih izvora na moru na područjima rezerviranima za obrambene aktivnosti i olakšale suživot. To se provodi u okviru programa Obzor Europa.
6.Jednostavnije priključenje na mrežu, elektrane s kombiniranim tehnologijama, obnova kapaciteta i inovativne tehnologije
Bolje međusobno povezana elektroenergetska mreža preduvjet je za integraciju većeg udjela energije iz obnovljivih izvora u europski energetski sustav. Revidirana Uredba TEN-E uključuje odredbe o pojačanom planiranju integrirane infrastrukture čiji je cilj osigurati, putem integracije sektora, najdjelotvornija i najučinkovitija rješenja te omogućiti anticipirana ulaganja u mrežu za potrebe širenja kapaciteta za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora u budućnosti.
Dok mala postrojenja imaju koristi od odredbi o postupku jednostavne obavijesti o priključenjima na mrežu u skladu s člankom 17. Direktive RED II, ishođenje dozvole za priključenje na mrežu jedan je od potrebnih koraka u postupku za gotovo sve ostale projekte koji rezultiraju novim kapacitetima za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora. Postupak izdavanja dozvola za sredstva za priključenje na mrežu podliježe obvezi uspostave jedinstvenih kontaktnih točaka iz članka 16., čiji je cilj bolja koordinacija i sinkronizacija više postupaka izdavanja dozvola (koje provode operatori sustava i javna tijela). Obnova kapaciteta postojećih postrojenja (kako je definirano u članku 2. stavku 10. Direktive RED II) i hibridizacija, tj. kombiniranje različitih tehnologija obnovljivih izvora energije na istoj lokaciji, načini su za racionalno iskorištavanje mrežnih kapaciteta i ograničavanje potreba za proširenjem mreže te bi ih stoga trebalo olakšati u najvećoj mogućoj mjeri.
a.Problemi pri priključivanju na mrežu
Problemi povezani s priključivanjem na mrežu česti su i, iako općenito manje problematični u smislu uzrokovanja kašnjenja nego druge administrativne prepreke, u nekim državama članicama mogu zaustaviti cjelokupnu upotrebu energije iz obnovljivih izvora. Glavni problemi povezani s priključivanjem na mrežu vrlo su često posljedica (naizgled) neodgovarajućih mrežnih kapaciteta, što zahtijeva pregovore između nositelja projekta i operatora sustava o mogućnosti, vremenskom okviru i trošku priključivanja postrojenja za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora na mrežu, što dovodi do kašnjenja projekata. Isto tako, u nekim državama članicama nedostatak transparentnosti u pogledu dostupnosti mrežnih kapaciteta stvara zastoje u utvrđivanju lokacije projekta. Još jedan izazov za upotrebu energije iz obnovljivih izvora proizlazi iz sporova s operatorima distribucijskih i prijenosnih mreža u pogledu tumačenja tehničkih propisa, pristupa podacima ili raspodjele troškova priključivanja. Osim toga, trend povećanja troškova priključivanja ugrožava gospodarsku održivost mnogih projekata, posebno u državama članicama u kojima troškove priključivanja na mrežu i širenja mreže moraju snositi nositelji projekata. U nekim državama članicama ti se problemi pogoršavaju špekulativnim ponašanjem sudionika na tržištu koji su skloni gomilanju i prodaji dozvola za priključivanje na mrežu kad mrežni kapaciteti opadaju.
Problemi povezani s priključivanjem na mrežu još su veći za postrojenja za proizvodnju toplinske energije iz obnovljivih izvora jer se toplina koju proizvode ne može prenositi na većim udaljenostima. Slično onome što je na snazi u nekim državama članicama za postrojenja za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora, bilo bi korisno za postrojenja za proizvodnju toplinske energije iz obnovljivih izvora omogućiti pristup ubrzanim postupcima za priključivanje na mrežu.
Kako bi se pomoglo u rješavanju prethodno navedenih problema, dobra je praksa u potpunosti iskoristiti digitalizaciju i osigurati transparentnost postupaka, tj. olakšati izdavanje dozvola za priključivanje na mrežu putem e-komunikacije i aktivnosti jedinstvenih kontaktnih točaka, na temelju jasnih uloga i postupaka koji su opisani u transparentnim smjernicama. U Estoniji nacionalni operator prijenosnog sustava Elering ima elektronički portal za podnošenje zahtjeva putem kojeg se mogu dostaviti svi dokumenti potrebni za priključivanje postrojenja za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora na mrežu za prijenos električne energije.
Dopuštanje da se dozvole za priključenje na mrežu zatraže i izdaju usporedno s drugim odobrenjima, kao na primjer u Austriji, isto tako može pomoći u ubrzavanju cjelokupnog postupka izdavanja dozvola. U Irskoj su za energetske zajednice predviđeni posebni povlašteni načini priključivanja, uključujući mogućnost podnošenja zahtjeva u bilo kojem trenutku, oslobođenje od zahtjeva za prethodno izdavanje lokacijske dozvole, valjanost dozvole za priključenje na mrežu u trajanju od dvije godine i godišnju rezervaciju 15 ponuda za priključenje za energetske zajednice.
Budući da je infrastruktura neophodna za širu uporabu energije iz obnovljivih izvora, države članice i nacionalna regulatorna tijela trebali bi razmotriti načine za omogućavanje i olakšavanje anticipiranih ulaganja u energetske infrastrukturne projekte. Pristup mreži zahtijeva posebnu pozornost u odobalnom sektoru jer su odobalne vjetroelektrane obično udaljene od postojeće mreže zbog čega može biti potrebno jačanje kopnene mreže prije priključenja projekta na moru. S obzirom na dugo trajanje provedbe, prostorna ograničenja na moru i posebne tehničke izazove za razvoj podmorske infrastrukture, bilo bi preporučljivo razviti odobalne mreže u cilju budućeg povećanja proizvodnih kapaciteta ili mreže s tehnološkim značajkama koje kratkoročno premašuju ono što je potrebno. Revidiranom Uredbom TEN-E predviđena su pravila kojima se omogućuje da projekti većeg rizika, među ostalim zbog potrebe za anticipiranim ulaganjima, iskoriste regulatorne poticaje u svrhu ublažavanja dodatnih rizika. Komisija će surađivati s nacionalnim regulatornim tijelima i ACER-om kako bi omogućila jasne okvire za procjenu većih rizika ulaganja u energetske infrastrukturne projekte i osigurala da se u svakoj državi članici uspostavi pristup za suzbijanje takvih rizika. Kad je riječ o tome, Komisija, države članice i ACER podupirat će nacionalna regulatorna tijela u izradi ažuriranih metodologija kojima će se promotorima projekata dopustiti anticipirana ulaganja kako bi se omogućila mrežna integracija većih količina inovativne energije iz obnovljivih izvora na moru i na kopnu.
Prekogranična koordinacija posebno je važna kad je riječ o odobalnim hibridnim mrežama i energetskim sredstvima kako bi se omogućila koordinacija između izdavanja dozvola i razvoja mrežne infrastrukture i sredstava za proizvodnju. Uvođenjem jedinstvenih kontaktnih točaka iz revidirane Uredbe TEN-E Komisija potiče države članice da prilagode svoj sustav izdavanja dozvola u svrhu djelotvornije i učinkovitije prekogranične koordinacije. Države članice trebale bi se barem obvezati da će osigurati da se u budućnosti ukine mogućnost daljnjeg produljenja postupaka izdavanja dozvola te da će uspostaviti i u potpunosti primjenjivati status najvećeg nacionalnog značaja, za koji je dokazano da ubrzava postupak izdavanja dozvola.
Još jedan alat za rješavanje prethodno opisanih problema priključivanja na mrežu jest osiguravanje transparentnosti mrežnih kapaciteta, idealno putem obveza u pogledu otvorenih podataka i internetskih baza podataka u obliku geografskih informacijskih sustava. Takva transparentnost omogućuje nositeljima projekata da se usredotoče na lokacije s većom dostupnošću mrežnih kapaciteta i u svojim odlukama o odabiru lokacije uzmu u obzir očekivane troškove priključenja na mrežu. U Španjolskoj su operatori prijenosnih sustava i operatori distribucijskih sustava obvezni objavljivati dostupnost mrežnih kapaciteta na internetu. U Belgiji su najbolje lokacije za projekte u području energije iz obnovljivih izvora prikazane na karti nacionalnih mrežnih kapaciteta. To nije obvezujuće i ne utječe na izdavanje dozvole za projekt, ali osigurava vidljivost za nositelje projekata.
Francuska je uvela regionalne planove za priključivanje na mrežu energije iz obnovljivih izvora kako bi se ubrzalo priključenje na elektroenergetsku mrežu i, povrh toga, raspodijelili troškovi na cijelom državnom području. Tim se alatom za planiranje omogućuje regionalnim upravama za okoliš, planiranje i stanovanje te nositeljima projekata da pomno prate razvoj elektroenergetske mreže u cijeloj zemlji. Osim toga, u tim se planovima razrađuju i predviđaju priključci na mrežu koji će biti potrebni u budućnosti.
Isto tako, razvojni planovi područja pripremljeni u okviru postupaka prostornog planiranja morskog područja u Njemačkoj uključuju odgovarajuće potrebe za razvojem odobalne mreže. Srž je u tome da će to dovesti do sinkronizacije razvoja vjetroelektrana i mreže jer se planom mrežnim operatorima osigurava dugoročnija osnova za planiranje.
Operatori sustava mogu riješiti probleme povezane s mrežnim kapacitetom omogućavanjem fleksibilnog priključivanja, uz ograničavanje pristupa mreži u razdobljima vršnog opterećenja. Alternativno, mrežni operatori trebali bi razvijati fleksibilna lokalna tržišta i tako iskoristiti potencijal fleksibilnosti distribuiranih proizvođača, aktivnih kupaca i energetskih zajednica. Države članice trebale bi poticati otvorenost operatora sustava takvim inovativnijim rješenjima.
b.Elektrane s kombiniranim tehnologijama
U elektranama s kombiniranim tehnologijama, koje se nazivaju i hibridnim elektranama, upotrebljavaju se i kombiniraju različite obnovljive i povezane tehnologije (npr. energija vjetra, solarna energija i/ili infrastruktura za skladištenje) na istoj lokaciji. Kombiniranje tehnologija važno je i na moru, gdje se odobalne vjetroelektrane mogu kombinirati s energijom oceana ili plutajućim solarnim postrojenjima. Broj takvih elektrana trenutačno je ograničen, ali će s povećanjem udjela varijabilne energije iz obnovljivih izvora u elektroenergetskoj mreži hibridizacija donijeti niz prednosti. U kontekstu oskudnih kapaciteta za priključivanje na mrežu hibridizacija omogućuje optimizaciju upotrebe mreža i može pomoći u smanjenju troškova ulaganja u infrastrukturu. Njome se može osigurati i stabilnija proizvodnja energije, smanjujući varijabilnost proizvodnje energije iz obnovljivih izvora kad se različiti obnovljivi izvori energije kombiniraju s komplementarnim profilima proizvodnje (npr. energija vjetra i solarna energija). Dodavanjem uređaja za pohranu moglo bi se omogućiti skladištenje energije koju bi inače trebalo ograničiti ako proizvodnja energije iz obnovljivih izvora premašuje dopušteni kapacitet priključenja na mrežu.
Trenutačni izazovi za razvoj elektrana s kombiniranim tehnologijama uključuju nedostatak jasnog regulatornog okvira, pristup mreži i njezinu dostupnost. Regulatornim okvirom trebalo bi pojasniti aspekte kao što su primjenjiva pravila za izdavanje dozvola za postrojenja u kojima se kombiniraju različite tehnologije za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora i/ili skladištenje, uključujući osiguravanje mrežnih kapaciteta, i pravila za praćenje protoka energije između uređaja za pohranu i mreže.
Pristup mreži i njezina dostupnost mogu biti prepreka razvoju elektrana s kombiniranim tehnologijama ako se one moraju prijaviti za kapacitet mreže koji je jednak zbroju sastavnih dijelova pojedinačnih tehnoloških postrojenja. Ta se prepreka može ukloniti, na primjer, dopuštanjem elektranama da se prijave za kapacitet mreže na temelju najveće očekivane proizvodnje umjesto zbroja kapaciteta pojedinačnih komplementarnih tehnologija. Kapacitet priključenja tako bi trebao biti dodijeljen kombiniranom projektu, a ne kao da je riječ o dvama zasebnim projektima za koje je potrebno udvostručavanje kapaciteta.
U Portugalu su 2019. uvedene promjene u sustavu izdavanja dozvola za proizvodnju električne energije, čime se omogućuje „hibridizacija” dviju tehnologija u istoj infrastrukturi i točki priključenja mreže do najvećeg dopuštenog kapaciteta. Time se omogućuje maksimalno povećanje proizvodnje energije iz obnovljivih izvora, a ne stvaraju dodatni troškovi ulaganja u mrežnu infrastrukturu. Za izdavanje dozvole za dodavanje druge tehnologije postoje dodatni zahtjevi. I u Španjolskoj su uvedene regulatorne promjene, kojima se energetskim postrojenjima koja upotrebljavaju različite tehnologije proizvodnje omogućuje pristup mreži sve dok je to tehnički izvedivo. U slučaju hibridizacije postojećih sredstava i pod uvjetom da su ispunjeni određeni uvjeti u pogledu kapaciteta i udaljenosti između sredstava samo je potrebno ažurirati postojeći ugovor o priključenju. Uvedeni su i sustavi bodovanja u objema ovim državama kako bi se, dajući im veći prioritet pri priključivanju na mrežu, potaknuli kombinirani tehnološki projekti.
c.Obnova kapaciteta
Obnova kapaciteta definira se kao obnavljanje elektrana koje proizvode energiju iz obnovljivih izvora, uključujući potpunu ili djelomičnu zamjenu postrojenja ili pogonskih sustava i opreme za potrebe zamjene kapaciteta ili povećanja učinkovitosti ili kapaciteta postrojenja.
Obnova kapaciteta do sada je bila koncentrirana na nekoliko tržišta, ali bi do kraja 20-ih godina 21. stoljeća mogla postati ključna poslovna aktivnost za industriju vjetra u cijeloj Europi. Koristi od obnove kapaciteta uključuju postojeće priključenje na mrežu, znanje o dostupnosti vjetra kao resursa i mogućim utjecajima na okoliš te često visoke razine prihvaćanja u javnosti. U Danskoj je od 2012. do 2019. kapacitet vjetra povećan za 1,3 GW, od čega je 576,8 MW dobiveno obnovom postojećih postrojenja, pri čemu se neto broj vjetroturbina smanjio za 109 zahvaljujući većoj učinkovitosti novih turbina. Kapacitet dobiven novim projektima bio je samo 10 % viši od obnovljenog kapaciteta.
Analiza 137 projekata obnovljenih kapaciteta u Europi koju je provelo društvo WindEurope pokazuje da se do danas u prosjeku broj turbina u tim projektima obnovljenih kapaciteta energije vjetra smanjio za 27 %, dok je instalirani kapacitet udvostručen, a proizvodnja električne energije utrostručena.
Obnova kapaciteta imat će ulogu i za velike hidroelektrane jer je velik dio dostupnog hidroenergetskog potencijala već iskorišten. Sve veći broj projekata u području solarne energije isto će doći do kraja svojeg vijeka trajanja i bit će kandidati za zamjenu nekih komponenti ili obnovu kapaciteta, čime će se povećati kapacitet. Bit će potrebno i utvrditi jasne smjernice i pojednostavnjene postupke za obnovu kapaciteta solarnih elektrana.
Direktivom RED II od država članica zahtijeva se da olakšaju obnovu kapaciteta postojećih postrojenja osiguravanjem pojednostavnjenog postupka izdavanja dozvola čije trajanje ne premašuje godinu dana. On se može produljiti za najviše godinu dana ako je to opravdano izvanrednim okolnostima, kao što su prevladavajući sigurnosni razlozi ili znatni utjecaji na mrežu ili izvorni kapacitet, veličinu ili učinkovitost postrojenja. Države članice mogu uspostaviti i postupak jednostavne obavijesti za priključenje na mrežu za projekte obnove kapaciteta za koje se ne očekuje znatan negativan utjecaj na okoliš ni društvo, umjesto da zahtijevaju novi zahtjev za dozvolu.
Promotori projekata smatraju da se obnova kapaciteta u većini država članica trenutačno podvrgava istim postupcima podnošenja zahtjeva i izdavanja dozvola kao i novi projekti, uključujući potrebu za provedbom procjene utjecaja na okoliš. Industrija isto tako prepoznaje rast broja stambenih objekata u blizini postojećih vjetroelektrana, povećanje veličine turbina, povećanje ekološki zaštićenih područja ili povećanje dopuštene udaljenosti između vjetroelektrana i vojnih radara kao čimbenike koji smanjuju mogućnosti obnove postojećih projekata. Stoga se operatori obično odlučuju za najdulje moguće produljenje životnog vijeka postojećih sredstava, nakon čega ih se na kraju njihova životnog vijeka potpuno stavlja izvan pogona, što je propuštena prilika za ulogu koju bi obnova kapaciteta mogla imati u postizanju ciljeva za 2030.
U Direktivi o procjeni utjecaja na okoliš određena postrojenja za proizvodnju električne energije, kao što su vjetroelektrane i hidroelektrična postrojenja, navedena su među projektima za koje se procjena utjecaja na okoliš ne zahtijeva automatski. Umjesto toga, države članice moraju utvrditi mora li se za projekt izraditi procjena. To se provodi „postupkom provjere” kojim se utvrđuju učinci projekta na temelju pragova ili kriterija i/ili pojedinačnog ispitivanja, uzimajući u obzir kriterije odabira provjere utvrđene u Direktivi o procjeni utjecaja na okoliš. U skladu s Direktivom o procjeni utjecaja na okoliš države članice mogu utvrditi pragove ili kriterije na temelju kojih se određuje kad projekti ne moraju proći postupak provjere. Direktivom o procjeni utjecaja na okoliš omogućuje se i dodatna fleksibilnost nadležnim tijelima, koja mogu odlučiti da procjena utjecaja na okoliš nije potrebna na temelju opisa značajki projekta i/ili mjera koje je nositelj projekta predvidio kako bi se izbjegli ili spriječili znatni utjecaji na okoliš.
U mnogim bi slučajevima obnova kapaciteta takvih projekata podrazumijevala promjene ili proširenja postojećih projekata. Većina izmjena ili proširenja postojećih projekata obuhvaćena je Prilogom II. Direktivi o procjeni utjecaja na okoliš te stoga te izmjene ili proširenje podliježu postupku provjere i ne zahtijevaju automatski procjenu utjecaja na okoliš. Komisija je izdala dokument sa smjernicama o primjeni Direktive o procjeni utjecaja na okoliš na promjene i proširenje projekata
. Kako je Komisija objasnila u tim smjernicama, promjena ili proširenje projekata pretpostavlja postojanje rizika sličnih onima u izvornom projektu u pogledu njihovih utjecaja na okoliš. To bi trebalo procijeniti tijekom postupka provjere ili procjene utjecaja na okoliš.
Ocjena prihvatljivosti potrebna je i za sve projekte/planove obuhvaćene područjem primjene članka 6. stavka 3. Direktive o staništima ako postoji vjerojatnost da će imati znatan negativan utjecaj na područja mreže Natura 2000 pojedinačno ili u kombinaciji s drugim planovima ili projektima. Planovi i projekti za koje se smatra da vjerojatno neće imati znatne negativne utjecaje na cjelovitost područja mogu se pregledati bez potrebe za provođenjem ocjene prihvatljivosti. Trebalo bi provesti i provjeru i ocjenu prihvatljivosti s obzirom na ciljeve očuvanja specifične za određeno područje. Ti ciljevi možda nisu postojali tijekom postupka izdavanja dozvole za početni projekt ili su možda revidirani nakon izdavanja dozvole. Stoga bi tijela prije izdavanja odobrenja trebala analizirati učinak postrojenja koja su obnovljena s obzirom na relevantne ciljeve očuvanja.
Slično tomu, u skladu s Okvirnom direktivom o vodama, novi projekti mogu se odobriti samo ako: 1. ne pogoršavaju stanje nijednog vodnog tijela niti ugrožavaju postizanje cilja Okvirne direktive o vodama ili 2. ispunjavaju sve uvjete iz članka 4. stavka 7. (izuzeće od prvog načela). Stoga je procjena mogućih učinaka projekata općenito potrebna kako bi se dokazalo da je ispunjen jedan od tih dvaju uvjeta.
U nekim državama članicama uvedene su zakonodavne ili postupovne promjene kojima se pojednostavnjuje okvir za obnovu kapaciteta. U Italiji su uvedene zakonodavne promjene za projekte obnove kapaciteta te u skladu s tim nije potrebno odobrenje za izmjene vjetroturbina ni njihovih sastavnih dijelova sve dok se početna veličina turbine ne povećava za više od 15 %. U njemačkom zakonodavstvu navodi se da za obnovu kapaciteta vjetroelektrana treba ocijeniti samo promjene u usporedbi sa statusom quo. Javna saslušanja potrebna su samo ako nositelj projekta to zatraži. U Francuskoj su uvedeni i zahtjevi povezani s procjenom utjecaja na okoliš na temelju pragova za promjene broja i visine turbina. Ako se broj turbina i visina vrha poveća za najviše 10 %, izmjena se ne smatra znatnom te se procjena utjecaja na okoliš u pogledu buke i utjecaja na bioraznolikost smatra dostatnom. Ako se broj turbina i visina vrha poveća za više od 50 %, izmjena se smatra znatnom te je potrebna nova procjena utjecaja na okoliš. Ako povećanje iznosi od 10 do 50 %, nadležna tijela pribjegavaju procjeni od slučaja do slučaja na temelju, primjerice, sveobuhvatnog praćenja stanja okoliša i prihvaćenosti kod lokalnog stanovništva. U Danskoj su postrojenja za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora podijeljena u tri skupine na temelju kapaciteta: manje od 10 MW, od 10 do 25 MW i više od 25 MW. U slučaju promjena kapaciteta, među ostalim zbog njegove obnove, potrebno je dostaviti obavijest ili zatražiti novu dozvolu, ovisno o skupini kapaciteta kojoj postrojenje pripada. Postrojenja kapaciteta manjeg od 10 MW izuzeta su od obveze podnošenja zahtjeva za novu dozvolu, dok su postrojenja kapaciteta od 10 do 25 MW izuzeta ako o promjeni kapaciteta obavijeste Dansku agenciju za energiju i operatora prijenosnog sustava prije početka izgradnje. Za postrojenja kapaciteta većeg od 25 MW uvijek je potrebna dozvola za obnovu kapaciteta i bilo koju drugu promjenu kapaciteta postrojenja.
d.Vodik
Ubrzavanje proizvodnje energije iz obnovljivih izvora važno je i za dostupnost dekarboniziranih i cjenovno pristupačnih nositelja energije onim sektorima koji će se i dalje oslanjati na plinove i goriva. Konkretno, pretvaranje električne energije iz obnovljivih izvora u vodik iz obnovljivih izvora putem elektrolizatora bit će važan proces za naš budući energetski sustav.
Pretvaranje električne energije iz obnovljivih izvora u vodik te naknadni prijevoz, skladištenje i otprema vodika krajnjim potrošačima najvjerojatnije će naići na neke od istih prepreka koje su utvrđene za projekte u području energije iz obnovljivih izvora, kao što su nedovoljan broj osoblja s odgovarajućim vještinama za obradu zahtjeva za izdavanje dozvola i trajanje administrativnih postupaka. Kao novonastalom, to je svojstveno vrijednosnom lancu vodika te nedostatku iskustva s povezanim novim, inovativnim tehnologijama. Zastarjelo ili nepostojeće zakonodavstvo na svim razinama administracije za proizvodnju i upotrebu vodika može dovesti do zbunjujućih ili neprimjerenih postupaka izdavanja dozvola. Neki od tih postupaka mogu biti previše složeni, mogu se razlikovati među zemljama ili regijama i često premašuju procijenjeni vremenski okvir za odgovor na zahtjev za izdavanjem dozvole.
Relativno malo iskustava s razvojem projekata u području vodika znači da možda nisu poznate sve prepreke pa bi stoga razmjena informacija putem foruma mogla biti korisna. Osim toga, s vremenom se mogu pojaviti primjeri dobre prakse za uklanjanje tih posebnih prepreka te ih se može razmjenjivati putem tih foruma.
U okviru Saveza za čisti vodik trenutačno se radi na izvješću usmjerenom na dionike o preprekama povezanima s dozvolama za projekte u području vodika, iz kojeg će proizaći neke preporuke i primjeri najbolje prakse. Početna procjena povratnih informacija dionika iz izvješća upućuje na to da bi postojanje jedinstvene kontaktne točke moglo ublažiti dio složenosti i pojednostavniti postupak izdavanja dozvola, posebno kad su uključena brojna nadležna tijela.
Davanjem prednosti provedbi zakonodavstva povezanog s vodikom pomoglo bi se razjasniti regulatorni okvir i njegovu primjenjivost, izgraditi stručno znanje u pogledu tehnologija vodika iz obnovljivih izvora te poboljšati dosljednost i usklađenost s postojećim zakonodavstvom o okolišu. U Njemačkoj je uveden okvir kojim se uređuje koja su odobrenja potrebna za prenamjenu cjevovoda za prirodni plin u cjevovode za transport vodika. Osim toga, Njemačka je zakonom propisala da se postojeća ugovorna prava uporabe zemljišta za infrastrukturu za prirodni plin moraju tumačiti tako da omogućuju prelazak s prirodnog plina na vodik.
Nadalje, smjernicama ili priručnicima kojima se utvrđuju postupci izdavanja dozvola za postrojenja za proizvodnju vodika iz obnovljivih izvora povećala bi se predvidljivost i poboljšala učinkovitost cjelokupnog postupka za sve uključene strane. U Portugalu je već pripremljen takav vodič za projekte u području vodika.
Slično projektima u području energije iz obnovljivih izvora, prostorno planiranje može biti od ključnog značaja za utvrđivanje prikladnih lokacija za uvođenje elektrolizatora. Na temelju integriranih planova mreže mogu se odrediti namjenska područja za elektrolizatore. To bi moglo biti sredstvo za poticanje uvođenja elektrolizatora na lokacijama gdje mogu imati ulogu u izbjegavanju ili uklanjanju zagušenja unutar elektroenergetske mreže i gdje mogu donijeti veću društvenu korist (npr. izbjegavanjem povećanja mrežnih tarifa za električnu energiju zbog potrebnih ojačanja mreže). Prijedlozi u tom smjeru izneseni su na nedavnom savjetovanju s dionicima o reguliranju tržišta vodika u Nizozemskoj.
e.Potpora inovacijama
Postupci izdavanja dozvola mogli bi utjecati i na buduće uvođenje inovativnih tehnologija dekarbonizacije, uključujući pilot-projekte i demonstracijske projekte, koji će biti potrebni za postizanje klimatske neutralnosti. S obzirom na inovativnu prirodu tih tehnologija, manje je iskustva s primjenjivim postupcima odobravanja.
Jedan od mogućih načina za podupiranje inovacija jest putem regulatornih sigurnih testnih okruženja. Regulatorna sigurna testna okruženja okviri su koji pružaju strukturirani kontekst za eksperimentiranje da bi se omogućilo ispitivanje inovativnih tehnologija, proizvoda, usluga ili pristupa tijekom ograničenog razdoblja i u ograničenom opsegu pod regulatornim nadzorom kako bi se osigurale odgovarajuće zaštitne mjere. Već su se upotrebljavala u financijskom i bankarskom sektoru te sektoru IKT-a, no upotreba u energetskom sektoru do sada je bila relativno ograničena. Svrha uspostave regulatornog sigurnog testnog okruženja jest omogućiti inovatorima ispitivanje novih tehnologija i poslovnih modela koji su možda samo djelomično kompatibilni s postojećim pravnim i regulatornim okvirom te omogućiti regulatornim tijelima da se upoznaju s određenim inovacijama kako bi mogla prilagoditi regulatorno okruženje za njihov prihvat.
U Francuskoj su u zakonodavstvo uvedena regulatorna sigurna testna okruženja za energetski sektor. Sigurno testno okruženje omogućuje nacionalnom regulatornom tijelu (Komisija za regulaciju energije (CRE)) da odobri izuzeća od uvjeta pristupa mrežama i njihove uporabe za eksperimentalno uvođenje inovativnih tehnologija ili usluga kojima se podupiru energetska tranzicija, pametne mreže i infrastrukture. U okviru tog programa odobreno je odstupanje za niz projekata, uključujući projekt čiji je cilj povećanje kapaciteta vjetroelektrana, odstupajući od odredbi francuskog zakona o energiji kojim se ograničava instalirani kapacitet proizvodnih postrojenja priključenih na visokonaponsku javnu distribucijsku mrežu električne energije.
U Nizozemskoj je Ministarstvo gospodarstva izdalo izvršnu odluku o eksperimentima s decentraliziranom, održivom proizvodnjom električne energije na temelju koje su odobreni projekti za uspostavu sigurnog testnog okruženja. Članci Zakona o električnoj energiji iz kojih se projekti mogu izuzeti bili su unaprijed definirani, a prihvatljivi su bili samo mali subjekti poput energetskih zajednica i udruženja kućevlasnika. Predložena je daljnja izvršna odluka kojom se proširuju područje primjene, veličina i raspon prihvatljivih subjekata za buduća sigurna testna okruženja.
Austrijsko savezno ministarstvo za zaštitu klime, okoliša, mobilnosti, inovacija i tehnologije provodi program financiranja „Energie.Frei.Raum”, koji služi kao pripremna faza za moguću klauzulu o eksperimentiranju za ispitivanje novih tržišnih modela za integraciju sustava tehnologija obnovljivih izvora energije, skladištenja i energetske učinkovitosti.
*****
Budući da države članice do 30. lipnja 2023. moraju Komisiji predstaviti nacrt ažuriranja posljednjeg prijavljenog integriranog nacionalnog energetskog i klimatskog plana, primjeri dobre prakse utvrđeni u ovim smjernicama mogli bi poslužiti za utvrđivanje politika i mjera koje bi države članice mogle predložiti u cilju poticanja razvoja energije iz obnovljivih izvora.
II.Smjernice za države članice o pojednostavnjenju sklapanja ugovora o kupnji energije iz obnovljivih izvora
1.Uvod
Uvođenje energije iz obnovljivih izvora sve više postaje troškovno konkurentno energiji iz fosilnih goriva, pri čemu se hidroenergija, geotermalna energija, solarna fotonaponska energija te energija vjetra na kopnu i na moru proizvodi po cijenama koje su niže od prosječnih europskih cijena električne energije za potrošače koji nisu kućanstva (vidjeti slike u nastavku).
Podaci: Međunarodna agencija za obnovljivu energiju (IRENA) 2021.
Podaci: Kretanje cijena električne energije za potrošače koji nisu kućanstva, na temelju podataka Eurostata.
Na temelju brzog smanjenja troškova energije iz obnovljivih izvora europske su korporacije 2016. ugovorile kupnju više od 1 GW energije iz obnovljivih izvora, što je činilo oko 3,5 % potrošnje električne energije u industriji. Od tada je obujam energije iz obnovljivih izvora eksponencijalno rastao – 2021. bio je više od petnaest puta veći nego 2016.
U svojem najjednostavnijem obliku, ugovor o kupnji energije iz obnovljivih izvora ili ugovor o kupnji toplinske energije iz obnovljivih izvora ugovor je o kupnji između proizvođača energije iz obnovljivih izvora i korporativnog kupca. Korporativni kupac obvezuje se kupovati određenu količinu energije iz obnovljivih izvora po unaprijed određenoj cijeni tijekom duljeg razdoblja. U većini slučajeva korporativni kupac dobit će i jamstvo o podrijetlu koje se izdaje za svaku jedinicu energije iz obnovljivih izvora proizvedene u EU-u. Tako kupac može dokazati da njegov ugovor o kupnji električne energije, toplinske energije ili plina (uključujući vodik iz obnovljivih izvora) izravno pridonosi određenoj infrastrukturi za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora. Velika većina do sada sklopljenih ugovora o kupnji energije iz obnovljivih izvora (vidjeti sliku 1.).
Slika 1. Objave o ugovorima o kupnji energije iz obnovljivih izvora za razdoblje 2013.–2021. (ugovoreni kapacitet u GW); RE-Source (Europska platforma za korporativne nabave energije iz obnovljivih izvora) (2021.)
https://resource-platform.eu/buyers-toolkit/
Prednosti su ugovora o kupnji energije iz obnovljivih izvora mnogobrojne. Posebno:
A.ugovori o kupnji energije iz obnovljivih izvora osiguravaju korporativnim kupcima troškovno konkurentnu električnu energiju za njihove djelatnosti, a mogu se upotrebljavati kao instrument zaštite od rizika povezanih s cijenom električne energije na veleprodajnom tržištu;
B.ugovori o kupnji energije iz obnovljivih izvora pokazuju predanost korporativnih kupaca zelenoj tranziciji na vjerodostojan način, pridonose njihovu programu društveno odgovornog poslovanja i pomažu u privlačenju ulagača sa zelenim ambicijama;
C.ugovori o kupnji energije nositeljima projekata u području obnovljivih izvora energije pružaju alternativni i/ili dopunski izvor stabilnog prihoda u usporedbi s programima javne potpore ili slobodnim tržištima;
D.korporativni ugovori o kupnji energije pružaju vladama alternativni način financiranja uvođenja obnovljivih izvora energije te u okviru programa potpore mogu smanjiti javno financiranje obnovljivih izvora energije.
Ugovora o kupnji energije iz obnovljivih izvora sve je više iz godine u godinu, ali tržišni udio kupljene energije iz obnovljivih izvora i dalje iznosi samo od 15 do 20 % godišnje. Nadalje, ugovori o kupnji energije iz obnovljivih izvora ograničeni su na određene države članice i velika poduzeća koja su u izravnom doticaju s kupcima. Naposljetku, iako se 70 % industrijske i komercijalne potražnje za energijom odnosi na grijanje, većina ugovora o kupnji ograničena je na električnu energiju iz obnovljivih izvora.
2.Regulatorna pitanja
Godine 2019. provedeno je istraživanje na razini cijelog EU-a i detaljna analiza 10 država članica kako bi se utvrdile ključne prepreke za uvođenje korporativnih ugovora o kupnji energije iz obnovljivih izvora. U rezultatima su utvrđene regulatorne prepreke, prepreke politikama, gospodarske prepreke, kao i pitanja osviještenosti.
Glavne regulatorne prepreke uključivale su zakonska ograničenja za potpisivanje izravnih ugovora između proizvođača i kupaca, prepreke potpisivanju ugovora s više dobavljača i prepreke prijenosu jamstava o podrijetlu na kupce. Prepreke politikama uključivale su programe potpore koji nisu bili u skladu s korporativnim ugovorima o kupnji energije ili su im bili konkurencija, kao i ograničenu vidljivost razvoja programa potpore. Gospodarske prepreke uključivale su kreditnu sposobnost kupaca, varijabilnost električne energije iz obnovljivih izvora i povezane troškove za upravljanje neravnotežama u količini između proizvodnje energije iz obnovljivih izvora i korporativne potražnje putem „ugovora o posredovanju”. Nadalje, transakcijski su troškovi još uvijek visoki te ne postoje dugoročni proizvodi za zaštitu od rizika kojima bi se uklonile neravnoteže ili obuhvatilo neispunjavanje obveza druge ugovorne strane. Osviještenost i interes, posebno malih i srednjih poduzeća, i dalje su ograničeni, a prisutna je i percepcija da su cijene u korporativnim ugovorima o kupnji energije više od veleprodajnih cijena električne energije. U javnom savjetovanju i proizvođači i potrošači istaknuli su važnost izdavanja jamstava o podrijetlu za svu proizvodnju energije iz obnovljivih izvora, neovisno o tome je li projekt razvijen u okviru programa javne potpore. Nadalje, istaknuli su važnost osmišljavanja programa javne potpore na način kojim se podupire i nadopunjuje razvoj projekata u području energije iz obnovljivih izvora u okviru korporativnih ugovora o kupnji energije.
Posljedično, korporativni ugovori o kupnji energije trenutačno su ograničeni na određene države članice u kojima nositelji projekta u području energije iz obnovljivih izvora imaju odgovarajuće uvjete za izravnu prodaju svoje električne energije krajnjim potrošačima. Takvi povoljni uvjeti uključuju: 1. dinamično tržište za projekte u području energije iz obnovljivih izvora, 2. likvidna veleprodajna tržišta energije koja omogućavaju potpisivanje „ugovora o posredovanju”, kao i dugoročne proizvode za zaštitu od rizika, 3. nepostojanje pravnih prepreka za potpisivanje izravnih ugovora između dobavljača i potrošača i 4. javne natječaje kojima se korporativni ugovori o kupnji energije nadopunjuju ili se potiče njihovo korištenje.
Direktivom o tržištu električne energije iz 2019., Uredbom o tržištu električne energije i Direktivom o promicanju uporabe energije iz obnovljivih izvora već se uklanja niz regulatornih prepreka i prepreka politikama. Na primjer, Direktivom o tržištu električne energije zahtijeva se da proizvođači i kupci u svim državama članicama mogu međusobno izravno sklapati ugovore te da se potrošači mogu odlučiti za više ugovora o nabavi. Na temelju Direktive o promicanju uporabe energije iz obnovljivih izvora države članice moraju navesti dugoročan raspored odvijanja svojih javnih natječaja te su u svojim nacionalnim energetskim i klimatskim planovima obvezne utvrditi sve prepreke korporativnim ugovorima o kupnji energije te uvesti mjere za pojednostavnjenje njihova korištenja. Samo osam država članica izvijestilo je o postojećim preprekama i mjerama za potporu korištenju ugovora o kupnji energije iz obnovljivih izvora. Za većinu zemalja, međutim, ne postoji jasan okvir za nositelje projekata u području energije iz obnovljivih izvora ili korporativne potrošače za sklapanje izravnih ugovora o kupnji energije.
Unatoč postojećim preprekama, tržište za korporativne ugovore o kupnji energije i dalje raste. Španjolska je od 2020. najveće tržište za ugovore o kupnji energije u EU-u i čini 23 % sveukupnog ugovorenog kapaciteta, pri čemu su povezane financijske transakcije velike vrijednosti činile gotovo 1 % njezina BDP-a. U nekim državama članicama, primjerice Rumunjskoj, korporativni ugovori o kupnji energije nisu se donedavno mogli potpisivati jer se sva električna energija morala prodavati na centraliziranom tržištu. Međutim, novom odlukom kojom se otvaraju mogućnosti za ugovore o kupnji energije cjevovodi za energiju iz obnovljivih izvora mogli bi se udvostručiti u usporedbi s nacionalnim energetskim i klimatskim planom Rumunjske.
Ugovori o kupnji energije vjerojatno će postati sve privlačniji kao „poslovni modeli” za postrojenja za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora nakon isteka razdoblja potpore. U drugom dokumentu Vijeća europskih energetskih regulatora (CEER) o obnovljivim izvorima energije kojima se ne pruža potpora iz 2021. utvrđeno je da su ugovori o kupnji energije iz obnovljivih izvora izvedive alternative za vjetroelektrane na kopnu, kao i za solarna postrojenja te postrojenja za biomasu i hidroenergiju. To je važno jer će među promatranim zemljama (članice CEER-a) (114 GW) za 40 % obnovljivih izvora energije kojima se trenutačno pruža potpora razdoblje potpore završiti do 2030. te će oni ili nastaviti s radom prema tržišnim uvjetima ili će im se i dalje pružati potpora.
Države članice mogu pojednostaviti razvoj ugovora o kupnji energije sljedećim mjerama:
A.upotrebljavanjem Instrumenta za tehničku potporu EU-a ili druge savjetodavne ili tehničke pomoći za provedbu detaljne procjene za potporu korporativnim ugovorima o kupnji energije iz obnovljivih izvora. To je učinjeno npr. u Italiji. Ostale države članice mogle bi provesti slična istraživanja ili iskoristiti saznanja već dovršenih studija;
B.najavom okvirnog obujma uvođenja obnovljivih izvora energije, za koji se očekuje da će se financirati na temelju ugovora o kupnji energije. Time se nositeljima projekata u području energije iz obnovljivih izvora osigurava vidljivost u pogledu očekivane brzine i načina razvoja projekata. Takav korak poduzela je Irska;
C.razmatranjem konkurentnih natječaja kojima bi se nositeljima projekata u području energije iz obnovljivih izvora otvorila mogućnost da se „odmore” od svojih programa javne potpore i prodaju svoju električnu energiju putem ugovora o kupnji energije. U Poljskoj je uvedena takva inovativna mjera koja je pridonijela tome da Poljska 2021. postane drugo najveće tržište za ugovore o kupnji energije;
D.omogućavanjem izdavanja jamstava o podrijetlu u programima javne potpore kako bi se prihodima od jamstava o podrijetlu smanjila potreba za javnim financiranjem.
3.Proširenje dostupnosti korporativnih ugovora o kupnji energije iz obnovljivih izvora za mala i srednja poduzeća
Na europskim tržištima ugovora o kupnji energije prevladavaju veliki korporativni kupci. Velik broj tih korporacija organiziran je u okviru korporativne inicijative RE100 kojom se nastoji osigurati nabava 100 % energije iz obnovljivih izvora, od čega 58 poduzeća ima sjedište u EU-u. Većina tih poduzeća ima predvidljive i velike količine potrošnje električne energije tijekom dugih razdoblja te dobre kreditne rejtinge. Često imaju aktivnosti u kojima ostvaruju izravan doticaj s potrošačima te se koriste ugovorima o kupnji energije iz obnovljivih izvora kao važnim instrumentom za brendiranje svojih proizvoda i podupiranje odgovornosti održivog poslovanja, što uključuje smanjenje emisija stakleničkih plinova u njihovoj potrošnji energije u cijelom lancu vrijednosti. U tom pogledu, izvješćivanje u skladu s organizacijom CDP (Carbon Disclosure Project) omogućuje poduzećima da izvješćuju o energiji iz obnovljivih izvora proizvedenoj u postrojenjima na lokaciji, postrojenjima izvan lokacije koja su povezana izravnim vodovima te o ugovorima o kupnji energije.
Važan su segment za korporativne ugovore o kupnji energije iz obnovljivih izvora i velike elektrointenzivne industrije. Povijesno gledano, velike talionice aluminija u Norveškoj nabavljaju električnu energiju putem ugovora o kupnji hidroenergije. U novije vrijeme potpisali su i dugoročne ugovore o kupnji energije vjetra. Međutim, prihvaćanje među ovom vrstom kupaca u državama članicama EU-a do sada je bilo ograničenog karaktera.
Jedna je od utvrđenih prepreka nedostatak predvidljivosti u pogledu reguliranih komponenata cijena električne energije (mrežne tarife i porezi). Budući da te regulirane komponente čine znatan dio cijene električne energije za kupca, opada privlačnost ugovora o kupnji energije kao dugoročnog instrumenta zaštite od nestabilnosti cijena električne energije. Agencija za suradnju energetskih regulatora (ACER) objavila je izvješće o procjeni modela veleprodajnog tržišta, koje uključuje poseban odjeljak za raspravu o tome kako poboljšati likvidnost na veleprodajnim tržištima električne energije kako bi se osigurala dostupnost učinkovitih proizvoda za zaštitu od rizika.
Za razliku od toga, prepreke malim i srednjim poduzećima za sudjelovanje u korporativnim ugovorima o kupnji energije i dalje su vrlo velike. Mala i srednja poduzeća čine 99 % europskih poduzeća, 54 % dodane vrijednosti EU-a i ostvaruju od 9 do 18 % bruto domaće potrošnje po državi članici
. Upravo se ta mala i srednja poduzeća često suočavaju s visokim računima za električnu energiju zbog niske potrošnje električne energije po postrojenju, a mogla bi imati najviše koristi od ugovora o kupnji energije iz obnovljivih izvora. To je posebno važno u razdoblju od listopada 2021., otkada cijene električne energije na veleprodajnom tržištu električne energije rastu.
Nadalje, vidljivost im je ograničena u pogledu njihove buduće potražnje za električnom energijom, nižih su kreditnih rejtinga i troše manje električne energije, što otežava upravljanje neravnotežama. Zbog toga mala i srednja poduzeća više oklijevaju pri potpisivanju dugoročnih ugovora, posebno ako nisu razjašnjeni mogući učinci njihova raskida. Učinci potpisivanja dugoročnih ugovora o kupnji energije, fizički ili virtualno, na bilancu poduzeća u skladu s računovodstvenim okvirom za izvedenice u skladu s Međunarodnim standardima financijskog izvještavanja (MSFI) nisu uvijek jasni. Nedostatak upoznatosti s korporativnim ugovorima o kupnji energije iz obnovljivih izvora još je jedna znatna prepreka njihovom korištenju u srednjim i malim poduzećima, a složenost pregovaranja o ugovorima o kupnji energije blaga je prepreka za kupce koji nemaju iskustva ili resurse za vođenje pregovora o ugovorima. Europsko zakonodavstvo do sada je bilo ograničeno na energetske preglede i sustave gospodarenja energijom koji se bave energetskom učinkovitošću (EED, 2018.). Konačno, često imaju ograničen prostor na licu mjesta za uvođenje rješenja za energiju iz obnovljivih izvora.
Kreditna sposobnost kupca još je jedna velika prepreka (i čimbenik rizika) u većini sektora. Davatelji dužničkih instrumenata za projekte u području energije iz obnovljivih izvora i dalje zahtijevaju jak kreditni rejting kako bi se ugovor o kupnji energije smatrao isplativim. Međutim, velike agencije za kreditni rejting rangiraju samo manji broj malih i srednjih poduzeća. Nadalje, kreditna sposobnost i kreditni rejting problem su i za neka poduzeća u teškoj industriji i proizvodnji te u europskim gospodarstvima s relativno slabije razvijenim financijskim tržištima.
Slične prepreke postoje na strani ponude. Veliki nositelji projekata u području energije iz obnovljivih izvora, kao što su Vattenfall, Eneco, Orsted i Iberdrola, dominiraju tržištem jer imaju velik portfelj projekata i mogu potrošačima pružiti više prilagođenih ugovora o kupnji energije. U ovom segmentu veliki projekti u području energije iz obnovljivih izvora, kao što su vjetroelektrane na moru, ponekad se suočavaju s izazovom pronalaženja dovoljne količine ugovora o kupnji energije prije donošenja konačnih odluka o ulaganju. S druge strane, mali projekti u području energije iz obnovljivih izvora suočavaju se s izazovima pri ulasku na korporativno tržište ugovora o kupnji energije zbog ograničene vidljivosti, ograničenog portfelja projekata te ograničenog tehničkog i pravnog stručnog znanja potrebnog za pregovaranje o ugovorima o kupnji energije i njihovo potpisivanje. Slično tome, zajednice energije iz obnovljivih izvora i energetske zajednice građana često su premale za potpisivanje gospodarski privlačnih ugovora o kupnji energije s velikim kupcima.
Mali, ali rastući segment konzultantskih poduzeća počeo je nuditi rješenja za mala i srednja poduzeća, kao što je mogućnost objedinjavanja potražnje više potrošača. Mehanizme za objedinjavanje svoje potražnje razmatra i industrija kako bi se smanjili rizici i troškovi. Na primjer, u Grčkoj niz elektrointenzivnih industrija radi na konceptu „Green Pool”, pri čemu više poduzeća udružuje svoju potražnju za električnom energijom. Nakon toga svaki partner iz industrije potpisuje jedan ili više ugovora o kupnji energije kako bi zadovoljio svoju potražnju na objedinjenoj razini. Kako bi se oblikovala i učvrstila preostala potražnja za električnom energijom, pregovara se o zasebnom ugovoru u cilju smanjenja ukupnih troškova sudionika. Međutim, objedinjavanjem projekata povećavaju se i dodatni troškovi i složenost zaključivanja ugovora o kupnji energije. Nadalje, neka poduzeća koja nude energetske preglede, kako je propisano Direktivom o energetskoj učinkovitosti, već proširuju svoje usluge kako bi obuhvatila procjene ugovora o kupnji energije iz obnovljivih izvora „na lokaciji”, „u blizini lokacije” ili „izvan lokacije”. Proširenje usluga energetskih pregleda kako bi se uključili ugovori o kupnji energije iz obnovljivih izvora relativno je jeftino jer se oslanjaju na slične podatke koji su već prikupljeni u okviru sustava za upravljanje energijom (ISO 500001).
U nedavnom izvješću agencije ACER o modelu veleprodajnog tržišta električne energije EU-a ističe se potreba za poticanjem ugovora o kupnji energije, kao i poboljšanjem pristupa manjim sudionicima na tržištu. Kako bi se uklonile gospodarske prepreke, Komisija i Grupa EIB-a istražit će mogu li se razviti namjenski financijski i savjetodavni mehanizmi za potporu ugovorima o kupnji energije iz obnovljivih izvora. To može uključivati mehanizme za olakšavanje boljeg pristupa ugovorima o kupnji energije iz obnovljivih izvora za nove kupce kao što su mala i srednja poduzeća. U okviru programa InvestEU već je moguće poduprijeti financiranje ulaganja u ugovore o kupnji energije. Države članice mogle bi pokrenuti slična jamstva kako bi poduprle lokalne banke u nastojanjima da podrže ugovore o kupnji energije iz obnovljivih izvora.
Osim toga, okvirom EU-a za održivo financiranje potaknut će se ugovori o kupnji energije iz obnovljivih izvora te povećati osviještenost i interes za takve ugovore među nefinancijskim i financijskim poduzećima, čime će se pridonijeti preusmjeravanju kapitala na održiva ulaganja. Njegovi relevantni elementi uključuju Uredbu o taksonomiji EU-a, prvom delegiranom aktu o EU-ovoj taksonomiji klimatski održivih djelatnosti, i predloženu direktivu o korporativnom izvješćivanju o održivosti (CSRD), što pridonosi većoj transparentnosti financijskih i nefinancijskih tržišta u pogledu održivosti. Taksonomijom EU-a utvrđuje se okvir za definiranje okolišno održivih gospodarskih djelatnosti i predviđaju zahtjevi za objavu uz određene ključne pokazatelje uspješnosti za financijska i nefinancijska poduzeća. Povezanim Prijedlogom direktive o korporativnom izvješćivanju o održivosti područje primjene zahtjeva za izvješćivanje nefinancijskih poduzeća proširuje se na sva velika poduzeća (bez obzira na to jesu li uvrštena na burzu), uključujući mala i srednja poduzeća uvrštena na burzu
. Upotreba ugovora o kupnji energije iz obnovljivih izvora važan je instrument za dokazivanje usklađenosti s relevantnim kriterijima tehničke provjere utvrđenima u delegiranom aktu o EU-ovoj taksonomiji klimatski održivih djelatnosti te bi se, prema potrebi, mogla odražavati u ključnim pokazateljima uspješnosti iz Uredbe o taksonomiji EU-a.
Nadalje, nedavno osnovan Europski korporativni savez može biti još jedan način za podizanje osviještenosti o prilikama koje postoje za poduzeća koja potpisuju ugovore o kupnji energije iz obnovljivih izvora.
Države članice mogu pojednostaviti razvoj ugovora o kupnji energije iz obnovljivih izvora, posebno za mala i srednja poduzeća, sljedećim mjerama:
A.uspostavljanjem javne platforme za povećanje transparentnosti u pogledu cijene, obujma, vrsta i strana uključenih u potpisivanje ugovora o kupnji energije iz obnovljivih izvora;
B.osiguravanjem provedbe Uredbe o taksonomiji EU-a i njezinih delegiranih akata te poticanjem njene dobrovoljne primjene koja nadilazi zakonodavne zahtjeve;
C.fleksibilnim ugovaranjem za mala i srednja poduzeća, uključujući posebne smjernice za naknade za raskid ugovora za mala poduzeća (članak 12. Direktive o električnoj energiji);
D.omogućavanjem više ugovora o nabavi kako bi dobavljači i kupci mogli međusobno izravno sklapati ugovore (članak 4. Direktive o električnoj energiji);
E.omogućavanjem razvoja projekata u području obnovljivih izvora energije na lokaciji ili u blizini lokacije koji se razvijaju na temelju ugovora o kupnji energije, posebno ako su razvijeni „iza brojila” ili putem „privatnih žica”;
F.uklanjanjem rizika za ugovore o kupnji energije iz obnovljivih izvora putem kreditnih jamstava ili osiguranja uz potporu javnim financijskim sredstvima, u skladu sa smjernicama za državne potpore;
G.poticanjem nacionalnih razvojnih banaka i institucija da ponude instrumente zaduživanja za velike projekte u području energije iz obnovljivih izvora, uključujući energiju vjetra na moru, na tržištima na kojima je teško sklopiti dovoljnu količinu ugovora o kupnji energije iz obnovljivih izvora prije donošenja odluka o financijskim ulaganjima s obzirom na veličinu sredstava i trajanje izgradnje;
H.utvrđivanjem regulatornih uvjeta kako bi se energetskim zajednicama omogućilo da prodaju višak energije putem ugovora o kupnji energije iz obnovljivih izvora;
I.omogućavanjem malim poslovnim parkovima ili industrijskim klasterima da zajednički kupuju energiju iz obnovljivih izvora putem dugoročnih ugovora o kupnji.
4.Promicanje prekograničnih ugovora o kupnji energije iz obnovljivih izvora
Proizvodnja energije iz obnovljivih izvora činila je 37 % ukupne potrošnje električne energije i 21,2 % ukupne potrošnje energije 2020. Međutim, među državama članicama postoje velike razlike: udio obnovljivih izvora energije u sektoru električne energije kreće se od 9 % do 78 %. Slično tome, udio obnovljivih izvora energije u konačnoj potrošnji energije kreće se od 10 % do 60 %.
Prelazak energetskog sustava na opskrbu energijom koja se temelji na obnovljivim izvorima zahtijevat će upotrebu najboljih obnovljivih izvora energije u cijelom EU-u i prijenos energije onamo gdje postoji potražnja. Europskim jedinstvenim tržištem poduzećima se omogućuje kupnja električne energije iz obnovljivih izvora u cijelom EU-u, a istodobno osigurava potpora za dodatne projekte u području energije iz obnovljivih izvora koji će se priključiti na mrežu.
Korporativni korisnici već iskorištavaju prednosti obnovljivih izvora energije potpisivanjem:
1.fizičkih prekograničnih ugovora o kupnji energije;
2.virtualnih prekograničnih ugovora o kupnji energije.
U okviru fizičkog prekograničnog ugovora o kupnji energije kupac sklapa ugovore s postrojenjem za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora u drugoj zemlji i na relevantnim interkonekcijskim vodovima registrira fizička ili financijska prava na kapacitet kako bi se osigurala fizička mrežna veza. To podrazumijeva rizike i troškove povezane s prekograničnim prijenosima. U okviru virtualnog prekograničnog ugovora o kupnji energije proizvođač energije prodaje električnu energiju na lokalnom veleprodajnom tržištu, dok kupac kupuje električnu energiju na drugom lokalnom veleprodajnom tržištu. Ugovor između proizvođača energije s jedne strane granice i kupca s druge strane granice sastoji se od financijskog namirenja u okviru kojeg proizvođač energije prima uplatu od lokalnog veleprodajnog tržišta električne energije i iz neto namirenja na temelju cijene iz ugovora o kupnji energije dogovorene s korporativnim kupcem.
Prednosti su za kupce bolji pristup jeftinim projektima u području energije iz obnovljivih izvora u cijelom EU-u, mogućnost objedinjavanja opterećenja na više lokacija i veća opskrba električnom energijom. Za nositelje projekata u području energije iz obnovljivih izvora prekogranični ugovori o kupnji energije omogućuju pristup tržištima s višim cijenama električne energije, a time i veću spremnost na plaćanje energije iz obnovljivih izvora.
Osim prekograničnih ugovora o kupnji energije unutar europskog jedinstvenog tržišta električne energije, postoje i mogućnosti za proširenje prekograničnih ugovora o kupnji energije s trećim zemljama. Poseban je primjer suradnja između Francuske, Njemačke, Portugala, Španjolske i Maroka u cilju analize mogućnosti prekograničnih ugovora o kupnji energije između Maroka i država članica EU-a u okviru Plana za održivu trgovinu električnom energijom. Ključni zahtjev u tom pogledu bit će uspostava pouzdanog, točnog i na prijevare otpornog sustava jamstava o podrijetlu u trećim zemljama s tijelima za izdavanje koja su neovisna o aktivnostima proizvodnje, trgovine i opskrbe.
Unatoč relativno velikim razlikama u veleprodajnim cijenama električne energije i troškovima proizvodnje energije iz obnovljivih izvora u cijelom EU-u, broj prekograničnih ugovora o kupnji energije i dalje je ograničen. Jedna su od glavnih prepreka gospodarski rizici povezani s tim što dobavljači i potrošači posluju na različitim tržištima s različitim kretanjima cijena i poreznim režimima, kao i potreba za upravljanjem cjenovnim rizikom prekograničnog prijenosa. Druga je prepreka složenost ugovora, posebno ako moraju biti u skladu s lokalnim propisima, a oni nisu usklađeni. Postoje i administrativne prepreke povezane s jamstvima o podrijetlu u kojima pravila za izdavanje, upotrebu i poništavanje jamstava o podrijetlu nisu u potpunosti usklađena u svim državama članicama. To je posebno važno za prekogranične ugovore o kupnji energije sa zemljama koje nisu provele okvir za izdavanje jamstava o podrijetlu za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora za koju se dodjeljuje potpora. Naposljetku, teže je objasniti doprinos prekograničnih ugovora o kupnji energije za potrebe društveno odgovornog poslovanja.
Unatoč tim preprekama, u tijeku su aktivnosti za potporu prekograničnim ugovorima o kupnji energije jer su oni jedinstvena prilika i vrijedan alat za pokrivanje visokih udjela ili čak cjelokupne potrošnje električne energije jednog kupca iz postrojenja za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora. Direktivom o tržištu električne energije iz 2019. i uredbama o električnoj energiji povećana je fleksibilnost tržišta električne energije i granularnost formiranja cijena, što može pomoći u omogućivanju korištenja prekograničnih ugovora o kupnji energije, pri čemu transeuropska energetska mreža podupire razvoj prekogranične prijenosne infrastrukture kako bi se otvorili i omogućili prekogranični tokovi električne energije.
Da bi se uzeo u obzir financijski rizik prekograničnih ugovora o kupnji energije, mehanizmi za financiranje energije iz obnovljivih izvora mogu se upotrijebiti kako bi se olakšalo troškovno učinkovitije uvođenje obnovljivih izvora energije u cijelom EU-u. Sredstva će se upotrebljavati za konkurentne natječaje u svim zemljama EU-a koje su spremne biti domaćini takvih projekata. Privatni ulagači, uključujući poduzeća, mogu pridonijeti financiranju tih natječaja i mogu zatražiti jamstva o podrijetlu za proizvodnju energije koja odgovara njihovu doprinosu.
Osim toga, Direktivom o energiji iz obnovljivih izvora od država članica zahtijeva se da uklone lokalne pravne prepreke ugovorima o kupnji energije i usklade jamstva o podrijetlu na temelju revidirane norme CEN-CENELEC 16325, čime će se omogućiti da korporativni ugovori o kupnji energije prate ugovore o kupnji energije s odgovarajućim jamstvima o podrijetlu preko granice. Konačno, može se potaknuti nove aktere da se uključe na tržište kako bi pružili inovativna rješenja za pomoć u nabavi i sklapanju prekograničnih ugovora o kupnji energije u Europi, kao i nova rješenja za ublažavanje rizika i izazova upravljanja povezanih s korporativnim ugovorima o kupnji energije.
Države članice mogu pojednostaviti razvoj prekograničnih ugovora o kupnji energije sljedećim mjerama:
A.prema potrebi i u skladu s Uredbom TEN-E, ojačavanjem kapaciteta interkonekcijskih vodova među državama članicama EU-a, kao i s trećim zemljama;
B.otvaranjem postojećih mreža za povećanu dodjelu kapaciteta prijenosa;
C.uklanjanjem regulatornih prepreka koje utječu na prijenos jamstava o podrijetlu na kupce i daljnjim usklađivanjem pravila za upotrebu jamstava o podrijetlu u svim zemljama;
D.podupiranjem razvoja pouzdanih, točnih i na prijevare otpornih jamstava o podrijetlu u trećim zemljama.