–

za Cresco Investigation GmbH, M. Zehetbauer, Rechtsanwältin,

–

za M. Achatzija, A. Obereder, Rechtsanwalt,

–

za austrijsku vladu, G. Hesse, u svojstvu agenta,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju P. Gentilija i F. De Luce, avvocati dello Stato,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna, M. Szwarc i A. Siwek, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, B.-R. Killmann i D. Martin, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) te članka 1., članka 2. stavka 2. točke (a), članka 2. stavka 5. i članka 7. stavka 1. Direktive Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja (SL 2000., L 303, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 69.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Cresca Investigation GmbH (u daljnjem tekstu: Cresco) i Markusa Achatzija o pravu potonjeg na dodatnu naknadu plaće isplaćene za rad obavljen na Veliki petak.

3

Uvodna izjava 24. Direktive 2000/78 određuje:

„Europska unija je u svojoj Deklaraciji br. 11 o statusu crkava i nekonfesionalnih organizacija, koja je prilog Završnom aktu Ugovora iz Amsterdama, izričito potvrdila da poštuje i ne dovodi u pitanje status koji crkve i vjerska udruženja ili zajednice imaju u državama članicama sukladno nacionalnom pravu te da jednako poštuje status filozofskih i nekonfesionalnih organizacija. Imajući to u vidu, države članice mogu zadržati ili donijeti posebne odredbe o stvarnim, legitimnim i opravdanim profesionalnim uvjetima koji mogu biti pretpostavka za obavljanje pojedine profesionalne djelatnosti.”

4

Članak 1. te direktive glasi kako slijedi:

„Svrha ove Direktive je utvrditi opći okvir za borbu protiv diskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili [spolne orijentacije] u vezi sa zapošljavanjem i obavljanjem zanimanja, kako bi se u državama članicama ostvarila primjena načela jednakog postupanja.”

5

Članak 2. navedene direktive određuje:

„1.   Za potrebe ove Direktive ,načelo jednakog postupanja' znači nepostojanje bilo kakve izravne ili neizravne diskriminacije na temelju bilo kojeg od razloga iz članka 1.

2.   Za potrebe stavka 1.:

[…]

5.   Ova Direktiva ne utječe na mjere koje proizlaze iz nacionalnog zakonodavstva, a koje su u demokratskom društvu potrebne zbog očuvanja javne sigurnosti, održanja javnog reda i prevencije kaznenih djela, radi zaštite zdravlja te zaštite prava i sloboda drugih ljudi.”

6

Članak 7. te direktive, naslovljen „Pozitivne mjere”, u stavku 1. određuje:

„Kako bi se zajamčila potpuna jednakost u praksi, načelo jednakog postupanja ne sprječava države članice da zadrže ili donesu posebne mjere za sprječavanje ili izjednačavanje [nepovoljnog] položaja povezanog s bilo kojim od temelja iz članka 1.”

7

Članak 16. Direktive 2000/78 predviđa:

„Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi se:

8

Članak 1. stavak 1. Arbeitsruhegesetza (Zakon o odmoru i neradnim danima, BGBl. 144/1983), u verziji koja se primjenjuje na činjenice u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: ARG), određuje:

„Ovaj savezni zakon primjenjuje se na sve radnike, osim ako drukčije nije određeno u nastavku.”

9

Članak 7. tog zakona predviđa:

„(1)   Tijekom neradnih dana radnik ima pravo na odmor u neprekidnom trajanju od najmanje 24 sata, koji mora započeti najranije u 0 sati i najkasnije u 6 sati neradnog dana.

(2)   U smislu ovog saveznog zakona, neradni dani su:

1. siječnja (Nova godina), 6. siječnja (Sveta tri kralja), Uskrsni ponedjeljak, 1. svibnja (državni praznik), Uzašašće, ponedjeljak nakon Duhova, Tijelovo, 15. kolovoza (Velika Gospa), 26. listopada (nacionalni praznik), 1. studenoga (Svi sveti), 8. prosinca (Bezgrešno začeće), 25. prosinca (Božić) i 26. prosinca (Sveti Stjepan).

(3)   Za pripadnike protestantskih crkava augsburške konfesije i helvetske konfesije, Starokatoličke crkve i Evangeličke metodističke crkve, Veliki petak također je neradni dan.

[…]”

10

U skladu s člankom 9. tog zakona:

„(1)   Radnik zadržava svoje pravo na naknadu plaće za rad koji nije obavljen zbog neradnog dana […].

(2)   Radnik ima pravo na naknadu plaće koju bi primio da rad nije izostao zbog razloga navedenih u stavku 1.

[…]

(5)   Osim prava na naknadu plaće na temelju stavka 1., radnik koji radi tijekom neradnih dana ima pravo i na naknadu plaće koja odgovara obavljenom radu osim ako su dogovoreni nadomjesni sati u smislu članka 7. stavka 6.”

11

Direktiva 2000/78 prenesena je u austrijsko pravo među ostalim Gleichbehandlungsgesetzom (Zakon o jednakom postupanju, BGBl. I, 66/2004). U potonjem je utvrđeno načelo nediskriminacije u okviru radnih odnosa, osobito na temelju vjere ili uvjerenja, kad je riječ o utvrđivanju naknade plaće i drugim uvjetima rada.

12

Na temelju članka 7. stavka 3. ARG‑a, Veliki petak je plaćeni neradni dan s razdobljem 24-satnog odmora za pripadnike protestantskih crkava augsburške i helvetske konfesije, Starokatoličke crkve i Evangeličke metodističke crkve (u daljnjem tekstu: crkve na koje se primjenjuje ARG). Ako pripadnik neke od tih crkava ipak radi tijekom toga dana, ima pravo na dodatnu naknadu plaće za taj neradni dan (u daljnjem tekstu: naknada za neradni dan).

13

M. Achatzi je zaposlenik Cresca, privatne detektivske agencije, i nije pripadnik nijedne od crkava na koje se primjenjuje ARG. Smatra da mu je diskriminatorno uskraćena naknada za neradni dan za rad koji je obavio 3. travnja 2015., na Veliki petak i na tom temelju od svojeg poslodavca zahtijeva isplatu 109,09 eura, uvećanih za kamate.

14

Žalbeni sud izmijenio je prvostupanjsku presudu kojom je odbijena tužba koju je podnio M. Achatzi.

15

Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija), koji odlučuje o reviziji koju je Cresco podnio protiv te odluke o žalbi, najprije smatra da svih trinaest neradnih dana navedenih u članku 7. stavku 2. ARG‑a, osim 1. svibnja i 26. listopada koji nemaju nikakav vjerski predznak, imaju veze s kršćanstvom, a dva od njih isključivo su vezana za katoličanstvo. Osim toga, svi ti neradni dani neradni su za sve radnike te su im plaćeni, neovisno o njihovoj vjerskoj pripadnosti.

16

Sud koji je uputio zahtjev nadalje ističe da je cilj posebnog uređenja iz članka 7. stavka 3. ARG‑a omogućiti pripadnicima neke od tih crkava na koje se odnosi ta odredba da ispovijedaju svoju vjeru na blagdan koji im je osobito važan.

17

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, članak 7. stavak 3. ARG‑a odobrenje dodatnog neradnog dana čini ovisnim o vjeri radnikâ, što dovodi do toga da osobe koje nisu pripadnici crkava na koje se primjenjuje ARG imaju pravo na jedan neradni dan manje od pripadnika neke od tih crkava, što je u načelu nepovoljnije postupanje na temelju vjere.

18

Međutim, sud koji je uputio zahtjev pita se je li situacija tih dviju kategorija radnika usporediva.

19

S tim u vezi on ističe da je cilj članka 7. stavka 3. ARG‑a omogućiti radnicima koji su pripadnici neke od crkava na koje se primjenjuje ARG da ispovijedaju svoju vjeru na Veliki petak a da pritom sa svojim poslodavcem u tu svrhu ne moraju dogovoriti dan odmora. Radnici koji su pripadnici Rimokatoličke crkve, kojoj pripada većina austrijskog stanovništva, imaju pravo na tu mogućnost jer su neradni dani iz članka 7. stavka 2. ARG‑a koji se odnose na njihovu vjeru neradni za sve radnike.

20

Međutim te čak i ako tužitelj u glavnom postupku ne tvrdi da njegove vjerske potrebe nisu bile uzete u obzir na Veliki petak, navedeni sud smatra da, radi ocjene usklađenosti nacionalnog zakonodavstva o kojem je riječ u glavnom postupku s Direktivom 2000/78, valja uzeti u obzir činjenicu da to zakonodavstvo ne vodi računa o vjerskim potrebama određenih radnika. Točno je da određeni kolektivni ugovori sadržavaju odredbe usporedive s člankom 7. ARG‑a, osobito u pogledu Dana pomirbe židovske vjere ili Dana reformacije protestantskih crkava, ali, u nedostatku takvih ugovora, radnici u velikoj mjeri ovise o dobroj volji svojeg poslodavca.

21

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev ističe da razlika u postupanju o kojoj je riječ u glavnom postupku može biti obuhvaćena pravom Unije u sporu između pojedinaca poput onoga u glavnom postupku samo ako je to pravo izravno primjenjivo. Naime, on naglašava da je Direktiva 2000/78 prenesena Zakonom o jednakom postupanju koji ni na koji način nije nadređen ARG‑u i da se jasan tekst članka 7. stavka 3. ARG‑a protivi tumačenju usklađenom s pravom Unije, koje uređenje Velikog petka proširuje na radnike koji nisu pripadnici crkava na koje se primjenjuje ARG.

22

Sud koji je uputio zahtjev također ističe da, u skladu s njezinim člankom 2. stavkom 5., Direktiva 2000/78 ne utječe na mjere koje proizlaze iz nacionalnog zakonodavstva, a koje su u demokratskom društvu potrebne osobito radi zaštite prava i sloboda drugih ljudi i naglašava da su, u skladu sa sudskom praksom Suda, sloboda vjeroispovijesti i sloboda vjere jedne od temelja demokratskog društva.

23

Stoga se navedeni sud pita treba li smatrati da je uređenje iz članka 7. stavka 3. ARG‑a mjera potrebna za zaštitu slobode vjeroispovijesti i slobode vjere radnika koji su pripadnici neke od crkava na koje se primjenjuje ARG.

24

Sud koji je uputio zahtjev se usto pita može li se predmetna razlika u postupanju opravdati na temelju članka 7. stavka 1. Direktive 2000/78 jer je pozitivna i posebna mjera za ukidanje postojećih nepovoljnih položaja.

25

Točno je da navedeni sud naglašava da na austrijskom tržištu rada u načelu ne postoje strukturne nepovoljnosti za radnike koji su pripadnici neke od crkava na koje se primjenjuje ARG. Međutim, moglo bi se smatrati da primorati potonje na rad tijekom jednog od najvažnijih dana njihove vjere, dok to nije slučaj na primjer za pripadnike Rimokatoličke crkve, čije su velike svečanosti neradni dani za sve radnike, jest takav nepovoljan položaj, koji članak 7. stavak 3. ARG‑a nastoji izjednačiti.

26

Naposljetku, ako Sud presudi da zakonsko uređenje Velikog petka iz članka 7. stavka 3. ARG‑a povrjeđuje Direktivu 2000/78, postavlja se pitanje treba li ta povreda biti uravnotežena obvezom poslodavca, društva privatnog prava, da odobri taj neradni dan svim svojim radnicima, čak i ako je austrijski zakonodavac namjeravao uzeti u obzir zahtjeve samo vrlo ograničene skupine radnika, opravdane vjerskim razlozima, radi zaštite interesa poslodavaca koji su se protivili pretjeranom proširenju općeg uređenja neradnih dana.

27

Osim toga, ako se utvrdi da zakonsko uređenje Velikog petka nije pozitivna ili posebna mjera u smislu članka 7. stavka 1. Direktive 2000/78, sud koji je uputio zahtjev pita se treba li to utvrđenje dovesti do potpune neprimjenjivosti članka 7. stavka 3. ARG‑a, tako da na Veliki petak nijedan radnik ne bi imao pravo na neradni dan ili na naknadu za neradni dan.

28

U tim je okolnostima Oberster Gerichsthof (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

U slučaju potvrde diskriminacije u smislu članka 2. stavka 2. točke (a) Direktive [2000/78]:

29

Poljska vlada smatra da na temelju članka 17. stavka 1. UFEU‑a odobrenje neradnog dana od strane države članice radi proslave blagdana nije obuhvaćeno pravom Unije tako da Sud nije nadležan za davanje odgovora na prethodna pitanja koja mu je postavio sud koji je uputio zahtjev.

30

S tim u vezi, valja istaknuti da članak 17. stavak 1. UFEU‑a određuje da Unija poštuje i ne dovodi u pitanje status koji na temelju nacionalnog prava imaju crkve i vjerske udruge ili zajednice u državama članicama.

31

Međutim, ta odredba ne dovodi do toga da razlika u postupanju sadržana u nacionalnom zakonodavstvu na temelju kojeg određeni radnici imaju pravo na neradni dan radi proslave blagdana bude isključena iz područja primjene Direktive 2000/78 i da usklađenost takve razlike u postupanju s tom direktivom ne bude predmet djelotvornog sudskog nadzora.

32

Naime, s jedne strane, tekst članka 17. UFEU‑a u biti odgovara tekstu Deklaracije br. 11 o statusu crkava i nekonfesionalnih organizacija, koja je prilog Završnom aktu Ugovora iz Amsterdama. Međutim, iz činjenice da se potonja izričito navodi u uvodnoj izjavi 24. Direktive 2000/78 vidljivo je da je zakonodavac Unije nužno vodio računa o toj deklaraciji prilikom donošenja te direktive (vidjeti u tom smislu presude od 17. travnja 2018., Egenberger, C‑414/16, EU:C:2018:257, t. 57. i od 11. rujna 2018., IR, C‑68/17, EU:C:2018:696, t. 48.).

33

S druge strane, točno je da se člankom 17. UFEU‑a izražava neutralnost Unije prema tome kako države članice uređuju svoje odnose s crkvama i vjerskim udruženjima ili zajednicama (presude od 17. travnja 2018., Egenberger, C‑414/16, EU:C:2018:257, t. 58. i od 11. rujna 2018., IR, C‑68/17, EU:C:2018:696, t. 48.). Međutim, cilj nacionalnih odredbi o kojima je riječ u glavnom postupku nije organizirati odnose između države članice i crkava, nego jedino radnicima, pripadnicima određenih crkava, odobriti dodatni neradni dan na blagdan koji je važan tim crkvama.

34

Stoga valja odbiti prigovor nenadležnosti koji je istaknula poljska vlada.

35

Svojim prvim trima pitanjima koja valja ispitati zajedno sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 1. i članak 2. stavak 2. Direktive 2000/78 tumačiti na način da nacionalno zakonodavstvo na temelju kojeg je, s jedne strane, Veliki petak neradni dan samo za radnike koji su pripadnici određenih kršćanskih crkava i, s druge stane, samo ti radnici, ako moraju raditi tijekom tog neradnog dana, imaju pravo na naknadu za neradni dan, uspostavlja izravnu diskriminaciju na temelju vjere. U slučaju potvrdnog odgovora, on također pita mogu li se mjere predviđene tim nacionalnim zakonodavstvom smatrati mjerama potrebnim radi zaštite prava i sloboda drugih ljudi, u smislu članka 2. stavka 5. navedene direktive ili posebnim mjerama za izjednačavanje nepovoljnog položaja povezanog s vjerom, u smislu članka 7. stavka 1. te direktive.

36

Kao prvo, valja podsjetiti na to da je, u skladu s člankom 1. Direktive 2000/78, njezina svrha utvrditi opći okvir za borbu protiv diskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolne orijentacije u vezi sa zapošljavanjem i obavljanjem zanimanja, kako bi se u državama članicama ostvarila primjena načela jednakog postupanja.

37

Na temelju članka 2. stavka 1. te direktive „načelo jednakog postupanja” znači nepostojanje bilo kakve izravne ili neizravne diskriminacije na temelju bilo kojeg od razloga iz njezina članka 1. Članak 2. stavak 2. točka (a) navedene direktive pobliže određuje da se, za potrebe primjene njezina članka 2. stavka 1., smatra da se radi o izravnoj diskriminaciji u slučaju kada se prema nekoj osobi postupa nepovoljnije u odnosu na drugu osobu koja se nalazi u usporedivoj situaciji, zbog bilo kojeg od razloga iz članka 1. te direktive, među kojima je i vjera.

38

U tom kontekstu valja, prvo, utvrditi proizlazi li iz zakonodavstva o kojem je riječ u glavnom postupku razlika u postupanju s radnicima na temelju njihove vjere.

39

S tim u vezi valja istaknuti da članak 7. stavak 3. ARG‑a samo radnicima koji su pripadnici neke od crkava na koje se primjenjuje ARG priznaje pravo na neradni dan na Veliki petak. Iz toga proizlazi da na naknadu za neradni dan na koju se, na temelju članka 9. stavka 5. ARG‑a, može pozivati radnik koji mora obavljati svoju profesionalnu djelatnost tijekom neradnog dana, radnici koji obavljaju svoju profesionalnu djelatnost na Veliki petak imaju samo ako su pripadnici neke od tih crkava.

40

Stoga zakonodavstvo o kojem je riječ u glavnom postupku uspostavlja razliku u postupanju koja se izravno temelji na vjeri radnika. Naime, kriterij razlikovanja koji upotrebljava to zakonodavstvo izravno proizlazi iz pripadnosti radnika određenoj vjeri.

41

Drugo, valja ispitati odnosi li se takva razlika u postupanju na kategorije radnika koji se nalaze u usporedivim situacijama.

42

S tim u vezi, zahtjev usporedivosti situacija radi određivanja postojanja povrede načela jednakog postupanja treba ocjenjivati s obzirom na sve njihove značajke te osobito s obzirom na predmet i cilj nacionalnih propisa kojima se uspostavlja razlika o kojoj je riječ (vidjeti u tom smislu presude od 16. srpnja 2015., CHEZ Razpredelenie Bulgaria, C‑83/14, EU:C:2015:480, t. 89. i od 26. lipnja 2018., MB (Promjena spola i starosna mirovina), C‑451/16, EU:C:2018:492, t. 42.).

43

Valja također pojasniti da se, s jedne strane, ne traži da su situacije istovjetne, nego samo da su usporedive i, s druge strane, da se ispitivanje te usporedivosti ne smije provesti općenito i apstraktno, nego posebno i konkretno s obzirom na posao o kojem je riječ (presuda od 19. srpnja 2017., Abercrombie & Fitch Italia, C‑143/16, EU:C:2017:566, t. 25. i navedena sudska praksa).

44

U predmetnom slučaju članak 7. stavak 3. ARG‑a na Veliki petak odobrava razdoblje neprekidnog 24-satnog odmora samo radnicima koji su pripadnici neke od crkava na koje se primjenjuje ARG. Tako ta odredba uspostavlja razliku u postupanju kad je riječ o odobrenju neradnog dana s tim radnicima u odnosu na sve ostale radnike.

45

S tim u vezi iz spisa kojim raspolaže Sud proizlazi da su razdoblje 24-satnog odmora odobreno na Veliki petak radnicima koji su pripadnici neke od crkava na koje se primjenjuje ARG nadležna nacionalna tijela opravdala važnošću koju taj dan ima za te vjerske zajednice.

46

Međutim, kao što proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, odobrenje neradnog dana na Veliki petak radniku koji je pripadnik neke od crkava na koje se primjenjuje ARG nije uvjetovano time da radnik izvrši određenu vjersku obvezu tijekom tog dana, nego samo formalnom pripadnošću tog radnika nekoj od tih crkava. Tako da taj radnik može slobodno odabrati kako će raspolagati razdobljem koje se odnosi na taj neradni dan te ga na primjer upotrijebiti za odmor ili razonodu.

47

S tim u vezi, situacija takvog radnika ne razlikuje se od one drugih radnika koji žele imati razdoblje odmora ili razonode na Veliki petak ali pritom ipak nemaju pravo na odgovarajući neradni dan.

48

Osim toga, iz zajedničkog tumačenja članka 7. stavka 3. i članka 9. stavka 5. ARG‑a proizlazi da samo radnici koji su pripadnici neke od crkava na koje se primjenjuje ARG mogu imati pravo na naknadu za neradni dan ako rade na Veliki petak.

49

S obzirom na novčanu prirodu davanja na koje se to različito postupanje odnosi te s obzirom na neraskidivu vezu između njega i odobrenja neradnog dana na Veliki petak, isto tako valja smatrati da je, kad je riječ o dodjeli takvog novčanog davanja, situacija radnika koji su pripadnici neke od crkava na koje se primjenjuje ARG usporediva s onom svih ostalih radnika, neovisno o tome jesu li oni vjernici ili ne.

50

Naime, kao što proizlazi iz spisa kojim raspolaže Sud, odobrenje te naknade radniku pripadniku neke od navedenih crkava, koji mora raditi na Veliki petak, ovisi samo o formalnoj pripadnosti tog radnika nekoj od tih crkava. Navedeni radnik tako ima pravo na navedenu naknadu čak i ako je radio na Veliki petak, a nije osjećao obvezu ili potrebu slaviti taj blagdan. Njegova se situacija stoga ne razlikuje od one drugih radnika koji su radili na Veliki petak, a nisu primili takvu naknadu.

51

Iz toga slijedi da je učinak nacionalnog zakonodavstva o kojem je riječ u glavnom postupku različito postupanje u usporedivim situacijama, ovisno o vjeri. Stoga ono uspostavlja izravnu diskriminaciju na temelju vjere u smislu članka 2. stavka 2. točke (a) Direktive 2000/78.

52

Kao drugo, valja odrediti može li se takva izravna diskriminacija opravdati na temelju članka 2. stavka 5. Direktive 2000/78 ili članka 7. stavka 1. navedene direktive.

53

S jedne strane, u skladu s člankom 2. stavkom 5. Direktive 2000/78, ona ne utječe na mjere koje proizlaze iz nacionalnog zakonodavstva, a koje su u demokratskom društvu potrebne zbog očuvanja javne sigurnosti, održanja javnog reda i prevencije kaznenih djela, radi zaštite zdravlja te zaštite prava i sloboda drugih ljudi.

54

Donošenjem te odredbe zakonodavac Unije htio je na području zapošljavanja i obavljanja zanimanja spriječiti i riješiti sukob između, s jedne strane, načela jednakog postupanja i, s druge strane, potrebe osiguranja javnog reda, sigurnosti i zdravlja i prevencije kaznenih djela te zaštite prava i sloboda pojedinaca, koji su nužni za funkcioniranje demokratskog društva. Taj zakonodavac odlučio je da se u određenim slučajevima navedenima u članku 2. stavku 5. Direktive 2000/78 načela utvrđena tom direktivom ne primjenjuju na mjere koje sadržavaju razlike u postupanju na temelju nekog od razloga iz članka 1. te direktive, pod uvjetom da su te mjere ipak nužne za ostvarenje navedenih ciljeva (presuda od 13. rujna 2011., Prigge i dr., C‑447/09, EU:C:2011:573, t. 55.).

55

Osim toga, budući da taj članak 2. stavak 5. uspostavlja odstupanje od načela zabrane diskriminacija, treba ga tumačiti usko. Iz pojmova upotrijebljenih u toj odredbi također proizlazi takav pristup (presuda od 13. rujna 2011., Prigge i dr., C‑447/09, EU:C:2011:573, t. 56. i navedena sudska praksa).

56

U predmetnom slučaju valja naglasiti, kao prvo, da su mjere o kojima je riječ u glavnom postupku, odnosno priznavanje Velikog petka kao neradnog dana radnicima koji su pripadnici neke od crkava na koje se primjenjuje ARG te dodjela naknade za neradni dan tim radnicima u slučaju da oni moraju raditi tijekom razdoblja odmora koje se odnosi na taj neradni dan, predviđene nacionalnim zakonodavstvom u smislu članka 2. stavka 5. Direktive 2000/78.

57

Kao drugo, kao što je istaknuo sud koji je uputio zahtjev, cilj odobrenja neradnog dana na Veliki petak radnicima koji su pripadnici neke od crkava na koje se primjenjuje ARG jest uzimanje u obzir osobite važnosti koju za pripadnike tih crkava imaju vjerske proslave povezane s tim danom.

58

Međutim, nije sporno da je sloboda vjeroispovijesti jedno od temeljnih prava i sloboda priznatih pravom Unije, pri čemu pojam „vjere” treba tumačiti tako da obuhvaća forum internum, odnosno činjenicu imanja uvjerenja, kao i forum externum, odnosno javno iskazivanje vjere (vidjeti u tom smislu presude od 14. ožujka 2017., G4S Secure Solutions, C‑157/15, EU:C:2017:203, t. 28. i od 14. ožujka 2017., Bougnaoui i ADDH, C‑188/15, EU:C:2017:204, t. 30.). Iz toga slijedi da je cilj koji je postavio austrijski zakonodavac itekako obuhvaćen onima navedenima u članku 2. stavku 5. Direktive 2000/78.

59

Kao treće, usto valja utvrditi jesu li te mjere potrebne radi zaštite slobode vjeroispovijesti predmetnih radnika.

60

S tim u vezi valja utvrditi da, kao što je to potvrdila austrijska vlada na raspravi pred Sudom, mogućnost da radnici koji ne pripadaju crkvama na koje se primjenjuje ARG slave blagdan koji ne pada na neradni dan naveden u članku 7. stavku 2. ARG‑a nije u austrijskom pravu uzeta u obzir odobrenjem dodatnog neradnog dana, nego poglavito dužnošću brižnog postupanja poslodavaca sa svojim zaposlenicima, koja potonjima omogućuje da po potrebi ostvare pravo na nedolazak na posao u trajanju potrebnom za prisustvovanje određenim vjerskim obredima.

61

Iz toga slijedi da se ne može smatrati da su nacionalne mjere poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku potrebne radi zaštite prava i slobode vjeroispovijesti, u smislu članka 2. stavka 5. Direktive 2000/78.

62

S druge strane, valja provjeriti mogu li odredbe poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku biti opravdane na temelju članka 7. stavka 1. Direktive 2000/78.

63

Iz potonje odredbe proizlazi da se načelu jednakog postupanja ne protivi to da, kako bi se zajamčila potpuna jednakost u profesionalnom životu, države članice zadrže ili donesu posebne mjere za sprječavanje ili izjednačavanje nepovoljnog položaja povezanog s bilo kojim od temelja iz članka 1. te direktive.

64

Jasan i ograničen cilj članka 7. stavka 1. Direktive 2000/78 jest odobriti mjere čiji je stvarni cilj, iako su naizgled diskriminacijske, ukloniti ili smanjiti stvarne nejednakosti koje mogu postojati u društvenom životu (vidjeti analogijom presudu od 30. rujna 2010., Roca Álvarez, C‑104/09, EU:C:2010:561, t. 33. i navedenu sudsku praksu).

65

Osim toga, prilikom određivanja dosega bilo kojeg odstupanja od pojedinačnog prava poput jednakog postupanja, treba poštovati načelo proporcionalnosti, koje zahtijeva da odstupanja ne prelaze granice onoga što je prikladno i nužno za ostvarenje cilja koji se želi postići i da su u najvećoj mogućoj mjeri usklađeni načelo jednakog postupanja i zahtjevi cilja koji se tako želi postići (vidjeti u tom smislu presudu od 19. ožujka 2002., Lommers, C‑476/99, EU:C:2002:183, t. 39.).

66

U predmetnom slučaju i da pritom nije potrebno odrediti čini li okolnost da Veliki petak, koji je jedan od najvažnijih dana u religiji kojoj pripadaju radnici pripadnici neke od crkava na koje se primjenjuje ARG, nije jedan od neradnih dana koji su navedeni u članku 7. stavku 2. tog zakona nepovoljan položaj u njihovu profesionalnom životu, u smislu članka 7. stavka 1. Direktive 2000/78, valja istaknuti da se ne može smatrati da nacionalno zakonodavstvo o kojem je riječ u glavnom postupku sadržava posebne mjere za izjednačavanje takvog „[nepovoljnog] položaja” uz poštovanje načela proporcionalnosti i u najvećoj mogućoj mjeri načela jednakosti.

67

Naime, kao što je istaknuto u točki 60. ove presude, na temelju odredbi o kojima je riječ u glavnom postupku radnici koji su pripadnici neke od crkava na koje se primjenjuje ARG imaju pravo na razdoblje 24-satnog odmora na Veliki petak, dok radnici koji pripadaju drugim vjerama, čiji važni blagdani ne padaju na neradne dane iz članka 7. stavka 2. ARG‑a, u načelu mogu izostati s posla radi prisustvovanja vjerskim obredima povezanim s tim blagdanima samo na temelju odobrenja njihova poslodavca u okviru dužnosti brižnog postupanja.

68

Iz toga slijedi da mjere o kojima je riječ u glavnom postupku prekoračuju ono što je nužno za izjednačavanje takvog nepovoljnog položaja i da uspostavljaju razliku u postupanju s radnicima koji imaju usporedive vjerske obveze, koja u najvećoj mogućoj mjeri ne jamči poštovanje načela jednakosti.

69

Imajući u vidu sva prethodna razmatranja, na prva tri pitanja valja odgovoriti tako da:

70

Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li pravo Unije tumačiti na način da, sve dok predmetna država članica radi ponovne uspostave jednakog postupanja, ne izmijeni svoje zakonodavstvo na temelju kojeg pravo na neradni dan na Veliki petak imaju samo radnici koji pripadaju određenim kršćanskim crkvama, privatni poslodavac na kojeg se primjenjuje to zakonodavstvo obvezan je svojim ostalim radnicima isto tako dodijeliti pravo na neradni dan na Veliki petak i slijedom toga potonjima, ako moraju raditi tijekom toga dana, priznati pravo na naknadu za neradni dan.

71

Iz odgovora na prva tri pitanja proizlazi da Direktivu 2000/78 valja tumačiti na način da joj se protivi razlika u postupanju na temelju vjere, poput one koja je uspostavljena odredbama o kojima je riječ u glavnom postupku.

72

Međutim, kao prvo, valja podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, direktiva ne može sama po sebi stvoriti obveze za pojedinca te se stoga protiv njega nije moguće pozivati na direktivu kao takvu. Naime, širiti mogućnost pozivanja na odredbu direktive koja nije prenesena ili je nepravilno prenesena na područje odnosa između pojedinaca značilo bi priznati Uniji ovlast da s izravnim učinkom utvrđuje obveze na teret pojedinaca, iako ona tu ovlast ima samo prilikom donošenja uredbi (presuda od 6. studenoga 2018., Bauer i Willmeroth, C‑569/16 i C‑570/16, EU:C:2018:871, t. 76. i navedena sudska praksa).

73

Tako se na direktivu ne može pozvati u sporu između pojedinaca kako bi se iz primjene izuzeo propis države članice koji je protivan toj direktivi (presuda od 7. kolovoza 2018., Smith, C‑122/17, EU:C:2018:631, t. 44.).

74

Ipak, kao drugo, valja podsjetiti na to da je zadaća nacionalnih sudova, vodeći računa o svim pravilima nacionalnog prava i primjenom načina tumačenja priznatih tim pravom, odlučiti može li se i u kojoj mjeri nacionalna odredba tumačiti u skladu s Direktivom 2000/78 a da rezultat ne bude tumačenje contra legem te nacionalne odredbe (presude od 17. travnja 2018., Egenberger, C‑414/16, EU:C:2018:257, t. 71. i od 11. rujna 2018., IR, C‑68/17, EU:C:2018:696, t. 63.).

75

Ako bi, kako se čini da proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, sudu koji je uputio zahtjev bilo nemoguće takvo usklađeno tumačenje, kao treće, valja pojasniti da samom Direktivom 2000/78 nije uspostavljeno načelo jednakog postupanja u području zapošljavanja i rada, koje je dio različitih međunarodnih instrumenata i ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama, nego je njezin cilj isključivo, u tim istim područjima, uspostaviti opći okvir za borbu protiv diskriminacije na temelju različitih osnova, među kojima su vjera ili uvjerenja, kao što to proizlazi iz njezina naslova i članka 1. (presude od 17. travnja 2018., Egenberger, C‑414/16, EU:C:2018:257, t. 75. i od 11. rujna 2018., IR, C‑68/17, EU:C:2018:696, t. 67.).

76

Zabrana svake diskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja je, kao opće načelo prava Unije, obvezujuće naravi. Ta je zabrana, utvrđena člankom 21. stavkom 1. Povelje, sama za sebe dovoljna kako bi pojedincima dodijelila pravo na koje se kao takvo mogu pozvati u postupku u kojemu sudjeluju, a koji se vodi u području obuhvaćenom pravom Unije (presuda od 17. travnja 2018., Egenberger, C‑414/16, EU:C:2018:257, t. 76.).

77

Kad je riječ o njegovom obvezujućem učinku, članak 21. Povelje ne razlikuje se načelno od različitih odredaba osnivačkih ugovora kojima se zabranjuje diskriminacija na temelju različitih osnova, čak ni kad takva diskriminacija proizlazi iz ugovora sklopljenih između pojedinaca (presuda od 17. travnja 2018., Egenberger, C‑414/16, EU:C:2018:257, t. 77.).

78

Stoga, ako se ispostavi da se nacionalne odredbe ne mogu tumačiti na način koji je usklađen s Direktivom 2000/78, sud koji je uputio zahtjev će ipak biti dužan osigurati pravnu zaštitu koja za radnike proizlazi iz članka 21. Povelje i jamčiti puni učinak tog članka.

79

Kao četvrto, valja podsjetiti na to da, na temelju ustaljene sudske prakse Suda, kada je utvrđena diskriminacija koja je u suprotnosti s pravom Unije te sve dok se ne usvoje mjere koje ponovno uspostavljaju jednako postupanje, poštovanje načela jednakosti može biti osigurano jedino davanjem osobama koje se nalaze u nepovoljnijem položaju istih prednosti koje imaju osobe u privilegiranom položaju. Osobe u nepovoljnijem položaju moraju stoga biti stavljene u istu situaciju kao i osobe koje imaju pravo koristiti predmetnu prednost (presuda od 9. ožujka 2017., Milkova, C‑406/15, EU:C:2017:198, t. 66. i navedena sudska praksa).

80

U tom je slučaju nacionalni sud dužan izuzeti iz primjene svaku diskriminacijsku nacionalnu odredbu a da prethodno ne zatraži ili pričeka njezino ukidanje od strane zakonodavca i primijeniti na članove defavorizirane skupine isti sustav koji vrijedi za osobe iz druge kategorije. Tu je obvezu dužan izvršiti neovisno o tome postoje li u nacionalnom pravu odredbe iz kojih proizlazi njegova nadležnost da to učini (presuda od 9. ožujka 2017., Milkova, C‑406/15, EU:C:2017:198, t. 67. i navedena sudska praksa).

81

Međutim, takvo rješenje treba primijeniti samo u slučaju postojanja valjanog referentnog sustava (presuda od 9. ožujka 2017., Milkova, C‑406/15, EU:C:2017:198, t. 68. i navedena sudska praksa).

82

To je tako u glavnom predmetu, pri čemu uređenje koje se primjenjuje na pripadnike crkava na koje se primjenjuje ARG u nedostatku pravilne primjene prava Unije ostaje jedini valjani referentni sustav.

83

Stoga, sve dok nacionalni zakonodavac ne donese mjere kojima se ponovno uspostavlja jednako postupanje, zadaća je poslodavaca da radnicima koji ne pripadaju tim crkvama osiguraju postupanje jednako onome koje odredbe o kojima je riječ u glavnom postupku određuju za radnike koji su pripadnici neke od navedenih crkava.

84

S tim u vezi valja naglasiti da iz relevantnog nacionalnog zakonodavstva proizlazi da su potonji radnici dužni obavijestiti svojeg poslodavca o svojoj pripadnosti nekoj od crkava na koje se primjenjuje ARG kako bi mu omogućili da predvidi njihovu odsutnost na Veliki petak.

85

Stoga, sve dok nije došlo do zakonodavnog usklađivanja poslodavac, na temelju članka 21. Povelje, radnicima koji ne pripadaju navedenim crkvama mora priznati pravo na neradni dan na Veliki petak ako su ti radnici prije toga dana obavijestili svojega poslodavca o tome da ne žele raditi tijekom navedenog dana.

86

Iz toga isto tako slijedi da radnik koji ne pripada nijednoj od crkava na koje se primjenjuje ARG ima pravo od svojeg poslodavca dobiti naknadu iz članka 9. stavka 5. ARG‑a ako taj poslodavac odbije udovoljiti njegovu zahtjevu da ne radi tijekom toga dana.

87

Kao peto, valja podsjetiti na to da obveze nametnute poslodavcima, poput onih navedenih u točkama 85. i 86. ove presude, vrijede samo dok nacionalni zakonodavac ne donese mjere kojima se ponovno uspostavlja jednako postupanje.

88

Naime, iako su države članice, u skladu s člankom 16. Direktive 2000/78, dužne ukinuti sve zakone i druge propise koji su protivni načelu jednakog postupanja, taj im članak ipak ne nameće poduzimanje određenih mjera u slučaju povrede zabrane diskriminacije, već im ostavlja slobodu izbora među različitim rješenjima koja su prikladna za postizanje cilja koji se njime želi postići, ovisno o različitim situacijama koje se mogu zbiti (vidjeti u tom smislu presudu od 14. ožujka 2018., Stollwitzer, C‑482/16, EU:C:2018:180, t. 28. i 30.).

89

S obzirom na prethodna razmatranja, na četvrto pitanje treba odgovoriti tako da članak 21. Povelje valja tumačiti na način da, sve dok predmetna država članica radi ponovne uspostave jednakog postupanja, ne izmijeni svoje zakonodavstvo na temelju kojeg pravo na neradni dan na Veliki petak imaju samo radnici koji pripadaju određenim kršćanskim crkvama, privatni poslodavac na kojeg se primjenjuje to zakonodavstvo obvezan je svojim ostalim radnicima isto tako dodijeliti pravo na neradni dan na Veliki petak ako su potonji prethodno zatražili od tog poslodavaca da ne rade toga dana i slijedom toga tim radnicima priznati pravo na naknadu za neradni dan ako je navedeni poslodavac odbio udovoljiti tom zahtjevu.

90

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje: