1. 

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 3., 15. i 21. stavka 1., članaka 30., 31. i 34. stavka 1. te članka 35. stavka 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima ( 2 ) kao i članaka 1. do 3. Direktive Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja ( 3 ).

2. 

Zahtjev je upućen u okviru spora između, s jedne strane, Mohameda Daouidija i, s druge strane, Bootes Plus SL, Fondo de Garantía Salarial (Jamstveni zaposlenički fond, Španjolska) kao i Ministerija Fiscal (javno tužiteljstvo, Španjolska) povodom njegova otkaza tijekom razdoblja nesposobnosti za rad zbog nesreće na radnom mjestu.

3. 

Ovo će se mišljenje usredotočiti na peto prethodno pitanje koje je uputio Juzgado de lo Social n.o 33 de Barcelona (Radni sud br. 33 u Barceloni, Španjolska), koje se odnosi na tumačenje pojma „invaliditet” u smislu Direktive 2000/78.

4.

Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom koja je odobrena u ime Europske zajednice Odlukom Vijeća 2010/48/EZ od 26. studenoga 2009. ( 4 ) u točki (e) preambule iznosi:

„Prihvaćajući da je invaliditet koncept koji se još uvijek razvija te da invaliditet nastaje kao rezultat međudjelovanja osoba s oštećenjima i prepreka koje proizlaze iz stajališta njihove okoline te iz prepreka koje postoje u okolišu, a koje onemogućuju njihovo puno i djelotvorno sudjelovanje u društvu na izjednačenoj osnovi s drugim ljudima.”

5.

Članak 1. Konvencije UN‑a utvrđuje:

„Svrha ove Konvencije je promicanje, zaštita i osiguravanje punog i ravnopravnog uživanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda svih osoba s invaliditetom i promicanje poštivanja njihova urođenog dostojanstva.

Osobe s invaliditetom su one osobe koje imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprečavati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima.”

6.

U skladu s uvodnom izjavom 16. Direktive 2000/78:

„Osiguranje mjera kojima se u obzir uzimaju potrebe osoba s invaliditetom na radnom mjestu ima važnu ulogu u borbi protiv diskriminacije na temelju invaliditeta.”

7.

Članak 1. te direktive utvrđuje:

„Svrha ove Direktive je utvrditi opći okvir za borbu protiv diskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolnog opredjeljenja u vezi sa zapošljavanjem i obavljanjem zanimanja, kako bi se u državama članicama ostvarila primjena načela jednakog postupanja.”

8.

Članak 2. stavci 1. i 2. navedene direktive utvrđuju sljedeće:

„1.   Za potrebe ove Direktive ‚načelo jednakog postupanja’ znači nepostojanje bilo kakve izravne ili neizravne diskriminacije na temelju bilo kojeg od razloga iz članka 1.

2.   Za potrebe stavka 1.:

9.

Članak 3. stavak 1. točka (c) iste direktive glasi:

„1.   U granicama nadležnosti prenesenih na Zajednicu, ova se Direktiva primjenjuje na sve osobe, bilo u javnom ili privatnom sektoru, uključujući javna tijela, u odnosu na:

[…]

10.

Članak 55. Real Decreto Legislativo 1/1995, por el que se aprueba el texto refundido de la Ley del Estatuto de los Trabajadores (Kraljevski zakonodavni dekret 1/1995 kojim se potvrđuje izmijenjeni tekst Zakona o statutu radnika) od 24. ožujka 1995. ( 5 ) u verziji koja je bila na snazi u vrijeme nastanka činjenica iz glavnog postupka ( 6 ), pod naslovom „Oblik i učinci stegovnog otkaza” u stavcima 3. do 6. utvrđuje sljedeće:

„3.   Otkaz može biti zakonit, nezakonit ili ništav.

4.   Otkaz je zakonit kada je dokazana povreda koju poslodavac navodi u odluci o otkazu. Nezakonit je u protivnom slučaju ili kada nisu poštovani formalni zahtjevi iz stavka 1. ovog članka.

5.   Svaki otkaz koji za razlog ima jedan od uzroka diskriminacije zabranjen ustavom ili zakonom, ili koji uzrokuje povredu temeljnih prava i javnih sloboda priznatih radniku, ništav je.

[…]

6.   Učinak ništavog otkaza sastoji se u tome da se radnik odmah vraća na posao te mu se isplaćuju neisplaćene plaće.”

11.

Članak 56. stavak 1. Statuta radnika, pod naslovom „Nezakonit otkaz”, utvrđuje sljedeće:

„Kada se utvrdi da je otkaz nezakonit, poslodavac mora u roku od pet dana od dostave presude vratiti radnika na posao ili mu isplatiti otpremninu koja je jednaka plaći za 33 dana rada za svaku godinu radnog staža, pri čemu se razdoblja kraća od jedne godine obračunavaju prema broju navršenih mjeseci rada tako da ukupni iznos otpremnine ne može biti veći od 24 mjesečne plaće. Isplata otpremnine dovodi do prestanka ugovora o radu koji stupa na snagu od datuma stvarnog prestanka rada.”

12.

Članak 96. stavak 1. Ley 36/2011, reguladora de la jurisdicción social (Zakon 36/2011 o nadležnosti u sporovima o socijalnoj sigurnosti) od 10. listopada 2011. ( 7 ) glasi kako slijedi:

„Kada tužiteljevi navodi dopuštaju zaključiti da postoje ozbiljne indicije diskriminacije utemeljene na spolu, spolnoj orijentaciji ili identitetu, rasnom ili etničkom podrijetlu, vjeri ili uvjerenju, invaliditetu, dobi, zlostavljanju ili bilo kojoj drugoj vrsti povrede temeljnog prava ili javne slobode, na tuženiku je da pruži objektivno i razumno, dovoljno potkrijepljeno opravdanje, usvojenih mjera i njihove proporcionalnosti.”

13.

Članak 108. stavci 1. i 2. Zakona 36/2011 utvrđuju:

„1.   U izreci presude, sudac određuje je li otkaz zakonit, nezakonit ili ništav.

Otkaz je zakonit kada je dokazana povreda koju poslodavac navodi u odluci o otkazu. Nezakonit je u protivnom slučaju ili kada nisu poštovani formalni zahtjevi iz članka 55. stavka 1. [statuta radnika].

[…]

2.   Svaki otkaz koji za razlog ima jedan od uzroka diskriminacije predviđen ustavom ili zakonom, ili koji uzrokuje povredu temeljnih prava i javnih sloboda priznatih radniku, ništav je.

[…]”

14.

Članak 110. stavak 1. navedenog zakona utvrđuje:

„Ako je otkaz proglašen nezakonitim, poslodavcu se nalaže da radnika vrati na posao pod istim uvjetima koje je imao prije otkaza i da mu isplati zaostatke plaće na koje upućuje članak 56. stavak 2. [statuta radnika] ili, prema izboru, da mu isplati otpremninu čiji je iznos određen sukladno odredbi članka 56. stavka 1. [tog statuta] […].

[…]”

15.

Članak 113. navedenog zakona utvrđuje:

„Ako je otkaz proglašen ništavim, poslodavcu će se naložiti da radnika odmah vrati na posao i da mu isplati zaostatke plaće. […]”

16.

Članak 181. stavak 2. Zakona 36/2011 predviđa:

„Kada je dokazano postojanje indicija koje dopuštaju zaključiti da postoji povreda temeljnog prava ili javne slobode, na tuženiku je da na raspravi pruži objektivno i razumno, dovoljno potkrijepljeno opravdanje, usvojenih mjera i njihove proporcionalnosti.”

17.

Bootes Plus, koji upravlja restoranom u hotelu Vela de Barcelona (Španjolska), 17. travnja 2014. zaposlio je M. Daouidija kao pomoćnika u kuhinji s radnim vremenom od 20 sati tjedno.

18.

Zaposlenje M. Daouidija bilo je predviđeno u trajanju od tri mjeseca na temelju ugovora o povremenom radu koji je opravdavan povećanim opsegom posla. Tim je ugovorom bio predviđen probni rok od 30 dana.

19.

M. Daouidi i Bootes Plus su 1. srpnja 2014. sporazumno pretvorili navedeni ugovor o radu s nepunim radnim vremenom u ugovor s punim radnim vremenom od 40 sati tjedno.

20.

Ugovor M. Daouidija kasnije je produžen za devet mjeseci te je njegov prestanak određen za 16. travnja 2015. Šef kuhinje dao je pozitivno mišljenje za to produljenje te je odobrio i pretvaranje ugovora s nepunim radnim vremenom u ugovor s punim radnim vremenom.

21.

M. Daouidi je 3. listopada 2014. doživio nesreću na radu poskliznuvši se na podu kuhinje što je uzrokovalo iščašenje lijevog lakta. Isti je dan pokrenuo postupak radi privremene nesposobnosti za rad. Lakat mu je stavljen u gips te ga je imao još šest mjeseci kasnije, u trenutku pokretanja postupka pred sudom koji je uputio zahtjev.

22.

Dva tjedna nakon te nesreće na radu, šef kuhinje nazvao je M. Daouidija kako bi pitao za njegovo zdravstveno stanje i izrazio zabrinutost u vezi trajanja njegove situacije. M. Daouidi mu je odgovorio da se ne može odmah vratiti na posao. Šef kuhinje se kasnije obratio upravi poduzeća i obavijestio je da M. Daouidi „ima niz problema” i da „ne funkcionira dobro”.

23.

M. Daouidi je 26. studenoga 2014., dok je još bio privremeno nesposoban za rad, primio odluku o stegovnom otkazu sastavljenu na sljedeći način:

„Žalimo što Vas moramo obavijestiti da smo odlučili prekinuti Vaš radni odnos koji Vas veže za naše poduzeće te Vas otpustiti s današnjim datumom. Tu smo odluku donijeli jer ne odgovarate očekivanjima poduzeća te niste postigli učinak koji poduzeće smatra adekvatnim u ispunjenju zadataka koji odgovaraju vašem radnom mjestu. Te činjenice mogu dovesti do otkaza sukladno [statutu radnika].”

24.

M. Daouidi je 23. prosinca 2014. podnio tužbu pred Juzgado de lo Social no 33 de Barcelona (radni sud br. 33 u Barceloni, Španjolska) s ciljem da se utvrdi ništavost njegova otkaza. S jedne strane, tim je otkazom povrijeđeno njegovo temeljno pravo na tjelesni integritet uspostavljeno španjolskim pravom. S druge strane, on je diskriminatoran, osobito u smislu Direktive 2000/78 i presude od 11. travnja 2013., HK Danmark (C‑335/11 i C‑337/11, EU:C:2013:222).

25.

Podredno, M. Daouidi je od tog suda zahtijevao da njegov otkaz proglasi nezakonitim.

26.

Zahtijevao je da se društvu Bootes Plus naloži da mu isplati odštetu u iznosu od 6251 eura na ime pretrpljene nematerijalne štete i 2841,56 eura na ime materijalne štete.

27.

Sud koji je uputio zahtjev ističe da, u skladu sa sudskom praksom Tribunala Superior de Justicia de Cataluña (Viši sud Katalonije, Španjolska), Tribunala Supremo (Vrhovni sud, Španjolska) i Tribunala Constitucional (Ustavni sud, Španjolska), bolest ili privremena nesposobnost za rad koji su posljedica nesreće na radu nisu diskriminatorni čimbenici, zbog čega se otkaz u takvoj situaciji ne može smatrati ništavim u smislu članka 55. stavka 5. statuta radnika.

28.

Međutim, sud koji je uputio zahtjev pita se može li se pravo Unije tumačiti na način da se otkazima zbog nesreće na radu krši načelo jednakosti i načelo zabrane diskriminacije, pravo na tjelesni integritet i zdravstvenu zaštitu, pravo na pristup davanjima za socijalno osiguranje i sâmo pravo na rad (koje obuhvaća pravo na zaštitu od otkaza bez „opravdanog” razloga), što su načela i prava sadržana u Povelji.

29.

Ako bi to bio slučaj, takve bi otkaze trebalo smatrati „ništavim”, a ne samo „nezakonitim” u smislu članka 55. stavka 4. statuta radnika.

30.

U tim je okolnostima Juzgado de lo Social no 33 de Barcelona (Radni sud br. 33 u Barceloni) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

31.

Iz spisa proizlazi da M. Daouidi od suda koji je uputio zahtjev primarno zahtijeva da njegov otkaz proglasi ništavim te da, posljedično, poduzeću koje je tuženik u glavnom postupku naloži da ga vrati na posao i isplati mu zaostatke plaće i odštetu za nematerijalnu i materijalnu štetu ( 8 ). Međutim, Zakon 36/2011 predviđa da je ništav samo otkaz koji za razlog ima „jedan od uzroka diskriminacije predviđen ustavom ili zakonom, ili koji uzrokuje povredu temeljnih prava i javnih sloboda priznatih radniku”. Stoga se zahtjev za proglašenje ništavosti otkaza koji je podnio M. Daouidi, s jedne strane, temelji na tvrdnji u vezi s diskriminatornom naravi tog otkaza do kojeg je došlo kao posljedica nesposobnosti za rad – na neodređeno vrijeme – zbog nesreće na radu M. Daouidija i, s druge strane, na tvrdnji u vezi s povredom njegova temeljnog prava na tjelesni integritet uspostavljenog člankom 15. španjolskog ustava.

32.

Sud koji je uputio zahtjev navodi da je, s obzirom na stanje sudske prakse Tribunala Superior de Justicia de Cataluña (Viši sud Katalonije), Tribunala Supremo (Vrhovni sud) i Tribunala Constitucional (Ustavni sud), upitno može li otkaz M. Daouidija biti proglašen ništavim samo na temelju nacionalnog prava. Stoga zahtijeva tumačenje nekoliko članaka Povelje i Direktive 2000/78.

33.

Kada je riječ o Povelji, njezin članak 51. stavak 1. propisuje da se njezine odredbe odnose na „države članice samo kada one provode pravo Unije”. Članak 6. stavak 1. UEU‑a, koji Povelji dodjeljuje obvezujući učinak, kao i članak 51. stavak 2. potonje preciziraju da se odredbama Povelje ni na koji način ne proširuju nadležnosti Europske unije kako su utvrđene u Ugovorima ( 9 ).

34.

Kada pravna situacija ne ulazi u područje primjene prava Unije, Sud nije nadležan o njoj odlučivati a odredbe Povelje na koje se eventualno poziva ne mogu same po sebi biti temelj te nadležnosti ( 10 ).

35.

U tim okolnostima valja provjeriti odnosi li se predmet spora u glavnom postupku na tumačenje ili na primjenu pravnog pravila Unije koje nije sadržano u Povelji.

36.

Stoga, kao što to predlažu španjolska i francuska vlada te Europska komisija, najprije treba analizirati peto prethodno pitanje u vezi s tumačenjem Direktive 2000/78.

37.

U tom pogledu valja istaknuti da je svrha Direktive 2000/78, kao što proizlazi iz njezina članka 1., utvrditi opći okvir za borbu protiv diskriminacije, u vezi sa zapošljavanjem i obavljanjem zanimanja, na temelju razloga navedenih u tom članku, među kojima se nalazi invaliditet.

38.

U skladu s člankom 2. stavkom 2. točkom (a) te direktive, smatra se da se radi o izravnoj diskriminaciji u slučaju kada se prema jednoj osobi postupa lošije nego prema drugoj osobi ili je došlo do takvog postupanja ili je moglo doći do takvog postupanja u sličnim situacijama, osobito zbog njezina invaliditeta.

39.

Na temelju njezina članka 3. stavka 1. točke (c), Direktiva 2000/78 primjenjuje se, u granicama nadležnosti prenesenih na Uniju, na sve osobe, bilo u javnom ili privatnom sektoru, uključujući javna tijela, osobito u odnosu na uvjete otkaza.

40.

Nakon što je Unija ratificirala Konvenciju UN‑a, Sud je smatrao da se pojam „invaliditet”, u smislu Direktive 2000/78, mora shvatiti kao ograničenje koje proizlazi iz dugotrajnih tjelesnih, mentalnih ili psihičkih oštećenja, čije međudjelovanje s različitim preprekama može sprečavati puno i učinkovito sudjelovanje osobe u pitanju u profesionalnom životu na ravnopravnoj osnovi s drugim radnicima ( 11 ). Sud je stoga usvojio evolutivnu i relativno široku definiciju pojma „invaliditet” ( 12 ).

41.

Pojam „invaliditet” mora se shvatiti tako da se ne odnosi isključivo na nemogućnost izvršavanja profesionalne djelatnosti, već i na prepreke obavljanju takve djelatnosti. Drukčije tumačenje bilo bi nespojivo s ciljem te direktive, koji među ostalim uključuje i to da se osobi s invaliditetom omogući pristup zaposlenju ili obavljanju posla ( 13 ).

42.

Osim toga, bilo bi protivno samoj svrsi navedene direktive, koja se sastoji u ostvarenju jednakog postupanja, kada bi podrijetlo invaliditeta imalo važnost za primjenu iste ( 14 ). Prema mišljenju Suda, ne čini se da Direktiva 2000/78 želi uključiti samo invaliditet koji je prirođen ili koji je posljedica nesreće, a isključiti invaliditet koji je posljedica bolesti ( 15 ).

43.

Stoga, ako izlječiva ili neizlječiva bolest dovodi do ograničenja koje proizlazi osobito iz tjelesnih, mentalnih ili psihičkih oštećenja, čije međudjelovanje s različitim preprekama može sprečavati puno i učinkovito sudjelovanje dotične osobe u profesionalnom životu na ravnopravnoj osnovi s drugim radnicima te ako je to ograničenje dugotrajno, takva bolest obuhvaćena je pojmom „invaliditet” u smislu Direktive 2000/78 ( 16 ). Suprotno tomu, bolest koja ne dovodi do takvog ograničenja nije obuhvaćena pojmom „invaliditet” u smislu te direktive. Naime, bolest kao takva ne može se smatrati kao dodatan razlog uz one razloge u vezi s kojima navedena direktiva zabranjuje svaku diskriminaciju ( 17 ).

44.

Budući da je Sud usvojio funkcionalno razumijevanje pojma „invaliditet”, njegov uzrok nije važan. Iz toga zaključujem da nesposobnost za rad kao posljedica ozljede zbog nesreće na radu može biti obuhvaćena pojmom „invaliditet” u smislu Direktive 2000/78 ako ispunjava uvjete iz definicije Suda.

45.

Na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri jesu li ti uvjeti ispunjeni u slučaju M. Daouidija.

46.

U tom pogledu, iako se čini nespornim da M. Daouidi trpi ograničenje koje proizlazi iz ozljede lakta i da to ograničenje, čije međudjelovanje s drugim preprekama sprečava njegovo puno i učinkovito sudjelovanje u profesionalnom životu na ravnopravnoj osnovi s drugim radnicima, još je potrebno dokazati trajnu narav tog ograničenja ( 18 ).

47.

Kako bi provjerio trajnu narav takvog ograničenja, sud koji je uputio zahtjev može se osloniti na sve dokaze koji mu se podnesu, osobito na dokumente i medicinske potvrde kojima se ocjenjuje predviđeno trajanje predmetnog oštećenja. Ako iz navedenih dokaza proizlazi da je ograničenje koje trpi M. Daouidi trajne naravi, odnosno da, zbog mogućih posljedica, može trajati dulje od vremena koje je u prosjeku potrebno za izlječenje ozljede kao što je njegova, takvo ograničenje može biti obuhvaćeno pojmom „invaliditet” u smislu Direktive 2000/78.

48.

Nasuprot tomu, suprotno navodima suda koji je uputio zahtjev, ocjena poslodavca, prema kojoj je M. Daouidi bio odsutan dovoljno dugo kako bi se moglo smatrati potrebnim da ga se otpusti, nije takva da bi se na temelju nje mogla utvrditi trajna narav ograničenja. Naime, invaliditet je objektivan pojam, pa subjektivna ocjena poslodavca u vezi s time je li nesposobnost za rad tužitelja u glavnom postupku bila dovoljno duga ili ne nije relevantna.

49.

S druge strane, također u vezi s dokazivanjem trajne naravi ograničenja, francuska vlada navodi da je sud koji je uputio zahtjev nesposobnost za rad M. Daouidija izričito okvalificirao „privremenom”, što bi dokazivalo da ta nesposobnost za rad, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, razmatrajući je kao takvu, a ne u vezi s razlozima koji opravdavaju odluku poslodavca da ga otpusti, zapravo nije dugotrajna. Ipak, smatram da prvotna kvalifikacija nesposobnosti kao „privremene” ne onemogućava da je se kasnije, na temelju medicinskih dokaza, okvalificira kao trajnu. Osim toga, smatram da kvalifikacija neke situacije kao one obuhvaćene pojmom „invaliditet” u smislu Direktive 2000/78 ne smije ovisiti o kvalifikaciji „privremene nesposobnosti za rad” u smislu nacionalnog prava koje je primijenjeno na tužitelja u glavnom postupku. Također valja istaknuti da iz teksta petog prethodnog pitanja proizlazi da je M. Daouidi privremeno nesposoban za rad „na neodređeno vrijeme”.

50.

Francuska vlada također navodi da nije sporno da je tužitelj u glavnom postupku otpušten samo 53 dana nakon što je doživio nesreću na radu, što je, prema njezinu mišljenju, prekratko razdoblje kako bi se nesposobnost mogla okvalificirati „trajnom”. Ipak, smatram da razdoblje između nastanka nesreće na radu i otkaza ne može biti kriterij za utvrđivanje dugotrajnosti ograničenja koje trpi radnik. Takvo bi se ograničenje svakako moglo smatrati trajnim čak i u slučaju da se radnika otpusti neposredno nakon nesreće na radu. Očito je da bi suprotno stajalište bilo u suprotnosti sa zaštitom radnika s invaliditetom jer bi potaknulo poslodavce da što prije otpuste bolesne ili ozlijeđene radnike čija bi se nesposobnost za rad mogla pokazati trajnom.

51.

Sud koji je uputio zahtjev treba na temelju navedenih elemenata oblikovati stajalište u vezi s time je li situacija M. Daouidija obuhvaćena pojmom „invaliditet” u smislu Direktive 2000/78.

52.

Budući da je primjena Direktive 2000/78 povezana s ocjenom koju će provesti sud koji je uputio zahtjev nakon što Sud donese presudu u ovom predmetu, za situaciju iz glavnog postupka u ovom stadiju postupka treba smatrati da ne ulazi u područje primjene prava Unije ( 19 ).

53.

Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Juzgado de lo Social no 33 de Barcelona (radni sud br. 33 u Barceloni, Španjolska) odgovori sljedeće:

„Direktivu Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja treba tumačiti na način da se situacija radnika koji je privremeno nesposoban za rad – na neodređeno vrijeme – zbog nesreće na radu može okvalificirati kao „invaliditet” u smislu navedene direktive ako dovodi do ograničenja koje proizlazi osobito iz trajnih tjelesnih oštećenja, čije međudjelovanje s različitim preprekama može sprečavati puno i učinkovito sudjelovanje dotične osobe u profesionalnom životu na ravnopravnoj osnovi s drugim radnicima. Nacionalni sud treba provjeriti jesu li u glavnom postupku ti uvjeti ispunjeni.”