PRESUDA SUDA (treće vijeće)

7. studenoga 2013. ( *1 )

„Elektroničke komunikacijske mreže i usluge — Direktive 97/66/EZ, 2002/19/EZ, 2002/20/EZ, 2002/21/EZ i 2002/22/EZ — Područje primjene ratione materiae — Pružanje osnovnog paketa radijskih i televizijskih programa dostupnog putem kabela — Ustup od strane općine njezine kabelske mreže privatnom poduzetniku — Ugovorna klauzula o cijeni — Ovlasti državnih regulatornih tijela — Načelo lojalne suradnje“

U predmetu C‑518/11,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Gerechtshof te Amsterdam (Nizozemska), odlukom od 4. listopada 2011., koju je Sud zaprimio 10. listopada 2011., u postupku

UPC Nederland BV

protiv

Gemeente Hilversum,

SUD (treće vijeće),

u sastavu: M. Ilešič, predsjednik vijeća, C. G. Fernlund, A. Ó Caoimh, C. Toader i E. Jarašiūnas (izvjestitelj), suci,

nezavisni odvjetnik: Pedro Cruz Villalón,

tajnik: M. Ferreira, glavna administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 21. studenoga 2012.,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

za UPC Nederland BV, P. Glazener i E. Besselink, advocaten,

za Gemeente Hilversum, J. Doeleman i G. van der Wal, advocaten,

za nizozemsku vladu, C. Wissels, a potom M. Bulterman i B. Koopman, u svojstvu agenata,

za Europsku komisiju, A. Nijenhuis, P. Van Nuffel i L. Nicolae, u svojstvu agenata,

za nadzorno tijelo EFTA‑e, X. Lewis i M. Moustakali, u svojstvu agenata,

saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 30. travnja 2013.,

donosi sljedeću

Presudu

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 101. UFEU‑a, Direktive 2002/21/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o zajedničkom regulatornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže i usluge (Okvirna direktiva) (SL L 108, str. 33.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 49., str. 25.) (u daljnjem tekstu: Okvirna direktiva), Direktive 97/66/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 15. prosinca 1997. o obradi osobnih podataka i zaštiti privatnosti u području telekomunikacija (SL L 24, str. 1.), Direktive 2002/19/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o pristupu i međusobnom povezivanju elektroničkih komunikacijskih mreža i pripadajuće opreme (Direktiva o pristupu) (SL L 108, str. 7.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 38., str. 69.), Direktive 2002/20/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o ovlaštenju u području elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga (Direktiva o ovlaštenju) (SL L 108., str. 21.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 53., str. 62.) i Direktive 2002/22/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o univerzalnoj usluzi i pravima korisnika u vezi s elektroničkim komunikacijskim mrežama i uslugama (Direktiva o univerzalnoj usluzi) (SL L 108., str. 51.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 50., str. 3.).

2

Taj je zahtjev podnesen u okviru spora između UPC Nederland BV (u daljnjem tekstu: UPC) i Gemeente Hilversum (općina Hilversum, u daljnjem tekstu: Hilversum) u pogledu ugovora o prodaji poduzetnika za teledistribuciju putem kabela.

Pravni okvir

Pravo Unije

Novi regulatorni okvir primjenjiv na elektroničke komunikacijske usluge

3

Novi regulatorni okvir primjenjiv na elektroničke komunikacijske usluge (u daljnjem tekstu: NRO) sastoji se od Okvirne direktive i četiriju pridruženih posebnih direktiva, odnosno od Direktive 97/66, Direktive o pristupu, Direktive o ovlaštenju i Direktive o univerzalnoj usluzi (u daljnjem tekstu te četiri direktive zajedno: „posebne direktive”).

4

Direktive o ovlaštenju, o pristupu i o univerzalnoj usluzi kao i Okvirna direktiva izmijenjene su Direktivom 2009/140/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009. (SL L 337, str. 37.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 50., str. 68.). Međutim, uzimajući u obzir datum nastanka činjenica u glavnom postupku, ovaj je spor uređen prvotnom verzijom tih četiriju direktiva.

– Okvirna direktiva

5

Uvodna izjava 5. Okvirne direktive glasi:

„Približavanje sektora telekomunikacija, medija i informatičke tehnologije podrazumijeva pokrivanje svih transmisijskih mreža i usluga jedinstvenim regulatornim okvirom. Taj regulatorni okvir sastoji se od ove Direktive i četiri posebne direktive: Direktive [o ovlaštenju], Direktive [o pristupu], Direktive [o univerzalnoj usluzi] i Direktive [97/66] [...]. Potrebno je odvojiti regulativu o prijenosu od regulative o sadržaju. Ovaj okvir stoga ne pokriva sadržaj usluga koje se isporučuju preko elektroničkih komunikacijskih mreža korištenjem elektroničkih komunikacijskih usluga, kao što je sadržaj radiodifuzijskog emitiranja, financijske i neke usluge informacijskog društva, i zato ne dovodi u pitanje mjere koje se u vezi s tim uslugama usvajaju na razini Zajednice ili država u skladu s pravom Zajednice s ciljem promicanja kulturne i jezične raznolikosti i očuvanja medijskog pluralizma. Sadržaj televizijskih programa obuhvaćen je Direktivom Vijeća 89/552/EEZ od 3. listopada 1989. o usklađivanju određenih odredaba predviđenih zakonima i drugim propisima u državama članicama u odnosu na obavljanje djelatnosti televizijskog emitiranja [(SL L 298, str. 23.), kako je izmijenjena Direktivom 97/36/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 30. lipnja 1997. (SL L 202, str. 60.)]. Odvajanje regulative o prijenosu od regulative o sadržaju ne dovodi u pitanje uzimanje u obzir veza koje među njima postoje, posebno kako bi se osigurao medijski pluralizam, kulturna raznolikost i zaštita potrošača.”

6

Članak 2. točke (a) i (c) te direktive glase kako slijedi:

„Za potrebe ove Direktive:

(a)

‚elektronička komunikacijska mreža’ znači prijenosni sustav i, prema potrebi, oprema za prospajanje ili usmjeravanje i druga sredstva koja omogućavaju prijenos signala žičnim, radijskim, svjetlosnim ili drugim elektromagnetskim sustavom, uključujući satelitske mreže, nepokretne zemaljske mreže (komutirana mreža s prospajanjem kanala i prospajanjem paketa, uključujući internet) i zemaljske mreže pokretnih komunikacija, elektroenergetske kabelske sustave u mjeri u kojoj se koriste za prijenos signala, radiodifuzijske mreže i mreže kabelske televizijske, bez obzira na vrstu podataka koju prenose;

[...]

(c)

‚elektronička komunikacijska usluga’ znači usluga koja se uobičajeno pruža uz naknadu i sastoji se u cijelosti, ili većim dijelom, od prijenosa signala u elektroničkim komunikacijskim mrežama, uključujući telekomunikacijske usluge i usluge prijenosa u radiodifuzijskim mrežama, ali isključujući usluge pružanja sadržaja i obavljanja uredničkog nadzora nad sadržajem koji se prenosi korištenjem elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga; ona ne obuhvaća usluge informacijskog društva, u skladu s definicijom iz članka 1. Direktive 98/34/EZ [Europskog parlamenta i Vijeća od 22. lipnja 1998. o utvrđivanju postupka osiguravanja informacija u području tehničkih normi i propisa (SL L 204, str. 37.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 42., str. 58.), kako je izmijenjena Direktivom 98/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. srpnja 1998. (SL L 217, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 55., str. 11.)], koje se ne sastoje, u cijelosti ili većim dijelom, od prijenosa signala u elektroničkim komunikacijskim mrežama.”

7

Člankom 3. navedene direktive određuje se:

„1.   Države članice osiguravaju da se zadacima koji su dodijeljeni državnim regulatornim tijelima [u daljnjem tekstu: DRT] u skladu s ovom Direktivom i posebnim direktivama bave nadležna tijela.

2.   Države članice jamče neovisnost [DRT‑ova] i osiguravaju njihovu pravnu odvojenost i operativnu neovisnost o svim organizacijama koje pružaju elektroničke komunikacijske mreže, opreme ili usluge. [...]

[...]

6.   Države članice obavješćuju [Europsku] [k]omisiju o svim [DRT‑ovima] koj[i] su dobil[i] zadaće slijedom ove Direktive i posebnih direktiva i njihovim odgovornostima vezanim za te zadaće.”

8

Članak 8. iste direktive glasi kako slijedi:

„1.   Države članice osiguravaju da [DRT‑ovi] u izvršavanju svojih regulatornih zadaća navedenih u ovoj Direktivi i posebnim direktivama poduzmu sve opravdane mjere u svrhu ostvarivanja ciljeva navedenih u stavcima 2., 3. i 4. Ove mjere su proporcionalne tim ciljevima.

[...]

2.   [DRT‑ovi] promiču tržišno natjecanje u području pružanja elektroničkih komunikacijskih mreža, elektroničkih komunikacijskih usluga i pripadajuće opreme i usluga, inter alia:

(a)

osiguravanjem maksimalne koristi za korisnike, uključujući osobe s invaliditetom, u smislu mogućnosti izbora, cijene i kvalitete;

(b)

izbjegavanjem narušavanja ili ograničavanja tržišnog natjecanja u sektoru elektroničkih komunikacija;

[...]

3.   [DRT‑ovi] doprinose razvoju unutarnjeg tržišta, inter alia:

(a)

uklanjanjem preostalih prepreka za pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža, pripadajuće opreme i usluga i elektroničkih komunikacijskih usluga na europskom nivou;

[...]

(d)

međusobnom suradnjom i suradnjom s Komisijom, na transparentan način, osiguravati razvoj dosljedne regulatorne prakse i dosljedne primjene ove Direktive i posebnih direktiva.

[...]”

9

Člancima 9. do 13. Okvirne direktive dodaje se da zadaće DRT‑ova također obuhvaćaju upravljanje radijskim frekvencijama za elektroničke komunikacijske usluge, dodjelu brojeva, imena i adresa, pravo puta, kolokaciju i dijeljenje opreme te računovodstveno odvajanje i financijska izvješća.

– Direktiva o pristupu

10

Člankom 13. stavkom 1. Direktive o pristupu određuje se:

„[DRT] može [...] odrediti obveze u vezi s pokrivanjem troškova i nadzorom cijene, uključujući obveze za troškovnu usmjerenost cijena i obveze koje se odnose na sustave praćenja troškova, za pružanje određenih vrsta međusobnog povezivanja i/ili pristupa, u situacijama gdje analiza tržišta ukaže da nedostatak djelotvornog tržišnog natjecanja znači da određeni operator može zadržati pretjerano visoke cijene ili ih sniziti na štetu krajnjeg korisnika. [DRT‑ovi] uzimaju u obzir ulaganje kapitala operatora i dopustiti mu prihvatljivu stopu povrata adekvatnog uloženog kapitala, uzimajući u obzir postojeći rizik.”

– Direktiva 2009/140

11

Uvodna izjava 5. Direktive 2009/140 glasi:

„Cilj je postepeno ublažavanje prethodnih (ex‑ante) pravila svojstvenih za ovo područje s razvojem tržišnog natjecanja na ovom tržištu, te da, u konačnici, područje elektroničkih komunikacija uređuje samo pravo tržišnog natjecanja. S obzirom na jaku konkurentsku dinamiku tržišta elektroničkih komunikacija posljednjih godina, neophodno je da se uvedu prethodne (ex‑ante) regulatorne obveze samo tamo gdje ne postoji učinkovito i održivo tržišno natjecanje.”

Druge relevantne direktive

12

U skladu s uvodnom izjavom 7. Direktive Komisije 2002/77/EZ od 16. rujna 2002. o tržišnom natjecanju na tržištima elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga (SL L 249, str. 21.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 2., str. 3.) (u daljnjem tekstu: Direktiva o tržišnom natjecanju):

„Ova Direktiva upućuje na izraze ‚elektroničke komunikacijske usluge’ i ‚elektroničke komunikacijske mreže’, a ne na prije korištene izraze ‚telekomunikacijske usluge’ i ‚telekomunikacijske mreže’. Te su nove definicije prijeko potrebne kako bi se uzeo u obzir fenomen konvergencije i u jednoj definiciji obuhvatile sve elektroničke komunikacijske usluge i/ili mreže kojima se prenosi signal žičanim, radijskim, optičkim ili drugim elektromagnetnim sredstvima (tj. nepokretnim i bežičnim mrežama, mrežama kablovske televizije i satelitskim mrežama). Stoga, prijenos i emitiranje radijskih i televizijskih programa treba prepoznati kao jednu elektroničku komunikacijsku uslugu, a mreže koje se koriste za takav prijenos i emitiranje na isti način prepoznati kao elektroničke komunikacijske mreže. Nadalje, treba razjasniti kako nova definicija elektroničkih komunikacijskih mreža obuhvaća također mreže vlakana koje daju mogućnost prijenosa signala trećima koje rabe vlastitu opremu za komutiranje ili usmjeravanje.”

13

Članak 1. točka 3. Direktive o tržišnom natjecanju glasi kako slijedi:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[...]

3.

‚elektroničke komunikacijske usluge’ znači usluga koja se obično pruža za naknadu, a sastoji se u cijelosti ili uglavnom od prijenosa signala na elektroničkim komunikacijskim mrežama, uključujući telekomunikacijske usluge i usluge prijenosa u mrežama za emitiranje, ali koja isključuje usluge pružanja ili izvršavanja uredničke kontrole nad prenesenim sadržajem, rabeći elektroničke komunikacijske mreže i usluge; ta definicija ne uključuje usluge informatičkoga društva definirane člankom 1. Direktive [98/34], koje se ne sastoje u cijelosti ili uglavnom od prijenosa signala putem elektroničkih komunikacijskih mreža”.

14

Člankom 1. stavkom 1. točkom (a) podtočkom i. Direktive 2010/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 10. ožujka 2010. o koordinaciji određenih odredaba utvrđenih zakonima i drugim propisima u državama članicama o pružanju audiovizualnih medijskih usluga (Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama) (SL L 95, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 7., str. 160.) predviđa se:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

(a)

‚audiovizualna medijska usluga’ znači:

i.

usluga kako je određena člancima 56. i 57. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, koja je u uredničkoj odgovornosti pružatelja medijske usluge i s glavnom svrhom osiguravanja programa kako bi se izvještavala, zabavljala ili obrazovala javnost putem elektroničkih komunikacijskih mreža u smislu članka 2. točke (a) [Okvirne direktive]. Takva audiovizualna medijska usluga je televizijska emisija kako je određena u točki (e) ovog stavka ili audiovizualna medijska usluga na zahtjev kako je određena u točki (g) ovog stavka”.

Nizozemsko pravo

15

Kraljevina Nizozemska prenijela je NRO u nacionalno pravo izmjenom Zakona o telekomunikacijama (Telecommunicatiewet, Stb. 2004, br. 189) koji je stupio na snagu 19. svibnja 2004. (Stb. 2004, br. 207).

Glavni postupak i prethodna pitanja

16

Kao i druge nizozemske općine, Hilversum je društvu za teledistribuciju koje je bilo u njegovu vlasništvu povjerio postavljanje i održavanje mreže kabelske televizije kao i upravljanje tom mrežom na njegovu području. Ta se aktivnost smatrala uslugom od javnog interesa jer je zadaća općina da, uzimajući u obzir troškove poduzetnika, svojim stanovnicima pruže što je više moguće televizijskih programa u najboljim uvjetima prijema i po što povoljnijoj mogućoj cijeni.

17

Pod utjecajem razvoja na razini Unije, brojne su općine odlučile prodati svoje poduzetnike za teledistribuciju putem kabela. U skladu s ugovorima o prodaji sklopljenima u tu svrhu, općine su zadržale ovlasti u području izrade i određivanja cijena osnovnog paketa radijskih i televizijskih programa dostupnog putem kabela (u daljnjem tekstu: osnovni paket dostupan putem kabela) koji su se nudili u kućanstvima spojenima na mrežu.

18

Stoga, ugovorom od 1. srpnja 1996. o budućem upravljanju kabelskom mrežom teledistribucije u Hilversumu (u daljnjem tekstu: ugovor) ta je općina pravnom predniku UPC‑a prodala društvo za teledistribuciju putem kabela, uključujući kabelsku mrežu koju je ta općina dala postaviti.

19

Hilversum se tim ugovorom obvezao da će pomoći kupcu da dobije ovlaštenje za postavljanje i održavanje opreme za radiodifuziju putem kabela i za upravljanje tom opremom na području te općine.

20

UPC se pak obvezao da će ulagati kako bi se kabelskom mrežom mogla pružiti bolja usluga prosječnim pretplatnicima u navedenoj općini i da će im, osim radijskih i televizijskih programa, staviti na raspolaganje paket telekomunikacijskih usluga koji će biti privlačan pojedincima i poslovnim korisnicima.

21

Osim toga, ugovor je sadržavao klauzulu prema kojoj je UPC trebao osigurati osnovni paket dostupan putem kabela koji će ispunjavati sadržajne i cjenovne kriterije utvrđene tim ugovorom (u daljnjem tekstu: klauzula o cijeni). U ugovoru je u tom pogledu bilo navedeno da će se mjesečna cijena za osnovni paket dostupan putem kabela godišnje prilagođavati ovisno o indeksu potrošačkih cijena, na temelju formule koja je utvrđena u prilogu ugovoru. Također je bilo određeno da će se vanjska povećanja cijena proporcionalno odražavati na cijeni kada prilagodba predviđena tom klauzulom neće biti dovoljna za pokrivanje tih povećanja.

22

Usto, ugovorom je bila isključeno njegovo potpuno ili djelomično raskidanje ili prekid bez pisanog odobrenja svih strana te je bilo propisano da ga je moguće izmijeniti samo uz pisano odobrenje svih strana, pri čemu se te strane nakon deset godina u svakom slučaju ponovno dogovaraju o njegovom sadržaju.

23

Dopisom od 28. studenoga 2003., UPC je obavijestio Hilversum o činjenici da će se cijena osnovnog paketa dostupnog putem kabela za sva kućanstva u Hilversumu povećati od 1. siječnja 2004. s 10,28 eura (s porezom na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV)) mjesečno na 13,32 eura (s PDV‑om), pri čemu je UPC za svoj osnovni paket dostupan putem kabela u drugim općinama naplaćivao 16 eura.

24

Hilversum je podnio tužbu kako bi zabranio UPC‑u da provede predviđeno povećanje cijene. Presudom od 23. prosinca 2003., Rechtbank te Amsterdam (Okružni sud u Amsterdamu) prihvatio je taj zahtjev. Tu je presudu u žalbenom postupku potvrdio Gerechtshof te Amsterdam (Žalbeni sud u Amsterdamu) presudom od 12. kolovoza 2004. Žalbu u kasacijskom postupku UPC‑a protiv te presude odbio je Hoge Raad der Nederlanden (Vrhovni sud) presudom od 8. srpnja 2005.

25

Nadalje, tijekom 2003., nakon pritužbi o povećanjima cijena koja je najavio UPC, Nederlandse Mededingingsautoriteit (nizozemsko tijelo za tržišno natjecanje, u daljnjem tekstu: NMa) otvorio je istragu radi utvrđivanja je li UPC naplatom previsokih cijena pretplate zloupotrijebio vladajući položaj u smislu članka 24. Zakona o tržišnom natjecanju (Wet houdende nieuwe regels omtrent de economische mededinging (Mededingingswet)) od 22. svibnja 1997.

26

Odlukom od 27. rujna 2005. NMa je zaključio da cijene koje je primjenjivao UPC nisu bile previsoke i da taj poduzetnik nije zloupotrijebio vladajući položaj u smislu članka 24. Zakona o tržišnom natjecanju.

27

Onafhankelijke Post en Telecommunicatie Autoriteit (neovisno tijelo za poštu i telekomunikacije, u daljnjem tekstu: OPTA) donio je 28. rujna 2005. nacrt odluke o tržištu prijenosa i pružanje audiovizualnih signala na području poslovanja UPC‑a, u kojem je to tijelo smatralo da je UPC, na svojem području poslovanja, imao znatnu snagu na tržištu pružanja osnovnih paketa dostupnih putem kabela te mu je naložilo obveze u pogledu izračuna cijena.

28

Komisija, kojoj je OPTA podnijela taj nacrt odluke u skladu s postupkom predviđenim u Okvirnoj direktivi, izrazila je 3. studenoga 2005. sumnje u usklađenost tog nacrta s Okvirnom direktivom, u vezi s Preporukom Komisije 2003/311/EZ od 11. veljače 2003. o mjerodavnim tržištima proizvoda i usluga u području elektroničkih komunikacija koji su predmet prethodne (ex‑ante) regulacije u skladu s Direktivom 2002/21 (SL L 114, str. 45.). U konačnoj odluci od 17. ožujka 2006. OPTA je naposljetku odustala od predviđenog nadzora cijena.

29

UPC je 15. svibnja 2005. pred Rechtbank te Amsterdam pokrenuo postupak protiv općine Hilversum, u okviru kojeg je tražio da se klauzula o cijeni proglasi ništavom te da se općini Hilversum naloži da odobri povećanja cijena. UPC se u tom pogledu pozivao na neusklađenost te klauzule s pravom Unije.

30

Budući da je ta tužba bila odbijena, UPC je podnio žalbu pred sudom koji je uputio zahtjev, od kojeg je tražio, s jedne strane, da ukine klauzulu o cijeni ili, podredno, da je proglasi neprimjenjivom te, s druge strane, da proglasi općinu Hilversum odgovornom za štetu koju je UPC smatrao da je pretrpio jer nije mogao na svoje pretplatnike na području općine Hilversum primijeniti uobičajenu cijenu koju je primjenjivao na nacionalnoj razini.

31

U odluci kojom se upućuje prethodno pitanje Gerechtshof te Amsterdam navodi, kao prvo, da se stranke u glavnom postupku ne slažu, najprije, o tome je li usluga koju nudi UPC, odnosno pružanje osnovnog paketa dostupnog putem kabela, obuhvaćena materijalnim područjem primjene NRO‑a.

32

Kao drugo, ako je usluga koju pruža UPC obuhvaćena područjem primjene NRO‑a, preispituje posljedice koje primjena NRO‑a ima na klauzulu o cijeni. U tom se okviru, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, postavlja pitanje ima li Hilversum i dalje ovlasti štititi javni interes interveniranjem u određivanje cijena, pri čemu se također nalaže pitanje je li cilj NRO‑a provedba potpunog usklađivanja i je li dodatna intervencija javnih vlasti i dalje moguća. Ako je ta ovlast za intervenciju isključena, valjalo bi se zapitati nema li javno tijelo dužnost lojalne suradnje u smislu prava Unije.

33

Kao treće, sud koji je uputio zahtjev pita se o tome jesu li učinci eventualne nevaljanosti klauzule o cijeni utvrđeni pravom Unije i, konkretnije, sankcijom ništavosti iz članka 101. stavka 2. UFEU‑a.

34

U tim je okolnostima Gerechtshof te Amsterdam odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

1.

Je li usluga koja se sastoji od pružanja [osnovnog] paketa dostupnog [putem] kabela, i za čije se pružanje obračunavaju troškovi prijenosa kao i iznos (troška) naknade za radiotelevizijska tijela i tijela za kolektivno ostvarivanje autorskog prava na temelju objave sadržaja djela, obuhvaćena materijalnim područjem primjene NRO‑a?

2.

(a)

S obzirom na liberalizaciju sektora telekomunikacija, ciljeve NRO‑a, koji se sastoji od strogog postupka usuglašavanja i savjetovanja prije nego što [DRT] postane (isključivo) ovlašten za interveniranje u cijene koje se primjenjuju na krajnjeg kupca putem mjere kao što je nadzor cijena, je li općina i dalje ovlaštena štititi javne interese svojih stanovnika interveniranjem u cijene koje se primjenjuju na krajnjeg kupca putem klauzule [o cijeni]?

(b)

U slučaju negativnog odgovora, protivi li se NRO‑u da općina primjenjuje klauzulu [o cijeni] koja je dogovorena u okviru prodaje njezinog poduzetnika za teledistribuciju putem kabela?

U slučaju negativnog odgovora na drugo pitanje [točke (a) i (b)]:

3.

Ima li javna vlast kao što je općina koja se nalazi u situaciji poput one u glavnom postupku (također) obvezu lojalne suradnje u smislu prava Unije ako u trenutku ugovaranja, a zatim i primjene klauzule [o cijeni] ne djeluje u okviru izvršavanja javne dužnosti, nego u okviru ovlasti koja proizlazi iz privatnog prava [vidjeti također šesto pitanje točku (a)])

4.

Ako se NRO primjenjuje i ako općina ima obvezu lojalne suradnje:

(a)

Protivi li se obveza lojalne suradnje zajedno s ciljevima NRO‑a, koji se sastoji od strogog postupka usuglašavanja i savjetovanja prije nego što [DRT] može intervenirati u cijene koje se primjenjuju na krajnjeg kupca putem mjere kao što je nadzor cijena, tome da općina primjenjuje klauzulu [o cijeni]?

(b)

U slučaju negativnog odgovora, bi li bi odgovor na [četvrto pitanje točku (a)] bio drukčiji u pogledu razdoblja nakon ‚letter of serious doubt’ u kojem je Komisija izrazila ozbiljne sumnje u usklađenost nadzora cijena koji je predložila OPTA s ciljevima NRO‑a koji su opisani u članku 8. Okvirne direktive i nakon kojeg je OPTA odustala od donošenja te mjere?

5.

(a)

Je li članak 101. UFEU‑a odredba javnog poretka čiji je učinak da sud tu odredbu mora primijeniti po službenoj dužnosti u smislu članaka 24. i 25. nizozemskog Zakona o građanskom postupku?

(b)

Ako je odgovor potvrdan, zbog kojih je činjenica koje su nastale tijekom postupka sud obvezan po službenoj dužnosti ispitati mogućnost primjene članka 101. UFEU‑a? Je li sud dužan tako postupiti i ako ga njegovo ispitivanje (eventualno) navede na dopunjavanje činjenica u smislu članka 149. nizozemskog Zakona o građanskom postupku nakon što je strankama dao priliku da se o njima izjasne?

6.

Ako se članak 101. UFEU‑a mora primijeniti po službenoj dužnosti i s obzirom na ciljeve NRO‑a, na njegovu primjenu od strane OPTA‑e i Komisije te na činjenicu da su pojmovi kao što su tržišna snaga i određivanje mjerodavnih tržišta, koji su upotrijebljeni u NRO‑u, preuzeti na temelju sličnih pojmova iz europskog prava tržišnog natjecanja, sljedeća pitanja proizlaze iz činjenica nastalih tijekom postupka:

(a)

Kada je općina prodala svojeg poduzetnika za teledistribuciju putem kabela i kada je utvrdila klauzulu [o cijeni], je li ju trebalo smatrati poduzetnikom u smislu članka 101. UFEU‑a [vidjeti također treće pitanje]?

(b)

Treba li klauzulu [o cijeni] smatrati teškim ograničenjem iz članka 101. stavka 1. točke (a) UFEU‑a koje je detaljnije opisano u Obavijesti Komisije o sporazumima male vrijednosti koji neznatno ograničavaju tržišno natjecanje prema članku 81. stavku 1. [UEZ‑a] (sporazumi de minimis) (SL 2001, C 368, str. 13., t. 11.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 30.)? Ako je odgovor potvrdan, radi li se već samo zbog toga o znatnom ograničenju tržišnog natjecanja u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a? Ako je odgovor negativan, utječu li na odgovor okolnosti navedene u šestom pitanju točki (d) [...]?

(c)

Ako klauzula [o cijeni] nije teško ograničenje, ograničava li se njome tržišno natjecanje (već) zato što je:

[NMa] presudio da UPC nije zloupotrijebio svoj vladajući položaj time što je na istom tržištu primijenio (više) cijene za pružanje istih usluga kao što je pružanje osnovnog paketa [dostupnog putem] kabela;

Komisija, u svojem ‚letter of serious doubt’, izrazila ozbiljne sumnje u pogledu usklađenosti intervencija (ex ante putem nadzora cijena) u cijene koje se primjenjuju na krajnjeg kupca za usluge kao što je UPC‑ovo pružanje osnovnog paketa [dostupnog putem kabela] s ciljevima koji su opisani u članku 8. Okvirne direktive? Utječe li na dogovor činjenica da je OPTA u potpunosti odustala od nadzora cijena nakon što je primila ‚letter of serious doubt’?

(d)

Je li učinak ugovora, koji sadržava klauzulu [o cijeni], bio znatno ograničiti tržišno natjecanje u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a (osobito) s obzirom na to da:

UPC smatra snažnim poduzetnikom na tržištu u smislu NRO‑a ([Obavijest] de minimis, t. 7.);

su gotovo sve nizozemske općine koje su tijekom 1990-ih prodale svoje poduzetnike za teledistribuciju putem kabela kabelskim distributerima kao što je UPC u svojim ugovorima zadržale ovlasti u području određivanja cijene osnovnog paketa [dostupnog putem kabela] ([Obavijest] de minimis, t. 8.)?

(e)

Treba li smatrati da ugovor, s klauzulom [o cijeni] koju sadržava, utječe (ili da može utjecati) na međunarodnu trgovinu u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, pri čemu je taj učinak točnije opisan u Smjernicama o načelu utjecaja na trgovinu iz članaka 81. i 82. [UEZ‑a] (SL 2004, C 101, str. 81.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 33.), s obzirom na to da:

se UPC smatra snažnim poduzetnikom na tržištu u skladu s NRO‑om;

je OPTA provela europski savjetodavni postupak kako bi donijela mjeru nadzora cijena u okviru usluga kao što je pružanje osnovnog paketa [dostupnog putem] kabela koju provode kabelski distributeri koji su snažni na tržištu kao što je UPC, pri čemu se taj postupak, u skladu s NRO‑om, treba pokrenuti kada predviđena mjera može utjecati na trgovinu među državama članicama;

je u to vrijeme vrijednost ugovora iznosila 51 milijun nizozemskih guldena (NLG), odnosno više od 23 milijuna eura;

su gotovo sve nizozemske općine koje su tijekom 1990-ih prodale svoje poduzetnike za teledistribuciju putem kabela kabelskim distributerima kao što je UPC u svojim ugovorima zadržale ovlasti u području određivanja cijene osnovnog paketa [dostupnog putem kabela]?

7.

Daje li se člankom 101. stavkom 3. UFEU‑a sudu nadležnost da proglasi zabranu iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a neprimjenjivom na klauzulu [o cijeni] s obzirom na NRO i ozbiljne sumnje koje je Komisija izrazila u svojem ‚letter of serious doubt’ o usklađenosti (ex ante) intervencija u cijene primjenjive na krajnjeg kupca s ciljevima prava tržišnog natjecanja? Je li činjenica da je OPTA, nakon što je primila ‚letter of serious doubt’ odustala od nadzora cijena koji je predvidjela utjecala na odgovor?

8.

Ostavlja li se sankcijom ništavosti predviđenom člankom 101. stavkom 2. UFEU‑a određeni prostor u pogledu njezinih kronoloških učinaka zbog okolnosti u trenutku sklapanja ugovora (odnosno početak liberalizacije sektora telekomunikacija) i kasnijeg razvoja sektora telekomunikacija, osobito stupnja na snagu NRO‑a i ozbiljnih sumnji koje je tom prilikom izrazila Komisija u pogledu donošenja mjera nadzora cijena?”

O prethodnim pitanjima

Prvo pitanje

35

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 2. točku (c) Okvirne direktive tumačiti na način da je usluga koja se sastoji od pružanja osnovnog paketa dostupnog putem kabela i čija naplata uključuje troškove prijenosa kao i naknade radiotelevizijskim tijelima i pristojbe koje se plaćaju tijelima za kolektivno ostvarivanje autorskog prava na temelju objave sadržaja djela obuhvaćena pojmom „elektronička komunikacijska usluga” i stoga područjem materijalne primjene te direktive kao i posebnih direktiva koje čine NRO koji se primjenjuje na elektroničke komunikacijske usluge.

36

U tom pogledu, valja podsjetiti da, na temelju članka 2. točaka (a) i (c) Okvirne direktive, „elektronička komunikacijska usluga” znači usluga koja se uobičajeno pruža uz naknadu i sastoji se u cijelosti, ili većim dijelom, od prijenosa signala u elektroničkim komunikacijskim mrežama, uključujući telekomunikacijske usluge i usluge prijenosa u radiodifuzijskim mrežama, ali isključujući usluge pružanja sadržaja i obavljanja uredničkog nadzora nad sadržajem koji se prenosi korištenjem elektroničkih komunikacijskih mreža, uključujući mreže kabelske televizije, i usluga. Tim je člankom Okvirne direktive pojašnjeno, osim toga, da pojam „elektronička komunikacijska usluga” ne obuhvaća usluge informacijskog društva koje su utvrđene u članku 1. Direktive 98/34 i koje se ne sastoje u cijelosti, ili većim dijelom, od prijenosa signala u elektroničkim komunikacijskim mrežama.

37

Ta je definicija elektroničke komunikacijske usluge u cijelosti preuzeta u članku 1. točki 3. Direktive o tržišnom natjecanju.

38

Kao što proizlazi iz uvodne izjave 5. Okvirne direktive, približavanje sektora telekomunikacija, medija i informatičke tehnologije podrazumijeva pokrivanje svih transmisijskih mreža i usluga jedinstvenim regulatornim okvirom i potrebu, u okviru uspostave navedenog okvira, odvajanja regulative o prijenosu od regulative o sadržaju. U skladu s istom uvodnom izjavom, NRO ne pokriva sadržaj usluga koje se isporučuju preko elektroničkih komunikacijskih mreža korištenjem elektroničkih komunikacijskih usluga, kao što je sadržaj radiodifuzijskog emitiranja, financijske i neke usluge informacijskog društva, i zato ne dovodi u pitanje mjere koje se u vezi s tim uslugama usvajaju na razini Unije ili država u skladu s pravom Unije s ciljem promicanja kulturne i jezične raznolikosti i očuvanja medijskog pluralizma.

39

Jednako tako, u uvodnoj izjavi 7. Direktive o tržišnom natjecanju, u kojoj je navedeno da je prednost dana pojmovima „elektroničke komunikacijske” usluge i mreže u odnosu na pojmove „telekomunikacijske” usluge i mreže upravo kako bi se uzeo u obzir fenomen konvergencije, utvrđeno je da su tim definicijama obuhvaćene sve elektroničke komunikacijske usluge i/ili mreže kojima se prenosi signal žičanim, radijskim, optičkim ili drugim elektromagnetnim sredstvima, kako bi se uključile nepokretne i bežične mreže, mreže kablovske televizije i satelitske mreže. U toj istoj uvodnoj izjavi pojašnjeno je da prijenos i emitiranje radijskih i televizijskih programa treba prepoznati kao jednu elektroničku komunikacijsku uslugu.

40

Nadalje, člankom 1. stavkom 1. točkom (a) podtočkom i. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama utvrđeno je da audiovizualna medijska usluga znači usluga kako je određena člancima 56. i 57. UFEU‑a, koja je u uredničkoj odgovornosti pružatelja medijske usluge i s glavnom svrhom osiguravanja programa kako bi se izvještavala, zabavljala ili obrazovala javnost putem elektroničkih komunikacijskih mreža u smislu članka 2. točke (a) Okvirne direktive.

41

Iz prethodnih elemenata proizlazi, kao što je istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 33. svojeg mišljenja, da je relevantnim direktivama, konkretno Okvirnom direktivom, Direktivom o tržišnom natjecanju i Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama, uspostavljeno jasno razlikovanje između proizvodnje sadržaja, što podrazumijeva uredničku odgovornost, i prijenosa sadržaja, što isključuje svaku uredničku odgovornost, pri čemu su sadržaj i njegov prijenos obuhvaćeni odvojenim propisima koji imaju svoje zasebne ciljeve, a da se pritom ne upućuje ni na kupce pruženih usluga ni na strukturu troškova prijenosa koji im se naplaćuju.

42

U ovom slučaju, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje kao i iz pisanih i usmenih očitovanja koja je iznio Sud proizlazi da UPC obavlja djelatnost koja se uglavnom sastoji od prijenosa radijskih i televizijskih programa putem kabela svojim kupcima koji su nositelji pretplate. UPC je na raspravi pred Sudom potvrdio da ne proizvodi sam navedene programe i da ne provodi nikakav urednički nadzor nad tim programima.

43

Iako se klijenti UPC‑a pretplaćuju radi pristupa osnovnom paketu dostupnom putem kabela koji nudi to društvo, to ipak ne podrazumijeva da ta njegova djelatnost, koja se sastoji od prijenosa programâ koje stvaraju urednici sadržaja, u konkretnom slučaju radijskih i televizijskih kanala, prenoseći te programe do točke priključka njegove kabelske mreže u domovima njegovih pretplatnika, mora biti isključena iz pojma „elektroničke komunikacijske usluge” u smislu članka 2. točke (c) Okvirne direktive i stoga iz područja primjene NRO‑a.

44

Suprotno tome, iz navoda iznesenih u točkama 36. do 41. ove presude proizlazi da je pružanje osnovnog paketa dostupnog putem kabela obuhvaćeno pojmom elektroničke komunikacijske usluge i stoga područjem materijalne primjene NRO‑a ako se ta usluga sastoji od prijenosa signala kroz kabelsku mrežu teledistribucije.

45

Svako drugo tumačenje znatno bi smanjilo doseg NRO‑a, štetno utjecalo na koristan učinak odredaba koje sadržava i posljedično ugrozilo ostvarenje ciljeva tog okvira. Naime, budući da je konačni cilj NRO‑a, kao što proizlazi iz uvodne izjave 5. Direktive 2009/140, uspostaviti pravo unutarnje tržište elektroničkih komunikacija, u okviru kojeg ih u konačnici treba uređivati samo pravo tržišnog natjecanja, isključenje djelatnosti poduzetnika kao što je UPC iz njegovog područja primjene zbog toga što njegova djelatnost nije ograničena na prijenos signala lišilo bi NRO njegova cjelokupnog dosega.

46

Zbog istih razloga, okolnost da troškovi prijenosa koji se naplaćuju od pretplatnika obuhvaćaju naknadu koja se duguje radiotelevizijskim kanalima i pristojbe koje se plaćaju tijelima za kolektivno ostvarivanje autorskog prava na temelju objave sadržaja djela ne može biti prepreka za kvalifikaciju usluge koju pruža UPC kao „elektroničke komunikacijske usluge” u smislu NRO‑a.

47

S obzirom na sva ta razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 2. točku (c) Okvirne direktive treba tumačiti na način da je usluga koja se sastoji od pružanja osnovnog paketa dostupnog putem kabela i čija naplata uključuje troškove prijenosa kao i naknade radiotelevizijskim tijelima i pristojbe koje se plaćaju tijelima za kolektivno ostvarivanje autorskog prava na temelju objave sadržaja djela obuhvaćena pojmom „elektronička komunikacijska usluga” i stoga područjem materijalne primjene te direktive kao i posebnih direktiva koje čine NRO koji se primjenjuje na elektroničke komunikacijske usluge, ako se ta usluga sastoji većinom od prijenosa televizijskih sadržaja putem kabelske mreže teledistribucije do prijemnog terminala krajnjeg kupca.

Drugo pitanje točka (a)

48

Svojim drugim pitanjem točkom (a) sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li direktive koje čine NRO tumačiti na način da se nakon isteka njihova roka za prenošenje njima ne omogućuje da subjekt poput onog u glavnom postupku intervenira u cijene za pružanje osnovnog paketa dostupnog putem kabela koje se primjenjuju na krajnjeg kupca.

49

Najprije valja istaknuti da se pristup NRO‑a razlikuje od pristupa na kojem se temeljio regulatorni okvir koji je bio prije na snazi. Naime, u prethodnom regulatornom okviru, pravila primjenjiva na određenom tržištu bila su utvrđena samim regulatornim okvirom, dok su u okviru NRO‑a DRT‑ovi nadležni za utvrđivanje mjerodavnog tržišta u svrhu primjene regulatornih pravila i instrumenata intervencije koji su predviđeni NRO‑om. U tu svrhu, DRT‑ovi su zaduženi za provedbu analiza tržišta i, osobito, kada utvrde da poduzetnici raspolažu znatnom snagom na tom tržištu, mogu propisivati određene obveze, uključujući cjenovne.

50

Regulatorne zadaće DRT‑ova utvrđene su u člancima 8. do 13. Okvirne direktive. Konkretno, člankom 8. te direktive državama članicama nameće se obveza da osiguraju da DRT‑ovi poduzmu sve razumne mjere promicanja tržišnog natjecanja u području pružanja usluga elektroničkih komunikacija, vodeći računa o tome da tržišno natjecanje u području elektroničkih komunikacija ne bude narušeno ili ograničeno i otklanjajući preostale prepreke pružanju navedenih usluga na razini Unije (vidjeti u tom smislu presude od 31. siječnja 2008., Centro Europa 7, C‑380/05, Zb., str. I‑349., t. 81., kao i od 13. studenoga 2008., Komisija/Poljska, C‑227/07, Zb., str. I‑8403., t. 62. i 63.).

51

Te mjere, koje je u određenim slučajevima potrebno prijaviti Komisiji, obuhvaćaju mjere povezane s pokrivanjem troškova i nadzorom cijene, uključujući obveze za troškovnu usmjerenost cijena, i to osobito na temelju članka 13. Direktive o pristupu.

52

U skladu s člankom 3. Okvirne direktive, države članice moraju, osobito, osigurati da se zadacima koji su dodijeljeni DRT‑ovima bave nadležna i neovisna tijela. Nadalje, države članice moraju obavijestiti Komisiju o nazivima DRT‑ova kao i njihovim odgovornostima vezanima za te zadaće.

53

Međutim, iz spisa koji je podnesen Sudu nedvosmisleno proizlazi da Hilversum nije DRT. U tom pogledu dovoljno je istaknuti da Kraljevina Nizozemska nije obavijestila Komisiju ni o kakvoj odluci ili namjeri da tu općinu odredi kao DRT jer je, suprotno tome, ta država članica u tu svrhu odredila OPTA‑u. Osim toga, situacija općine Hilversum nije nipošto slična situaciji nacionalnog zakonodavca, na koju Sud upućuje u točki 30. presude od 6. listopada 2010., Base i dr. (C‑389/08, Zb., str. I‑9073.).

54

Iz toga slijedi da Hilversum u načelu nije nadležan intervenirati izravno u cijene koje se za usluge obuhvaćene NRO‑om primjenjuju na krajnjeg kupca. Te usluge, kao što proizlazi iz odgovora na prvo postavljeno pitanje, obuhvaćaju uslugu koja se sastoji od pružanja osnovnog paketa dostupnog putem kabela. U svakom slučaju, Hilversum može tražiti od DRT‑a, u ovom slučaju OPTA, da donese odgovarajuće mjere.

55

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo pitanje točku (a) treba odgovoriti da direktive koje čine NRO treba tumačiti na način da se nakon isteka njihova roka za prenošenje njima ne omogućuje da subjekt poput onog u glavnom postupku, koji nema svojstvo DRT‑a, intervenira izravno u cijene za pružanje osnovnog paketa dostupnog putem kabela koje se primjenjuju na krajnjeg kupca.

Drugo pitanje točka (b) i četvrto pitanje točka (a)

56

Svojim drugim pitanjem točkom (b) i četvrtim pitanjem točkom (a), koje treba zajedno ispitati, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li direktive od kojih se sastoji NRO tumačiti na način da se njima ne omogućuje, u okolnostima kao što su one u glavnom postupku i s obzirom na načelo lojalne suradnje, da se subjekt koji nema svojstvo DRT‑a poziva, u odnosu na pružatelja osnovnih paketa dostupnih putem kabela, na klauzulu koja proizlazi iz ugovora koji je sklopljen prije donošenja NRO‑a i kojim se ograničava sloboda određivanja cijena tog pružatelja.

57

Klauzula o cijeni u glavnom postupku utvrđena je ugovorom od 1. srpnja 1996. kojim je Hilversum pravnom predniku UPC‑a prodao društvo za teledistribuciju putem kabela koje je do tada kontroliralo. Ni sud koji je uputio zahtjev ni ijedna od stranaka koje su Sudu podnijele očitovanja nisu doveli u pitanje valjanost te klauzule u trenutku njezina ugovaranja ili činjenicu da su Hilversum i pravni prednik UPC‑a o njoj slobodno pregovarali te je ugovorili, što je ipak dužan provjeriti nacionalni sud s obzirom na činjenične okolnosti i nacionalno pravo. Pod uvjetom te provjere, drugo pitanje točku (b) i četvrto pitanje točku (a) treba razmatrati kao da se odnose na valjano sklopljen ugovor.

58

Iako, kao što je Hilversum napomenuo, na temelju direktiva od kojih se sastoji NRO nikako nije moguće zaključiti da je njihov učinak da klauzula o cijeni, koja je valjano ugovorena prije donošenja tih direktiva, postaje automatski ništava, tom se tvrdnjom ne daje dovoljan odgovor na postavljena pitanja. Naime, taj odgovor mora omogućiti sudu koji je uputio zahtjev da odluči ne samo o UPC‑ovu zahtjevu za poništenje navedene klauzule o cijeni, nego i o UPC‑ovu podrednom zahtjevu za utvrđivanje da se Hilversum zbog NRO‑a više ne može pozivati na tu klauzulu.

59

Važno je podsjetiti da su, u područjima koja su obuhvaćena pravom Unije, uključujući u području elektroničkih komunikacijskih usluga, javna tijela država članica dužna poštovati načelo lojalne suradnje. Na temelju tog načela, te vlasti moraju poduzeti sve opće mjere kako bi osigurale ispunjenje obveza koje proizlaze iz Ugovora ili iz akata institucija Unije i suzdržati se od svih mjera koje bi mogle ugroziti ostvarivanje ciljeva Ugovora (vidjeti u tom smislu među ostalim presude od 18. ožujka 1986., Komisija/Belgija, 85/85, Zb., str. 1149., t. 22.; od 4. ožujka 2004., Njemačka/Komisija, C‑344/01, Zb., str. I‑2081., t. 79., i od 28. travnja 2011., El Dridi, C‑61/11 PPU, Zb., str. I‑3015., t. 56.).

60

U okviru promicanja interesa kupaca koji imaju boravište na njegovu području, na Hilversumu je da pridonosi učinkovitosti sustava uspostavljenog NRO‑om i izbjegne sve mjere koje mu se protive.

61

U ovom slučaju, nesporno je da je ugovorom bilo utvrđeno da će se strane za deset godina ponovno dogovoriti o njegovu sadržaju. Na raspravi Hilversum je potvrdio da se po završetku navedenog roka od deset godina protivio prilagodbi klauzule o cijeni sadržane u tom ugovoru kako bi za svoje stanovnike zadržao cijene koje su se primjenjivale na temelju te klauzule.

62

Međutim, navedenom je klauzulom mjesečna cijena osnovnog paketa dostupnog putem kabela bila utvrđena na 13,65 NLG bez PDV‑a te na temelju te klauzule UPC nije mogao prilagoditi tu cijenu u skladu s indeksom potrošačkih cijena i povećanjima „vanjskih troškova”. Hilversum je, time što je ustrajao na stalnoj i nepromijenjenoj primjeni tog ograničenja slobode određivanja cijena UPC‑a, iako je ugovorom bilo utvrđeno da se ta klauzula procijeni s obzirom na razvoje između 1996. i 2006., pridonio nepoštovanju na svojem području pravila NRO‑a kojima se ne nalaže takvo ograničenje pružateljima elektroničkih komunikacijskih usluga, nego se, naprotiv, ističe sloboda određivanja cijena putem jasnih ograničenja koja mogu utvrditi DRT‑ovi na temelju analize tržišta i u okviru jasno utvrđenih postupaka.

63

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo pitanje točku (b) i četvrto pitanje točku (a) valja odgovoriti da direktive od kojih se sastoji NRO treba tumačiti na način da se njima ne omogućuje, u okolnostima kao što su one u glavnom postupku i s obzirom na načelo lojalne suradnje, da se subjekt koji nema svojstvo DRT‑a poziva, u odnosu na pružatelja osnovnih paketa dostupnih putem kabela, na klauzulu koja proizlazi iz ugovora koji je sklopljen prije donošenja NRO‑a primjenjivog na elektroničke komunikacijske usluge i kojim se ograničava sloboda određivanja cijena tog pružatelja.

Treće pitanje, četvrto pitanje točka (b) i peto, šesto, sedmo i osmo pitanje

64

S obzirom na odgovore dane na prvo pitanje, drugo pitanje točke (a) i (b) i četvrto pitanje točku (a), nije potrebno odgovoriti na treće pitanje, četvrto pitanje točku (b) ni na peto, šesto, sedmo i osmo pitanje.

Troškovi

65

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke iz glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

 

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje:

 

1.

Članak 2. točku (c) Direktive 2002/21/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o zajedničkom regulatornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže i usluge (Okvirna direktiva) treba tumačiti na način da je usluga koja se sastoji od pružanja osnovnog paketa radijskih i televizijskih programa dostupnog putem kabela i čija naplata uključuje troškove prijenosa kao i naknade radiotelevizijskim tijelima i pristojbe koje se plaćaju tijelima za kolektivno ostvarivanje autorskog prava na temelju objave sadržaja djela obuhvaćena pojmom „elektronička komunikacijska usluga” i stoga područjem materijalne primjene te direktive kao i Direktive 97/66/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 15. prosinca 1997. o obradi osobnih podataka i zaštiti privatnosti u području telekomunikacija, Direktive 2002/19/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o pristupu i međusobnom povezivanju elektroničkih komunikacijskih mreža i pripadajuće opreme (Direktiva o pristupu), Direktive 2002/20/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o ovlaštenju u području elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga (Direktiva o ovlaštenju) i Direktive 2002/22/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002 o univerzalnoj usluzi i pravima korisnika u vezi s elektroničkim komunikacijskim mrežama i uslugama (Direktiva o univerzalnoj usluzi) koje čine novi regulatorni okvir koji se primjenjuje na elektroničke komunikacijske usluge, ako se ta usluga sastoji većinom od prijenosa televizijskih sadržaja putem kabelske mreže teledistribucije do prijemnog terminala krajnjeg kupca.

 

2.

Te direktive treba tumačiti na način da se nakon isteka njihova roka za prenošenje njima ne omogućuje da subjekt poput onog u glavnom postupku, koji nema svojstvo državnog regulatornog tijela, intervenira izravno u cijene za pružanje osnovnog paketa radijskih i televizijskih programa dostupnog putem kabela koje se primjenjuju na krajnjeg kupca.

 

3.

Iste direktive treba tumačiti na način da se njima ne omogućuje, u okolnostima kao što su one u glavnom postupku i s obzirom na načelo lojalne suradnje, da se subjekt koji nema svojstvo državnog regulatornog tijela poziva, u odnosu na pružatelja osnovnih paketa radijskih i televizijskih programa dostupnih putem kabela, na klauzulu koja proizlazi iz ugovora koji je sklopljen prije donošenja novog regulatornog okvira primjenjivog na elektroničke komunikacijske usluge i kojim se ograničava sloboda određivanja cijena tog pružatelja.

 

Potpisi


( *1 ) Jezik postupka: nizozemski