1

Odlukom C (2008) 6815 final od 12. studenoga 2008. o postupku primjene članka [101. UFEU‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (COMP/39.125 – Automobilsko staklo) (u daljnjem tekstu: Odluka o automobilskom staklu) Komisija Europskih zajednica utvrdila je sudjelovanje različitih poduzetnika u nizu sporazuma ili usklađenih djelovanja u sektoru automobilskog stakla te im je naložila novčane kazne u ukupnom iznosu od 1,383 milijarde eura.

2

Među predmetnim poduzetnicima koji su adresati Odluke o automobilskom staklu nalaze se, s jedne strane, AGC Flat Glass Europe SA (koji je postao AGC Glass Europe SA), AGC Automotive Europe SA i AGC Automotive Germany GmbH (koji je postao AGC Glass Germany GmbH) (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: AGC) kao i, s druge strane, Saint‑Gobain Glass France SA, Saint‑Gobain Sekurit France SA i Saint‑Gobain Sekurit Deutschland GmbH & Co. KG (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: SG).

3

Dopisom od 16. veljače 2012., zabilježenim pod referentnim brojem Gestdem 2012/817, tužitelj Axa Versicherung AG, koji je osobito aktivan u sektoru automobilskog osiguranja u Njemačkoj, podnio je Komisiji zahtjev za pristup cjelovitoj verziji kazala spisa predmeta COMP/39.125 na temelju Uredbe (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (SL L 145, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 70.; u daljnjem tekstu: prvi zahtjev). Tužitelj je taj prvi zahtjev obrazložio potrebom da podupre tužbu za naknadu štete koju je 31. siječnja 2012. podnio pred Landgerichtom Düsseldorf (Regionalni sud u Düsseldorfu, Njemačka) protiv AGC‑a, u okviru koje je SG naknadno pozvan na prisilnu intervenciju. Odlukom od 7. ožujka 2012. Komisija mu je odobrila djelomičan pristup traženom dokumentu, navodeći da mu ostali dijelovi tog dokumenta ne mogu biti dostavljeni jer su obuhvaćeni određenim izuzećima od prava na pristup dokumentima predviđenima člankom 4. Uredbe br. 1049/2001 (u daljnjem tekstu: odluka od 7. ožujka 2012.).

4

Dopisom od 18. lipnja 2012., zabilježenim pod referentnim brojem Gestdem 2012/3021, tužitelj je podnio Komisiji novi zahtjev za pristup koji se odnosio na cjelovitu verziju nekoliko dokumenata iz spisa predmeta COMP/39.125 (u daljnjem tekstu: drugi zahtjev). Komisija je taj zahtjev odbila odlukom od 3. kolovoza 2012.

5

Dopisima od 23. ožujka i 17. kolovoza 2012. tužitelj je Komisiji podnio dva ponovna zahtjeva za pristup predmetnim dokumentima. Odlukom Gestdem 2012/817 i 2012/3021 od 29. listopada 2013. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) Komisija mu je odobrila širi pristup kazalu spisa predmeta COMP/39.125 nego što je to učinila u odluci od 7. ožujka 2012., pri čemu je u preostalom dijelu odbila dva ponovna zahtjeva.

6

Komisija je do tog zaključka došla tako što je utvrdila, kao prvo, da su dokumenti na koje se odnose dva zahtjeva tužitelja dio spisa postupka u kojem je donesena Odluka o automobilskom staklu, da je Općem sudu podneseno nekoliko tužbi za poništenje protiv te odluke te da su ti postupci i dalje u tijeku. Dodala je i da su pred Općim sudom i dalje u tijeku postupci povodom tužbe za poništenje protiv odluka njezina službenika za saslušanje koje se odnose na objavljivanje konačne nepovjerljive verzije Odluke o automobilskom staklu (točka 1. pobijane odluke).

7

Kao drugo, Komisija je pojasnila opseg dvaju zahtjeva tužitelja. U biti je utvrdila da se prvi zahtjev odnosio na cjelovitu verziju kazala spisa predmeta COMP/39.125, a konkretno na tri kategorije informacija koje tužiteljima još nisu bile dostavljene odlukom od 7. ožujka 2012., odnosno, kao prvo, reference na prepisku koja je u okviru tog predmeta razmijenjena s poduzetnicima koji su tražili primjenu Obavijesti Komisije od 8. prosinca 2006. o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL C 298, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 62.; u daljnjem tekstu: pokajnički program), pod uvjetom da se do tih informacija ne može doći na temelju privremene nepovjerljive verzije Odluke o automobilskom staklu ili da nisu otkrivene prilikom podnošenja tužbe za poništenje protiv te odluke, kao drugo, imena fizičkih osoba, trećih poduzetnika i odvjetničkih ureda koji su sudjelovali u postupku i, kao treće, određene poslovne informacije koje nisu javne i koje su potencijalno osjetljive (točke 2.1. i 2.3. pobijane odluke). Što se tiče drugog zahtjeva, Komisija je navela da se on odnosio na velik dio dokumenata iz spisa predmeta COMP/39.125. Istaknula je i da su u prethodnoj fazi postupka njezine službe podijelile predmetne dokumente u četiri zasebne kategorije s obzirom na to kako su ih utvrdili tužitelji, odnosno u prepisku razmijenjenu s adresatom Odluke o automobilskom staklu (kategorija A), prepisku razmijenjenu s trećim osobama (kategorija B), dokumente zaplijenjene u istragama provedenima tijekom postupka (kategorija C) i interne dokumente Komisije (kategorija D) (točke 2.2. i 2.3. pobijane odluke).

8

Kao treće, Komisija je utvrdila da je zbog nekoliko razloga odlučila negativno odgovoriti na drugi zahtjev (točke 3. i 4. pobijane odluke). Najprije je u biti smatrala da, s obzirom na odredbe karakteristične za postupke primjene pravila o tržišnom natjecanju navedene u Uredbi Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101. UFEU‑a] i [102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.) i u Uredbi Komisije (EZ) br. 773/2004 od 7. travnja 2004. o postupcima koje Komisija vodi na temelju članaka [101. UFEU‑a] i [102. UFEU‑a] (SL L 123, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 298.), dokumenti iz spisa postupaka primjene pravila o tržišnom natjecanju obuhvaćeni su općom pretpostavkom nedostupnosti na temelju Uredbe br. 1049/2001 (točka 4.1. pobijane odluke). Nadalje, Komisija je smatrala da u ovom slučaju valja općenito pretpostaviti da je niz dokumenata na koje se odnosi drugi zahtjev obuhvaćen izuzećima od prava na pristup dokumentima predviđenima člankom 4. stavkom 2. trećom alinejom te uredbe, koja se odnosi na zaštitu svrhe inspekcija, istraga i revizija, te člankom 4. stavkom 2. prvom alinejom iste uredbe, koja se odnosi na zaštitu komercijalnih interesa (točka 4.2. pobijane odluke). Konačno, Komisija je dodala da je niz dokumenata koji pripada kategoriji D osim toga obuhvaćen izuzećem navedenim u članku 4. stavku 3. drugom podstavku navedene uredbe, koji se odnosi na zaštitu mišljenja za internu uporabu dotične institucije (točka 4.2. pobijane odluke).

9

Kao četvrto, Komisija je odlučila dati tužitelju dodatan pristup kazalu spisa predmeta COMP/39.125 (točke 3. i 5. pobijane odluke). U tom pogledu, smatrala je da mu može dostaviti informacije koje omogućuju da se utvrde odvjetnički uredi koji su predstavljali poduzetnike koji su bili stranke u postupku jer su te informacije već bile javne. Suprotno tomu, Komisija je smatrala da ostale informacije, kojima mu je odbila dati pristup u odluci od 7. ožujka 2012., ne može dostaviti tužitelju, bilo da se radi o referencama na prepisku razmijenjenu s poduzetnicima koji su tražili da se na njih primjeni pokajnički program u okviru postupka (točka 5.1. pobijane odluke), imenima fizičkih osoba (točka 5.2. pobijane odluke) i nazivima trećih poduzetnika (točka 5.3. pobijane odluke) koji su sudjelovali u tom postupku ili o različitim osjetljivim poslovnim informacijama (točka 5.4. pobijane odluke).

10

Kao peto i posljednje, Komisija je navela da tužitelju nije mogla odobriti djelomičan pristup predmetnim dokumentima, osim kazalu spisa (točka 6. pobijane odluke). Dodala je da nije mogla utvrditi da postoji prevladavajući javni interes u smislu Uredbe br. 1049/2001 kojim se može opravdati to da mu dostavi te dokumente unatoč primjenjivosti određenih izuzeća predviđenih člankom 4. stavcima 2. i 3. te iste uredbe (točka 7. pobijane odluke).

11

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 19. prosinca 2013. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

12

Nakon proglašenja presude Suda od 27. veljače 2014., Komisija/EnBW (C‑365/12 P, Zb., EU:C:2014:112), Opći sud pozvao je stranke da mu dostave svoja pisana očitovanja o mogućem utjecaju te presude na ovaj predmet. Stranke su u određenom roku postupile u skladu s tim zahtjevom.

13

Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 28. travnja 2014. Saint‑Gobain Sekurit Deutschland GmbH & Co. KG (u daljnjem tekstu: SGSD) zatražio je intervenciju u sporu u potporu zahtjevu Komisije. Stranke u tom pogledu nisu istaknule prigovore.

14

Rješenjem predsjednika trećeg vijeća Općeg suda 27. lipnja 2014. SGSD‑u je odobrena intervencija u postupak.

15

Nadalje, rješenjem od 24. lipnja 2014. Opći sud zatražio je od Komisije da podnese cjelovitu verziju kazala spisa predmeta COMP/39.125 te je 25. lipnja 2014. uputio pisana pitanja strankama. Stranke su postupile u skladu s tim zahtjevom.

16

Nakon što je u skladu s člankom 47. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991. odlučio da druga razmjena podnesaka nije potrebna, Opći sud odobrio je strankama da upotpune spis, nakon obrazloženog zahtjeva tužitelja kojim je nastojao da mu se omogući da se detaljnije izrazi o presudi Komisija/EnBW, točka 12. supra (EU:C:2014:112).

17

Predsjednik trećeg vijeća Općeg suda odlučio je na temelju izvještaja suca izvjestitelja otvoriti usmeni dio postupka.

18

Na raspravi održanoj 11. veljače 2015. saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na usmena pitanja koja je postavio Opći sud.

19

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

20

Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

21

SGSD od Općeg suda zahtijeva da:

22

U prilog svojoj tužbi tužitelj navodi pet tužbenih razloga koji se u biti temelje:

23

S obzirom na njihov sadržaj, zajedno valja ispitati prvi, drugi i treći tužbeni razlog, kao i peti tužbeni razlog u dijelu u kojem se odnosi na drugi zahtjev (vidjeti po analogiji presudu Komisija/EnBW, točka 12. supra, EU:C:2014:112, t. 33. i 34.), a zatim četvrti i peti tužbeni razlog, u dijelu u kojem se odnosi na prvi zahtjev.

24

Svojim prvim tužbenim razlogom tužitelj u biti tvrdi da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava time što je, na temelju strogog i apstraktnog rasuđivanja na koje se može pozvati kako bi se odbacio svaki zahtjev za pristup dokumentima koji se odnose na postupak primjene pravila o tržišnom natjecanju, smatrala da je niz dokumenata na koje se odnosi drugi zahtjev obuhvaćen općom pretpostavkom nedostupnosti na temelju Uredbe br. 1049/2001 te time što je, slijedom toga, odbila taj zahtjev a da prethodno nije pojedinačno i konkretno ispitala dokumente na koje se on odnosi.

25

Svojim drugim tužbenim razlogom tužitelj u biti tvrdi da je Komisija pogrešno protumačila i primijenila tri izuzeća od prava na pristup dokumentima navedena u pobijanoj odluci, bez obzira na to je li njima obuhvaćen niz dokumenata na koje se odnosi drugi zahtjev ili kategorije dokumenata koje su proizvoljno odredile službe Komisije (vidjeti gore navedenu točku 7.). Naime, u ovom se slučaju nije moglo pozvati ni na izuzeće navedeno u članku 4. stavku 2. prvoj alineji Uredbe br. 1049/2001 u pogledu zaštite komercijalnih interesa, ni na izuzeće predviđeno člankom 4. stavkom 2. trećom alinejom te uredbe u pogledu zaštite svrhe inspekcija, istraga i revizija, ni na izuzeće uspostavljeno člankom 4. stavkom 3. drugim podstavkom iste uredbe u pogledu zaštite internih mišljenja institucija. U svakom slučaju, Komisija je počinila pogrešku koja se tiče prava ili pogrešku u ocjeni time što nije uzela u obzir prevladavajući javni interes da se žrtvama protutržišnih praksi omogući da ostvare svoje pravo na naknadu štete i time što, nakon odvagivanja tog prevladavajućeg javnog interesa i interesa zaštićenog svakim od triju predmetnih izuzeća, nije tužitelju dostavila dokumente iz spisa predmeta COMP/39.125 koji su mu bili potrebni kako bi mogao stvarno ostvariti to pravo.

26

Svojim trećim tužbenim razlogom tužitelj navodi da je Komisija povrijedila članak 4. stavak 6. Uredbe br. 1049/2001 kao i načelo proporcionalnosti time što mu nije dala pristup dokumentima ili dijelovima tih dokumenta na koje se odnosi drugi zahtjev, na koje se nisu mogla primijeniti izuzeća na kojima je ona temeljila pobijanu odluku.

27

Svojim petim tužbenim razlogom tužitelj osobito smatra da je Komisija povrijedila zahtjev obrazlaganja propisan člankom 296. UFEU‑a time što je na temelju strogog i apstraktnog rasuđivanja koje je primijenila na niz dokumenata ili kategorije predmetnih dokumenata odbila drugi zahtjev, umjesto da je uzela u obzir njihov konkretan sadržaj.

28

U odgovoru na pisana pitanja koja je postavio Opći sud nakon donošenja presude Komisija/EnBW, točka 12. supra (EU:C:2014:112), a zatim u replici, tužitelj je konačno u biti tvrdio da ta presuda ne dovodi u pitanje osnovanost tih različitih tužbenih razloga.

29

Komisija, koju podupire SGSD, u cijelosti osporava tu argumentaciju.

30

U tom pogledu valja ispitati, kao prvo, različite argumente tužitelja kojima osporava zaključak Komisije prema kojem valja općenito pretpostaviti da su dokumenti na koje se odnosi drugi zahtjev obuhvaćeni određenim izuzećima od prava na pristup dokumentima uvedenog Uredbom br. 1049/2001 i, kao drugo, one argumente kojima se dovodi u pitanje zaključak Komisije u pogledu nepostojanja prevladavajućeg javnog interesa kojim se opravdava otkrivanje tih dokumenata.

31

Na temelju članka 15. stavka 3. UFEU‑a, svaki građanin Unije i svaka fizička ili pravna osoba s boravištem ili sjedištem u nekoj državi članici ima pravo pristupa dokumentima institucija Unije.

32

Na tom temelju, Uredba br. 1049/2001 za cilj ima javnosti dodijeliti najšire moguće pravo pristupa dokumentima institucija Unije, koje istodobno podliježe, kao što osobito proizlazi iz sustava izuzeća predviđenog njezinim člankom 4., nekim ograničenjima koja se temelje na razlozima javnog ili privatnog interesa (presude od 29. lipnja 2010., Komisija/Technische Glaswerke Ilmenau, C‑139/07 P, Zb., EU:C:2010:376, t. 51. i Komisija/EnBW, točka 12. supra, EU:C:2014:112, t. 61.).

33

Konkretno, iz članka 4. stavka 2. prve i treće alineje Uredbe br. 1049/2001 proizlazi da institucije uskraćuju pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu komercijalnih interesa fizičke ili pravne osobe kao i svrhe inspekcija, istraga i revizija, osim ako za njegovo otkrivanje postoji prevladavajući javni interes.

34

Taj se sustav izuzeća temelji na uspostavljanju ravnoteže između različitih interesa, odnosno interesa kojima koristi otkrivanje predmetnog dokumenta ili predmetnih dokumenata i onih koji bi time bili ugroženi (presude od 14. studenoga 2013., LPN i Finska/Komisija, C‑514/11 P i C‑605/11 P, Zb., EU:C:2013:738, t. 42. i Komisija/EnBW, točka 12. supra, EU:C:2014:112, t. 63.).

35

Iako izuzeća koja taj sustav predviđa odstupaju od načela najšireg mogućeg javnog pristupa dokumentima institucija Unije, moraju se strogo tumačiti i primjenjivati (presude od 17. listopada 2013., Vijeće/Access Info Europe, C‑280/11 P, Zb., EU:C:2013:671, t. 30. i od 3. srpnja 2014., Vijeće/in’t Veld, C‑350/12 P, Zb., EU:C:2014:2039, t. 48.).

36

Slijedom toga, kako bi se moglo opravdati odbijanje pristupa dokumentu čije se otkrivanje zahtijeva, u načelu nije dovoljno da je taj dokument obuhvaćen aktivnošću navedenom u članku 4. stavku 2. Uredbe br. 1049/2001. U načelu, institucija kojoj je upućen zahtjev također je dužna pružiti objašnjenja o tome na koji bi način pristup spomenutom dokumentu mogao konkretno i stvarno ugroziti interes zaštićen izuzećem ili izuzećima na koja se poziva (presude od 1. srpnja 2008., Švedska i Turco/Vijeće, C‑39/05 P i C‑52/05 P, Zb., EU:C:2008:374, t. 49. i Komisija/EnBW, točka 12. supra, EU:C:2014:112, t. 64.). Nadalje, rizik od takvog ugrožavanja mora biti razumno predvidljiv, a ne samo hipotetski (gore navedene presude Švedska i Turco/Vijeće, t. 43. i Vijeće/Access Info Europe, točka 35. supra, EU:C:2013:671, t. 31.).

37

Ipak, predmetnoj je instituciji dopušteno odluke temeljiti na općim pretpostavkama koje se primjenjuju na određene kategorije dokumenata, s obzirom na to da se slična razmatranja mogu primjenjivati na zahtjeve koji se odnose na dokumente iste naravi (presude Komisija/Technische Glaswerke Ilmenau, točka 32. supra, EU:C:2010:376, t. 54. i Komisija/EnBW, točka 12. supra, EU:C:2014:112, t. 65.).

38

Stoga, u slučaju zahtjeva koji se odnosi na nekoliko dokumenata određene vrste, dopušteno je da predmetna institucija svoju odluku temelji na općoj pretpostavci prema kojoj se njihovim otkrivanjem u načelu ugrožava zaštita jednog od interesa navedenih u članku 4. Uredbe br. 1049/2001, a to je korak koji toj instituciji omogućuje da odluči o cjelovitom zahtjevu na primjeren način (presude LPN i Finska/Komisija, točka 34. supra, EU:C:2013:738, t. 47. i 48. i Komisija/EnBW, točka 12. supra, EU:C:2014:112, t. 67. i 68.).

39

Konkretno, u slučaju zahtjeva koji se odnosi na sve dokumente iz spisa nekog postupka primjene pravila o tržišnom natjecanju, sud Unije najprije je smatrao da Komisija ima pravo pretpostaviti, a da nije pojedinačno i konkretno ispitala svaki od tih dokumenata, da bi otkrivanje tih dokumenata u načelu ugrozilo zaštitu svrhe inspekcija i istraga i zaštitu komercijalnih interesa poduzetnika koji su stranke u postupku, koje su usko povezane u takvim okolnostima (vidjeti u tom smislu presude Komisija/EnBW, točka 12. supra, EU:C:2014:112, t. 79. do 93. i od 13. rujna 2013., Nizozemska/Komisija, T‑380/08, Zb., EU:T:2013:480, t. 30. do 42.).

40

S obzirom na opravdanja na kojima se temelji ta sudska praksa (vidjeti gore navedene točke 37. i 38.), primjena pretpostavke takve vrste nije ograničena ni u slučaju u kojem se zahtjevom nastoji dobiti pristup „svim“ dokumentima iz spisa postupka primjene pravila o tržišnom natjecanju ni u slučaju u kojem se zahtjev „sveobuhvatno i nediferencirano“ odnosi na sve dokumente u spisu, kao što tužitelj tvrdi u replici. Nasuprot tomu, kao što su Komisija i SGSD pravilno istaknuli u odgovoru na repliku i intervencijskom podnesku, ta se pretpostavka može primijeniti i u slučaju zahtjeva koji se odnosi na točno određeni niz dokumenata iz spisa, koji su utvrđeni upućivanjem na njihove zajedničke značajke ili činjenicom da pripadaju jednoj ili nekoliko općih kategorija (vidjeti u tom smislu presudu od 28. lipnja 2012., Komisija/Éditions Odile Jacob, C‑404/10 P, Zb., EU:C:2012:393, t. 10. i 123.), kao što tužitelj tvrdi da je ovdje slučaj. Nadalje, utvrđivanje dokumenata koje je proveo tužitelj vrlo je relativno jer je dotična osoba samo podijelila niz dokumenata na koje se upućuje u kazalu spisa u tri kategorije, ovisno o tome jesu li mu se činili „relevantni“, „potencijalno relevantni“ ili „irelevantni“ te je u svrhu te kategorizacije na margine odgovarajućih referenci napisao oznaku „1“, „2“ ili „3“.

41

Nadalje, sud Unije smatrao je da Komisija ima pravo primijeniti takvu opću pretpostavku dok god se postupak ne može smatrati završenim, zbog toga što još nije donijela odluku ili zbog toga što su protiv te odluke podnesene tužbe za poništenje te su ti postupci i dalje u tijeku na dan na koji Komisija primi zahtjev za pristup dokumentima iz spisa koji se odnose na te postupke i na koji odlučuje o tom zahtjevu (vidjeti u tom smislu presude Komisija/EnBW, točka 12. supra, EU:C:2014:112, t. 70., 98. i 99. i Nizozemska/Komisija, točka 39. supra, EU:T:2013:480, t. 43.).

42

Konačno, Sud je procijenio da mogućnost koja se daje Komisiji da primijeni opću pretpostavku kad odlučuje o zahtjevu za pristup koji se sam odnosi na niz dokumenata znači da predmetni dokumenti ne podliježu nikakvoj obvezi potpunog ili djelomičnog otkrivanja (vidjeti u tom smislu presude Komisija/EnBW, točka 12. supra, EU:C:2014:112, t. 134. i od 7. listopada 2014., Schenker/Komisija, T‑534/11, Zb., EU:T:2014:854, t. 108.).

43

U ovom slučaju najprije nije sporno da se drugi zahtjev odnosi na niz dokumenata iz spisa predmeta COMP/39.125. U odgovoru na pisana pitanja koja je postavio Opći sud tužitelj je pojasnio da se taj zahtjev odnosi na dvije kategorije dokumenata, odnosno na 2425 dokumenata koje smatra „relevantnima“ kao i na 1523 dokumenta koji mu se čine „potencijalno relevantnima“ za potrebe njegove tužbe za naknadu štete protiv AGC‑a i SG‑a, što je ukupno 3948 dokumenata. Komisija je istaknula, što joj nitko nije osporavao, da to predstavlja otprilike 90% dokumenata iz predmetnog spisa.

44

Nadalje, valja utvrditi da je niz od tih 3948 dokumenata stvarno obuhvaćen inspekcijama i istragama u smislu članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001. Naime, sve je te dokumente Komisija izradila ili prikupila u istrazi popraćenoj inspekcijama, koja je provedena u okviru predmeta COMP/39.125 s ciljem prikupljanja informacija i dokaza koji bi joj omogućili da utvrdi je li počinjena povreda pravila Unije o tržišnom natjecanju. Osim toga, s obzirom na cilj tog postupka, valja smatrati da ti dokumenti mogu sadržavati osjetljive poslovne informacije koje se odnose na strategiju i aktivnosti stranaka kao i njihove poslovne odnose s trećim osobama (vidjeti u tom smislu presude Komisija/EnBW, točka 12. supra, EU:C:2014:112, t. 79. i Nizozemska/Komisija, točka 39. supra, EU:T:2013:480, t. 34.).

45

Konačno, nije sporno da je na dan na koji je tužitelj podnio drugi zahtjev Komisiji i u trenutku u kojem je ona odlučila o tom pitanju pred Općim sudom bilo u tijeku nekoliko postupaka povodom tužbi za poništenje Odluke o automobilskom staklu. Otada su povodom tih tužbi donesene presude od 27. ožujka 2014., Saint‑Gobain Glass France i dr./Komisija (T‑56/09 i T‑73/09, Zb., EU:T:2014:160), od 10. listopada 2014., Soliver/Komisija (T‑68/09, Zb., EU:T:2014:867) i od 17. prosinca 2014., Pilkington Group i dr./Komisija (T‑72/09, EU:T:2014:1094).

46

S obzirom na te različite elemente navedene u točkama 1. i 2.2. do 2.3. pobijane odluke, Komisija je mogla zaključiti, a da ne povrijedi svoju obvezu obrazlaganja niti počini pogrešku koja se tiče prava ili pogrešku u ocijeni, da je svih 3948 dokumenata na koje se odnosi drugi zahtjev tužitelja obuhvaćeno općom pretpostavkom prema kojoj njihovo otkrivanje u načelu ugrožava izuzeće koje se odnosi na zaštitu svrhe inspekcija i istraga navedeno u članku 4. stavku 2. trećoj alineji Uredbe br. 1049/2001.

47

S obzirom na sudsku praksu spomenutu u gore navedenoj točki 42., Komisija je procijenila da ne može dati ni djelomičan pristup 3948 predmetnih dokumenata, a da time pobijana odluka nije bila zahvaćena nedostatkom obrazloženja niti je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava ili pogrešku u ocijeni.

48

Nijedan drugi argument koji tužitelj ističe u okviru ovih tužbenih razloga ne može dovesti u pitanje taj zaključak.

49

Konkretno, tužitelj neutemeljeno prigovara Komisiji, kao prvo, da je proizvoljno utvrdila kategorije dokumenata i da je na njih primijenila apstraktno i istovjetno rasuđivanje.

50

Točno je da je Komisija prilikom opisivanja opsega drugog zahtjeva istaknula da su njezine službe u prethodnoj i privremenoj fazi odlučivanja o tom zahtjevu smatrale da je 3948 predmetnih dokumenata obuhvaćeno četirima različitim kategorijama, a pritom se oslonila na kategorizaciju samog tužitelja (točka 2.2. pobijane odluke).

51

Međutim, Komisija prilikom daljnjeg ocjenjivanja tog zahtjeva nije preuzela kategorizaciju koju su prethodno provele njezine službe, nego je u biti smatrala da su općom pretpostavkom na kojoj je temeljila svoju odluku najprije obuhvaćene sve kategorije dokumenata na koje se odnosi zahtjev, zatim svi dokumenti iz svake od tih kategorija i, konačno, svaki od tih dokumenata u cijelosti.

52

U svakom slučaju, irelevantno je što je 3948 predmetnih dokumenata obuhvaćeno nekom od kategorija koje su izradile službe Komisije jer se sudskom praksom toj instituciji omogućuje da odluku temelji, kao što je to učinila u pobijanoj odluci, na istoj općoj pretpostavci koja se primjenjuje na sve dokumente za koje se u svrhu primjene te pretpostavke smatra da su obuhvaćeni jednom kategorijom (vidjeti u tom smislu i po analogiji presude Komisija/Technische Glaswerke Ilmenau, točka 32. supra, EU:C:2010:376, t. 61. i LPN i Finska/Komisija, točka 34. supra, EU:C:2013:738, t. 64.) a da prije toga nije potrebno pojedinačno i konkretno ispitati svaki od tih dokumenata.

53

Kao drugo, kritike tužitelja koje se odnose na određeno rasuđivanje Komisije u pogledu rizika povezanih s mogućim otkrivanjem dokumenata prikupljenih prilikom primjene njezina pokajničkog programa (točka 4.1. šesti stavak i točka 4.2. osmi do deveti stavak pobijane odluke) bespredmetne su u okviru ovih tužbenih razloga.

54

Naime, kako bi odlučila o drugom zahtjevu (koji se odnosi na niz od 3948 dokumenata iz spisa predmeta COMP/39.125) a da pritom ne dovede u pitanje odlučivanje o prvom zahtjevu (koji se odnosi samo na kazalo tog spisa), Komisija može smatrati da su ti dokumenti obuhvaćeni općom pretpostavkom spomenutom u gore navedenim točkama 46. i 52., bez obzira na svako posebno razmatranje koje se odnosi na prirodu ili sadržaj dokumenata prikupljenih prilikom primjene njezina pokajničkog programa (presuda Komisija/EnBW, točka 12. supra, EU:C:2014:112, t. 97.).

55

Kao treće, bespredmetni su argumenti kojima tužitelj osporava činjenicu da je Komisija kumulativno temeljila svoje odbijanje drugog zahtjeva na potrebi da se ne ugrozi zaštita komercijalnih interesa trećih osoba (točka 4.2. dvanaesti stavak pobijane odluke) i, s obzirom na to da se radi o njezinim internim dokumentima, na potrebi da se ne ugrozi zaštita mišljenja koja su namijenjena internoj uporabi (točka 4.2. jedanaesti i dvanaesti stavak pobijane odluke).

56

Točno je da u tom pogledu institucija Unije može radi ocjene zahtjeva za pristup dokumentima koje drži uzeti u obzir više razloga za odbijanje iz članka 4. Uredbe br. 1049/2001 (vidjeti u tom smislu presudu Komisija/Éditions Odile Jacob, točka 40. supra, EU:C:2012:393, t. 113. i 114.), kao što je u ovom slučaju učinila Komisija.

57

Međutim, moguće pogreške koje se tiču prava ili pogreške u ocijeni koje je počinila Komisija u okviru provođenja izuzeća koja se odnose, s jedne strane, na zaštitu komercijalnih interesa i, s druge strane, na zaštitu mišljenja namijenjenih internoj uporabi, u ovom slučaju ne bi utjecale na zakonitost pobijane odluke s obzirom na to da se ona ne čini nezakonitom jer se njome općenito pretpostavilo da je niz predmetnih dokumenata u potpunosti obuhvaćen izuzećem koje se odnosi na zaštitu svrhe inspekcija i istraga, kao što je utvrđeno u gore navedenoj točki 46.

58

Kao četvrto, novi argumenti koji su istaknuti u replici i temelje se na Prijedlogu Komisije COM (2013) 404 final od 11. lipnja 2013. direktive Europskog parlamenta i Vijeća o određenim pravilima koja se tiču tužbi za odštetu u okviru nacionalnog zakonodavstva zbog kršenja odredbi zakona o tržišnom natjecanju država članica i Europske unije nisu relevantni čak i pod pretpostavkom da su dopušteni, što osporava Komisija. Naime, bez obzira na sva razmatranja koja se odnose na status i doseg tog prijedloga u trenutku u kojem je Komisija donijela pobijanu odluku, u tom se prijedlogu jasno podsjeća da odredbe koje sadrži ne dovode u pitanje pravila koja se odnose na pravo na pristup dokumentima predviđeno u Uredbi br. 1049/2001, kao što je Komisija pravilno navela.

59

Primjena opće pretpostavke ne isključuje mogućnost dokazivanja da konkretni dokument, čije se otkrivanje zahtijeva, nije obuhvaćen tom pretpostavkom ili da postoji prevladavajući javni interes koji opravdava otkrivanje predmetnog dokumenta na temelju članka 4. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001 (presude Komisija/Technische Glaswerke Ilmenau, točka 32. supra, EU:C:2010:376, t. 62. i Komisija/EnBW, točka 12. supra, EU:C:2014:112, t. 100.). U tu svrhu, na podnositelju zahtjeva jest da konkretno navede okolnosti koje opravdavaju otkrivanje dotičnih dokumenata (presuda LPN i Finska/Komisija, točka 34. supra, EU:C:2013:738, t. 94.).

60

S druge strane, zahtjev za utvrđivanje primjenjuje li se zaista opća pretpostavka o kojoj je riječ ne može se tumačiti na način da Komisija mora pojedinačno ispitati sve dokumente za koje se od nje traži da im odobri pristup. Takav bi zahtjev tu opću pretpostavku lišio njezina korisnog učinka, koji se odnosi na to da se Komisiji omogući da na cjelovit zahtjev za pristup odgovori na jednako cjelovit način (presude LPN i Finska/Komisija, točka 34. supra, EU:C:2013:738, t. 68. i Komisija/EnBW, točka 12. supra, EU:C:2014:112, t. 101.).

61

U ovom slučaju valja utvrditi, kao prvo, da tužitelj u svojoj tužbi nije naveo niti tvrdi da je naveo pred Komisijom da određen pojedinačan dokument, među nizom dokumenata na koje se odnosi drugi zahtjev, nije obuhvaćen općom pretpostavkom spomenutom u gore navedenim točkama 46. i 52.

62

Naime, nakon što je u tužbi u biti osporavao samo načelo primjene takve pretpostavke, tužitelj je u replici samo naveo da treba smatrati da je ta pretpostavka oborena za sve predmetne dokumente zbog dva razloga. S jedne strane, tužitelj tvrdi da nije samo namjeravao podnijeti tužbu za naknadu štete, nego je takvu tužbu već podnio pred Landgerichtom Düsseldorf. S druge strane, tvrdi da su traženi dokumenti stariji od pet godina te da su zbog toga prestari da bi se njihova zaštita mogla opravdati.

63

Međutim, prva od tih tvrdnji nije odlučujuća, kao što ističe SGSD. Iako je točno da je presuda Komisija/EnBW, točka 12. supra (EU:C:2014:112, t. 103. i 106.) donesena u okviru predmeta u kojem je osoba koja je tražila pristup dokumentima namjeravala podnijeti tužbu za naknadu štete, ali još to nije učinila, dok je tužitelj već podnio svoju tužbu, samo na temelju te činjenice ne može se smatrati da opća pretpostavka na koju se poziva Komisija nije primjenjiva na neki od predmetnih dokumenata u ovom slučaju. Što se tiče druge tvrdnje, koja je vrlo opća, valja podsjetiti da se člankom 4. stavkom 7. Uredbe br. 1049/2001 određuje da se izuzeća predviđena tom uredbom mogu primijeniti za razdoblje od 30 godina, čak i dulje ako je to potrebno. Ni činjenica da su dokumenti koje tužitelj traži u ovom slučaju stariji od pet godina stoga ne može sama po sebi oboriti opću pretpostavku na koju se poziva Komisija (vidjeti u tom smislu presudu Komisija/Éditions Odile Jacob, točka 40. supra, EU:C:2012:393, t. 124. i 125.).

64

U nedostatku drugih elemenata koji proizlaze iz tužbe kojima se može oboriti opća pretpostavka na kojoj se temelji pobijana odluka, tužitelj ne može tvrditi da je Komisija trebala provesti konkretno i pojedinačno ispitivanje dokumenata koje traži (vidjeti u tom smislu presudu Komisija/EnBW, točka 12. supra, EU:C:2014:112, t. 128.).

65

Kao drugo, tužitelj ipak tvrdi da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava ili pogrešku u ocjeni time što, s jedne strane, nije uzela u obzir prevladavajući javni interes da se žrtvama protutržišnih praksi omogući da ostvare svoje pravo na naknadu štete i, s druge strane, time što, nakon konkretnog odvagivanja tog prevladavajućeg javnog interesa i interesa zaštićenog svakim od izuzeća navedenih u pobijanoj odluci koje je u ovom slučaju trebalo obaviti, nije tužitelju dostavila dokumente iz spisa predmeta COMP/39.125 koji su mu bili potrebni kako bi mogao ostvariti to pravo. U replici tužitelj u biti dodaje da je učinio sve što je bilo u njegovoj moći kako bi dokazao da nužno treba dobiti 3948 dokumenata utvrđenih u njegovu drugom zahtjevu i barem 2425 dokumenata među njima koji se smatraju „relevantnima“ u odnosu na informacije kojima on raspolaže i, konkretno, nepovjerljivu verziju kazala spisa koji je Komisija dostavila u odgovoru na prvi zahtjev.

66

U tom pogledu, valja podsjetiti da svatko ima pravo zahtijevati naknadu štete koja mu je nanesena povredom pravila Unije o tržišnom natjecanju. Naime, takvo pravo osnažuje operativni karakter tih pravila jer se njime može odvratiti od provođenja zabranjenih sporazuma ili ostalih često skrivenih praksi kojima se može ograničiti ili narušiti tržišno natjecanje, doprinoseći tako održavanju učinkovitog tržišnog natjecanja u Uniji (presude od 20. rujna 2001., Courage i Crehan, C‑453/99, Zb., EU:C:2001:465, t. 26. i 27. i Komisija/EnBW, točka 12. supra, EU:C:2014:112, t. 104.).

67

Međutim, takva općenita razmatranja nemaju kao takva prednost pred razlozima kojima se opravdava odbijanje pristupa dokumentima iz spisa postupka primjene pravila o tržišnom natjecanju koje se temelji na činjenici da su ti dokumenti u cijelosti obuhvaćeni općom pretpostavkom prema kojoj njihovo otkrivanje u načelu ugrožava, među ostalim, zaštitu svrhe inspekcija i istraga (presuda Komisija/EnBW, točka 12. supra, EU:C:2014:112, t. 105.).

68

Naime, radi osiguravanja učinkovite provedbe prava na naknadu štete, nije potrebno da se svaki dokument iz spisa takvog postupka dostavi osobi koja traži pristup tim dokumentima na temelju Uredbe br. 1049/2001, u svrhu podnošenja tužbe za naknadu štete s obzirom na to da je malo vjerojatno da se takva tužba mora temeljiti na svim dokazima koji se nalaze u spisu koji se odnosi na taj postupak (presuda Komisija/EnBW, točka 12. supra, EU:C:2014:112, t. 106.; vidjeti također u tom smislu presudu od 6. lipnja 2013., Donau Chemie i dr., C‑536/11, Zb., EU:C:2013:366, t. 33.). Isto vrijedi i u slučaju u kojem je osoba koja traži pristup dokumentima iz tog spisa već podnijela tužbu za naknadu štete, s obzirom na to da je malo vjerojatno da se ta tužba mora temeljiti na cijelom spisu, kao što je istaknula Komisija u svojem odgovoru na repliku.

69

Stoga svatko tko želi dobiti naknadu štete za koju smatra da ju je pretrpio zbog povrede pravila Unije o tržišnom natjecanju mora dokazati potrebu koju ima za pristupom bilo kojem dokumentu iz spisa Komisije kako bi potonja mogla, u svakom pojedinačnom slučaju, odvagnuti interese koji opravdavaju otkrivanje takvih dokumenata i njihovu zaštitu, uzimajući u obzir sve relevantne čimbenike u predmetu (presude Komisija/EnBW, točka 12. supra, EU:C:2014:112, t. 107. i Schenker/Komisija, točka 42. supra, EU:T:2014:854, t. 95.).

70

U protivnome interes za dobivanje naknade štete pretrpljene zbog povrede pravila Unije o tržišnom natjecanju ne može predstavljati prevladavajući javni interes u smislu članka 4. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001 (presude Komisija/EnBW, točka 12. supra, EU:C:2014:112, t. 108. i Schenker/Komisija, točka 42. supra, EU:T:2014:854, t. 96.).

71

U ovom slučaju, kao što je osobito podsjetio u replici i u odgovoru na pisana pitanja Općeg suda, tužitelj je u drugom zahtjevu utvrdio 3948 dokumenata kao „relevantne“ ili „potencijalno relevantne“ u okviru svoje tužbe pred Landgerichtom Düsseldorf, stavljajući oznaku „1“ odnosno „2“ na marginu referenci na tim dokumentima u nepovjerljivoj verziji kazala spisa koji mu je dostavila Komisija u odgovoru na prvi zahtjev. Nadalje, tužitelj je u uvodu u tužbu konkretno upućivao na osam „relevantnih“ ili „potencijalno relevantnih“ dokumenata među 3948 dokumenata na koje se odnosi drugi zahtjev.

72

Međutim, u svojim je uzastopnim pismenima samo općenito navodio da ga ti dokumenti „zanimaju“ i da ih „treba proučiti kako [bi] mogao poduprijeti [svoju] tužbu za naknadu štete“ zbog toga što „očito sadrže naznake u pogledu dogovora i povećanja cijena za koje su se dogovorili sudionici zabranjenog sporazuma [koji je utvrđen i sankcioniran Odlukom o automobilskom staklu]“ i da je „[bilo] nužno da mu se omogući upoznavanje s tim naznakama kako [bi] mogao utvrditi i odrediti iznos stvarne štete koju je [bio] pretrpio“.

73

Suprotno tomu, kao što je Komisija pravilno istaknula, tužitelj nije opravdao zašto su mu potrebni pojedini od tih dokumenata, barem navodeći činjenične argumente ili određena pravna rasuđivanja u pogledu toga da mu dobivanje takvog dokumenta može pomoći u podupiranju tužbe pred nacionalnim sudom od kojeg je tražio da odluči o njegovim zahtjevima.

74

Nijednim od ostalih argumenata tužitelja ne može se dovesti u pitanje ta ocjena.

75

S jedne strane, tvrdnja prema kojoj nije mogao biti precizniji nego što je bio, uzimajući u obzir isključivo djelomičan pristup kazalu spisa koji mu je prethodno dala Komisija, u ovom slučaju nije uvjerljiva. Naime, osim referenci na „dokumente o pokajničkom programu“ koje su podnijele određene stranke u postupku i reference na interne dokumente Komisije, koje su u cijelosti uklonjene, ta je institucija iz referenca na ostale dokumente spisa koji se navode u tom kazalu izbrisala samo određene elemente koji su prema njezinu mišljenju podaci osobne prirode ili osjetljive poslovne informacije. Opći sud smatra da je, s obzirom na taj cilj, nepovjerljiva verzija referenci na dokumente iz spisa osim „dokumenata o pokajničkom programu“ i internih dokumenata Komisije, kojima je tužitelj raspolagao kad je podnio drugi zahtjev, omogućivala dotičnoj osobi da preciznije i detaljnije nego što je to učinila pred Komisijom (vidjeti gore navedene točke 40. i 71. do 72.), a zatim i u okviru ovog predmeta, navede razloge zbog kojih smatra da su pojedini od tih dokumenata bili potrebni za ostvarivanje njegova prava na naknadu štete, navodeći, na primjer, kao što je prethodno izloženo, činjenične argumente ili određena pravna rasuđivanja u pogledu toga da mu dobivanje takvog dokumenta može pomoći u podupiranju tužbe pred nacionalnim sudom od kojeg je tražio da odluči o njegovim zahtjevima.

76

S druge strane, točno je da iz pobijane odluke proizlazi da je „u [svojem] ponovnom zahtjevu [tužitelj] naglasi[o] […] činjenicu da u njemačkom građanskom postupovnom pravu n[ije bilo] primjerenih pravila kojima bi se odobrilo da se [predmetni] dokumenti zatraže ‚inter partes’“ (točka 7. treći stavak pobijane odluke). Međutim, valja utvrditi da takvu tvrdnju, koja je posljednji put ponovljena na raspravi, tužitelj ni u jednom trenutku nije razradio, a još manje dokazao, u okviru svoje tužbe. Međutim, Sud je već presudio da se potreba za pristupom nekoliko dokumenata iz spisa postupka primjene pravila o tržišnom natjecanju ne može smatrati utvrđenom ako je podnositelj zahtjeva naveo da potpuno ovisi o tim dokumentima, a da nije barem dokazao da nije raspolagao ni s kojom drugom mogućnošću da pribavi te dokaze (presuda Komisija/EnBW, točka 12. supra, EU:C:2014:112, t. 132.; vidjeti također u tom smislu presudu Donau Chemie i dr., točka 68. supra, EU:C:2013:366, t. 32. i 44.).

77

U tim okolnostima, u ovom se slučaju ne može smatrati da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava ili pogrešku u ocijeni time što je smatrala, kao prvo, da je „prilikom odvagivanja, za potrebe zaštite interesa povezanog s učinkovitom provedbom pravila o tržišnom natjecanju u ovom slučaju bolje zadržati predmetne dokumente povjerljivima“, kao drugo, da „[nije] postoj[ao] nikakav prevladavajući javni interes kojim se može opravdati otkrivanje tih dokumenata u smislu Uredbe br. 1049/2001“ i, kao treće, da je „u ovom predmetu prevlada[o] interes povezan sa zaštitom svrhe istraga, kako je naveden u članku 4. stavku 2. trećem podstavku“ te uredbe (točka 7. šesti i sedmi podstavak pobijane odluke).

78

S obzirom na sva prethodna razmatranja valja odbiti ove tužbene razloge u cijelosti.

79

Svojim četvrtim tužbenim razlogom tužitelj u biti tvrdi da mu je Komisija pogrešno odbila dati pristup cjelovitoj verziji jedinog dokumenta na koji se odnosi prvi zahtjev, odnosno kazalu spisa predmeta COMP/39.125.

80

Kao prvo, vrlo općenita i djelomično spekulativna objašnjenja koja je Komisija dala u pobijanoj odluci i u odluci od 7. ožujka 2012. u pogledu toga zašto se ne smije ugroziti djelotvornost njezina pokajničkog programa i zaštita komercijalnih interesa poduzetnika koji su tražili da se taj program primijeni na njih u okviru predmeta COMP/39.125, kao ni zaštita svrhe inspekcija i istraga, ne opravdavaju sama po sebi potpuno i apsolutno odbijanje toga da se tužitelju omogući pristup referencama na „dokumente o pokajničkom programu“ iz tog kazala.

81

Kao drugo, Komisija mu je pogrešno odbila dati pristup informacijama koje se odnose na identitet fizičkih osoba navedenih u kazalu, pozivajući se apstraktno na to da se ne smije ugroziti zaštita osobnih podataka, umjesto da pojedinačno i konkretno opravda razloge zbog kojih ne može dostaviti svaku od predmetnih informacija. U svakom slučaju, tužitelj smatra da je u dovoljnoj mjeri dokazao razloge zbog kojih mu je potreban pristup tim informacijama kako bi mogao ostvariti svoje pravo na naknadu štete, u skladu s općim interesom povezanim s time da osobe koje su žrtve protutržišnih praksi mogu dobiti naknadu štete koja im je prouzročena.

82

Kao treće, bez provođenja pojedinačnog i konkretnog ispitivanja, Komisija je pogrešno odbila dati pristup nazivima trećih poduzetnika navedenih u kazalu „koji posluju u sektoru dizala i pokretnih stepenica“ iako je, s jedne strane, takva referenca očito irelevantna i iako se, s druge strane, dostavljanjem tih informacija ne mogu ugroziti komercijalni interesi dotičnih osoba.

83

Kao četvrto i posljednje, Komisija mu je zbog općih i apstraktnih razloga pogrešno odbila dati pristup informacijama koje se odnose na modele vozila, nazivima proizvođača automobila i drugim osjetljivim poslovnim informacijama iz kazala iako su te informacije apsolutno ključne kako bi mu se omogućilo ostvarivanje njegova prava na naknadu štete, a taj interes prilikom odvagivanja treba prevladati nad drugim interesima o kojima se radi.

84

Svojim petim tužbenim razlogom, tužitelj u biti osobito smatra da je Komisija povrijedila zahtjev obrazlaganja propisan člankom 296. UFEU‑a time što je na temelju općeg rasuđivanja odbila prvi zahtjev, ne uzimajući u obzir konkretan sadržaj predmetnog dokumenta, kao što pokazuje primjer obrazloženja koje je prihvaćeno za to što mu je odbijena dostava naziva trećih poduzetnika iz kazala.

85

Komisija, koju podupire SGSD, u cijelosti osporava tu argumentaciju.

86

Kao prvo valja ispitati argumente tužitelja koji se odnose na različite vrste informacija iz kazala kojima mu je Komisija odbila dati pristup, odnosno, kao prvo, na reference na „dokumente o pokajničkom programu“ (točka 5.1. pobijane odluke), kao drugo, na imena fizičkih osoba (točka 5.2. pobijane odluke), kao treće, na nazive trećih poduzetnika (točka 5.3. pobijane odluke) i, kao četvrto, na ostale osjetljive poslovne informacije (točka 5.4. pobijane odluke). Suprotno tomu, nije potrebno provesti nadzor osnovanosti pobijane odluke u dijelu u kojem se tužitelju odbilo dostaviti reference na interne dokumente Komisije s obzirom na to da, unatoč naslovu njegova četvrtog tužbenog razloga (vidjeti gore navedenu točku 22.), tužitelj u tom pogledu nije istaknuo nijedan precizan argument. Argumenti koji se odnose na postojanje prevladavajućeg javnog interesa, a koje tužitelj ističe samo u pogledu određenih vrsta predmetnih informacija, bit će ispitani kasnije.

87

U točki 5.1. pobijane odluke Komisija je smatrala da „[u] toj fazi nije [bilo] moguće otkriti opis dokumenata o pokajničkom programu“ koji se navodi u kazalu „zbog istih razloga kao što su oni objašnjeni u gore navedenoj točki 4.2. jer [su] reference na te dokumente pruža[le] informacije o sadržaju tih dokumenata koji [su] se treba[li] smatrati povjerljivima“. Time se Komisija pozvala na rasuđivanje zbog kojeg je prethodno odbila omogućiti tužitelju pristup svim dokumentima na koje se odnosi drugi zahtjev, zbog toga što su svi ti dokumenti obuhvaćeni općom pretpostavkom prema kojoj njihovo otkrivanje ugrožava zaštitu, s jedne strane, komercijalnih interesa trećih osoba i, s druge strane, svrhe inspekcija i istraga (vidjeti gore navedenu točku 8.).

88

S obzirom na to da Komisija u odgovoru na tužbu tvrdi da je „bez obzira na primjenjivost [te] opće pretpostavke, [ona] u odluci [...] od 7. ožujka 2012. i u [pobijanoj odluci] također detaljno navela da se primjenjuju izuzeća navedena u članku 4. stavku 2. prvoj i trećoj alineji Uredbe br. 1049/2001“, valja najprije utvrditi da je ta tvrdnja samo djelomično točna.

89

Naime, takvo ispitivanje ni na koji način ne proizlazi iz pobijane odluke. Naprotiv, nakon što je podsjetila na sudsku praksu Suda kojom joj se priznaje mogućnost primjene općih pretpostavki kako bi odlučila o zahtjevima koji se odnose na nekoliko dokumenata iz spisa o koncentraciji i državnim potporama (točka 4.2. prvi do četvrti podstavak pobijane odluke), Komisija je samo objasnila razloge zbog kojih joj se čini da se takva sudska praksa može, s jedne strane, primijeniti i na spise o protutržišnim praksama (točka 4.2. peti do dvanaesti podstavak pobijane odluke) te konkretno na „dokumente o pokajničkom programu“ koji se ondje nalaze (točka 4.2. osmi do deseti podstavak pobijane odluke) i, s druge strane, prenijeti na reference na takve dokumente iz kazala navedenih spisa (točka 5.1. pobijane odluke).

90

U tim okolnostima, obrazloženje odluke od 7. ožujka 2012., u kojem su službe Komisije detaljnije iznijele razloge kojima se u toj privremenoj fazi odlučivanja o prvom zahtjevu opravdava to što te reference nisu otkrivene, može se uzeti u obzir u svrhu ocjenjivanja zakonitosti pobijane odluke samo ako pojašnjava stvarno prihvaćeno i konačno rasuđivanje te institucije (vidjeti u tom smislu presudu od 6. travnja 2000., Kuijer/Vijeće, T‑188/98, Zb., EU:T:2000:101, t. 44.) koje se, kao što je upravo naglašeno, temelji na općoj pretpostavci.

91

S obzirom na argumente koje ističe tužitelj kako bi osporavao to rasuđivanje, kao prvo valja utvrditi je li Komisija s pravom mogla odbiti dati pristup predmetnim informacijama primjenjujući opću pretpostavku, kao što je učinila u pobijanoj odluci. Samo u slučaju potvrdnog odgovora valja, kao drugo, ispitati je li Komisija s pravom primijenila opću pretpostavku na kojoj je u ovom slučaju temeljila svoju odluku.

92

Kad se od institucije zatraži da otkrije dokument, ona je dužna u svakom pojedinačnom slučaju ocijeniti je li taj dokument obuhvaćen izuzećima od prava javnosti na pristup dokumentima institucija navedenima u članku 4. Uredbe br. 1049/2001 (presuda Švedska i Turco/Vijeće, točka 36. supra, EU:C:2008:374, t. 35.).

93

Budući da ta izuzeća treba strogo tumačiti i primijeniti, kako bi se opravdalo odbijanje pristupa predmetnom dokumentu, institucija kojoj je upućen zahtjev treba pružiti objašnjenja o tome na koji bi način pristup tom dokumentu mogao konkretno i stvarno ugroziti interes zaštićen jednim od izuzeća predviđenih u članku 4. Uredbe br. 1049/2001. Nadalje, rizik od takvog ugrožavanja mora biti razumno predvidljiv, a ne samo hipotetski (vidjeti sudsku praksu spomenutu u gore navedenim točkama 35. i 36.).

94

U tom je okviru dopušteno predmetnoj instituciji da svoju odluku temelji na općoj pretpostavci čak i ako se predmetni zahtjev odnosi samo na jedan dokument. Međutim, u takvoj situaciji u kojoj svrha primjene opće pretpostavke nije omogućiti sveobuhvatno odlučivanje o zahtjevu koji je sam sveobuhvatan, Sud je presudio da je na instituciji koja namjerava primijeniti tu pretpostavku da provjeri mogu li se opća razmatranja koja su inače primjenjiva na određenu vrstu dokumenata stvarno primijeniti na dokument za koji se traži otkrivanje (presuda Švedska i Turco/Vijeće, točka 36. supra, EU:C:2008:374, t. 50. i 57.; vidjeti također u tom smislu presudu Vijeće/Access Info Europe, točka 35. supra, EU:C:2013:671, t. 72. i 73.).

95

U ovom slučaju iz toga proizlazi, suprotno tvrdnjama tužitelja u tužbi, da je Komisiji dopušteno temeljiti odluku na općoj pretpostavci kako u točki 5.1. pobijane odluke ne bi odbila cijeli prvi zahtjev, nego samo u dijelu u kojem se odnosi na kategoriju informacija koja je, prema mišljenju te institucije, obuhvaćena izuzećima navedenima u članku 4. stavku 2. prvoj i trećoj alineji Uredbe br. 1049/2001.

96

Suprotno tomu, Komisija neutemeljeno tvrdi, kao što je učinila u odgovoru na tužbu, da „kazalo čini dio spisa predmeta [COMP/39.125] te je stoga obuhvaćeno općom pretpostavkom nedostupnosti“ koja je priznata u presudi Komisija/EnBW, točka 12. supra (EU:C:2014:112).

97

Naime, Sud u toj presudi nije presudio da je „cijeli“ spis postupka primjene pravila o tržišnom natjecanju obuhvaćen „općom pretpostavkom nedostupnosti“, kao što uostalom naglašava sama Komisija u okviru svojeg odgovora na prvu skupinu tužbenih razloga tužitelja (vidjeti gore navedenu točku 40.), nego samo da institucija kojoj je upućen zahtjev koji se odnosi na „niz“ dokumenata iz takvog spisa može primijeniti opću pretpostavku kako bi odlučila o cjelovitom zahtjevu na primjeren način. Osim toga, iz sudske prakse Suda jasno proizlazi da se institucijama Unije priznaje pravo na primjenu takve opće pretpostavke kako bi mogle odlučivati o zahtjevima koji se ne odnose na samo jedan dokument, već na niz dokumenata (presuda LPN i Finska/Komisija, točka 34. supra, EU:C:2013:738, t. 47. i 48.).

98

Međutim, prvi zahtjev tužitelja ne odnosi se na niz dokumenata, nego na jedan dokument. Nadalje, Komisija ne tvrdi da je taj zahtjev bio rezultat umjetnog dijeljenja zahtjeva koji se odnosi na nekoliko dokumenata na određen broj pojedinačnih zahtjeva. Uostalom, u ovom slučaju Komisija to ne bi mogla opravdano učiniti (vidjeti gore navedene točke 3. do 5.).

99

Kao što je upravo navedeno (vidjeti gore navedenu točku 94.), kad je Komisija odabrala primijeniti opću pretpostavku kako bi odbila prvi zahtjev tužitelja u dijelu u kojem se taj zahtjev odnosi na reference na „dokumente o pokajničkom programu“ iz jednog dokumenta na koji se odnosi taj zahtjev, na njoj je da svoju odluku temelji na općim razmatranjima za koja se može smatrati da se inače primjenjuju na taj dio kazala spisa postupka primjene pravila o tržišnom natjecanju i da provjeri jesu li ta razmatranja stvarno primjenjiva u ovom slučaju.

100

Taj zahtjev ne znači nužno da Komisija provodi konkretnu ocjenu predmetnog dokumenta (presuda Vijeće/Access Info Europe, točka 35. supra, EU:C:2013:671, t. 73.), kao što se obveza te institucije da provjeri primjenjuje li se stvarno opća pretpostavka koju namjerava primijeniti kako bi odlučila o zahtjevu koji se odnosi na nekoliko dokumenata ne može tumačiti u smislu da Komisija treba pojedinačno ispitati sve dokumente za koje se od nje traži pristup (vidjeti gore navedenu točku 60.).

101

Međutim, i dalje je nužno da Komisija u dovoljnoj mjeri činjenično i pravno opravda odbijanje pristupa temeljeći svoju odluku na razumno predvidljivom riziku od konkretnog i stvarnog ugrožavanja jednog ili više interesa zaštićenih izuzećima navedenima u članku 4. stavku 2. Uredbe br. 1049/2001 (vidjeti u tom smislu presude Švedska i Turco/Vijeće, točka 36. supra, EU:C:2008:374, t. 49. i 50. i Vijeće/Access Info Europe, točka 35. supra, EU:C:2013:671, t. 31., 36. do 38., 54. i 74.).

102

U ovom slučaju valja, kao prvo, iznijeti pet utvrđenja u tom pogledu.

103

Kao prvo, nije sporno da u okviru prvog zahtjeva, koji je ponovljen u ponovnom zahtjevu od 23. ožujka 2012., tužitelj nije tražio pristup samim „dokumentima o pokajničkom programu“ iz spisa predmeta COMP/39.125. Naime, želio je samo da mu se dostave reference na te dokumente iz cjelovite verzije kazala navedenog spisa, a ne iz nepovjerljive verzije koju mu je 7. ožujka 2012. dostavila Komisija (vidjeti gore navedene točke 3., 5. i 7.). Ispitivanjem cjelovite verzije tog dokumenta dostavljenog u odgovoru na mjeru izvođenja dokaza koju je odredio Opći sud (vidjeti gore navedenu točku 15.) može se utvrditi da su te reference u biti podijeljene u dvije vrste. Neke se odnose na datume na koje su poduzetnici koji su tražili da se na njih primijeni njezin pokajnički program Komisiji dostavili predmetne „dokumente o pokajničkom programu“, a druge se odnose na odnosne nazive tih dokumenata.

104

Kao drugo, Komisija je odbila dostaviti ne samo sve te reference nego i svaku od tih referenci u cijelosti. Odlučivanje Komisije o toj kategoriji referenci stoga se razlikuje od onog koje je primijenila na niz referenci na druge vrste dokumenata iz kazala na koje se odnose ovi tužbeni razlozi (vidjeti gore navedenu točku 86.), iz kojih je Komisija samo ciljano izbrisala specifične informacije zato što su, prema njezinu mišljenju, predstavljale osobne podatke (kao što su imena fizičkih osoba) ili osjetljive poslovne informacije (kao što su nazivi trećih poduzetnika ili reference na modele vozila), pri čemu je omogućila pristup ostatku tih referenci (vidjeti gore navedenu točku 75.)

105

Kao treće, iz tumačenja točke 5.1. pobijane presude u vezi s točkom 4.2. na koju se u prvoj točki upućuje čini se da je cjelovito brisanje referenci na „dokumente o pokajničkom programu“ iz nepovjerljive verzije kazala spisa predmeta COMP/39.125 koja je dostavljena tužitelju obrazloženo općim razmatranjima prema kojima njihovo otkrivanje „može ugroziti djelotvornost“ pokajničkog programa Komisije. U tom pogledu, Komisija u pobijanoj odluci najprije smatra da poduzetnici koji traže da se na njih primijeni njezin pokajnički program očekuju da će se s informacijama koje dostave u tom okviru povjerljivo postupati, nadalje smatra da je ta očekivanja potrebno zaštititi i, konačno, da djelotvornost pokajničkih programa, koji predstavljaju korisne alate za otkrivanje i suzbijanje povreda pravila o tržišnom natjecanju, može biti ugrožena ako predmetne informacije postanu javne (točka 4.2. osmi do deseti stavak pobijane odluke).

106

Kao četvrto, Komisija pojašnjava smisao i doseg tih općih razmatranja u odgovoru na tužbu time što u odluci od 7. ožujka 2012. upućuje na analizu koju su prethodno provele njezine službe. Komisija najprije izlaže da bi „otkrivanje kazala zbog opisa prepiske s podnositeljima zahtjeva za primjenu pokajničkog programa najprije razotkrilo prirodu i opseg [njihova] sudjelovanja“, nadalje, da „određene ključne riječi iz kazala otkrivaju identitet i suradnju fizičkih osoba prije i tijekom upravnog postupka“, osim toga da „opis i datum određenih dokumenata navedenih u kazalu već daju naznake o njihovu sadržaju, osobito o informacijama koje se odnose na komercijalne odnose podnositelja zahtjeva za primjenu pokajničkog programa, cijene, strukturu troškova, dijelove tržišta i ostale osjetljive poslovne informacije“ i, konačno, da je „interes […] podnositelja zahtjeva za primjenu pokajničkog programa za zaštitom povjerljivosti svih informacija koje bi im mogle naštetiti“„osobito potrebno zaštititi“. Iz toga zaključuje da je „dostavljanje takvih informacija protivno zaštiti komercijalnih interesa podnositelja zahtjeva za primjenu pokajničkog programa“ i da ih „ozbiljna šteta“ koja se time može „nanijeti“ interesima može „odvratiti od toga da surađuju u okviru budućih istraga“, iako „razina iscrpnosti kazala očito nije jednaka iscrpnosti samih dokumenata [o pokajničkom programu]“.

107

Kao peto, iz strukture cijele točke 4.2. pobijane odluke proizlazi da je zbog tih općih razmatranja Komisija općenito pretpostavila da otkrivanje referenci na „dokumente o pokajničkom programu“ iz kazala koje traži tužitelj u konačnici ugrožava zaštitu svrhe njezinih inspekcija i istraga kao i zaštitu komercijalnih interesa stranaka u postupku.

108

U svrhu kritiziranja osnovanosti tih razloga, tužitelj u točkama 128. do 141. tužbe u biti tvrdi da je Komisija rasuđivala kao da se prvi zahtjev odnosio na same „dokumente o pokajničkom programu“, a ne samo na reference na takve dokumente iz kazala te da opća i spekulativna razmatranja navedena u pobijanoj odluci u pogledu potrebe da se ne ugrozi pokajnički program ne opravdavaju potpuno odbijanje pristupa tim referencama kao što je učinjeno u ovom slučaju.

109

Kao drugo, valja istaknuti da je ta argumentacija djelomično osnovana.

110

Prvo, valja utvrditi da tekst točke 5.1. pobijane odluke, tekst točke 4.2. na koju prva točka upućuje kao ni tekst odluke od 7. ožujka 2012., razmatrani zasebno ili zajedno, ne opravdavaju potpuno odbijanje propisano u pobijanoj odluci.

111

Naime, Komisija je u točki 5.1. pobijane odluke samo tvrdila da „reference [na] dokumente [o pokajničkom programu iz kazala spisa predmeta COMP/39.125] pružaju informacije o sadržaju tih dokumenata koje se trebaju smatrati povjerljivima“. Ona je u točki 4.2. osmom i devetom stavku iznijela razmatranja zbog kojih je općenito pretpostavila da otkrivanje „dokumenata o pokajničkom programu“ iz spisa određenih postupaka primjene pravila o tržišnom natjecanju „može ugroziti djelotvornost“ njezina pokajničkog programa, a time i zaštitu komercijalnih interesa stranaka u tim postupcima kao i zaštitu svrhe njezinih inspekcija i istraga (vidjeti gore navedene točke 87. i 105.).

112

Kao što je u odgovoru na tužbu potvrdila Komisija, pri čemu se pozvala na odluku od 7. ožujka 2012., kombinacija tih dviju vrsta razmatranja treba se tumačiti, kao što je to u tužbi učinio tužitelj, na način da u ovom slučaju treba općenito pretpostaviti da dostavljanje referenci na „dokumente o pokajničkom programu“ iz kazala može ugroziti djelotvornost pokajničkog programa Komisije, a time i komercijalne interese stranaka u predmetnom postupku kao i svrhu inspekcija i istraga povezanih s tim postupkom s obzirom na to da i pod uvjetom da se tom dostavom trećoj osobi otkriju „povjerljive informacije“ iz tih referenci ili iz „dokumenata o pokajničkom programu“ na koje se te reference odnose. Konkretno, Komisija je smatrala da takve povjerljive informacije čine, s jedne strane, naznake koje se odnose na suradnju poduzetnika koji su tražili da se na njih primijeni taj program i, s druge strane, osjetljive poslovne podatke koje su u tom okviru prikupile njezine službe (vidjeti gore navedene točke 106. i 107.).

113

Međutim, čak i da se prizna da Komisija može, kao prvo, zajedno razmatrati različite vrste dokumenata iz spisa koji su kvalificirani kao „dokumenti o pokajničkom programu“ u pobijanoj odluci, uzimajući u obzir njihovu prirodu i sadržaj, i, kao drugo, općenito pretpostaviti da otkrivanje tih dokumenata može ugroziti djelotvornost njezina pokajničkog programa, a time i zaštitu komercijalnih interesa trećih osoba kao i zaštitu njezinih inspekcija i istraga, takvo rasuđivanje, u skladu sa samim tekstom pobijane odluke, opravdava tek ono odbijanje otkrivanja koje se odnosi samo na „informacije o sadržaju tih dokumenata koje se trebaju smatrati povjerljivima“.

114

Suprotno tomu, takvo rasuđivanje ne opravdava to da se u cijelosti uklone sve reference koje sadrže takve povjerljive informacije, uključujući njihove najneutralnije i najbezazlenije elemente, što odstupa od jasno određenog cilja Komisije u pogledu ostalih vrsta referenci iz kazala na koje se odnose ovi tužbeni razlozi (vidjeti gore navedenu točku 104.).

115

Drugim riječima, za opća razmatranja koja navodi Komisija ne može se, u skladu sa samim tekstom pobijane odluke, smatrati da su uobičajeno i stvarno primjenjiva na sve predmetne reference. Stoga ta razmatranja ne mogu opravdati potpuno odbijanje otkrivanja tužitelju, nego, u najboljem slučaju, djelomično otkrivanje temeljeno na članku 4. stavku 6. Uredbe br. 1049/2001, koje se odnosi samo na ono što je nužno i proporcionalno kako bi se zaštitile informacije koje je potrebno zaštititi (vidjeti u tom smislu i po analogiji presude od 6. prosinca 2001., Vijeće/Hautala, C‑353/99 P, Zb., EU:C:2001:661, t. 27. do 29. i od 25. travnja 2007., WWF European Policy Programme/Vijeće, T‑264/04, Zb., EU:T:2007:114, t. 50.).

116

Ta se ocjena ne dovodi u pitanje činjenicom da opća pretpostavka, na kojoj Komisija može temeljiti svoju odluku kad zajedno odlučuje o zahtjevima koji se sami odnose na niz dokumenata iz spisa postupka primjene pravila o tržišnom natjecanju, podrazumijeva da ti dokumenti podliježu svim obvezama otkrivanja njihova sadržaja, čak i onog djelomičnog (vidjeti gore navedenu točku 42.). Naime, iz sudske prakse jasno proizlazi da taj pristup ima takvu posljedicu u slučaju u kojem institucija primijeni opću pretpostavku kako bi odlučila o zahtjevu koji se sam odnosi na niz dokumenata, a ne na jedan dokument (presude Komisija/EnBW, točka 12. supra, EU:C:2014:112, t. 134. i Komisija/Éditions Odile Jacob, točka 40. supra, EU:C:2012:393, t. 133.). Suprotno tomu, iz toga ne proizlazi da je Sud namjeravao dovesti u pitanje sudsku praksu općeg dosega spomenutu u gore navedenoj točki 115., unatoč tomu što takvu posljedicu pripisuje primjeni opće pretpostavke kad do nje dođe u tom specifičnom slučaju. Osim toga, Sud je presudio da je čak i u tom konkretnom slučaju predmetna institucija imala obvezu otkrivanja svih ili jednog dijela dokumenata na koje se odnosi zahtjev kada je utvrdila da to omogućuju značajke postupka na koji se ti dokumenti odnose (presuda LPN i Finska/Komisija, točka 34. supra, EU:C:2013:738, t. 67.). Konačno, s obzirom na zahtjev ograničavanja odbijanja pristupa na ono što je nužno i proporcionalno kako bi se zaštitile informacije koje je potrebno zaštititi, općenito odbijanje otkrivanja tim se manje može prihvatiti u okolnostima tog slučaja ako on u praksi dovodi barem do pretjeranog otežavanja, ako ne i do onemogućavanja, stvarnog ostvarivanja prava na naknadu štete koje tužitelj ima na temelju Ugovora (vidjeti točke 130. do 134. navedene u nastavku).

117

Kao drugo, to što je Komisija apsolutno odbila tužitelju dostaviti predmetne reference, s obzirom na razmatranja na kojima se to odbijanje temelji, nije ništa više činjenično i pravno opravdano od sveoubuhvatnosti tog odbijanja.

118

Točno je da je Komisija u biti mogla smatrati da dostavljanje referenci „može ugroziti“ djelotvornost njezina pokajničkog programa jednako kao i otkrivanje samih „dokumenata o pokajničkom programu“ jer dovodi do toga da treće osobe saznaju osjetljive poslovne informacije ili povjerljive naznake koje se odnose na suradnju stranaka sadržane u tim dokumentima. Naime, kao što je sud Unije već istaknuo, pokajnički programi predstavljaju korisne alate za otkrivanje i okončanje povreda pravila o tržišnom natjecanju, pridonoseći time djelotvornoj primjeni članaka 101. i 102. UFEU‑a. Osim toga, na djelotvornost tih programa može utjecati dostavljanje dokumenata koji se odnose na postupak oslobađanja od kazni odnosno njihova ublažavanja osobama koje namjeravaju podnijeti tužbu za naknadu štete. U tom pogledu, čini se razumnim smatrati da mogućnost takvog dostavljanja odvraća osobe uključene u povredu pravila o tržišnom natjecanju od toga da traže primjenu takvih programa (presude od 14. lipnja 2011., Pfleiderer, C‑360/09, Zb., EU:C:2011:389, t. 26. i Donau Chemie i dr., točka 68. supra, EU:C:2013:366, t. 42.). Iako se ta sudska praksa odnosi na pokajničke programe koje su uspostavila nacionalna tijela nadležna za tržišno natjecanje, isto rasuđivanje može se po analogiji primijeniti na program Komisije (vidjeti u tom smislu presudu Nizozemska/Komisija, točka 39. supra, EU:T:2013:480, t. 41. i mišljenje nezavisnog odvjetnika C. Villalóna u predmetu Komisija/EnBW, točka 12. supra, EU:C:2013:643, t. 68. i 69.)

119

Međutim, iz sudske prakse također proizlazi da, iako takva razmatranja mogu opravdati moguće odbijanje pristupa određenim dokumentima iz spisa postupka primjene pravila o tržišnom natjecanju, ona ipak ne podrazumijevaju da se taj pristup može sustavno odbijati, s obzirom na to da svaki zahtjev za pristup predmetnim dokumentima treba ocijeniti od slučaja do slučaja, uzimajući u obzir sve elemente predmeta (vidjeti presudu Donau Chemie i dr., točka 68. supra, EU:C:2013:366, t. 43. i navedenu sudsku praksu).

120

Naime, uzimajući u obzir važnost tužbi za naknadu štete podnesenih pred nacionalnim sudovima za održavanje djelotvornog tržišnog natjecanja u Uniji, samo pozivanje na to da postoji rizik da pristup dokazima, sadržanima u spisu postupka u području tržišnog natjecanja i koji su potrebni kao temelj tih tužbi, može potkopati djelotvornost programa oslobađanja od kazni odnosno njihova ublažavanja u kojem su ti dokumenti bili otkriveni tijelu nadležnom za tržišno natjecanje ne može opravdati uskraćivanje pristupa tim dokazima (vidjeti presudu Donau Chemie i dr., točka 68. supra, EU:C:2013:366, t. 46. i navedenu sudsku praksu; vidjeti također u tom smislu mišljenje nezavisnog odvjetnika C. Villalóna u predmetu Komisija/EnBW, točka 12. supra, EU:C:2013:643, t. 70. do 74.).

121

Suprotno tomu, okolnost da takvo uskraćivanje može ugroziti ostvarivanje tih tužbi, pružajući usto poduzetnicima u pitanju, koji možda već imaju imunitet, kad je riječ o novčanim sankcijama, makar djelomični, mogućnost da ne ispune obvezu popravljanja štete koja je proizišla iz povrede članka 101. UFEU‑a i to na štetu oštećenih, zahtijeva da se to uskraćivanje temelji na prevladavajućim razlozima zaštite navedenog interesa koji su primjenjivi na svaki dokument za koji je uskraćen pristup (presuda Donau Chemie i dr., točka 68. supra, EU:C:2013:366, t. 47.; vidjeti također u tom smislu mišljenje nezavisnog odvjetnika P. C. Villalóna u predmetu Komisija/EnBW, točka 12. supra, EU:C:2013:643, t. 78.).

122

Slijedom toga, samo rizik da određeni dokument konkretno ugrozi javni interes zaštite predmetnih programa oslobađanja od kazni odnosno njihova ublažavanja može opravdati neotkrivanje tog dokumenta (presuda Donau Chemie i dr., točka 68. supra, EU:C:2013:366, t. 48.; vidjeti također u tom smislu mišljenje nezavisnog odvjetnika P. C. Villalóna u predmetu Komisija/EnBW, točka 12. supra, EU:C:2013:643, t. 77.).

123

Zbog tog razloga iz ustaljene sudske prakse proizlazi da, kad se od Komisije ili nacionalnih sudova traži da u zaista različitim pravnim i postupovnim okvirima odluče o pitanju pristupa dokumentima koji su prikupljeni u okviru provedbe pokajničkog programa i koji se nalaze u spisu postupka primjene pravila o tržišnom natjecanju, ne smiju zauzeti strogo i apsolutno stajalište kojime mogu ugroziti da javna tijela zadužena za osiguranje poštovanja pravila o tržišnom natjecanju ta pravila djelotvorno primjene ili da pojedinci stvarno ostvare prava koja proizlaze iz tih pravila. Stoga trebaju u svakom pojedinačnom slučaju odvagati interese koji opravdavaju dostavljanje ili zaštitu predmetnih dokumenata. U okviru takvog odvagivanja, dužni su uzeti u obzir sve relevantne elemente u predmetu i konkretno, s jedne strane, interes podnositelja zahtjeva za dobivanje pristupa dokumentima za koje želi da mu se dostave u svrhu podupiranja svoje tužbe za naknadu štete, uzimajući u obzir druge mogućnosti koje su mu eventualno na raspolaganju, i, s druge strane, stvarno štetne posljedice do kojih taj pristup može dovesti u odnosu na javne interese ili legitimne interese drugih osoba (vidjeti u tom smislu presude Donau Chemie i dr., točka 68. supra, EU:C:2013:366, t. 30. do 34. i 44. do 45. i Komisija/EnBW, točka 12. supra, EU:C:2014:112, t. 107.).

124

Ta razmatranja tim više vrijede kad, kao u ovom slučaju, osoba koja smatra da je žrtva povrede pravila o tržišnom natjecanju i koja je nacionalnom sudu već podnijela tužbu za naknadu štete traži od Komisije da joj omogući pristup ne „dokumentima o pokajničkom programu“ iz spisa postupka u kojem je donesena odluka kojom se utvrđuje postojanje te povrede, nego samo referencama na te dokumente iz kazala navedenog spisa. Naime, ako samo pozivanje na rizik od ugrožavanja djelotvornosti pokajničkog programa nije dovoljno da se na njemu temelji odluka kojom se na općenit i apsolutan način odbija davanje pristupa „dokumentima o pokajničkom programu“ iz spisa, zanemarujući stvarno štetne posljedice koje otkrivanje tih dokumenata može prouzročiti, na takvom se pozivanju još manje može temeljiti potpuno i apsolutno odbijanje dostavljanja običnih referenci na te dokumente osobi koja je zatražila da joj se odobri pristup tim dokumentima kako bi poduprla tužbu za naknadu štete.

125

U ovom slučaju, odbijanje zahtjeva tužitelja temelji se, kao što on pravilno tvrdi, na općim i spekulativnim razmatranjima prema kojima dostavljanje predmetnih referenci „može ugroziti“ djelotvornost pokajničkog programa Komisije, a time i zaštitu komercijalnih interesa stranaka u postupku kao i zaštitu svrhe inspekcija i istraga povezanih s tim postupkom (vidjeti gore navedene točke 105. i 106.).

126

Međutim, tim se općim i spekulativnim razmatranjima u ovom slučaju činjenično i pravno ne utvrđuje u dovoljnoj mjeri postojanje razumno predvidljivog rizika od konkretnog i stvarnog ugrožavanja interesa koje ističe Komisija, kojim se opravdava apsolutno odbijanje otkrivanja datuma, naslova i ostalih referenci na „dokumente o pokajničkom programu“ iz kazala, osim samih povjerljivih informacija koje mogu sadržavati ili otkriti.

127

Takvo odbijanje u konačnici čini besmislenim načelo prema kojem izuzeća od prava na pristup dokumentima treba strogo tumačiti i primjenjivati na način da se osigura to da se svaki dokument ili svaki izvadak iz dokumenta koji nije obuhvaćen izuzećima predviđenima u Uredbi br. 1049/2001 može dostaviti osobama koje traže pristup tim dokumentima (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu Vijeće/Access Info Europe, točka 35. supra, EU:C:2013:671, t. 40.)

128

Kao treće, s obzirom na to da se obje stranke pozivaju na odluku od 7. ožujka 2012. kako bi se osporavalo odnosno opravdalo odbijanje dostave referenci na „dokumente o pokajničkom programu“ iz kazala spisa predmeta COMP/39.125, valja istaknuti da se rasuđivanjem izloženim u toj odluci, na koje u odgovoru na tužbu podsjeća Komisija (vidjeti gore navedene točke 106. i 112.), kao ni onim iz pobijane odluke ne opravdava opće i apsolutno odbijanje zahtjeva tužitelja u ovom slučaju.

129

Konkretno, iako se u odluci od 7. ožujka 2012. navode razmatranja na kojima se može temeljiti potpuno odbijanje pristupa referencama na određene vrste „dokumenata o pokajničkom programu“ koji su popisani u kazalu, kao što su reference na „izjave“ koje su Komisiji podnijeli poduzetnici koji su tražili da se na njih primijeni njezin pokajnički program (vidjeti u tom smislu mišljenje od 16. prosinca 2010. nezavisnog odvjetnika J. Mazáka u predmetu Pfleiderer, točka 118. supra, EU:C:2010:782, t. 44. i 47.), tom se odlukom ne opravdava odbijanje koje obuhvaća reference na sve te dokumente.

130

Nadalje, iz spisa proizlazi da je tužitelj, u trenutku u kojem je podnio prvi zahtjev Komisiji (16. veljače 2012.) kao i u trenutku u kojem je ta institucija o njemu konačno odlučila (29. listopada 2013.), raspolagao samo privremenom nepovjerljivom verzijom Odluke o automobilskom staklu.

131

U tom pogledu valja utvrditi da, iako je Komisija donijela tu odluku 12. studenoga 2008., tog je dana objavila samo privremenu nepovjerljivu verziju koju je tužitelj priložio tužbi. Naime, Glavna uprava Komisije za tržišno natjecanje i službenik Komisije za usmene rasprave tek su između prosinca 2011. odnosno kolovoza 2012. odlučili o sadržaju konačne nepovjerljive verzije te odluke nizom akata protiv kojih su samih otad podnesene dvije tužbe za poništenje pred Općim sudom (predmeti T‑462/12, Pilkington Group/Komisija i T‑465/12, AGC Glass Europe i dr./Komisija) i jedan zahtjev za privremenu pravnu zaštitu u odnosu na koji je najprije doneseno rješenje predsjednika Općeg suda (rješenje od 11. ožujka 2013., Pilkington Group/Komisija, T‑462/12 R, Zb., EU:T:2013:119), a zatim, povodom žalbe, rješenje potpredsjednika Suda (rješenje od 10. rujna 2013., Komisija/Pilkington Group, C‑278/13 P(R), Zb., EU:C:2013:558), kao što Komisija podsjeća u odgovoru na tužbu. Međutim, uzimajući u obzir te sporove, konačna nepovjerljiva verzija Odluke o automobilskom staklu i dalje nije bila objavljena u trenutku u kojem je Komisija odlučivala o dvama zahtjevima tužitelja niti, uostalom, kad je tužitelj podnio ovu tužbu.

132

Međutim, privremenom nepovjerljivom verzijom Odluke o automobilskom staklu tužitelju se ne omogućuje da precizno utvrdi „dokumente o pokajničkom programu“ iz spisa predmeta COMP/39.125. Naime, iako se u toj verziji navode informacije iz tih dokumenata, elementi kojima se može utvrditi povezanost između tih informacija i dokumenta ili dokumenata iz kojih su preuzete kao i elementi kojima se mogu pojedinačno utvrditi ti dokumenti u velikoj su mjeri uklonjeni.

133

U tim se okolnostima ne može smatrati da se opće i apsolutno odbijanje otkrivanja iz pobijane odluke može opravdati razmatranjima koja su službe Komisije navele u odluci od 7. ožujka 2012., prema kojima:

„Radi usklađivanja legitimnog interesa povezanog s transparentnošću njezinih upravnih postupaka i interesa za zadržavanjem atraktivnosti pokajničkog programa, Komisija objavljuje nepovjerljivu verziju svojih konačnih odluka u kojoj utvrđuje sve sudionike kartela i izlaže konstitutivne elemente te povrede pravila o tržišnom natjecanju.

Zbog razloga koji će biti navedeni u nastavku, informacije koje se odnose na prepisku stranaka koje su tražile da se na njih primijeni pokajnički program ili su s njima razmijenjene […] koje se navode u kazalu i koje do danas još nisu otkrivene u objavljenoj odluci […] obuhvaćene su [izuzećima predviđenima člankom 4. stavkom 2. prvom i trećom alinejom Uredbe br. 1049/2001].

[…]

U tim bi okolnostima dostavljanje informacija o dopisima koji su razmijenjeni u okviru pokajničkog programa, osim onih dopisa koji se navode u javnoj verziji Odluke [o automobilskom staklu] […], ugrozilo zaštitu komercijalnih interesa.

[…]

U privremenoj javnoj verziji Odluke [o automobilskom staklu] Komisija je već dostavila određene informacije sadržane u kazalu (osobito identitet poduzetnika koji su tražili da se na njih primijeni pokajnički program i datum odluke kojom je prihvaćen njihov zahtjev). Prije toga, Komisija je usporedila važnost takve dostave i negativne posljedice koje ono može imati na djelotvorno provođenje pokajničkog programa (i stoga na primjenu članka 101. UFEU‑a). Suprotno tomu, svako ostalo navođenje u pogledu te vrste prepiske uklonjeno je iz priloženog kazala jer detaljnije utvrđivanje [predmetnih] dokumenata može ugroziti, s jedne strane, ,svrhu istraga Komisije' i, s druge strane, ,komercijalne interese' stranaka u postupku“ (točka 1.1. pretposljednji i posljednji stavak, točka 1.2. posljednji stavak i točka 1.3. pretposljednji stavak odluke od 7. ožujka 2012.).

134

Naprotiv, s obzirom na to da je u pobijanoj odluci i odluci od 7. ožujka 2012. upućivanjem na privremenu nepovjerljivu verziju Odluke o automobilskom staklu u praksi onemogućeno ili barem pretjerano otežano svako utvrđivanje „dokumenata o pokajničkom programu“ iz kazala koje traži tužitelj, za razliku od odlučivanja o referencama na druge dokumente u spisu (vidjeti gore navedene točke 75., 104. i 114.), te odluke ne omogućuju tužitelju niti da oblikuje svoje mišljenje u pogledu moguće potrebe za pribavljanjem tih dokumenata u svrhu podupiranja svoje tužbe za naknadu štete pred Landgerichtom Düsseldorf niti da, a fortiori, pokuša opravdati takvu potrebu. Međutim, u sudskoj praksi takav zahtjev nije samo uvjet za otkrivanje tih dokumenata i njihovo podnošenje pred sudom u okviru tužbe za naknadu štete koja je podnesena nacionalnom sudu (vidjeti gore navedenu točku 69.) nego i uvjet za to da Komisija prizna prevladavajući javni interes u slučaju u kojem joj je podnesen zahtjev na temelju Uredbe br. 1049/2001 (vidjeti gore navedenu točku 70.). S obzirom na navedeno, pobijanom se odlukom u praksi sprečava da tužitelj doista ostvari pravo na naknadu štete koje ima na temelju Ugovora.

135

Kao četvrto i uzgredno, s obzirom na to da je Komisija na raspravi navela da je u svakom slučaju potrebno zaštititi njezin pokajnički program i dokumente koji se na njega odnose, uzimajući u obzir ključnu ulogu koju taj program ima u okviru otkrivanja povreda pravila o tržišnom natjecanju, kao što se priznaje Direktivom 2014/104/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. studenoga 2014. o određenim pravilima kojima se uređuju postupci za naknadu štete prema nacionalnom pravu za kršenje odredaba prava tržišnog natjecanja država članica i Europske unije (SL L 349, str. 1.), u tom pogledu valja iznijeti dva utvrđenja. S jedne strane, sudskom se praksom priznaje vrijednost takvog programa, ali se istodobno naglašava da javni interes koji je povezan s očuvanjem njegove djelotvornosti ne može općenito i apsolutno prevladati nad ostalim postojećim javnim i privatnim interesima koje je također potrebno zaštititi i koji trebaju s njim biti usklađeni u svakom pojedinačnom slučaju (vidjeti gore navedene točke 118. do 123.). S druge strane, u uvodnoj izjavi 20. i članku 6. stavku 2. Direktive 2014/104 izričito se navodi da se tim aktom ne dovode u pitanje pravila o javnom pristupu dokumentima navedenima u Uredbi br. 1049/2001, kao što je uostalom sama Komisija naglasila u odgovoru na repliku (vidjeti gore navedenu točku 58.).

136

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da pobijana odluka nije u dovoljnoj mjeri utemeljena u dijelu u kojem se njome određuje da valja općenito, potpuno i apsolutno pretpostaviti da bi činjenica da se tužitelju omogući pristup referencama na „dokumente o pokajničkom programu“ iz kazala spisa predmeta COMP/39.125 ugrozila interese zaštićene izuzećima predviđenima u članku 4. stavku 2. prvoj i trećoj alineji Uredbe br. 1049/2001.

137

U točki 5.2. pobijane odluke Komisija je smatrala da se informacije koje se odnose na identitet fizičkih osoba iz kazala ne mogu dostaviti tužitelju. Kako bi došla do tog zaključka, Komisija je najprije istaknula da te informacije predstavljaju osobne podatke u smislu članka 4. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 1049/2001 te članka 2. točke (a) i članka 8. točke (b) Uredbe (EZ) br. 45/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2000. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka u institucijama i tijelima Zajednice i o slobodnom kretanju takvih podataka (SL 2001., L 8, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 34., str. 6.). Nadalje, Komisija je u biti smatrala da, s jedne strane, tužitelj nije utvrdio razloge zbog kojih je potrebno da mu prenese te podatke i, s druge strane, da su postojali razlozi zbog kojih je smatrala da njihovo dostavljanje može dovesti u pitanje legitimne interese osoba na koje se ti podaci odnose.

138

U tom pogledu, člankom 4. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 1049/2001 predviđa se da institucije uskraćuju pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu privatnosti i integriteta pojedinaca, posebno u skladu s propisima Unije o zaštiti osobnih podataka.

139

Tom se odredbom, kojom se uspostavlja poseban i ojačan sustav zaštite osoba čiji bi osobni podaci po potrebi mogli biti proslijeđeni javnosti, zahtijeva da se moguće ugrožavanje njihove privatnosti i integriteta uvijek ispita i ocijeni, osobito u skladu s Uredbom br. 45/2001 (presuda od 29. lipnja 2010., Komisija/Bavarian Lager, C‑28/08 P, Zb., EU:C:2010:378, točka 59. i 60.).

140

U članku 2. Uredbe 45/2001 navodi se, s jedne strane, da osobni podatak predstavlja svaka informacija koja se odnosi na identificirane fizičke osobe ili fizičke osobe koje se može identificirati i, s druge strane, da obradu osobnih podataka predstavlja svaki postupak koji se provodi nad osobnim podacima, osobito njegovo vraćanje i priopćavanje prijenosom, širenje ili drugi način omogućavanja dostupnosti.

141

Člankom 8. točkom (b) Uredbe br. 45/2001 konkretno se određuje da se osobni podaci smiju prenositi samo primatelju koji utvrdi potrebu za prijenosom podataka i ako nema razloga za pretpostaviti da bi se mogli narušiti zakoniti interesi subjekta podataka. Ta je odredba primjenjiva na sve zahtjeve koji se temelje na Uredbi br. 1049/2001, kojima se nastoji dobiti pristup dokumentima koji sadrže osobne podatke (presude Komisija/Bavarian Lager, točka 139. supra, EU:C:2010:378, t. 63. i od 2. listopada 2014., Strack/Komisija, C‑127/13 P, Zb., EU:C:2014:2250, t. 101.).

142

U ovom slučaju tužitelj ne dovodi u pitanje utvrđenje Komisije prema kojem informacije koje se odnose na identitet određenih fizičkih osoba iz kazala predstavljaju osobne podatke. Tužitelj ne osporava niti to da njegov zahtjev, kojim traži da mu se dostave te informacije, predstavlja obradu osobnih podataka. Tužitelj isključivo kritizira rasuđivanje na kojem Komisija temelji odbijanje dostavljanja tih informacija, pri čemu on u biti prigovara toj instituciji da je do takvog zaključka došla na temelju općeg rasuđivanja koje se odnosi na zaštitu privatnosti, umjesto da je detaljno objasnila pojedinačne razloge zbog kojih mu nije mogla dostaviti svaki od predmetnih podataka.

143

Međutim, Komisija je, kao prvo, pravilno zahtijevala od tužitelja da utvrdi potrebu prijenosa predmetnih osobnih podataka, u skladu s člankom 8. točkom (b) Uredbe br. 45/2001. Naime, kad osoba koja traži pristup dokumentima koji sadrže osobne podatke Komisiji ne dostavi nikakvo izričito i legitimno opravdanje niti ikakav uvjerljiv argument kojim se može dokazati da je potrebno prenijeti joj takve podatke, Komisija ne može odvagati različite postojeće interese (vidjeti u tom smislu presude Komisija/Bavarian Lager, točka 139. supra, EU:C:2010:378, t. 77. i 78. i Strack/Komisija, točka 141. supra, EU:C:2014:2250, t. 107.).

144

Kao drugo, Komisija je u pogledu konkretnih argumenata koje je istaknuo tužitelj mogla smatrati da u ovom slučaju dokaz za takvu potrebu nije bio utvrđen.

145

Naime, iz pobijane odluke proizlazi da je tužitelj opravdao potrebu da mu se prenesu predmetni podaci činjenicom da su „dane informacije o imenima fizičkih osoba [...] previše ograničene da bi [tužitelju] omogućile ostvarivanje njegovih prava“. On u svojoj tužbi ne osporava to utvrđenje Komisije. Naprotiv, tužitelj i dalje pred Općim sudom tvrdi, kao prvo, da su mu „potrebne te informacije“, kao drugo, da „ako sama imena dotičnih osoba nisu navedena u kazalu, njegovo pravo na pristup bit će znatno oslabljeno jer je to jedini način na koji može utvrditi važne dokumente“ i, kao treće, da „čak i kad bi [on] trebao dokazati da je potrebno navesti imena fizičkih osoba (quod non […]), taj je uvjet u svakom slučaju ispunjen“ jer je „u dovoljnoj mjeri dokazao da su mu [bile] potrebne te informacije kako bi mogao dobiti naknadu štete koja mu je [bila] prouzročena“.

146

S obzirom na toliko općenita i apstraktna opravdanja, Komisija je mogla općenito smatrati da „ne pronalazi nijedan razlog kojim bi se opravdalo javno otkrivanje [predmetnih] podataka“ i da „potreba prijenosa predmetnih osobnih podataka […] nije bila utvrđena“ (vidjeti po analogiji presudu Komisija/EnBW, točka 12. supra, EU:C:2014:112, t. 105. i 132.).

147

Argumente kojima se dovodi u pitanje odbijanje pristupa informacijama koje se odnose na identitet fizičkih osoba stoga treba odbiti.

148

U točki 5.3. pobijane odluke Komisija je smatrala da se nazivi iz različitih kategorija poduzetnika „koji posluju u sektoru dizala i pokretnih stepenica“ ili koji održavaju poslovne odnose s poduzetnicima koji su adresati Odluke o automobilskom staklu ne mogu dostaviti tužitelju zbog toga što otkrivanje njihova identiteta, a time i njihova sudjelovanja u postupku ili njihovih poslovnih odnosa sa strankama u postupku može naštetiti njihovu ugledu i ugroziti njihove komercijalne interese.

149

U tom je pogledu jasno da, unatoč pogrešci u pisanju u pobijanoj odluci, ne može postojati nijedna razumna dvojba u pogledu činjenice da je Komisija, kao što je istaknula u odgovoru na tužbu a da joj to nitko nije osporavao, namjeravala uputiti ne na nazive poduzetnika koji posluju u sektoru dizala i pokretnih stepenica nego pak na poduzetnike koji posluju u sektoru automobilskog stakla na koji se jedini odnosi predmet COMP/39.125. Stoga se u tom pogledu ne može utvrditi nikakav nedostatak obrazloženja.

150

Što se tiče merituma, valja najprije podsjetiti da je Komisija mogla odbiti prvi zahtjev tužitelja temeljeći svoju odluku na općoj pretpostavci a da pritom ne počini pogrešku koja se tiče prava jer se odnosio na kategoriju predmetnih informacija (vidjeti gore navedenu točku 94.).

151

Nadalje, valja smatrati da je Komisija, upućujući na „ugled“ i „komercijalne interese“ različitih kategorija predmetnih poduzetnika kako bi odbila dostaviti njihove nazive tužitelju, u biti namjeravala odlučiti na temelju opće pretpostavke prema kojoj otkrivanje identiteta tih pravnih osoba u načelu ugrožava zaštitu komercijalnih interesa trećih osoba zajamčenu u članku 4. stavku 2. prvoj alineji Uredbe br. 1049/2001, kao što je ta institucija podsjetila u odgovoru na tužbu, a da joj to nitko nije osporavao.

152

Konačno, valja utvrditi da tužitelj u ovom slučaju ne osporava učinkovito primjenu te opće pretpostavke.

153

Naime, tužitelj, s jedne strane, osporava samu mogućnost da Komisija primijeni takvu pretpostavku. Međutim, iz sudske prakse spomenute u gore navedenim točkama 39. i 44. proizlazi da je Komisija, od koje se tražilo da u okviru postupka primjene pravila o tržišnom natjecanju prikupi osjetljive poslovne informacije koje se odnose na strategiju i aktivnosti stranaka u postupku kao i njihove poslovne odnose s trećim osobama, imala pravo to učiniti.

154

S druge strane, tužitelj tvrdi da poslovni odnosi, koji mogu biti izneseni otkrivanjem identiteta pravnih osoba navedenih u kazalu, postoje više od pet godina te su stoga previše „stari“ da bi se moglo smatrati da su i dalje obuhvaćeni izuzećem predviđenim u članku 4. stavku 2. prvoj alineji Uredbe br. 1049/2001. Međutim, takav argument, osim što je previše općenit da bi se njime mogla oboriti opća pretpostavka na koju se poziva Komisija, nije odlučujući. U tom pogledu, točno je da iz sudske prakse proizlazi da činjenica da su informacije stare pet ili više godina koje su mogle biti poslovna tajna ili povjerljive ima za posljedicu da ih je potrebno smatrati povijesnima osim ako se dokaže da još uvijek predstavljaju ključne elemente poslovnog položaja poduzetnika na kojeg se odnose (vidjeti rješenje od 22. veljače 2005., Hynix Semiconductor/Vijeće, T‑383/03, Zb., EU:T:2005:57, t. 60. i navedenu sudsku praksu). Iz sudske prakse u širem smislu također proizlazi da su negativne posljedice koje mogu nastati zbog otkrivanja osjetljive poslovne informacije tim manje važne što je ta informacija starija (vidjeti u tom smislu rješenje od 19. lipnja 1996., NMH Stahlwerke i dr./Komisija, T‑134/94, T‑136/94 do T‑138/94, T‑141/94, T‑145/94, T‑147/94, T‑148/94, T‑151/94, T‑156/94 i T‑157/94, EU:T:1996:85, t. 24. i 32.). Međutim, to ne isključuje da takve informacije mogu i dalje biti obuhvaćene izuzećem predviđenim u članku 4. stavku 2. prvoj alineji Uredbe br. 1049/2001, kao što proizlazi iz sudske prakse spomenute u gore navedenoj točki 63.

155

Argumente kojima se dovodi u pitanje odbijanje pristupa nazivima trećih poduzetnika stoga treba odbiti, pri čemu nije potrebno ispitati trebaju li se ti navodi osim toga smatrati i osobnim podacima, kao što tvrdi Komisija u odgovoru na tužbu, unatoč nedostatku bilo kakvog razmatranja u tom smislu u pobijanoj odluci kao ni, uostalom, u odluci od 7. ožujka 2012., u kojoj se taj razlog odbijanja navodi samo u pogledu imena fizičkih osoba iz kazala.

156

U točki 5.4. pobijane odluke Komisija je, s jedne strane, utvrdila da kazalo sadrži osjetljive poslovne informacije, uključujući nazive proizvođača automobila i reference na modele vozila. S druge je strane istaknula da su određeni poduzetnici koji su bili adresati Odluke o automobilskom staklu podnijeli Općem sudu tužbe za poništenje koje su se konkretno odnosile na to treba li s nekim od tih informacija i dalje povjerljivo postupati ili naprotiv mogu biti navedene u konačnoj nepovjerljivoj verziji te odluke. Zbog tih razloga Komisija je zaključila da ne može „u toj fazi otkriti informacije koje bi mogle ostati povjerljive nakon što Opći sud donese presude“.

157

Kao prvo, u tom pogledu valja utvrditi da, iako je obrazloženje pobijane odluke relativno sažeto, ipak je dovoljno jasno kako bi se tužitelju omogućilo da razumije njezin sadržaj i Općem sudu da provede nad njom nadzor zakonitosti.

158

Kao drugo, što se tiče merituma, valja utvrditi da tužitelj nije učinkovito osporavao rasuđivanje na temelju kojeg je Komisija smatrala da su predmetne informacije obuhvaćene izuzećem predviđenim u članku 4. stavku 2. prvoj alineji Uredbe br. 1049/2001.

159

Naime, tužitelj je, s jedne strane, samo tvrdio da se tužbe na koje se poziva Komisija odnose na pitanje trebaju li se predmetne informacije staviti na raspolaganje široj javnosti, dok svojom tužbom postavlja pitanje trebaju li se te informacije dostaviti osobi koja smatra da će biti oštećena povredom koja je utvrđena u Odluci o automobilskom staklu te da se postojeći interesi u ta dva slučaja trebaju odvagnuti na drukčiji način. Međutim, takvim se argumentom u biti tvrdi da prevladavajući javni interes treba prevladati nad izuzećem na koje se poziva Komisija kako bi odbila otkrivanje predmetnih podataka. Taj se argument stoga ne razlikuje od onog koji se podredno navodi u tom pogledu, kao što uostalom tužitelj priznaje u tužbi. Stoga će se ispitati u ovom okviru (vidjeti gore navedenu točku 162.).

160

S obzirom na to da tužitelj, s druge strane, osporava opću pretpostavku na koju se u odluci od 7. ožujka 2012. dodatno pozivaju službe Komisije kako bi mu odbile dostaviti predmetne informacije, valja istaknuti da je taj argument bespredmetan. Naime, u pobijanoj odluci Komisija nije preuzela takvu opću pretpostavku prema kojoj otkrivanje tih informacija u načelu ugrožava zaštitu komercijalnih interesa stranaka u postupku, suprotno onomu što je tvrdila u odgovoru na tužbu. Naprotiv, ta je institucija samo odbila njihovo otkrivanje „u toj fazi“, uzimajući u obzir postojanje tužbi koje su u tijeku pred Općim sudom.

161

Argumenti kojima se osporava odbijanje pristupa ostalim osjetljivim poslovnim informacijama stoga se ne mogu prihvatiti.

162

Tužitelj u okviru svoje argumentacije, kojom osporava odbijanje pristupa informacijama koje se, s jedne strane, odnose na imena fizičkih osoba i, s druge strane, na ostale osjetljive poslovne informacije, tvrdi da Komisija pogrešno nije uzela u obzir prevladavajući javni interes koji se odnosi na to da se žrtvama protutržišnih praksi omogući da ostvare svoje pravo na naknadu štete i nije utvrdila da taj prevladavajući javni interes prevladava nad interesima koji su zaštićeni izuzećima koja se navode u pobijanoj odluci kako bi mu se odbilo dostaviti navedene informacije, iako su mu te informacije bile potrebne da bi doista ostvario svoje pravo na naknadu štete.

163

U tom pogledu, iz sudske prakse spomenute u gore navedenim točkama 66. do 70. proizlazi da tako općenita razmatranja ne mogu kao takva imati prednost pred razlozima kojima se opravdava odbijanje pristupa dokumentima iz spisa postupka primjene pravila o tržišnom natjecanju. Stoga svatko tko želi dobiti naknadu štete za koju smatra da ju je pretrpio zbog povrede pravila Unije o tržišnom natjecanju mora dokazati potrebu koju ima za pristupom bilo kojim dokumentima kako bi Komisija mogla, u svakom pojedinačnom slučaju, odvagnuti postojeće interese. U nepostojanju takve potrebe, interes za dobivanje naknade štete pretrpljene zbog povrede pravila Unije o tržišnom natjecanju ne može predstavljati prevladavajući javni interes u smislu članka 4. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001.

164

U ovom slučaju, tužitelj općenito i apstraktno tvrdi da je potrebno da mu se dostave sva imena fizičkih osoba navedenih u kazalu i sve komercijalne informacije koje se navode u tom dokumentu kako bi mogao ostvariti svoje pravo na naknadu štete.

165

Suprotno tomu, tužitelj u okviru ove tužbe ne ističe niti tvrdi da je u zahtjevu i ponovnom zahtjevu koje je prethodno dostavio Komisiji naveo konkretne elemente koji potvrđuju njegovu potrebu da dobije neku od tih informacija, na primjer navođenjem činjeničnih argumenata ili određenih pravnih rasuđivanja u pogledu toga da mu dobivanje takvog dokumenta može pomoći u podupiranju tužbe pred nacionalnim sudom od kojeg je tražio da odluči o njegovim zahtjevima.

166

U tim okolnostima, argumente koji se temelje na postojanju prevladavajućeg javnog interesa u ovom slučaju treba odbiti, kao što to pravilno ističe Komisija.

167

S obzirom na sva prethodna razmatranja, tužbene razloge valja prihvatiti u dijelu u kojem se odnose na odbijanje davanja tužitelju pristupa referencama na „dokumente o pokajničkom programu“ iz kazala spisa predmeta COMP/39.125, a u preostalom ih dijelu valja odbiti.

168

Slijedom toga potrebno je poništiti pobijanu odluku u tom dijelu.

169

U skladu s člankom 134. stavkom 3. Poslovnika Općeg suda svaka stranka snosi vlastite troškove ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima. Nadalje, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Poslovnika, Opći sud može odlučiti da intervenijent koji nije jedan od onih navedenih u stavcima 1. i 2. tog članka snosi vlastite troškove.

170

U ovom slučaju, s obzirom na to da tužitelj i Komisija nisu uspjeli u određenom dijelu svojih zahtjeva, svaki će snositi vlastite troškove. Nadalje, SGSD će snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (treće vijeće)

proglašava i presuđuje: