–

za AFMB Ltd i dr., M. van Dam, advocaat,

–

za Raad van bestuur van de Sociale verzekeringsbank, H. van der Most i M. Wickenhagen, u svojstvu agenata,

–

za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman, P. Huurnink i J. Hoogveld, u svojstvu agenata,

–

za češku vladu, M. Smolek, J. Vláčil i J. Pavliš, u svojstvu agenata,

–

za francusku vladu, A.-L. Desjonquères, A. Daly i R. Coesme, u svojstvu agenata,

–

za ciparsku vladu, N. Ioannou i D. Kalli, u svojstvu agenata,

–

za mađarsku vladu, M. Z. Fehér, M. Tátrai i V. Kiss, u svojstvu agenata,

–

za austrijsku vladu, J. Schmoll i G. Hesse, u svojstvu agenata,

–

za vladu Ujedinjene Kraljevine, Z. Lavery, u svojstvu agenta, uz asistenciju K. Apps, barrister,

–

za Europsku komisiju, D. Martin i M. van Beek, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 14. točke 1. podtočke (a) i članka 14. točke 2. podtočke (a) Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice, u verziji izmijenjenoj i ažuriranoj Uredbom Vijeća (EZ) br. 118/97 od 2. prosinca 1996. (SL 1997., L 28, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 7., str. 7.), kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 631/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 31. ožujka 2004. (SL 2004., L 100, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 96.; u daljnjem tekstu: Uredba br. 1408/71), te članka 12. i članka 13. stavka 1. točke (b) Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, kako je izmijenjena Uredbom (EU) br. 465/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012. (SL 2012., L 149, str. 4.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 6., str. 328.; u daljnjem tekstu: Uredba br. 883/2004).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između, s jedne strane, društva AFMB Ltd, sa sjedištem na Cipru, i vozača teretnih vozila u međunarodnom cestovnom prijevozu te, s druge strane, Raada van bestuur van de Sociale verzekeringsbank (Upravno vijeće Banke socijalnog osiguranja, Nizozemska; u daljnjem tekstu: Svb), povodom odluka kojima je Svb utvrdio da se na te vozače teretnih vozila primjenjuje nizozemsko zakonodavstvo u području socijalnog osiguranja.

3

Glava II. Uredbe br. 1408/71, naslovljena „Određivanje primjenjivog zakonodavstva”, sadržava članke 13. do 17.

4

Članak 13. te uredbe, naslovljen „Opća pravila”, propisuje:

„1.   Podložno člancima 14.c i 14.f, na osobe na koje se primjenjuje ova Uredba primjenjuje se zakonodavstvo samo jedne države članice. To se zakonodavstvo određuje u skladu s odredbama ove glave.

2.   Ovisno o člancima od 14. do 17.:

[…]”

5

Članak 14. navedene uredbe predviđa:

„Članak 13. stavak 2. točka (a) primjenjuje se ovisno o sljedećim izuzecima i okolnostima:

[…]

[…]”

6

U skladu s člankom 84.a Uredbe br. 1408/71, ustanove i osobe obuhvaćene ovom uredbom moraju se međusobno obavješćivati i surađivati kako bi se zajamčila ispravna provedba te uredbe.

7

Članak 12.a Uredbe Vijeća (EEZ) br. 574/72 od 21. ožujka 1972. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe br. 1408/71, u verziji izmijenjenoj i ažuriranoj Uredbom br. 118/97, kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 647/2005 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. travnja 2005. (SL 2005., L 117, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 108.; u daljnjem tekstu: Uredba br. 574/72) predviđa, među ostalim, pravila u vezi s razmjenom informacija između nacionalnih tijela nadležnih za primjenu članka 14. stavka 2. Uredbe br. 1408/71.

8

Uvodne izjave 1., 4., 18.a i 45. Uredbe br. 883/2004 glase kako slijedi:

[…]

[…]

[…]

9

Članak 2. te uredbe, naslovljen „Obuhvaćene osobe”, u stavku 1. propisuje:

„Ova se Uredba primjenjuje na državljane države članice, osobe bez državljanstva i izbjeglice koje borave u državi članici na koje se primjenjuje ili se primjenjivalo zakonodavstvo jedne ili više država članica, kao i na članove njihovih obitelji i nadživjele osobe.”

10

Glava II. navedene uredbe, naslovljena „Određivanje zakonodavstva koje se primjenjuje”, sadržava članke 11. do 16.

11

Članak 11. te uredbe, naslovljen „Opća pravila”, glasi:

„1.   Na osobe na koje se primjenjuje ova Uredba, primjenjuje se zakonodavstvo samo jedne države članice. To se zakonodavstvo određuje u skladu s ovom glavom.

[…]

3.   Podložno člancima od 12. do 16.:

[…]”

12

Članak 12. Uredbe br. 883/2004, naslovljen „Posebna pravila”, glasi kako slijedi:

„1.   Na osobu koja obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u državi članici za poslodavca koji ondje redovno obavlja svoje djelatnosti i koj[u] je poslodavac uputio u drugu državu članicu radi obavljanja posla za tog poslodavca, i nadalje se primjenjuje zakonodavstvo prve države članice pod uvjetom da predviđeno trajanje takvog posla nije duže od 24 mjeseca i da nije poslana s ciljem da zamijeni drugu upućenu osobu.

2.   Na osobu koja inače obavlja djelatnost kao samozaposlena osoba u državi članici i odlazi obavljati sličnu djelatnost u drugoj državi članici, i nadalje se primjenjuje zakonodavstvo prve države članice pod uvjetom da predviđeno trajanje takve djelatnosti nije duže od dvadeset i četiri mjeseca.”

13

U skladu s člankom 13. stavkom 1. te uredbe:

„Na osobu koja inače obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u dvjema državama članicama ili više njih, primjenjuje se:

[…]”

14

Glava V. navedene uredbe, naslovljena „Razne odredbe”, u članku 76. naslovljenom „Suradnja” predviđa, među ostalim, različite mogućnosti i obveze uzajamnog informiranja i suradnje za institucije i osobe obuhvaćene navedenom uredbom.

15

Glava VI. te uredbe, koja se odnosi na prijelazne i završne odredbe, obuhvaća članke 87. do 91.

16

Članak 90. Uredbe br. 883/2004, naslovljen „Stavljanje izvan snage”, u stavku 1. predviđa:

„Uredba [br. 1408/71] stavlja se izvan snage na dan primjene ove Uredbe.

Međutim, Uredba [br. 1408/71] i dalje je na snazi i ima pravni učinak u smislu:

[…]

17

Članak 16. Uredbe (EZ) br. 987/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe br. 883/2004 (SL 2009., L 284, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 171.) predviđa, kao što to proizlazi iz njegova naslova, postupak za primjenu članka 13. Uredbe br. 883/2004.

18

Društvo AFMB, osnovano 10. svibnja 2011. na Cipru, sklopilo je s prijevoznicima s poslovnim nastanom u Nizozemskoj sporazume o upravljanju voznim parkom na temelju kojih se obvezalo, uz plaćanje provizije, osigurati, u ime i na rizik navedenih prijevoznika, upravljanje teretnim vozilima koje ta poduzeća rabe u okviru svojih djelatnosti. AFMB je također za različita razdoblja između 1. listopada 2011. i 26. svibnja 2015. sklopio ugovore o radu s vozačima teretnih vozila u međunarodnom cestovnom prijevozu s boravištem u Nizozemskoj. AFMB je u skladu s tim ugovorima određen poslodavcem tih radnika te je utvrđena primjena ciparskog radnog prava.

19

Sud koji je uputio zahtjev naveo je da prije sklapanja tih ugovora o radu predmetni vozači teretnih vozila u međunarodnom cestovnom prijevozu nisu nikad živjeli ni radili na Cipru. Tijekom izvršavanja tih ugovora, oni su nastavili živjeti u Nizozemskoj te su za račun navedenih prijevoznika obavljali svoju djelatnost u dvjema državama članicama ili više njih, odnosno, u slučaju nekih od tih vozača teretnih vozila, i u jednoj državi članici Europskog udruženja za slobodnu trgovinu (EFTA) ili više njih. Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi i da tijekom tog razdoblja ti vozači teretnih vozila u Nizozemskoj nisu obavljali znatan dio svojih djelatnosti. Osim toga, neki su prethodno bili zaposleni kod tih istih prijevoznika.

20

AFMB je na temelju članka 16. Uredbe br. 987/2009 zatražio da Svb potvrdi da se tijekom tog istog razdoblja na vozače teretnih vozila u međunarodnom cestovnom prijevozu s kojima je sklopio navedene ugovore o radu nije primjenjivalo, na temelju članka 13. Uredbe br. 883/2004, nizozemsko zakonodavstvo u području socijalne sigurnosti. To društvo je u tom pogledu navelo, osobito, da nadležna ciparska ustanova nije mogla izdati potvrde A 1 za te vozače teretnih vozila sve dok Svb ne potvrdi da se na njih ne primjenjuje nizozemsko zakonodavstvo u području socijalne sigurnosti.

21

Svb je odlukama koje je donio u listopadu 2013. utvrdio da se na vozače teretnih vozila primjenjuje nizozemsko zakonodavstvo u području socijalnog osiguranja te je u tom smislu izdao potvrde A 1.

22

Te su odluke potvrđene, nakon pritužbe koju je podnio AFMB, Svb‑ovim odlukama donesenim u srpnju 2014.

23

AFMB i određeni broj vozača teretnih vozila koji su s njime sklopili ugovore o radu podnijeli su protiv potonjih Svb‑ovih odluka tužbu rechtbanku Amsterdam (Sud u Amsterdamu, Nizozemska). Presudom od 25. ožujka 2016. taj je sud odbio tu tužbu.

24

AFMB i dio tih vozača teretnih vozila podnijeli su žalbu sudu koji je uputio zahtjev.

25

Slijedom navedene žalbe, obustavljen je postupak dijaloga i usuglašavanja koji je povodom potvrda A 1 koje je izdao Svb pokrenula nadležna ciparska ustanova u skladu s Odlukom A 1 Upravne komisije za koordinaciju sustava socijalne sigurnosti od 12. lipnja 2009. o uspostavi dijaloga i postupka usuglašavanja u vezi s valjanošću dokumenata, određivanjem primjenjivog zakonodavstva i davanjima na temelju Uredbe br. 883/2004 (SL 2010., C 106, str. 1.).

26

U okviru glavnog postupka, sud koji je uputio zahtjev pita se, kao prvo, treba li vozače teretnih vozila iz glavnog postupka smatrati „dijelom osoblja” AFMB‑a ili prijevoznika, u smislu članka 14. točke 2. podtočke (a) Uredbe br. 1408/71, a AFMB ili prijevozna poduzeća njihovim „poslodavcem”, u smislu članka 13. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 883/2004. Taj sud dakle nastoji utvrditi kojem poduzeću ili poduzećima valja priznati svojstvo poslodavca navedenih vozača u svrhu primjene tih odredbi te koje kriterije valja u tu svrhu uzeti u obzir. To pitanje ima odlučujuću važnost za spor u glavnom postupku jer se njime omogućuje utvrđivanje nacionalnog zakonodavstva u području socijalne sigurnosti primjenjivog na te vozače.

27

U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev primjećuje da uredbe br. 1408/71 i 883/2004 ne definiraju pojam „poslodavac” niti u tu svrhu upućuju na nacionalna zakonodavstva.

28

Taj sud ipak ocjenjuje da postoje brojni elementi koji idu u prilog tumačenja prava Unije u smislu da se, u predmetnu poput onog u glavnom postupku, prijevoznicima mora priznati svojstvo poslodavca vozača teretnih vozila, ali primjećuje da takvo tumačenje ima i nedostataka u pogledu utvrđivanja primjenjivog nacionalnog zakonodavstva u području socijalne sigurnosti.

29

Kao drugo, ako Sud ocijeni da se poduzeće koje je sklopilo ugovore o radu s vozačima teretnih vozila, poput AFMB‑a, mora smatrati njihovim poslodavcem, sud koji je uputio zahtjev pita se treba li na predmetni slučaj analogijom primijeniti posebne uvjete sustava upućivanja radnika predviđenog uredbama br. 1408/71 i 883/2004.

30

Kao treće, u slučaju navedenom u prethodnoj točki te ako se na drugo pitanje niječno odgovori, sud koji je uputio zahtjev pita se čine li okolnosti poput onih u glavnom postupku zlouporabu prava. U tom pogledu, navodi da je u predmetnom slučaju, iako pravo Unije jamči slobodu poslovnog nastana, primarni zajednički cilj prijevoznika iz glavnog postupka i AFMB‑a jednostavno zaobići nizozemsko zakonodavstvo i propise stvaranjem umjetnih okolnosti kako bi se iz prava Unije izvukla korist. U slučaju da bude utvrđena takva zlouporaba, taj se sud pita koje joj posljedice valja pripisati kako bi se riješio spor u glavnom postupku.

31

U tim okolnostima, Centrale Raad van Beroep (Središnje žalbeno vijeće, Nizozemska) odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

32

Češka, ciparska i austrijska vlada te vlada Ujedinjene Kraljevine dovode u pitanje vremensku primjenjivost Uredbe br. 1408/71 na spor u glavnom postupku jer su sva predmetna razdoblja obavljanja djelatnosti uslijedila nakon datuma kad je ta uredba zamijenjena Uredbom br. 883/2004. Stoga smatraju da bi Sud na postavljena pitanja trebao odgovoriti isključivo u dijelu u kojem se odnose na Uredbu br. 883/2004.

33

U tom pogledu valja primijetiti, kao što to proizlazi iz točke 18. ove presude, da su sva razdoblja tijekom kojih su vozači teretnih vozila iz glavnog postupka bili vezani za AFMB ugovorom o radu uslijedila nakon 1. svibnja 2010., datuma kad je Uredba br. 1408/71 stavljena izvan snage i zamijenjena Uredbom br. 883/2004.

34

Iz toga slijedi da se potonja uredba primjenjuje na situaciju vozača teretnih vozila iz glavnog postupka koji obavljaju svoju profesionalnu djelatnost u dvjema državama članicama ili više njih.

35

Kad je riječ o vozačima teretnih vozila iz glavnog postupka koji obavljaju svoju profesionalnu djelatnost istovremeno u jednoj ili više država članica i u jednoj ili više država članica EFTA‑e, valja podsjetiti da je, u skladu s člankom 90. Uredbe br. 883/2004, Uredba br. 1408/71 ostala na snazi te i dalje proizvodila pravne učinke u smislu, osobito, Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru i Sporazuma između Europske unije i njezinih država članica, na jednoj strani, i Švicarske Konfederacije, na drugoj strani, o slobodnom kretanju osoba, tako dugo dok ti sporazumi nisu bili izmijenjeni s obzirom na Uredbu br. 883/2004. Međutim, potonja uredba se nakon takvih izmjena počela primjenjivati tek od 1. travnja 2012. na Švicarsku Konfederaciju, a od 1. lipnja 2012. na Island, Lihtenštajn i Norvešku.

36

Iz toga slijedi da je Uredba br. 1408/71 još uvijek bila na snazi u tim državama članicama EFTA‑e tijekom dijela razdobljâ iz glavnog postupka i da se, ako su vozači teretnih vozila obavljali svoju djelatnost na državnom području jedne od tih država tijekom razdoblja koja su prethodila jednom od tih datuma, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, ta uredba u tom dijelu primjenjuje.

37

U tim okolnostima, kako bi se sudu koji je uputio zahtjev pružili svi korisni elementi odgovora, valja u kontekstu ovog postupka uzeti u obzir kako Uredbu br. 1408/71 tako i Uredbu br. 883/2004.

38

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 14. točku 2. podtočku (a) Uredbe br. 1408/71 i članak 13. stavak 1. točku (b) Uredbe br. 883/2004 tumačiti na način da je poslodavac vozača teretnih vozila u međunarodnom cestovnom prijevozu, u smislu tih odredbi, prijevoznik koji je zaposlio tog vozača i kojemu je taj vozač u potpunosti na raspolaganju i stvarno podređen, i koji u praksi snosi odgovarajuće troškove plaća, ili poduzeće s kojim je navedeni vozač teretnih vozila sklopio ugovor o radu i koje mu isplaćuje plaću na temelju sporazuma sklopljenog s prijevoznikom.

39

Iz odluke o zahtjevu za prethodnu odluku proizlazi da to pitanje proizlazi iz nesporazuma između stranaka iz glavnog postupka o nacionalnom zakonodavstvu u području socijalne sigurnosti koje se primjenjuje na vozače teretnih vozila u međunarodnom cestovnom prijevozu, nositelje ugovora o radu s AFMB‑om, ali koji obavljaju svoju djelatnost za račun prijevoznih poduzeća iz glavnog postupka. Naime, Svb ocjenjuje da se samo ti prijevoznici, s poslovnim nastanom u Nizozemskoj, mogu smatrati poslodavcima tih vozača, tako da se na njih primjenjuje nizozemsko zakonodavstvo, dok AFMB i navedeni vozači teretnih vozila smatraju da poslodavcem valja smatrati AFMB i da se, s obzirom na to da se njegovo registrirano sjedište nalazi na Cipru, na njih primjenjuje ciparsko zakonodavstvo.

40

U tom pogledu valja podsjetiti da odredbe Glave II. Uredbe br. 1408/71, čiji je dio članak 14. točka 2. podtočka (a), kao i odredbe Glave II. Uredbe br. 883/2004, čiji je dio članak 13. stavak 1. točka (b), čine potpuni i jedinstveni sustav kolizijskih pravila. Cilj tih odredaba naime nije samo izbjegavanje istodobne primjene više nacionalnih zakonodavstava i komplikacija koje iz toga mogu proizaći, nego i sprečavanje da osobama koje ulaze u područje primjene jedne od tih uredbi bude uskraćena zaštita u području socijalne sigurnosti zbog nepostojanja zakonodavstva koje se na njih primjenjuje (vidjeti u tom smislu presude od 1. veljače 2017., Tolley, C‑430/15, EU:C:2017:74, t. 58. i od 25. listopada 2018., Walltopia, C‑451/17, EU:C:2018:861, t. 41.).

41

Slijedom toga, ako je osoba obuhvaćena osobnim područjem primjene Uredbe br. 1408/71 ili Uredbe br. 883/2004, kako je utvrđeno člankom 2. svake od tih uredbi, načelno je primjenjivo pravilo primjene zakonodavstva samo jedne države članice iz članka 13. stavka 1. Uredbe br. 1408/71 odnosno članka 11. stavka 1. Uredbe br. 883/2004 te se primjenjivo nacionalno zakonodavstvo određuje u skladu s odredbama Glave II. jedne od tih uredbi (vidjeti u tom smislu presude od 1. veljače 2017., Tolley, C‑430/15, EU:C:2017:74, t. 59., i od 25. listopada 2018., Walltopia, C‑451/17, EU:C:2018:861, t. 42.).

42

U tu svrhu, članak 13. stavak 2. točka (a) Uredbe br. 1408/71 i članak 11. stavak 3. točka (a) Uredbe br. 883/2004 utvrđuju opće pravilo prema kojem se na osobu koja obavlja djelatnost kao zaposlena osoba na državnom području jedne države članice primjenjuje zakonodavstvo te države članice.

43

To je načelo međutim formulirano, u prvoj od tih odredbi, „[o]visno o člancima 14. do 17.” Uredbe br. 1408/71 i, u drugoj od tih odredbi, „[p]odložno člancima od 12. do 16.” Uredbe br. 883/2004. Naime, u određenim specifičnim situacijama, doslovna primjena navedenog općeg pravila može prouzročiti, umjesto izbjeći, administrativne komplikacije kako za radnika tako i za poslodavca i tijela socijalne sigurnosti koje bi mogle stvoriti prepreke slobodi kretanja osoba obuhvaćenih navedenim uredbama (vidjeti u tom smislu presude od 13. rujna 2017., X, C‑570/15, EU:C:2017:674, t. 16. i od 6. veljače 2018., Altun i dr., C‑359/16, EU:C:2018:63, t. 31.).

44

Među tim specifičnim situacijama nalazi se ona predviđena člankom 14. točkom 2. Uredbe br. 1408/71 i člankom 13. stavkom 1. Uredbe br. 883/2004, vezana uz osobu koja obično obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u dvjema državama članicama ili više njih.

45

Konkretno, u skladu s člankom 14. točkom 2. podtočkom (a) Uredbe br. 1408/71, na osobu koja je član putujućeg osoblja u poduzeću koje, za najam ili naknadu ili za vlastiti račun, pruža međunarodne prijevozne usluge za robu cestom i ima registrirano sjedište na državnom području države članice, primjenjuje se zakonodavstvo te potonje države ako, kao što je to slučaj za vozače teretnih vozila u glavnom postupku na koje se ta uredba primjenjuje, ta osoba nije uglavnom zaposlena na državnom području države članice u kojoj boravi, u kojem slučaju se na nju primjenjuje zakonodavstvo države članice njezina boravišta.

46

Kad je riječ o članku 13. stavku 1. Uredbe br. 883/2004, on u točki (b) podtočki (i.) određuje da se na osobu koja inače obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u dvjema državama članicama ili više njih i koja ne obavlja znatan dio te djelatnosti u državi članici svojeg boravišta, primjenjuje zakonodavstvo države članice u kojoj se nalazi registrirano sjedište ili mjesto poslovanja poduzeća ili poslodavca, ako je zaposlena u poduzeću ili kod poslodavca. Sud je u tom pogledu pojasnio da osoba može biti obuhvaćena područjem primjene tog članka 13. samo pod uvjetom da uobičajeno obavlja znatan dio djelatnosti na državnom području dviju ili više država članica (vidjeti u tom smislu presudu od 13. rujna 2017., X, C‑570/15, EU:C:2017:674, t. 18. i 19.). Kao što proizlazi iz spisa kojim raspolaže Sud, taj je uvjet ispunjen u slučaju vozača teretnih vozila iz glavnog postupka.

47

Iz navoda koje je pružio sud koji je uputio zahtjev proizlazi da svi prijevoznici iz glavnog postupka imaju sjedište u Nizozemskoj. Kad je riječ o AFMB‑u, taj sud ističe da treba smatrati da se njegovo sjedište nalazi na Cipru, tako da se valja osloniti na tu pretpostavku.

48

U tim okolnostima i kao što to u biti primjećuje sud koji je uputio zahtjev, tumačenje pojma „osoba koja je član […] osoblja u poduzeću”, u smislu članka 14. točke 2. podtočke (a) Uredbe br. 1408/71 i pojma „poslodavac”, u smislu članka 13. stavka 1. točke (b) podtočke (i.) Uredbe br. 883/2004, s kojim u tom kontekstu valja izjednačiti pojam „poduzeće” iz iste odredbe potonje uredbe, od odlučujuće je važnosti za utvrđivanje nacionalnog zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti primjenjivog na vozače teretnih vozila u glavnom postupku.

49

U tom pogledu valja primijetiti da te uredbe, za potrebe utvrđivanja značenja navedenih pojmova, uopće ne upućuju na nacionalno zakonodavstvo ili prakse.

50

Međutim, iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije kao i načela jednakosti proizlazi da se izrazi odredbe prava Unije koja ne sadržava nikakvo izravno upućivanje na pravo država članica radi utvrđenja njezina smisla i dosega moraju u pravilu autonomno i ujednačeno tumačiti u cijeloj Uniji, uzimajući u obzir ne samo tekst te odredbe nego i njezin kontekst i cilj koji se želi postići propisom o kojem je riječ (presuda od 19. ožujka 2020., Compañía de Tranvías de La Coruña, C‑45/19, EU:C:2020:224, t. 14. i navedena sudska praksa).

51

Budući da pojmovi iz točke 48. ove presude imaju ključnu ulogu pri utvrđivanju primjenjivog nacionalnog zakonodavstva u području socijalne sigurnosti na temelju kolizijskih pravila predviđenih u članku 14. Uredbe br. 1408/71 i članku 13. Uredbe br. 883/2004, autonomno tumačenje tih pojmova je, kao što je to nezavisni odvjetnik u biti naveo u točki 39. svojeg mišljenja, tim važnije zbog pravila spomenutog u točki 41. ove presude prema kojem valja odrediti da je primjenjivo zakonodavstvo samo jedne države članice.

52

Kad je riječ, najprije, o korištenim izrazima, valja, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, uzeti u obzir njihov uobičajeni smisao u svakodnevnom jeziku ako u Uredbi br. 1408/71 ili Uredbi br. 883/2004 ne postoji nikakva definicija pojmova „osoba koja je dio […] osoblja […] poduzetnika” u smislu članka 14. točke 2. podtočke (a) Uredbe br. 1408/71 i „poslodavac” u smislu članka 13. stavka 1. točke (b) podtočke (i.) Uredbe br. 883/2004 (vidjeti analogijom presudu od 3. rujna 2014., Deckmyn i Vrijheidsfonds, C‑201/13, EU:C:2014:2132, t. 19. i navedenu sudsku praksu).

53

Kad je riječ o uobičajenom smislu tih pojmova, valja primijetiti da u pravilu odnos između „poslodavca” i njegova zaposlenog „osoblja” podrazumijeva da između njih postoji odnos podređenosti.

54

Kad je potom riječ o kontekstu kojeg su dio pojmovi iz točke 48. ove presude, valja najprije podsjetiti da primjena sustava kolizijskih pravnih pravila koji je uspostavljen uredbama u kojima se nalaze ti pojmovi ovisi samo o objektivnoj situaciji u kojoj se nalazi dotični radnik (vidjeti u tom smislu presudu od 4. lipnja 2015., Fischer‑Lintjens, C‑543/13, EU:C:2015:359, t. 38. i navedenu sudsku praksu).

55

Osim toga, u okviru tumačenja uredbi u području socijalne sigurnosti koje su prethodile Uredbi br. 883/2004 i, osobito, odredbi koje se odnose na kolizijska pravila u slučaju upućivanja radnika, sadržana u članku 13. točki (a) Uredbe Vijeća EEZ‑a br. 3 od 25. rujna 1958. o socijalnoj sigurnosti radnika migranata (SL 1958., 30, str. 561.), a zatim u članku 14. točki 1. podtočki (a) Uredbe br. 1408/71, Sud je u biti presudio da je poduzeće kojemu „uobičajeno pripada” radnik, u smislu navedenih odredbi, ono pod čijim se nadzorom radnik nalazi, pri čemu se takav uvjet izvodi iz svih okolnosti predmetnog zaposlenja (vidjeti u tom smislu presude od 5. prosinca 1967., van der Vecht, 19/67, EU:C:1967:49, str. 457. i od 10. veljače 2000., FTS, C‑202/97, EU:C:2000:75, t. 24.).

56

Sud je među ostalim presudio da se poduzeće koje je uputilo radnika na područje druge države članice kako bi tamo radio kod drugog subjekta mora smatrati jedinim poslodavcem tog radnika, posebice imajući u vidu kontinuitet, tijekom cijelog razdoblja zaposlenja, odnos podređenosti između navedenog radnika i tog poslodavca, tako da se može smatrati da je taj rad izvršen za to poduzeće, u smislu članka 13. točke (a) Uredbe br. 3. Sud je pojasnio da je taj odnos podređenosti rezultat, među ostalim, činjenice da predmetno poduzeće isplaćuje plaću i može otkazati ugovor o radu tom radniku zbog pogreški koje je napravio prilikom izvršavanja svojeg rada kod subjekta korisnika (vidjeti u tom smislu presudu od 17. prosinca 1970., Manpower, 35/70, EU:C:1970:120, t. 17., 18. i 20.).

57

Sud je također naglasio da, kako bi se ocijenilo je li radnik obuhvaćen izrazom „osoba koja inače obavlja djelatnost kao zaposlena osoba na državnom području dviju ili više država članica” u smislu članka 14. točke 2. Uredbe br. 1408/71, koji se sada nalazi u članku 13. stavku 1. Uredbe br. 883/2004, valja uzeti u obzir eventualno postojanje razlike između, s jedne strane, informacija predviđenih predmetnim ugovorima o radu i, s druge strane, načina na koji su obveze u okviru tih ugovora ispunjene u praksi (vidjeti u tom smislu presudu od 4. listopada 2012., Format Urządzenia i Montaże Przemysłowe, C‑115/11, EU:C:2012:606, t. 41.).

58

Konkretno, Sud je pojasnio da predmetna institucija može, u slučaju potrebe, voditi računa, osim o tekstu ugovornih dokumenata, i o elementima kao što je način na koji su ugovori o radu između dotičnog poslodavca i radnika u prošlosti provedeni u praksi, okolnosti u kojima su zaključeni ti ugovori i, općenitije, obilježja i uvjeti u kojima dotični poduzetnik obavlja djelatnost, ako ti elementi mogu razjasniti stvarnu prirodu predmetnog radnog odnosa (presuda od 4. listopada 2012., Format Urządzenia i Montaże Przemysłowe, C‑115/11, EU:C:2012:606, t. 45.).

59

Sud je dodao da iako iz relevantnih elemenata različitih od ugovornih dokumenata proizlazi da se situacija zaposlene osobe zapravo razlikuje od one opisane u takvim dokumentima, obveza pravilne primjene Uredbe br. 1408/71 znači da je predmetna ustanova dužna, bez obzira na tekst ugovornih dokumenata, temeljiti svoja utvrđenja na stvarnom položaju zaposlene osobe (vidjeti u tom smislu presudu od 4. listopada 2012., Format Urządzenia i Montaże Przemysłowe, C‑115/11, EU:C:2012:606, t. 46.).

60

Uzimajući u obzir elemente spomenute u točkama 52. do 59. ove presude, valja, kad je riječ o pojmovima iz točke 48. te presude, voditi računa o objektivnoj situaciji u kojoj se nalazi predmetna zaposlena osoba i svim okolnostima njezina zaposlenja.

61

U tom kontekstu, iako sklapanje ugovora o radu između zaposlene osobe i poduzeća može biti pokazatelj postojanja njihova odnosa podređenosti, na temelju same te okolnosti ne može se konačno zaključiti o postojanju takve veze. Naime, kako bi se došlo do takvog zaključka valja i uzeti u obzir ne samo informacije koje su formalno sadržane u ugovoru o radu, već i način na koji su obveze kako predmetne zaposlene osobe tako i poduzeća u okviru tog ugovora izvršene u praksi. Stoga, bez obzira na tekst ugovornih dokumenata, valja utvrditi subjekt pod čijim se nadzornom stvarno nalazi zaposlena osoba, a koji zapravo snosi odgovarajući trošak isplate plaće i raspolaže stvarnom ovlašću da tom radniku otkaže ugovor o radu.

62

Valja navesti da tumačenje izloženo u točkama 60. i 61. ove presude podupiru ciljevi odredbi spomenutih u točki 48. ove presude kao i, općenito, uredbi br. 1408/71 i 883/2004 u cijelosti.

63

U tom pogledu valja podsjetiti da je cilj Uredbe br. 1408/71 osigurati slobodno kretanje zaposlenih i samozaposlenih osoba u Europskoj uniji, uz poštovanje značajki svojstvenih nacionalnim zakonodavstvima u području socijalne sigurnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 9. ožujka 2006., Piatkowski, C‑493/04, EU:C:2006:167, t. 19.). Isto tako, kako proizlazi osobito iz njezinih uvodnih izjava 1. i 45., cilj Uredbe br. 883/2004 je osigurati koordinaciju nacionalnih sustava socijalne sigurnosti država članica kako bi se jamčilo učinkovito ostvarivanje slobode kretanja osoba i tako doprinijelo poboljšanju životnog standarda i uvjeta zapošljavanja osoba koje se kreću unutar Unije (presuda od 13. srpnja 2017., Szoja, C‑89/16, EU:C:2017:538, t. 34.). Naime, potonjom su uredbom modernizirana i pojednostavljena pravila sadržana u Uredbi br. 1408/71, pri čemu je zadržan cilj potonje uredbe (presuda od 6. lipnja 2019., V, C‑33/18, EU:C:2019:470, t. 41. i navedena sudska praksa).

64

Kao što to proizlazi iz točaka 42. do 44. ove presude, članak 14. točka 2. Uredbe br. 1408/71 doprinosi tom cilju jer predviđa iznimke od pravila države članice zaposlenja predviđenog u članku 13. stavku 2. točki (a) te uredbe upravo zato da bi se izbjegle komplikacije koje bi inače mogle biti posljedica primjene potonjeg pravila na situacije koje podrazumijevaju obavljanje djelatnosti u dvjema državama članicama ili više njih. Isto vrijedi za članak 13. stavak 1. Uredbe br. 883/2004, koji je pojednostavio pravila iz članka 14. točke 2. Uredbe br. 1408/71 s ciljem, poput potonje odredbe, izbjegavanja tih komplikacija.

65

U tom smislu, cilj iznimki predviđenih u odredbama spomenutima u točki 48. ove presude je osigurati da, u skladu s pravilom o primjeni zakonodavstva samo jedne države članice iz točke 41. te presude, zaposlene osobe koje obavljaju djelatnost u dvjema državama članicama ili više njih podliježu zakonodavstvu samo jedne države članice, tako da se u tu svrhu odrede kriteriji za poveznice koji uzimaju u obzir objektivnu situaciju tih zaposlenih osoba kako bi se olakšala njihova sloboda kretanja.

66

Međutim, tumačenje pojmova koji se koriste u tim odredbama, koje ne vodi računa o objektivnoj situaciji zaposlene osobe već se temelji isključivo na formalnim utvrđenjima, poput sklapanja ugovora o radu, omogućilo bi poduzećima da premjeste mjesto koje valja smatrati relevantnim za utvrđivanje primjenjivog nacionalnog zakonodavstva u području socijalnog osiguranja, pri čemu takav premještaj u stvarnosti ne doprinosi cilju osiguranja učinkovitog ostvarivanja slobode kretanja radnika.

67

Nadalje, omogućavanjem poduzećima da premjeste mjesto poslovanja koje valja smatrati relevantnim za potrebe utvrđivanja primjenjivog nacionalnog zakonodavstva u području socijalnog osiguranja, na način izložen u prethodnoj točki, zanemarila bi se činjenica da, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 54. ove presude, kolizijska pravila predviđena osobito u članku 14. točki 2. Uredbe br. 1408/71 i članku 13. stavku 1. Uredbe br. 883/2004 ne ovise o slobodnom izboru zaposlene osobe, poduzeća ili nadležnih nacionalnih tijela, već o objektivnoj situaciji u kojoj se ta zaposlena osoba nalazi.

68

Doista, sustav uspostavljen svakom od tih uredbi isključivo je sustav za koordinaciju zakonodavstava država članica u području socijalnog osiguranja, a ne usklađivanje navedenih zakonodavstava. Takvom sustavu svojstveno je postojanje razlika između sustava socijalne sigurnosti država članica, osobito u pogledu razine socijalnih doprinosa koje treba platiti za obavljanje određene djelatnosti (vidjeti u tom smislu presude od 15. siječnja 1986., Pinna, 41/84, EU:C:1986:1, t. 20. i od 9. ožujka 2006., Piatkowski, C‑493/04, EU:C:2006:167, t. 20. i navedenu sudsku praksu).

69

Međutim, cilj navedenih uredbi, kako je naveden u točki 63. ove presude, mogao bi biti doveden u pitanje kad bi tumačenje pojmova iz točke 48. te presude poduzećima omogućilo da se koriste potpuno umjetnim konstrukcijama za uporabu zakonodavstva Unije isključivo radi izvlačenja koristi iz postojećih razlika među nacionalnim sustavima. Konkretno, takva uporaba tog propisa mogla bi izvršiti negativan pritisak na sustave socijalnog osiguranja država članica te u konačnici eventualno i na razinu zaštite koju one nude.

70

Naposljetku, prethodna utvrđenja ne mogu biti dovedena u pitanje argumentom da bi se ti pojmovi trebali temeljiti isključivo na kriteriju postojanja ugovora o radu, jer bi taj kriterij, koji je lako provjeriti, imao prednosti u smislu pravne sigurnosti zato što bi omogućio da se osigura bolja predvidljivost primjenjivog sustava socijalnog osiguranja.

71

Naime, kao što je to valjano smatrala nizozemska vlada, tumačenje navedenih pojmova na temelju kriterija čiji je cilj utvrditi situaciju u kojoj se predmetna zaposlena osoba stvarno nalazi omogućuje upravo osiguranje poštovanja načela pravne sigurnosti.

72

Uostalom, uredbe br. 1408/71 i 574/72 te uredbe br. 883/2004 i 987/2009 predviđaju mehanizme obavješćivanja i suradnje čiji je cilj pravilna primjena odredbi spomenutih u točki 48. ove presude.

73

Dakle, s jedne strane, osim činjenice da članak 84.a Uredbe br. 1408/71 nalaže institucijama i osobama koje su njime obuhvaćene obvezu uzajamnog obavješćivanja i suradnje, članak 12.a Uredbe br. 574/72 predviđa, među ostalim, pravila koja se odnose na razmjenu informacija u svrhu primjene članka 14. stavka 2. Uredbe br. 1408/71.

74

S druge strane, cilj mogućnosti i obveza uzajamnog obavješćivanja i suradnje predviđenih Uredbom br. 883/2004 za institucije i osobe obuhvaćene tom uredbom, poput onih iz članka 76. navedene uredbe, i postupka za primjenu članka 13. te uredbe, predviđenog člankom 16. Uredbe br. 987/2009, je omogućiti predmetnim institucijama i osobama da raspolažu elementima potrebnima za osiguranje pravilne primjene pojma „poslodavac” u okviru utvrđivanja primjenjivog zakonodavstva na temelju članka 13. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 883/2004.

75

Iz prethodnih utvrđenja proizlazi da se za potrebe članka 14. točke 2. podtočke (a) Uredbe br. 1408/71 i članka 13. stavka 1. točke (b) podtočke (i.) Uredbe br. 883/2004, vozač teretnih vozila u međunarodnom cestovnom prijevozu mora smatrati zaposlenim ne u poduzeću s kojim je formalno sklopio ugovor o radu, već u prijevozničkom poduzeću koje ima stvaran nadzor nad njime, na kojem je u praksi da snosi odgovarajući trošak isplate plaće i koje raspolaže stvarnom ovlašću da mu otkaže ugovor o radu.

76

U predmetnom slučaju, iz navoda suda koji je uputio zahtjev proizlazi da su predmetni vozači teretnih vozila tijekom razdobljâ iz glavnog postupka bili ugovorima o radu vezani s AFMB‑om, u kojima je AFMB bio naveden kao poslodavac tih zaposlenih osoba, a ciparsko je pravo utvrđeno kao primjenjivo pravo.

77

Ipak, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da su te vozače teretnih vozila, koji su čitavo vrijeme tijekom tih razdoblja zadržali svoje boravište u Nizozemskoj, prije sklapanja ugovora o radu s AFMB‑om, odabrali sami prijevoznici te da su nakon sklapanja navedenih ugovora izvršavali svoju profesionalnu djelatnost za račun i na rizik tih prijevoznika. Nadalje, iako su sporazumi o upravljanju voznim parkom koje su sklopili navedeni prijevoznici i AFMB, potonjem povjerili upravljanje teretnim vozilima i iako je AFMB bio nadležan za obračun plaća, iz navoda suda koji je uputio zahtjev proizlazi da su zapravo prijevoznici iz glavnog postupka, putem provizije plaćene AFMB‑u, snosili stvaran trošak isplate tih plaća. Nadalje, odluka prijevoznika da se više ne koristi uslugama vozača teretnih vozila u pravilu je dovodila do trenutnog otkaza ugovora o radu vozaču od strane AFMB‑a, tako da je prijevoznik, podložno provjeri suda koji je uputio zahtjev, imao stvarnu ovlast davanja otkaza.

78

Naposljetku, valja dodati da je jedan dio vozača teretnih vozila iz glavnog postupka prije sklapanja ugovora o radu s AFMB‑om već bio zaposlen kod prijevoznikâ i da se, u skladu s utvrđenjima suda koji je uputio zahtjev, „malo ili ništa nije promijenilo u svakodnevnici nakon intervencije AFMB‑a u odnos između [vozača teretnih vozila] i [tih prijevoznika]”, pri čemu su ti vozači zapravo nastavili biti u potpunosti na raspolaganju navedenim poduzećima te pod njihovim nadzorom.

79

Iz prethodnih navoda proizlazi da bez obzira na propise Unije koji se primjenjuju na vozače teretnih vozila iz glavnog postupka, odnosno Uredbu br. 1408/71 ili Uredbu br. 883/2004, čini se da su potonji bili, tijekom predmetnih razdoblja, dio osoblja prijevoznika te da su ti prijevoznici bili njihovi poslodavci, u smislu članka 14. točke 2. podtočke (a) te prve uredbe i članka 13. stavka 1. točke (b) druge uredbe, tako da se čini da je zakonodavstvo u području socijalne sigurnosti koje se na njih primjenjuje nizozemsko zakonodavstvo, što je ipak na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

80

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 14. točku 2. podtočku (a) Uredbe br. 1408/71 i članak 13. stavak 1. točku (b) podtočku (i.) Uredbe br. 883/2004 treba tumačiti na način da je poslodavac vozača teretnih vozila u međunarodnom cestovnom prijevozu, u smislu tih odredbi, poduzeće koje nad tim vozačem teretnih vozila ima stvaran nadzor, koje u praksi snosi odgovarajući trošak isplate plaće i raspolaže stvarnom ovlašću da mu otkaže ugovor o radu, a ne poduzeće s kojim je navedeni vozač teretnih vozila sklopio ugovor o radu i koje je u tom ugovoru formalno prikazano kao poslodavac tog vozača.

81

Uzimajući u obzir odgovor na prvo pitanje, na drugo i treće pitanje nije potrebno odgovoriti.

82

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje:

Članak 14. točku 2. podtočku (a) Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice, u njezinoj verziji izmijenjenoj i ažuriranoj Uredbom Vijeća (EZ) br. 118/97 od 2. prosinca 1996., kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 631/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 31. ožujka 2004., i članak 13. stavak 1. točku (b) podtočku (i.) Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, kako je izmijenjena Uredbom (EU) br. 465/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012., treba tumačiti na način da je poslodavac vozača teretnih vozila u međunarodnom cestovnom prijevozu, u smislu tih odredbi, poduzeće koje nad tim vozačem teretnih vozila ima stvaran nadzor, koje u praksi snosi odgovarajući trošak isplate plaće i raspolaže stvarnom ovlašću da mu otkaže ugovor o radu, a ne poduzeće s kojim je navedeni vozač teretnih vozila sklopio ugovor o radu i koje je u tom ugovoru formalno prikazano kao poslodavac tog vozača.