–

za AB „Achema”, AB „Orlen Lietuva” i AB „Lifosa”, G. Balčiūnas i V. Radvila, advokatai, E. Righini i G. Catti De Gasperi, avvocati i C. Cluzel, avocate,

–

za UAB „Baltpool”, A. Smaliukas i E. Junčienė,

–

za litavsku vladu, R. Krasuckaitė, D. Stepanienė, R. Dzikovič i D. Kriaučiūnas, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, P. Němečková, D. Recchia i A. Steiblytė, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 107. stavka 1. UFEU‑a.

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društava AB „Achema”, AB „Orlen Lietuva” i AB „Lifosa”, s jedne strane, i Valstybinė kainų ir energetikos kontrolės komisija (Nacionalna komisija za energetsku kontrolu i cijene energije, u daljnjem tekstu: Nacionalna komisija), s druge strane, u vezi s odlukom Nacionalne komisije br. O3-442 od 11. listopada 2013. o utvrđivanju iznosa sredstava za 2014. za usluge od javnog interesa i njihovih tarifa (u daljnjem tekstu: sporna odluka).

3

Uvodne izjave 46. i 50. Direktive 2009/72/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. srpnja 2009. o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište električne energije i stavljanju izvan snage Direktive 2003/54/EZ (SL 2009., L 211, str. 55.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 12., svezak 4., str. 29.) glase kako slijedi:

[…]

4

Članak 3. stavak 2. Direktive 2009/72 propisuje:

„U potpunosti uzimajući u obzir odgovarajuće odredbe Ugovora [UFEU], a posebno njegov članak [106.], države članice mogu poduzećima koja djeluju u elektroenergetskom sektoru, u općem ekonomskom interesu, nametnuti obveze javne usluge koje se mogu odnositi na sigurnost, uključujući sigurnost opskrbe, redovitost, kvalitetu i cijenu isporuka te zaštitu okoliša, uključujući energetsku učinkovitost, energiju iz obnovljivih izvora i zaštitu klime. Takve obveze moraju biti jasno definirane, transparentne, nediskriminacijske i provjerljive te moraju elektroenergetskim poduzećima Zajednice jamčiti jednakost pristupa nacionalnim kupcima. U vezi sa sigurnošću opskrbe, energetskom učinkovitošću/upravljanjem potrošnjom te za ispunjenje ciljeva u vezi s okolišem i energijom iz obnovljivih izvora, kako je navedeno u ovom stavku, države članice mogu uvesti provedbu dugoročnog planiranja, vodeći računa o mogućnosti da treće strane zatraže pristup sustavu.”

5

Članak 2. stavak 51. Lietuvos Respublikos Elektros energetikos įstatymas Nr. VII‑1881 (Zakon o električnoj energiji br. VIII‑1881) od 20. srpnja 2000. (Žin., 2000., br. 66‑1984, u verziji proizašloj iz Zakona br. XI‑1919 od 17. siječnja 2012., u daljnjem tekstu: Zakon o električnoj energiji) definira „javni interes u elektroenergetskom sektoru” kao čin ili propust u tom sektoru izravno ili neizravno povezan sa sigurnošću države u području energije i/ili javne sigurnosti, sa sigurnošću funkcioniranja elektroenergetskih mreža, sa smanjenjem negativnog utjecaja navedenog sektora na okoliš, s diversifikacijom izvora energije i s drugim ciljevima održivog razvoja istog sektora propisanih tim zakonom.

6

Članak 2. stavak 52. Zakona o električnoj energiji propisuje, s jedne strane, da su usluge od javnog interesa u elektroenergetskom sektoru (u daljnjem tekstu: UJIE) usluge koje isporučuju poduzetnici i, s druge strane, da litavska vlada ili nadležno tijelo koje ona ovlasti izrađuje popis tih usluga i određuje isporučitelje i načine isporuke navedenih usluga, u skladu s općim zahtjevima iz članka 74. tog zakona i javnim interesom u tom sektoru.

7

Članak 74. navedenog zakona u svojem stavku 1. definira radnje ili propuste koji se mogu odnositi na UJIE‑ove i u svojem stavku 2. izradu popisa UJIE‑ova i utvrđivanje načina isporuke tih usluga povjerava litavskoj vladi.

8

Članak 74. stavak 4. istog zakona propisuje da litavska vlada ili nadležno tijelo koje ona ovlasti može tržišnim operatorima nametnuti obvezu isporuke UJIE‑ova, pod uvjetom da među njima ne vrši diskriminaciju u pogledu njihovih prava ili obveza.

9

Na temelju članka 74. Zakona o električnoj energiji usvojen je Lietuvos Respublikos Vyriausybės nutarimas Nr. 916 „Dėl viešuosius interesus atitinkančių paslaugų elektros energetikos sektoriuje teikimo tvarkos aprašo patvirtinimo” (Vladina uredba br. 916 kojom se odobrava opis sustava pružanja usluga od javnog interesa u elektroenergetskom sektoru) od 18. srpnja 2012. (Žin., 2012., br. 88‑4609, u verziji proizašloj iz Uredbe br. 1216 od 18. prosinca 2013., u daljnjem tekstu: Uredba br. 916).

10

Točke 7. do 7.6. opisa priloženog toj uredbi propisuju:

„7. Uslugom od javnog interesa smatra se:

7.1. proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora energije i njezino uravnoteživanje;

7.2. proizvodnja električne energije kogeneracijom u kombiniranim električnim i toplinskim postrojenjima kada takva postrojenja isporučuju toplinu sustavima centralnog grijanja i kada je količina uštede primarne energije takva da se kogeneracija može smatrati učinkovitom;

7.3. proizvodnja električne energije u određenim elektranama kako bi se zajamčila sigurnost opskrbe električnom energijom;

7.4. održavanje kapaciteta pričuva određenih elektrana čiji je rad nužan za osiguranje nacionalne energetske sigurnosti;

7.5. razvoj kapaciteta za proizvodnju električne energije od strateške važnosti za osiguranje sigurnosti i pouzdanosti elektroenergetske mreže ili energetske neovisnosti države;

7.6. provedba strateških projekata u elektroenergetskom sektoru s ciljem unaprjeđenja energetske sigurnosti putem instalacije interkonektora s elektroenergetskim mrežama drugih država i (ili) povezivanjem litavske elektroenergetske mreže s onima drugih država članica.”

11

U skladu s točkama 8. do 8.3. opisa priloženog navedenoj uredbi:

„8. Usluge od javnog interesa isporučuju sljedeće osobe:

8.1. proizvođači električne energije […] koji proizvode električnu energiju iz obnovljivih izvora;

8.2. proizvođači kojima je država povjerila isporuku usluga od javnog interesa iz točaka 7.2. do 7.4. [priloženog opisa];

8.3. osobe određene nacionalnom strategijom za energetsku neovisnost, njezinim planom ili programima za provedbu i (ili) odlukama vlade u svrhu isporuke usluga od javnog interesa iz točaka 7.5. i 7.6. [priloženog opisa].”

12

Točke 11. i 111. Opisa priloženog Uredbi br. 916 propisuju:

„11. Prije 1. rujna tekuće godine vlada, na prijedlog ministarstva energije i za nadolazeće kalendarske godine, određuje osobe za isporuku usluga od javnog interesa iz točaka 7.2. do 7.6. [priloženog opisa], projekte iz točaka 7.5. i 7.6. [priloženog opisa] i količinu subvencionirane proizvodnje električne energije za isporučitelje usluga od javnog interesa.

111. Usluge od javnog interesa iz točke 7.2. [priloženog opisa] isporučuju se u skladu s postupkom opisanim u nastavku.

111.1. Javni opskrbljivač, uzimajući u obzir potrebe za električnom energijom potrošača na koje se primjenjuju tarife električne energije koje je utvrdila država za sljedeću kalendarsku godinu, količinu subvencionirane proizvodnje električne energije koju je utvrdila država za sljedeću kalendarsku godinu i za predmetnog proizvođača, predlaže najkasnije do 15. studenoga tekuće godine proizvođačima električne energije koji isporučuju uslugu od javnog interesa iz točke 7.2. [priloženog opisa] mjesečne količine subvencionirane električne energije za kupnju u svakom mjesecu sezone grijanja u sljedećoj kalendarskoj godini, o čemu ti proizvođači električne energije pregovaraju s javnim opskrbljivačem najduže 30 dana od primitka prijedloga, uzimajući u obzir predviđene toplinske potrebe za sljedeću godinu i zahtjev za održavanje učinkovitosti proizvodnje električne energije kogeneracijom. Ugovori o prodaji subvencionirane električne energije između proizvođača i javnog opskrbljivača u kojima su utvrđene količine subvencionirane električne energije koja je predviđena za kupnju za svaki mjesec sezone grijanja moraju se sklopiti prije 31. prosinca tekuće godine.

[…]”

13

U skladu s člankom 74. stavkom 3. Zakona o električnoj energiji, litavska vlada određuje osobu kojoj će povjeriti upravljanje i raspodjelu sredstava za UJIE‑ove (u daljnjem tekstu: upravitelj sredstava za UJIE‑ove).

14

Vyriausybės nutarimas Nr. 1157 „Dėl viešuosius interesus atitinkančių paslaugų elektros energetikos sektoriuje lėšų administravimo tvarkos aprašo patvirtinimo” (Vladina uredba br. 1157 o odobravanju opisa postupka upravljanja sredstvima za usluge od javnog interesa u elektroenergetskom sektoru) od 19. rujna 2012. (Žin., 2012., br. 113‑5704, u verziji proizišloj iz Uredbe br. 1537 od 19. prosinca 2012., u daljnjem tekstu: Uredba br. 1157) utvrđuje pravila za naplatu sredstava za UJIE‑ove te njihovo upravljanje i raspodjelu među isporučiteljima UJIE‑ova.

15

Točka 4.6. Uredbe br. 1157 propisuje da upravitelj sredstava za UJIE‑ove mora biti subjekt kojim izravno ili neizravno upravlja država.

16

Vyriausybės nutarimas Nr. 1338 „Dėl viešuosius interesus atitinkančiu paslaugų elektros energetikos sektoriuje lėšų administratoriaus paskyrimo” (Vladina uredba br. 1338 o određivanju upravitelja sredstava za usluge od javnog interesa u elektroenergetskom sektoru) od 7. studenoga 2012. (Žin., 2012., br. 130‑6560) određuje UAB „Baltpool” kao upravitelja sredstava za UJIE‑ove na neodređeno vrijeme.

17

Kao opće pravilo, sredstva za UJIE‑ove naplaćuju operatori distribucijskih mreža i prijenosnog sustava krajnjim kupcima električne energije te ih prosljeđuju upravitelju sredstava za UJIE‑ove koji ih isplaćuje isporučiteljima UJIE‑ova, uz odbitak iznosa za svoje operativne troškove.

18

Na temelju članka 9. stavka 1. točke 7. Zakona o električnoj energiji, Nacionalna komisija, koja je javno tijelo, utvrđuje i metodu izračuna tarifa za UJIE‑ove i same tarife, koje se utvrđuju za svaku godinu uzimajući u obzir potrebna sredstva za UJIE‑ove i predviđenu potrošnju električne energije za tu godinu.

19

Odlukom br. O3-279 od 28. rujna 2012. Nacionalna komisija odobrila je postupak za izračun tarifa za UJIE‑ove, na temelju kojega su odobrene tarife za UJIE‑ove za 2014. godinu.

20

Nacionalna komisija spornom odlukom utvrdila je za 2014. godinu određene iznose sredstava dodijeljenih svakoj skupini isporučitelja UJIE‑ova, kao i tarife doprinosa za UJIE‑ove koje moraju platiti krajnji potrošači.

21

Članak 20., naslovljen „Promicanje uporabe obnovljivih izvora energije za proizvodnju električne energije”, Lietuvos Respublikos energetikos atsinaujinančių išteklių įstatymo Nr. XI‑1375 (litavski Zakon br. XI‑1375 o obnovljivim izvorima energije) od 12. svibnja 2011. (Žin., 2011., br. 62‑2936, u verziji proizašloj iz Zakona br. XII‑169 od 17. siječnja 2013.) propisuje u svojim stavcima 1. do 3. i 6.:

„1.   Proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora energije i njezino uravnoteživanje predstavljaju uslugu od javnog interesa. Država utvrđuje opća načela, postupak i uvjete koji se primjenjuju na plaćanje fiksnih tarifa utvrđenih na temelju ovog zakona i postupka koji je utvrdila vlada, kao i na prodaju električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora, odobravanjem opisa postupaka za isporuku usluga od javnog interesa i opisa postupaka za promicanje proizvodnje energije iz obnovljivih izvora.

2.   Proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora potiče se, u skladu s postupkom u području usluga od javnog interesa koji je ustanovila vlada, plaćanjem razlike između fiksne tarife utvrđene za proizvođača i tarife po kojoj taj proizvođač prodaje tu električnu energiju u skladu s postupkom koji je predvidjela vlada, koja ne smije biti niža od prosječne cijene na tržištu električne energije za prethodni mjesec, izračunate u skladu s postupkom koji je utvrdila [Nacionalna komisija].

3.   Utvrđuju se fiksne tarife i dodjeljuju se poticajne kvote za elektrane s instaliranim kapacitetom električne energije većim od 10 kW putem dražbe radi ispunjenja ciljeva iz članka 13. stavka 3. ovog zakona. Poticajne kvote i regije za dražbu, zajedno s postupcima raspodjele poticajnih kvota za elektrane s instaliranim kapacitetom električne energije manjim od 10 kW ili jednakim 10 kW, utvrđuje i odobrava vlada. Odvojene dražbe organiziraju se za priključivanje na regionalnu električnu mrežu za svaku skupinu proizvođača u rokovima koje je utvrdila [Nacionalna komisija], najkasnije 180 dana od dana kada je proizvođač podnio zahtjev za organiziranje dražbi za određenu skupinu proizvođača i određenu regiju. Svi proizvođači koji su potpisali pismo namjere iz članka 14. stavka 11. i dali jamstvo da će izvršavati obveze proizvođača iz članka 14. stavka 13. ovog zakona imaju pravo sudjelovati u dražbama. [Nacionalna komisija] kvartalno utvrđuje najvišu fiksnu tarifu. Na dražbama pobjeđuje onaj sudionik koji je ponudio najnižu željenu fiksnu tarifu, s time da najveća instalirana snaga proizvodnog parka u regiji dražbe ne može predstavljati više od 40 % maksimalne snage proizvodnje topline u toj regiji koja može biti povezana. […]

[…]

6.   [Nacionalna komisija] ocjenjuje, maksimalno na kvartalnoj osnovi, razvoj kapaciteta proizvodnje električne energije iz različitih obnovljivih izvora energije, uzimajući u obzir stvarno proizvedenu količinu električne energije tijekom prethodne kalendarske godine od ukupnog instaliranog kapaciteta aktivnih elektrana i ukupnog instaliranog kapaciteta planiranih elektrana. Najviši iznosi fiksnih tarifa revidiraju se na temelju ispitivanja razvoja kapaciteta proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije i njihove sukladnosti s ciljevima i zadaćama utvrđenima u nacionalnom akcijskom planu za obnovljive izvore energije. Revidirani najviši iznosi fiksnih tarifa primjenjuju se samo na proizvođače čije su elektrane dobile odobrenje za proizvodnju električne energije nakon datuma stupanja na snagu navedenih tarifa.”

22

U skladu s tim propisom, s jedne strane, proizvođači koji proizvode električnu energiju iz obnovljivih izvora energije i koji su pobijedili na dražbama propisanima člankom 20. stavkom 3. Zakona o obnovljivim izvorima energije sklapaju ugovore s poduzetnicima koji kupuju električnu energiju, odnosno operatorima distribucijskih mreža i prijenosnih sustava. S druge strane, gubici koje pretrpe ti poduzetnici prodajom električne energije kupljene u tom okviru nadoknađuje upravitelj sredstava za UJIE‑ove putem sredstava za UJIE‑ove.

23

U skladu s navedenim propisom, troškovi koje snose operatori distribucijskih mreža i prijenosnog sustava za uravnoteženje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije nadoknađuju se putem tih sredstava.

24

U skladu s Uredbom br. 916, električna energija proizvedena u kogeneracijskim postrojenjima, to jest u postrojenjima koja simultano proizvode električnu i toplinsku energiju, smatra se UJIE‑om, pod uvjetom da takva postrojenja isporučuju toplinu sustavima grijanja i da se kogeneracija može smatrati učinkovitom.

25

Prema Elektros energijos supirkimo iš bendrų šilumos ir elektros energijos gamintojų taisyklės, patvirtintos Lietuvos Respublikos energetikos ministro įsakymu Nr. 1-219 (Odluka litavskog ministra energetike br. 1-219 o odobravanju pravila o kupnji električne energije od proizvođača koji simultano proizvode toplinu i električnu energiju) od 24. studenoga 2009. (Žin., 2009., br. 140‑6160) proizvođači koji žele isporučivati takve UJIE‑ove podnose svoje zahtjeve ministru energetike.

26

Na prijedlog ministra energetike litavska vlada odobrava popis poduzetnika kojima je povjereno isporučivanje takvih UJIE‑ova za sljedeću kalendarsku godinu, te određuje najveću količinu električne energije za proizvodnju u tom okviru.

27

Nadalje, javni opskrbljivač električne energije za sljedeću kalendarsku godinu šalje ponudu proizvođačima električne energije koji pružaju takve UJIE‑ove i pregovara s njima o mjesečnoj količini električne energije za kupnju jer se ugovori o otkupu električne energije proizvedene u kogeneracijskim postrojenjima kao UJIE moraju potpisati prije 31. prosinca tekuće godine. U skladu s tim ugovorima, naknadu za električnu energiju koju su proizveli i isporučili na mreže električne energije bez premašivanja očekivane količine isporučiteljima UJIE‑a izravno uplaćuje upravitelj sredstava za UJIE‑ove.

28

Podružnica AB „Lietuvos energijos gamyba”, „Lietuvos Elektrinė”, određena je kao isporučitelj UJIE‑a koji se odnose na sigurnost opskrbe električnom energijom za 2014. godinu.

29

Nacionalna komisija Odlukom br. O3-703 od 22. studenoga 2013. o proizvodnji električne energije u Republici Litvi i utvrđivanju cijena otkupa električne energije koju proizvodi Lietuvos Elektrinė utvrdila je cijenu otkupa za 2014. godinu podijelivši je na dio koji čine varijabilni troškovi i onaj koji čine fiksni troškovi.

30

Članak 3. Lietuvos Respublikos elektros energetikos sistemos integracijos į Europos elektros energetikos sistemas įstatymas Nr. XI‑2052 (Zakon o integraciji elektroenergetskog sustava Republike Litve u europske elektroenergetske sustave br. XI‑2052) od 12. lipnja 2012. (Žin., 2012., br. 68‑3465) propisuje da će, s ciljem osiguravanja potpune integracije litavske elektroenergetske mreže u europske elektroenergetske mreže, povezivanje prijenosnog sustava električne energije Republike Litve s mrežom za prijenos električne energije Kraljevine Švedske (u daljnjem tekstu: projekt NordBalt) započeti 2015.

31

Članak 6. stavak 3. tog zakona propisuje:

„Provedba integracije elektroenergetske mreže Republike Litve u europske elektroenergetske sustave financira se sredstvima za [UJIE] u skladu s postupkom utvrđenim u Zakonu o električnoj energiji; bespovratna sredstva Europske unije također se mogu upotrijebiti u skladu s postupcima utvrđenima zakonom kako bi se djelomično financiralo ostvarenje te integracije, uključujući potpore dodijeljene energetskim projektima u okviru višegodišnjeg financijskog okvira Unije za razdoblje 2014. – 2020. i (ili) druga sredstva prikupljena na zakonit način.”

32

Isporuka UJIE‑ova povezanih s projektom NordBalt povjerena je AB „Litgridu”, operatoru mreže prijenosnog sustava.

33

Na temelju članka 3. stavka 3. Lietuvos Respublikos atsinaujinančių išteklių energetikos įstatymo 2, 11, 13, 14, 16, 20, 21 straipsnių pakeitimo ir papildymo įstatymao įgyvendinimo įstatymas Nr. XII‑170 (litavski Zakon o provedbi Zakona br. XII‑170 o izmjeni i dopuni članaka 2., 11., 13., 14., 16., 20. i 21. Zakona o energiji iz obnovljivih izvora) od 17. siječnja 2013. (Žin., 2013., br. 12‑561) troškovi razvoja projekata za sunčeve fotonaponske elektrane, za koje dozvole za razvitak kapaciteta za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora energije izgradnjom takvih elektrana nisu bile iskorištene do datuma predviđenog zakonom ili nisu bile produljene, smatraju se troškovima povezanima s UJIE‑ovima.

34

U skladu s tim propisom osobe koje su razvile projekte za sunčeve fotonaponske elektrane čija je provedba dovedena u pitanje izmjenom zakonodavstva tijekom 2013. imaju mogućnost zatražiti od Odbora za naknade koji je osnovala litavska vlada određivanje iznosa naknade koja im pripada na temelju troškova koji su nastali prije 1. veljače 2013. Upravitelj sredstava za UJIE‑ove tu naknadu izravno uplaćuje tim osobama.

35

Tužitelji u glavnom postupku su društva registrirana u Litvi čija djelatnost obuhvaća, među ostalim, iskorištavanje kogeneracijskih postrojenja u kojima se proizvedena električna energija troši za njihove vlastite gospodarske potrebe ili isporučuje pravnim osobama koje posluju na području njihova djelovanja. Nedostajuću električnu energiju nadoknađuju kupnjom električne energije od nezavisnih opskrbljivača.

36

U skladu s nacionalnim propisom o kojem je riječ u glavnom postupku, tužitelji u glavnom postupku moraju snositi trošak UJIE‑ova. Iznosi koje duguju izračunavaju se iz količina električne energije koju oni sami proizvode ili koju kupuju od nezavisnih opskrbljivača i koju troše za zadovoljavanje svojih gospodarskih potreba.

37

Nacionalna komisija spornom odlukom utvrdila je za 2014. godinu sredstva dodijeljena različitim UJIE‑ovima, kao i iznos doprinosa za UJIE‑ove koji trebaju platiti krajnji potrošači električne energije i određeni proizvođači električne energije, uključujući i tužitelje u glavnom postupku.

38

Tužitelji u glavnom postupku podnijeli su 11. studenoga 2013. Vilniaus apygardos administracinis teismas (Okružni upravni sud u Vilniusu, Litva) tužbu za poništenje točaka 1.2. do 1.4., 1.7., 2. i 3. sporne odluke.

39

Osporavali su tu odluku navodeći njezinu djelomičnu nezakonitost zbog toga što ona ulazi u okvir programa državnih potpora uspostavljen pravilima o UJIE‑ovima koji je proveden bez prethodne prijave Europskoj komisiji, uz povredu obveza iz članka 108. stavka 3. UFEU‑a. Nadalje, smatraju da je iznos doprinosa previsok i nezakonit.

40

Presudom od 9. veljače 2016. Vilniaus apygardos administracinis teismas (Okružni upravni sud u Vilniusu) odbio je tužbu tužitelja u glavnom postupku.

41

Tužitelji su 23. veljače 2016. podnijeli Lietuvos vyriausiasis administracinis teismas (Vrhovni upravni sud Litve) zahtjev za ukidanje presude od 9. veljače 2016. i zatražili da odluči o njihovoj tužbi u prvom stupnju. Usto, podnijeli su zahtjeve za upućivanje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu u skladu s člankom 267. UFEU‑a.

42

Nacionalna komisija, tuženik u glavnom postupku, kao i zainteresirane treće strane, Lietuvos Respublikos energetikos ministerija (litavsko ministarstvo energetike) i Baltpool, zahtijevali su odbijanje tužiteljevih zahtjeva u glavnom postupku.

43

U tom kontekstu, pitanja suda koji je uputio zahtjev odnose se na to treba li određene elemente UJIE‑ova i njihova financiranja smatrati državnom potporom u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Konkretno, ta se pitanja odnose na pojam „državnih sredstava” iz te odredbe i na uvjete utvrđene u presudi od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415).

44

U tim je okolnostima Lietuvos vyriausiasis administracinis teismas (Vrhovni upravni sud Litve) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„Treba li zakonodavni okvir pružanja [UJIE‑ova] i njihova financiranja (naknada) (u daljnjem tekstu: sustav UJIE‑ova) koji je bio na snazi 2014. – uspostavljen Zakonom o električnoj energiji, Zakonom o energiji iz obnovljivih izvora, Zakonom o integraciji litavskog elektroenergetskog sustava u europske elektroenergetske sustave, litavskim Zakonom o provedbi Zakona o izmjeni i dopuni članaka 2., 11., 13., 14., 16., 20. i 21. Zakona o energiji iz obnovljivih izvora i pravnim mjerama za provedbu (tih zakona), među ostalim Pravilnikom o opisu sustava isporuke [UJIE‑ova], koji je potvrđen Uredbom br. 916 […], Pravilnikom o postupku dodjele sredstava za [UJIE‑ove], koji je potvrđen Uredbom br. 1157 […] –, ili njegov dio, smatrati državnom potporom (programom državne potpore) u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, uključujući sljedeća pitanja:

45

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 107. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da se sredstva za financiranje programa usluga od javnog interesa poput UJIE‑ova smatraju državnim sredstvima u smislu te odredbe.

46

Najprije valja podsjetiti da kvalifikacija „državna potpora” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a pretpostavlja ispunjenje četiriju uvjeta, odnosno postojanje intervencije države ili intervencije putem državnih sredstava, mogućnosti da ta intervencija utječe na trgovinu među državama članicama, da ona daje selektivnu prednost svojem korisniku i da narušava ili prijeti da će narušiti tržišno natjecanje (presude od 17. ožujka 1993., Sloman Neptun, C‑72/91 i C‑73/91, EU:C:1993:97, t. 18., i od 19. prosinca 2013., Association Vent De Colère! i dr., C‑262/12, EU:C:2013:851, t. 15. i od 13. rujna 2017., ENEA, C‑329/15, EU:C:2017:671, t. 17.).

47

Valja također podsjetiti da, kako bi se prednosti mogle kvalificirati kao „potpora” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, one moraju, s jedne strane, izravno ili neizravno biti dodijeljene putem državnih sredstava i, s druge strane, moraju se moći pripisati državi članici (presude od 19. prosinca 2013., Association Vent De Colère! i dr., C‑262/12, EU:C:2013:851, t. 16. i od 13. rujna 2017., ENEA, C‑329/15, EU:C:2017:671, t. 20. i navedena sudska praksa).

48

Kao prvo, za procjenu pripisivosti mjere državi valja ispitati jesu li javna tijela bila uključena u donošenje te mjere (presude od 19. prosinca 2013., Association Vent De Colère! i dr., C‑262/12, EU:C:2013:851, t. 17., i od 13. rujna 2017., ENEA, C‑329/15, EU:C:2017:671, t. 21.).

49

U predmetu u glavnom postupku, kao što to proizlazi iz točaka 5. do 34. ove presude, i različite UJIE‑ove i njihov način financiranja usvojila je država putem različitih zakona i različitih vladinih uredbi. Stoga se oni moraju smatrati pripisivima državi, što uostalom nije osporila ni jedna zainteresirana strana.

50

Kao drugo, kako bi se utvrdilo je li prednost izravno ili neizravno dodijeljena putem državnih sredstava, valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, zabrana propisana člankom 107. stavkom 1. UFEU‑a obuhvaća i potpore koje izravno dodjeljuje država ili koje se dodjeljuju putem državnih sredstava, kao i one dodijeljene putem javnih ili privatnih tijela koje je potonja osnovala ili odredila za upravljanje sredstvima (presude od 22. ožujka 1977., Steinike & Weinlig, 78/76, EU:C:1977:52, t. 21.; od 19. prosinca 2013., Association Vent De Colère! i dr., C‑262/12, EU:C:2013:851, t. 20., i od 13. rujna 2017., ENEA, C‑329/15, EU:C:2017:671, t. 23.).

51

Naime, u okviru prava Unije ne može se dopustiti da se pravila o državnim potporama mogu zaobići samom činjenicom stvaranja samostalnih institucija zaduženih za dodjelu potpora (presude od 16. svibnja 2002., Francuska/Komisija, C‑482/99, EU:C:2002:294, t. 23., i od 9. studenoga 2017., Komisija/TV2/Danska, C‑656/15 P, EU:C:2017:836, t. 45.).

52

Iz sudske prakse također proizlazi da mjera koja se sastoji, među ostalim, od obveze otkupa energije može biti obuhvaćena pojmom „potpora”, iako ne podrazumijeva prijenos državnih sredstava (vidjeti u tom smislu presude od 19. prosinca 2013., Association Vent De Colère! i dr., C‑262/12, EU:C:2013:851, t. 19., i od 13. rujna 2017., ENEA, C‑329/15, EU:C:2017:671, t. 24.).

53

Naime, članak 107. stavak 1. UFEU‑a obuhvaća sva novčana sredstva kojima se tijela javne vlasti mogu zaista koristiti za potporu poduzetnicima, neovisno o tome pripadaju li ta sredstva trajno u državnu imovinu ili ne. Čak i kada iznosi koji odgovaraju predmetnoj mjeri nisu u trajnom vlasništvu državne riznice, činjenica da oni cijelo vrijeme ostaju pod državnim nadzorom i tako na raspolaganju nadležnim državnim tijelima dovoljna je da bi ih se kvalificiralo kao „državna sredstva” (presude od 19. prosinca 2013., Association Vent De Colère! i dr., C‑262/12, EU:C:2013:851, t. 21., i od 13. rujna 2017., ENEA, C‑329/15, EU:C:2017:671, t. 25. i navedena sudska praksa).

54

Konkretno, Sud je već presudio da se fondovi koji se financiraju putem obveznih doprinosa koje nameće zakonodavstvo države članice, kojima se upravlja i koje se raspoređuje sukladno tom zakonodavstvu, mogu smatrati državnim sredstvima u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a čak i ako njima upravljaju subjekti koji nisu javna vlast (presude od 2. srpnja 1974., Italija/Komisija, 173/73, EU:C:1974:71, t. 35., i od 19. prosinca 2013., Association Vent De Colère! i dr., C‑262/12, EU:C:2013:851, t. 25.).

55

U tom pogledu odlučujući je element u činjenici da je te subjekte država ovlastila za upravljanje državnim sredstvima, a nije im samo nametnuta obveza otkupa iz vlastitih financijskih sredstava (vidjeti u tom smislu presude od 17. srpnja 2008., Essent Netwerk Noord i dr., C‑206/06, EU:C:2008:413, t. 74.; od 19. prosinca 2013., Association Vent De Colère! i dr., C‑262/12, EU:C:2013:851, t. 30 i 35., i od 13. rujna 2017., ENEA, C‑329/15, EU:C:2017:671, t. 26. i 30.).

56

U ovom slučaju iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da su za sustav UJIE‑ova specifični sljedeći elementi.

57

Kao prvo, tim sustavom se krajnjim potrošačima nameće obveza plaćanja doprinosa operatorima distribucijskih mreža i prijenosnog sustava koji je uključen u tarifu električne energije i koji povećava njezinu cijenu, a čiji iznos utvrđuje Nacionalna komisija na temelju članka 9. stavka 1. točke 7. Zakona o električnoj energiji u odnosu na potrošeni kilovatsat. Proizvođači električne energije koji troše električnu energiju koju proizvode za vlastite potrebe također podliježu navedenom sustavu i naplaćuje im se tarifa koju utvrđuje Nacionalna komisija u odnosu na potrošeni kilovatsat, različita od one koja se primjenjuje na krajnje potrošače.

58

Kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje zahtjev, pri određivanju tih tarifa Nacionalna komisija uzima u obzir, za svaku predmetnu godinu, sredstva potrebna za UJIE‑ove za to razdoblje i količinu električne energije za koju je predviđeno da će se potrošiti za isto razdoblje.

59

Nadalje, iznose koje su u tu svrhu prikupili operatori distribucijskih mreža i prijenosnog sustava uplaćuju se upravitelju sredstava za UJIE‑ove, kojeg, kao što su pojasnile strane u glavnom postupku i litavska vlada na raspravi, na temelju točke 4.6. Uredbe br. 1157, mora izravno ili neizravno kontrolirati država. Od tih iznosa upravitelj sredstava za UJIE‑ove mora izračunati sredstva za UJIE‑ove i podijeliti ih među različitim isporučiteljima UJIE‑ova, uz odbitak iznosa od najviše 500000 litavskih litasa (LTL) (otprilike 145000 eura) godišnje za pokrivanje svojih operativnih troškova.

60

Slijedom toga, upravitelj sredstava za UJIE‑ova uplaćuje ta sredstva različitim pružateljima UJIE‑ova koje je odobrila litavska vlada, sukladno točki 11. Opisa priloženog Uredbi br. 916, osim u pogledu proizvođača električne energije koji proizvode električnu energiju iz obnovljivih izvora energije, koje bira Nacionalna komisija nakon provedenog postupka dražbe za poticajne kvote.

61

U tom pogledu operatori distribucijskih mreža i prijenosnog sustava primaju sredstva za UJIE‑ove za nadoknadu dodatnih troškova koji su im nastali nametanjem obveze kupnje električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije i njezina uravnoteživanja.

62

Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev navodi da sredstva uplaćena isporučiteljima UJIE‑ova imaju za cilj poravnanje obveza koje im je uvela država u okviru UJIE‑ova.

63

Stoga se sustav UJIE‑ova temelji, s jedne strane, na više obveza koje se stavljaju i na teret gospodarskih subjekata i krajnjih korisnika i, s druge strane, na intervenciji, kao jedinog subjekta za upravljanje sredstvima za UJIE‑ove, tijela koje izravno ili neizravno kontrolira država.

64

Dakle, sredstva za UJIE‑ove prikupljaju operatori distribucijskih mreža i prijenosnog sustava od svih krajnjih potrošača električne energije, bez mogućnosti zakonskog odstupanja od tih pravila. Takva obveza plaćanja koju nameće sustav UJIE‑ova zapravo je obvezni doprinos. Usto, navedeni operatori mreža na temelju tog sustava obvezni su stjecati UJIE‑ove od različitih opskrbljivača, bez mogućnosti odbijanja podvrgavanja takvoj obvezi.

65

Međutim, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 54. ove presude, takva sredstva mogu se smatrati državnim sredstvima u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a čak i kada njima upravljaju subjekti koji nisu javna vlast.

66

Osim toga, sredstva za UJIE‑ove, u skladu sa sustavom UJIE‑ova, raspodjeljuje među njihovim isporučiteljima tijelo pod javnim nadzorom koje, prema informacijama koje proizlaze iz spisa kojim Sud raspolaže, nema nikakvu diskrecijsku ovlast u odnosu na utvrđivanje i namjenu tih sredstava. Naime, i Uredba br. 1157, kao i odluke Nacionalne komisije koja je javno tijelo, utvrđuju jasna pravila za postupak izračuna sredstava za UJIE‑ove koji se moraju isplatiti isporučiteljima UJIE‑ova. Iz te okolnosti proizlazi da ta sredstva moraju, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 32. svojeg mišljenja, strogo slijediti put predviđen tim sustavom.

67

Prema tome, u takvim okolnostima, treba smatrati da sredstva namijenjena za UJIE‑ove ostaju pod javnim nadzorom.

68

Međutim, kao što je Sud već presudio, mehanizam naknade dodatnih troškova, koji financiraju svi krajnji kupci električne energije na državnom području, u skladu s kojim javno tijelo na taj način prikupljene iznose dodjeljuje poduzetnicima koji su korisnici, u skladu sa zakonodavstvom države članice, treba okvalificirati kao državnu intervenciju ili intervenciju putem državnih sredstava u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2013., Association Vent De Colère! i dr., C‑262/12, EU:C:2013:851, t. 37., i rješenje od 22. listopada 2014., Elcogás, C‑275/13, neobjavljeno, EU:C:2014:2314, t. 30.).

69

Usto, situacija poput one u glavnom postupku razlikuje se od one u pogledu koje je Sud presudio da se obveza privatnih opskrbljivača električnom energijom da električnu energiju iz obnovljivih izvora energije kupuju po utvrđenim minimalnim cijenama ne može smatrati intervencijom putem državnih sredstava u mjeri u kojoj to ne izaziva nikakav izravan ili neizravan prijenos državnih sredstava poduzećima koja proizvode takvu vrstu električne energije (vidjeti u tom smislu presude od 13. ožujka 2001., PreussenElektra, C‑379/98, EU:C:2001:160, t. 59. i od 19. prosinca 2013., Association Vent De Colère! i dr., C‑262/12, EU:C:2013:851, t. 34.).

70

Naime, u takvim situacijama Sud je istaknuo da privatne poduzetnike predmetna država članica nije ovlastila za upravljanje državnim sredstvima, već su oni bili obvezani na otkup iz vlastitih financijskih sredstava (vidjeti u tom smislu presude od 17. srpnja 2008., Essent Netwerk Noord i dr., C‑206/06, EU:C:2008:413, t. 74. i od 19. prosinca 2013., Association Vent De Colère! i dr., C‑262/12, EU:C:2013:851, t. 35.).

71

U ovom slučaju jasno je, s jedne strane, da je upravitelj sredstava za UJIE‑ove ovlašten upravljati obveznim doprinosom koji je nametnut svim krajnjim potrošačima električne energije, i koji čini državna sredstva, i, s druge strane, da se obveza kupnje UJIE‑ova nametnuta operatorima mreža i prijenosnih sustava nadoknađuje uplaćivanjem sredstava za UJIE‑ove tim operatorima.

72

Stoga na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 107. stavak 1. UFEU‑a treba tumačiti na način da se sredstva za financiranje programa usluga od javnog interesa, poput UJIE‑ova, smatraju državnim sredstvima u smislu te odredbe.

73

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 107. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da, kada su operatori distribucijskih mreža i prijenosnih sustava korisnici sredstava za financiranje UJIE‑ova, kako bi im se nadoknadili gubici koje su pretrpjeli zbog obveze otkupa električne energije od određenih proizvođača električne energije po fiksnoj tarifi i njezina uravnoteživanja, takva naknada predstavlja prednost, u smislu te odredbe, dodijeljenu proizvođačima električne energije.

74

U tom pogledu valja podsjetiti da se potporama smatraju sve državne intervencije koje, u kojem god obliku bile, mogu izravno ili neizravno pogodovati poduzetnicima ili koje se mogu smatrati ekonomskom prednošću koju poduzetnik korisnik ne bi ostvario u uobičajenim tržišnim uvjetima (presude od 17. srpnja 2008., Essent Netwerk Noord i dr., C‑206/06, EU:C:2008:413, t. 79., i od 27. lipnja 2017., Congregación de Escuelas Pías Provincia Betania, C‑74/16, EU:C:2017:496, t. 65.).

75

Također valja podsjetiti da je sudska praksa potvrdila da prednost izravno dodijeljena određenim fizičkim ili pravnim osobama može predstavljati neizravnu prednost i, prema tome, državnu potporu drugim fizičkim ili pravnim osobama koje su poduzetnici (vidjeti u tom smislu presudu od 13. lipnja 2002., Nizozemska/Komisija, C‑382/99, EU:C:2002:363, t. 38. i 60. do 66.).

76

U ovom slučaju iz članka 20. Zakona o obnovljivim izvorima energije proizlazi da su operatori distribucijskih mreža i prijenosnih sustava, kao poduzetnici koji otkupljuju električnu energiju, obvezni kupovati električnu energiju proizvedenu iz obnovljivih izvora energije po fiksnoj tarifi koja može biti viša od cijene električne energije koju prodaju proizvođači takve električne energije. Međutim, gubici koje su ti operatori pretrpjeli nadoknađuju se sredstvima za UJIE‑ove koja im uplaćuje upravitelj sredstava za UJIE‑ove.

77

Ako se iznosi za nadoknadu tih gubitaka isplaćuju operatorima distribucijskih mreža i prijenosnih sustava, jasno je da su u situaciji kao što je ona u glavnom postupku proizvođači električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije oni koji ostvaruju stvarnu neizravnu korist od potpore koja podrazumijeva takav mehanizam naknade.

78

Naime, s jedne strane, naknada gubitaka koje su ti operatori pretrpjeli putem sredstava za UJIE‑ove nerazdvojivo je povezana s prednošću predviđenom u korist proizvođača električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije, kao što predviđa članak 20. stavak 2. Zakona o obnovljivim izvorima energije kada ističe da se potiče proizvodnja takve električne energije, u skladu s postupkom u području UJIE‑ova, „plaćanjem razlike između fiksne tarife utvrđene za proizvođača i tarife električne energije po kojoj je taj proizvođač prodaje”. Ta razlika, pak, odgovara dodatnim troškovima ili gubicima koje su pretrpjeli navedeni operatori koji se nadoknađuju sredstvima za UJIE‑ove.

79

S druge strane, nijedna odredba Zakona o obnovljivim izvorima energije ne obvezuje proizvođače električne energije iz tih izvora da sudjeluju na dražbama koje će im omogućiti, ovisno o slučaju, primjenjivanje tarife navedene u prethodnoj točki. U takvom kontekstu učinak njihova sudjelovanja u takvom mehanizmu prodaje i isplata naknade operatorima distribucijskih mreža i prijenosnih sustava je taj da omogući tim proizvođačima prodaju količine električne energije po višoj cijeni od tržišne i, u svakom slučaju, prodaju u većim količinama.

80

Stoga na drugo pitanje valja odgovoriti da članak 107. stavak 1. UFEU‑a treba tumačiti na način da, kada su operatori distribucijskih mreža i prijenosnih sustava korisnici sredstava za financiranje UJIE‑ova, kako bi im se nadoknadili gubici nastali zbog obveze otkupa električne energije od određenih proizvođača električne energije po fiksnoj tarifi i njezina uravnoteživanja, ta naknada predstavlja prednost, u smislu te odredbe, dodijeljenu proizvođačima električne energije.

81

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 107. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da se treba smatrati da sredstva, poput sredstava namijenjenih određenim isporučiteljima UJIE‑ova, dodjeljuju potonjima selektivnu prednost u smislu te odredbe i da mogu utjecati na trgovinu među državama članicama.

82

Sud koji je uputio zahtjev navodi četiri kategorije korisnika sredstava za UJIE‑ove. Riječ je o poduzetniku koji provodi projekt od strateške važnosti NordBalt, o poduzetnicima kojima je na određeno razdoblje povjerena zadaća osiguravanja sigurnosti opskrbe električnom energijom, o upraviteljima sunčevih fotonaponskih elektrana kojima su nadoknađeni gubici koje su stvarno pretrpjeli, i to u skladu s tržišnim uvjetima zato što država nije ispunila obveze koje je preuzela, i o operatorima distribucijskih mreža i prijenosnog sustava radi naknade stvarnih troškova koje su imali pri izvršavanju obveze da električnu energiju po fiksnoj cijeni kupuju izravno od proizvođača električne energije koji isporučuju UJIE‑ove i da je uravnotežuju.

83

Kao prvo, valja podsjetiti da se potporama smatraju državne intervencije koje, u kojem god obliku bile, mogu izravno ili neizravno pogodovati poduzetnicima ili koje se mogu smatrati ekonomskom prednošću koju poduzetnik korisnik ne bi ostvario u uobičajenim tržišnim uvjetima (presude od 17. srpnja 2008., Essent Netwerk Noord i dr., C‑206/06, EU:C:2008:413, t. 79., i od 27. lipnja 2017., Congregación de Escuelas Pías Provincia Betania, C‑74/16, EU:C:2017:496, t. 65.).

84

U tom pogledu Sud je presudio da ocjena tog uvjeta u odnosu na selektivnost prednosti zahtijeva utvrđivanje može li u okviru dotičnog pravnog sustava predmetna nacionalna mjera staviti u povoljniji položaj „određene poduzetnike ili proizvodnju određene robe” u usporedbi s drugima koji se, s obzirom na cilj koji se želi postići navedenim sustavom, nalaze u činjenično i pravno usporedivoj situaciji i koji na taj način trpe različit tretman koji bi se u biti mogao okvalificirati kao „diskriminatoran” (presude od 14. siječnja 2015., Eventech, C‑518/13, EU:C:2015:9, t. 53. do 55., i od 21. prosinca 2016., Komisija/World Duty Free Group i dr., C‑20/15 P i C‑21/15 P, EU:C:2016:981, t. 54.).

85

Svi gospodarski subjekti navedeni u točki 82. ove presude korisnici su sredstava za UJIE‑ove, koja se mogu se kvalificirati kao „selektivna prednost dodijeljena putem državnih sredstava” ako se njima nastoje nadoknaditi dodatni troškovi ili gubici koje su pretrpjeli ti operatori.

86

Naime, članak 107. stavak 1. UFEU‑a ne pravi razliku na temelju razloga ili ciljeva državnih intervencija, nego ih definira s obzirom na njihove učinke i stoga neovisno o upotrijebljenim tehnikama (presude od 15. studenoga 2011., Komisija i Španjolska/Vlada Gibraltara i Ujedinjena Kraljevina, C‑106/09 P i C‑107/09 P, EU:C:2011:732, t. 87., i od 21. prosinca 2016., Komisija/Hansestadt Lübeck, C‑524/14 P, EU:C:2016:971, t. 48.).

87

Međutim, iz navoda suda koji je uputio zahtjev i pojašnjenja zainteresiranih strana u očitovanjima podnesenima Sudu proizlazi da se svakoj kategoriji operatora iz točke 82. ove presude dodjeljuje prednost na selektivnoj osnovi. Naime, kao što to proizlazi iz Uredbe br. 916, sustav uspostavljen UJIE‑ovima pogoduje samo određenim proizvođačima električne energije, uključujući posebice one koji proizvode električnu energiju iz obnovljivih izvora energije ili kogeneracijom, kao i one koji doprinose sigurnosti opskrbe, sigurnosti ili nacionalnoj energetskoj neovisnosti, sigurnosti i pouzdanosti nacionalne energetske mreže ili provedbi strateških projekata opskrbe. Usto, svakog od tih operatora, uz iznimku upravitelja elektrana na solarni pogon na koje se odnosi odbijanje države da izvrši obveze koje je preuzela, litavska vlada poimence je odredila kao potencijalnog korisnika sredstava za UJIE‑ove na temelju točaka 11. i 111 Opisa priloženog Uredbi br. 916.

88

Podložno provjeri koju mora provesti sud koji je uputio zahtjev, članak 107. stavak 1. UFEU‑a treba tumačiti na način da se sredstva, poput sredstava namijenjenih određenim isporučiteljima UJIE‑ova, trebaju smatrati sredstvima koja potonjima dodjeljuju selektivnu prednost u smislu te odredbe.

89

Kao drugo, u svrhu kvalificiranja nacionalne mjere kao „državne potpore”, nije potrebno utvrditi postojanje stvarnog utjecaja potpora na trgovinu među državama članicama, već samo ispitati mogu li te mjere utjecati na tu trgovinu (presude od 26. listopada 2016., Orange/Komisija, C‑211/15 P, EU:C:2016:798, t. 64., i od 18. svibnja 2017., Fondul Proprietatea, C‑150/16, EU:C:2017:388, t. 29.).

90

Međutim, šteta nanesena trgovini među državama članicama ne može biti samo hipotetska ili pretpostavljena. Stoga je potrebno utvrditi zašto dotična mjera svojim predvidivim učincima može utjecati na trgovinu među državama članicama (presuda od 18. svibnja 2017., Fondul Proprietatea, C‑150/16, EU:C:2017:388, t. 30. i navedena sudska praksa).

91

U tom pogledu iz navoda suda koji je uputio zahtjev i očitovanja koja je podnio Baltpool tijekom rasprave proizlazi da se već 2014. odvijala trgovina između Republike Litve i drugih država članica na tržištu električne energije zbog povezanosti s mrežama električne energije Republike Estonije i Republike Latvije, koje su se upotrebljavale za uvoz električne energije. Ti navodi, koje litavska vlada nije osporila, relativiziraju njezin argument koji se odnosi na činjenicu da je tržište električne energije u toj zemlji bilo relativno izolirano.

92

Usto, ako potpora koju je dodijelila država članica ojačava položaj jednog poduzetnika u odnosu na onaj drugih konkurentskih poduzetnika u trgovini unutar Unije, treba smatrati da je ta potpora utjecala na potonje (presude od 10. siječnja 2006., Cassa di Risparmio di Firenze i dr., C‑222/04, EU:C:2006:8, t. 141., i od 18. svibnja 2017., Fondul Proprietatea, C‑150/16, EU:C:2017:388, t. 31.).

93

U tom pogledu nije nužno da poduzetnik koji je korisnik potpore sam sudjeluje u trgovini unutar Unije. Naime, kada država članica poduzetnicima dodijeli potporu, unutarnja aktivnost može se zadržati ili povećati, uz posljedicu da mogućnosti ulaska poduzeća osnovanih u drugim državama članicama na tržište te države članice budu smanjene (presude od 14. siječnja 2015., Eventech, C‑518/13, EU:C:2015:9, t. 67., i od 18. svibnja 2017., Fondul Proprietatea, C‑150/16, EU:C:2017:388, t. 32.).

94

Osim toga, okolnost da je gospodarski sektor, poput onog energetike, bio liberaliziran na razini Unije može odrediti stvarni ili potencijalni utjecaj potpora na trgovinu među državama članicama (vidjeti u tom smislu presudu od 5. ožujka 2015., Banco Privado Português et Massa Insolvente do Banco Privado Português, C‑667/13, EU:C:2015:151, t. 51., i od 18. svibnja 2017., Fondul Proprietatea, C‑150/16, EU:C:2017:388, t. 34.).

95

U tom pogledu, valja istaknuti da je Direktiva 2009/72 u potpunosti liberalizirala tržište električne energije unutar Unije i da su države članice na dan nastanka činjenica u glavnom postupku već morale usvojiti nužne zakonske, administrativne i druge propise potrebne za prenošenje te direktive.

96

Međutim, s obzirom na to da je električna energija postala predmet prekogranične trgovine, dodjeljivanje sredstava za UJIE‑ove isporučiteljima UJIE‑ova navedenih u točki 82. ove presude može imati utjecaj na trgovinu između navedenih država (vidjeti u tom smislu presudu od 18. svibnja 2017., Fondul Proprietatea, C‑150/16, EU:C:2017:388, t. 35.).

97

Međutim, na sudu je koji je uputio zahtjev, kako bi ocijenio učinak na trgovinu među državama članicama, da uzme u obzir, za svaku kategoriju isporučitelja UJIE‑ova navedenih u točki 82. ove presude, posebnosti obavljanja djelatnosti koja je predmet naknade uplaćivanjem sredstava namijenjenih tim isporučiteljima kako bi se utvrdilo mogu li isplate tih sredstava navedenim isporučiteljima usluga ojačati njihov položaj na litavskom tržištu električne energije u odnosu na druge konkurentne poduzetnike u trgovini među državama članicama.

98

Stoga na treće pitanje valja odgovoriti da članak 107. stavak 1. UFEU‑a treba tumačiti na način da se, u situaciji poput one u glavnom postupku, sredstva poput onih namijenjenih određenim isporučiteljima UJIE‑ova trebaju smatrati sredstvima koja potonjima dodjeljuju selektivnu prednost u smislu te odredbe i koja mogu utjecati na trgovinu među državama članicama.

99

Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 107. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da se državna intervencija, poput programa UJIE‑ova, treba smatrati naknadom koja predstavlja protučinidbu za usluge koje su izvršili poduzetnici korisnici te intervencije prilikom izvršavanja obveza javne usluge, u smislu presude od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415).

100

U tom pogledu Sud je pojasnio da, ako se državna mjera ili intervencija smatra naknadom u smislu protučinidbe za usluge koje su radi izvršavanja obveza javne usluge obavili poduzetnici korisnici te mjere ili intervencije, pri čemu oni u praksi nemaju financijsku korist te ta intervencija stoga ne dovodi do toga da ih se stavlja u povoljniji tržišni položaj u odnosu na konkurentske poduzetnike, takva intervencija nije obuhvaćena člankom 107. stavkom 1. UFEU‑a (presude od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg, C‑280/00, EU:C:2003:415, t. 87., i od 8. ožujka 2017., Viasat Broadcasting UK/Komisija, C‑660/15 P, EU:C:2017:178, t. 25.).

101

Sukladno točkama 88. do 93. presude od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415), za to da se takva intervencija ne bi kvalificirala kao „državna potpora” moraju se ispuniti određeni uvjeti. Kao prvo, poduzetniku korisniku mora doista biti povjereno izvršavanje obveza pružanja javne usluge, a te obveze moraju biti jasno utvrđene. Kao drugo, parametri na temelju kojih se izračunava naknada utvrđeni su unaprijed na objektivan i transparentan način, Kao treće, naknada ne može premašiti iznos potreban za pokrivanje svih ili dijela troškova nastalih izvršavanjem obveza pružanja javne usluge. Kao četvrto, potrebna razina naknade mora se odrediti na temelju analize troškova koje bi pri izvršenju tih obveza imao prosječni poduzetnik, dobro vođen i odgovarajuće opremljen u svrhu ispunjavanja zahtjeva javne usluge.

102

Nadzor nad poštovanjem uvjeta utvrđenih sudskom praksom koja je proizašla iz navedene presude provodi se s ciljem utvrđivanja treba li mjere o kojima je riječ kvalificirati kao „državne potpore”, što je pitanje koje prethodi onom kojem je svrha provjeriti, ako je to slučaj, je li nespojiva potpora ipak potrebna za obavljanje zadaće povjerene korisniku predmetne mjere, na temelju članka 106. stavka 2. UFEU‑a (presuda od 8. ožujka 2017., Viasat Broadcasting UK/Komisija, C‑660/15 P, EU:C:2017:178, t. 34.).

103

Suprotno, više nije potrebno primijeniti uvjete utvrđene navedenom sudskom praksom kada je utvrđeno da neku mjeru treba kvalificirati kao „potporu”, posebice zbog toga što poduzetnik korisnik ne može proći test usporedbe s prosječnim poduzetnikom, dobro vođenim i odgovarajuće opremljenim kako bi mogao ispuniti zahtjeve javne usluge, i da valja ispitati može li se ta potpora opravdati na temelju članka 106. stavka 2. UFEU‑a (presuda od 8. ožujka 2017., Viasat Broadcasting UK/Komisija, C‑660/15 P, EU:C:2017:178, t. 35.).

104

Kao prvo, valja podsjetiti da države članice imaju pravo, u skladu s pravom Unije, odrediti doseg i organizaciju svojih usluga od općeg gospodarskog interesa, posebice uzimajući u obzir ciljeve svoje nacionalne politike, i da u tom pogledu države članice raspolažu širokom diskrecijskom ovlašću koja se može dovesti u pitanje samo u slučaju očite pogreške (presuda od 20. prosinca 2017., Comunidad Autónoma del País Vasco i dr./Komisija, C‑66/16 P do C‑69/16 P, EU:C:2017:999, t. 69. i 70.).

105

U tom pogledu članak 3. stavak 2. Direktive 2009/72 predviđa da države članice mogu poduzećima koja djeluju u elektroenergetskom sektoru, u općem ekonomskom interesu, nametnuti obveze javne usluge koje se mogu odnositi na sigurnost, uključujući sigurnost opskrbe, redovitost, kvalitetu i cijenu isporuka te zaštitu okoliša, uključujući energetsku učinkovitost, energiju iz obnovljivih izvora i zaštitu klime.

106

U tom pogledu na sudu koji je uputio zahtjev jest da se uvjeri da je Republika Litva pri definiranju UJIE‑ova iskoristila svoju diskrecijsku ovlast, bez počinjenja očite pogreške u ocjeni, posebno s obzirom na ciljeve koji se žele postići UJIE‑ovima, koji bi morali biti u skladu s onima iz članka 3. stavka 2. Direktive 2009/72.

107

Kao drugo, iz obrazloženja iznimke utvrđene u presudi od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415), proizlazi da prvi uvjet utvrđen u toj presudi podrazumijeva, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 78. svojeg mišljenja, da poduzetnik koji je njezin korisnik podliježe stvarnoj obvezi isporučivanja predmetne usluge u određenim uvjetima, a ne da je samo ovlašten pružati takvu uslugu.

108

Međutim, na temelju elemenata koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev, koji se odnose i na nacionalni pravni okvir i na činjeničnu situaciju, postoji opravdana sumnja ispunjava li više UJIE‑ova a priori taj uvjet.

109

Kao prvo, tako je s proizvođačima električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije. Naime, njih se ni na koji način nacionalnim zakonodavstvom ne obvezuje da električnu energiju koju proizvode isporučuju pod posebnim uvjetima, koji se, među ostalim, odnose na univerzalnost ili trajanje usluga koje se trebaju isporučiti. Nasuprot tomu, sukladno članku 20. Zakona o obnovljivim izvorima energije, proizvođači te vrste električne energije samo se obvezuju na prodaju proizvedene električne energije, a operatori distribucijskih mreža i prijenosnih sustava na njezinu kupnju, pri čemu se te transakcije izvršavaju na temelju ugovora sklopljenih na dobrovoljnoj osnovi.

110

Kao drugo, može se doći do sličnog zaključka u pogledu proizvodnje električne energije u kogeneracijskim postrojenjima. Ponovno, može se zaključiti da proizvođači o kojima je riječ sudjeluju u sustavu UJIE‑ova na dobrovoljnoj osnovi s obzirom na to da iz Odluke br. 1-219 proizlazi da ti proizvođači podnose zahtjev za sudjelovanje u UJIE‑ovima litavskom ministru energetike. Nadalje, kada je taj zahtjev prihvaćen, isporuka električne energije koja je proizvedena kogeneracijom izvršava se u okviru ugovora sklopljenih s javnim opskrbljivačem električne energije, u kojima se odlukom litavske vlade jedino određuje maksimalna količina električne energije koju treba isporučiti u godini.

111

U tim okolnostima, na sudu koji je uputio zahtjev jest da provjeri podliježu li te dvije kategorije proizvođača električne energije, unatoč svemu, obvezama koje nameće litavska vlada.

112

Kao treće, još je važnije istaknuti da se čini da se sredstva za UJIE‑ove kojima se nadoknađuju troškovi razvoja projekata za sunčeve fotonaponske elektrane ne odnose ni na kakvo isporučivanje usluga koje bi izvršili upravitelji tih elektrana u korist krajnjih potrošača ili operatora u sektoru električne energije u Litvi. Cilj je tih UJIE‑ova nadoknada gubitaka koje su ti upravitelji pretrpjeli zbog izmjene litavskog zakonodavstva iz 2013. koja je dovela do toga da se dozvole kojima su oni raspolagali za upravljanje tim elektranama nisu mogle iskoristiti. Osim toga, nije očito na prvi pogled da je tako nadoknađena „djelatnost” u vezi s jednim od ciljeva navedenih u članku 3. stavku 2. Direktive 2009/72 kojima se mogu podvrgnuti obveze javnih usluga koje države članice mogu nametnuti operatorima u sektoru električne energije.

113

Kao treće, drugi i treći uvjet utvrđeni u presudi od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415), zahtijevaju da se parametri na temelju kojih se izračunava naknada unaprijed utvrde na objektivan i transparentan način i da naknada ne premašuje iznos potreban za pokrivanje svih ili dijela troškova koji su nastali pri izvršenju obveza javne usluge.

114

Međutim, navodi suda koji je uputio zahtjev u odluci kojom upućuje prethodno pitanje ne omogućuju, iako pojašnjeni u očitovanjima zainteresiranih strana, utvrđivanje u kojoj su mjeri ta dva uvjeta, koji doprinose jamstvu da se neće isplatiti prekomjerna naknada poduzetnicima kojima je povjereno izvršavanje obveza javne usluge, u ovom slučaju ispunjena.

115

Tako je u slučaju UJIE‑ova koji se odnose, s jedne strane, na održavanje pričuva kapaciteta određenih elektrana čiji rad je nužan za osiguranje nacionalne energetske sigurnosti i, s druge strane, na razvoj proizvodnih kapaciteta električne energije od strateške važnosti za osiguranje sigurnosti i pouzdanosti sustava opskrbe energijom ili energetske neovisnosti države navedenih u točkama 7.4. i 7.5. opisa priloženog Uredbi br. 916. U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev ne pruža nikakve informacije o postupku sukladno kojem se izračunavaju sredstva za UJIE‑ove.

116

Isto vrijedi i za UJIE‑ove koji se odnose na sigurnost opskrbe električnom energijom za koje samo kupovna cijena električne energije, podijeljena na dio za pokriće varijabilnih troškova i na dio za fiksne troškove, proizlazi iz relevantnih propisa, kao što navodi sud koji je uputio zahtjev.

117

Na tom je sudu dakle da provjeri predviđa li nacionalni propis koji se primjenjuje, za kategorije isporučitelja UJIE‑ova koje su navedene u točkama 115. i 116. ove presude, da se parametri na temelju kojih se izračunava naknada koja se isplaćuje tim različitim isporučiteljima usluga unaprijed utvrđuju na objektivan i transparentan način i da naknada ne premašuje iznos potreban za pokrivanje svih ili dijela troškova koji su nastali izvršenjem obveze javne usluge.

118

Kao četvrto, valja utvrditi da se čini da četvrti uvjet utvrđen u presudi od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415), nije ispunjen za UJIE‑ove navedene u točkama 115. i 116. ove presude. Naime, nedostatak informacija o postupku sukladno kojemu se izračunavaju sredstva namijenjena za UJIE‑ove nužno ima za posljedicu činjenicu da nije moguće znati je li razina naknade potrebna u tu svrhu utvrđena na temelju analize troškova koje je prosječni poduzetnik, dobro vođen i odgovarajuće opremljen kako bi mogao ispuniti zahtjeve javne usluge, imao pri izvršenju tih obveza.

119

Osim toga, Sud ne može odlučivati o pitanju je li taj četvrti uvjet ispunjen zato što ne može utvrditi odgovaraju li troškovi koje je snosio isporučitelj UJIE‑ova kojemu je povjeren projekt NordBalt i operatori distribucijskih mreža i prijenosnih sustava, kad je riječ o uravnoteženju električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije, troškovima prosječnog poduzetnika, poput onog navedenog u prethodnoj točki, i zato što proizlazi iz informacija koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev da ti isporučitelji usluga nisu odabrani na temelju postupka javne nabave.

120

Dakle, na sudu koji je uputio zahtjev jest da se uvjeri da su, u ovom slučaju, pružatelji UJIE‑ova bili odabrani na temelju postupka koji omogućuje poštovanje četvrtog uvjeta utvrđenog u presudi od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415).

121

Stoga na četvrto pitanje valja odgovoriti da članak 107. stavak 1. UFEU‑a treba tumačiti na način da se intervencija države, poput programa UJIE‑ova, ne treba smatrati naknadom koja predstavlja protučinidbu za usluge koje su izvršili poduzetnici korisnici prilikom izvršavanja obveza javne usluge u smislu presude od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415), osim ako sud koji je uputio zahtjev ne utvrdi da bilo koji od UJIE‑ova doista ispunjava sva četiri uvjeta navedena u točkama 88. do 93. te presude.

122

Svojim petim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 107. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da državna intervencija, poput programa UJIE‑ova, narušava ili može narušiti tržišno natjecanje.

123

Valja istaknuti da se tim pitanjem taj sud pita o utjecaju različitih UJIE‑ova na tržišno natjecanje, a ne samo o utjecaju nekih od njih.

124

U svrhu kvalificiranja nacionalne mjere kao „državne potpore” nije potrebno utvrditi stvarno narušavanje tržišnog natjecanja, već samo ispitati može li ta potpora narušiti tržišno natjecanje (presuda od 18. svibnja 2017., Fondul Proprietatea, C‑150/16, EU:C:2017:388, t. 29. i navedena sudska praksa).

125

Međutim, stvarno narušavanje tržišnog natjecanja ne može biti potpuno hipotetsko ili pretpostavljeno. Stoga valja odrediti zašto predmetna mjera narušava ili prijeti da će narušiti tržišno natjecanje (presuda od 18. svibnja 2017., Fondul Proprietatea, C‑150/16, EU:C:2017:388, t. 30. i navedena sudska praksa).

126

U tom pogledu valja podsjetiti da potpore koje oslobađaju poduzetnika troškova koje bi u pravilu snosio u okviru svojeg redovnog poslovanja ili svojih uobičajenih aktivnosti u načelu narušavaju uvjete tržišnog natjecanja (presuda od 18. svibnja 2017., Fondul Proprietatea, C‑150/16, EU:C:2017:388, t. 33. i navedena sudska praksa).

127

Zbog razloga koji su već izneseni u točkama 95. i 96. ove presude, prilikom ispitivanja uvjeta koji se odnosi na štetu nanesenu trgovini između država članica treba smatrati da program UJIE‑ova, uzimajući u obzir različite usluge od kojih se sastoji, narušava ili može narušiti tržišno natjecanje, pod uvjetom da sud koji je uputio zahtjev provede potrebne provjere, kako su navedene u točki 97. ove presude, s obzirom na utjecaj posebnosti izvršavanja djelatnosti različitih isporučitelja UJIE‑ova na tržišno natjecanje unutar litavskoga tržišta električne energije.

128

Stoga na peto pitanje valja odgovoriti da članak 107. stavak 1. UFEU‑a treba tumačiti na način da se mora smatrati da intervencija države, poput programa UJIE‑ova, narušava ili može narušiti tržišno natjecanje.

129

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje: