1

Svojim žalbama društva ArcelorMittal Tubular Products Ostrava a.s., ArcelorMittal Tubular Products Roman SA, Benteler Deutschland GmbH, prije Benteler Stahl//Rohr GmbH, Ovako Tube & Ring AB, Rohrwerk Maxhütte GmbH, Dalmine SpA, Silcotub SA, TMK‑Artrom SA, Tubos Reunidos, SA, Vallourec Oil and Gas France, prije Vallourec Mannesmann Oil & Gas France SAS, Vallourec Tubes France SAS, prije V & M France SAS, Vallourec Deutschland GmbH, prije V & M Deutschland GmbH, voestalpine Tubulars GmbH & Co. KG, Železiarne Podbrezová a.s (u daljnjem tekstu zajedno: ArcelorMittal i dr.) i Vijeće Europske unije zahtijevaju ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 29. siječnja 2014., Hubei Xinyegang Steel/Vijeće (T‑528/09, EU:T:2014:35; u daljnjem tekstu: pobijana presuda), kojom je taj sud prihvatio zahtjev društva Hubei Xinyegang Steel Co. Ltd (u daljnjem tekstu: Hubei) za poništenje Uredbe Vijeća (EZ) br. 926/2009 od 24. rujna 2009. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe i konačnoj naplati privremene pristojbe uvedene na uvoz određenih bešavnih cijevi od željeza ili čelika podrijetlom iz Narodne Republike Kine (SL L 262, str. 19.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 54., str. 286.; u daljnjem tekstu: sporna uredba).

2

Uredba Vijeća (EZ) br. 384/96 od 22. prosinca 1995. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL 1996., L 56, str. 1.) [neslužbeni prijevod] zamijenjena je i kodificirana Uredbom Vijeća (EZ) br. 1225/2009 od 30. studenoga 2009. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL L 343, str. 51. i ispravak SL 2010., L 7, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 30., str. 202.). Međutim, s obzirom na datum donošenja sporne uredbe žalbe treba ispitati na temelju Uredbe br. 384/96, kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 2117/2005 od 21. prosinca 2005. (SL L 340, str. 17.; u daljnjem tekstu: Osnovna uredba).

3

Osnovna uredba je u svojem članku 3. stavcima 1., 5., 7. i 9. propisivala:

„1.   Za potrebe ove uredbe, pojam, šteta, ako nije drukčije navedeno, znači materijalna šteta nekoj industriji Zajednice, prijetnja materijalne štete nekoj industriji Zajednice ili materijalno zaostajanje u stvaranju neke industrije Zajednice te se tumači sukladno odredbama ovog članka.

[...]

5.   Ispitni postupak o učincima dampinškog uvoza na dotičnu proizvodnju Zajednice uključuje i procjenu svih relevantnih gospodarskih čimbenika i pokazatelja koji utječu na stanje u toj proizvodnji, uključujući i činjenicu da je proizvodnja još uvijek u procesu oporavka od učinaka prethodnog dampinga ili subvencioniranja, veličinu stvarne dampinške marže, stvaran ili potencijalan pad prodaje, dobit, proizvodnju, udio na tržištu, produktivnost, povrate od ulaganja, iskorištenost kapaciteta; čimbenika koji utječu na cijene Zajednice; stvarne ili potencijalne negativne učinke na tijekove novca, zalihe, zaposlenost, plaće, rast, sposobnost povećanja kapitala i ulaganja. Ovaj popis nije konačan, a jedan ili nekoliko navedenih čimbenika ne moraju nužno biti odlučujući.

[...]

7.   Ispituju se također i svi ostali čimbenici, osim dampinškog uvoza, koji istodobno nanose štetu proizvodnji Zajednice kako bi se osiguralo da šteta koju nanesu ti drugi čimbenici ne bude pripisana dampinškom uvozu prema stavku 6. U tom pogledu mogu se razmatrati čimbenici koji uključuju obujam i cijene uvoznih proizvoda koji se ne prodaju po dampinškim cijenama, smanjenje potražnje ili promjene strukture potrošnje, ograničavajuću trgovinsku praksu i razvoj tehnologije te izvozne rezultate i produktivnost proizvodnje Zajednice.

[...]

9.   Utvrđivanje prijetnje materijalne štete temelji se na činjenicama, a ne na običnom navodu, pretpostavci ili dalekoj mogućnosti. Promjena okolnosti koja bi mogla dovesti do situacije u kojoj bi damping prouzročio štetu mora biti jasno predviđena i neminovna.

Kod utvrđivanja postojanja prijetnje materijalne štete, trebaju se razmatrati čimbenici kao što su:

Nijedan od gore navedenih čimbenika, gledan zasebno, ne može nužno biti odlučujući, ali ukupno gledajući, razmatrani čimbenici moraju dovesti do zaključka da je daljnji dampinški izvoz neizbježan i da će, ako se ne poduzmu zaštitne mjere, nastati materijalna šteta.” [neslužbeni prijevod]

4

Članak 6. stavak 1. Osnovne uredbe glasio je:

„Nakon pokretanja postupka, Komisija, djelujući u suradnji s državama članicama, započinje ispitni postupak na razini Zajednice. Ispitni postupak ujedno pokriva i damping i štetu, a oboje se ispituje istodobno. Za potrebe reprezentativnog nalaza, odabire se ispitno razdoblje, a koje kad se radi o dampingu uobičajeno pokriva ispitno razdoblje ne kraće od šest mjeseci odmah po pokretanju [neposredno prije pokretanja] ispitnog postupka. Podaci u vezi razdoblja nakon ispitnog razdoblja uobičajeno se ne uzimaju u obzir.”

5

Povodom prigovora koji je podnio Odbor za zaštitu industrije bešavnih čeličnih cijevi Europske unije Komisija je 9. srpnja 2008. objavila obavijest o pokretanju antidampinškog postupka o uvozu određenih bešavnih cijevi od željeza ili čelika podrijetlom iz Narodne Republike Kine (SL C 174, str. 7.).

6

U skladu s člankom 17. osnovne uredbe, Komisija je odlučila ograničiti ispitni postupak na uzorak. U tom je okviru odabrala četiri kineska proizvođača izvoznika koji su držali 70 % ukupne količine izvoza dotičnog proizvoda u Uniju. Među tim proizvođačima izvoznicima bio je Hubei.

7

Komisija je 7. travnja 2009. donijela Uredbu (EZ) br. 289/2009 o privremenoj antidampinškoj pristojbi na uvoz određenih bešavnih cijevi od željeza ili čelika podrijetlom iz Narodne Republike Kine (SL L 94, str. 48., u daljnjem tekstu: Privremena uredba) [neslužbeni prijevod].

8

Komisija je u uvodnoj izjavi 13. privremene uredbe navela da je ispitni postupak o dampingu i šteti obuhvatio razdoblje od 1. srpnja 2007. do 30. lipnja 2008. (u daljnjem tekstu: razdoblje ispitnog postupka). Ispitivanje kretanja važnih za procjenu štete obuhvatilo je razdoblje od 1. siječnja 2005. do kraja razdoblja ispitnog postupka.

9

Komisija je u uvodnim izjavama 89. i 126. Privremene uredbe zaključila da nema štete za proizvodnju Unije, ali da postoji prijetnja štete za tu proizvodnju.

10

Vijeće je 24. rujna 2009. donijelo spornu uredbu.

11

U uvodnim izjavama 35. do 81. te uredbe Vijeće je potvrdilo utvrđenja Komisije iz Privremene uredbe o nepostojanju štete i postojanju prijetnje štete za proizvodnju Unije. Vijeće je u tom pogledu uzelo u obzir podatke o razdoblju nakon razdoblja ispitnog postupka, to jest od srpnja 2008. do ožujka 2009.

12

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 30. prosinca 2009. društvo Hubei zahtijevalo je poništenje sporne uredbe. Komisija i ArcelorMittal i dr. intervenirali su u potporu zahtjevu Vijeća.

13

U prilog osnovanosti svoje tužbe društvo Hubei istaknulo je tri tužbena razloga. Među tim tužbenim razlozima onaj treći se temeljio na povredi članka 3. stavka 9., članka 9. stavka 4. i članka 10. stavka 2. Osnovne uredbe zato što se sporna uredba temeljila na očitim pogreškama u ocjeni postojanja prijetnje materijalne štete.

14

Opći sud se isključivo pozvao na treći tužbeni razlog koji je istaknulo društvo Hubei te ga je prihvatio utvrdivši, u biti, da je Vijeće počinilo očitu pogrešku u ocjeni, s jedne strane, time što je potvrdilo Komisijin zaključak da se proizvodnja Unije nalazila u ranjivom stanju na kraju razdoblja ispitnog postupka i, s druge strane, time što je u tom slučaju utvrdilo da je postojala prijetnja štete.

15

Opći sud je slijedom toga poništio spornu uredbu.

16

ArcelorMittal i dr. i Vijeće od Suda zahtijevaju da:

17

Društvo Hubei od Suda zahtijeva da:

18

Na temelju članka 172. Poslovnika Suda, Komisija je podnijela odgovor na žalbu kojim je od Suda zahtijevala da:

19

Odlukom predsjednika Suda od 28. srpnja 2014. predmeti C‑186/14 P i C‑193/14 P spojeni su u svrhu usmenog postupka kao i presude.

20

Odlukom predsjednika Suda od 21. kolovoza 2014. Talijanskoj Republici dopuštena je intervencija u potporu zahtjevu Vijeća u predmetu C‑193/14 P.

21

ArcelorMittal i dr. tvrde da je Opći sud u točkama 61. i 63. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava time što je pojmu „ranjivost” pripisao samostalno značenje i važnost koju taj pojam nema. Naime, Osnovna uredba nije sadržavala izraze „ranjiv” ili „ranjivost” niti je njome bio propisan uvjet da, kako bi se zaključilo da postoji prijetnja štete, proizvodnja Unije mora biti u „ranjivom” stanju na kraju razdoblja ispitnog postupka.

22

ArcelorMittal i dr. dodaju da je obrazloženje iz točaka 64. i 65. pobijane presude, koje se, s jedne strane, odnosi na mogućnost proizvodnje Unije da uloži u proizvodne kapacitete i razvije ih i, s druge strane, na nepokretanje te proizvodnje nakon dampinških praksi koje prethode onima koje su predmet sporne uredbe, bilo pogrešno.

23

Vijeće, koje podupire Talijanska Republika, smatra da iako se pojam „ranjivost” ne spominje u članku 3. Osnovne uredbe, taj se pojam unatoč tome može upotrijebiti, kao u ovom slučaju, kako bi se utvrdilo da postoji prijetnja štete. Tako je ispitivanje stanja proizvodnje Unije, s obzirom na čimbenike iz članka 3. stavka 5. Osnovne uredbe započelo ocjenom njezine ranjivosti.

24

Vijeće također ističe da je Opći sud u pobijanoj presudi izvršio nepotpunu i selektivnu ocjenu relevantnih čimbenika i indicija, kao što su razina zaliha, obujam prodaje, tržišni udio proizvodnje Unije, razina zaposlenosti, prodajne cijene, povrat od ulaganja i profitabilnost te proizvodnje. Po mišljenju Vijeća, činjenica da Opći sud nije ispitao sve čimbenike znači da je iskrivio dokaze koje je ocjenjivao te da nije u potpunosti ispitao pitanje ranjivosti.

25

Vijeće, koje podupire Komisija, nadalje tvrdi da su ispitivanje stanja proizvodnje Unije i, slijedom toga, utvrđenje prijetnje štete složeni postupci ekonomske prirode. Iz toga, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, slijedi da institucije Unije u tu svrhu raspolažu širokom diskrecijskom ovlašću čiji je sudski nadzor ograničen samo na provjeru jesu li poštovana postupovna pravila, jesu li činjenice koje su uzete u obzir prilikom izvršenja spornog odabira ispravno utvrđene kao i na to je li došlo do očite pogreške i do zloupotrebe ovlasti. Međutim, u pobijanoj presudi Opći sud je, ne provevši takav nadzor, svojom ocjenom složenih ekonomskih čimbenika zamijenio ocjene Vijeća i Komisije.

26

Komisija dodaje da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je od pojma „ranjivost” stvorio novi pravni kriterij u smislu Osnovne uredbe.

27

Društvo Hubei osporava argumentaciju ArcelorMittala i dr. i Vijeća.

28

Opći sud je u točki 66. pobijane presude presudio da je Vijeće počinilo očitu pogrešku u ocjeni potvrdivši zaključak Komisije iz Privremene uredbe da se proizvodnja Unije nalazila u ranjivom stanju na kraju razdoblja ispitnog postupka.

29

Kako bi došao do tog zaključka, Opći sud je u točki 61. pobijane presude utvrdio da ekonomski podaci na koje su se pozvali Vijeće i Komisija ne podupiru zaključak tih institucija već zajedno upućuju na profil industrije u stanju snage a ne slabosti ili ranjivosti.

30

Najprije treba istaknuti da Opći sud nije smatrao da je ranjivost proizvodnje Unije pretpostavka za utvrđivanje postojanja prijetnje štete.

31

U tom pogledu treba utvrditi da je, kao što je nezavisni odvjetnik naveo u točki 48. svojega mišljenja, kako bi institucije Unije mogle utvrditi postoji li velika prijetnja štete za proizvodnju Unije, potrebno znati trenutno stanje te proizvodnje. Naime, institucije će samo s obzirom na to stanje moći utvrditi hoće li neminovan rast budućeg dampinškog uvoza prouzročiti materijalnu štetu toj proizvodnji u slučaju da se ne donese nikakva mjera za zaštitu trgovine.

32

Nadalje, u uvodnoj izjavi 126. Privremene uredbe, Komisija je utvrdila da su u nedostatku mjera dampinški uvozi iz Kine uzrokovali u vrlo kratkom roku materijalnu štetu „već ranjivoj” proizvodnji Unije. Vijeće je taj privremeni zaključak potvrdilo u uvodnoj izjavi 81. sporne uredbe. Stoga se čini da su institucije Unije uzele u obzir navodno ranjivo stanje proizvodnje Unije kod svoje ocjene prijetnje štete.

33

Osim toga, Vijeće je u svojoj žalbi potvrdilo da se ocjena ranjivosti odnosila na stanje proizvodnje Unije i da je bila prvi korak ispitivanja na temelju kojeg se došlo do zaključka o postojanju prijetnje štete.

34

U tom pogledu treba podsjetiti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, u području zajedničke trgovinske politike i osobito u području mjera za zaštitu trgovine, institucije Unije raspolažu širokom diskrecijskom ovlašću zbog složenosti gospodarskih, političkih i pravnih pitanja koja moraju razmatrati. Kad je riječ o sudskom nadzoru takve ocjene, on mora biti ograničen samo na provjeru jesu li poštovana postupovna pravila, jesu li činjenice koje su uzete u obzir prilikom izvršenja spornog odabira ispravno utvrđene te je li došlo do očite pogreške u procjeni tih činjenica ili do zloupotrebe ovlasti (vidjeti osobito presudu Simon, Evers & Co., C‑21/13, EU:C:2014:2154, t. 29. i Fliesen‑Zentrum Deutschland, C‑687/13, EU:C:2015:573, t. 44.).

35

Sud je također presudio da ispitivanje dokaza na kojima institucije Unije temelje svoja utvrđenja, koje provodi Opći sud, ne predstavlja novu ocjenu činjenica kojom se zamjenjuje ocjena tih institucija. Tim se ispitivanjem ne zadire u široku diskrecijsku ovlast tih institucija u području trgovinske politike, nego se samo utvrđuje jesu li ti dokazi takve prirode da se njima podupiru zaključci tih institucija (vidjeti u tom smislu presudu Vijeće i Komisija/Interpipe Niko Tube i Interpipe NTRP, C‑191/09 P i C‑200/09 P, EU:C:2012:78, t. 68.).

36

Iz toga proizlazi da je Opći sud u točki 53. pobijane presude mogao smatrati, a da pritom nije počinio pogrešku koja se tiče prava, da je na njemu da provjeri ne samo materijalnu točnost podnesenih dokaza, njihovu pouzdanost i dosljednost već i da nadzire predstavljaju li ti dokazi ukupnost relevantnih podataka koje se mora uzeti u obzir pri ocjeni složene situacije te jesu li oni bili takve prirode da se na njima može temeljiti zaključak iz uvodnih izjava 89. Privremene uredbe i 49. sporne uredbe da je proizvodnja Unije bila u ranjivom stanju na kraju razdoblja ispitnog postupka.

37

Međutim, valja provjeriti je li Opći sud pri provođenju tog ispitivanja iskrivio navedene dokaze.

38

U tom pogledu valja podsjetiti da iskrivljavanje treba očito proizlaziti iz dijelova spisa a da nije potrebno pristupiti novoj ocjeni činjenica i dokaza (presuda Europäisch‑Iranische Handelsbank/Vijeće, C‑585/13 P, EU:C:2015:145, t. 49. i navedena sudska praksa). Naime, Sud za takvu ocjenu nije nadležan u okviru žalbe.

39

Vijeće prigovara Općem sudu da je selektivno ispitao dokaze koje je Vijeće moralo ocijeniti u skladu s člankom 3. stavkom 5. Osnovne uredbe kako bi utvrdilo da je proizvodnja Unije u ranjivom stanju. Opći sud je počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije uzeo u obzir sve čimbenike koje je trebalo uzeti u obzir kako bi se utvrdilo da postoji ne samo šteta već i ranjivo stanje.

40

U tom pogledu treba podsjetiti da Opći sud nije dužan obrazložiti svaki svoj izbor kada se u prilog svojoj odluci prikloni jednom a ne nekom drugom dokazu (vidjeti u tom smislu presudu Vijeće i Komisija/Interpipe Niko Tube i Interpipe NTRP, C‑191/09 P i C‑200/09 P, EU:C:2012:78, t. 161.).

41

U ovom slučaju Opći sud je, kako bi prikazao razvoj stanja proizvodnje Unije tijekom razdoblja ispitnog postupka, u točki 59. pobijane presude naveo relevantne ekonomske podatke koje je Komisija utvrdila u Privremenoj uredbi na temelju članka 3. stavka 5. Osnovne uredbe i Vijeće potvrdilo u spornoj uredbi.

42

U točki 61. pobijane presude Opći sud je smatrao da je, osim razvoja tržišnog udjela proizvodnje Unije, svih drugih dvanaest utvrđenih ekonomskih pokazatelja bilo pozitivno i da su zajedno upućivali na profil industrije u stanju snage, a ne slabosti ili ranjivosti.

43

Budući da se Opći sud samo pozvao na navedene pokazatelje kako ih je Komisija utvrdila u Privremenoj uredbi, ne može mu se prigovoriti da je počinio očitu pogrešku u ocjeni tih dokaza.

44

Iz toga slijedi da Opći sud nije svojom ocjenom zamijenio ocjene institucija Unije te da prigovor Vijeća koji se temelji na iskrivljivanju dokaza nije osnovan.

45

Nadalje, kad je riječ o argumentu institucija Unije da je porast uvoza podrijetlom iz Kine sputao mogućnost proizvodnje Unije da uloži u proizvodne kapacitete i razvije ih kako bi slijedila proširenje tržišta, koji su ponovili ArcelorMittal i dr., Opći sud je u točki 64. pobijane presude presudio da ga relevantni navodi tog slučaja ne podržavaju.

46

Kad je riječ o tvrdnji navedenih institucija da se proizvodnja Unije nije u potpunosti oporavila od dampinga iz razdoblja prije 2006., Opći sud je u točki 65. pobijane presude smatrao da se te tvrdnje ne temelje ni na jednom konkretnom navodu.

47

Kao što je nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 112. svojega mišljenja, prigovorima tih institucija u vezi s točkama 64. i 65. pobijane presude želi se, a da se pritom nije ukazalo ni na kakvo iskrivljivanje dokaza, od Suda ishoditi novu ocjenu činjenica, za koju Sud nije nadležan u okviru žalbe.

48

Te prigovore stoga treba odbiti.

49

S obzirom na prethodna razmatranja, prvi dio trećeg žalbenog razloga u predmetu C‑186/14 P i prvi i četvrti žalbeni razlog u predmetu C‑193/14 P valja odbiti.

50

ArcelorMittal i dr. i Vijeće prigovaraju Općem sudu da je u točki 63. pobijane presude presudio da se uzimanje u obzir pogoršanja ekonomske situacije kako bi se utvrdilo da postoji prijetnja štete temeljilo na pogrešci koja se tiče prava zato što je člankom 3. stavkom 7. Osnovne uredbe isključena mogućnost da se čimbenici poput smanjenja potražnje mogu pripisati dampinškom uvozu.

51

Tužitelji u tom pogledu tvrde da je Opći sud pogrešno protumačio navedenu odredbu te da se pogrešno pozvao na presudu Komisija/NTN i Koyo Seiko (C‑245/95 P-, EU:C:1998:46). Naime, iako su u predmetu u kojem je donesena ta presuda institucije Unije relevantnim dokazom za utvrđivanje postojanja štete za proizvodnju Unije smatrale stanje recesije, te se institucije u ovom predmetu nisu pozvale na takvo stanje kako bi poduprle tvrdnju da postoji prijetnja štete. Te institucije također nisu učinke recesije pripisale dampinškom uvozu. Upravo suprotno, institucije su utvrdile da je iznimno povećana potražnja prikrila stvarne štetne učinke dampinškog uvoza te da bi se ti učinci otkrili ako bi se potražnja vratila u uobičajene okvire.

52

Komisija tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je pogrešno spojio utvrđivanje postojanja „prijetnje štete” s utvrđivanjem „uzročne veze” iako se u Osnovnoj uredbi ta dva pojma jasno razlikuju.

53

Društvo Hubei osporava argumentaciju ArcelorMittala i dr. i Vijeća.

54

U skladu s člankom 3. stavkom 7. Osnovne uredbe, ispituju se također i svi ostali čimbenici, osim dampinškog uvoza, koji istodobno nanose štetu proizvodnji Unije kako bi se osiguralo da šteta koju nanesu ti drugi čimbenici ne bude pripisana dampinškom uvozu. Među tim čimbenicima u toj se odredbi navodi smanjenje potražnje.

55

Institucije Unije prilikom utvrđivanja postojanja štete imaju obvezu ispitati proizlazi li šteta na koju se namjeravaju pozvati doista iz dampinškog uvoza i odbaciti svu štetu koja proizlazi iz drugih čimbenika te osobito onu koja je uzrokovana smanjenjem potražnje (vidjeti u tom smislu presude Transnational Company Kazchrome i ENRC Marketing/Vijeće, C‑10/12 P, EU:C:2013:865, t. 23. i TMK Europe, C‑143/14, EU:C:2015:236, t. 35.).

56

Primjena sudske prakse Suda iz presude Komisija/NTN i Koyo Seiko (C‑245/95 P, EU:C:1998:46, t. 43.), navedena u točki 63. pobijane presude, ne može se isključiti, a da se ne ugrozi koristan učinak članka 3. stavka 7. Osnovne uredbe, samo zato što je, za razliku od ovog predmeta, predmet u kojem je donesena presuda Komisija/NTN i Koyo Seiko (C‑245/95 P, EU:C:1998:46) bio u kontekstu recesije proizvodnje Unije.

57

Nadalje, argumenti tužitelja da institucije Unije, suprotno onome što je presudio Opći sud, predvidivo smanjenje potražnje nisu ispitale u analizi uzročne veze između dampinškog uvoza i štete, nego u analizi utvrđenja prijetnje štete, temelje se na pogrešnom tumačenju pobijane presude.

58

Naime, Opći sud je u točki 63. pobijane presude smatrao da okolnost na koju se pozivaju institucije, da bi proizvodnja Unije bila bespomoćna pred potencijalno štetnim učincima dampinških uvoza da se ekonomska kretanja preokrenu, omogućila bi utvrđivanje ranjivog stanja za budućnost. Opći sud je dodao da je ta okolnost stoga bez učinka pri zaključivanju je li se proizvodnja Unije nalazila u ranjivom stanju na kraju razdoblja ispitnog postupka.

59

Iz toga slijedi da obrazloženje iz točke 63. pobijane presude nije zahvaćeno nikakvom pogreškom koja se tiče prava.

60

Iz prethodno navedenog proizlazi da prvi žalbeni razlog u predmetu C‑186/14 P i drugi žalbeni razlog u predmetu C‑193/14 P treba odbiti.

61

ArcelorMittal i dr. smatraju da je Opći sud povrijedio kako članak 3. stavak 9. Osnovne uredbe tako i njezin članak 6. stavak 1. time što je svoju odluku temeljio na nedosljednostima između podataka nakon razdoblja ispitnog postupka i onih prikupljenih tijekom tog razdoblja. Upotreba takvih podataka nakon razdoblja ispitnog postupka prilikom ispitivanja prijetnje štete nije pouzdana jer ti podaci odražavaju ponašanje predmetnih poduzetnika nakon otvaranja antidampinškog postupka. Ti se podaci mogu upotrijebiti samo ako dokazuju da je uvođenje antidampinške pristojbe bilo očito neprimjereno. Međutim, to u ovom predmetu nije slučaj.

62

U tim okolnostima ArcelorMittal i dr. tvrde da nije potrebno utvrditi je li Vijeće bilo ovlašteno analizirati podatke nakon razdoblja ispitnog postupka. Naime, nebitno je da ti podaci potvrđuju Komisijina predviđanja iz Privremene uredbe na temelju podataka iz razdoblja ispitnog postupka. Slijedom toga, čak i da je Vijeće pogrešno zaključilo da podaci nakon razdoblja ispitnog postupka potvrđuju zaključke Privremene uredbe, ta pogreška ne bi mogla dovesti do poništenja sporne uredbe.

63

Vijeće u točki 92. pobijane presude tvrdi da je Opći sud povrijedio članak 3. stavak 9. Osnovne uredbe presudivši da su institucije, u tom slučaju, počinile očitu pogrešku u ocjeni zaključivši da postoji prijetnja štete.

64

Vijeće u tom pogledu smatra da, iako se utvrđivanje prijetnje štete mora temeljiti na činjenicama i na neminovnosti promjene okolnosti, analiza te prijetnje nužno je prognostička. Stoga se može dogoditi da se prognoze institucija Unije ne ostvare a da te institucije ipak ne počine pogrešku koja se tiče prava prilikom izvršavanja svoje nadležnosti kod ocjene složenih gospodarskih situacija. Po mišljenju Vijeća, nadležnim tijelima zaduženima za složenu ocjenu budućih događaja mora se dati pravo na široku diskrecijsku ovlast u kontekstu politike zaštite trgovine.

65

Po mišljenju Vijeća, ispitivanje četiriju posebnih čimbenika predviđenih člankom 3. stavkom 9. Osnovne uredbe otkrilo je „šaroliku situaciju” kad je riječ o postojanju prijetnje štete. S obzirom na jasnu formulaciju te odredbe i široku diskrecijsku ovlast kojom institucije Unije raspolažu u vezi s mjerama zaštite trgovine, te su institucije ovlaštene koristiti se svojom diskrecijskom ovlasti kako bi zaključile da postoji prijetnja štete pozivajući se na tu „šaroliku situaciju”.

66

U tom pogledu Vijeće pojašnjava da su institucije Unije, zbog „šarolikosti” situacije o kojoj je riječ na kraju razdoblja ispitnog postupka, na neuobičajen način, ali s ciljem osiguranja dobre uprave, nastavile nadzirati stanje na tržištu Unije tijekom razdoblja nakon razdoblja ispitnog postupka od srpnja 2008. do ožujka 2009. usredotočivši se na promjenu okolnosti i glavnih ekonomskih indikatora. Taj im je nadzor omogućio da ne naprave pogrešku u vezi s razvojem situacije na tržištu.

67

Društvo Hubei osporava argumentaciju ArcelorMittala i dr. i Vijeća.

68

Kao prvo, valja ocijeniti prigovor da je Opći sud povrijedio članak 3. stavak 9. i članak 6. stavak 1. Osnovne uredbe utoliko što se u točki 91. pobijane presude pozvao na nedosljednosti između predviđanja iz Privremene uredbe i podataka nakon razdoblja ispitnog postupka.

69

Valja podsjetiti da, u skladu s člankom 6. stavkom 1. Osnovne uredbe, „[n]akon pokretanja postupka, Komisija, djelujući u suradnji s državama članicama, započinje ispitni postupak na razini [Unije]. Ispitni postupak ujedno pokriva i damping i štetu, a oboje se ispituje istodobno. Za potrebe reprezentativnog nalaza, odabire se ispitno razdoblje, a koje kad se radi o dampingu uobičajeno pokriva ispitno razdoblje ne kraće od šest mjeseci odmah po pokretanju [neposredno prije pokretanja] ispitnog postupka. Podaci u vezi s razdobljem nakon ispitnog razdoblja uobičajeno se ne uzimaju u obzir”.

70

Iako je točno da iz te odredbe proizlazi da se, u načelu, podaci nakon razdoblja ispitnog postupka ne uzimaju u obzir za potrebe ispitnog postupka o dampingu i šteti, zakonodavac Unije unatoč tome, zbog činjenice da je upotrijebio prilog „uobičajeno”, nije imao namjeru u potpunosti isključiti uzimanje u obzir takvih podataka.

71

Institucije Unije stoga su u određenim okolnostima ovlaštene uzeti u obzir podatke nakon razdoblja ispitnog postupka. Takvo je ovlaštenje još više opravdano u ispitnim postupcima čiji predmet nije utvrđivanje da postoji šteta, nego utvrđivanje postojanja prijetnje štete što, po svojoj prirodi, podrazumijeva prognostičku analizu. Međutim, postojanje prijetnje štete, kao i postojanje štete, mora se utvrditi na dan donošenja antidampinške mjere. Osim toga, iz članka 3. stavka 9. Osnovne uredbe proizlazi da se utvrđivanje prijetnje štete mora temeljiti na činjenicama, a ne na običnom navodu, pretpostavci ili dalekoj mogućnosti te da promjena okolnosti koja bi mogla dovesti do situacije u kojoj bi damping prouzročio štetu mora biti jasno predviđena i neminovna.

72

U tim okolnostima, podaci nakon razdoblja ispitnog postupka mogu se koristiti kako bi se potvrdila ili osporila predviđanja iz Privremene uredbe i, u prvom slučaju, omogućilo uvođenje konačne antidampinške pristojbe.

73

Međutim, korištenje podataka nakon razdoblja ispitnog postupka od strane institucija Unije ne može biti izvan nadzora suda Unije.

74

U tom pogledu treba podsjetiti da iako se, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 34. i 35. ove presude, takvim nadzorom treba poštovati široku diskrecijsku ovlast kojom raspolažu institucije Unije u vezi s mjerama zaštite trgovine, Opći sud provjeravanjem da dokazi na kojima navedene institucije temelje svoja utvrđenja potvrđuju zaključke koje one iz toga izvlače ipak ne prekoračuje granice tog nadzora.

75

Iz toga slijedi da je Opći sud bio ovlašten provjeriti potvrđuju li podaci nakon razdoblja ispitnog postupka, s obzirom na to da su se institucije Unije na njih pozvale, predviđanja iz Privremene uredbe te stoga opravdavaju uvođenje konačne antidampinške pristojbe.

76

Kao drugo, valja provjeriti je li Opći sud prilikom nadzora ocjene od strane institucija Unije četiriju čimbenika iz članka 3. stavka 9. Osnovne uredbe, koje treba uzeti u obzir kako bi se utvrdilo postoji li prijetnja štete, počinio pogrešku koja se tiče prava.

77

U tom pogledu valja istaknuti da je Opći sud u okviru tog nadzora samo ispitao dokaze nakon razdoblja ispitnog postupka koje su te institucije navele u Privremenoj, a potom i u spornoj uredbi, a da ih ni na koji način nije iskrivio.

78

Opći sud je na temelju toga utvrdio da dokazi nakon razdoblja ispitnog postupka na koje su se pozvale institucije Unije nisu mogli poduprijeti zaključak da je postojala prijetnja štete te da je, slijedom toga, Vijeće u tom pogledu počinilo očitu pogrešku u ocjeni.

79

Stoga je Opći sud, u točki 92. pobijane presude presudio, a da pritom nije zanemario granice sudskog nadzora koje važe u vezi s mjerama zaštite trgovine, da je Vijeće povrijedilo članak 3. stavak 9. Osnovne uredbe time što je utvrdio da postoji prijetnja štete.

80

Iz toga slijedi da drugi žalbeni razlog i drugi dio trećeg žalbenog razloga u predmetu C‑186/14 P i treći žalbeni razlog u predmetu C‑193/14 P treba odbiti.

81

S obzirom na sva prethodna razmatranja, žalbe žalitelja iz predmeta C‑186/14 P i C‑193/14 P treba odbiti u cijelosti.

82

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.

83

Na temelju članka 138. stavka 1. navedenog Poslovnika, koji se primjenjuje na žalbeni postupak temeljem njegova članka 184. stavka 1., stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

84

Budući da je društvo Hubei podnijelo zahtjev da se ArcelorMittalu i dr. i Vijeću naloži snošenje troškova i da oni nisu uspjeli u svojim žalbenim razlozima, treba im naložiti snošenje troškova.

85

Budući da ni Komisija nije uspjela u svojim žalbenim zahtjevima, snosi vlastite troškove.

86

Sukladno članku 140. stavku 1. navedenog Poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Posljedično, Republika Italija snosi vlastite troškove.

Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) proglašava i presuđuje: