06/Sv. 007

HR

Službeni list Europske unije

114

L 263/11

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

16.09.2009.

(1)

Direktiva Vijeća 72/166/EEZ od 24. travnja 1972. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti (3), Druga direktiva Vijeća od 30. prosinca 1983. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila (4), Treća Direktiva Vijeća 90/232/EEZ od 14. svibnja 1990. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila (5) i Direktiva 2000/26/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. svibnja 2000. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila (Četvrta direktiva o obveznom osiguranju motornih vozila) (6) bile su nekoliko puta znatno izmijenjene (7). Radi jasnoće i preglednosti te bi četiri direktive trebalo kodificirati, kao i Direktivu 2005/14/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o izmjeni direktiva Vijeća 72/166/EEZ, 84/5/EEZ, 88/357/EEZ i 90/232/EEZ te Direktive 2000/26/EZ Europskog parlamenta i Vijeća u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila (8).

(2)

Osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila (obvezno osiguranje motornih vozila) posebno je važno za europske državljane, kako za ugovaratelje osiguranja tako i za žrtve nezgoda. Ono također ima veliki značaj za društva za osiguranje budući da čini znatan dio poslova neživotnog osiguranja u Zajednici. Obvezno osiguranje motornih vozila također utječe na slobodno kretanje ljudi i vozila. Stoga bi ključni cilj djelovanja Zajednice u području financijskih usluga trebao biti jačanje i konsolidacija unutarnjeg tržišta u području obveznog osiguranja motornih vozila.

(3)

Svaka država članica mora poduzeti sve prikladne mjere kako bi osigurala da je građanskopravna odgovornost u pogledu upotrebe vozila koja se uobičajeno nalaze na njezinu području pokrivena osiguranjem. Opseg pokrivene odgovornosti i uvjeti osiguravateljnog pokrića trebaju biti određeni na temelju tih mjera.

(4)

Kako bi se isključilo moguće pogrešno tumačenje ove Direktive i olakšalo dobivanje osiguravateljnog pokrića za vozila koja imaju privremene registarske pločice, definicija područja na kojem se vozilo uobičajeno nalazi trebala bi se odnositi na područje države čije registarske pločice vozilo nosi, bez obzira na to je li takva registarska pločica trajna ili privremena.

(5)

Uz poštivanje općeg kriterija prema kojem registarske pločice određuju područje na kojem se vozilo uobičajeno nalazi trebalo bi propisati posebno pravilo za nezgode koje prouzroče vozila bez registarske pločice ili ona koja nose registarsku pločicu koja ne odgovara ili više ne odgovara tom vozilu. U tom slučaju, a isključivo u svrhu likvidacije štete, trebalo bi se smatrati da je područje na kojem se vozilo uobičajeno nalazi područje na kojem se dogodila nezgoda.

(6)

Zabrana sustavnih provjera obveznog osiguranja motornih vozila trebala bi se odnositi na vozila koja se uobičajeno nalaze na području druge države članice, kao i na vozila koja se uobičajeno nalaze na području treće zemlje, ali koja dolaze s područja neke druge države članice. Mogu se dopustiti samo nesustavne provjere, koje nisu diskriminirajuće i koje se vrše u sklopu nadzora koji nije usmjeren isključivo na provjeru osiguranja.

(7)

Ukidanje provjera zelenih karti za vozila koja se uobičajeno nalaze u državi članici i dolaze na područje druge države članice može se izvršiti sporazumom između nacionalnih ureda za osiguranje, na temelju kojeg bi svaki nacionalni ured u skladu s odredbama nacionalnog prava jamčio naknadu štete u vezi s bilo kojom štetom ili ozljedom koja daje pravo na naknadu štete, a koju je na njezinu području prouzročilo jedno od tih vozila, bez obzira na to je li ono osigurano ili nije.

(8)

Takav sporazum o jamstvu pretpostavlja da su sva motorna vozila Zajednice koja prometuju na području Zajednice pokrivena osiguranjem. Stoga bi u nacionalnom pravu svake države članice trebalo predvidjeti obvezu osiguranja vozila od građanskopravne odgovornosti, a takvo bi osiguranje koje bilo valjano na cijelom području Zajednice.

(9)

Sustav previđen ovom Direktivom mogao bi se proširiti na vozila koja se uobičajeno nalaze na području treće zemlje za koju su nacionalni uredi država članica zaključili sličan sporazum.

(10)

U pogledu vozila koja pripadaju određenim fizičkim ili pravnim osobama, javnim ili privatnim, svaka država članica trebala bi moći odstupiti od opće obveze zaključivanja obveznog osiguranja. Kod nezgoda koje prouzroče takva vozila, država članica koja predviđa takvo odstupanje trebala bi odrediti instituciju ili tijelo koje će nadoknaditi štetu žrtvama nezgoda prouzročenih u drugim državama članicama. Trebalo bi poduzeti mjere kako bi se osiguralo da se odgovarajuća naknada štete isplati ne samo žrtvama nezgoda koje su prouzročila ta vozila u inozemstvu, već i žrtvama nezgoda koje nastanu u državi članici na čijem se području vozilo uobičajeno nalazi, bez obzira na to imaju li one boravište na njezinu državnom području ili ne. Nadalje, države članice trebale bi osigurati da je popis osoba izuzetih od obveznog osiguranja i institucija i tijela odgovornih za odštetu žrtvama nezgoda koje prouzroče takva vozila dostavljen Komisiji radi objave.

(11)

U pogledu određenih vrsta vozila ili određenih vozila koja imaju posebne pločice svaka država članica trebala bi moći odstupiti od opće obveze zaključivanja obveznog osiguranja. U tom je slučaju drugim državama članicama dopušteno da prilikom dolaska na njihovo područje zatraže važeću zelenu kartu ili ugovor o graničnom osiguranju kako bi se osigurala naknada štete žrtvama bilo koje nezgode koju bi mogla prouzročiti takva vozila na njihovu području. Međutim, budući da uklanjanje graničnih kontrola u Zajednici znači da više nije moguće osigurati da su vozila koja prelaze granice pokrivena osiguranjem, nije moguće zajamčiti naknadu štete žrtvama nezgoda koje su prouzročene u inozemstvu. Trebalo bi također poduzeti mjere kako bi se osiguralo da se odgovarajuća naknada štete dodijeli ne samo žrtvama nezgoda koje su prouzročila takva vozila u inozemstvu, već i žrtvama nezgoda koje su prouzročene u državi članici u kojoj se vozilo uobičajeno nalazi. U tu bi svrhu države članice trebale postupati sa žrtvama nezgoda koje prouzroče takva vozila na isti način kao i sa žrtvama nezgoda koje prouzroče neosigurana vozila. Naknadu štete žrtvama nezgoda koje su prouzročila neosigurana vozila trebalo bi isplatiti tijelo za naknadu štete države članice u kojoj se nezgoda dogodila. Kod isplate žrtvama nezgoda koje su prouzročila vozila koja podliježu odstupanju, tijelo za naknadu štete trebalo bi imati pravo podnijeti odštetni zahtjev tijelu države članice u kojoj se vozilo uobičajeno nalazi. Nakon isteka određenog razdoblja u kojem se omogućuje provedba i primjena te mogućnosti odstupanja, a uzimajući u obzir stečena iskustva, Komisija bi trebala, ako je potrebno, podnijeti prijedloge za njegovu zamjenu ili stavljanje izvan snage.

(12)

Obveza država članica da jamče osiguravateljno pokriće barem za određene minimalne iznose predstavlja važan element u osiguravanju zaštite žrtava. Minimalan iznos pokrića za tjelesnu ozljedu trebao bi biti obračunat tako da se svim žrtvama koje su vrlo teško ozlijeđene nadoknadi šteta u cijelosti i primjereno, uzimajući u obzir nisku učestalost nezgoda koje uključuju više žrtava i mali broj nezgoda u kojima više žrtava biva vrlo teško ozlijeđeno tijekom jednog te istog nesretnog događaja. Trebalo bi predvidjeti minimalan iznos pokrića po žrtvi ili po odštetnom zahtjevu. Kako bi se olakšalo uvođenje tih minimalnih iznosa, trebalo bi odrediti prijelazno razdoblje. Međutim, trebalo bi predvidjeti razdoblje kraće od prijelaznog razdoblja u kojem bi države članice trebale povećati te iznose na najmanje polovinu predviđenih razina.

(13)

Kako bi se osiguralo da tijekom vremena minimalan iznos pokrića ne izgubi na vrijednosti, trebalo bi predvidjeti klauzulu o redovitom preispitivanju, pri čemu se u skladu s Uredbom Vijeća (EZ) br. 2494/95 od 23. listopada 1995. o usklađenim indeksima potrošačkih cijena (9) kao referentna vrijednost koristi Europski indeks potrošačkih cijena (EICP), koji objavljuje Eurostat. Također bi trebalo propisati pravila postupanja koja uređuju takvo preispitivanje.

(14)

Potrebno je predvidjeti tijelo koje će jamčiti da žrtva neće ostati bez naknade štete ako je nezgodu prouzročilo neosigurano ili nepoznato vozilo. Važno je previdjeti da se žrtva takve nezgode može izravno obratiti tom tijelu kao prvom kontaktnom mjestu. Međutim, državama članicama trebalo bi dati mogućnost da u određenim ograničenim slučajevima primjenjuju izuzeća u pogledu isplate naknade štete od strane tog tijela i da predvide da naknada štete za oštećenje stvari koje prouzroči nepoznato vozilo može biti ograničena ili isključena zbog opasnosti od prijevara.

(15)

U interesu je žrtava da učinci nekih klauzula o isključenju budu ograničeni na odnos između osiguravatelja i osobe koja je odgovorna za nezgodu. Međutim kod ukradenih ili na silu pribavljenih vozila države članice mogu odrediti da naknadu štete isplaćuje gore navedeno tijelo.

(16)

Kako bi se ublažio financijski teret tog tijela, države članice mogu predvidjeti primjenu određenog samopridržaja kada tijelo osigurava naknadu štete za oštećenje stvari prouzročeno neosiguranim vozilima ili, ovisno o slučaju, ukradenim ili na silu pribavljenim vozilima.

(17)

Mogućnost ograničavanja ili isključivanja opravdane naknade štete žrtvama na temelju činjenice da je vozilo nepoznato ne bi se trebala primjenjivati kada je tijelo isplatilo naknadu štete za znatne tjelesne ozljede žrtvi nezgode u kojoj je prouzročeno i oštećenje stvari. Države članice mogu predvidjeti da samopridržaj do visine iznosa propisane ovom Direktivom plaća žrtva oštećenja stvari. Uvjete pod kojima bi tjelesne ozljede trebalo smatrati znatnima trebalo bi odrediti nacionalnim zakonodavstvom ili drugim propisima države članice u kojoj se nezgoda dogodila. Prilikom utvrđivanja tih uvjeta država članica može uzeti u obzir, između ostalog, pitanje je li ozljeda zahtijevala bolničko liječenje.

(18)

Kod nezgode koju je prouzročilo neosigurano vozilo, tijelo koje isplaćuje naknadu štete žrtvama nezgoda koje prouzroče neosigurana ili nepoznata vozila u boljem je položaju od žrtve za postupanje protiv odgovorne osobe. Stoga bi trebalo predvidjeti da to tijelo ne može zahtijevati da žrtva, da bi joj se isplatila naknada štete, mora dokazati da odgovorna osoba nije u mogućnosti ili odbija isplatiti naknadu štete.

(19)

Kod spora između gore navedenog tijela i osiguravatelja od građanskopravne odgovornosti o tome tko bi trebao isplatiti naknadu štete žrtvi nezgode, države članice bi morale, s ciljem izbjegavanja kašnjenja u isplati naknade štete žrtvi, osigurati da je jedna od tih strana određena kao odgovorna za privremenu isplatu naknade štete do rješavanja spora.

(20)

Žrtvama prometnih nezgoda trebalo bi biti zajamčeno usporedivo postupanje bez obzira na to gdje se u Zajednici nezgoda dogodila.

(21)

Članovima obitelji ugovaratelja osiguranja, vozača ili bilo koje druge odgovorne osobe trebala bi biti pružena zaštita usporediva s onom za druge žrtve, u bilo kojem slučaju u pogledu njihovih tjelesnih ozljeda.

(22)

Tjelesne ozljede i oštećenje stvari pješaka, biciklista i drugih nemotoriziranih korisnika ceste, koji su obično najslabiji sudionici u nezgodi, trebale bi biti pokrivene obveznim osiguranjem vozila koje je sudjelovalo u nesreći ako te osobe imaju pravo na naknadu štete na temelju nacionalnoga građanskog prava. Ova odredba ne dovodi u pitanje građanskopravnu odgovornost ili visinu nadoknade štete u vezi s određenom nesrećom u skladu s nacionalnim zakonodavstvom.

(23)

Uključivanje svih putnika u vozilu u osiguravateljno pokriće veliko je postignuće postojećeg zakonodavstva. Taj bi cilj bio ugrožen kad bi nacionalno zakonodavstvo ili bilo koja ugovorna klauzula sadržana u polici osiguranja isključivala putnike iz osiguravateljnog pokrića zato što su znali ili su trebali znati da je u trenutku nezgode vozač vozila bio pod utjecajem alkohola ili nekih drugih opojnih sredstava. Putnik obično nije u mogućnosti pravilno procijeniti stupanj intoksikacije vozača. Cilj odvraćanja ljudi od vožnje pod utjecajem opojnih sredstava ne postiže se smanjivanjem osiguravateljnog pokrića za putnike koji su žrtve prometnih nezgoda. Pokriće tih putnika u okviru obveznog osiguranja motornih vozila ne dovodi u pitanje njihovu moguću odgovornost u skladu s važećim nacionalnim zakonodavstvom, niti visinu moguće naknade štete u određenoj nezgodi.

(24)

Sve police obveznog osiguranja motornih vozila trebale bi pokriti cijelo područje Zajednice.

(25)

Neka društva za osiguranje dodaju u police osiguranja klauzule koje predviđaju otkazivanje ugovora ako vozilo ostane izvan države članice registracije duže od određenog razdoblja. Ta je praksa u suprotnosti s načelima iz ove Direktive, u skladu s kojima bi obvezno osiguranje motornih vozila na temelju jedinstvene premije trebalo pokrivati cijelo područje Zajednice. Stoga bi trebalo odrediti da osiguravateljno pokriće važi tijekom cijelog trajanja ugovora, bez obzira na to ostaje li vozilo u nekoj drugoj državi članici tijekom nekog određenog razdoblja, ne dovodeći u pitanje obveze u skladu s nacionalnim zakonodavstvom država članica u vezi s registracijom vozila.

(26)

U interesu je osigurane osobe da svaka polica osiguranja jamči u okviru jedinstvene premije pokriće koje se traži u skladu s pravom svake države članice ili pokriće koje se traži u skladu s pravom države članice u kojoj se vozilo uobičajeno nalazi, kada je to pokriće više.

(27)

Trebalo bi poduzeti mjere kako bi se olakšalo dobivanje osiguravateljnog pokrića za vozila koja su uvezena iz jedne države članice u drugu, čak i ako vozilo još nije registrirano u državi članici odredišta. Trebalo bi predvidjeti privremeno odstupanje od općeg pravila za određivanje države članice u kojoj se nalazi rizik. U razdoblju od trideset dana od datuma kada je vozilo isporučeno, stavljeno na raspolaganje ili otpremljeno kupcu država članica odredišta trebala bi se smatrati državom članicom u kojoj se nalazi rizik.

(28)

Svaka osoba koja želi zaključiti novi ugovor o obveznom osiguranju motornih vozila s nekim drugim osiguravateljem trebala bi moći prezentirati evidenciju nezgoda i šteta za vrijeme trajanja starog ugovora. Ugovaratelj osiguranja trebao bi imati pravo u bilo kojem trenutku zatražiti potvrdu o odštetnim zahtjevima ili o nepostojanju odštetnih zahtjeva koji se odnose na vozilo ili vozila pokrivena ugovorom o osiguranju barem za razdoblje od prethodnih pet godina ugovornog odnosa. Društvo za osiguranje ili bilo koje tijelo koje je država članica eventualno imenovala za pružanje usluga obveznog osiguranja ili za davanje takvih potvrde trebalo bi dostaviti tu potvrdu ugovaratelju osiguranja u roku od 15 dana od zahtjeva.

(29)

Kako bi se osigurala odgovarajuća zaštita žrtava prometnih nezgoda, države članice ne bi smjele dopustiti društvima za osiguranje da se pozivaju na samopridržaje u odnosu prema oštećenoj osobi.

(30)

Pravo pozivanja na ugovor o osiguranju i izravnog pokretanja odštetnog zahtjeva prema društvu za osiguranje od velike je važnosti za žrtve prometnih nezgoda. Kako bi se omogućila učinkovita i brza likvidacija šteta i što je više moguće izbjegao skup pravni postupak, trebalo bi predvidjeti pravo izravnog postupanja protiv društva za osiguranje koje pokriva građanskopravnu odgovornost odgovorne osobe za sve žrtve prometnih nezgoda.

(31)

Kako bi se za sve žrtve prometnih nezgoda dobila primjerena razina zaštite, trebalo bi proširiti postupak „obrazložene ponude” na sve vrste prometnih nezgoda. Taj isti postupak trebao bi se primjenjivati mutatis mutandis kada se likvidacija šteta vrši u okviru sustava nacionalnih ureda za osiguranje.

(32)

U skladu s člankom 11. stavkom 2., koji se čita u vezi s člankom 9. stavkom 1. točkom (b) Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (10), oštećene osobe mogu pokrenuti sudski postupak protiv osiguravatelja od građanskopravne odgovornosti u državi članici u kojoj imaju domicil.

(33)

Sustav ureda zelene karte osigurava učinkovitu likvidaciju šteta u zemlji boravišta oštećene osobe čak i kada drugi sudionik nezgode dolazi iz neke druge europske zemlje.

(34)

Osobe oštećene u prometnoj nezgodi koja je obuhvaćena ovom Direktivom i koja se dogodila u državi koja nije država njihova boravišta trebale bi imati pravo podnijeti odštetni zahtjev u državi članici svog boravišta predstavniku za likvidaciju štete kojega je tamo imenovalo društvo za osiguranje odgovorne strane. To bi rješenje trebalo omogućiti da šteta koju pretrpe oštećene osobe izvan države članice svoga boravišta bude riješena u skladu s postupcima s kojima su upoznati.

(35)

Sustav koji se temelji na predstavniku za likvidaciju štete u državi članici boravišta oštećene osobe ne utječe na materijalno pravo koje se primjenjuje u svakom pojedinom slučaju niti na sudsku nadležnost.

(36)

Postojanje izravnog prava postupanja za oštećenu osobu protiv društva za osiguranje logičan je dodatak imenovanju takvih predstavnika i, štoviše, poboljšava pravni položaj osoba oštećenih u prometnim nezgodama koje se dogode izvan države članice njihova boravišta.

(37)

Trebalo bi predvidjeti da država članica u kojoj je društvo za osiguranje dobilo odobrenje za rad zahtijeva da to društvo imenuje predstavnike za likvidaciju štete s boravištem ili poslovnim nastanom u drugim državama članicama za prikupljanje svih potrebnih informacija u vezi sa štetama koje proizlaze iz takvih nezgoda i poduzimanje odgovarajućih mjera za njihovu likvidaciju u ime i za račun društva za osiguranje, uključujući isplatu naknade štete. Predstavnici za likvidaciju štete morali bi imati dovoljno ovlasti da zastupaju društvo za osiguranje u odnosu na osobe koje su pretrpjele štetu zbog takvih nezgoda i također da zastupaju društvo za osiguranje na sudovima, u mjeri u kojoj je to u skladu s propisima međunarodnog privatnog prava o dodjeli sudske nadležnosti.

(38)

Djelatnosti predstavnika za likvidaciju štete nisu dovoljne da bi se sudska nadležnost dodijelila sudovima u državi članici boravišta oštećene osobe ako propisi međunarodnog privatnog prava o dodjeli sudske nadležnosti to ne predviđaju.

(39)

Imenovanje predstavnika odgovornih za likvidaciju štete trebao bi biti jedan od uvjeta za pristupanje i obavljanje poslova osiguranja iz točke 10. slova A Priloga Prvoj direktivi Vijeća 73/239/EEZ od 24. srpnja 1973. o usklađivanju zakona i drugih propisa u odnosu na osnivanje i obavljanje poslova izravnog osiguranja osim životnog osiguranja (11) osim životnog osiguranja, s iznimkom odgovornosti prijevoznika. Taj bi uvjet stoga trebao biti pokriven jedinstvenim službenim odobrenjem za rad izdanim od strane tijela vlasti države članice u kojoj društvo za osiguranje osniva svoju središnju upravu, kao što je utvrđeno u glavi II. Direktive Vijeća 92/49/EEZ od 18. lipnja 1992. o usklađivanju zakona i drugih propisa koji se odnose na izravno osiguranje osim životnog osiguranja te o izmjeni direktiva 73/239/EEZ i 88/357/EEZ (Treća direktiva o neživotnom osiguranju) (12). Taj bi se uvjet također trebao odnositi na društva za osiguranje sa središnjom upravom izvan Zajednice koja su dobila odobrenje za rad koje im dopušta pristupanje poslovima osiguranja u državi članici Zajednice.

(40)

Osim što se osigurava prisutnost predstavnika društva za osiguranje u državi u kojoj boravi oštećena osoba, potrebno je jamčiti posebno pravo oštećene osobe da joj se odštetni zahtjev riješi bez odlaganja. Stoga je nužno uključiti u nacionalno pravo odgovarajuće učinkovite i sustavne financijske ili istovjetne upravne sankcije – kao što su sudski nalozi u kombinaciji s upravnim globama, redovito izvješćivanje nadzornih tijela, izravni nadzori, objave u nacionalnom službenom listu i u tisku, obustava poslovanja društva (zabrana zaključivanja novih ugovora tijekom određenog razdoblja), imenovanje posebnog predstavnika nadzornih tijela odgovornog za provjeravanje provodi li se poslovanje u skladu sa zakonima o osiguranju, oduzimanje odobrenja za rad za tu poslovnu liniju, sankcije koje se uvode za direktore i članove rukovodstva – ako društvo za osiguranje ili njegovi predstavnici ne ispunjavaju svoje obveze da u razumnom roku ponude naknadu štete. To ne bi smjelo dovesti u pitanje primjenu drugih mjera, posebno u skladu s pravom koje se primjenjuje na pitanja iz područja nadzora, koje se mogu smatrati primjerenima. Međutim, pri tome važi uvjet da odgovornost kao i pretrpljena šteta i ozljeda nisu predmet spora tako da društvo za osiguranje može dati obrazloženu ponudu unutar propisanog roka. Ta obrazložena ponuda za naknadu štete trebala bi biti u pisanom obliku i trebala bi sadržavati razloge na temelju kojih je procijenjena odgovornost i šteta.

(41)

Osim tih sankcija primjereno je predvidjeti plaćanje kamate na iznos naknade štete koji oštećenoj osobi ponudi društvo za osiguranje ili dodijeli sud kada ponuda nije dana unutar propisanog roka. Ako u državama članicama već postoje nacionalni propisi koji obuhvaćaju zahtjeve za plaćanje zatezne kamate, ta bi se odredba mogla provesti upućivanjem na takve propise.

(42)

Oštećene osobe koje su pretrpjele štetu ili ozljedu zbog prometne nezgode ponekad imaju problema pri utvrđivanju imena društva za osiguranje koje pokriva osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila koja su sudjelovala u nezgodi.

(43)

U interesu tih oštećenih osoba države članice trebale bi uspostaviti informacijske centre kako bi osigurale da takve informacije o svim nezgodama koje uključuju motorna vozila budu odmah na raspolaganju. Ti informacijski centri također bi trebali staviti na raspolaganje oštećenim osobama informacije koje se odnose na predstavnike za likvidaciju štete. Takvi centri trebaju međusobno surađivati i brzo odgovoriti na zahtjeve za informacije centara u drugim državama članicama o predstavnicima za likvidaciju štete. Čini se primjerenim da takvi centri prikupljaju informacije o datumu stvarnog završetka osiguravateljnog pokrića, ali ne i informacije o isteku prvobitne valjanosti police ako je trajanje ugovora prešutno produženo.

(44)

Trebalo bi predvidjeti posebne odredbe u vezi s vozilima (na primjer državna ili vojna vozila) koja su obuhvaćena iznimkama od obveze osiguranja od građanskopravne odgovornosti.

(45)

Oštećena osoba može imati legitiman interes da bude obaviještena o identitetu vlasnika ili uobičajenog vozača ili registriranog imatelja vozila; na primjer ako može dobiti naknadu štete samo od tih osoba jer vozilo nije valjano osigurano ili šteta prelazi osiguranu sumu, u kojem slučaju bi također trebalo dati te informacije.

(46)

Neke dostavljene informacije, poput imena i adrese vlasnika ili uobičajenog vozača vozila i broja police osiguranja ili registracijskog broja vozila, predstavljaju osobne podatke u smislu Direktive 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 1995. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka (13). Obrada takvih podataka koja se traži za potrebe ove Direktive trebala bi stoga biti usklađena s nacionalnim mjerama poduzetim u skladu s Direktivom 95/46/EZ. Ime i adresu uobičajenog vozača trebalo bi priopćiti samo ako nacionalno zakonodavstvo predviđa takvo priopćavanje.

(47)

Kako bi se osiguralo da oštećena osoba ne ostane bez naknade štete na koju ima pravo, potrebno je predvidjeti tijelo za naknadu štete kojem se oštećena osoba može obratiti ako društvo za osiguranje ne imenuje predstavnika ili očito odugovlači s likvidacijom štete ili ako društvo za osiguranje nije moguće utvrditi. Intervencija tijela za naknadu štete trebala bi biti ograničena na rijetke pojedine slučajeve kada društvo za osiguranje ne ispuni svoje dužnosti unatoč odvraćajućem učinku mogućeg nametanja sankcija.

(48)

Uloga je tijela za naknadu štete rješavanje odštetnog zahtjeva u vezi sa štetom ili ozljedom koju je pretrpjela oštećena osoba samo u slučajevima koje je moguće objektivno utvrditi i stoga bi tijelo za naknadu štete trebalo ograničiti svoju djelatnost na to da provjerava da je ponuda za naknadu štete dana u skladu s propisanim rokovima i postupcima, bez ikakvog procjenjivanja zasnovanosti slučaja.

(49)

Pravne osobe koje po zakonu nasljeđuju odštetne zahtjeve oštećene osobe protiv osobe odgovorne za nesreću ili njezina društva za osiguranje (kao što su na primjer druga društva za osiguranje ili ustanove za socijalno osiguranje) ne bi smjele biti ovlaštene podnositi dotični odštetni zahtjev tijelu za naknadu štete.

(50)

Tijelo za naknadu štete trebalo bi imati pravo subrogacije ako je isplatilo naknadu štete oštećenoj osobi. Kako bi se olakšala provedba odštetnih zahtjeva tijela za naknadu štete protiv društva za osiguranje kada ono nije imenovalo predstavnika za likvidaciju štete ili očito odugovlači s likvidacijom štete, tijelo koje osigurava naknadu štete u državi oštećene osobe trebalo bi imati automatsko pravo na nadoknadu sredstava, povezano sa stjecanjem prava oštećene osobe, od odgovarajućeg tijela u državi u kojoj društvo za osiguranje ima poslovni nastan. To je tijelo u najboljem položaju da pokrene postupak za naknadu protiv društva za osiguranje.

(51)

Iako države članice mogu predvidjeti da je odštetni zahtjev protiv tijela za naknadu štete supsidijaran, oštećena osoba ne bi smjela biti primorana podnositi svoj odštetni zahtjev osobi odgovornoj za nezgodu prije nego što ga podnese tijelu za naknadu štete. U takvom bi slučaju oštećena osoba trebala biti barem u istom položaju kao i kod odštetnih zahtjeva protiv garancijskog fonda.

(52)

Taj sustav može funkcionirati putem sporazuma između tijela za naknadu štete koja su osnovale ili odobrile države članice, u kojemu su utvrđene njihove zadaće i obveze te postupci za nadoknadu sredstava.

(53)

Kada je nemoguće utvrditi osiguravatelja vozila, trebalo bi predvidjeti da krajnji dužnik za plaćanje naknade štete oštećenoj osobi bude garancijski fond predviđen u tu svrhu, smješten u državi članici u kojoj se uobičajeno nalazi neosigurano vozilo čija je upotreba izazvala nezgodu. Kada je nemoguće utvrditi vozilo, trebalo bi predvidjeti da je krajnji dužnik garancijski fond predviđen u tu svrhu, smješten u državi članici u kojoj se nezgoda dogodila.

(54)

Ova Direktiva ne bi trebala dovoditi u pitanje obveze država članica u vezi s rokovima navedenima u Prilogu I., Dijelu B za prenošenje u nacionalno pravo tamo navedenih Direktiva i za njihovu primjenu,

1.

„vozilo” znači svako motorno vozilo namijenjeno za kopneni promet, a koje pokreće mehanička snaga, ali koje se ne kreće po tračnicama, i svako priključno vozilo, bilo da je priključeno ili ne;

2.

„oštećena osoba” znači svaka osoba koja ima pravo na naknadu štete u vezi sa štetom ili ozljedom prouzročenom vozilima;

3.

„nacionalni ured za osiguranje” znači profesionalna organizacija koja je utemeljena u skladu s Preporukom br. 5 koju je 25. siječnja 1949. usvojio Pododbor za cestovni promet Odbora za unutarnji promet Gospodarske komisije Ujedinjenih naroda za Europu, a koja okuplja društva za osiguranje koja u jednoj državi imaju odobrenje za obavljanje poslova osiguranja motornih vozila od građanskopravne odgovornosti;

4.

„područje na kojem se vozilo uobičajeno nalazi” znači:

5.

„zelena karta” znači međunarodna potvrda o osiguranju izdana u ime nacionalnog ureda u skladu s Preporukom br. 5 koju je 25. siječnja 1949. donio Pododbor za cestovni promet Odbora za unutarnji promet Gospodarske komisije Ujedinjenih naroda za Europu;

6.

„društvo za osiguranje” znači društvo koje je dobilo službeno odobrenje za rad u skladu s člankom 6. ili člankom 23. stavkom 2. Direktive 73/239/EEZ;

7.

„poslovni nastan” znači sjedište društva, zastupništvo ili podružnica društva za osiguranje kako je utvrđeno u članku 2. točki (c) Druge direktive Vijeća 88/357/EEZ od 22. lipnja 1988. o usklađivanju zakona i drugih propisa u odnosu na izravno osiguranje osim životnog osiguranja i utvrđivanju odredbi za olakšavanje djelotvornog ostvarivanja slobode pružanja usluga (14).

(a)

nakon što je zaključen sporazum između nacionalnih ureda za osiguranje prema kojem svaki nacionalni ured u skladu s odredbama nacionalnog prava o obveznom osiguranju jamči likvidaciju šteta u vezi s nesrećama koje se dogode na njezinu području i koje prouzroče vozila koja se uobičajeno nalaze na području druge države članice, bez obzira na to jesu li takva vozila osigurana ili ne;

(b)

od datuma koji odredi Komisija, nakon što se u uskoj suradnji s državama članicama uvjerila da je takav sporazum zaključen;

(c)

na razdoblje trajanja tog sporazuma.

(a)

u skladu sa zakonodavstvom koje je na snazi u drugim državama članicama, svaku štetu ili ozljedu prouzročenu na području tih država;

(b)

svaku štetu ili ozljedu koju pretrpe državljani država članica na putu koji izravno povezuje dva područja na kojima je na snazi Ugovor ako ne postoji nacionalni ured za osiguranje odgovoran za područje koje se prelazi; u tom se slučaju šteta ili ozljeda pokrivaju u skladu s nacionalnim pravom o obveznom osiguranju koje je na snazi u državi članici na čijem se području vozilo uobičajeno nalazi.

(a)

o području na kojem se vozilo uobičajeno nalazi i eventualno o njegovoj registarskoj oznaci;

(b)

ako je to moguće, o pojedinostima o osiguranju vozila koje su obično navedene na zelenoj karti, a koje su u posjedu imatelja vozila, ako te pojedinosti zahtijeva država članica na čijem se području vozilo uobičajeno nalazi.

(a)

kod tjelesne ozljede minimalan iznos pokrića od 1 000 000 eura po žrtvi ili 5 000 000 eura po odštetnom zahtjevu, bez obzira na broj žrtava;

(b)

kod oštećenja stvari 1 000 000 eura po odštetnom zahtjevu, bez obzira na broj žrtava.

(a)

od strane osoba koje za to nemaju izričito ili implicitno odobrenje;

(b)

od strane osoba koje nemaju vozačku dozvolu koja im dopušta da voze dotično vozilo;

(c)

od strane osoba koje krše zakonske tehničke zahtjeve u pogledu stanja i sigurnosti dotičnog vozila.

(a)

pokrivaju, na temelju jedinstvene premije i tijekom cijelog trajanja ugovora, cjelokupno područje Zajednice, uključujući svaki boravak vozila u drugoj državi članici za vrijeme trajanja ugovora; i

(b)

jamče, na temelju jedinstvene premije, u svakoj državi članici pokriće propisano njezinim zakonom ili pokriće propisano zakonom države članice u kojoj se vozilo uobičajeno nalazi ako je to pokriće više.

(a)

koje je osigurano preko poslovnog nastana u državi članici koja nije država boravišta oštećene osobe i

(b)

koje se uobičajeno nalazi u državi članici koja nije država boravišta oštećene osobe.

(a)

društvo za osiguranje osobe koja je prouzročila nezgodu ili njegov predstavnik za likvidaciju štete imaju obvezu dati obrazloženu ponudu za naknadu štete u slučajevima kada odgovornost nije sporna i kada je visina štete procijenjena; ili

(b)

društvo za osiguranje kojemu je upućen zahtjev za naknadu štete ili njegov predstavnik za likvidaciju štete imaju obvezu dati utemeljen odgovor na točke navedene u odštetnom zahtjevu u slučajevima kada je odgovornost sporna ili kada visina štete nije u potpunosti procijenjena.

(a)

za vođenje registra koji sadrži sljedeće informacije:

(b)

ili za koordiniranje prikupljanja i prosljeđivanja tih informacija; i

(c)

za pomaganje ovlaštenim osobama da budu obaviještene o informacijama spomenutim u točki (a) podtočkama od i. do v.

(a)

ime i adresu društva za osiguranje;

(b)

broj police osiguranja; i

(c)

ime i adresu predstavnika za likvidaciju štete društva za osiguranje u državi boravišta oštećene osobe.

(a)

društvu za osiguranje; ili

(b)

ustanovi za registraciju vozila.

(a)

ako u roku od tri mjeseca od dana kada je oštećena osoba podnijela svoj odštetni zahtjev društvu za osiguranje vozila čija je upotreba prouzročila nezgodu ili njegovu predstavniku za likvidaciju štete, društvo za osiguranje ili njegov predstavnik za likvidaciju štete ne daju utemeljen odgovor na točke navedene u odštetnom zahtjevu; ili

(b)

ako društvo za osiguranje nije imenovalo predstavnika za likvidaciju štete u državi članici boravišta oštećene osobe u skladu s člankom 20. stavkom 1.; u tom slučaju oštećene osobe ne mogu podnijeti odštetni zahtjev tijelu za naknadu štete ako su odštetni zahtjev podnijele izravno društvu za osiguranje vozila čija je upotreba prouzročila nezgodu i ako su primile utemeljen odgovor u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.

(a)

društvo za osiguranje vozila čija je upotreba prouzročila nezgodu ili predstavnika za likvidaciju štete;

(b)

tijelo za naknadu štete u državi članici u kojoj je poslovni nastan društva za osiguranje koje je izdalo policu;

(c)

osobu koja je prouzročila nezgodu, ako je poznata;

(a)

nakon što se između tijela za naknadu štete koja su osnovale ili odobrile države članice sklopi sporazum koji se odnosi na njihove zadaće i obveze te na postupke za nadoknadu sredstava;

(b)

od dana koji odredi Komisija, nakon što se u bliskoj suradnji s državama članicama uvjerila da je takav sporazum zaključen.

(a)

kada se ne može utvrditi društvo za osiguranje: garancijskom fondu u državi članici u kojoj se vozilo uobičajeno nalazi;

(b)

kod nepoznatog vozila: garancijskom fondu u državi članici u kojoj se nezgoda dogodila;

(c)

kod vozila iz trećih zemalja: garancijskom fondu u državi članici u kojoj se nezgoda dogodila.