–

za SC Romenergo SA i Aris Capital SA, C. C. Vasile, C. Secrieru i M. Strîmbei, odvjetnici,

–

za rumunjsku vladu, u početku E. Gane, L. Liţu i C.-R. Canţăr, zatim E. Gane i L. Liţu, u svojstvu agenata,

–

za nizozemsku vladu, J. M. Hoogveld i M. Bulterman, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, H. Støvlbæk, L. Malferrari, J. Rius i L. Nicolae, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 63. do 65. UFEU‑a, u vezi s člankom 2. stavkom 2. Direktive 2004/25/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o ponudama za preuzimanje (SL 2004., L 142, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 141.), kao i članka 87. Direktive 2001/34/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 28. svibnja 2001. o uvrštenju vrijednosnih papira u službenu kotaciju burze te o informacijama koje treba objaviti o tim vrijednosnim papirima (SL 2001., L 184, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 3., str. 8.), kako je izmijenjena Direktivom 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o uspostavi okvira za oporavak i sanaciju kreditnih institucija i investicijskih društava te o izmjeni Direktive Vijeća 82/891/EEZ i direktiva 2001/24/EZ, 2002/47/EZ, 2004/25/EZ, 2005/56/EZ, 2007/36/EZ, 2011/35/EU, 2012/30/EU i 2013/36/EU te uredbi (EU) br. 1093/2010 i (EU) br. 648/2012 Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2014., L 173, str. 190.) (u daljnjem tekstu: Direktiva 2001/34).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između SC Romenergo SA (u daljnjem tekstu: Romenergo) i Aris Capital SA (u daljnjem tekstu: Aris Capital), s jedne strane, i Autoritatea de Supraveghere Financiară (Tijelo za financijski nadzor, Rumunjska) (u daljnjem tekstu: ASF), s druge strane, povodom zahtjeva za poništenje članka 2. stavka 3. točke (j) Regulamentul Comisiei Naționale a Valorilor Mobiliare nr. 1/2006 privind emitenții și operațiunile cu valori mobiliare (Uredba Nacionalne komisije za vrijednosne papire br. 1/2006 o izdavateljima i transakcijama s vrijednosnim papirima) (Monitorul Oficial al României, dio I, br. 312 bis od 6. travnja 2004., u daljnjem tekstu: Uredba br. 1/2006) i upravnih odluka koje je donio ASF u odnosu na ta društva.

3

Uvodnim izjavama 2., 6., 18. i 20. Direktive 2004/25 propisuje se:

[…]

[…]

[…]

4

Članak 2. te direktive propisuje:

„1.   Za potrebe ove Direktive:

[…]

2.   Za potrebe stavka 1. točke (d), osobe koje kontrolira druga osoba u smislu članka 87. [Direktive 2001/34] su osobe koje djeluju zajednički s tom drugom osobom i međusobno.”

5

Članak 87. Direktive 2001/34 predviđa:

„1.   Za potrebe ovog poglavlja, ‚kontrolirano poduzeće’ označava svako poduzeće u kojemu neka fizička ili pravna osoba:

2.   Za potrebe odredaba stavka 1., prava matičnog poduzeća u pogledu glasanja, imenovanja i razrješenja uključuju prava svakoga drugoga kontroliranoga poduzeća, kao i prava bilo koje fizičke ili pravne osobe koja djeluje u svoje ime, ali za račun matičnog poduzeća ili bilo kojega drugoga kontroliranoga poduzeća.”

6

Članak 286.a legea nr. 297/2004 privind piețele de capital (Zakon br. 297/2004 o tržištu kapitala) (Monitorul Oficial al României, dio I, br. 571 od 29. lipnja 2004.), u verziji primjenjivoj na glavni postupak (u daljnjem tekstu: Zakon o tržištu kapitala), predviđa:

„1.   Svatko može na bilo kojoj osnovi steći ili držati, sam ili s osobama s kojima usklađeno djeluje, dionice koje je izdalo društvo za financijska ulaganja, a koje potječu od pretvorbe privatnog vlasništva, u iznosu od najviše 5 % kapitala društva za financijska ulaganja.

2.   Izvršavanje prava glasa suspendirano je za dionice dioničara koje prekoračuju gornju granicu utvrđenu stavkom 1.

3.   Kada dosegnu gornju granicu od 5 %, osobe iz stavka 1. dužne su obavijestiti u roku od tri radna dana društvo za financijska ulaganja, Nacionalnu komisiju za vrijednosne papire i uređeno tržište na kojem se trguje navedenim dionicama.

4.   U roku od 3 mjeseca od prekoračenja gornje granice od 5 % kapitala društva za financijska ulaganja, dioničari koji se nalaze u takvoj situaciji dužni su prodati dionice koje prekoračuju gornju granicu sudjelovanja.”

7

Članak 2. stavak 1. točka 22. tog zakona utvrđuje pojam „uključeni subjekti” ovim riječima:

[…]

[…]”

8

U skladu s člankom 2. stavkom 1. točkom 23. Zakona o javnoj nabavi iz 2003.:

„Osobe koje usklađeno djeluju: dvije ili više osoba, povezane izričitim ili prešutnim sporazumom, s ciljem provedbe zajedničke politike u odnosu prema izdavatelju. Dok se ne dokaže suprotno, presumira se da usklađeno djeluju:

[…]

[…]”

9

Uredba br. 1/2006 propisuje:

„U smislu članka 2. stavka 1. točke 23. Zakona br. 297/2004, presumira se, dok se ne dokaže suprotno, da usklađeno djeluju sljedeći subjekti:

[…]

10

Romenergo je bio dioničar S. I. F. Banat Crişana SA (u daljnjem tekstu: Banat Crişana), društva za financijska ulaganja proizišlog iz postupka privatizacije koji se odvio u Rumunjskoj i čijim se dionicama trguje na tržištu kapitala, te je držao 4,55498 % prava glasa koja pripadaju dionicama potonjeg društva. Romenergo je zatim ustupio sve dionice koje je držao u navedenom društvu Aris Capitalu.

11

ASF je 18. ožujka 2014. donio odluke br. A/209, A/210 i A/211 (u daljnjem tekstu zajedno: sporne upravne odluke) na temelju kojih:

12

ASF je stoga naložio navedenim dioničarima, za koje se smatra da djeluju usklađeno, da u roku od tri mjeseca prodaju dio dionica koje drži Banat Crişana, tako da njihove zajedničke dionice ne prelaze gornju granicu od 5 % propisanu rumunjskim propisima.

13

Smatrajući da su sporne upravne odluke protivne pravu Unije, Romenergo i Aris Capital podnijeli su tužbu pred Curtea de Apel București (Žalbeni sud u Bukureštu, Rumunjska), koja se odnosi, s jedne strane, na valjanost tih odluka i, s druge strane, na valjanost članka 2. stavka 3. točke (j) Uredbe br. 1/2006.

14

Tijekom postupka pred ASF‑om, a zatim pred Curtea de Apel București (Žalbeni sud u Bukureštu), tužitelji iz glavnog postupka tvrdili su da nacionalne odredbe o kojima je riječ krše osobito odredbe prava Unije koje se odnose na slobodno kretanje kapitala. Također su istaknuli da pojam „usklađeno djelovanje” kako je predviđeno pravom Unije vrijedi samo u kontekstu obvezne javne ponude, pri čemu zakonodavac Unije presumira da su osobe koje djeluju usklađeno i kontrolirane osobe ili koje kontroliraju druge osobe te koje zajednički žele kontrolirati društvo izdavatelja ostvarenjem ponude ili njezinim neuspjehom. Članak 2. stavak 2. Direktive Vijeća 2004/25 utvrđuje samo presumpciju u pogledu osoba koje kontrolira druga osoba koja drži većinu prava glasa.

15

Prema navodima društava Romenergo i Aris Capital, pravo Unije ne predviđa mogućnost utvrđenja presumpcije usklađenog djelovanja koje se općenito temelji na „gospodarskim” aspektima i ne priznaje postojanje usklađenog djelovanja kada za ostvarenje gospodarskih transakcija osobe koriste financijska sredstva iz istog izvora ili potječu od uključenih osoba preko različitih subjekata.

16

Curtea de Apel București (Žalbeni sud u Bukureštu) je 4. svibnja 2015. odbio zahtjev Romenerga i Aris Capitala kao neosnovan. Potonji su stoga podnijeli žalbu pred sudom koji je uputio zahtjev.

17

U tim okolnostima Înalta Curte de Casație și Justiție (Visoki kasacijski sud, Rumunjska) odlučio je prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 63. UFEU‑a, u vezi s člankom 2. stavkom 2. Direktive 2004/25/EZ i člankom 87. Direktive 2001/34/EZ, tumačiti na način da im se protivi nacionalna odredba (u konkretnom slučaju članak 2. stavak 3. točku (j) Uredbe br. 1/2006 […]) kojom se utvrđuje pravna presumpcija usklađenog djelovanja kad je riječ o udjelima u društvima čije su dionice uvrštene za trgovanje na uređenom tržištu te se smatraju alternativnim investicijskim fondovima (tzv. društva za financijska ulaganja – S. I. F.) u odnosu na:

18

Rumunjska vlada u svojim očitovanjima iznosi dvojbe u pogledu dopuštenosti zahtjeva za prethodnu odluku jer se pitanje upućeno Sudu odnosi na presumpciju usklađenog djelovanja u okviru određenih gospodarskih transakcija koje nisu predmet glavnog postupka te je stoga hipotetske naravi.

19

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Posljedično, ako se postavljena pitanja odnose na tumačenje pravnog pravila Unije, Sud u načelu mora donijeti odluku (presuda od 10. prosinca 2018., Wightman i dr., C‑621/18, EU:C:2018:999, t. 26. i navedena sudska praksa).

20

Iz navedenog proizlazi da pitanja koja se odnose na pravo Unije uživaju pretpostavku relevantnosti. Odbijanje Suda da odluči o prethodnom pitanju koje je uputio nacionalni sud moguće je samo u slučaju kad je očito da zahtijevano tumačenje pravila Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom glavnog postupka, kad je problem hipotetske naravi ili kad Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima koji su mu potrebni da bi pružio koristan odgovor na postavljena pitanja (presuda od 10. prosinca 2018., Wightman i dr., C‑621/18, EU:C:2018:999, t. 27. i navedena sudska praksa).

21

U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da su Romenergo i Aris Capital pred rumunjskim sudovima podnijeli, među ostalim, tužbu protiv spornih upravnih odluka. Te odluke predviđaju u biti da su kumulirana prava glasa osoba za koje se presumira da su djelovale usklađeno, među kojima se nalaze i Romenergo i Aris Capital, a koja prelaze 5 %, suspendirana i da te osobe moraju prodati u roku od tri mjeseca dio ukupnih kumuliranih dionica koje drže u Banat Crişani, koji prelazi tu gornju granicu od 5 %.

22

No pitanja suda koji je uputio zahtjev odnose se u biti na usklađenost s pravom Unije rumunjskih propisa koji se odnose na gornju granicu od 5 % sudjelovanja u kapitalu društva za financijska ulaganja, poput onog u glavnom postupku, preciziranih određenim presumpcijama usklađenog djelovanja. Stoga se ne može smatrati da je postavljeno pitanje hipotetske naravi iz razloga što ne bi imalo veze sa stvarnošću ili predmetom glavnog postupka.

23

Iz toga slijedi da je zahtjev za prethodnu odluku dopušten.

24

Najprije valja podsjetiti da je prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda na potonjem da u okviru postupka suradnje s nacionalnim sudovima uspostavljene u članku 267. UFEU‑a nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da riješi spor koji se pred njim vodi i da će, u tom smislu, Sud po potrebi preoblikovati pitanje koje mu je postavljeno (presuda od 5. ožujka 2020., X (Izuzeće od PDV‑a za telefonska savjetovanja), C‑48/19, EU:C:2020:169, t. 35. i navedena sudska praksa).

25

U ovom slučaju postavljeno pitanje kako ga je iznio sud koji je uputio zahtjev odnosi se na usklađenost s odredbama UFEU‑a o slobodnom kretanju kapitala kao i s člankom 2. stavkom 2. Direktive 2004/25 te člankom 87. Direktive 2001/34 određenih presumpcija usklađenog djelovanja u okviru sudjelovanja u kapitalu društva za financijska ulaganja.

26

S jedne strane, iz obrazloženja zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da se problem s kojim je suočen sud koji je uputio zahtjev odnosi šire na usklađenost s pravom Unije pravila o gornjoj granici od 5 % sudjelovanja u kapitalu društva za financijska ulaganja, a ne samo na presumpciju usklađenog djelovanja, koja samo dopunjuje to pravilo, prema navodima tog suda koji je uputio zahtjev. S druge strane, iako članak 2. stavak 2. Direktive 2004/25, na koji se poziva navedeni sud, doista predviđa presumpciju usklađenog djelovanja, ta direktiva uređuje samo situacije nastale u okviru ponuda za preuzimanje, a s obzirom na elemente koje je pružio sud koji je uputio zahtjev i očitovanja podnesena pred Sudom ne čini se da je to slučaj u glavnom postupku, međutim to je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

27

Kao drugo, valja pojasniti da se odredbe UFEU‑a koje se odnose na slobodno kretanje kapitala ne primjenjuju na isključivo unutarnje situacije u kojima je kretanje kapitala ograničeno samo unutar jedne države članice. Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da prije primjene članka 63. UFEU‑a provjeri postoji li u glavnom postupku prekogranična situacija koja uključuje izvršavanje slobode kretanja kapitala unutar Europske unije (vidjeti u tom smislu rješenje od 12. listopada 2017., Fisher, C‑192/16, EU:C:2017:762, t. 35.).

28

U ovom slučaju presumira se da Romenergo a zatim Aris Capital djeluju usklađeno s više društava sa sjedištem izvan rumunjskog državnog područja. Prema tome, pod uvjetom provjera koje treba izvršiti sud koji je uputio zahtjev, valja smatrati da u glavnom postupku postoji takva prekogranična situacija.

29

Stoga sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjem u biti pita treba li članak 63. UFEU‑a tumačiti na način da mu je protivna nacionalna mjera koja predviđa gornju granicu od 5 % sudjelovanja u kapitalu društava za financijska ulaganja.

30

Kako bi se odgovorilo na to pitanje valja najprije utvrditi predstavlja li stjecanje udjela u kapitalu društva za financijska ulaganja, poput onog u glavnom postupku, kretanje kapitala u smislu članka 63. stavka 1. UFEU‑a.

31

Prema ustaljenoj praksi Suda, ta odredba općenito zabranjuje prepreke kretanju kapitala između država članica (presuda od 6. ožujka 2018., ESEGRO i Horváth, C‑52/16 i C‑113/16, EU:C:2018:157, t. 61. i navedena sudska praksa).

32

U nedostatku definicije pojma „kretanja kapitala” u UFEU‑u, u smislu članka 63. stavka 1. UFEU‑a, Sud je priznao indikativnu vrijednost nazivlju kretanja kapitala iz Priloga I. Direktivi Vijeća 88/361/EEZ od 24. lipnja 1988. za provedbu članka 67. Ugovora [o EZ‑u] [(članak ukinut Ugovorom iz Amsterdama)] (SL 1988., L 178, str. 5.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 10., svezak 3., str. 7.). Tako je Sud ocijenio da jesu kretanja kapitala u smislu članka 63. stavka 1. UFEU‑a, osobito takozvana „izravna” ulaganja, odnosno ulaganja u obliku sudjelovanja u poduzeću držanjem dionica koje daje mogućnost stvarnog sudjelovanja u upravljanju i kontroli nad tim poduzećem (presuda od 22. listopada 2013., Essent i dr., C‑105/12 do C‑107/12, EU:C:2013:677, t. 40. i navedena sudska praksa).

33

Budući da se izravnim ulaganjima želi stvoriti ili održati trajne i izravne odnose između osobe koja je osigurala sredstva i poduzeća kojem su ta sredstva namijenjena, dioničari moraju imati mogućnost stvarno sudjelovati u upravljanju društvom ili njegovoj kontroli (vidjeti u tom smislu presudu od 10. studenoga 2011., Komisija/Portugal, C‑212/09, EU:C:2011:717, t. 43.).

34

Tako stjecanje udjela u kapitalu društva za financijska ulaganja, poput onog u glavnom postupku, osobito jer je popraćeno pravom glasa koje odgovara postotku tog stjecanja udjela, ulazi u pojam „kretanje kapitala” u smislu članka 63. stavka 1. UFEU‑a.

35

Kao drugo, kada je riječ o tome predstavlja li nacionalna mjera koja predviđa gornju granicu od 5 % sudjelovanja u takvom društvu za financijska ulaganja ograničenje slobodnog kretanja kapitala, valja reći da je Sud pojasnio da se nacionalna mjera može kvalificirati kao „ograničenje” u smislu članka 63. stavka 1. UFEU‑a čak i ako ne diskriminira ili formalno razlikuje osobe ovisno o njihovoj nacionalnosti ili boravištu ili pak prema porijeklu njihova kapitala. Naime, u svrhu takve kvalifikacije dovoljno je da razmatrana nacionalna mjera može spriječiti ili ograničiti stjecanje dionica u dotičnim poduzećima ili da može odvratiti ulagače iz drugih država članica od toga da ulože u njihov kapital (presuda od 23. listopada 2007., Komisija/Njemačka, C‑112/05, EU:C:2007:623, t. 19. i navedena sudska praksa). To je osobito slučaj s nacionalnim propisom koji predviđa suspenziju prava glasa vezanog za sudjelovanje u kapitalu određenih poduzeća (vidjeti u tom smislu presudu od 2. lipnja 2005., Komisija/Italija, C‑174/04, EU:C:2005:350, t. 30.).

36

Slijedi također da nacionalna mjera koja predviđa gornju granicu od 5 % sudjelovanja u kapitalu društva za financijska ulaganja ima odvraćajući učinak za ulaganja u obliku sudjelovanja u poduzeću u obliku držanja dionica u poduzeću. Naime te dionice mogu omogućiti stvarno sudjelovanje u upravljanju i kontroli nad tim poduzećem osobito kada je držanje dionica povezano s pravom glasa proporcionalnim sudjelovanju u temeljnom kapitalu. Takva nacionalna mjera predstavlja stoga ograničenje slobodnog kretanja kapitala u smislu članka 63. stavka 1. UFEU‑a.

37

Kao treće, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, slobodno kretanje kapitala može se ograničiti nacionalnim mjerama ako su one opravdane bilo jednim od razloga navedenih u članku 65. UFEU‑a ili važnim razlozima od općeg interesa, ukoliko ne postoji mjera za usklađivanje na razini Unije koja predviđa nužne mjere za osiguranje zaštite dotičnih legitimnih interesa (presuda od 23. listopada 2007., Komisija/Njemačka, C‑112/05, EU:C:2007:623, t. 72. i navedena sudska praksa).

38

U nedostatku takvog usklađenja, načelno je na državama članicama da donose odluke o tome na kojoj će razini osigurati zaštitu takvih legitimnih interesa, kao i način na koji će postići tu razinu. Međutim, one to mogu učiniti samo unutar okvira postavljenih Ugovorom, koji zahtijeva da donesene mjere mogu jamčiti ostvarenje željenog cilja i da ne nadilaze ono što je nužno kako bi se on ostvario (presuda od 23. listopada 2007., Komisija/Njemačka, C‑112/05, EU:C:2007:623, t. 73. i navedena sudska praksa).

39

Nacionalna mjera određivanja gornje granice na 5 % sudjelovanja u kapitalu društva za financijska ulaganja poput one u glavnom postupku ne može se opravdati jednim od tih razloga navedenih u članku 65. UFEU‑a.

40

Naime, takva mjera ne ulazi u fiskalno područje navedeno u članku 65. stavku 1. točki (a) UFEU‑a, a ne odnosi se ni na sprečavanje povreda nacionalnih propisa, tako da se ne može opravdati ni na temelju članka 65. stavka 1. točke (b) UFEU‑a. Nadalje, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, na razloge javnog poretka i javne sigurnosti predviđene potonjom odredbom može se pozvati samo u slučaju stvarne i dovoljno ozbiljne prijetnje koja se odnosi na temeljni društveni interes i ne može osim toga služiti u isključivo gospodarske svrhe (vidjeti u tom smislu presudu od 7. lipnja 2012., VBV – Vorsorgekasse, C‑39/11, EU:C:2012:327, t. 29. i navedenu sudsku praksu).

41

Također treba odrediti može li se nacionalna mjera gornje granice od 5 % sudjelovanja u kapitalu društva za financijska ulaganja opravdati važnim razlogom od općeg interesa.

42

U ovom slučaju rumunjska vlada navodi da društva za financijska ulaganja stvorena 1996. godine u obliku dioničkih društava imaju kao isključivi cilj kolektivna ulaganja deponiranjem sredstava u likvidne financijske instrumente po načelu diverzifikacije rizika i bonitetnog upravljanja. Ta su društva za financijska ulaganja stoga tijela za kolektivna ulaganja koja bi trebala jamčiti privatna financijska ulaganja. U tom smislu visoka razina disperzije strukture njihovih dioničara trebala bi jamčiti zaštitu javnog interesa svih dioničara a da nijedna osoba ili skupina osoba koje djeluju usklađeno ne može preuzeti kontrolu nad strateškim odlukama jednog od tih društava.

43

U tom pogledu valja istaknuti da je želja da se osigura disperzija dioničarstva određenih društava za financijska ulaganja motivirana gospodarskim razlozima te se usto odnosi samo na dioničare takvih društava. U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, razlozi ekonomske prirode ne mogu predstavljati važan razlog od općeg interesa koji može opravdati ograničenje slobodnog kretanja kapitala (vidjeti u tom smislu presudu od 8. srpnja 2010., Komisija/Portugal, C‑171/08, EU:C:2010:412, t. 71. i navedenu sudsku praksu).

44

Slijedi da, pod uvjetom provjere koju treba provesti sud koji je uputio zahtjev, nacionalna mjera gornje granice od 5 % sudjelovanja u kapitalu društva za financijska ulaganja, poput onog u glavnom postupku, predstavlja ograničenje kretanja kapitala koje nije opravdano nijednim od razloga navedenih u članku 65. UFEU‑a kao ni važnim razlogom od općeg interesa.

45

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da članak 63. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalna mjera koja predviđa gornju granicu od 5 % sudjelovanja u kapitalu društva za financijska ulaganja ako ta mjera nije opravdana važnim razlogom od općeg interesa, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

46

Rumunjska vlada je tražila da u slučaju da Sud ocijeni da nacionalna mjera poput one u glavnom postupku jest neopravdano ograničenje slobodnog kretanja kapitala, učinci ove presude budu vremenski ograničeni.

47

U tom pogledu, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, tumačenjem pravnog pravila prava Unije, koje Sud pruži u izvršavanju ovlasti koja mu je dodijeljena člankom 267. UFEU‑a, objašnjava se i precizira značenje i doseg tog pravnog pravila onako kako ono treba ili je trebalo biti shvaćeno i primijenjeno nakon svojeg stupanja na snagu. Iz navedenog slijedi da sud može i mora primijeniti tako protumačeno pravno pravilo na postojeće pravne odnose koji su nastali prije objave presude kojom se odlučilo o zahtjevu za prethodnu odluku ako su, k tome, ispunjeni uvjeti koji omogućuju da se pred nadležnim sudom vodi spor o primjeni navedenog pravila (presuda od 3. listopada 2019., Schuch‑Ghannadan, C‑274/18, EU:C:2019:828, t. 60. i navedena sudska praksa).

48

Samo iznimno Sud može, primjenom općeg načela pravne sigurnosti, koje je sastavni dio pravnog poretka Unije, ograničiti mogućnost da se zainteresirane osobe pozivaju na odredbu koju je protumačio radi dovođenja u pitanje pravnih odnosa ustanovljenih u dobroj vjeri. Kako bi se takvo ograničenje moglo odrediti, moraju biti ispunjena dva osnovna kriterija – dobra vjera zainteresiranih osoba i opasnost od ozbiljnih poremećaja (presuda od 3. listopada 2019., Schuch‑Ghannadan, C‑274/18, EU:C:2019:828, t. 61. i navedena sudska praksa).

49

Konkretno, Sud se služio tim rješenjem samo u vrlo jasno određenim okolnostima, primjerice kada je postojala opasnost od ozbiljnih ekonomskih posljedica zbog, osobito, velikog broja pravnih odnosa nastalih u dobroj vjeri na temelju propisa za koji se smatralo da je valjano na snazi i kada se pokazalo da su pojedinci i nacionalne vlasti bili potaknuti postupati protivno pravu Unije, zbog objektivne i značajne nesigurnosti u pogledu dosega odredbi prava Unije, pri čemu je toj nesigurnosti možda pridonijelo i samo postupanje drugih država članica ili Europske komisije (presuda od 3. listopada 2019., Schuch‑Ghannadan (C‑274/18, EU:C:2019:828, t. 62. i navedena sudska praksa).

50

Međutim, država članica koja zahtijeva vremensko ograničenje učinaka presude dužna je dokazati postojanje opasnosti od ozbiljnih poteškoća (vidjeti, po analogiji, presudu od 14. travnja 2015., Manea, C‑76/14, EU:C:2015:216, t. 55.).

51

No u ovom slučaju rumunjska vlada tek navodi da takva opasnost postoji jer se dovodi u pitanje nacionalni pravni poredak koji proizlazi iz provedbe članka 286.a stavaka 2. i 4. Zakona o tržištu kapitala. Time ta vlada nije dokazala da ova presuda može uzrokovati ozbiljne poremećaje, već samo navodi da te nacionalne odredbe mogu predstavljati ograničenja slobodnom kretanju kapitala, što može navesti nacionalni sud na to da ih ne primijeni.

52

U tim okolnostima valja zaključiti da u ovom predmetu nije dokazano postojanje nijednog elementa koji može opravdati odstupanje od načela prema kojem učinci presude o tumačenju sežu unatrag do dana stupanja na snagu tumačenog pravnog pravila.

53

Stoga nema opravdanog razloga za vremensko ograničavanje učinaka ove presude.

54

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (deveto vijeće) odlučuje:

Članak 63. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalna mjera koja predviđa gornju granicu od 5 % sudjelovanja u kapitalu društva za financijska ulaganja ako ta mjera nije opravdana važnim razlogom od općeg interesa, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.