PRESUDA SUDA (drugo vijeće)

10. listopada 2013. ( *1 )

„Osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti — Direktiva 2009/103/EZ — Članak 21. stavak 5. — Predstavnik za likvidaciju štete — Punomoć kojom se ovlašćuje za primanje sudskih pismena — Nacionalna pravila koja valjanost dostave tih pismena uvjetuju postojanjem izričito dane punomoći za njihovo primanje — Usklađeno tumačenje“

U predmetu C‑306/12,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Landgericht Saarbrücken (Njemačka), odlukom od 1. lipnja 2012., koju je Sud zaprimio 26. lipnja 2012., u postupku

Spedition Welter GmbH

protiv

Avanssur SA,

SUD (drugo vijeće),

u sastavu: R. Silva de Lapuerta, predsjednik vijeća, J. L. da Cruz Vilaça, G. Arestis, J. C. Bonichot (izvjestitelj) i A. Arabadjiev, suci,

nezavisni odvjetnik: M. P. Cruz Villalón,

tajnik: M. A. Calot Escobar,

uzimajući u obzir pisani postupak,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

—	za Avanssur SA, M. Müller‑Trawinski, Rechtsanwalt,

—	za austrijsku vladu, C. Pesendorfer, u svojstvu agenta,

—	za portugalsku vladu, L. Inez Fernandes i E. Pedrosa, u svojstvu agenata,

—	za Europsku komisiju, G. Braun i K.‑P. Wojcik, u svojstvu agenata,

saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 30. svibnja 2013.,

donosi sljedeću

Presudu

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 21. stavka 5. Direktive 2009/103/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti (SL L 263, str. 11.).

2	Taj je zahtjev podnesen u okviru spora između Spedition Welter GmbH (u daljnjem tekstu: Spedition Welter), poduzeća koje se bavi prijevozom sa sjedištem u Njemačkoj, i Avanssur SA (u daljnjem tekstu: Avanssur), društva za osiguranje sa sjedištem u Francuskoj, radi naknade štete.

Pravni okvir

Pravo Unije

Direktiva 2009/103 sadržava sljedeće uvodne izjave:

„[...]

(20)	Žrtvama prometnih nezgoda trebalo bi biti zajamčeno usporedivo postupanje bez obzira na to gdje se u Zajednici nezgoda dogodila.

[...]

(34)

Osobe oštećene u prometnoj nezgodi koja je obuhvaćena ovom Direktivom i koja se dogodila u državi koja nije država njihova boravišta trebale bi imati pravo podnijeti odštetni zahtjev u državi članici svog boravišta predstavniku za likvidaciju štete kojega je tamo imenovalo društvo za osiguranje odgovorne strane. To bi rješenje trebalo omogućiti da šteta koju pretrpe oštećene osobe izvan države članice svoga boravišta bude riješena u skladu s postupcima s kojima su upoznati.

(35)	Sustav koji se temelji na predstavniku za likvidaciju štete u državi članici boravišta oštećene osobe ne utječe na materijalno pravo koje se primjenjuje u svakom pojedinom slučaju niti na sudsku nadležnost.

[...]

(37)

Trebalo bi predvidjeti da država članica u kojoj je društvo za osiguranje dobilo odobrenje za rad zahtijeva da to društvo imenuje predstavnike za likvidaciju štete s boravištem ili poslovnim nastanom u drugim državama članicama za prikupljanje svih potrebnih informacija u vezi sa štetama koje proizlaze iz takvih nezgoda i poduzimanje odgovarajućih mjera za njihovu likvidaciju u ime i za račun društva za osiguranje, uključujući isplatu naknade štete. Predstavnici za likvidaciju štete morali bi imati dovoljno ovlasti da zastupaju društvo za osiguranje u odnosu na osobe koje su pretrpjele štetu zbog takvih nezgoda i također da zastupaju društvo za osiguranje na sudovima, u mjeri u kojoj je to u skladu s propisima međunarodnog privatnog prava o dodjeli sudske nadležnosti.”

4	Članak 19. Direktive 2009/103 pod nazivom „Postupak likvidacije šteta” glasi kako slijedi: „Države članice uspostavljaju postupak iz članka 22. za likvidaciju šteta koje proizlaze iz nezgoda koje prouzroče vozila pokrivena osiguranjem iz članka 3. [...]”

U članku 20. te direktive pod nazivom „Posebne odredbe koje se odnose na naknadu štete osoba oštećenih u prometnoj nezgodi u državi članici koja nije država članica njihova boravišta” određuje se:

„1. Cilj je članaka od 20. do 26. utvrđivanje posebnih odredaba koje se primjenjuju na oštećene osobe koje imaju pravo na naknadu štete za štete ili ozljede koje su posljedica nezgoda u državi članici koja nije država članica boravišta oštećene osobe prouzročenih upotrebom vozila koja su osigurana i koja se uobičajeno nalaze u državi članici.

[...]

2. Članci 21. i 24. primjenjuju se samo kod nezgoda prouzročenih upotrebom vozila:

(a)	koje je osigurano preko poslovnog nastana u državi članici koja nije država boravišta oštećene osobe i

(b)	koje se uobičajeno nalazi u državi članici koja nije država boravišta oštećene osobe.”

Članak 21. navedene direktive pod nazivom „Predstavnici za likvidaciju štete” propisuje:

„1. Svaka država članica poduzima sve potrebne mjere kako bi osigurala da sva društva za osiguranje koja pokrivaju rizike iz točke 10. slova A Priloga Direktive 73/239/EEZ, s iznimkom odgovornosti prijevoznika, imenuju predstavnika za likvidaciju štete u svakoj državi članici osim u onoj u kojoj su dobila službena odobrenja za rad.

Predstavnik za likvidaciju štete odgovoran je za rješavanje i likvidaciju odštetnih zahtjeva koji proizlaze iz nezgoda u slučajevima iz članka 20. stavka 1.

Predstavnik za likvidaciju štete ima boravište ili poslovni nastan u državi članici u kojoj je imenovan.

[...]

4. Predstavnik za likvidaciju štete prikuplja u pogledu takvih odštetnih zahtjeva sve potrebne informacije u vezi s likvidacijom šteta i poduzima mjere potrebne da dogovori njihovu likvidaciju.

Obveza imenovanja predstavnika za likvidaciju štete ne isključuje pravo oštećene osobe ili njezina društva za osiguranje da pokrene postupak izravno protiv osobe koja je prouzročila nezgodu ili njezina društva za osiguranje.

5. Predstavnici za likvidaciju štete moraju imati dovoljno ovlasti da zastupaju društvo za osiguranje u odnosu na oštećene osobe u slučajevima iz članka 20. stavka 1. i da u potpunosti udovolje njihovim odštetnim zahtjevima.

Oni moraju biti u stanju obraditi slučajeve na službenom jeziku (službenim jezicima) države članice boravišta oštećene osobe.

[...]”

Njemačko pravo

7	Direktiva 2009/103 prenesena je u njemačko pravo na temelju Zakona o nadzoru društava za osiguranje (Versicherungsaufsichtsgesetz, u daljnjem tekstu: VAG).

U članku 7.b VAG‑a koji se odnosi na predstavnika za likvidaciju štete u okviru građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila određuje se:

„1. [...] Društvo za osiguranje imenuje predstavnika za likvidaciju štete u svim drugim državama članicama Europske unije i u svim drugim državama strankama Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru. Predstavnik za likvidaciju štete u ime društva za osiguranje obrađuje i upravlja zahtjevima za naknadu nematerijalne i imovinske štete koja je proizašla iz nezgode koja se dogodila na području države članice koja nije država boravišta oštećene osobe, a koja je prouzročena upotrebom vozila koje je osigurano i koje se uobičajeno nalazi na području države članice.

2. Predstavnik za likvidaciju štete ima boravište ili poslovni nastan u državi u kojoj je imenovan. Može postupati za račun jednog ili više društava za osiguranje. Mora imati dovoljno ovlasti da zastupa društvo za osiguranje u odnosu na oštećene osobe i da u potpunosti udovolji njihovim odštetnim zahtjevima. Mora biti u stanju obraditi slučaj na službenom jeziku (službenim jezicima) države u kojoj je imenovan.

3. Predstavnik za likvidaciju štete prikuplja, u pogledu šteta prouzročenih vozilom koje je osigurano kod tog društva za osiguranje, potrebne informacije u svezi s likvidacijom štete [...]”

Zakon o parničnom postupku (Zivilprozessordnung), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku, u svom članku 171. u pogledu dostave opunomoćeniku propisuje sljedeće:

„Dostava se može izvršiti s istim pravnim učinkom zastupniku koji je imenovan na temelju sporazuma ili zastupanom. Zastupnik mora predočiti pisani dokaz o tome da je propisno opunomoćen.”

Glavni postupak i prethodna pitanja

10	Dana 24. lipnja 2011. kamion koji pripada Spedition Welter oštećen je u predgrađu Pariza (Francuska) u prometnoj nezgodi od strane drugog vozila osiguranog kod Avanssura.

11	Spedition Welter je zatražio od njemačkog prvostupanjskog suda naknadu štete u visini od 2.382,89 eura. Ta tužba nije dostavljena Avanssuru, već predstavniku kojeg je potonji imenovao u Njemačkoj, to jest AXA Versicherungs AG (u daljnjem tekstu: AXA).

12	Navedeni sud je taj zahtjev proglasio nedopuštenim smatrajući da nije valjano dostavljen AXA‑u, koji nije bio opunomoćen za primanje pismena.

13	Spedition Welter je protiv te odluke podnio žalbu Landgericht Saarbrücken.

Sud koji je uputio zahtjev ocjenjuje da ishod žalbenog postupka ovisi o tumačenju Direktive 2009/103 koje je potrebno dati. Dopuštenost tužbe koju je Spedition Welter podnio protiv Avanssura ovisi o tome može li se članak 21. stavak 5. navedene direktive tumačiti na način da je predstavnik za likvidaciju štete ovlašten primati pismena za račun tuženika u glavnom postupku. U slučaju potvrdnog odgovora preostaje utvrditi je li ta odredba navedene direktive bezuvjetna i dovoljno precizna da bi Spedition Welter na njoj mogao temeljiti tvrdnju da je Avanssur opunomoćio AXA‑a za primanje tih pismena.

U tim uvjetima Landgericht Saarbrücken je odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1)

Treba li članak 21. stavak 5. Direktive [2009/103] tumačiti na način da ovlasti predstavnika za likvidaciju štete impliciraju da je on ujedno opunomoćen za primanje pismena za račun društva za osiguranje tako da se, u okviru postupka koji je pokrenula oštećena osoba protiv društva za osiguranje radi naknade štete, sudska dostava izvršena predstavniku kojeg je imenovalo navedeno društvo može smatrati valjano izvršenom tom društvu?

U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje:

Proizvodi li članak 21. stavak 5. Direktive 2009/103 takav izravan učinak da se oštećena osoba može na njega pozvati pred nacionalnim sudom, a taj sud poći od načela da dostava izvršena predstavniku za likvidaciju štete u njegovom svojstvu „zastupnika” društva za osiguranje predstavlja valjanu dostavu tom društvu, iako predstavnik nije na temelju sporazuma opunomoćen za primanje pismena, niti nacionalno pravo u takvom slučaju predviđa postojanje takvih ovlasti po samom zakonu, pri čemu se podrazumijeva da dostava udovoljava svim uvjetima koji su propisani nacionalnim pravom?”

O prethodnim pitanjima

Prvo pitanje

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome traži da se utvrdi treba li članak 21. stavak 5. Direktive 2009/103 tumačiti na način da se među dovoljnim ovlastima kojima mora raspolagati predstavnik za likvidaciju štete nalazi i ovlast istog da valjano prima sudska pismena koja su neophodna za pokretanje postupka radi naknade štete pred nadležnim sudom.

17	Ponajprije valja podsjetiti da radi uvrđivanja dosega odredbe prava Unije valja istovremeno voditi računa o njezinom tekstu, kontekstu i cilju (presuda od 9. travnja 2013., Komisija/Irska, C‑85/11, točka 35. i citirana sudska praksa).

U predmetnom slučaju, iako prema tekstu članka 21. stavka 5. Direktive 2009/103 predstavnik za likvidaciju štete ima dovoljno ovlasti da zastupa društvo za osiguranje u odnosu na oštećene osobe i da u potpunosti udovolji njihovim odštetnim zahtjevima, ta odredba, koja na taj način utvrđuje ciljeve tog zastupanja, ne precizira opseg ovlasti koje su dodijeljene u tom smislu.

U tim uvjetima, važno je podsjetiti da Direktiva 2009/103 ima za cilj zajamčiti žrtvama prometnih nezgoda usporedivo postupanje, bez obzira na to gdje se u Uniji dogodila nezgoda. U tom smislu, te žrtve moraju biti u mogućnosti istaknuti u državi članici svog boravišta svoje pravo na naknadu štete predstavniku za likvidaciju štete koji je imenovan u toj državi od strane društva za osiguranje osobe koja je prouzročila nezgodu.

Prema uvodnoj izjavi 37. Direktive 2009/103, države članice trebaju predvidjeti da njihovi predstavnici za likvidaciju štete imaju dovoljno ovlasti da zastupaju društvo za osiguranje u odnosu na žrtve, i također pred nacionalnim vlastima, što uključuje, ukoliko je to neophodno, i sudove, u mjeri u kojoj je to u skladu s propisima međunarodnog privatnog prava o dodjeli sudske nadležosti.

Iz uvodnih izjava jasno dakle proizlazi da je zakonodavac Unije smatrao, bez namjere da time dovede u pitanje propise međunarodnog privatnog prava, da zastupanje društva za osiguranje, kako je predviđeno u članku 21. stavku 5. Direktive 2009/103, pretpostavlja i ono koje će omogućiti oštećenim osobama da pred nacionalnim sudovima valjano pokrenu postupak radi naknade pretrpljene štete.

Nadalje, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 25. svojeg mišljenja, iz pripremnih radnji na direktivama koje su prethodile Direktivi 2009/103 i koje je ista kodificirala u području osiguranja, proizlazi da zastupanje osiguravatelja u državi boravišta žrtve, prema namjeri zakonodavca, teži uključivanju ovlasti primanja sudskih pismena, iako u ograničenoj mjeri, s obzirom na to da ne smije utjecati na propise međunarodnog privatnog prava o dodjeli sudske nadležnosti.

23	Posljedično tome, i u navedenim granicama, među dovoljnim ovlastima kojima mora raspolagati predstavnik za likvidaciju štete nalazi se i ovlaštenje za primanje sudskih pismena.

Isključiti takvo ovlaštenje značilo bi Direktivu 2009/103 lišiti jednog od njenih ciljeva. Doista, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 32. svojeg mišljenja, zadaća predstavnika za likvidaciju štete sastoji se, u skladu sa ciljevima Direktive 2009/103, u olakšavanju formalnih radnji koje moraju poduzeti žrve nezgoda, a posebno u omogućavanju da odštetni zahtjev podnesu na svome jeziku. Bilo bi suprotno tim ciljevima uskratiti žrtvama mogućnost da se, nakon što su izvršile prethodne formalne radnje, i pod uvjetom da raspolažu neposrednom tužbom protiv osiguravatelja, sudska pismena dostave njegovom predstavniku s ciljem pokretanja postupka radi naknade štete pred međunarodno nadležnim sudom.

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 21. stavak 5. Direktive 2009/103 treba tumačiti na način da se među određenim dovoljnim ovlastima kojima raspolaže predstavnik za likvidaciju štete nalazi i ovlast istog da valjano prima sudska pismena koja su neophodna za pokretanje postupka radi naknade štete pred nadležnim sudom.

Drugo pitanje

Imajući u vidu odgovor na prvo pitanje, valja odgovoriti na ono drugo kojim sud koji je uputio prethodno pitanje u bitnome traži da se utvrdi može li se, u okolnostima kakve postoje u glavnom postupku, pojedinac pozvati na članak 21. stavak 5. Direktive 2009/103 u obrani valjanosti dostave sudskih pismena predstavniku za likvidaciju štete, iako taj predstavnik nije za to ovlašten na temelju sporazuma, a nacionalno pravo u takvom slučaju ne predviđa zakonsko zastupstvo.

U kontekstu glavnog postupka sud koji je uputio zahtjev također pita treba li, uzimajući u obzir odgovor na prvo pitanje, radi omogućavanja privatnoj osobi da se pozove na članak 21. stavak 5. Direktive 2009/103, ne primjenjivati odredbe nacionalnog prava koje isključuju mogućnost da predstavnik za likvidaciju štete može primati sudska pismena izvan granica punomoći dane na temelju sporazuma.

28	U tom pogledu valja podsjetiti da se pitanje neprimjene nacionalne odredbe, u mjeri u kojoj je ona protivna pravu Unije, postavlja tek kada se bilo kakvo usklađeno tumačenje te odredbe pokaže nemogućim (presuda od 24. siječnja 2012., Dominguez, C‑282/10, točka 23.).

Prema ustaljenoj sudskoj praksi prilikom primjene unutarnjeg prava nacionalni su sudovi dužni, koliko je to moguće, tumačiti ga u skladu s tekstom i ciljem direktive o kojoj je riječ kako bi se postigao njome predviđen rezultat i postupilo u skladu s trećim stavkom članka 288. UFEU‑a. Ta obveza usklađenog tumačenja nacionalnog prava doista je inherentna sustavu UFEU‑u jer omogućuje nacionalnim sudovima da osiguraju, u okviru njihovih nadležnosti, potpunu učinkovitost prava Unije prilikom rješavanja sporova koji se pred njima vode (vidjeti osobito presudu od 5. listopada 2004., Pfeiffer i dr., C‑397/01 do C‑403/01, Zb., str. I‑8835., točku 114., i ranije navedenu presudu Dominguez, točku 24.).

Načelo usklađenog tumačenja zahtijeva da nacionalni sudovi prilikom razmatranja cjelokupnog unutarnjeg prava i prilikom primjene metoda tumačenja koje su njime priznate učine sve što je u njihovoj nadležnosti da zajamče potpunu učinkovitost direktive o kojoj je riječ i donesu odluku sukladnu cilju kojemu ona teži (vidjeti u tom smislu ranije navedenu presudu Dominguez, točku 27. i presudu od 5. rujna 2012., Lopes Da Silva Jorge, C‑42/11, točku 56.).

31	U glavnom je postupku nesporno da članak 7.b stavak 2. VAG‑a doslovno prenosi članak 21. stavak 5. Direktive 2009/103. Tu odredbu nacionalnog prava treba stoga tumačiti u skladu s tumačenjima prava Unije na način da je predstavnik za likvidaciju štete ovlašten primati sudska pismena.

S obzirom na prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da je sud koji je uputio zahtjev, u okolnostima kakve postoje u glavnom postupku gdje je nacionalno zakonodavstvo doslovno preuzelo odredbu članka 21. stavka 5. Direktive 2009/103, dužan prilikom razmatranja cijelokupnog unutarnjeg prava i prilikom primjene metoda tumačenja koje su njime priznate, tumačiti nacionalno pravo u skladu s tumačenjem te direktive koje je dao Sud.

Troškovi

33	Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Zbog tih razloga, Sud (drugo vijeće) presuđuje:

Članak 21. stavak 5. Direktive 2009/103/CE Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti treba tumačiti na način da se među određenim dovoljnim ovlastima kojima raspolaže predstavnik za likvidaciju štete nalazi i ovlast istog da valjano prima sudska pismena koja su neophodna za pokretanje postupka radi naknade štete pred nadležnim sudom.

Sud koji je uputio zahtjev, u okolnostima kakve postoje u glavnom postupku gdje je nacionalno zakonodavstvo doslovno preuzelo odredbu članka 21. stavka 5. Direktive 2009/103, dužan je prilikom razmatranja cijelokupnog unutarnjeg prava i prilikom primjene metoda tumačenja koje su njime priznate tumačiti nacionalno pravo u skladu s tumačenjem te direktive koje je dao Sud Europske unije.

Potpisi

( *1 ) Jezik postupka: njemački