22

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 13. siječnja 2020. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

23

Odvojenim aktom od 16. siječnja 2020. tužitelj je podnio zahtjev za zaštitu identiteta i neotkrivanje određenih podataka javnosti, u skladu s člankom 66. Poslovnika Općeg suda. Zaštita identiteta odobrena mu je 30. ožujka 2020.

24

EUIPO je podnio odgovor na tužbu 26. ožujka 2020.

25

Tužitelj je podnio repliku 20. srpnja 2020.

26

Pisani dio postupka okončan je nakon podnošenja odgovora na repliku 1. rujna 2020.

27

EUIPO i tužitelj 9. i 22. rujna 2020. zatražili su održavanje rasprave na temelju članka 106. Poslovnika.

28

Opći sud (prvo vijeće) 29. siječnja 2021., na temelju članka 89. Poslovnika, odlučio je tužitelju uputiti pitanja na koja je trebao dati pisani odgovor, što je on i učinio u određenom roku.

29

Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud saslušani su na raspravi održanoj 9. ožujka 2021.

30

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

31

U replici tužitelj od Općeg suda također zahtijeva da, prema potrebi, traži od EUIPO‑a statističko izvješće o odlukama i sankcijama koje je usvojio u okviru stegovnih postupaka koje je vodio protiv svojeg osoblja.

32

EUIPO od Općeg suda zahtijeva da:

33

Kako bi se ocijenila osnovanost tužbe, najprije valja pojasniti njezin predmet, oko kojeg se stranke ne slažu.

34

Kao što to proizlazi iz točke 30. ove presude i iz tužbe, tužitelj u biti traži poništenje pobijane odluke ne samo u dijelu u kojom ga se njome udaljuje s radnog mjesta nego i u dijelu u kojem se njome konačno završava postupak za utvrđivanje invalidnosti.

35

EUIPO ističe da je jedini predmet pobijane odluke tužiteljevo udaljivanje s radnog mjesta, a ne okončanje postupka za utvrđivanje invalidnosti, koji je nakon tog udaljivanja postao bespredmetan. Stoga, s obzirom na to da je postupak za utvrđivanje invalidnosti različit od stegovnog postupka, on nije predmet pobijane odluke ni, u skladu s time, ove tužbe za poništenje, tako da svaki prigovor protiv postupka za utvrđivanje invalidnosti treba odbaciti kao nedopušten. To osobito vrijedi za prvi tužbeni razlog, koji se temelji na nezakonitosti prekida postupka za utvrđivanje invalidnosti, kao i za prvi dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi razumnog roka za stegovni postupak.

36

Konkretnije, prema EUIPO‑ovu mišljenju, kao prvo, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se puka šutnja institucije ne može poistovjetiti s odlukom, osim u slučaju postojanja izričitih odredbi kojima se utvrđuje rok nakon isteka kojeg se smatra da je institucija od koje se tražilo zauzimanje stajališta donijela takvu odluku i kojima se određuje sadržaj te odluke, što u ovom postupku nije slučaj jer nijedan zakonski tekst ne predviđa da odluka o udaljivanju s radnog mjesta prešutno sadržava odluku kojom se konačno završava prethodno prekinut postupak za utvrđivanje invalidnosti.

37

Kao drugo, EUIPO je na raspravi naveo da je tužitelj eventualno trebao osporavati dopis od 16. veljače 2018., u kojem je tijelo za imenovanje najavilo pokretanje upravne istrage radi nadopune činjenica koje je utvrdio OLAF. Naime, s obzirom na to da je ta istraga pokrenuta nakon OLAF‑ove i da je mogla dovesti do stegovnog postupka, u navedenom dopisu prešutno je stajalo da će se prekid postupka za utvrđivanje invalidnosti zadržati ne samo tijekom navedene istrage nego i tijekom naknadnog stegovnog postupka.

38

Kao treće, prema EUIPO‑ovu mišljenju, čak i pod pretpostavkom da je tužitelj, zajedno sa žalbom od 14. lipnja 2019., upravi podnio zahtjev u smislu članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju za nastavak postupka za utvrđivanje invalidnosti – na koji ona nije odgovorila – taj bi zahtjev bio nedopušten, s jedne strane, zbog toga što u trenutku njegova podnošenja tužitelj više nije bio dužnosnik i, s druge strane, zbog toga što je on podnesen izvan razumnog roka u odnosu na datum okončanja OLAF‑ove istrage, odnosno u studenome 2017. Osim toga, čak i da je navedeni zahtjev dopušten, odbijanje uprave sadržano u odluci o odbijanju žalbe ne bi se moglo pobijati u okviru ovog spora jer tužitelj nije podnio žalbu protiv tog prešutnog odbijanja, tako da je ono postalo konačno.

39

Tužitelj osporava te argumente. On najprije ističe da je, kao što to proizlazi iz interne bilješke od 26. travnja 2019., postupak za utvrđivanje invalidnosti okončan u istom trenutku u kojem je donesena pobijana odluka. Zatim, s obzirom na to da je konačni završetak postupka za utvrđivanje invalidnosti u materijalnom smislu lišen autonomnosti u odnosu na pobijanu odluku na temelju koje je taj postupak pokrenut, tom se odlukom neposredno i konačno utvrđuje njegov položaj i kad je riječ o postupku za utvrđivanje invalidnosti. Ta odluka stoga negativno utječe na njega jer ga udaljava s radnog mjesta, konačno isključuje iz postupka za utvrđivanje invalidnosti i lišava svakog primitka od rada ili naknade. Prema tužiteljevu mišljenju, u bitnome je riječ o aktu koji ima višestruki učinak odlučivanja. Naposljetku, on navodi da, s jedne strane, čak i odbijanje donošenja odluke može činiti akt koji negativno utječe i da, s druge strane, takva situacija nalikuje onima u sporovima u području promaknuća. Usto, kad je riječ o argumentu istaknutom na raspravi, tužitelj odgovara da nije mogao pobijati dopis od 16. veljače 2018., s obzirom na to da je taj dopis samo međumjera.

40

U tim okolnostima Opći sud treba provjeriti je li, kao što to ističe tužitelj, EUIPO pobijanom odlukom također zauzeo stajalište o postupku za utvrđivanje invalidnosti.

41

U tom pogledu treba podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, akt koji negativno utječe jest onaj koji proizvodi obvezujuće pravne učinke koji bi mogli neposredno i trenutačno utjecati na tužiteljeve interese bitno mijenjajući njegov pravni položaj, pri čemu taj akt treba donijeti nadležno tijelo i on treba sadržavati konačno stajalište uprave (vidjeti rješenje od 20. prosinca 2019., ZU/ESVD, T‑154/19, neobjavljeno, EU:T:2019:901, t. 27. i navedenu sudsku praksu). Te učinke treba ocjenjivati s obzirom na objektivne kriterije, kao što je to sadržaj tog akta, uzimajući u obzir, prema potrebi, kontekst njegova donošenja kao i ovlasti institucije koja je njegov autor (vidjeti rješenje od 13. svibnja 2020., Lucaccioni/Komisija, T‑308/19, neobjavljeno, EU:T:2020:207, t. 45. i navedenu sudsku praksu).

42

Osim toga, kvalifikacija mjere kao akta koji negativno utječe ne ovisi o njezinu obliku ili nazivu, nego je određena njezinom biti i osobito pitanjem proizvodi li ona obvezujuće pravne učinke koji bi neposredno i trenutačno mogli utjecati na tužiteljeve interese bitno mijenjajući njegov pravni položaj (vidjeti rješenje od 17. prosinca 2019., AG/Europol, T‑756/18, neobjavljeno, EU:T:2019:867, t. 43. i navedenu sudsku praksu).

43

Kao prvo, EUIPO je izjavio da je i u predsudskoj i u sudskoj fazi postupak za utvrđivanje invalidnosti postao bespredmetan zbog odluke o udaljivanju s radnog mjesta, o čemu, uostalom, svjedoči interna bilješka od 26. travnja 2019. Konkretno, u odluci o odbijanju žalbe tijelo za imenovanje u biti je smatralo da, s obzirom na to da više nije radio u službi Europske unije, tužitelj nije imao pravo tražiti pokretanje postupka za utvrđivanje invalidnosti. Naime, s obzirom na to da je prekinuo svoje funkcije, nije više bilo potrebe za pokretanje takvog postupka kako bi se ispitalo je li bio sposoban ili ne izvršavati takve funkcije.

44

Tvrdnja da odlukom o udaljivanju s radnog mjesta postupak za utvrđivanje invalidnosti postaje bespredmetan čini konačno zauzimanje stajališta o njegovu ishodu.

45

Kao drugo, valja navesti da je, kao što to tužitelj pravilno ističe, dopis od 16. veljače 2018. bio samo međumjera koja nije sadržavala konačno zauzimanje stajališta uprave o postupku za utvrđivanje invalidnosti. Naime, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, kad je riječ o aktima ili odlukama čije se sastavljanje odvija u nekoliko faza, osobito nakon internog postupka, akte koji se mogu pobijati načelno čine samo mjere kojima se konačno utvrđuje stajalište institucije nakon tog postupka, a ne međumjere kojima je cilj priprema konačne odluke (vidjeti rješenje od 13. svibnja 2020., Lucaccioni/Komisija, T‑308/19, neobjavljeno, EU:T:2020:207, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

46

Međutim, treba utvrditi da je navedenim dopisom jasno pojašnjeno da nije na OLAF‑u da se izjasni o činjenicama medicinske prirode i da se stoga dio istrage koji se odnosi na taj aspekt mogao okončati tek nakon primjerenog zdravstvenog pregleda. Osim toga, iz točke 54. zapisnika s rasprave pred stegovnim povjerenstvom također proizlazi da je sâmo tijelo za imenovanje tvrdilo da svaku medicinsku odluku o tužitelju trebaju donijeti liječnici nakon primjerenog liječničkog pregleda i postupka, što podrazumijeva da EUIPO nije isključio mogućnost podvrgavanja tužitelja drugom liječničkom pregledu kako bi provjerio je li dokazana bolest za koju je tvrdio da od nje boluje. Tako, s obzirom na te elemente, treba smatrati da dopis od 16. veljače 2018. čini samo međumjeru u vezi s postupkom za utvrđivanje invalidnosti.

47

Usto, treba odbaciti EUIPO‑ov argument u skladu s kojim je tužiteljeva žalba od 14. lipnja 2019. sadržavala zahtjev na temelju članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju za nastavak postupka za utvrđivanje invalidnosti, koji je EUIPO prešutno odbio, a tužitelj to nije pravilno osporavao. Naime, kao što je to tužitelj potvrdio u replici i na raspravi, njegova je argumentacija u tom pogledu namijenjena samo osporavanju okončanja postupka za utvrđivanje invalidnosti, o čemu je već odlučeno u pobijanoj odluci.

48

Iz prethodno navedenog i osobito iz konteksta – kako je prethodno opisan – u kojem je donesena odluka o udaljivanju s radnog mjesta proizlazi da se njome zauzima konačno stajalište uprave o stegovnom postupku i prešutno, ali sigurno, o postupku za utvrđivanje invalidnosti. Budući da je pobijana odluka doista bila predmet prethodne žalbe u pogledu tih dvaju aspekata, tužbu treba proglasiti dopuštenom također u dijelu u kojem se odnosi na konačni završetak postupka za utvrđivanje invalidnosti.

49

U prilog tužbi tužitelj se poziva na tri tužbena razloga, od kojih se prvi u biti temelji na nezakonitom okončanju postupka za utvrđivanje invalidnosti, drugi na nezakonitosti stegovnog postupka, a treći na povredi članka 10. Priloga IX. Pravilniku o osoblju.

63

Opći sud navodi da je prvi tužbeni razlog u biti podijeljen na dva dijela, od kojih se prvi temelji na povredi načela dobre uprave i dužnosti brižnog postupanja, a drugi na zlouporabi ovlasti.

64

Tužitelj u okviru prvog dijela tvrdi da postupak za utvrđivanje invalidnosti nikad nije nastavljen ili ponovno pokrenut nakon što je prekinut te se njegov konačni završetak u trenutku njegova udaljivanja s radnog mjesta razlikuje od pukog prekida na koji se uprava obvezala. U tom pogledu, prema tužiteljevu mišljenju, EUIPO‑ova tvrdnja u skladu s kojom se stegovni postupak i postupak za utvrđivanje invalidnosti razlikuju jedan od drugoga te međusobno ne utječu jedan na drugi nije relevantna i ne opravdava puki i jednostavni prekid postupka za utvrđivanje invalidnosti. Zbog konačnog zatvaranja postupka za utvrđivanje invalidnosti, tužitelj se sada našao bez minimalnog egzistencijalnog prihoda i bez mirovine. Tako, time što ga je lišila postupka za utvrđivanje invalidnosti, uprava očito nije djelovala u skladu s poštovanjem dužnosti brižnog postupanja, pružanja pomoći i dobre uprave.

65

Najprije valja odbiti tužiteljev prigovor koji se odnosi na postojanje pogreške službe, a da se pritom ne treba izjasniti o argumentu o postojanju zapreke vođenju postupka koji ističe EUIPO, s obzirom na to da taj prigovor nije dovoljno potkrijepljen jer se njime u točki 67. tužbe samo iznosi tvrdnja o postojanju takve pogreške, bez ikakva argumenta u prilog.

66

Kad je riječ o dužnosti brižnog postupanja, valja podsjetiti na to da, u skladu sa sudskom praksom, ona odražava ravnotežu između uzajamnih prava i obveza u odnosima između tijela javne vlasti i javnih službenika. Ta ravnoteža, među ostalim, znači da tijelo prilikom odlučivanja o dužnosnikovu položaju uzima u obzir sve elemente koji mogu utjecati na njegovu odluku i da pritom ne uzima u obzir samo interes službe, nego osobito i interes dotičnog dužnosnika. Potonja je obveza upravi propisana također načelom dobre uprave iz članka 41. Povelje o temeljnim pravima Europske unije (vidjeti presudu od 16. listopada 2019., Palo/Komisija, T‑432/18, EU:T:2019:749, t. 60. i navedenu sudsku praksu).

67

Osim toga, valja naglasiti da su obveze koje za upravu proizlaze iz dužnosti brižnog postupanja znatno veće kad je riječ o položaju dužnosnika za kojeg se pokazalo da se utjecalo ili moglo utjecati na njegovo fizičko ili psihičko zdravlje. Pod takvom pretpostavkom, uprava mora ispitivati njegove zahtjeve uz posebno razumijevanje (vidjeti u tom smislu presudu od 30. lipnja 2021., GW/Revizorski sud, T‑709/19, neobjavljenu, EU:T:2021:389, t. 92. i navedenu sudsku praksu).

68

Međutim, iako se može zamisliti da bi dužnost brižnog postupanja u određenim okolnostima mogla tijelo za imenovanje navesti da smanji ili ukine predviđenu sankciju, uzimanje u obzir dužnosnikovih interesa, uključujući njegovo zdravstveno stanje, nasuprot tomu, ne može ga lišiti mogućnosti da izrekne sankciju čak i težu od udaljivanja s radnog mjesta u slučaju da su činjenice osobito ozbiljne i da se ne mogu isključivo ili ponajprije pripisati zdravstvenom stanju dotičnog dužnosnika (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 1998., Y/Parlament, T‑144/96, EU:T:1998:173, t. 50.).

69

Naposljetku, treba navesti da nijedna odredba Pravilnika o osoblju ne predviđa da odluka o konačnom prestanku dužnosti, poput udaljivanja s radnog mjesta, dovodi do bespredmetnosti postupka za utvrđivanje invalidnosti koji je pokrenut dok je dužnosnik još bio u službi. U tom je pogledu Sud pojasnio da raskid ugovora o radu člana privremenog osoblja ne može naštetiti radu Odbora za utvrđivanje invalidnosti ni eventualnom priznavanju njegove invalidnosti koja je nastupila prije raskida niti utjecati na prava dotičnog člana osoblja nakon okončanja postupka koji se na njega odnosi (presuda od 19. lipnja 1992., V./Parlament, C‑18/91 P, EU:C:1992:269, t. 40.).

70

U ovom je slučaju nesporno da je postupak za utvrđivanje invalidnosti prekinut tijekom odvijanja OLAF‑ove istrage te da naknadno nije nastavljen i da je EUIPO smatrao da je postupak za utvrđivanje invalidnosti postao bespredmetan zbog odluke o udaljivanju s radnog mjesta, tako da ga nije bilo moguće nastaviti nakon tužiteljeva udaljivanja.

71

Međutim, najprije treba navesti da, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 69. ove presude, nijedna odredba Pravilnika o osoblju ne propisuje da se, u slučaju da je institucija prekinula postupak za utvrđivanje invalidnosti koji je pokrenut dok je tužitelj još bio u službi, taj postupak ne može nastaviti nakon što dotična osoba prekine svoje funkcije na temelju odluke o udaljivanju s radnog mjesta.

72

Zatim, treba utvrditi da je Opći sud u točki 53. presude [povjerljivo] ( 2 ) pojasnio da, iako EUIPO nije imao nikakvu obvezu automatski prihvatiti zaključke Odbora za utvrđivanje invalidnosti, diskrecijska ovlast kojom raspolaže kad je riječ o njegovu postupanju nakon dobivanja mišljenja Odbora za utvrđivanje invalidnosti ne omogućuje mu da neograničeno i bez obrazloženja usvoji odluku na osnovi mišljenja navedenog odbora.

73

Tako uprava nema osnove za tvrdnju da se postupak za utvrđivanje invalidnosti, pokrenut dok je tužitelj bio u službi, nije mogao nastaviti zbog činjenice da je on bio udaljen s radnog mjesta. Upravo suprotno, EUIPO je prekršio svoju dužnost brižnog postupanja i povrijedio načelo dobre uprave konačnim završetkom postupka za utvrđivanje invalidnosti ne vodeći računa o tužiteljevu interesu za njegov nastavak. Naime, kao što je to navedeno u točki 66. ove presude, prilikom odlučivanja o dužnosnikovu položaju, tijelo javne vlasti obvezno je uzeti u obzir sve elemente koji mogu odrediti njegovu odluku i time uzeti u obzir ne samo interes službe nego osobito i interes dotičnog dužnosnika. Tako je tijekom postupka za utvrđivanje invalidnosti uprava trebala uzeti u obzir postojanje stegovnog postupka čiji je ishod mogao potencijalno dovesti do tužiteljeva udaljivanja s radnog mjesta i, uzimajući u obzir njegov interes, okončati postupak za utvrđivanje invalidnosti prije donošenja odluke o udaljivanju ili omogućiti njegov naknadni nastavak.

74

Naposljetku, treba navesti da je sâm zakonodavac Unije u okviru članka 9. Priloga IX. Pravilniku o osoblju namjeravao pružiti dužnosnicima ili bivšim dužnosnicima, koji više ne mogu raditi zbog svoje dobi ili zdravstvenog stanja, osiguranje da će čak i u slučaju najstrože stegovne mjere, odnosno udaljivanja s radnog mjesta, ostvariti barem egzistencijalni minimum.

75

Taj zaključak, prema kojem EUIPO nije ispunio svoju dužnost brižnog postupanja te je povrijedio načelo dobre uprave, nije doveden u pitanje njegovim argumentom u skladu s kojim je na tužitelju bilo da upravi u razumnom roku podnese zahtjev kako bi ona nastavila postupak za utvrđivanje invalidnosti. S jedne strane, kao što to također proizlazi iz točke 53. presude [povjerljivo], takva bi inicijativa trebala doći od institucije, a ne od tužitelja.

76

S druge strane, iz opće strukture članka 59. stavka 4. Pravilnika o osoblju proizlazi da, kada je tijelo za imenovanje ono koje pokreće postupak za utvrđivanje invalidnosti upućivanjem predmeta koji se odnosi na dužnosnika čije kumulirano razdoblje bolovanja tijekom tri godine premašuje dvanaest mjeseci Odboru za utvrđivanje invalidnosti, tijelo za imenovanje ima još više razloga da nastavi prekinuti postupak i da ga okonča.

77

Na temelju prethodnih razmatranja, treba prihvatiti prvi dio ovog tužbenog razloga i, posljedično, a da pritom nije nužno izjasniti se o drugom dijelu, koji se temelji na zlouporabi ovlasti, poništiti pobijanu odluku u dijelu u kojem se njome konačno završava postupak za utvrđivanje invalidnosti.

[omissis]

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (prvo vijeće)

proglašava i presuđuje: