1

Članak 79. prvi stavak Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije u verziji primjenjivoj na spor (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju) određuje:

„Nadživjeli bračni drug dužnosnika ili bivšeg dužnosnika ima pravo na mirovinu za nadživjele osobe kako je predviđeno poglavljem 4. Priloga VIII. u iznosu od 60 % starosne mirovine ili naknade za invalidnost koja je isplaćena pokojniku ili koja bi mu bila isplaćena, neovisno o godinama staža u službi ili dobi, da je u trenutku smrti ispunjivao uvjete za to.”

2

U članku 79. drugom stavku Pravilnika o osoblju propisano je:

„Iznos mirovine za nadživjele osobe koji se isplaćuje nadživjelom bračnom drugu dužnosnika koji je preminuo s jednim od administrativnih statusa navedenih u članku 35. ne smije biti manji od iznosa za minimalne troškove života niti manji od 35 % od zadnje osnovne plaće koju je dužnosnik primio.”

3

Članak 80. prvi stavak Pravilnika o osoblju glasi kako slijedi:

„Ako dužnosnik ili osoba koja ima pravo na starosnu mirovinu ili naknadu za invalidnost premine i pritom iza sebe ne ostavi bračnog druga koji ima pravo na mirovinu za nadživjele osobe, djeca koju je pokojnik u trenutku smrti uzdržavao u smislu članka 2. Priloga VII. imaju pravo na mirovinu za djecu preminule osobe u skladu s člankom 21. Priloga VIII.”

4

U skladu s člankom 80. trećim stavkom Pravilnika o osoblju:

„Ako dužnosnik ili osoba koja ima pravo na starosnu mirovinu ili naknadu za invalidnost premine, a uvjeti navedeni u prvom stavku nisu ispunjeni, uzdržavana djeca u smislu članka 2. Priloga VII. imaju pravo na mirovinu za djecu preminule osobe u skladu s člankom 21. Priloga VIII.; mirovina je, međutim, jednaka polovini mirovine izračunane u skladu s tim člankom.”

5

U članku 81. prvom stavku Pravilnika o osoblju propisano je:

„Osoba koja ima pravo na starosnu mirovinu ili na naknadu za invalidnost ili mirovinu za nadživjele osobe ima pravo, u skladu s uvjetima utvrđenim Prilogom VII., na obiteljske naknade navedene u članku 67.; naknada za kućanstvo izračunava se na temelju primateljeve mirovine ili naknade. Te se naknade primateljima mirovine za nadživjele osobe isplaćuju samo u pogledu djece koju je preminuli dužnosnik ili bivši dužnosnik uzdržavao u trenutku smrti.”

6

Članak 81. drugi stavak Pravilnika o osoblju glasi kako slijedi:

„Međutim, iznos naknade za uzdržavano dijete koji se isplaćuje osobi koja ima pravo na mirovinu za nadživjele osobe dvostruko je veći od naknade predviđene člankom 67. stavkom 1. točkom (b).”

7

Članak 81.a stavak 1. točka (a) Pravilnika o osoblju određuje:

„1.   Neovisno o drugim odredbama, posebno onima u pogledu najmanjih iznosa koji se isplaćuju osobama koje imaju pravo na mirovinu za nadživjele osobe, ukupni iznos mirovine za nadživjele osobe i obiteljskih naknada umanjen za porez i druga obvezna davanja, koji se isplaćuje udovici i drugim pravnim sljednicima, ne smije biti veći od sljedećih iznosa:

8

Članak 2. stavak 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju glasi kako slijedi:

„1.   Dužnosnik s jednim uzdržavanim djetetom ili više njih, u skladu sa stavcima 2. i 3. koji slijede, prima mjesečnu naknadu od 372,61 EUR za svako uzdržavano dijete”.

9

Članak 2. stavak 2. prvi podstavak Priloga VII. Pravilniku o osoblju glasi:

„2.   ,Uzdržavano dijete' znači zakonito, biološko ili posvojeno dijete dužnosnika ili njegova bračnog druga, koje dužnosnik uzdržava.”

10

U skladu s člankom 21. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju:

„1.   Mirovina za dijete preminule osobe, predviđena člankom 80. stavcima prvim, drugim i trećim Pravilnika o osoblju, za prvo dijete preminule osobe iznosi osam desetina mirovine za nadživjele osobe na koju bi nadživjeli bračni drug dužnosnika ili bivšeg dužnosnika koji je primao starosnu mirovinu ili naknadu za invalidnost imao pravo, pri čemu se smanjenja utvrđena člankom 25. [Priloga VIII. Pravilniku o osoblju] ne primjenjuju.

Ta mirovina ne smije biti manja od iznosa za minimalne troškove života, pridržavajući se odredaba članka 22. [ovog priloga Pravilniku o osoblju].

2.   Mirovina se za svako sljedeće uzdržavano dijete nakon prvog uvećava za iznos jednak dvostrukom iznosu naknade za uzdržavano dijete.

[…]

3.   Ukupni iznos mirovine i naknade izračunan na taj način dijeli se na jednake dijelove među djecom preminule osobe koja na njega imaju pravo.”

11

Članak 82. stavak 1. Pravilnika o osoblju propisuje:

„1.   Predviđene mirovine izračunavaju se na temelju ljestvice plaća koja je na snazi prvog dana mjeseca u kojemu počinje ostvarivanje prava.

Na mirovine se ne primjenjuje koeficijent ispravka.

Mirovine izražene u eurima isplaćuju se u jednoj od valuta iz članka 45. Priloga VIII. Pravilnika o osoblju.”

12

U skladu s člankom 41. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju:

„U slučaju pogreške ili propusta, iznos mirovine može se u svakom trenutku izračunati iznova.

Ako je pravo na mirovinu dodijeljeno u suprotnosti s odredbama Pravilnika o osoblju ili ovog Priloga, mirovina se može izmijeniti ili ukinuti.”

13

Članak 85. prvi stavak Pravilnika o osoblju glasi kako slijedi:

„Mora se osigurati povrat svakog preplaćenog iznosa ako je primatelj bio svjestan da za njegovu isplatu nema valjanog razloga, odnosno ako je nepostojanje valjanog razloga bilo toliko očito da je toga morao biti svjestan.”

14

Članak 3. stavak 1. Uredbe Vijeća (EEZ, Euratom, EZUČ) br. 260/68 od 29. veljače 1968. o utvrđivanju uvjeta i postupka za primjenu poreza u korist Europskih zajednica (SL 1968., L 56, str. 8.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 15., str. 12.) određuje:

„1.   Porez se plaća svaki mjesec na plaće, nadnice i prihode koje Zajednice plaćaju svakom poreznom obvezniku.”

15

Francesco Spagnolli, Maria Alice Spagnolli i Bianca Maria Elena Spagnolli, troje tužitelja rođenih 10. svibnja 1997., 23. ožujka 1999. i 3. prosinca 2001., djeca su Alberta Spagnollija, također tužitelja, i njegove supruge, Elise Simonazzi.

16

E. Simonazzi je radila kao dužnosnica Europske unije u razredu AD 6, stupnju 3., u Europskoj komisiji od 16. srpnja 2005. do 22. travnja 2011., dana kada je preminula u Parmi (Italija).

17

U trenutku smrti svoje supruge Alberto Spagnolli bio je dužnosnik u razredu AD 12, stupnju 1., Komisijine Glavne uprave (GU) za pomorstvo i ribarstvo.

18

Odjel PMO.4 za mirovine Ureda Europske komisije za upravljanje individualnim materijalnim pravima i njihovu isplatu (PMO) (u daljnjem tekstu: Odjel PMO.4) je 29. srpnja 2011. Albertu Spagnolliju dostavio odluku, donesenu osobito u skladu s člancima 79. i 80. Pravilnika o osoblju, o tome da mu se dodjeljuje pravo na mirovinu za nadživjele osobe i da se njegovo troje djece dodjeljuje pravo na mirovinu za djecu preminule osobe s učinkom od 1. kolovoza 2011. Istog dana su pojedinosti o iznosima te mirovine određene u Obavijesti o određivanju prava na mirovinu za nadživjele osobe i mirovinu za djecu preminule osobe PMO/04/MAG/2011/ARES kojoj su bile priložene pojedinosti izračuna navedenih mirovina (u daljnjem tekstu, zajedno: Obavijest br. 1).

19

Glavni direktor GU‑a za pomorstvo i ribarstvo je 10. listopada 2011. donio odluku kojom je, na zahtjev Alberta Spagnollija odobrio njegovo upućivanje u Europsku agenciju za sigurnost hrane (EFSA) u Parmi, s učinkom od 16. listopada 2011. i na početno razdoblje od pet godina. Ugovor člana privremenog osoblja koji je Alberto Spagnolli sklopio s EFSA‑om predviđao je njegovo razvrstavanje u razred AD 9, stupanj 2.

20

Odjel PMO.4 je 17. travnja 2012. Albertu Spagnolliju putem Obavijesti o izmjeni br. 2 (PMO/04/MAG/2012/ARES) i njezina priloga koji je sadržavao pojedinosti izračuna (u daljnjem tekstu, zajedno: Obavijest br. 2) priopćio ažuriranje iznosa mirovina za nadživjele osobe i mirovine za djecu preminule osobe od 1. studenoga 2011. To je ažuriranje bilo potrebno zbog promjene radnog mjesta i plaće Alberta Spagnollija te se njime ispravljala pogreška u izračunu iz Obavijesti br. 1.

21

Istog je dana Odjel PMO.4 Albertu Spagnolliju poslao dokument kojim je zamijenjen izračun prava na mirovine za nadživjele osobe i mirovine za djecu preminule osobe iz Obavijesti br. 1 (u daljnjem tekstu: Obavijest 1.a).

22

Alberto Spagnolli, koji je razvrstan u razred AD 9, stupanj 2, je u listopadu 2013. prešao u stupanj 3. To je napredovanje u stupnju podrazumijevalo povećanje mjesečne plaće u EFSA‑i.

23

Alberto Spagnolli je 6. veljače 2015. primio telefonski poziv iz Odjela PMO.4, tijekom kojega su ga obavijestili o novoj reviziji općih iznosa mirovine za nadživjele osobe i mirovina za djecu preminule osobe zbog progresivnog indeksa primjenjivog na njegovu novu plaću i zbog pogreške u izračunu iz Obavijesti br. 2. Alberto Spagnolli je istog dana primio dopis tog odjela u kojem se navodi da treba provesti novi izračun njegovih mirovinskih prava zbog promjene stupnja i pogreške iz Obavijesti br. 2. Tim je dopisom Odjel PMO.4 također obavijestio Alberta Spagnollija o tome da treba vratiti iznos od otprilike 40000 eura koji mu je pogrešno isplaćen na temelju mirovine za nadživjele osobe i mirovina za djecu preminule osobe. Tom je dopisu bila priložena Obavijest o izmjeni br. 3 (PMO/04/LM/2015/ARES) s prilozima (u daljnjem tekstu: Obavijest br. 3) u kojima su se nalazili novi izračuni prava na mirovinu za nadživjele osobe i mirovine za djecu preminule osobe, računajući od 1. srpnja 2012. i od 1. listopada 2013., kojima se ispravlja pogreška iz Obavijesti br. 2 i obuhvaća primjenjivi progresivni indeks.

24

Alberto Spagnolli je 5. svibnja 2015. na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju podnio žalbu protiv Obavijesti br. 3 i zahtjeva sadržanog u dopisu od 6. veljače 2015. za povrat iznosa od oko 40000 eura koji je bio pogrešno isplaćen na temelju mirovine za nadživjele osobe i mirovina za djecu preminule osobe između 2012. i 2015.

25

Odlukom HR. D.2/ON/ac/Ares(2015) od 3. kolovoza 2015. (u daljnjem tekstu: odluka o odbijanju žalbe od 3. kolovoza 2015.) tijelo nadležno za imenovanje (u daljnjem tekstu: AIPN) proglasilo je žalbu dopuštenom, ali ju je odbilo u meritumu, kako u pogledu ponovnog izračuna iznosa prava na mirovinu za nadživjele osobe i mirovine za djecu preminule osobe tako i u pogledu zahtjeva za povrat iznosa od oko 40000 eura.

26

Načelnik odjela PMO.4 je 17. kolovoza 2015. donio odluku o uskrati mirovine PMO/04/LM/ARES/2015/3406787 (u daljnjem tekstu: odluka o povratu preplaćenih iznosa) kojom se Albertu Spagnolliju priopćuje da je slijedom Obavijesti br. 3 Komisiji on dužan iznos od 22368,19 eura, te iznos od 5922,72 eura za svako dijete. Tom je odlukom Odjel PMO.4 nadalje obavijestio Alberta Spagnollija da će se ti iznosi vratiti po mjesečnim odbicima od mirovine za nadživjele osobe i mirovina za djecu preminule osobe.

27

Dana 16. studenoga 2015. Alberto Spagnolli, u svoje ime i u ime svojih dviju maloljetnih kćeri, i Francesco Spagnolli, koji je postao punoljetan, su svaki za sebe podnijeli žalbu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju protiv odluke o povratu preplaćenih iznosa.

28

Tijelo nadležno za imenovanje je 4. ožujka 2016. donijelo odluku HR. E.2/RO/ac/Ares(2016) o odbijanju žalbe (u daljnjem tekstu: odluka o odbijanju žalbe od 4. ožujka 2016.).

29

Tužbom koju je Alberto Spagnolli, u svoje ime i za svoj račun, kao i, na temelju zakonske ovlasti zastupanja, u ime svoje maloljetne djece Marije Alice Spagnolli i Biance Marije Elene Spagnolli te, na temelju posebne punomoći za zastupanje, u ime i za račun Francesca Spagnollija, punoljetnog djeteta koje živi u istom kućanstvu, podnio tajništvu Službeničkog suda 13. studenoga 2015. pokrenut je postupak upisan pod brojem F‑140/15 radi poništenja Obavijesti br. 3.

30

Komisija je 3. veljače 2016. podnijela tajništvu Službeničkog suda odgovor na tužbu.

31

Tužitelji su 4. travnja 2016., u za to predviđenom roku, odgovorili na mjere upravljanja postupkom koje je donio Službenički sud u smislu članka 69. Poslovnika i podnijeli svoja pisana očitovanja o apsolutnim zaprekama vođenju postupka koje je istaknula Komisija.

32

Tužbom podnesenom tajništvu Službeničkog suda 14. lipnja 2016. tužitelji su na temelju članka 270. UFEU‑a i članka 91. Pravilnika o osoblju, pokrenuli postupak upisan pod brojem F‑29/16 za, među ostalim, poništenje odluke o povratu preplaćenih iznosa.

33

Primjenom članka 3. Uredbe (EU, Euratom) 2016/1192 Europskog parlamenta i Vijeća od 6. srpnja 2016. o prijenosu na Opći sud nadležnosti za odlučivanje u prvom stupnju o sporovima između Europske unije i njezinih službenika (SL 2016., L 200, str. 137.) predmeti upisani pod brojevima F‑140/15 i F‑29/16 preneseni su na Opći sud u stanju u kojem su se nalazili 31. kolovoza 2016. Ti su predmeti registrirani pod brojem T‑568/16 i pod brojem T‑599/16 te su dodijeljeni devetom vijeću.

34

Komisija je 12. rujna 2016. podnijela tajništvu Općeg suda odgovor na tužbu u predmetu T‑599/16.

35

Tužitelji su 9. prosinca 2016., u odgovoru na mjeru upravljanja postupkom koju je Opći sud donio 7. studenoga 2016., zatražili održavanje rasprave u predmetu T‑568/16.

36

Tužitelji su 20. prosinca 2016. podnijeli repliku u predmetu T‑599/16.

37

Komisija je 2. veljače 2017. podnijela odgovor na repliku u predmetu T‑599/16.

38

Predsjednik devetog vijeća je 2. listopada 2017. odlučio spojiti predmete u svrhu usmenog postupka i presude.

39

Komisija je 25. listopada 2017. odgovorila na mjere upravljanja postupkom koje je Opći sud donio 3. listopada 2017.

40

Opći sud saslušao je na raspravi 9. studenoga 2017. izlaganja stranaka i njihove odgovore na pitanja koja im je usmeno postavio.

41

U predmetu T‑568/16 tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

42

U istom predmetu Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

43

U predmetu T‑599/16 tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

44

U istom predmetu Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

45

Komisija je na raspravi izjavila da odustaje od isticanja prve zapreke vođenju postupka, koja se temelji na tome da je, u nedostatku obvezne prethodne žalbe na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju koju Alberto Spagnolli nije podnio protiv Obavijesti br. 3 u ime i za račun svoje maloljetne djece, tužba nedopuštena u dijelu koji se odnosi na potonju. Ta je izjava o odustajanju unesena u zapisnik s rasprave.

46

U ovom slučaju dakle nije osporeno da su u pogledu maloljetne djece Alberta Spagnollija ispunjeni zahtjevi propisani člankom 90. stavkom 2. Pravilnika o osoblju.

47

Nasuprot tomu, Komisija ostaje kod druge apsolutne zapreke vođenju postupka koja se temelji na tome da se tužba ne odnosi na akt kojim se tužiteljima nanosi šteta u smislu članka 91. Pravilnika o osoblju, nego da se odnosi na akt, Obavijest br. 3, koji je isključivo potvrđujući za prethodni akt, Obavijest br. 1, kojim su određena njihova mirovinska prava.

48

U tom pogledu, Komisija tvrdi da su tužitelji pogrešno odredili Obavijest br. 3 kao akt kojim se nanosi šteta u smislu članka 91. stavka 1. Pravilnika o osoblju jer se tom obavijesti samo potvrđivala Obavijest br. 1, i odnosila se isključivo na primjenu metode utvrđenu potonjim, koja se sastojala od uključenja mirovine za djecu preminule osobe u iznos dohotka koji podliježe gornjoj granici iz članka 81.a Pravilnika o osoblju.

49

Tužitelji osporavaju apsolutnu zapreku vođenju postupka koju je istaknula Komisija i tvrde da se tužba protiv Obavijesti br. 3 odnosi na akt kojim im se, izmjenom njihovih mirovinskih prava, nanosi šteta u smislu članka 91. stavka 1. Pravilnika o osoblju te stoga nije isključivo potvrđujući akt.

50

Uvodno valja podsjetiti da nedopuštenost koja se ističe protiv tužbe protiv isključivo potvrđujuće odluke proizlazi iz nepravodobnosti tužbe, a ne iz naravi pobijanog akta (vidjeti u tom smislu presudu od 18. prosinca 2007., Weißenfels/Parlament, C‑135/06 P, EU:C:2007:812, t. 54.), tako da Komisija ne može dovesti u pitanje to da se s Obavijesti br. 3 nanosi šteta samo zato što se tom obavijesti isključivo potvrđuje Obavijest br. 1.

51

U svakom slučaju, prema ustaljenoj sudskoj praksi, tužba za poništenje podnesena protiv akta kojim se isključivo potvrđuje ranija odluka koja se pravodobno nije pobijala je nedopuštena s obzirom na to da ta kvalifikacija podrazumijeva da akt ne sadržava nikakav novi element u odnosu na tu odluku i da mu nije prethodilo preispitivanje situacije njezina adresata (vidjeti presude od 29. rujna 1999., Neumann i Neumann‑Schölles/Komisija, T‑68/97, EU:T:1999:238, t. 58. i navedenu sudsku praksu; od 28. lipnja 2006., Grünheid/Komisija, F‑101/05, EU:F:2006:58, t. 34. i navedenu sudsku praksu, i od 14. rujna 2011., A/Komisija, F‑12/09, EU:F:2011:136, t. 119. i navedenu sudsku praksu).

52

Nadalje, presuđeno je da upravna žalba i naknadna tužba obje moraju biti podnesene protiv akta kojim se tužitelju nanosi šteta u smislu članka 90. stavka 2. i članka 91. Pravilnika o osoblju, s tim da je akt kojim se nanosi šteta onaj koji proizvodi obvezujuće pravne učinke kojim se izravno i trenutačno utječe na tužiteljeve interese, znatnom izmjenom njegova pravnog položaja (vidjeti presudu od 28. lipnja 2006., Grünheid/Komisija, F‑101/05, EU:F:2006:58, t. 33. i navedenu sudsku praksu).

53

Da bi se ocijenilo smatra li Komisija pravilno Obavijest br. 3 isključivo aktom koji potvrđuje Obavijest br. 1, valja ispitati nije li Obavijest br. 3 donesena na temelju novih elemenata i nije li joj prethodilo preispitivanje situacije tužiteljâ.

54

U tom pogledu, kao prvo, treba navesti da je Komisija preispitala Obavijest br. 1 u dva navrata. Prvo je preispitivanje provedeno nakon koraka koje je Alberto Spagnolli poduzeo između studenoga 2011. i ožujka 2012. To je preispitivanje Komisiju navelo na to da ispravi Obavijest br. 1 donošenjem, 17. travnja 2012., Obavijesti br. 2, s jedne strane, i Obavijesti br. 1.a, s druge strane. Do drugog preispitivanja situacije tužiteljâ je prema izjavi same Komisije došlo prilikom napredovanja Alberta Spagnollija iz razreda AD 9 stupnja 2. u razred AD 9 stupanj 3. Prilikom tog preispitivanja Komisija je utvrdila navodnu pogrešku u izračunu iz Obavijesti br. 2 i, prema tome, posljedičnu pogrešnu isplatu. Iz tog je razloga donijela Obavijest br. 3 koja je sadržavala nove izračune prava na mirovinu za nadživjele osobe i za djecu preminule osobe od 1. srpnja 2012. i od 1. listopada 2013.

55

Kao drugo, valja utvrditi da su i pronalazak pogreške u Obavijesti br. 2 i promjena stupnja Alberta Spagnollija nove činjenice koje su dovele do novih izračuna mirovinskih prava tužiteljâ sadržanih u Obavijesti br. 3, odnosno do promjene pravne situacije tužiteljâ.

56

Prethodno iznesena razmatranja ne dovode se u pitanje samom činjenicom da se u obavijestima br. 1 i br. 3 primjenjuju ista metoda izračuna mirovinskih prava u odnosu na izračun mirovina za djecu preminule osobe u iznosu dohotka na koji se primjenjuje gornja granica iz članka 81.a Pravilnika o osoblju.

57

Iz toga slijedi da se Obavijest br. 3, donesena nakon preispitivanja pravne situacije tužiteljâ i na temelju novih činjenica, ne može smatrati, kako to tvrdi Komisija, aktom kojim se isključivo potvrđuje Obavijest br. 1. Obavijest br. 3 je nasuprot tome akt kojim se zamjenjuju prethodni akti, znatno mijenja pravni položaj tužiteljâ, izravno i trenutačno utječe na njihove interese, te im se nanosi šteta u smislu članka 90. stavka 2. i članka 91. Pravilnika o osoblju.

58

Stoga valja odbiti drugu apsolutnu zapreku vođenju postupka koju je istaknula Komisija i koja se temelji na tome da se Obavijest br. 3 ne može pobijati te ocijeniti osnovanost tužbe.

59

Valja uvodno podsjetiti da je prema ustaljenoj sudskoj praksi učinak zahtjeva za poništenje koji se formalno odnosi na odluku kojom se odbija žalba, kad ta odluka nema samostalni sadržaj, takav da će se pred Općim sudom pokrenuti postupak u odnosu na akt protiv kojeg je bila podnesena žalba (presude od 17. siječnja 1989., Vainker/Parlament, 293/87, EU:C:1989:8, t. 8., i od 6. travnja 2006., Camós Grau/Komisija, T‑309/03, EU:T:2006:110, t. 43.). Budući da u predmetnom slučaju odluka kojom se odbija žalba od 3. kolovoza 2015. nema samostalni sadržaj jer se njome u biti samo potvrđuje pobijani akt, odnosno Obavijest br. 3, tužbu treba smatrati podnesenom protiv potonjeg akta.

60

U tužbi tužitelji ističu tri tužbena razloga koja se odnose na nezakonitost Obavijesti br. 3. Prvi se temelji na pogrešnoj primjeni gornje granice iz članka 81.a Pravilnika o osoblju na mirovine za djecu preminule osobe. Drugi se temelji na neopravdanom isključenju obiteljskih naknada iz izračuna gornje granice iznosa mirovina iz članka 81.a Pravilnika o osoblju. Treći se temelji na nedostatnosti i proturječnosti obrazloženja Obavijesti br. 3.

61

U odgovoru na pitanje koje je postavio Opći sud na raspravi, a kako je zabilježeno u zapisniku, tužitelji potvrđuju da, zbog odgovora koje je Komisija 25. listopada 2017. dostavila na mjere upravljanja postupkom koje je Opći sud donio 3. listopada 2017., odustaju od argumenata kojima se nastoje osporiti činjenice, odnosno iznosi koji su uzeti u obzir i izračuni koje je Komisija provela u različitim obavijestima, a posebno u Obavijesti br. 2, a da pritom ne odustaju od pobijanja zakonitosti metode izračuna mirovinskih prava koju je Komisija primijenila u tim obavijestima. Dakle, oni su odustali od drugog tužbenog razloga u ovom predmetu.

62

Najprije valja ispitati treći tužbeni razlog.

63

Trećim tužbenim razlogom tužitelji ističu da je Obavijest br. 3, kako je dopunjena obrazloženjem odluke o odbijanju žalbe od 3. kolovoza 2015., manjkava zbog nedovoljnog i proturječnog obrazloženja.

64

U tom pogledu, tužitelji tvrde da ni Obavijest br. 3 ni odluka o odbijanju žalbe od 3. kolovoza 2015. ne omogućuju shvatiti argumentaciju ni izračune koje je stvarno provela Komisija. Prema mišljenju tužiteljâ, točno je da se u obrazloženju Obavijesti br. 3 navodi, kao i u prethodnim odlukama, da za potrebe utvrđivanja gornje granice iz članka 81.a stavka 1. točke (a) Pravilnika o osoblju valja uzeti u obzir iznos koji je zbroj neto plaće preminulog i nadživjelog bračnog druga u trenutku smrti, uključujući naknade za troje uzdržavane djece na koje nadživjeli bračni drug ima pravo. Međutim, budući da iz izračuna u Obavijesti br. 3 proizlazi da neto plaća nadživjelog bračnog druga ne obuhvaća naknade za kućanstvo i naknade za uzdržavano dijete, obrazloženje sadržano u Obavijesti br. 3 u suprotnosti je s izrekom te Obavijesti.

65

Osim toga, tužitelji ističu da odluka o odbijanju žalbe od 3. kolovoza 2015. ne sadržava ni pojašnjenje obrazloženja Obavijesti br. 3. Naime, Tijelo za imenovanje upućuje na kumulativni dohodak preminulog dužnosnika da je on živ i „neto dohodak udovca” bez izričitog navođenja radi li se u tom slučaju o stvarnoj neto plaći udovca, odnosno plaći koju je stvarno primio nakon smrti E. Simonazzi ili fiktivnoj plaći udovca izračunanoj prema pretpostavci da je njegova supruga živa. Prema mišljenju tužiteljâ, „neto dohodak udovca” u smislu odluke o odbijanju žalbe od 3. kolovoza 2015. ne može odgovarati ni stvarnoj plaći koja nije uzeta u obzir pri utvrđivanju gornje granice iz članka 81.a Pravilnika o osoblju, ni fiktivnoj plaći Alberta Spagnollija jer iznos „neto dohotka udovca” naveden u Obavijesti br. 3 ne uključuje obiteljske naknade na koje bi potonji imao pravo da je njegova supruga bila živa. Iz toga zaključuju da je obrazloženje tijela za imenovanje, u svakom slučaju, suprotno sadržaju Obavijesti br. 3.

66

Kao prvo, važno je navesti da tužitelji u okviru ovog predmeta ne osporavaju zbrajanje primitaka od rada koje provodi Komisija za određivanje gornje granice iz članka 81.a Pravilnika o osoblju u slučaju kada su oba bračna druga dužnosnici Unije, kao što to proizlazi iz različitih obavijesti o utvrđivanju mirovinskih prava. To zbrajanje primitaka od rada dotičnih dužnosnika služi utvrđivanju gornje granice kojoj podliježu prihodi nadživjele obitelji dužnosnika kako bi se izbjeglo njezino obogaćivanje zbog smrti. Gornju granicu iz članka 81.a Pravilnika o osoblju je Komisija prema tome izračunala zbrajanjem plaće preminulog bračnog druga s plaćom nadživjelog bračnog druga. Ta metoda ne proizlazi izričito iz teksta članka 81.a Pravilnika o osoblju, koji za određivanje te gornje granice koja se ne smije prekoračiti u obzir uzima samo plaću preminulog bračnog druga. Međutim, Komisija je tu metodu odabrala, kao što to proizlazi iz odluke o odbijanju žalbe od 3. kolovoza 2015. i što je potvrdila i sama Komisija na raspravi, kako bi sačuvala obiteljske prihode u pogledu oporezivanja.

67

U ovom slučaju, s jedne strane, tužitelji osporavaju iznos dohotka Alberta Spagnollija koji se u različitim obavijestima o mirovinskim pravima dodaje plaći njegove preminule supruge da bi se odredila gornja granica iz članka 81.a Pravilnika o osoblju. Konkretnije, oni smatraju da je Komisija u taj prihod uračunala pogrešni iznos naknada za uzdržavano dijete. S druge strane, tužitelji osporavaju činjenicu da u izračunu mirovinskih prava Komisija primjenjuje članak 81.a Pravilnika o osoblju na mirovine za djecu preminule osobe, te ih tako ograničuje. Stoga valja ispitati poštovanje obveze obrazlaganja s obzirom na navedene prigovore koje su istaknuli tužitelji.

68

U tom pogledu valja podsjetiti da je cilj zahtjeva koji se odnosi na obrazloženje iz članka 296. UFEU‑a, također prisutnog u članku 25. stavku 2. Pravilnika o osoblju, omogućiti sudu Unije da provede nadzor nad zakonitošću odluka kojima se nanosi šteta te dati pojedincima u pitanju dovoljno naznaku o tome jesu li te odluke osnovane ili sadrže pogreške zbog kojih im se može osporavati zakonitost. Iz toga proizlazi da obrazloženje mora zainteresiranoj osobi, načelno, biti priopćeno u isto vrijeme kao i odluka kojom joj se nanosi šteta. Nepostojanje obrazloženja ne može biti otklonjeno činjenicom da zainteresirana osoba razloge odluke saznaje tijekom postupka pred sudom Unije (vidjeti presudu od 4. studenoga 2008., Marcuccio/Komisija, F‑41/06, EU:F:2008:132, t. 61. i navedenu sudsku praksu).

69

Također je presuđeno da se može ukloniti eventualni nedostatak obrazloženja odluke tako što će odgovarajuće obrazloženje dati u stadiju odgovora na žalbu, pri čemu se smatra da se potonje obrazloženje podudara s obrazloženjem odluke protiv koje je usmjerena žalba (vidjeti presudu od 4. studenoga 2008., Marcuccio/Komisija, F‑41/06, EU:F:2008:132, t. 66. i navedenu sudsku praksu).

70

Iz ustaljene sudske prakse također proizlazi da je u prvom redu moguće popraviti nedostatak – ali ne potpuni izostanak – obrazloženja čak i tijekom postupka kada, prije ulaganja tužbe, osoba koje se to tiče raspolaže elementima koji predstavljaju početak obrazloženja i, u drugom redu, smatrati odluku dovoljno obrazloženom kada je proizašla iz konteksta poznatog dotičnom dužnosniku koji mu omogućava da razumije njezin doseg (vidjeti presudu od 15. veljače 2011., Marcuccio/Komisija, F‑81/09, EU:F:2011:13, t. 40. i navedenu sudsku praksu).

71

Kao prvo, valja istaknuti da se argumenti, kojima se ističe da je obrazloženje Obavijesti br. 3, kako je dopunjeno odlukom o odbijanju žalbe od 3. kolovoza 2015., nedostatno jer ta dva akta ne omogućuju razumjeti metodu izračuna koju je primijenila Komisija, odnose na bitne formalne povrede koje se moraju analizirati prije ispitivanja osnovanosti dotičnih razloga.

72

U tom pogledu, kao prvo, iz Obavijesti br. 3 kako je dopunjena obrazloženjem odluke o odbijanje žalbe od 3. kolovoza 2015. proizlazi da se njome provodi novi izračun prava tužiteljâ na mirovinu za nadživjele osobe i mirovine za djecu preminule osobe zbog, s jedne strane, pogreške u izračunu iz prethodne obavijesti, odnosno Obavijesti br. 2, i, s druge strane, promjene stupnja Alberta Spagnollija koji je iz razreda AD 9 stupnja 2. prešao u razred AD 9 stupanj 3. u listopadu 2013., uključujući indekse koji su bili primjenjivi na njegovu plaću 1. srpnja 2012. i 1. listopada 2013.

73

Kao drugo, iz tumačenja svih obavijesti, osobito obavijesti br. 2 i br. 3 zajedno s objašnjenjima u odluci o odbijanju žalbe od 3. kolovoza 2015., proizlazi da pogreška iz Obavijesti br. 2 proizlazi iz obračuna šest naknada za uzdržavano dijete, umjesto tri, u iznos neto plaće Alberta Spagnollija korišten za određivanje njegova „fiktivnog dohotka” (u daljnjem tekstu: iznos A), odnosno dohotka izračunanog pod pretpostavkom da je njegova supruga još uvijek živa.

74

Kao treće, važno je napomenuti da sami tužitelji podsjećaju da se metoda izračuna koju je primijenila Komisija sastoji od uzimanja u obzir, s jedne strane, iznosa A, koji odgovara „fiktivnom dohotku” i sastoji se od zbroja neto plaće preminulog da je živ i neto plaće nadživjelog bračnog druga u trenutku smrti, uključujući naknade za troje uzdržavane djece, i, s druge strane, iznosa koji odgovara „stvarnom dohotku” koji bi bračni drug primio da se ne primjenjuje ograničenje iz članka 81.a, a sastoji se od zbroja neto prihoda nadživjelog bračnog druga, mirovine za nadživjele osobe i mirovina za djecu preminule osobe (u daljnjem tekstu: iznos B). Nadalje, izračuni sadržani u Obavijesti br. 3 kao i oni sadržani u odluci o odbijanju žalbe od 3. kolovoza 2015. pokazuju da razlika između iznosa A i B dovodi do iznosa koji se razmjerno odbija od mirovine za nadživjele osobe i mirovina za djecu preminule osobe.

75

Kao četvrto, odlukom o odbijanju žalbe od 3. kolovoza 2015. također se objašnjava da se neto plaće Alberta Spagnollija i plaća njegove preminule supruge moraju zbrojiti zbog potrebe da se u obzir uzme primjena Unijina poreza na dohodak, sukladno članku 4. Uredbe br. 260/68, i da se metodom koju je Komisija odabrala za izračun prava na mirovinu za nadživjele osobe i mirovina za djecu preminule osobe više čuva obiteljski dohodak u pogledu oporezivanja.

76

Stoga tužitelji ne mogu tvrditi da je obrazloženje nedostatno jer im odluka o odbijanju žalbe od 3. kolovoza 2015., kada se u njoj navodi zbrajanje „neto plaće udovca” s plaćom preminule, ne omogućuje shvatiti radi li se o stvarnom dohotku, tj. iznosu B, ili fiktivnom dohotku udovca, tj. iznosu A. Naime, iz objašnjenja iznesenih u toj odluci jasno proizlazi da se radi o fiktivnom dohotku jer se upućuje na dohodak koji se, pribrojen plaći koju bi primala preminula, uzima u obzir za utvrđivanje gornje granice koju se ne smije prekoračiti u smislu članka 81.a Pravilnika o osoblju, odnosno iznos A.

77

S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da je obrazloženje Obavijesti br. 3, kako je dopunjeno odlukom o odbijanju žalbe od 3. kolovoza 2015., dovoljno jer omogućuje tužiteljima da razumiju metodu izračuna koju je primijenila Komisija, cilj koji se želi ostvariti i ishod procjene njihovih mirovinskih prava.

78

Stoga treba odbiti argumente tužiteljâ prema kojima je obrazloženje Obavijesti br. 3, kako je dopunjeno odlukom o odbijanju žalbe od 3. kolovoza 2015., bilo nedovoljno jer im nije omogućilo razumijevanje metode izračuna koju je primijenila Komisija. Osim toga, valja utvrditi da je dotično obrazloženje tužiteljima omogućilo da ospori osnovanost ove metode pred Općim sudom.

79

Kao drugo, što se tiče argumenta tužiteljâ kojim se ističe proturječnost između Obavijesti br. 3 i njezine izreke zbog toga što se razlikuju izračuni primijenjeni u Obavijesti br. 3 i njezinoj izreci, kako je dopunjena odlukom o odbijanju žalbe od 3. kolovoza 2015., valja podsjetiti da tužitelji, kako se navodi u točki 61. ove presude, ne osporavaju točnost činjenica, odnosno pojedinosti Komisijina izračuna u različitim obavijestima među kojima je i Obavijest br. 3. Oni su na raspravi precizirali da se taj argument, koji se temelji na proturječnosti razloga, treba tumačiti na način da se njime želi istaknuti povreda obveze obrazlaganja koja proizlazi iz nepriopćenja pojedinosti izračuna primijenjenih u Obavijesti br. 3, zbog čega se nije mogla shvatiti pogreška počinjena u izračunu mirovinskih prava.

80

U tom pogledu, valja precizirati da obrazloženje odluke ne podrazumijeva da se u njemu izričito navode sve pojedinosti u njoj sadržanog izračuna. Dovoljno je da zainteresirane strane mogu shvatiti razloge zbog kojih je došlo do donošenja akta koji se na njih odnosi, cilj koji se želi ostvariti i metodu koja je primijenjena za utvrđivanje iznosa njihovih prava. Naime, navođenje ukupnog izračuna iznosa iz Obavijesti br. 3, iako je korisno i poželjno, nije neizostavno da bi se obveza obrazlaganja smatrala ispunjenom, pri čemu se naglašava da Komisija ni u kojem slučaju ne smije isključivom i automatskom primjenom aritmetičkih formula propustiti točno procijeniti mirovinska prava tužiteljâ prema okolnostima slučaja (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 2. listopada 2003., Salzgitter/Komisija, C‑182/99 P, EU:C:2003:526, t. 75. i navedenu sudsku praksu).

81

Usto, okolnost da samo podnošenje određenih brojčanih podataka omogućuje da se otkriju određene pogreške u izračunu nije dovoljna da bi se obrazloženje sporne odluke smatralo nedostatnim jer u okviru nadzora takve odluke sud Unije može naložiti da mu se podnesu svi elementi koji su mu potrebni za detaljni nadzor primijenjene metode izračuna (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 2. listopada 2003., Corus UK/Komisija, C‑199/99 P, EU:C:2003:531, t. 150.).

82

Međutim, budući da iz analize provedene u točkama 72. do 77. ove presude proizlazi da je obrazloženje Obavijesti br. 3, kako je dopunjeno obrazloženjem odluke o odbijanju žalbe od 3. kolovoza 2015., tužiteljima omogućilo da razumiju razloge koji su doveli do donošenja akta koji se odnosi na njih, svrhu i metodu koja je primijenjena za utvrđivanje iznosa njihovih prava, argumente koje ističu kako bi dokazali povredu obveze obrazlaganja koja proizlazi iz nenavođenja pojedinosti izračuna njihovih mirovinskih prava treba odbiti.

83

Treći tužbeni razlog treba stoga odbiti.

84

Prvim tužbenim razlogom tužitelji tvrde da je Obavijest br. 3 nezakonita i da je treba poništiti u dijelu u kojem je uključivanjem mirovina za djecu preminule osobe u iznos dohotka koji podliježe ograničenju iz članka 81.a Pravilnika o osoblju dovela do neopravdanog smanjenja dodijeljenih im iznosa mirovine za nadživjele osobe i mirovina za djecu preminule osobe.

85

Kao prvo, tužitelji ističu da se izrazi „mirovine za nadživjele osobe” u množini i „udovici i drugim pravnim sljednicima” koje zakonodavac koristi u članku 81.a Pravilnika o osoblju ne odnose na mirovine za djecu preminule osobe, nego na situacije istodobnog postojanja nadživjelog bračnog druga i razvedenog bivšeg bračnog druga ili nadživjelog bračnog druga i djece iz prethodnog braka, koje su obuhvaćene, s jedne strane, člancima 27. i 28. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju i, s druge strane, člankom 22. prvim stavkom Priloga VIII. Pravilniku o osoblju.

86

Kao drugo, tužitelji ističu da, kada zakonodavac upućuje na jednu od dviju vrsta mirovine, to jasno proizlazi iz teksta odredaba Pravilnika o osoblju, što je osobito slučaj u članku 80. stavcima 3. i 4. Pravilnika o osoblju, te članku 21. stavcima 1. i 2. i članku 24. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju.

87

Kao treće, tužitelji naglašavaju činjenicu da mirovine za nadživjele osobe i mirovine za djecu preminule osobe imaju različite svrhe. Mirovina za nadživjele osobe je namijenjena tome da se nadživjelom bračnom drugu osigura dodatak obiteljskom dohotku kako bi se odgovorilo na gubitak dohotka preminulog bračnog druga, dok je mirovina za dijete preminule osobe poseban solidarni doprinos kojim se želi osigurati samostalnost djece preminule osobe. Takva razlika u svrsi dviju vrsta mirovina potkrjepljuje se Pravilnikom o osoblju koji predviđa, s jedne strane, da djeca preminule osobe mogu kad postanu punoljetna zatražiti dodjelu mirovine na zaseban račun od roditelja koji ima pravo na mirovinu za nadživjele osobe i, s druge strane, da gubitak mirovine za nadživjele osobe ne dovodi do gubitka mirovine za djecu preminule osobe, nego, naprotiv, do udvostručenja njezina iznosa. Taj različiti cilj dviju vrsta mirovina opravdava različit tretman dohotka od mirovine za nadživjele osobe od onog koji odgovara mirovini za djecu preminule osobe, što znači neprimjenjivost članka 81.a Pravilnika o osoblju na potonje.

88

Prema mišljenju tužiteljâ, nezakonito uključivanje mirovine za djecu preminule osobe u iznos njihovih dohodaka na koji se primjenjuje ograničenje iz članka 81.a Pravilnika o osoblju imalo je za posljedicu smanjenje iznosa njihovih mirovina za nadživjele osobe i za djecu preminule osobe, kako za razdoblje od 1. srpnja 2012. do 30. rujna 2013. tako i za razdoblje nakon 1. listopada 2013. Naime, smanjenja tih iznosa određena su zbog premašivanja gornje granice predviđene člankom 81.a Pravilnika o osoblju u iznosu od 1629,27 eura za prvo razdoblje i 1576,92 eura za drugo razdoblje. Međutim, uzimanje u obzir, u određivanju dohotka koji podliježe dotičnoj gornjoj granici iznosa mirovine za djecu preminule osobe od 2088,90 eura, bilo je odlučujuće za primjenu smanjenja iznosa mirovina isplaćenih tužiteljima.

89

Naposljetku, oni tvrde da je Komisija dužna, s obzirom na to da obavijesti koje su prethodile Obavijesti br. 3 sadržavaju istu pogrešku kao i potonja, odnosno pogrešnu primjenu članka 81.a Pravilnika o osoblju, na mirovine za djecu preminule osobe, postupiti u skladu s presudom Općeg suda o poništenju Obavijesti br. 3 i stoga provesti nove izračune mirovina za nadživjele osobe i djecu preminule osobe u korist tužiteljâ s retroaktivnim učinkom, u skladu s člankom 41. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju.

90

Komisija osporava argumente tužiteljâ i navodi da se članak 81.a Pravilnika o osoblju odnosi na mirovine za nadživjele osobe, kao i na mirovine za djecu preminule osobe.

91

Stoga valja odgovoriti na pitanje treba li se članak 81.a Pravilnika o osoblju tumačiti kao da se odnosi i na mirovine za djecu preminule osobe.

92

Uvodno, kao prvo, valja podsjetiti da, kao što je to navedeno u točki 7. ove presude, članak 81.a stavak 1. točka (a) Pravilnika glasi kako slijedi:

„1.   Neovisno o drugim odredbama, posebno onima u pogledu najmanjih iznosa koji se isplaćuju osobama koje imaju pravo na mirovinu za nadživjele osobe, ukupni iznos mirovine za nadživjele osobe i obiteljskih naknada umanjen za porez i druga obvezna davanja, koji se isplaćuje udovici i drugim pravnim sljednicima, ne smije biti veći od sljedećih iznosa:

93

Kao drugo, što se tiče Komisijina argumenta, koji je ponovno naveden na raspravi, prema kojem iz presude Službeničkog suda proizlazi da je, u skladu s člankom 81.a stavkom 1. točkom (c) Pravilnika o osoblju, mirovina za djecu preminule osobe bila uključena u ukupan iznos neto mirovina isplaćenih nasljednicima preminulog dužnosnika, odnosno u iznos na koji se može primijeniti gornja granica predviđena tim člankom (presuda od 5. veljače 2016., Bulté i Krempa/Komisija, F‑96/14, EU:F:2016:10, t. 53.), valja istaknuti da, u tom predmetu, dotične stranke nisu osporavale zakonitost primjene članka 81.a Pravilnika o osoblju na mirovine za djecu preminule osobe i stoga navedeni sud nije mogao konačno odlučiti o tom pitanju.

94

Kao prvo, valja primijetiti da su mirovine za djecu preminule osobe predviđene člankom 80. Pravilnika o osoblju, koji je uvršten u glavu V. poglavlje 3. tog pravilnika, pod naslovom „Mirovine i naknada za invalidnost”. Te su mirovine, kao što to također proizlazi iz sudske prakse, stvarne mirovine koje kao takve podliježu mirovinskom sustavu predviđenom u Pravilniku o osoblju (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 23. ožujka 1993., Huet/Revizorski sud, T‑8/93, EU:T:1994:35, t. 30.).

95

Nadalje, potrebno je napomenuti da su metode za izračun mirovina za djecu preminule osobe utvrđene u poglavlju 4. članku 21. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, na temelju upućivanja u članku 84. Pravilnika o osoblju, i da je to poglavlje naslovljeno „Mirovina za nadživjele osobe”. To omogućuje utvrditi da zakonodavac koristi izraz „mirovina za nadživjele osobe” za identifikaciju mirovine nadživjelog bračnog druga preminulog dužnosnika, tj. mirovinu za nadživjele osobe stricto sensu, ali i za odredbe koje se odnose na mirovine za djecu preminule osobe. Stoga, iako je točno, kao što to tvrde tužitelji, da se određenim odredbama izričito upućuje na mirovine za djecu preminule osobe, to ne isključuje da se druge odredbe, koje ih izričito ne spominju, ne mogu na njih primjenjivati ako su one stvarne mirovine i zbog toga podliježu odredbama Pravilnika o osoblju koje su općenito primjenjive na mirovine.

96

Osim toga, budući da članak 81.a Pravilnika o osoblju predstavlja jednu od završnih odredbi glave V. poglavlja 3. Pravilnika o osoblju i dio je odredaba koje se primjenjuju na mirovine, čiji su dio i mirovine predviđene člankom 80., članak 81.a ne može se tumačiti na način da isključuje mirovine za djecu preminule osobe. Naime, to što ta odredba koristi izraz „mirovine za nadživjele osobe” u množini treba tumačiti, kao što to Komisija pravilno ističe, tako da se odnosi na sve vrste „mirovina” koje se dodjeljuju zbog smrti dužnosnika, što je slučaj i mirovine za nadživjele osobe, ali i za mirovine za djecu preminule osobe. Osim toga, kao što to pravilno ističe Komisija, u skladu s člankom 80., prvim do trećim stavkom Pravilnika o osoblju i člankom 21. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, mirovine za nadživjele osobe i mirovinu za djecu preminule osobe su povezane jer iznos one druge ovisi o iznosu prve.

97

Primjena članka 81.a Pravilnika o osoblju na mirovine za djecu preminule osobe ne može se dovesti u pitanje argumentima tužiteljâ kojima se tvrdi da se izrazi „mirovina za nadživjele osobe” i „pravni sljednici”, koji se koriste u članku 81.a Pravilnika o osoblju odnose na situacije u kojima istodobno postoje, s jedne strane, nadživjeli bračnog druga i jedan ili više razvedenih supružnika, što je uređeno člancima 27. i 28. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju i, s druge strane, nadživjeli bračni drug i djeca preminule osobe iz prethodnog braka preminulog dužnosnika, što je predviđeno člankom 22. prvim stavkom Priloga VIII. Pravilniku o osoblju.

98

Naime, s jedne strane, članak 28. Priloga VIII. Pravilniku, koji je mjerodavna odredba u ovom predmetu, predviđa da se u slučajevima supostojanja nadživjelog bračnog druga i jednog ili više razvedenih bračnih drugova ili između više razvedenih bivših bračnih drugova, ista mirovina za nadživjele osobe dijeli razmjerno među pravnim sljednicima. Stoga, što se tiče jedine i iste mirovine, gore navedene situacije ne mogu biti obuhvaćene pojmom „mirovine za nadživjele osobe” u množini iz članka 81.a stavka 1. Pravilnika o osoblju.

99

S druge strane, ako bi se korištenjem izraza „mirovine” i „pravni sljednici”, člankom 81.a stavkom 1. Pravilnika o osoblju obuhvaćalo situacije istodobnog postojanja nadživjelog bračnog druga i djece preminule osobe iz prethodnog braka preminulog dužnosnika, isključujući djecu iz braka preminulog dužnosnika i nadživjelog bračnog druga, to bi dovelo, kao što to Komisija pravilno ističe, do neopravdano različitog postupanja prema različitoj djeci preminulog dužnosnika. Budući da mirovine za djecu preminule osobe dodijeljene djeci preminulog dužnosnika iz braka s nadživjelim bračnim drugom ne bi bile ograničene jer se na njih ne bi primjenjivao članak 81.a stavak 1. Pravilnika o osoblju, mirovine za djecu preminule osobe dodijeljene djeci iz prethodnog braka mogle bi biti ograničene na temelju potonje odredbe. Takvo različito postupanje, neopravdano i protivno načelu jednakog postupanja, ne može se prihvatiti.

100

Naposljetku, što se tiče argumenta tužiteljâ kojim žele naglasiti da mirovina za nadživjele osobe i mirovinu za djecu preminule osobe imaju djelomično različite svrhe, potrebno je napomenuti da, čak i pod pretpostavkom da to jest tako, to nije dovoljno da bi se, uzevši u obzir sve prethodno navedeno, smatralo da se članak 81.a stavak 1. točka (a) Pravilnika o osoblju ne primjenjuje na mirovine za djecu preminule osobe.

101

Isto tako, argumenti tužiteljâ – koji se temelje na tome da se djelomično drugačija svrha mirovine za djecu preminule osobe potvrđuje činjenicom da, s jedne strane, djeca preminule osobe kad postanu punoljetna mogu zatražiti dodjelu mirovine na zaseban račun od roditelja koji ima pravo na mirovinu za nadživjele osobe i, s druge strane, da gubitak mirovine za nadživjele osobe ne dovodi do gubitka mirovine za djecu preminule osobe, nego, naprotiv, do udvostručenja njezina iznosa – ne dovode u pitanje primjenu članka 81.a Pravilnika o osoblju na mirovine za djecu preminule osobe. Naime, te dvije vrste mirovina zajedno čine dio primitaka od rada isplaćenih obitelji Spagnolli zbog smrti jednog od bračnih drugova čiji se ukupni iznos, prema metodi izračuna koju je primijenila Komisija, uzima u obzir kako bi se poštovalo načelo izbjegavanja obogaćivanja obitelji zbog smrti.

102

Osim toga, važno je napomenuti da je sudska praksa priznala da je svrha mirovine za djecu preminule osobe iz članka 80. četvrtog stavka Pravilnika o osoblju, odnosno one koja se isplaćuje osobama koje se smatraju uzdržavanom djecom, nadoknada za dodatne troškove dužnosniku u vezi s uzdržavanjem djeteta (presuda od 30. siječnja 2003., C/Komisija, T‑307/00, EU:T:2003:21, t. 53.), i valja smatrati da isto vrijedi u pogledu mirovina za djecu preminule osobe predviđenih osobito na temelju članka 80. trećeg stavka Pravilnika o osoblju, o kojemu je riječ u predmetnom slučaju, za mirovinu koju treba dodijeliti djeci Alberta Spagnollija.

103

Međutim, svrha mirovine za djecu preminule osobe, a to je nadoknada za dodatne troškove nadživjelom dužnosniku u vezi s uzdržavanjem djece, doprinosi cilju ostvarivanja, kao što to tvrde tužitelji, ekonomske samostalnosti te djece. Budući da obiteljska mirovina omogućuje nadoknadu dodatnih troškova povezanih s uzdržavanjem djece, ona je dio dohotka obitelji i ne može biti iznimka primjeni pravila o zabrani obogaćivanja zbog smrti roditelja dužnosnika, čije se poštovanje osigurava primjenom gornje granice iz članka 81.a Pravilnika o osoblju.

104

S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da se članak 81.a Pravilnika o osoblju odnosi na mirovinu za nadživjele osobe i na mirovinu za djecu preminule osobe. Stoga je metoda za izračun mirovinskih prava koju je primijenila Komisija u dijelu u kojem se njome mirovine za djecu preminule osobe uračunavaju u stvarni dohodak na koji se primjenjuje gornja granica iz članka 81.a u skladu s tom odredbom.

105

Prvi tužbeni razlog stoga valja odbiti.

106

S obzirom na prethodno navedeno, tužbu u predmetu T‑568/16 valja odbiti u cijelosti.

107

U predmetu T‑599/16 tužitelji osporavaju odluku o povratu preplaćenih iznosa koju je Komisija donijela radi povrata iznosa mirovina za nadživjele osobe i za djecu preminule osobe koje su nezakonito isplaćene tužiteljima jer je, prema njezinu mišljenju, počinjena pogreška u Obavijesti br. 2, koja je ispravljena novim izračunima njihovih mirovinskih prava u Obavijesti br. 3.

108

Kao i u predmetu T‑568/16 (vidjeti točku 61. ove presude), i kao što je uneseno u zapisnik s rasprave, tužitelji su u ovom predmetu, na raspravi, povukli argumente kojima se nastoji osporiti sadržaj činjenica, konkretno iznosi i izračuni koje je provela Komisija u različitim obavijestima i, posebno u Obavijesti br. 2, a da pritom nisu odustali od pobijanja zakonitosti metode izračuna mirovinskih prava koju je Komisija primijenila u tim obavijestima.

109

Osim toga, tijekom rasprave tužitelji su odustali od osporavanja Komisijine mogućnosti da upotrijebi dokumente priložene odgovoru na tužbu koji se sastoje od snimke zaslona na kojem je prikazan rezultat izračuna neto plaće dužnosnika u razredu AD 9, stupnju 2, pomoću informatičkog alata pod nazivom „kalkulator”.

110

U tužbi tužitelji u biti ističu tri tužbena razloga.

111

Prvi i drugi tužbeni razlog temelje se na povredi članka 85. Pravilnika o osoblju. U tom pogledu, tužitelji tvrde da u ovom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz članka 85. Pravilnika o osoblju, odnosno, s jedne strane, nezakoniti primitak isplate i, s druge strane, saznanje ili dokaz o nezakonitoj isplati, koja je posljedica pogreške sadržane u Obavijesti br. 2.

112

Treći tužbeni razlog temelji se na povredi načela dobre uprave i dužnosti brižnog postupanja. U tom pogledu, tužitelji također podnose zahtjev za naknadu neimovinske i imovinske štete navodno pretrpljene zbog povrede načela dobre uprave i dužnosti brižnog postupanja.

113

Komisija ističe argument o postojanju apsolutne zapreke isticanju zahtjeva za naknadu štete, koje u svakom slučaju smatra neutemeljenima. Osim toga, ona osporava druge tužbene razloge i argumente koje su tužitelji istaknuli u potporu zahtjevu za poništenje i naglašava da oni trebaju biti odbijeni kao neosnovani.

114

Uvodno valja podsjetiti da, kao i u predmetu T‑568/16 (vidjeti točku 59. ove presude), odluka o odbijanju žalbe od 4. ožujka 2016. u ovom predmetu nema samostalan sadržaj jer se njome samo u biti potvrđuje odluka o povratu preplaćenih iznosa. Stoga valja smatrati da je tužba podnesena protiv potonje odluke (vidjeti u tom smislu presude od 17. siječnja 1989., Vainker/Parlament, 293/87, EU:C:1989:8, t. 8., i od 6. travnja 2006., Camós Grau/Komisija, T‑309/03, EU:T:2006:110, t. 43.).

115

Svojim prvim tužbenim razlogom tužitelji ističu povredu članka 85. Pravilnika o osoblju, koja u ovom slučaju proizlazi iz nepostojanja pogrešne isplate. Taj tužbeni razlog sastoji se od tri dijela. Kao prvo, oni tvrde da nepostojanje pogrešne isplate proizlazi iz nepostojanja pogreške u pogledu iznosa naknada za uzdržavano dijete u Obavijesti br. 2. Kao drugo, oni smatraju da nepostojanje pogrešne isplate proizlazi iz nezakonitosti Obavijesti br. 3 koja je rezultat toga da su se njome za izračun iznosa na koji se primjenjuje gornja granica iz članka 81.a Pravilnika o osoblju uzele u obzir mirovine za djecu preminule osobe. Kao treće, oni tvrde da nepostojanje pogrešne isplate proizlazi iz pogrešnog isključenja, u toj istoj obavijesti, obiteljskih naknada iz iznosa fiktivnih dohodaka (iznos A) Alberta Spagnollija.

116

Komisija odgovara da tri dijela prvog tužbenog razloga nisu osnovana i da ih treba odbiti. U okviru odgovora na repliku dodaje da je drugi dio tužbenog zahtjeva nedopušten jer je istaknut prekasno.

117

Budući da prvim dijelom prvog tužbenog razloga tužitelji preuzimaju argumente iznesene u predmetu T‑568/16 kojima se osporava činjenica da je iznosom fiktivnog dohotka (iznos A) Alberta Spagnollija dva puta uzet u obzir iznos obiteljskih naknada i da su, kako se podsjeća u točki 108. ove presude, tužitelji na raspravi odustali od osporavanja sadržaja činjenica, odnosno izračuna koje je Komisija provela u različitim obavijestima, valja smatrati da su tužitelji također odustali od ovog dijela prvog tužbenog razloga.

118

Valja, u svakom slučaju, precizirati da je, zbog odgovora Komisije na mjere upravljanja postupkom, 25. listopada 2017., utvrđeno da je u iznos fiktivnog dohotka (iznos A) Alberta Spagnollija, odnosno 8937,32 eura, naveden u obavijesti br. 2, uračunato, kao što to tvrdi Komisija, šest doplataka za uzdržavano dijete umjesto tri. Stoga su argumenti tužitelja, kojima tvrdi da su u iznos od 8937,37 eura jednom uračunati dodaci za uzdržavano dijete, u svakom slučaju neosnovani.

119

Što se tiče drugog dijela prvog tužbenog razloga, valja utvrditi da tužitelji ponavljaju argumente iznesene u predmetu T‑568/16, koji se odnose na doslovno, sustavno i teleološko tumačenje članka 81.a Pravilnika o osoblju, koje dovodi do zaključka da je zbog Komisijine metode izračuna, koja se sastoji od primjene te odredbe na mirovine za djecu preminule osobe u Obavijesti br. 3, potonja postala nezakonita i stoga se njome ne može dokazati postojanje pogrešne isplate.

120

Međutim, ti su argumenti već odbijeni kao neosnovani u okviru predmeta T‑568/16 (vidjeti točke 92. do 104. ove presude). Stoga se oni ne mogu podredno isticati kako to zahtijevaju tužitelji u okviru ovog predmeta. Drugi se dio treba prema tome odbiti kao neosnovan, bez potrebe odlučivanja o apsolutnoj zapreci koju je u tom pogledu istaknula Komisija (vidjeti točku 116. ove presude).

121

Trećim dijelom prvog tužbenog razloga tužitelji tvrde da ne postoji pogrešna isplata zbog pogrešaka u izračunu sadržanih u Obavijesti br. 3 ponavljajući argumente koji su već izneseni u potporu drugom tužbenom razlogu u predmetu T‑568/16.

122

U tom pogledu, valja podsjetiti da su nakon odgovora Komisije na mjere upravljanja postupkom 25. listopada 2017. tužitelji odustali od osporavanja sadržaja činjenica, odnosno pojedinosti Komisijinih izračuna u različitim obavijestima. Naime, oni su među ostalim odustali od drugog tužbenog razloga u predmetu T‑568/16 kojim su isticali iste argumente poput ovih iznesenih u okviru trećeg dijela prvog tužbenog razloga u ovom predmetu, odnosno argumente kojima se tvrdi da je izračun u Obavijesti br. 3 sadržavao pogreške u pogledu uračunavanja naknada za uzdržavano dijete (vidjeti točku 115. ove presude). Stoga valja također smatrati da su tužitelji odustali od argumenata navedenih u točkama 115. i 121. ove presude.

123

Također valja podsjetiti da Obavijest br. 3 ne sadržava ni pogrešku koja se tiče primjene članka 81.a Pravilnika o osoblju (vidjeti točku 104. ove presude), ni pogrešku u izračunu koja se odnosi na uračunavanje naknada za uzdržavano dijete. Naime, članak 81.a Pravilnika o osoblju treba tumačiti na način da se primjenjuje na mirovine za djecu preminule osobe. Nadalje, izračuni sadržani u Obavijesti br. 3, u dijelu u kojem se njima uračunavaju tri naknade za uzdržavano dijete u iznos fiktivnog dohotka (iznos A) Alberta Spagnollija, kao što to proizlazi iz odgovora Komisije na mjere upravljanja postupkom od 25. listopada 2017., ne sadržavaju pogreške koje su istaknuli tužitelji. Argumenti potonjih kojima se ističe nepostojanje pogrešne isplate zbog pogrešaka u izračunu u Obavijesti br. 3 su dakle u svakom slučaju neosnovani.

124

U replici tužitelji, kao prvo, dodaju da čak i uz uporabu metode „kalkulatora”, navedene u točki 109. ove presude, ne postoji pogrešna isplata. U tom pogledu, tvrde da se obračun fiktivnog dohotka, odnosno iznosa A, i stvarnog dohotka, odnosno iznosa B, Alberta Spagnollija krši članak 81.a Pravilnika o osoblju i da, suprotno onome što tvrdi Komisija, svrha tog obračuna ne može biti kumulativno oporezivanje prihoda. Naime, oni tvrde da, iako je Komisija mogla izračunati porez Unije zbrajanjem plaće Alberta Spagnollija i iznosa mirovine za nadživjele osobe, ona nije morala uzeti u obzir to zbrajanje za potrebe primjene članka 81.a Pravilnika o osoblju. Prema mišljenju tužiteljâ, zbrajanje dohotka obaju bračnih drugova je ključno jer dovodi do uzimanja u obzir uvećanog iznosa naknada za uzdržavano dijete koje prima Alberto Spagnolli prilikom izračuna stvarnog dohotka iznosa (B), iako ih je on već primao prije smrti svoje supruge, u skladu s člankom 67. Pravilnika o osoblju. Tužitelji tvrde da je takvo zbrajanje pogrešno.

125

Kao drugo, tužitelji tvrde da se gornja granica iz članka 81.a mora shvatiti kao usporedba između, s jedne strane, doprinosa solidarnosti navedenih u toj odredbi, dodijeljenih isključivo na temelju tog članka i, s druge strane, dohotka preminulog dužnosnika, fiktivno utvrđenog kao da je još živ. Oni stoga smatraju da se metoda koju valja primijeniti treba razlikovati ovisno o tome je li nadživjeli bračni drug dužnosnika i sam dužnosnik koji je već primao naknadu za kućanstvo i jednostruke naknade za uzdržavano dijete, prije smrti. Oni smatraju da se, u slučaju da je nadživjeli bračni drug dužnosnika i sam dužnosnik, dohotci koji su mu dodijeljeni zbog smrti bračnog druga dužnosnika sastoje od zbroja iznosa mirovine za nadživjele osobe i jednostrukih naknada za uzdržavano dijete i iz toga zaključuju da, u ovom slučaju, stvarni dohodak (iznos B) treba uključivati samo ta dva iznosa.

126

U tom pogledu valja utvrditi da se argumentima na koje se podsjeća u točkama 124. i 125. ove presude žele istaknuti novi tužbeni razlozi koji se temelje na nezakonitosti Obavijesti br. 3. Ti tužbeni razlozi koji se odnose na nezakonitost Obavijesti br. 3, kako se podsjeća u točki 124. ove presude, prvi put se ističu u replici u predmetu T‑599/16 koja se, među ostalim, odnosi na poništenje odluke o povratu preplaćenih iznosa. Oni se ne nalaze, kao što je to već navedeno u točki 66. ove presude, u tužbi podnesenoj u predmetu T‑568/16 koja se odnosi na poništenje Obavijesti br. 3, ni u tužbi podnesenoj u predmetu T‑599/16.

127

Međutim, u okviru predmeta T‑599/16, tužiteljima nije dopušteno da prigovorom nezakonitosti u smislu članka 277. UFEU‑a, i pod pretpostavkom da su za to imali pravni interes, osporavaju zakonitost Obavijesti br. 3. Na njima je, ako to smatraju osnovanim, da istaknu dotične nove tužbene razloge u okviru predmeta T‑568/16 koji se odnose na tu obavijest. Nadalje, u tom pogledu nije relevantna ocjena pretpostavki za dopuštenost tih tužbenih razloga s obzirom na odredbe članka 84. Poslovnika Općeg suda.

128

U svakom slučaju, budući da su na raspravi tužitelji tvrdili da ne odustaju od dotičnih argumenata i objasnili da je njihova nepravodobnost bila opravdana činjenicom da su kasno primili informacije o izračunima koje je Komisija primijenila za utvrđivanje njihovih mirovinskih prava, te su stoga sa zakašnjenjem shvatili primijenjenu metodu izračuna, valja primijetiti da, suprotno tvrdnjama tužitelja na raspravi, nijedan novi pravni ni činjenični element u pogledu Obavijesti br. 3 ne opravdava mogućnost dodjele novog roka za podnošenje tužbe za poništenje protiv navedene obavijesti.

129

Kao prvo, iz tužbe podnesene u predmetu T‑568/16 proizlazi da su tužitelji shvatili da je Komisija provela zbrajanje primitaka od rada nadživjelog i preminulog bračnog druga (vidjeti točku 74. ove presude). Naime, sami tužitelji objašnjavaju, u okviru tužbe u predmetu T‑568/16, da je Komisija uzela u obzir, s jedne strane, fiktivni dohodak (iznos A) koji se sastojao od zbroja neto plaće preminule da je bila živa i neto plaće nadživjelog bračnog druga u trenutku smrti, uključujući naknade za troje uzdržavane djece, i, s druge strane, iznos koji je odgovarao stvarnom dohotku (iznos B) koji bi bračni drug primao da se ne primjenjuje gornja granica iz članka 81.a, i koji se sastojao od zbroja neto dohotka preživjelog bračnog druga, mirovine za nadživjele osobe i mirovina za djecu preminule osobe.

130

Kao drugo, kako je već navedeno u odluci o odbijanju žalbe od 3. kolovoza 2015., budući da je ratio legis članka 81.a Pravilnika o osoblju izbjegavanje obogaćivanja obitelji zbog smrti dužnosnika, metoda izračuna koju je primijenila Komisija bio je izračun razlike između stvarnog dohotka (iznos B) i fiktivnog dohotka (iznos A) kako bi je se razmjerno odbilo od mirovine za nadživjele osobe i mirovina za djecu preminule osobe.

131

Kao treće, točno je da se nijedan od dva iznosa koja odgovaraju „neto plaći” Alberta Spagnollija i koji su dio fiktivnog dohotka (iznos A), navedenog u Obavijesti br. 3, to jest, s jedne strane, iznos od 7722,61 eura i, s druge strane, onaj od 8084,74 eura, ne pojavljuje ni u Obavijesti br. 3 ni u odluci kojom se odbija žalba od 4. ožujka 2016., kao ni u odgovoru na tužbu Komisije. Međutim, takav propust u Obavijesti br. 3 i u drugim obavijestima nije prepreka tome da tužitelji shvate i u roku ospore, u okviru tužbe za poništenje Obavijesti br. 3 u predmetu T‑568/16, metodu izračuna koju je primijenila Komisija, a koja se sastoji od zbroja plaće nadživjelog i preminulog bračnog druga. Donošenje odluke o povratu preplaćenih iznosa kao i priopćenje pojedinosti izračuna fiktivnih plaća navedenih u različitim obavijestima ne mogu se smatrati novim činjenicama koje omogućuju tužiteljima koji nisu pravodobno iskoristili mogućnosti tužbe koje su im stajale na raspolaganju u vezi s aktom kojim se nanosi šteta podnošenje novih tužbenih razloga za poništenje Obavijesti br. 3 i nepoštovanje rokova za podnošenje tužbe protiv navedene obavijesti.

132

Iz toga slijedi da su argumenti navedeni u točkama 124. i 125. ove presude, prvi put izneseni u replici u predmetu T‑599/16, u svakom slučaju nepravodobno istaknuti, u suprotnosti s člankom 84. Poslovnika, i moraju se odbaciti kao nedopušteni (vidjeti, po analogiji, presude od 6. srpnja 2000., AICS/Parlament, T‑139/99, EU:T:2000:182, t. 59. i 62. i navedenu sudsku praksu, i od 8. ožujka 2007., France Télécom/Komisija, T‑340/04, EU:T:2007:81, t. 164. i navedenu sudsku praksu).

133

S obzirom na sve prethodno navedeno, prvi se tužbeni razlog ne može prihvatiti.

134

Svojim drugim tužbenim razlogom tužitelji tvrde da u ovom slučaju nema očite nepravilnosti ostvarenih primanja na temelju mirovine za nadživjele osobe i mirovine za djecu preminule osobe, na kojoj se, kao uvjetu iz članka 85. Pravilnika o osoblju mora temeljiti odluka o povratu preplaćenih iznosa.

135

U tom pogledu, tužitelji kao prvo ističu da presude navedene u Odluci o odbijanju žalbe od 4. ožujka 2016. nisu relevantne u ovom slučaju. Naime, te se presuda odnose na situacije različite od one u kojoj su tužitelji, odnosno one dužnosnika, adresata pogrešnih isplata, koji ih je pogrešno prijavio dotičnoj upravi, odnosno dužnosnika koji, iako mu je isplaćen pogrešan iznos, nije prijavio pogrešku ni izrazio sumnju u postojanje pogreške uprave kako bi joj omogućio da provede potrebne provjere. Za razliku od situacija iz presuda navedenih u Odluci o odbijanju žalbe od 4. ožujka 2016., u ovom slučaju je kod uprave poduzeto nekoliko koraka za poštovanje obveze dužne pažnje koja se zahtijeva od dužnosnika. Tim se koracima, među ostalim, tvrdilo da su mirovine za nadživjele osobe i djecu preminule osobe bile određene u premalom iznosu. Prema mišljenju tužitelja, upravo je zbog tih koraka uprava donijela Obavijest br. 2 i predvidjela povećanje mirovinskih prava.

136

Kao drugo, s jedne strane, Komisije nerazumno zahtijeva da tužitelji, koji su dobili izmjenu ograničenja prava na mirovinu na koju su smatrali da imaju pravo, nastave intervenirati kod uprave kako bi provjerili nije li ona pogriješila u izračunu iznosa njihovih mirovinskih prava. S druge strane, čak i da Obavijest br. 2 sadržava pogrešku u korist tužiteljâ, Komisija ne može tvrditi da Alberto Spagnolli nije ispunio svoju obvezu dužne pažnje raspravljajući o primljenim iznosima s upravom, niti da je on, na jedan ili drugi način, morao priznati da je pogreška počinjena u njegovu korist.

137

Kao treće, situacija tužiteljâ povezana je s rješavanjem složenih pravnih pitanja, kao što su ona o tomu trebaju li se naknade za uzdržavano dijete uračunati prilikom izračuna ograničenja iz članka 81.a Pravilnika o osoblju. Zbog te složenosti moguće pogreške uprave ne bi se mogle kvalificirati kao „toliko očite da ih zainteresirana stranka nije mogla propustiti”.

138

Kao četvrto, uprava ne može tvrditi da je sumnja u postojanje pogreške koja je dovela do pogrešne isplate trebala nastati iz Obavijesti br. 2 s obzirom na to da je u desnom stupcu središnjeg dijela tog priloga, naslovljenom „novi neto B. Spagnolli”, uračunato šest naknada za uzdržavano dijete. Naime, ovaj se stupac odnosi na izračun realnog dohotka (iznos B) u koji se ispravno uračunava šest naknada za uzdržavano dijete.

139

Kao peto, iz žalbe podnesene protiv Obavijesti br. 3 jasno proizlazi da nije bilo saznanja o pogreški počinjenoj u Obavijesti br. 2. Naime, ta žalba dokazuje da su tužitelji povećanje predviđeno u Obavijesti br. 2 shvatili kao povezano sa smanjenjem plaće Alberta Spagnollija nakon njegova upućivanja i ispravkom pogreške u ranijem izračunu na njegovu štetu sadržanom u Obavijesti br. 1. Navedeno povećanje tužitelji nisu povezali s navodnom pogreškom uprave u korist Alberta Spagnollija u izračunu naknada za uzdržavano dijete u njegovu fiktivnom dohotku (iznos A).

140

Kao šesto, budući da je u trenutku smrti svoje supruge Alberto Spagnolli bio dužnosnik u razredu AD 12, a u trenutku donošenja Obavijesti br. 2 dužnosnik u razredu AD 9, zbog izraza koje je uprava koristila u Obavijesti br. 2 i u Obavijesti br. 3, to jest „neto plaća A. Spagnollija u trenutku smrti”, nije bilo razloga da se smatra čudnim to što je neto plaća u trenutku smrti bila viša od trenutačne.

141

Kao prvo, Komisija tvrdi da, s obzirom na to da je Alberto Spagnolli povezan s definicijom drugačijeg izračuna gornje granice mirovine za nadživjele osobe i djecu preminule osobe, koji je doveo do neto iznosa višega od iznosa tih mirovina u Obavijesti br. 2, on je znao da je drugačiji izračun dodataka za uzdržavano dijete u definiciji fiktivnog dohotka (iznos A) razlog izmjene iznosa tih mirovina u navedenoj obavijesti. Drugim riječima, budući da su razlike između pogrešnih iznosa iz Obavijesti br. 2 i točnih iznosa iz Obavijesti br. 3 točne, proizlazi isključivo iz uračunavanja doplataka za uzdržavano dijete u fiktivni dohodak – u koji su navedene naknade pogrešno uračunane dvaput – i da je doprinos Alberta Spagnollija izmjeni koju je provela Komisija u Obavijesti br. 2 bio odlučujući, uvjet za saznanje o nepravilnosti isplate mirovina tužitelja u ovom slučaju bio je ispunjen.

142

Kao drugo, Komisija tvrdi da je pogreška u Obavijesti br. 2 u svakom slučaju bila toliko jasna da Alberto Spagnolli nije mogao ne znati za nju. Naime, već samo iz iznosa fiktivnog dohotka i iznosa realnog dohotka proizlazi da je ovaj drugi, čak i s uračunavanjem dvostrukih naknada za uzdržavano dijete, bio niži od onog prvog. To je moralo biti upozorenje za svakog pažljivog dužnosnika i potaknuti ga da stupi u kontakt s upravom kako bi prijavio pogrešku. Štoviše, samim tumačenjem članka 66. Pravilnika o osoblju se lako dokazuje da osnovna plaća nadživjelog bračnog druga u razredu AD 9 nije usklađena s iznosom navedenim u Obavijesti br. 2, što uostalom potvrđuje ispisana verzija izračuna pomoću „kalkulatora”, navedena u točki 109. ove presude, čiji je primjerak bio priložen odgovoru na tužbu.

143

Štoviše, prema mišljenju Komisije, od Alberta Spagnollija se mogla zahtijevati dužna pažnja s obzirom na to da je kao dužnosnik dosegao visoki razred, razred AD 12, prije nego što je bio upućen u Parmu.

144

Nadalje, budući da je dužnosnik dužan poznavati pravila iz Pravilnika o osoblju, u predmetnom slučaju iznos plaće dužnosnika u razredu AD 9 (članak 66. Pravilnika o osoblju) i naknada za uzdržavano dijete (članak 2. stavak 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju, članak 67. i članak 81. drugi stavak Pravilnika o osoblju), Alberto Spagnolli ne može valjano tvrditi da pogreška u izračunu koja se odnosi na utvrđivanje gornje granice mirovina za nadživjele osobe, čiji je bio korisnik s djecom, nije bila očita u smislu članka 85. prvog stavka Pravilnika o osoblju. Prema mišljenju Komisije, budući da je taj uvjet ispunjen, odluka o povratu preplaćenih iznosa donesena je pravilno i tužba se treba odbiti kao neosnovana.

145

U tom slučaju radi se o ocjeni toga ima li Komisija, s obzirom na članak 85. Pravilnika o osoblju, pravo zahtijevati povrat iznosa koje su tužitelji nepravilno stekli. Taj članak određuje da se ,[m]ora osigurati povrat svakog preplaćenog iznosa ako je primatelj bio svjestan da za njegovu isplatu nema valjanog razloga, odnosno ako je nepostojanje valjanog razloga bilo toliko očito da je toga morao biti svjestan”. Iz tog teksta proizlazi da je, za povrat neopravdano isplaćenog iznosa potrebno podnijeti dokaz da je primatelj bio stvarno svjestan nepravilnosti isplate, odnosno da je nepravilnost isplate bila toliko očita da je korisnik toga morao biti svjestan (presude od 11. listopada 1979., Berghmans/Komisija, 142/78, EU:C:1979:233, t. 9.; od 9. rujna 2008., Ritto/Komisija, F‑18/08, EU:F:2008:110, t. 29., i od 21. studenoga 2013., Roulet/Komisija, F‑72/12 i F‑10/13, EU:F:2013:184, t. 46.).

146

Članak 85. Pravilnika o osoblju obuhvaća i mogućnost uprave za povrat svakog preplaćenih iznosa u dva slučaja, to jest, s jedne strane, ako je primatelj bio svjestan nepravilnosti isplate i, s druge strane, ako je ta nepravilnost bila toliko očita da je toga morao biti svjestan.

147

Što se tiče prvog slučaja, čak i pod pretpostavkom da se Komisija namjeravala na tome temeljiti u odluci o odbijanju žalbe od 4. ožujka 2016., na upravi je da dokaže da je korisnik bio stvarno svjestan nepravilnosti isplate (presuda od 26. lipnja 2013., Achab/EGSO, F‑21/12, EU:F:2013:95, t. 44.).

148

Kad je riječ o drugom slučaju, potrebno je uzeti u obzir, u svakom pojedinačnom slučaju, sposobnost dotičnog dužnosnika da izvrši nužne provjere (vidjeti presudu od 26. lipnja 2013., Achab/EGSO, F‑21/12, EU:F:2013:95, t. 45. i navedenu sudsku praksu).

149

U ovom slučaju, što se tiče prvog slučaja, da bi se smatralo da je ispunjen uvjet dokaza o stvarnom saznanju Alberta Spagnollija o nepravilnosti isplate, Komisija mora dokazati da je znao da je, kao prvo, u fiktivni dohodak (iznos A) naveden u Obavijesti br. 2 uračunat dvostruki iznos naknada za uzdržavano dijete, kao drugo, da je takvo uračunavanje bilo pogrešno i, kao treće, da je to uračunavanje dovelo do nepravilnosti isplate mirovine za nadživjele osobe i mirovina za djecu preminule osobe na temelju Obavijesti br. 2.

150

Međutim, tvrdnje Komisije da je Alberto Spagnolli znao za dvostruko uračunavanje iznosa naknade za uzdržavano dijete u fiktivni dohodak naveden u Obavijesti br. 2 zbog kontakata koje je imao s upravom da bi ishodio izmjenu izračuna svojih prava na mirovinu za nadživjele osobe i mirovine za djecu preminule osobe iz Obavijesti br. 1 ne mogu dokazati da je u ovom slučaju bio ispunjen uvjet koji se temelji na tome da je znao za nepravilnost isplate, tj. da su tri uvjeta navedena u točki 149. ove presude bila ispunjena. Naime, kao prvo, te se tvrdnje temelje na jednostavnoj pretpostavci. Kao drugo, rasprava između tužiteljâ i uprave se odnosi na pogreške u izračunu sadržane u Obavijesti br. 1, a ne na metodu izračuna primijenjenu u Obavijesti br. 2. Kao treće, zbog, s jedne strane, nejasnoće koju je i samo tijelo za sklapanje ugovora priznalo u odluci o odbijanju žalbe od 3. kolovoza 2015., izraza „neto plaća A. Spagnollija u trenutku smrti” koji se koristi u Obavijesti br. 2 za označavanje fiktivnog iznosa (iznos A) i, s druge strane, izostavljanja pojedinosti iznosa uračunatih u navedeni dohodak, Komisija ne može tvrditi da je Alberto Spagnolli znao da je u taj iznos bilo uračunato šest naknada za uzdržavano dijete ni, a fortiori, da je znao da je to uračunavanje bilo pogrešno i, usto, da je znao da je ono dovelo do preplate.

151

Stoga, u nedostatku Komisijina dokaza o saznanju o pogreški u smislu članka 85. Pravilnika o osoblju, valja ispitati je li, u ovom predmetu, Komisija mogla s pravom smatrati da je nepravilnost isplate bila toliko očita da je Alberto Spagnolli morao biti nje svjestan, tj. provjeriti je li situacija tužitelja ona predviđena drugom pretpostavkom navedenom u točki 146. ove presude.

152

U tom pogledu, treba podsjetiti da je, prema sudskoj praksi, zainteresirana stranka, iako nije oslobođena obveze razmišljanja i nadzora, nasuprot tomu obvezna na povrat ako se radi o pogreški koja ne može promaknuti uobičajeno savjesnom dužnosniku koji je dužan poznavati pravila koja uređuju njegovu plaću (presude od 11. srpnja 1979., Broe/Komisija, 252/78, EU:C:1979:186, t. 13., i od 17. siječnja 1989., Stempels/Komisija, 310/87, EU:C:1989:9, t. 10.).

153

Usto iz sudske prakse proizlazi da među elementima koje sud Unije uzima u obzir da bi ocijenio je li pogreška koju je počinila uprava očita, osim razine odgovornosti dužnosnika vezane uz njegov razred i trajanje službe, u obzir valja uzeti stupanj jasnoće odredaba Pravilnika o osoblju koje definiraju uvjete dodjele primanja na koje zainteresirana stranka ima pravo kao i važnost promjena njegove osobne ili obiteljske situacije, kad je isplata spornog iznosa povezana s ocjenom takve situacije od strane uprave (vidjeti u tom smislu presude od 27. veljače 2015., CESE/Achab, T‑430/13 P, EU:T:2015:122, t. 31. i navedenu sudsku praksu, i od 27. siječnja 2016., DF/Komisija, T‑782/14 P, EU:T:2016:29, t. 25. i 27.).

154

Iz ispitivanja te sudske prakse proizlazi da se ne može zaključiti da postoji prednost kriterija trajanja službe pred drugim kriterijima. Iz toga slijedi, suprotno tomu, zahtjev za uzimanje u obzir svih elemenata i okolnosti svakog slučaja koji mogu opravdati značajnije uzimanje u obzir određenih kriterija u odnosu na druge (presuda od 27. veljače 2015., EGSO/Achab, T‑430/13 P, EU:T:2015:122, t. 43.).

155

Nadalje, prema ustaljenoj sudskoj praksi, nije nužno da dužnosnik može, u izvršavanju dužne pažnje koju mora primijeniti, s preciznošću odrediti opseg pogreške uprave. U tom pogledu dovoljno je da on posumnja u osnovanost dotičnih isplata za nastanak njegove obveze da se obrati upravi da ona provede nužne provjere (vidjeti presudu od 21. studenoga 2013., Roulet/Komisija, F‑72/12 i F‑10/13, EU:F:2013:184, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

156

Uvodno, kao prvo, treba navesti da se ocjena toga je li nepravilnost koju je počinila uprava prilikom utvrđivanja prava na mirovinu bila očita, za razliku od ocjene poštovanja obveze obrazlaganja u obavijesti o izmjenama navedenih prava, treba provesti na temelju elemenata koji su na raspolaganju dotičnoj zainteresiranoj stranci u trenutku kad je počinjena navedena nepravilnost, odnosno, u ovom slučaju, u trenutku donošenja Obavijesti br. 2, na temelju njezinih sposobnosti i vještina vezanih uz njen razred, na temelju dužne pažnje koju se razumno može očekivati, kao i jasnoću odredaba kojima se uređuju njezina prava.

157

Kao drugo, valja primijetiti da je u predmetnom slučaju ocjena „navodnog saznanja za” nepravilnosti isplata koje su primili tužitelji, s jedne strane, usko povezana s razumijevanjem izračuna mirovinskih prava koje je primijenila sama uprava, koja omogućuje, među ostalim, shvatiti koji se iznos naknada za uzdržavano dijete treba uračunati u fiktivni dohodak (iznos A), i, s druge strane, pretpostavlja pristup pojedinostima izračuna za određivanje neto plaće Alberta Spagnollija koji je uzet u obzir u fiktivnom dohotku (iznos A).

158

Kao prvo, valja istaknuti da izračun mirovinskih prava koji primjenjuje Komisija ne proizlazi jasno iz teksta odredbi koje se primjenjuju u konkretnom slučaju.

159

Članak 81.a Pravilnika o osoblju izričito ne predviđa zbrajanje primitaka od rada nadživjelog bračnog druga i preminulog bračnog druga. To zbrajanje, prema pojašnjenjima iz odluke o odbijanju žalbe od 3. kolovoza 2015., koje je Komisija potvrdila na raspravi, provodi se u interesu tužiteljâ (vidjeti točku 66. ove presude). Budući da taj članak ne upućuje na dohodak Alberta Spagnollija za izračun gornje granice koju se ne smije prekoračiti kako bi se izbjeglo obogaćenje obitelji zbog smrti, taj članak ne sadržava dodatne informacije o iznosima koje treba uključiti u taj dohodak, osobito u pogledu naknada za uzdržavano dijete.

160

Članak 81. stavak 2. Pravilnika o osoblju, prema kojem „iznos naknade za uzdržavano dijete koji se isplaćuje osobi koja ima pravo na mirovinu za nadživjele osobe dvostruko je veći od naknade predviđene člankom 67. stavkom 1. točkom (b). Pravilnika o osoblju”, također je mogao tužitelje dovesti u zabludu. Naime, zbog smrti supruge Alberta Spagnollija mogli su smatrati da je Komisija, kako bi se sačuvao koristan učinak te odredbe, trebala uzeti u obzir udvostručeni iznos naknada za uzdržavano dijete, ne samo za određivanje realnog dohotka (iznos B), već i za određivanje fiktivnog dohotka (iznos A) nadživjelog bračnog druga. Nadalje, formulacija koja se u različitim obavijestima koristi za utvrđivanje potonjeg iznosa, odnosno „neto plaće A. Spagnollija u trenutku smrti s troje uzdržavane djece”, može otežati razumijevanje sastava fiktivnog dohotka (iznos A) Alberta Spagnollija. Navedena formulacija se, naime, može shvatiti na način da se fiktivni dohodak (iznos A) treba izračunati „u trenutku smrti” i, stoga, uzimajući u obzir tu smrt, što bi podrazumijevalo uračunavanje dvostrukog iznosa naknada za uzdržavano dijete, u skladu s člankom 81. drugim stavkom Pravilnika o osoblju, a ne njegovo izostavljanje, podrazumijeva, naprotiv, uračunavanje jednostavnog iznosa naknada za uzdržavano dijete.

161

Nadalje, treba naglasiti da, kao što je to potvrdila Komisija na raspravi, ne postoje opće provedbene odredbe ili napomene koje bi mogle objasniti metodu praktične primjene članka 81.a Pravilnika o osoblju kada su, kao u ovom slučaju, i nadživjeli bračni drug i preminuli bračni drug dužnosnici Unije. Do obrazloženja Komisijinih izračuna iz Obavijesti br. 2 došlo je tek u fazi odluke o odbijanju žalbe podnesene protiv Obavijesti br. 3, to jest 3. kolovoza 2015. Samo u ovoj fazi tijelo nadležno za sklapanje ugovora navodi da uračunavanje dohotka Alberta Spagnollija u izračunu gornje granice iz članka 81.a Pravilnika o osoblju (iznos A) za određivanje gornje granice iz članka 81.a Pravilnika o osoblju uzima u obzir dohodak Alberta Spagnollija dinamično, odnosno prema razredu potonjega u trenutku izračuna, na temelju fikcije, tj. smatrajući da njegova supruga nije preminula, te se stoga u navedeni dohodak uračunava jednostruki iznos naknada za uzdržavano dijete.

162

Kao drugo, valja podsjetiti da ni Obavijest br. 1 ni Obavijest br. 1.a ni Obavijest br. 2 ne pružaju pojedinosti o tome iz čega se sastoje iznosi fiktivnih dohodaka Alberta Spagnollija (iznos A). Stoga se ne može tvrditi da su tužitelji raspolagali s dovoljno elemenata za utvrđivanje, ili barem sumnju, kao prvo, da je u Obavijesti br. 2 Komisija uračunala dvostruki iznos naknada za uzdržavano dijete u fiktivni dohodak (iznos A) Alberta Spagnollija, kao drugo, da je to priznavanje bilo pogrešno i, kao treće, da je navedeno uračunavanje dovelo do isplate preplaćenih iznosa.

163

Nadalje, budući da su u Obavijesti br. 1 provedeni pogrešni izračuni koji su ispravljeni Obaviješću br. 1.a donesenom istog dana kao i Obavijest br. 2, to nije moglo poslužiti Albertu Spagnolliju kao temelj za razumijevanje pojedinosti izračuna sadržanih u Obavijesti br. 2. Jednako tako, Obavijest br. 1.a, koja je uzela u obzir drugačiju plaću i koja je donesena nakon koraka koje je Alberto SPagnolli poduzeo zbog prenisko određenih mirovinskih prava, nije akt koji bi omogućio zaključak da potonji ne sadržava pogrešku u izračunu iz Obavijesti br. 2 koja je dovela do isplate preplaćenih iznosa ili do zaključka da je doprinio pogreški u izračunu i tome da tužitelji prime preplaćeni iznos.

164

Osim toga, obnova izračuna sadržanih u Obavijesti br. 2, koja je bila moguća zahvaljujući dokumentima koje je Komisija podnijela u odgovoru na mjere upravljanja postupkom 25. listopada 2017., pokazuje da je uračunavanje dvostrukih naknada za uzdržavano dijete, odnosno šest naknada za uzdržavano dijete umjesto tri, u fiktivni dohodak (iznos A) također utjecalo na utvrđivanje poreza koji se primjenjuje na taj dohodak. Iz toga slijedi da je razlika između iznosa koje su tužitelji pogrešno primili na temelju Obavijesti br. 2 i onog koji su, naprotiv, trebali primiti ne proizlazi iz jednostavnog odbijanja triju naknada za uzdržavano dijete. Stoga, iako Komisija nastoji pojednostavniti pogrešku iz Obavijesti br. 2 svodeći je na uračunavanje šest naknada za uzdržavano dijete umjesto tri, to ne odgovara stvarnosti i, štoviše, u nedostatku pojedinosti izračuna na temelju fiktivnog dohotka (iznos A), takva pogreška ni po čemu nije bila očita.

165

Osim toga, valja naglasiti da, u okviru odluke o odbijanju žalbe od 3. kolovoza 2015. tijelo nadležno za imenovanje samo izričito potvrđuje da ispitivanje niza različitih obavijesti o utvrđivanju mirovinskih prava dovodi do priznanja da metoda koju je primijenila Komisija „nije bila odmah razumljiva”.

166

Nadalje, potrebno je napomenuti da su dužnosnici Komisije, odnosno Odjela PMO.4, koji su u okviru svojeg rada morali poznavati i primijeniti metodu izračuna mirovinskih prava na mirovine za nadživjele osobe i za djecu preminule osobe, više puta počinili pogreške u izračunima prava tužiteljâ, kao što je vidljivo iz različitih uzastopnih obavijesti. Naime, Obavijest br. 1 od 29. srpnja 2011. je ispravljena Obaviješću br. 1.a od 17. travnja 2012. i Obaviješću br. 2 od istog dana. Ta je Obavijest ispravljena i zamijenjena Obaviješću br. 3 od 6. veljače 2015. Stoga, čak i pod pretpostavkom da se Alberto Spagnolli mogao poslužiti kalkulatorom navedenim u točki 109. ove presude, to ne dokazuje da je pogreška bila toliko očita da je Alberto Spagnolli nije mogao propustiti. Osim toga, mogućnost upotrebe kalkulatora pretpostavlja poznavanje pojedinosti izračuna koje primjenjuje Komisija jer se razni iznosi koji se uzimaju u obzir za određivanje mirovinskih prava unose ručno.

167

Naposljetku, što se tiče dužne pažnje dužnosnika u razredu koji odgovara onome Alberta Spagnollija, ona ne može podrazumijevati da, u nedostatku više relevantnih elemenata u Obavijesti o utvrđivanju prava o kojima je riječ u ovom slučaju, u nedostatku jasnoće odredbi Pravilnika o osoblju i u prisutnosti nekoliko pogrešaka koje je tada počinila sama uprava, dotični dužnosnik koji je već više puta posredovao ustraje u tome da od uprave traži naknadnu provjeru izračuna koje je primijenila, s obzirom na to da je zadovoljan ishodom, posebno nakon posredovanja koje je sam poduzeo. U situaciji poput ove u ovom slučaju razumno je očekivati da će, nakon brojnih koraka koje je Alberto Spagnolli poduzeo kod Komisije, potonja pravilno ocijeniti situaciju i da neće izvršiti nepravilnu isplatu. Tražiti od njega da se nastavi obraćati upravi, iako može opravdano smatrati da je ishodio točnu procjenu prava na mirovinu za nadživjele osobe i djecu preminule osobe jer su pogreške iz prve obavijesti o utvrđivanju mirovinskh prava ispravljene, posebno nakon njegova posredovanja, bilo bi suprotno njegovim razumnim očekivanjima na temelju dužne pažnje.

168

Iz prethodno navedenog proizlazi da se ne mogu prihvatiti Komisijini argumenti da bi već samo viši iznos fiktivnog dohotka, naveden u Obavijesti br. 2, u odnosu na stvarne prihode koji se u njoj navode mogao biti dovoljan za sumnju u pogledu postojanja nepravilnosti. Naime, uzimajući u obzir poteškoće pri razumijevanju metode izračuna koju je primijenila Komisija, nepostojanje općih provedbenih odredaba ili službenih napomena koje su mogle pojasniti doseg i praktičnu primjenu članka 81.a Pravilnika o osoblju, poteškoće pri tumačenju te odredbe (vidjeti točke 92. do 104. ove presude), nepostojanje određenih pojedinosti koje se odnose na izračune koje je Komisija provela u različitim obavijestima, korištenje izraza „neto plaća A. Spagnollija u trenutku smrti” koji je i samo tijelo nadležno za imenovanja prepoznalo kao nejasan u okviru prve odluke o odbijanju žalbe od 3. kolovoza 2015. i različite počinjene pogreške, Komisija ne može tvrditi da je nepravilnost isplata koje su tužitelji primili na temelju Obavijesti br. 2 bila toliko očita da je dotični dužnosnik, uzimajući u obzir njegov razred, nije mogao propustiti (vidjeti, a contrario, presudu od 9. rujna 2008., Ritto/Komisija, F‑18/08, EU:F:2008:110, t. 34., u okviru koje se tužitelj nije mogao pozvati ni na kakvu nejasnoću u tekstu relevantnih odredaba).

169

Drugim riječima, ne može se tvrditi da su vještine i znanja u vezi s razredom Alberta Spagnollija njemu mogle, na temelju samog teksta Obavijesti br. 2, omogućiti da svlada poteškoće pravnog tumačenja odredaba Pravilnika o osoblju o kojima je riječ u ovom predmetu i da utvrdi izračune koje je primijenila Komisija te da shvati da je u Obavijesti br. 2 pogreška zbog koje je došlo do nepravilne isplate.

170

Budući da uvjet kojim se zahtijeva da isplata bude očito nepravilna u ovom slučaju nije ispunjen, Komisija nije imala pravo od tužiteljâ zahtijevati povrat preplaćenih iznosa.

171

Odluku o povratu preplaćenih iznosa treba prema tome poništiti a da nije potrebno odlučiti o trećem tužbenom razlogu za poništenje.

172

Tužitelji ističu argumente kojima se tvrdi da je uprava odgovorna za štetu i zahtijevaju naknadu svoje neimovinske i imovinske štete.

173

Kao prvo, što se tiče nezakonitosti Komisijina postupanja, tužitelji tvrde da je ona dokazana, s jedne strane, objašnjavajući razloge na temelju kojih su i Obavijest br. 3 i odluka o povratu preplaćenih iznosa bile protivne pravu i, s druge strane, dokazujući u okviru trećeg tužbenog razloga da kašnjenje više od godine dana u preispitivanju odluke o utvrđivanju mirovinskih prava i donošenju odluke za povrat preplaćenih iznosa u ovom slučaju predstavlja posebno tešku pogrešku Komisije i povredu obveze brižnog postupanja.

174

Što se tiče, osobito, povrede načela dobre uprave, tužitelji ističu da, s obzirom na to da je Obavijest br. 2 donesena nakon formalnog postupka na osobni zahtjev, Alberto Spagnolli se oslonio na stabilnost navedene obavijesti prilikom važnih životnih odabira, osobito u pogledu svojeg upućivanja u Parmu. Stoga Komisija ne bi smjela čekati tri godine da pristupi provjeri izračuna, a još manje tražiti retroaktivni povrat navodno preplaćenih iznosa i da pritom ne povrijedi načelo dobre uprave i dužnosti brižnog postupanja prema Albertu Spagnolliju.

175

Što se tiče, osobito, povrede dužne pažnje, uprava je trebala okončati sve unutarnje postupke provjere i donijeti eventualni akt kojim se ispravlja pogreška i određuje povrat preplaćenih iznosa u roku koji ne prelazi jednu godinu nakon donošenja Obavijesti br. 2. Osim toga, prilikom donošenja odluke o izmjeni mirovinskih prava tužiteljâ uprava je trebala uzeti u obzir posebnosti slučaja, osobito maloljetnu djecu, selidbu obitelji u Parmu, poteškoće pri odustajanju od upućivanja u EFSA‑u nakon nekog vremena. Naime, s jedne strane, uprava ne može tvrditi da nije znala za te okolnosti, s obzirom na kontakte koje je inicirao Alberto Spagnolli, i koji su potkrijepljeni razmjenom poruka elektroničke pošte do koje je došlo između studenoga 2011. i travnja 2012. koju su tužitelji dostavili. S druge strane, uprava ne može tvrditi da nije bila svjesna pravila i načela koji i u pravu Unije uređuju položaj maloljetnika koji se sele iz jedne države članice u drugu. Ta pravila i načela proizlaze iz, osobito, članka 12. Konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece, zaključene u Haagu 25. listopada 1980., i članka 10. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003, od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000 (SL 2003., L 338, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 133.), u skladu s kojima se maloljetnik može, u načelu, smatrati integriranim u društvo države na čijem državnom području se nalazi, godinu dana nakon selidbe i koje zahtijevaju da se njihova prava odrede brzo i u roku koji obično nije dulji od jedne godine. Naposljetku, tužitelji dodaju da snižavanje fiktivnog dohotka (iznos A) nakon uračunavanja prihoda Alberta Spagnollija u fiktivni i stvarni dohodak (iznosi A i B) predstavlja povredu dužnosti brižnog postupanja jer proizlazi iz diskrecijske odluke administracije, a ne iz izvršavanja s njom povezane nadležnosti, suprotno onome što tvrdi Komisija.

176

Na drugom mjestu, što se tiče neimovinske i imovinske štete, s jedne strane, tužitelji ističu da im je donošenjem odluke za povrat preplaćenih iznosa prouzročena neimovinska šteta zbog slabljenja i destabilizacije njihovih emotivnih i socijalnih odnosa zbog promjene boravišta do koje je došlo ili će doći u budućnosti, u slučaju da se Alberto Spagnolli zbog novih gospodarskih uvjeta bude prisiljen ponovno vratiti na radno mjesto dužnosnika u razredu AD 12 u Europskoj komisiji u Bruxellesu (Belgija). Ta šteta odgovara razlici između naknade koju Alberto Spagnolli prima kao dužnosnik u razredu AD 9 i one koju bi primao da je ostao dužnosnik u razredu AD 12 tijekom jedne godine jer godina dana predstavlja razumno vrijeme za donošenje i ostvarivanje odluke o promjeni radnog mjesta i boravišta.

177

S druge strane, tužitelji smatraju da im je Komisijino postupanje prouzročilo imovinsku štetu jer je uz retroaktivno i nerazumno kašnjenje prouzročilo značajnu promjenu njihovih gospodarskih uvjeta. Tužitelji smatraju da se ta šteta sastoji, s jedne strane, od povrata preplaćenih iznosa koji traži Komisija i, s druge strane, od razlike između iznosa mirovina utvrđenog u Obavijesti br. 2 i onoga utvrđenog u Obavijesti br. 3 od stupanja na snagu potonje do trenutka u kojem se njegova obitelj bude mogla ponovno preseliti u mjesto svojeg prethodnog boravišta. Taj se taj rok procjenjuje na godinu dana od odluke u ovom predmetu.

178

Tužitelji dodaju da prvi dio imovinske štete postaje bespredmetan u slučaju poništenja odluke o povratu preplaćenih iznosa. Jednako tako, drugi dio imovinske štete nestaje ako se prihvati zahtjev za poništenje Obavijesti br. 3, podnesen u okviru tužbe u predmetu T‑568/16.

179

Kao treće, tužitelji tvrde da je jasno utvrđena uzročna veza između nezakonitog postupanja Komisije i šteta čija se naknada zahtijeva jer, iako se odluka o preseljenju u Parmu koju je donio Alberto Spagnolli ne može pripisati upravi, nezakonito kašnjenje u donošenju Obavijesti br. 3 i odluke o povratu preplaćenih iznosa dovelo je do prethodno navedenih šteta.

180

Komisija osporava dopuštenost i osnovanost zahtjeva za naknadu štete.

181

S jedne strane, Komisija smatra da tužiteljima nije dopušteno da se u prilog svojem zahtjevu za naknadu neimovinske štete pozivaju na to da je uprava nedonošenjem odluka postupila protupravno jer su propustili podnijeti, najprije, zahtjev za naknadu štete na temelju članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju, a potom i žalbu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju, protiv izričitog ili prešutnog odbijanja tog zahtjeva. Naime, prema mišljenju Komisije, tužba za naknadu štete se može podnijeti Općem sudu tek nakon izričitog ili prešutnog odbijanja tog zahtjeva (vidjeti presudu od 12. srpnja 2011., Komisija/Q, T‑80/09 P, EU:T:2011:347, t. 61. i navedenu sudsku praksu).

182

S druge strane, Komisija navodi da tužiteljima nije dopušteno postaviti zahtjev za naknadu imovinske štete čiji je predmet iznos koji su tužitelji obvezni vratiti upravi u slučaju odbijanja tužbenih zahtjeva kojima se traži poništenje odluke o povratu preplaćenih iznosa (vidjeti presudu od 24. siječnja 1991., Latham/Komisija, T‑27/90, EU:T:1991:5, t. 38. i navedenu sudsku praksu). Ona osporava dopuštenost zahtjeva za naknadu prvog dijela imovinske štete (vidjeti točke 177. i 178. ove presude).

183

S jedne strane, tužitelji odgovaraju da je zahtjev za naknadu neimovinske štete dopušten jer se temelji na izravnim posljedicama akta čije poništenje zahtijevaju. Naime, štetu nastalu zbog ugrožavanja obiteljske situacije tužitelja, čiju naknadu zahtijevaju, uzrokovalo je kašnjenje uprave prilikom određivanja njihovih prava i donošenja odluke o povratu preplaćenih iznosa. Ta šteta proizlazi iz slabljenja i destabilizacije emotivnih i socijalnih odnosa tužiteljâ zbog promjene boravišta do koje je došlo ili će doći u budućnosti, u slučaju da se Alberto Spagnolli zbog novih gospodarskih uvjeta bude prisiljen ponovno vratiti na radno mjesto dužnosnika u razredu AD 12 u Europskoj komisiji u Bruxellesu (Belgija). Navedena šteta odgovara razlici između naknade koju Alberto Spagnolli prima kao dužnosnik u razredu AD 9 i one koju bi primao da je ostao dužnosnik u razredu AD 12 tijekom jedne godine jer godina dana predstavlja razumno vrijeme za donošenje i ostvarivanje odluke o promjeni radnog mjesta i boravišta.

184

S druge strane, kada je riječ o dijelu imovinske štete koji odgovara iznosu odluke o povratu preplaćenih iznosa, tužitelji tvrde da, u sudskoj praksi koju navodi Komisija, tužitelj ne pobija akt kojim mu se nanosi šteta i nakon toga podnosi tužbu za naknadu štete nastale zbog navedenog akta, što nije slučaj u ovom predmetu jer su akti kojima se nanosi šteta tužiteljima, odnosno Obavijest br. 3 i odluka o povratu preplaćenih iznosa bili predmet tužbe za poništenje.

185

Kao prvo, što se tiče nedopuštenosti zahtjeva za naknadu neimovinske štete, valja podsjetiti da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, u sustavu pravnih sredstava uvedenog člancima 90. i 91. Pravilnika o osoblju, tužba za naknadu štete, koja predstavlja samostalno pravno sredstvo u odnosu na tužbu za poništenje dopuštena samo ako joj je prethodio predsudski postupak u skladu s odredbama Pravilnika o osoblju. Ovaj postupak razlikuje se ovisno o tome proizlazi li šteta čija se naknada traži iz akta kojim se nanosi šteta u smislu članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju ili postupanja uprave koje nema svojstvo odluke. U prvom slučaju, na zainteresiranoj je stranci da pred tijelom nadležnim za imenovanja u predviđenom roku podnese žalbu protiv predmetnog akta. U drugom slučaju, nasuprot tome, upravni postupak počinje podnošenjem zahtjeva u smislu članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju, s ciljem ishođenja odštete. Tek nakon izričitog ili prešutnog odbijanja tog zahtjeva koje predstavlja odluku kojom se nanosi šteta protiv kojeg se može podnijeti žalba i tek nakon izričitog ili prešutnog odbijanja tog zahtjeva može se pred Općim sudom podnijeti tužba za naknadu štete (vidjeti, u tom smislu, presudu od 12. srpnja 2012., Komisija/Nanopoulos, T‑308/10 P, EU:T:2012:370, t. 33.; vidjeti također presudu od 11. svibnja 2010., Nanopoulos/Komisija, F‑30/08, EU:F:2010:43, t. 83. i navedenu sudsku praksu).

186

Međutim, neimovinska šteta čiju naknadu tužitelji traže navodno je uzrokovana Komisijinim kašnjenjem u odlučivanju o njihovim pravima i dostavi odluke o povratu preplaćenih iznosa, odnosno, kao što to pravilno ističe Komisija, postupanjem uprave kojim se ne donose odluke i koje nije izravno povezano sa sadržajem odluka čije poništenje tužitelji zahtijevaju. Osim toga, iz sudske prakse proizlazi da zakašnjenje ne predstavlja, u načelu, akt kojim se nanosi šteta (vidjeti, u tom smislu, presudu od 11. svibnja 2010., Nanopoulos/Komisija, F‑30/08, EU:F:2010:43, t. 99. i navedenu sudsku praksu).

187

Stoga tužitelji moraju poštovati predsudski postupak u dvije faze, na koji se podsjeća u točki 185. ove presude, odnosno podnošenje zahtjeva u smislu članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju, čiji je cilj dobivanje naknade štete, i zatim podnošenje žalbe protiv eventualne odluke o odbijanju zahtjeva za odštetu.

188

U ovom slučaju, valja utvrditi da se, kao što to pravilno tvrdi Komisija, nije poštovao predsudski postupak u dvije faze, kako je predviđeno člankom 90. stavcima 1. i 2. Pravilnika o osoblju.

189

Dakle, zahtjev za naknadu neimovinske štete koji su postavili tužitelji valja odbiti kao nedopušten.

190

Kao drugo, kad je riječ o apsolutnoj zapreci vođenju postupka o zahtjevu za naknadu imovinske štete čiji je predmet iznos koji tužitelji moraju vratiti upravi u slučaju odbijanja zahtjeva za poništenje odluke o povratu preplaćenih iznosa, više nije potrebno odlučiti o dopuštenosti tog zahtjeva. Naime, s jedne strane, odluka o povratu preplaćenih iznosa je u ovom slučaju poništena. S druge strane, sami tužitelji u tužbi izričito navode da „taj dio imovinske štete” postaje bespredmetan u slučaju poništenja odluke o povratu preplaćenih iznosa (vidjeti točku 178. ove presude). Zahtjev za naknadu prvog dijela imovinske štete stoga valja smatrati podrednim u odnosu na zahtjev za poništenje odluke za povrat preplaćenih iznosa.

191

Iz istih razloga poput onih iznesenih u točki 190. ove presude, nije potrebno donijeti odluku o osnovanosti zahtjeva tužiteljâ za naknadu prvog dijela imovinske štete.

192

Što se tiče zahtjeva za naknadu drugog dijela imovinske štete, tužitelji ističu argumente kojima se tvrdi da je uprava bila odgovorna za nju (vidjeti točke 172. do 179. ove presude) i prema tome traže naknadu, osobito drugog dijela imovinske štete (vidjeti točku 177. ove presude), koja odgovara razlici između iznosa mirovina utvrđenog u Obavijesti br. 2 i onog utvrđenog u Obavijesti br. 3 od stupanja na snagu potonje do trenutka u kojem se obitelj bude mogla ponovno preseliti u mjesto svojeg prethodnog boravišta, za koji smatraju da odgovara godini dana od rješavanja ovog predmeta.

193

Komisija odgovara da tužitelji u ovom slučaju nisu dokazali da su ispunjeni uvjeti za izvanugovornu odgovornost uprave. Na prvom mjestu, ona tvrdi, što se tiče nezakonitog ponašanja koje proizlazi iz povrede načela i obveza na koje se pozivaju tužitelji, da se nalazila u situaciji „povezane nadležnosti”, nalažući mu da donese odluku za povrat preplaćenih iznosa ako poštuje rok od pet godina i ako su ispunjeni uvjeti iz članka 85. Pravilnika o osoblju. Individualne okolnosti, kao što su postupanje s dužnom pažnjom dotične osobe ili učinci koje bi pogrešno izračunane mirovine mogle neizravno imati na životne odabire, ne mogu biti prepreka tom donošenju. Nadalje, odabir da zatraži upućivanje u Parmu, s plaćom koja je znatno manja od one prilikom prvotnog zaposlenja u Bruxellesu, proizlazi isključivo iz odluke Alberta Spagnollija. Usto, uprava je saslušala Alberta Spagnollija više puta i, u skladu s načelom dobre uprave, uvijek mu brzo odgovorila na zahtjeve, kao što to proizlazi iz njihove korespondencije. Osim toga, navodna povreda dužnosti brižnog postupanja nije potkrijepljena i ne može dovesti do nezakonitosti pobijane odluke jer, prema sudskoj praksi, ta dužnost ne može u svakom slučaju odstupiti od načela zakonitosti (presuda od 23. listopada 2012., Eklund/Komisija, F‑57/11, EU:F:2012:145, t. 83.). Osim toga, navodna legitimna očekivanja o nedodirljivosti izračuna mirovinskih prava nisu mogla nastati jer nije bilo preciznih jamstava Komisije i zbog činjenice da su obavijesti s izračunom mirovinskih prava uvijek sadržavala napomenu prema kojoj, u skladu s člankom 41. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, tijelo nadležno za imenovanja zadržava pravo izvršiti nadzor i, prema potrebi, preispitati svoju odluku, eventualno s retroaktivnim učinkom, na temelju dokaza koji su mu na raspolaganju. Naposljetku, budući da su uvjeti predviđeni u članku 85. Pravilnika o osoblju za donošenje odluke za povrat preplaćenih iznosa bili ispunjeni, tužitelji ne mogu tvrditi da je ta odluka nezakonita.

194

Na drugome mjestu, ne postoji nikakva uzročna veza između, s jedne strane, odluke za povrat preplaćenih iznosa i njezine provedbe i, s druge strane, životnog izbora tužiteljâ koja im je mogla nanijeti navodnu štetu. Naime, Alberto Spagnolli je slobodno izabrao preseliti se u Parmu pa su se, s obzirom na to da je njegovo upućivanje bilo predviđeno na ograničeno razdoblje od pet godina, njegov povratak u Bruxelles i navodno štetne posljedice za djecu u pogledu socijalnih i emocionalnih veza mogli predvidjeti. Navodne štete ne mogu stoga biti povezane s navodno nezakonitim postupanjem Komisije. Nadalje, budući da se povrat preplaćenih iznosa izvršava obročnim plaćanjem, tužitelji ne mogu tvrditi da je taj povrat toliko ozbiljan da je prisilio Alberta Spagnollija da okonča svoje upućivanje u Parmu.

195

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, osnovanost tužbe za naknadu štete podnesene na temelju članka 270. UFEU‑a pretpostavlja ispunjenje niza uvjeta, odnosno nezakonitost postupanja koja se pripisuje institucijama, postojanje navodne štete i postojanje uzročne veze između ponašanja i štete koja se navodi (presude od 1. lipnja 1994., Komisija/Brazzelli Lualdi i dr., C‑136/92 P, EU:C:1994:211, t. 42., i od 21. veljače 2008., Komisija/Girardot,C‑348/06 P, EU:C:2008:107, t. 52.). Ta su tri uvjeta kumulativna. Nepostojanje jednog od njih dostatno je za odbijanje tužbe za naknadu štete.

196

Usto, izvanugovorna odgovornost institucija na temelju odredaba članka 270. UFEU‑a može postojati zbog same nezakonitosti akta kojim se nanosi šteta ili postupanja kojim se ne donose odluke i to bez potrebe razmatranja toga radi li se o dovoljno karakteriziranoj povredi pravnog pravila čiji je cilj dodjela prava pojedincima (vidjeti presude od 16. prosinca 2010., Komisija/Petrilli, T‑143/09 P, EU:T:2010:531, t. 46. i navedenu sudsku praksu, i od 11. svibnja 2010., Nanopoulos/Komisija, F‑30/08, EU:F:2010:43, t. 131. i navedenu sudsku praksu).

197

Osim toga, prema ustaljenoj sudskoj praksi, šteta čija naknada se zahtijeva u okviru tužbe zbog izvanugovorne odgovornosti Unije mora biti stvarna i izvjesna, što je tužitelj dužan dokazati (vidjeti presudu od 9. studenoga 2006., Agraz i dr./Komisija, C‑243/05 P, EU:C:2006:708, t. 27. i navedenu sudsku praksu). Potonji mora podnijeti uvjerljive dokaze o postojanju i opsegu štete na koju se poziva (vidjeti presudu od 16. rujna 1997., Blackspur DIY i dr./Vijeće i Komisija, C‑362/95 P, EU:C:1997:401, t. 31. i navedenu sudsku praksu).

198

U ovom slučaju, tužitelji tvrde da su nerazumno kašnjenje i retroaktivni učinak Obavijesti br. 3 i odluke o povratu preplaćenih iznosa doveli do značajne promjene ekonomskih uvjeta zbog kojih je obitelj Spagnolli donijela odluku da boravi u Parmi i ostala kod nje.

199

Međutim, budući da je odluka o povratu preplaćenih iznosa poništena, Obavijest br. 3 neće proizvoditi retroaktivne učinke. Dakle, tužitelji ne mogu tvrditi da su pretrpjeli štetu koja proizlazi iz promjene njihovih ekonomskih uvjeta u razdoblju od donošenja Obavijesti br. 2 do donošenja Obavijesti br. 3. Usto, što se tiče razdoblja nakon donošenja Obavijesti br. 3, zahtjev za naknadu štete koji odgovara razlici između iznosa mirovina utvrđenih u Obavijesti br. 2 i onoga utvrđenoga u Obavijesti br. 3 u razdoblju od godine dana (vidjeti točku 192. ove presude), da se prihvati, imao bi za učinak djelomično zaobilaženje odbijanja tužbe za poništenje podnesene protiv te obavijesti. Naime, to odbijanje podrazumijeva da se mirovinska prava tužiteljâ izračunavaju od datuma donošenja Obavijesti br. 3, na temelju potonje. Stoga je zahtjev za naknadu štete nedopušten.

200

U svakom slučaju, kao što se dokazuje u nastavku, budući da šteta koju navode tužitelji proizlazi izravno iz njihova životnog odabira, a ne iz nezakonitog postupanja uprave, postojanje uzročne veze između tog ponašanja i navedene štete nije dovoljno izravno da bi se smatralo da postoji izvanugovorna odgovornost Komisije.

201

Kao prvo, kao što Komisija ispravno ističe, do upućivanja Alberta Spagnollija u Parmu došlo je na njegov zahtjev te je bilo predviđeno za ograničeno razdoblje od pet godina. Osim toga, odluka o imenovanju Alberta Spagnollija donesena je 10. listopada 2011. (vidjeti točku 19. ove presude), odnosno nakon donošenja Obavijesti br. 1, 29. srpnja 2011. (vidjeti točku 18. ove presude), kojom su pogrešno utvrđena mirovinska prava, što su potvrdili i sami tužitelji i što proizlazi iz donošenja, 17. travnja 2012., Obavijesti br. 1.a i Obavijesti br. 2. Slijedi da je izbor selidbe u Pramu, izlaganja djece privremenoj selidbi sukladno uvjetima predviđenima ugovorom o upućivanju i prihvaćanja drugačijih životnih uvjeta i plaće različite od one koju je primao prije upućivanja bio neovisan o ocjeni odnosno reviziji mirovinskih prava tužitelja. Nadalje, mogućnost da se u svakom trenutku izmijene prava tužiteljâ na temelju članka 41. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju bila je izričito navedena u svim obavijestima koje je donijela uprava, zbog čega treba odbiti argumente tužitelja kojima ističu da su se mogli osloniti na stabilnost njihovih ekonomskih uvjeta.

202

Kao drugo, izbor da ostanu u Parmi, koji je navodno bio štetan za ekonomske uvjete tužiteljâ, donesen je, prema njihovim izjavama, na temelju Obavijesti br. 2 donesene 17. travnja 2012. (vidjeti točku 20. ove presude). Štoviše, i dalje prema mišljenju tužiteljâ, nezakonito kašnjenje uprave započelo je godinu dana nakon donošenja te obavijesti, kao što to proizlazi iz njihovih argumenata prema kojima razumni rok u kojem unutarnji postupak revizije koji treba završiti donošenjem akta za ispravak i akta za povrat preplaćenih iznosa ne smije prelaziti godinu dana.

203

Međutim, tužitelji ne mogu tvrditi da su zbog nezakonitog kašnjenja uprave donijeli „štetnu” odluku o ostanku u Parmi, koja je dovela do štete za koju smatraju da odgovara razlici između iznosa koji su primili na temelju Obavijesti br. 2 i onoga kojeg su trebali primiti na temelju Obavijesti br. 3. Naime, valja utvrditi da bi, da su pobijani akti doneseni u navodnom „razumnom roku” od godine dana od donošenja Obavijesti br. 2, to podrazumijevalo izmjenu nepovoljnih ekonomskih uvjeta za tužitelje koji nisu mogli primiti „preplaćene” iznose koji su proizašli iz primjene Obavijesti br. 2 tijekom otprilike tri godine. Iz toga slijedi da, čak i ako bi se željelo pretpostaviti da su Obavijest br. 3 i odluka o povratu preplaćenih iznosa donesene prekasno, to zakašnjenje tužiteljima nije uzrokovalo štetu koju navode.

204

Budući da ne postoji uzročna veza između postupanja uprave i navodne štete, ne može se utvrditi odgovornost Komisije pa se, dakle, odbija zahtjev za naknadu drugog dijela imovinske štete.

205

S obzirom na prethodno navedeno, u predmetu T‑599/16 valja poništiti odluku o povratu preplaćenih iznosa i u preostalom dijelu odbiti tužbu.

206

Budući da je odluka o povratu preplaćenih iznosa poništena, Komisija je obvezna izvući posljedice iz poništavajuće presude u vezi s, među ostalim, iznosima koji su prethodno bili odbijeni s isplatnih lista Alberta Spagnollija. Nasuprot tome, budući da je tužba za poništenje Obavijesti br. 3 odbijena, mirovinska prava tužitelja ubuduće ostaju utvrđena navedenom obavijesti od datuma njezina donošenja do donošenja eventualne nove odluke o reviziji njihovih prava koje Komisija donosi u skladu s člankom 41. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju.

207

Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Međutim, člankom 134. stavkom 3. istog Poslovnika predviđa se da, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi vlastite troškove.

208

U ovom slučaju, s obzirom na usku povezanost predmeta koja je opravdala njihovo spajanje i zbog činjenice da tužitelji nisu uspjeli u predmetu T‑568/16, dok je u predmetu T‑599/16 Komisija stranka koja nije uspjela u pogledu zahtjeva za poništenje, pravednom ocjenom okolnosti slučaja donosi se odluka da svaka stranka snosi vlastite troškove u svakom od predmeta (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 23. studenoga 2011., Jones i dr./Komisija, T‑320/07, neobjavljena, EU:T:2011:686, t. 158.).

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (deveto vijeće),

proglašava i presuđuje:

Pravni okvir

Okolnosti spora

Postupak

Zahtjevi stranaka

Pravo

Predmet T‑568/16

Dopuštenost

Meritum

– Treći tužbeni razlog

– Prvi tužbeni razlog

Predmet T‑599/16

Zahtjev za poništenje

– Prvi tužbeni razlog

– Drugi tužbeni razlog

Zahtjev za naknadu štete

– Dopuštenost

– Meritum

Troškovi