PRESUDA OPĆEG SUDA (treće prošireno vijeće)

5. travnja 2017. ( *1 )

„Pristup dokumentima — Uredba (EZ) br. 1049/2001 — Dokumenti poslani u okviru postupka predviđenog Direktivom 98/34/EZ — Dokumenti koji potječu iz države članice — Odobravanje pristupa — Izuzeće koje se odnosi na zaštitu sudskog postupka — Izuzeće koje se odnosi na zaštitu svrhe inspekcija, istraga i revizija — Prethodna suglasnost države članice“

U predmetu T‑344/15,

Francuska Republika, koju su zastupali F. Alabrune, G. de Bergues, D. Colas i F. Fize, a zatim D. Colas i B. Fodda i naposljetku D. Colas, B. Fodda i E. de Moustier, u svojstvu agenata,

tužitelj,

kojeg podupire

Češka Republika, koju zastupaju M. Smolek, T. Müller i J. Vláčil, u svojstvu agenata,

intervenijent,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju J. Baquero Cruz i F. Clotuche‑Duvieusart, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje Odluke Komisije Ares(2015) 1681819 od 21. travnja 2015., kojom se građaninu odobrava pristup dokumentima koje je poslala Francuska Republika u okviru postupka predviđenog Direktivom 98/34/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. lipnja 1998. o utvrđivanju postupka osiguravanja informacija u području tehničkih normi i propisa (SL 1998., L 204, str. 37.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 42., str. 58.),

OPĆI SUD (treće prošireno vijeće),

u sastavu: S. Papasavvas, predsjednik, I. Labucka, E. Bieliūnas (izvjestitelj), I. S. Forrester i C. Iliopoulos, suci,

tajnik: G. Predonzani, administratorica,

uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 14. prosinca 2016.,

donosi sljedeću

Presudu

Okolnosti spora

1

Dana 21. siječnja 2014. francuska tijela dostavila su Europskoj komisiji, u skladu s člankom 8. stavkom 1. Direktive 98/34/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. lipnja 1998. o utvrđivanju postupka osiguravanja informacija u području tehničkih normi i propisa (SL 1998., L 204, str. 37.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 42., str. 58.), prijedlog zakona o određivanju uvjeta za prodaju knjiga na daljinu i ovlašćivanju francuske vlade da uredbom izmijeni odredbe Code de la propriété intellectuelle (francuski Zakonik o intelektualnom vlasništvu) koje se odnose na izdavačke ugovore.

2

Dopisom od 15. prosinca 2014. Komisija je na temelju Uredbe (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (SL 2001., L 145, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 70.), primila zahtjev za pristup svim dokumentima koje je izdala ili zaprimila u okviru postupanja s tom obavijesti.

3

Komisija je utvrdila pet dokumenata obuhvaćenih zahtjevom za odobravanje pristupa, odnosno:

svoj zahtjev za dodatne informacije od 27. veljače 2014.,

odgovor francuske vlade na taj zahtjev od 11. ožujka 2014.,

detaljno mišljenje austrijske vlade od 9. travnja 2014.,

svoje detaljno mišljenje od 15. travnja 2014.

odgovor francuske vlade na ta dva detaljna mišljenja od 17. lipnja 2014.,

4

S obzirom na izostanak novih obavijesti Komisije ili države članice, Francuska Republika donijela je 8. srpnja 2014. Zakon br. 2014‑779 o određivanju uvjeta za prodaju knjiga na daljinu i ovlašćivanju francuske vlade da uredbom izmijeni odredbe Zakonika o intelektualnom vlasništvu koji se odnose na izdavačke ugovore (JORF (Službeni list Francuske Republike) od 9. srpnja 2014., str. 11363.).

5

U okviru postupka savjetovanja predviđenog člankom 4. stavcima 4. i 5. Uredbe br. 1049/2001, Francuska Republika obavijestila je Komisiju porukama elektroničke pošte od 19. prosinca 2014. i od 13. i 14. siječnja 2015., da se protivi odobravanju pristupa, s jedne strane, odgovoru francuske vlade od 11. ožujka 2014. na zahtjev Komisije za dodatne informacije i, s druge strane, odgovoru francuske vlade od 17. lipnja 2014. na detaljna mišljenja austrijske vlade i Komisije, iz druge i pete alineje točke 3. ove presude (u daljnjem tekstu: „sporni dokumenti”), na temelju izuzeća predviđenog člankom 4. stavkom 2. drugom alinejom Uredbe br. 1049/2001 koji se odnosi na zaštitu sudskog postupka. Prema mišljenju francuskih tijela, otkrivanje bi ugrozilo zaštitu budućih sudskih postupaka prema mogućem postupku zbog povrede obveze iz članka 258. UFEU‑a koji bi se mogao pokrenuti protiv Francuske Republike bez obzira na to što ona poštuje postupak predviđen Direktivom 98/34. Naime, prema mišljenju francuskih tijela, rizik od postupka zbog povrede obveze postojao je jer je Komisija prihvatila detaljno mišljenje u kojem je ukazala na mogući rizik od neusklađenosti prijedloga francuskog zakona s pravom Europske unije. Kako ne bi narušila načelo jednakih mogućnosti između sebe i Komisije u mogućem sporu, Francuska Republika tražila je da se očuva povjerljivost prepiske s Komisijom.

6

Dopisom od 29. siječnja 2015., Komisija je odobrila pristup svojem zahtjevu za dodatne informacije od 27. veljače 2014., detaljnom mišljenju austrijske vlade od 9. travnja 2014. i svojem detaljnom mišljenju od 15. travnja 2014., iz prve, treće i četvrte alineje točke 3. ove presude, ali je uskratila pristup spornim dokumentima te je obavijestila podnositelja zahtjeva za pristup o protivljenju Francuske Republike i o razlogu koji je istaknula u prilog tom protivljenju.

7

Dana 11. veljače 2015., podnositelj zahtjeva Komisiji je podnio ponovni zahtjev, u skladu s člankom 7. stavkom 2. Uredbe br. 1049/2001.

8

Dopisom od 3. ožujka 2015. Komisija je od Francuske Republike zatražila da preispita svoj stav, među ostalim na temelju presuda od 21. rujna 2010., Švedska i dr./API i Komisija (C‑514/07 P, C‑528/07 P i C‑532/07 P, EU:C:2010:541) i od 6. srpnja 2006., Franchet i Byk/Komisija (T‑391/03 i T‑70/04, EU:T:2006:190) o izuzeću koje se temelji na zaštiti sudskog postupka.

9

Porukom elektroničke pošte od 13. ožujka 2015., francuska tijela ponovno su iznijela svoj stav prema kojem ne treba odobriti pristup spornim dokumentima. U tom pogledu, osim što su ponovila svoje protivljenje otkrivanju spornih dokumenata na temelju izuzeća predviđenog člankom 4. stavkom 2. drugom alinejom Uredbe br. 1049/2001, smatrala su da pristup predmetnim dokumentima treba uskratiti na temelju izuzeća predviđenog člankom 4. stavkom 2. trećom alinejom navedene uredbe, koji se odnosi na zaštitu svrhe inspekcija, istraga i revizija. Naime, prema mišljenju francuskih tijela, svi dokumenti iz zahtjeva za pristup bili su obuhvaćeni postupkom istrage koji je uključivao francuska tijela i odnosio se na mogućnost da se francuskim zakonom koji je tada bio na razmatranju u francuskom parlamentu, povrjeđuje pravo Unije. Osim toga, francuska tijela navela su da su ispitala mogućnost odobravanja djelomičnog pristupa spornim dokumentima, ali su došla do zaključka da se takav pristup ne može odobriti s obzirom na to da se izuzeća odnose na sve dokumente.

10

Odlukom Ares(2015) 1681819 od 21. travnja 2015. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka), Komisija je odlučila podnositelju zahtjeva odobriti pristup spornim dokumentima. U tom pogledu Komisija je provela ocjenu razloga za uskraćivanje na koje su se pozvala francuska tijela i zaključila je, što se tiče razloga za uskraćivanje koji se temelji na izuzeću predviđenom člankom 4. stavkom 2. drugom alinejom Uredbe br. 1049/2001, da „dokumenti kojima se traži pristup nisu usko povezani sa sporom koji postoji ili je razumno predvidljiv u ovoj fazi”, da „je očito da predmetni dokumenti nisu obuhvaćeni izuzećem na koje se pozivaju francuska tijela” i da „se njihovo otkrivanje ne može spriječiti navedenim izuzećem”. Što se tiče razloga za uskraćivanje koji se temelji na izuzeću predviđenom u članku 4. stavku 2. trećoj alineji Uredbe br. 1049/2001, Komisija je navela da se „s obzirom na to da nije u tijeku nikakva istraga, primjenjivost gore navedenog izuzeća u ovoj fazi čini isključivo hipotetskom te se, posljedično, pozivanje na to izuzeće u ovim okolnostima čini na prvi pogled, neosnovanim”.

Postupak i zahtjevi stranaka

11

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 1. srpnja 2015. Francuska Republika pokrenula je ovaj postupak.

12

U tužbi je Francuska Republika, na temelju članka 28. stavka 5. Poslovnika Općeg suda, tražila da o predmetu odlučuje vijeće sastavljeno od najmanje pet sudaca.

13

Francuska Republika istog je dana tajništvu Općeg suda, kao zasebni akt, podnijela zahtjev za privremenu pravnu zaštitu.

14

Taj je zahtjev prihvaćen rješenjem predsjednika Općeg suda od 1. rujna 2015., a o troškovima će se odlučiti naknadno.

15

Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 16. rujna 2015. Komisija je zatražila da se o predmetnoj tužbi odlučuje u ubrzanom postupku, u skladu s člankom 152. Poslovnika.

16

Odlukom od 6. listopada 2015. Opći sud (treće vijeće) odbacio je zahtjev za ubrzanim postupkom.

17

Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 5. listopada 2015. Češka Republika zatražila je intervenciju u ovom postupku u potporu zahtjevu Francuske Republike.

18

Rješenjem od 6. studenoga 2015. predsjednik trećeg vijeća Općeg suda odobrio je tu intervenciju. Češka Republika podnijela je podnesak, a glavne stranke podnijele su svoja očitovanja na taj podnesak u određenim rokovima.

19

Dana 21. srpnja 2016., tajništvo Općeg suda obavijestilo je stranke o tome da je ovaj predmet upućen trećem proširenom vijeću.

20

Na prijedlog suca izvjestitelja, Opći sud (treće prošireno vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka te je, u okviru mjera upravljanja postupkom iz članka 89. Poslovnika Općeg suda, glavnim strankama u pisanom obliku postavio pitanja. Glavne stranke postupile su u skladu s tim zahtjevom u određenom roku.

21

Na raspravi održanoj 14. prosinca 2016. saslušana su izlaganja glavnih stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud. Češka Republika odustala je od sudjelovanja na raspravi.

22

Francuska Republika, koju podupire Češka Republika, od Općeg suda zahtijeva da:

poništi pobijanu odluku,

naloži Komisiji snošenje troškova.

23

Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

odbije tužbu,

naloži Francuskoj Republici snošenje troškova.

Pravo

24

U prilog svojoj tužbi, Francuska Republika prvotno je istaknula tri tužbena razloga. Kao prvo, najprije se pozvala na povredu članka 4. stavka 5, Uredbe br. 1049/2001, kao drugo i podredno, na povredu obveze obrazlaganja u pogledu neprimjene izuzeća predviđenog člankom 4. stavkom 2. trećom alinejom navedene uredbe i kao treće, još podrednije, na povredu članka 4. stavka 2. druge i treće alineje iste uredbe.

25

U svojem odgovoru od 19. listopada 2016. na pitanja koja je postavio Opći sud mjerama upravljanja postupkom Francuska Republika navela je da odustaje od svojeg drugog tužbenog razloga.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 4. stavka 5. Uredbe br. 1049/2001

26

Francuska Republika tvrdi da je Komisija pogrešno provela ispitivanje argumenata francuskih tijela o pristupu spornim dokumentima te tako odobrila pristup tim dokumentima usprkos njezinom protivljenju koje je bilo valjano opravdano razlozima koji upućuju na dva izuzeća od pristupa dokumentima predviđena člankom 4. stavkom 2. drugom i trećom alinejom Uredbe br. 1049/2001.

27

Tako Francuska Republika u okviru prvog tužbenog razloga u bitnom ističe da je Komisija prekoračila granice svoje ovlasti nadzora i stoga povrijedila članak 4. stavak 5. Uredbe br. 1049/2001.

28

Komisija osporava argumente Francuske Republike.

29

Najprije treba podsjetiti da je svrha Uredbe br. 1049/2001, kao što to stoji u njezinoj uvodnoj izjavi 4. i članku 1., dati javnosti najšire moguće pravo pristupa dokumentima institucija (presude od 1. srpnja 2008., Švedska i Turco/Vijeće, C‑39/05 P i C‑52/05 P, EU:C:2008:374, t. 33. i od 3. listopada 2012., Jurašinović/Vijeće, T‑63/10, EU:T:2012:516, t. 28.). Na temelju članka 2. stavka 3. te uredbe, to pravo ne obuhvaća samo dokumente koje je sastavila neka institucija, nego i one koje je ona zaprimila od treće strane, s tim da se u okviru tog pojma nalaze i države članice, kao što je to izričito propisano u članku 3. točki (b) te uredbe.

30

Međutim, to pravo na pristup ipak je podložno određenim ograničenjima utemeljenima na razlozima javnog ili privatnog interesa (presude od 1. veljače 2007., Sison/Vijeće, C‑266/05 P, EU:C:2007:75, t. 62. i od 3. listopada 2012., Jurašinović/VijećeT‑63/10, EU:T:2012:516, t. 29.). Konkretno, člankom 4. stavkom 5. Uredbe br. 1049/2001 utvrđuje se da država članica može od institucije zatražiti da bez njezine prethodne suglasnosti ne objavi dokument koji potječe iz te države članice (presude od 21. lipnja 2012., IFAW Internationaler Tierschutz‑Fonds/Komisija, C‑135/11 P, u daljnjem tekstu: presuda IFAW/Komisija, EU:C:2012:376, t. 50. i od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija, T‑669/11, EU:T:2014:814, t. 41.).

31

U tom pogledu valja istaknuti da je Sud u presudama od 18. prosinca 2007., Švedska/Komisija (C‑64/05 P, EU:C:2007:802) i od 21. lipnja 2012., IFAW/Komisija (C‑135/11 P, EU:C:2012:376) već imao prilike pojasniti doseg protivljenja koje je izrazila država članica u skladu sa spomenutom odredbom (presuda od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija, T‑669/11, EU:T:2014:814, t. 43.).

32

Sud je u vezi s tim istaknuo da je članak 4. stavak 5. Uredbe br. 1049/2001 postupovnog karaktera jer se ograničava na zahtijevanje prethodne suglasnosti državne članice u pitanju ako je ta država članica podnijela poseban zahtjev u tom smislu i da se ta odredba odnosi se na postupak donošenja odluke Unije (presude od 18. prosinca 2007., Švedska/Komisija, C‑64/05 P, EU:C:2007:802, t. 78. i 81.; od 21. lipnja 2012., IFAW/Komisija, C‑135/11 P, EU:C:2012:376, t. 53. i od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija, T‑669/11, EU:T:2014:814, t. 44.).

33

Za razliku od članka 4. stavka 4. Uredbe br. 1049/2001, kojim se trećima, u slučaju dokumenata koji potječu iz njih, samo daje pravo da se institucija u pitanju s njima savjetuje u vezi s primjenom jednog od izuzeća iz stavaka 1. i 2. tog članka 4., stavkom 5. tog članka prethodna suglasnost države članice utvrđuje se kao nužna pretpostavka za objavljivanje dokumenta koji potječe iz te države, ako ista to zatraži (presude od 21. lipnja 2012., IFAW/Komisija, C‑135/11 P, EU:C:2012:376, t. 54. i od 25. rujna 2014.Spirlea/Komisija, T‑669/11, EU:T:2014:814, t. 45.).

34

Sud je presudio da je instituciji, ako država članica iskoristi mogućnost dodijeljenu člankom 4. stavkom 5. Uredbe br. 1049/2001 da zatraži da određeni dokument koji potječe iz te države ne bude objavljen bez njezine prethodne suglasnosti, za eventualnu objavu tog dokumenta potrebna prethodna suglasnost dotične države članice (presude od 18. prosinca 2007., Švedska/Komisija, C‑64/05 P, EU:C:2007:802, t. 50.; od 21. lipnja 2012., IFAW/Komisija, C‑135/11 P, EU:C:2012:376, t. 55. i od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija, T‑669/11, EU:T:2014:814, t. 46.).

35

Slijedi, a contrario, da institucija bez suglasnosti države članice u pitanju nije ovlaštena objaviti predmetni dokument (presude od 18. prosinca 2007., Švedska/Komisija, C‑64/05 P, EU:C:2007:802, t. 44.; od 21. lipnja 2012., IFAW/Komisija, C‑135/11 P, EU:C:2012:376, t. 56. i od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija, T‑669/11, EU:T:2014:814, t. 47.).

36

Međutim, člankom 4. stavkom 5. Uredbe br. 1049/2001 državi članici u pitanju ne dodjeljuje se opći i bezuvjetni veto koji bi joj omogućio da se diskrecijski i bez obrazloženja usprotivi otkrivanju svakog dokumenta kojim raspolaže institucija samo zato što potječe iz te države članice (presude od 18. prosinca 2007., Švedska/Komisija, C‑64/05 P, EU:C:2007:802, t. 58.; od 21. lipnja 2012., IFAW/Komisija, C‑135/11 P, EU:C:2012:376, t. 57. i od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija, T‑669/11, EU:T:2014:814, t. 48.).

37

Naime, izvršavanje prava dodijeljenog državi članici člankom 4. stavkom 5. Uredbe br. 1049/2001 ograničeno je materijalnim izuzećima navedenima u stavcima 1. do 3. tog članka, pri čemu je toj državi članici u tom pogledu priznato samo pravo da sudjeluje u odlučivanju institucije. Prethodna suglasnost dotične države članice na koju se odnosi taj članak stoga nije slična pravu diskrecijskog veta nego nekom obliku pristanka kojim se potvrđuje na da ne postoje razlozi za izuzeće iz stavaka 1. do 3. tog članka. U okviru postupka odlučivanja, koji je na taj način uređen spomenutim člankom, od institucije i države članice u pitanju stoga se zahtijeva da se drže materijalnih izuzeća utvrđenih spomenutim stavcima 1. do 3. (presude od 18. prosinca 2007., Švedska/Komisija, C‑64/05 P, EU:C:2007:802, t. 76. i 83..; od 21. lipnja 2012., IFAW/Komisija, C‑135/11 P, EU:C:2012:376, t. 58. i od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija, T‑669/11, EU:T:2014:814, t. 49.).

38

Slijedom navedenog, člankom 4. stavkom 5. Uredbe br. 1049/2001 državni članici omogućeno je da se usprotivi objavljivanju dokumenata koji potječu od te države samo na temelju materijalnih izuzeća iz stavaka 1. do 3. tog članka i uz odgovarajuće obrazloženje svojeg stajališta u tom pogledu (presude od 18. prosinca 2007., Švedska/Komisija, C‑64/05 P, EU:C:2007:802, t. 99.; od 21. lipnja 2012., IFAW/Komisija, C‑135/11 P, EU:C:2012:376, t. 59. i od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija, T‑669/11, EU:T:2014:814, t. 50.).

39

U odnosu na doseg članka 4. stavka 5. Uredbe br. 1049/2001 u pogledu institucije kojoj je podnesen zahtjev za pristup dokumentu, treba podsjetiti da je Sud već presudio da, sa stajališta podnositelja zahtjeva, intervencija države članice ne utječe na činjenicu da odluka koju mu je uputila institucija kao odgovor na njegov zahtjev za pristup dokumentu koji ta institucija drži predstavlja akt Unije (presude od 18. prosinca 2007., Švedska/Komisija, C‑64/05 P, EU:C:2007:802, t. 94.; od 21. lipnja 2012., IFAW/Komisija, C‑135/11 P, EU:C:2012:376, t. 60. i od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija, T‑669/11, EU:T:2014:814, t. 51.).

40

Prema tome, institucija kojoj je upućen zahtjev za pristup dokumentu, kao autor odluke o uskrati pristupa dokumentima, odgovorna je za njezinu zakonitost. Sud je stoga presudio da ta institucija ne može uzeti u obzir protivljenje države članice da se objavi dokument koji potječe od nje ako je to protivljenje u potpunosti bez obrazloženja ili se razlozi na koje se država članica poziva u svrhu uskrate pristupa dokumentu u pitanju ne odnose na izuzeća iz članka 4. stavaka 1. do 3. Uredbe br. 1049/2001 (presude od 18. prosinca 2007., Švedska/Komisija, C‑64/05 P, EU:C:2007:802, t. 88.; od 21. lipnja 2012., IFAW/Komisija, C‑135/11 P, EU:C:2012:376, t. 61. i od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija, T‑669/11, EU:T:2014:814, t. 52.).

41

Slijedi da, prije nego uskrati pristup dokumentu koji potječe iz države članice, institucija u pitanju mora ispitati temelji li se protivljenje te države na materijalnim izuzećima iz članka 4. stavaka 1. do 3. Uredbe br. 1049/2001 te je li ona svoje stajalište u vezi s tim odgovarajuće obrazložila. Prema tome, u okviru postupka donošenja odluke o uskrati pristupa predmetna institucija treba provjeriti postoji li takvo obrazloženje i navesti ga u odluci koju donese na kraju postupka (presude od 18. prosinca 2007., Švedska/Komisija, C‑64/05 P, EU:C:2007:802, t. 99.; od 21. lipnja 2012., IFAW/Komisija, C‑135/11 P, EU:C:2012:376, t. 62. i od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija, T‑669/11, EU:T:2014:814, t. 53.).

42

Konačno, kao što proizlazi iz članaka 7. i 8. Uredbe br. 1049/2001, sama institucija mora obrazložiti odluku o odbijanju autorovog zahtjeva za pristup. Takva obveza podrazumijeva da institucija u svojoj odluci mora ne samo iznijeti da se dotična država protivi otkrivanju traženog dokumenta, nego i navesti razloge na koje se ta država članica pozvala kako bi pokazala da treba primijeniti jedno od izuzeća od prava na pristup predviđenih člankom 4. stavcima 1. do 3. iste uredbe. To će, naime, podnositelju zahtjeva omogućiti da razumije uzrok i razloge odbijanja, a nadležnom sudu da, po potrebi, provede nadzor koji mu je povjeren (presuda od 18. prosinca 2007., Švedska/Komisija, C‑64/05 P, EU:C:2007:802, t. 89. i rješenje od 27. ožujka 2014., Ecologistas en Acción/Komisija, T‑603/11, neobjavljeno, EU:T:2014:182, t. 42.).

43

Suprotno tome, prema sudskoj praksi, nije na instituciji kojoj je podnesen zahtjev za pristup dokumentu da provede iscrpnu ocjenu odluke o protivljenju dotične države članice tako da provede nadzor koji bi nadilazio jednostavnu provjeru postojanja obrazloženja kojim se upućuje na izuzeća iz članka 4. stavaka 1. do 3. Uredbe br. 1049/2001 (presuda od 21. lipnja 2012., IFAW/Komisija, C‑135/11 P, EU:C:2012:376, t. 63.; rješenje od 27. ožujka 2014., Ecologistas en Acción/Komisija, T‑603/11, neobjavljeno, EU:T:2014:182, t. 44. i presuda od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija, T‑669/11, EU:T:2014:814, t. 54.).

44

Naime, zahtijevanje takve iscrpne ocjene moglo bi dovesti do toga da institucija kojoj je podnesen zahtjev za pristup dokumentu, jednom kad završi ispitivanje, dokument u pitanju, nepropisno, dostavi podnositelju zahtjeva, bez obzira na protivljenje države članice iz koje potječe taj dokument, propisno obrazloženo u smislu točaka 40. i 41. ove presude (presuda od 21. lipnja 2012., IFAW/Komisija, C‑135/11 P, EU:C:2012:376, t. 64.; rješenje od 27. ožujka 2014., Ecologistas en Acción/Komisija, T‑603/11, neobjavljeno, EU:T:2014:182, t. 45. i presuda od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija, T‑669/11, EU:T:2014:814, t. 55.).

45

Ni Komisija nije dužna, u odnosu na dokument čije je otkrivanje uskraćeno, iscrpno ocijeniti razloge za protivljenje na koje se poziva država članica na temelju izuzeća predviđenih člankom 4. Uredbe br. 1049/2001 (presuda od 21. lipnja 2012., IFAW/Komisija, C‑135/11 P, EU:C:2012:376, t. 65. i rješenje od 27. ožujka 2014., Ecologistas en Acción/Komisija, T‑603/11, neobjavljeno, EU:T:2014:182, t. 47.).

46

Konačno, u presudi od 14. veljače 2012., Njemačka/Komisija (T‑59/09, EU:T:2012:75), Opći sud presudio je da se ispitivanje institucije ne sastoji u tome da utvrdi je li obrazloženje koje dotična država članica iznosi pogrešno bez ikakve moguće sumnje, nego da odredi, s obzirom na okolnosti slučaja i primjenjiva pravna pravila, razloge koje dotična država iznosi u prilog svojem protivljenju na prvi pogled opravdati takvo uskraćivanje i, stoga, omogućuju li ti razlozi navedenoj instituciji da preuzme odgovornost koja joj se povjerava člankom 8. Uredbe br. 1049/2001 (vidjeti u tom smislu presudu od 14. veljače 2012., Njemačka/Komisija, T‑59/09, EU:T:2012:75, t. 52. i 53. i rješenje od 27. ožujka 2014., Ecologistas en Acción/Komisija, T‑603/11, neobjavljeno, EU:T:2014:182, t. 46.).

47

Osim toga, Opći sud naveo je da se ne radi o tome da institucija nameće svoje mišljenje ili zamijeni svojom ocjenom ocjenu države članice, nego o tome da izbjegne donošenje odluke za koju smatra da se ne može obraniti. Naime, institucija je kao autor odluke o dopuštanju ili uskraćivanju pristupa odgovorna za njezinu zakonitost. Prije nego što uskrati pristup dokumentu koji potječe iz države članice mora, dakle, ispitati temelji li potonja država članica svoje protivljenje na materijalnim izuzećima predviđenima u članku 4. stavcima 1. do 3. Uredbe br. 1049/2001 i je li propisno obrazložila svoj stav u pogledu tih izuzeća (presuda od 14. veljače 2012., Njemačka/Komisija, T‑59/09, EU:T:2012:75, t. 54.; u tom smislu također vidjeti rješenje od 27. ožujka 2014., Ecologistas en Acción/Komisija, T‑603/11, neobjavljeno, EU:T:2014:182, t. 43.).

48

Važno je naglasiti da to ispitivanje treba obaviti u okviru lojalnog dijaloga koji odlikuje postupak odlučivanja uveden člankom 4. stavkom 5. Uredbe br. 1049/2001, s obzirom na to da je institucija dužna omogućiti državi članici da bolje iznese svoje razloge ili da ih ponovno procijeni kako bi ih se prima facie moglo smatrati opravdanima (presuda od 14. veljače 2012., Njemačka/Komisija, T‑59/09, EU:T:2012:75, t. 55.).

49

To ispitivanje također treba provesti vodeći računa o načelu prema kojemu se izuzeća od prava na javni pristup dokumentima institucija, navedena u članku 4. Uredbe 1049/2001 moraju tumačiti i strogo primijeniti, imajući na umu svrhu određenu navedenom uredbom, među ostalim, okolnost na koju se podsjeća u njezinoj uvodnoj izjavi 2., prema kojoj je to pravo pristupa odraz demokratičnosti institucija Unije i činjenicu da je svrha te uredbe, kako se navodi u uvodnoj izjavi 4. i članku 1., dati javnosti najšire moguće pravo pristupa (presuda od 14. veljače 2012., Njemačka/Komisija, T‑59/09, EU:T:2012:75, t. 56.).

50

U ovom slučaju Francuska Republika tvrdi da je ocjena sadržana u presudi od 14. veljače 2012., Njemačka/Komisija (T‑59/09, EU:T:2012:75) dovedena u pitanje presudom od 21. lipnja 2012., IFAW/Komisija (C‑135/11 P, EU:C:2012:376) kao i presudom od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija (T‑669/11, EU:T:2014:814). Navodi da iz presude od 21. lipnja 2012., IFAW/Komisija (C‑135/11 P, EU:C:2012:376) jasno proizlazi da provjera postojanja obrazloženja predstavlja gornju granicu nadzora koju može obaviti institucija kojoj je podnesen zahtjev. Činjenica da je Sud u točki 63. navedene presude upotrijebio pridjev „jednostavan” prije „postojanje obrazloženja” jasno odražava ograničeni doseg tog nadzora.

51

U tom pogledu iz točaka 59., 62. i 63. presude od 21. lipnja 2012.IFAW/Komisija (C‑135/11 P, EU:C:2012:376), istaknutim u točkama 38., 41. i 43. ove presude osobito proizlazi da, iako je Sud naveo da nadzor institucije ne može nadići jednostavnu provjeru postojanja obrazloženja kojim se upućuje na izuzeća iz članka 4. stavaka 1. do 3. Uredbe 1049/2001, ipak je na instituciji da pritom provjeri je li protivljenje države članice propisno obrazloženo.

52

Međutim, važno je istaknuti da je u presudi od 21. lipnja 2012.IFAW/Komisija (C‑135/11 P, EU:C:2012:376) Sud ispitao žalbu koju je podnijelo društvo IFAW Internationaler Tierschutz‑Fonds protiv presude od 13. siječnja 2011., IFAW Internationaler Tierschutz‑Fonds/Komisija (T‑362/08, EU:T:2011:6), u kojoj Opći sud nije riješio pitanje je li na Komisiji da provede nadzor prima facie ili cjeloviti nadzor nad razlozima za protivljenje na koje se država članica poziva (presuda od 13. siječnja 2011., IFAW Internationaler Tierschutz‑Fonds/Komisija, T‑362/08, EU:T:2011:6, t. 86.). O tom je pitanju tužitelj u tom predmetu u okviru svojeg prvog žalbenog razloga prigovorio Općem sudu da nije priznao da je Komisija, u odnosu na dokument čije je otkrivanje uskraćeno, dužna iscrpno ocijeniti razloge za protivljenje koje je istaknula država članica na temelju izuzeća predviđenih člankom 4. Uredbe br. 1049/2001. Sud je smatrao da Opći sud u tom pogledu nije počinio pogrešku koja se tiče prava (presuda od 21. lipnja 2012., IFAW/Komisija, C‑135/11 P, EU:C:2012:376, t. 65.).

53

Iz toga proizlazi da je Opći sud samo odbio mogućnost da institucija provede iscrpnu ocjenu ne protiveći se ipak prima facie nadzoru obrazloženja protivljenja države članice.

54

Osim toga, iz tumačenja točaka 69., 81., 83. do 85. presude od 25. rujna 2014.Spirlea/Komisija (T‑669/11, EU:T:2014:814), proizlazi da, iako institucija nije dužna provesti konkretno i pojedinačno ispitivanje dokumenata za koje se zahtijeva pristup u pogledu izuzeća predviđenih člankom 4. stavcima 1. do 3. Uredbe br. 1049/2001, ispitivanje koje se zahtijeva ustaljenom sudskom praksom u tom području (presude od 29. lipnja 2010., Komisija/Technische Glaswerke Ilmenau, C‑139/07 P, EU:C:2010:376, t. 53; od 21. rujna 2010., Švedska i dr./API i Komisija, C‑514/07 P, C‑528/07 P i C‑532/07 P, EU:C:2010:541, t. 72. i od 14. studenoga 2013., LPN i Finska/Komisija, C‑514/11 P i C‑605/11 P, EU:C:2013:738, t. 44.), te iako nije dužna provesti iscrpnu ocjenu obrazloženja koje je iznijela država članica kako bi opravdala protivljenje otkrivanju traženih dokumenata, njezina obveza brižnog ispitivanja ipak je mora navesti da provjeri čine li joj se objašnjenja države članice prima facie osnovanima.

55

Tako je u predmetu Spirlea/Komisija Komisija smatrala da se protivljenje Savezne Republike Njemačke, na temelju izuzeća koje se odnosi na zaštitu svrhe istraga, na prvi pogled čini utemeljenim s obzirom na to da je postupak EU Pilot 2070/11/SNCO, koji prethodi mogućem pokretanju formalne faze postupka zbog povrede obveze, u okviru koje je sastavljen traženi dokument, odnosno odgovor njemačkih tijela na Komisijin zahtjev za pružanje informacija, još uvijek bio u tijeku. Naime, Komisija je nastavila ispitivati odgovor Savezne Republike Njemačke i daljnje mjere (presuda od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija, T‑669/11, EU:T:2014:814, t. 70., 84. i 103.).

56

Komisija je stoga utvrdila da je Savezna Republika Njemačka, na prvi pogled, mogla valjano navesti izuzeće koje se odnosi na zaštitu svrhe inspekcija, istraga i revizija s obzirom na to da je postupak bio u tijeku, a na temelju tog utvrđenja Komisija je trebala provjeriti jesu li činjenice koje je iznijela Savezna Republika Njemačka očito netočne.

57

Stoga, suprotno tvrdnjama Francuske Republike, ne treba smatrati da je Opći sud u presudi od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija (T‑669/11, EU:T:2014:814) odustao od svojeg pristupa iz presude od 14. veljače 2012., Njemačka/Komisija (T‑59/09, EU:T:2012:75), ni, štoviše, od suprotstavljanja potonje presude presudi od 21. lipnja 2012., IFAW/Komisija (C‑135/11 P, EU:C:2012:376).

58

Iz svega prethodno navedenog slijedi da institucija mora provesti prima facie nadzor osnovanosti razloga za uskraćivanje otkrivanja koje dotična država članica navodi.

59

Konačno, treba odbiti argument Francuske Republike prema kojemu se Komisija pogrešno upustila u iscrpno ocjenjivanje obrazloženja protivljenja koje je izrazila, suprotno granicama opsega svojeg nadzora. Naime, u ovom slučaju, kao što se podsjeća u točki 10. ove presude, Komisija je provela ocjenu razloga za uskraćivanje na koje su se pozvala francuska tijela i zaključila je, što se tiče razloga za uskraćivanje koji se temelji na izuzeću predviđenom u članku 4. stavku 2. drugoj alineji Uredbe br. 1049/2001, da „dokumenti kojima se traži pristup nisu usko povezani sa sporom koji postoji ili je razumno predvidljiv u ovoj fazi”, da „je očito da predmetni dokumenti nisu obuhvaćeni izuzećem na koje se pozivaju francuska tijela” i da „se njihovo otkrivanje ne može spriječiti navedenim izuzećem”. Što se tiče razloga za uskraćivanje koji se temelji na izuzeću predviđenom u članku 4. stavku 2. trećoj alineji Uredbe br. 1049/2001, Komisija je navela da se „s obzirom na to da nije u tijeku nikakva istraga, primjenjivost gore navedenog izuzeća u ovoj fazi čini isključivo hipotetskom te se, posljedično, pozivanje na to izuzeće u ovim okolnostima čini na prvi pogled, neosnovanim”.

60

Međutim, s jedne strane, na temelju te kratke analize kao i korištenja ključnih riječi i izraza poput „očit” ili „na prvi pogled” može se zaključiti da nije riječ o iscrpnom nadzoru obrazloženja koje je iznijela Francuska Republika nego o prima facie nadzoru.

61

S druge strane, s obzirom na obvezu dužne pažnje Komisija treba prima facie provjeriti postojanje spora ili istrage u okviru kojih su sporni dokumenti nastali s obzirom na to da upravo postojanje takvog spora ili takve istrage može opravdati primjenu izuzeća predviđenih člankom 4. stavkom 2. drugom i trećom alinejom Uredbe br. 1049/2001.

62

Posljedično, Komisija nije prekoračila granice svojeg nadzora kako su utvrđene člankom 4. stavkom 5. Uredbe br. 1049/2001. Stoga valja odbiti prvi tužbeni razlog.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 4. stavka 2. druge i treće alineje Uredbe br. 1049/2001

63

U okviru trećeg tužbenog razloga Francuska Republika tvrdi da je Komisija pogrešno smatrala da se nije mogla osloniti na izuzeće koje se odnosi na zaštitu sudskog postupka i na izuzeće koje se odnosi na zaštitu svrhe istraga kako bi se usprotivila pristupu spornim dokumentima.

64

Stoga treba utvrditi je li Komisija mogla zaključiti da razlozi koje Francuska Republika iznosi u prilog svojem protivljenju otkrivanju spornih dokumenata nisu, prima facie, utemeljeni.

65

U tom pogledu, treći tužbeni razlog dijeli se na dva dijela, od kojih se prvi temelji na povredi članka 4. stavka 2. druge alineje Uredbe br. 1049/2001, a drugi na povredi članka 4. stavka 2. treće alineje navedene uredbe.

Prvi dio, koji se temelji na povredi članka 4. stavka 2. druge alineje Uredbe br. 1049/2001

66

Francuska Republika, koju podupire Češka Republika, u bitnom ističe da je, s obzirom na njegovu svrhu i tijek, postupak predviđen Direktivom 98/34 vrlo sličan predsudskoj fazi postupka zbog povrede obveze i podsjeća da, u slučaju trajnog neslaganja između Komisije i dotične države članice, postupak predviđen Direktivom 98/34 može dovesti do provedbe postupka zbog povrede obveze.

67

Međutim, kad bi postupak zbog povrede obveze bio pokrenut u pogledu tehničke norme koja je bila predmet postupka predviđenog Direktivom 98/34, pismo opomene i obrazloženo mišljenje predstavljali bi postupovne dokumente koji se ne mogu otkriti osobito zbog zaštite rada sudova.

68

Komisija osporava argumente Francuske Republike.

69

U skladu s člankom 4. stavkom 2. drugom alinejom Uredbe br. 1049/2001, institucije uskraćuju pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu sudskog postupka i pravnog savjetovanja osim ako za njegovo otkrivanje postoji prevladavajući javni interes.

70

Treba podsjetiti da je već presuđeno da izraz „sudski postupci” treba tumačiti na način da je zaštiti javnog interesa protivno otkrivanje sadržaja dokumenata koji su sastavljeni isključivo u svrhu posebnog sudskog postupka (vidjeti presudu od 3. listopada 2012.Jurašinović/Vijeće, T‑63/10, EU:T:2012:516, t. 66. i navedenu sudsku praksu).

71

Isto je tako u okviru predmeta koji se odnosi na Komisiju, presuđeno da izraz „dokumenti koji su sastavljeni isključivo u svrhu posebnog sudskog postupka” treba tumačiti kao podneske i akte koji su podneseni, interne dokumente o ispitivanju postupka koji je u tijeku i obavijesti o predmetu između glavne uprave o kojoj je riječ i pravne službe ili odvjetničkog ureda, a to ograničenje područja primjene izuzeća u spomenutom predmetu imalo je cilj jamčiti, s jedne strane, zaštitu internog rada u Komisiji, a, s druge, povjerljivost i zaštitu načela poslovne tajne odvjetnika (vidjeti presudu od 3. listopada 2012.Jurašinović/Vijeće, T‑63/10, EU:T:2012:516, t. 67. i navedenu sudsku praksu).

72

Međutim, u ovom slučaju, sporni dokumenti nisu ni podnesci ni akti podneseni u okviru sudskog postupka i općenito nisu sastavljeni u svrhu posebnog sudskog postupka.

73

Što se tiče argumenta Francuske Republike, koju podupire Češka Republika, prema kojem bi država članica tijekom određenog razdoblja morala smatrati da postoji opasnost od tužbe zbog povrede obveze u vezi s tekstom donesenim na kraju postupka predviđenog Direktivom 98/34, tim više jer Komisija nije donijela formalnu odluku o zatvaranju postupka, treba podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, rizik od narušavanja zaštićenog interesa mora biti razumno predvidljiv, a ne isključivo hipotetski (vidjeti presudu od 3. srpnja 2014., Vijeće/in’t Veld, C‑350/12 P, EU:C:2014:2039, t. 52. i navedenu sudsku praksu).

74

U tom pogledu, iako je točno da Komisija, kad smatra da je država članica povrijedila svoje obveze, može ocijeniti oportunitet djelovanja protiv te države članice zbog povrede obveze i odabrati trenutak kada će protiv nje pokrenuti postupak zbog povrede obveze (vidjeti, u tom smislu, presudu od 14. studenoga 2013., LPN i Finska/Komisija, C‑514/11 P i C‑605/11 P, EU:C:2013:738, t. 61.) ipak sporni dokumenti i, konkretno, odgovor francuske vlade od 17. lipnja 2014. na detaljna mišljenja austrijske vlade i Komisije, iz pete alineje točke 3. ove presude, na dan donošenja pobijane odluke, odnosno više od devet mjeseci nakon donošenja Zakona br. 2014‑779, nisu doveli do toga da Komisija uputi pismo opomene na temelju članka 258. prvog stavka UFEU‑a.

75

Stoga, čak i ako je Komisija, kao što tvrdi Francuska Republika, imala namjeru pokrenuti postupak zbog povrede obveze protiv Francuske Republike te je zato ponovila elemente iz svojeg detaljnog mišljenja u svojem pismu opomene, odnosno u eventualnom podnesku Sudu, čije bi otkrivanje moglo ugroziti zaštitu sudskih postupaka (vidjeti u tom smislu presudu od 11. prosinca 2001., Petrie i dr./Komisija, T‑191/99, EU:T:2001:284, t. 68. i 69.), opasnost od otvaranja predsudske faze postupka zbog povrede obveze protiv Francuske Republike u ovom slučaju nije bila razumno predvidljiva i bila je stoga isključivo hipotetska.

76

U tom pogledu je u ovom slučaju značajno da su francuska tijela spomenula samo „buduće” sudske postupke u okviru „mogućeg” postupka zbog povrede obveze. Iz toga proizlazi da čak ni za francuska tijela pokretanje takvih postupaka nije bilo razumno predvidljivo i da su se namjeravala zaštititi u slučaju da je Komisija namjeravala pokrenuti takav postupak zbog povrede obveze.

77

Konačno, budući da sporni dokumenti stvarno nisu bili sastavljeni u okviru sudskog postupka nego u okviru postupka predviđenog Direktivom 98/34 i s obzirom na to da, osim toga, pokretanje predsudske faze postupka zbog povrede obveze protiv Francuske Republike nije bilo razumno predvidljivo i ostalo je isključivo hipotetsko, Komisija je pravilno smatrala da se uskraćivanje pristupa spornim dokumentima koje francuska tijela navode na temelju članka 4. stavka 2. druge alineje Uredbe br. 1049/2001, ne čini, prima facie, osnovanim.

78

Prema tome, valja odbiti prvi dio trećeg tužbenog razloga.

Drugi dio, koji se temelji na povredi članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001

79

Francuska Republika tvrdi da je Komisija trebala utvrditi da se na dokumente koje je francuska vlada izdavala u okviru postupka predviđenog Direktivom 98/34 primjenjivala opća pretpostavka o ugrožavanju svrhe istrage i da se stoga mogla protiviti pristupu tim dokumentima. Naime, razlozi koji su naveli Sud na to da smatra da je postojala opća pretpostavka o ugrožavanju svrhe istrage u pogledu predsudske faze postupka zbog povrede obveze (presuda od 14. studenoga 2013., LPN i Finska/Komisija, C‑514/11 P i C‑605/11 P, EU:C:2013:738, t. 65.) primjenjivi su i na postupak predviđen Direktivom 98/34.

80

Komisija osporava argumente Francuske Republike.

81

Na temelju članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001, institucije uskraćuju pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu svrhe inspekcija, istraga i revizija, osim ako za njegovo otkrivanje postoji prevladavajući javni interes.

82

S jedne strane, kao što je navela Francuska Republika u svojem odgovoru na mjere upravljanja postupkom, treba istaknuti da Komisija nije osporila da se postupak predviđen Direktivom 98/34 može kvalificirati kao istraga. Naime, u pobijanoj odluci Komisija je smatrala da se iznimka predviđena člankom 4. stavkom 2. trećom alinejom Uredbe br. 1049/2001 ne može primijeniti jer je, u svakom slučaju, postupak bio zatvoren prije donošenja navedene odluke i jer u vezi s njim nisu bile predviđene daljnje mjere.

83

S druge strane, svrha izuzeća iz te odredbe nije zaštita istrage kao takve, nego njezina cilja (vidjeti u tom smislu presude od 6. srpnja 2006., Franchet i Byk/Komisija, T‑391/03 i T‑70/04, EU:T:2006:190, t. 105. i 109. i od 14. veljače 2012., Njemačka/Komisija, T‑59/09, EU:T:2012:75, t. 73. i navedena sudska praksa).

84

U ovom slučaju, budući da je postupak predviđen Direktivom 98/34 bio završen kad je Komisija donijela pobijanu odluku, otkrivanje dokumenata koji su sastavljeni u tim okolnostima ne može utjecati na svrhu tog postupka.

85

U tom pogledu valja odbiti argument Francuske Republike, koju u tom smislu podupire Češka Republika, prema kojem ne treba otkriti sporne dokumente tijekom određenog razdoblja nakon zatvaranja istrage, odnosno sve dok postoji razumno predvidljiva opasnost da će država članica i Komisija trebati slobodan prostor za neometanu raspravu kako bi riješile spor koji se odnosi na usklađenost nacionalne mjere s pravom Unije.

86

Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, članak 4. stavak 2. treću alineju Uredbe br. 1049/2001, treba tumačiti na način da se ta odredba, kojom se štiti „svrha inspekcija, istraga i revizija” primjenjuje samo ako otkrivanje predmetnih dokumenata može ugroziti okončanje tih djelatnosti (presuda od 6. srpnja 2006., Franchet i Byk/Komisija, T‑391/03 i T‑70/04, EU:T:2006:190, t. 109.).

87

Točno je da različiti akti istrage ili inspekcije mogu i dalje biti obuhvaćeni izuzećem koje se temelji na zaštiti inspekcija, istraga i revizija dok istrage ili inspekcije traju, čak i ako su posebna istraga ili inspekcija koje su dovele do izvještaja kojem se traži pristup okončane (vidjeti presudu od 6. srpnja 2006., Franchet i Byk/Komisija, T‑391/03 i T‑70/04, EU:T:2006:190, t. 110. i navedenu sudsku praksu).

88

Međutim, dopustiti da različiti dokumenti koji se odnose na inspekcije, istrage i revizije budu obuhvaćeni izuzećem koje se temelji na članku 4. stavku 2. trećoj alineji Uredbe br. 1049/2001 do odlučivanja o poduzimanju daljnjih mjera u okviru tih postupaka, učinilo bi pristup tim dokumentima neizvjesnim, budućim i eventualno dalekim događajem, ovisno o brzini i pažnji različitih tijela (presuda od 6. srpnja 2006., Franchet i Byk/Komisija, T‑391/03 i T‑70/04, EU:T:2006:190, t. 111.).

89

Takvo bi rješenje bilo protivno cilju osiguranja javnog pristupa dokumentima institucija kako bi se građanima omogućio učinkovitiji nadzor zakonitosti izvršavanja javnih ovlasti (vidjeti u tom smislu presudu od 6. srpnja 2006., Franchet i Byk/Komisija, T‑391/03 i T‑70/04, EU:T:2006:190, t. 112.).

90

U ovom slučaju, ne samo da je postupak predviđen Direktivom 98/34 bio završen, nego, kao što je navedeno u točki 75. ove presude, otvaranje postupka zbog povrede obveze nije bilo razumno predvidljivo i ostalo je isključivo hipotetsko. Stoga ne postoji mogućnost pozivanja na izuzeće predviđeno člankom 4. stavkom 2. trećom alinejom Uredbe br. 1049/2001 kako bi se uskratio pristup spornim dokumentima.

91

Komisija je, dakle, pravilno zaključila da razlog koji se temelji na zaštiti svrhe istrage na prvi pogled nije utemeljen.

92

S obzirom na sve prethodno navedeno, valja odbiti drugi dio trećeg tužbenog razloga i, prema tome, treći tužbeni razlog u cijelosti, a da nije potrebno odlučivati o pitanju njegove dopuštenosti, koje je istaknula Komisija, prema kojem je, u bitnom, Francuska Republika u navedenom tužbenom razlogu upućivala na zakonitost pobijane odluke donesene u odnosu na podnositelja zahtjeva za pristup, a ne na poštovanje članka 4. stavka 5. Uredbe 1049/2001, kojim se utvrđuje jedini legitimni predmet ovog spora (vidjeti u tom smislu presudu od 26. veljače 2002., Vijeće/Boehringer, C‑23/00 P, EU:C:2002:118, t. 52.).

93

Prema tome, tužbu valja odbiti u cijelosti.

Troškovi

94

U skladu s odredbama članka 134. stavka 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen. Budući da Francuska Republika nije uspjela u postupku, valja joj naložiti snošenje troškova, uključujući troškove povezane s postupkom privremene pravne zaštite, u skladu sa zahtjevima Komisije.

95

Osim toga, na temelju članka 138. stavka 1. Poslovnika, države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Stoga će Češka Republika snositi vlastite troškove.

 

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (treće prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

 

1.

Tužba se odbija.

 

2.

Nalaže se Francuskoj Republici snošenje troškova, uključujući troškove povezane s postupkom privremene pravne zaštite.

 

3.

Češka Republika snosit će vlastite troškove.

 

Papasavvas

Labucka

Bieliūnas

Forrester

Iliopoulos

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu, 5. travnja 2017.

Potpisi


( *1 ) Jezik postupka: francuski