1

HSH Nordbank AG osnovan je 2. lipnja 2003. spajanjem Hamburgische Landesbanka i Landesbanka Schleswig‑Holstein. Zajedno sa svojim društvima kćerima (u daljnjem tekstu: koncern HSH) tvori petu njemačku regionalnu banku.

2

Poput mnogih financijskih ustanova, HSH Nordbank i koncern HSH pretrpjeli su posljedice krize koja se pojavila 2007. (nazvane krizom drugorazrednih vrijednosnih papira) i produbila u rujnu 2008. stečajem banke Lehman Brothers, tako da je HSH Nordbank zatražio od Sonderfonds Finanzmarktstabilisierunga (posebni njemački fondovi za stabilizaciju financijskih tržišta, u daljnjem tekstu: posebni fondovi) jamstva za likvidnost u iznosu od 30 milijardi eura.

3

Nakon što je Bundesanstalt für Finanzdienstleistungsaufsicht (njemačko tijelo za nadzor financijskih usluga) izdao mišljenje prema kojem bi dodjela takvog jamstva teško bila u skladu s njemačkim zakonom o kapitalnim zahtjevima, Savezna Republika Njemačka prijavila je 30. travnja 2009. Komisiji Europskih zajednica dodjelu dviju mjera potpore, i to, kao prvo, dokapitalizaciju u iznosu od 3 milijarde eura (u daljnjem tekstu: dokapitalizacija) – izdavanjem dionica HSH Nordbanka koje je u cijelosti upisala javna ustanova HSH Finanzfonds AöR koju su osnovale i kontrolirale savezne zemlje Hamburg i Schleswig‑Holstein i koja je u njihovu vlasništvu u jednakim dijelovima – i, kao drugo, jamstvo na takozvani „drugi gubitak“ od 10 milijardi eura (u daljnjem tekstu: opće jamstvo), namijenjeno tomu da zaštiti HSH Nordbank od gubitaka koji mogu utjecati na njegov portfelj imovine umanjene vrijednosti i tako pojačati udjele vlasničkog kapitala banke. Sam HSH Nordbank pokriva tranšu prvoga gubitka.

4

Odlukom od 29. svibnja 2009. o državnoj potpori N 264/09 (SL C 179, str. 1.) Komisija je odobrila dokapitalizaciju i opće jamstvo za razdoblje od šest mjeseci s naslova mjera spašavanja koncerna HSH na temelju članka 87. stavka 3. točke (b) UEZ‑a i pozvala Saveznu Republiku Njemačku da joj podnese plan restrukturiranja u roku od tri mjeseca.

5

Dvije navedene savezne zemlje odobrile su predmetne mjere potpore HSH Nordbanku u svibnju i lipnju 2009. Posebni fondovi odobrili su HSH Nordbanku dio jamstava za likvidnost zbog dokapitalizacije koje je on zatražio u visini od 17 milijardi eura (u daljnjem tekstu: jamstvo za likvidnost).

6

Savezna Republika Njemačka podnijela je 1. rujna 2009. Komisiji plan restrukturiranja koncerna HSH.

7

Komisija je 22. listopada 2009. pokrenula postupak predviđen člankom 88. stavkom 2. UEZ‑a u vezi s dokapitalizacijom i općim jamstvom. Zainteresirane stranke bile su pozvane podnijeti svoja očitovanja u roku od petnaest dana od objave odluke Komisije u Službenom listu Europske unije21. studenoga 2009. (SL C 281, str. 42.). U tom okviru, investicijski fondovi, koje je savjetovalo američko društvo JC Flowers & Co. LLC, uključujući i tužitelje, HSH Investment Holdings Coinvest‑C Sàrl i HSH Investment Holdings FSO Sàrl, 3. prosinca 2009. zatražili su dodatni rok kako bi mogli podnijeti svoja očitovanja, koji im je i odobren. Komisija je zaprimila navedena očitovanja 17. prosinca 2009., nakon što se 2. prosinca 2009. održao sastanak između nje i svih zainteresiranih stranaka, uključujući JC Flowers & Co., koji je, među ostalim, zastupao i tužitelje.

8

Investicijski fondovi, koje je savjetovalo društvo JC Flowers & Co., a koji su prije dokapitalizacije zajedno imali u vlasništvu 25,67% temeljnog kapitala HSH Nordbanka, nakon nje bili su vlasnici najviše 9,19% tog kapitala jer u njoj nisu dobrovoljno sudjelovali.

9

Savezna Republika Njemačka 11. srpnja 2011. podnijela je izmijenjeni plan restrukturiranja kako bi uzela u obzir dodatne informacije o modelu restrukturiranja koji je predmet ovog slučaja, a koje su poslane između listopada 2009. i lipnja 2011.

10

Odlukom 2012/477/EU od 20. rujna 2011. o državnoj potpori SA.29338 (C 29/09 (ex N 264/09)) Savezne Republike Njemačke u korist HSH Nordbanka (SL 2012., L 225, str. 1., u daljnjem tekstu: pobijana odluka) Komisija je smatrala da dokapitalizacija, opće jamstvo i jamstvo za likvidnost predstavljaju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, ali da su spojivi s unutarnjim tržištem ako Savezna Republika Njemačka bude poštovala obveze koje je preuzela, navedene u Prilogu I. i Prilogu III. pobijanoj odluci, i uvjete koje je ta institucija postavila, koji su se nalazili u Prilogu II. navedenoj odluci.

11

U skladu s točkom 1.11. Priloga II. pobijanoj odluci, naslovljenom „Paušalno plaćanje i povećanje temeljnog kapitala“, HSH Finanzfonds i HSH Nordbank trebaju izmijeniti ugovor o stavljanju na raspolaganje općeg jamstva od 2. lipnja 2009. ili ga dopuniti dodatnom dokumentacijom „kako bi HSH Finanzfonds […] mogao zahtijevati paušalno plaćanje u nominalnoj vrijednosti od 500 milijuna eura od HSH [Nordbanka]“ (u daljnjem tekstu: paušalno plaćanje). S naslova paušalnog plaćanja HSH Nordbank isplatit će 500 milijuna eura HSH Finanzfondsu, koji će biti u obliku, kako izričito proizlazi iz teksta navedene točke 1.11. Priloga II. pobijanoj odluci, „uloga stvari“ u temeljni kapital HSH Nordbanka. Točka 1.13. tog istog priloga precizira da se povećanje temeljnog kapitala društva treba izvršiti u korist HSH Finanzfondsa navedenim iznosom „uz isključivanje prava manjinskih dioničara na upis“ ili, ako se izvrši u obliku povećanja temeljnog kapitala ulogom stvari ili uplatom u novcu, uz pravo na upis svih dioničara, ali pod uvjetom da HSH Finanzfonds ne sudjeluje u povećanju temeljnog kapitala uplatom u novcu.

12

Točka 3. istog priloga, naslovljena „Zabrana isplate dividendi“, navodi da „HSH [Nordbank] neće isplaćivati dividende do financijske godine 2012. (uključujući financijsku godinu koja završava 31. prosinca 2014.)“.

13

Osim toga, točka 4. navedenog priloga, naslovljena „Zaštita rezervi“, propisuje da „tijekom razdoblja od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2016. isplate dividendi ne smiju prijeći 50% godišnjeg viška iz prethodne financijske godine“ i „ako u srednjoročnom razdoblju ne dovedu u pitanje sukladnost s odredbama sporazuma Basel III o vlasničkom kapitalu bankarskih institucija“.

14

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 13. studenoga 2012. tužitelji su pokrenuli ovaj postupak.

15

Komisija je 1. veljače 2013. podnijela odgovor na tužbu.

16

Replika tužiteljâ podnesena je tajništvu Općeg suda 15. travnja 2013. Tajništvo Općeg suda 11. lipnja 2013. zaprimilo je odgovor na repliku.

17

Nakon djelomične obnove Općeg suda, sudac izvjestitelj raspoređen je u osmo vijeće, kojem je stoga dodijeljen ovaj predmet.

18

Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

19

Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

20

Komisija je povukla druga dva dijela zahtjeva koja je posljednje podnijela, što je uneseno u zapisnik s rasprave koja se održala 22. travnja 2015.

21

Tužitelji navode da su oni ovlašteni podnijeti ovu tužbu, s obzirom na to da se pobijana odluka izravno i osobno odnosi na njih u smislu članka 263. četvrtog podstavka UFEU‑a u njihovu svojstvu dioničara HSH Nordbanka. Oni navode da sudska praksa priznaje dioničarima, bilo da su oni jedinstveni ili ne, pravo na podnošenje tužbe sudu Europske unije. Dodaju da su aktivno sudjelovali u upravnom postupku koji je doveo do donošenja pobijane odluke.

22

Komisija osporava argumente tužiteljâ i navodi da je njihova tužba nedopuštena, pri čemu nije formalno istaknula prigovor nedopuštenosti u smislu članka 130. stavka 1. Poslovnika Općeg suda.

23

Najprije valja podsjetiti da, kako i proizlazi iz sudske prakse, ako ne postoji pravni interes, ne treba ispitivati izravan i osoban utjecaj na tužitelja u smislu odredbi članka 263. četvrtog podstavka UFEU‑a (presuda od 18. prosinca 2003., Olivieri/Komisija i EMEA, T‑326/99, Zb., EU:T:2003:351, t. 66. i rješenje od 15. svibnja 2013., Post Invest Europe/Komisija, T‑413/12, EU:T:2013:246, t. 17.).

24

Naime, pravni interes predstavlja bitan i prvenstven uvjet za sva pravna sredstva. Tužba za poništenje koju podnosi fizička ili pravna osoba dopuštena je samo ako tužitelj ima interes da pobijani akt bude poništen. Tužiteljev pravni interes pretpostavlja da poništenje odnosnog akta može samo po sebi imati pravne posljedice, da tužba tako može svojim rezultatom donijeti korist osobi koja ju je podnijela i da ona trenutačnim i postojećim interesom opravdava poništenje pobijanog akta (presuda od 19. lipnja 2009., Socratec/Komisija, T‑269/03, EU:T:2009:211, t. 36. i rješenje Post Invest Europe/Komisija, t. 23. supra, EU:T:2013:246, t. 22.).

25

Prema sudskoj praksi, na tužitelju je da iznese dokaz o svojem pravnom interesu (rješenje od 31. srpnja 1989., S./Komisija, C‑206/89 R, Zb., EU:C:1989:333, t. 8. i presuda od 14. travnja 2005., Sniace/Komisija, T‑141/03, Zb., EU:T:2005:129, t. 31.). Tužitelj mora osobito dokazati postojanje osobnog interesa za ishođenje poništenja pobijanog akta. Taj interes treba postojati i biti trenutačan, a ocjenjuje se na dan podnošenja tužbe (gore navedena presuda Sniace/Komisija , EU:T:2005:129, t. 25. i presuda od 20. rujna 2007., Salvat père & fils i dr./Komisija, T‑136/05, Zb., EU:T:2007:295, t. 34.).

26

Kada tužbu za poništenje podnosi neprivilegirani tužitelj protiv akta čiji nije adresat, zahtjev prema kojem obvezujući pravni učinci pobijane mjere moraju biti takve naravi da utječu na tužiteljeve interese tako da značajno mijenjaju njegov pravni položaj poklapa se s uvjetima iz članka 263. četvrtog podstavka UFEU‑a (presude od 13. listopada 2011., Deutsche Post i Njemačka/Komisija, C‑463/10 P i C‑475/10 P, Zb., EU:C:2011:656, t. 38. i od 16. listopada 2014., Alro/Komisija, T‑517/12, Zb., EU:T:2014:890, t. 25.).

27

Slijedom navedenoga, kako bi se ocijenilo mogu li tužitelji pravnim sredstvima pobijati pobijanu odluku, valja ispitati radi li se o aktu koji u odnosu na njih proizvodi obvezujuće pravne učinke (vidjeti u tom smislu presude Deutsche Post i Njemačka/Komisija, t. 26. supra, EU:C:2011:656, t. 40. i Alro/Komisija, t. 26. supra, EU:T:2014:890, t. 26.).

28

Valja zatim istaknuti da je postupak nadzora nad državnim potporama, uzimajući u obzir njegovu opću strukturu, postupak pokrenut protiv države članice odgovorne za dodjelu državnih potpora (presuda od 24. ožujka 2011., Freistaat Sachsen i Land Sachsen‑Anhalt/Komisija, T‑443/08 i T‑455/08, Zb., EU:T:2011:117, t. 50. i rješenje od 19. veljače 2013., Provincie Groningen i dr./Komisija, T‑15/12 i T‑16/12, EU:T:2013:74, t. 41.).

29

Slijedom toga, ako je tužbu za poništenje protiv odluke kojom se utvrđuje postojanje državne potpore podnijela fizička ili pravna osoba, a ne dotična država članica, navedena tužba je dopuštena, kad je riječ o pojedinačnoj potpori, a ne o sustavu potpora, samo ako se pobijani akt odnosi osobno i izravno na tu osobu u smislu članka 263. četvrtog podstavka UFEU‑a.

30

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, subjekti koji nisu adresati neke odluke mogu tvrditi da se ta odluka na njih osobno odnosi samo ako na njih utječe zbog određenih osobina koje su im svojstvene ili zbog neke činjenične situacije koja ih razlikuje od bilo koje druge osobe, izdvajajući ih zbog toga pojedinačno, poput osoba kojima bi odluka bila upućena (vidjeti u tom smislu presude od 15. srpnja 1963., Plaumann/Komisija, 25/62, Zb., EU:C:1963:17, str. 197. i od 17. srpnja 2014., Westfälisch‑Lippischer Sparkassen- und Giroverband/Komisija, T‑457/09, Zb., EU:T:2014:683, t. 80.).

31

Naposljetku valja podsjetiti da, osim kako bi koristila pravni interes različit od pravnog interesa poduzetnika na koji se odnosi akt Europske unije, a u čijem kapitalu ima udio, osoba može braniti svoje interese u odnosu na taj akt samo izvršavajući svoja prava člana tog društva koje je ovlašteno podnijeti tužbu (presuda od 20. lipnja 2000., Euromin/Vijeće, T‑597/97, Zb., EU:T:2000:157, t. 50.; rješenje od 27. ožujka 2012., European Goldfields/Komisija, T‑261/11, EU:T:2012:157, t. 21.; rješenje Post Invest Europe/Komisija, t. 23. supra, EU:T:2013:246, t. 24. i presuda Westfälisch‑Lippischer Sparkassen und Giroverband/Komisija, t. 30. supra, EU:T:2014:683, t. 112.).

32

U tom pogledu valja istaknuti da sama činjenica da je Komisija u svojoj odluci proglasila potporu spojivom s unutarnjim tržištem i da navedena odluka u načelu ne pogađa korisnika potpore (vidjeti u tom smislu presudu Freistaat Sachsen i Land Sachsen‑Anhalt/Komisija, t. 28. supra, EU:T:2011:117, t. 52.) ne oslobađa sud Unije od dužnosti da ispita proizvodi li Komisijina ocjena obvezne pravne učinke koji mogu utjecati na interese korisnika potpore (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2002., Nuove Industrie Molisane/Komisija, T‑212/00, Zb., EU:T:2002:21, t. 38.; presudu Salvat père & fils i dr./Komisija, t. 25. supra, EU:T:2007:295, t. 36. i rješenje Provincie Groningen i dr./Komisija, t. 28. supra, EU:T:2013:74, t. 32.).

33

Osim toga, sukladno sudskoj praksi, na takvog tužitelja akt se može osobno odnositi zbog njegova aktivnog sudjelovanja u postupku koji je doveo do donošenja pobijanog akta samo ako je riječ o posebnim situacijama u kojima se on nalazi u točno određenom položaju pregovarača koji je osobno vezan uz sam predmet odluke koja ga stavlja u činjeničnu situaciju kojom se on razlikuje od drugih osoba (vidjeti u tom smislu rješenje od 9. rujna 2013., Banco Bilbao Vizcaya Argentaria/Komisija, T‑429/11, EU:T:2013:488, t. 26. i navedenu sudsku praksu).

34

U skladu s tim načelima valja odrediti je li tužba dopuštena i, ovisno o slučaju, u kojoj mjeri, pri čemu treba navesti da nema dvojbe da se pobijana odluka izravno odnosi na tužitelje, oko čega se stranke ne spore.

35

U ovom slučaju valja podsjetiti da pobijana odluka sadržava članak 1., u kojem, u stavku 1., Komisija dokapitalizaciju, opće jamstvo i jamstvo za likvidnost smatra državnim potporama, a u stavku 2. te tri potpore smatra spojivima s unutarnjim tržištem. Članak 2. navedene odluke propisuje da će Savezna Republika Njemačka prvotni plan restrukturiranja poslan 1. rujna 2009. te zadnji put izmijenjen njezinim priopćenjem od 11. srpnja 2011., uključujući i uvjete iz Priloga II. te iste odluke, izvršiti sukladno prethodno određenom vremenskom rasporedu. Taj prilog, kao i onaj naveden u točkama 11. do 13. ove presude, uvjetuje spojivost predmetne državne potpore s unutarnjim tržištem, s jedne strane, paušalnim plaćanjem i, s druge strane, zabranom, a potom ograničenjem raspodjele dividendi.

36

Zahtjevi tužiteljâ dijele se na dva dijela. U drugom dijelu tužbe oni zahtijevaju poništenje pobijane odluke u cijelosti i navode pet tužbenih razloga u prilog osnovanosti svojih zahtjeva. U prvom dijelu tužbe oni zahtijevaju djelomično poništenje pobijane odluke jer im je njome Komisija nametnula obveze kao manjinskim dioničarima. U tom pogledu navode osam tužbenih razloga.

37

Najprije valja ispitati dopuštenost tužbe u dijelu u kojem se njome zahtijeva poništenje pobijane odluke u cijelosti.

38

Na samom početku valja istaknuti da tužbu nije podnio korisnik mjere državne potpore, nego dva njegova manjinska dioničara. Kao drugo, Komisija pobijanom odlukom smatra da su te mjere spojive s unutarnjim tržištem, ako su ispunjeni određeni uvjeti, kao što je to paušalno plaćanje i zabrana, a potom ograničenje raspodjele dividendi. Kao treće, obveze koje proizlaze iz tih uvjeta, s obzirom na tekst izreke pobijane odluke i njezin Prilog II., opterećuju Saveznu Republiku Njemačku kao njezina adresata kao i HSH Nordbank i HHS Finanzfonds kao pravne osobe kojima su nametnuti predmetni uvjeti.

39

Kao prvo, stoga valja ispitati mogu li se tužitelji, kao manjinski dioničari, pozvati na pravni interes različit od pravnog interesa samog HSH Nordbanka s obzirom na sadržaj pobijane odluke, kako i predviđa sudska praksa navedena u točki 31. ove presude.

40

Najprije valja istaknuti da se, kad je riječ o članku 1. pobijane odluke, kojom je Komisija predmetne mjere državne potpore smatrala spojivima s unutarnjim tržištem, pravni interes tužiteljâ nalazi iznad pravnog interesa HSH Nordbanka.

41

Naime, najprije valja podsjetiti da bi se bez mjera spašavanja koje su dovele do dokapitalizacije, općeg jamstva i jamstva za likvidnost HSH Nordbank vrlo vjerojatno našao u stečaju i njegovi bi manjinski dioničari, koji bi bili prisiljeni prodati svoje udjele po vrlo niskoj cijeni ili bi oni u postupku likvidacije mogli čak postati bezvrijedni, izgubili svoja uložena sredstva u temeljnom kapitalu HSH Nordbanka. Da bi se potvrdio taj navod, dovoljno je uputiti na računovodstvene podatke koji se nalaze u pregledu 1. pobijane odluke, koji pokazuju da je HSH Nordbank 2008. imao gubitak od 3 milijarde i 195 milijuna eura (njegov vlasnički kapital, prema izvješću o radu te iste godine, iznosio je nešto više od 2 milijarde eura) i 2009. gubitak od 838 milijuna eura. Ukupni gubitak HSH Nordbanka 31. prosinca 2009. iznosio je 1 milijardu i 851 milijun eura.

42

Nadalje, tužitelji, koji nisu sudjelovali u dokapitalizaciji, iako su to pravno mogli učiniti (vidjeti uvodne izjave 255. i 256. pobijane odluke), svejedno su koristili spašavanje u pitanju a da su u početku kao jedinu posljedicu snosili razvodnjavanje svojih udjela zbog navedene dokapitalizacije. Njihov interes u ovom se slučaju stoga jasno podudarao s onim društva, to jest primiti predmetne državne potpore kako bi se osiguralo da se društvo održi.

43

Naposljetku, da su se predmetne državne potpore smatrale nespojivim s unutarnjim tržištem, Savezna Republika Njemačka bila bi ih prisiljena povratiti od HSH Nordbanka, što bi se, razmjerno njihovim udjelima u njegovu temeljnom kapitalu, odrazilo na gospodarsku situaciju tužiteljâ.

44

Stoga valja zaključiti da, u dijelu u kojem se njihova tužba odnosi na članak 1. pobijane odluke, tužitelji nisu dokazali postojanje pravnog interesa različitog od pravnog interesa HSH Nordbanka, pod pretpostavkom da je on sam imao pravni interes za osporavanje te odluke. Stoga se s tog naslova ne može smatrati da se pobijana odluka odnosi na njih osobno u smislu članka 263. četvrtog podstavka UFEU‑a.

45

Kao drugo, valja ispitati ispunjavanju li tužitelji, kao što to tvrde, taj potonji kriterij zbog svojeg sudjelovanja u upravnom postupku. U tom pogledu valja istaknuti da, ako je točno da su tužitelji, poput svih investicijskih fondova koje je savjetovao JC Flowers & Co., sudjelovali u upravnom postupku, to nisu učinili u položaju pregovarača, u smislu sudske prakse navedene u gornjoj točki 33., ili u svojstvu izravnih korisnika državne potpore koje su savjetovali, nego samo kao zainteresirane strane. Slijedom toga, u ovom slučaju sudjelovanje tužiteljâ u navedenom postupku nije dovoljno da bi se smatralo da se pobijana odluka na njih izravno odnosi u smislu članka 263. četvrtog podstavka UFEU‑a.

46

Prema tome, tužitelji nisu dokazali da su imali pravni interes za poništenje članka 1. pobijane odluke i, prema tome, drugi je dio tužbe, kojim zahtijevaju poništenje navedene odluke u cijelosti, nedopušten.

47

Nadalje, valja ispitati dopuštenost prvog dijela tužbe, kojim se zahtijeva djelomično poništenje pobijane odluke u dijelu u kojem je Komisija njome nametnula obveze tužiteljima kao manjinskim dioničarima.

48

Kao što je to navedeno u točki 38. ove presude, tekst izreke pobijane odluke i njezina Priloga II. uopće se ne odnosi na tužitelje. U njemu su samo navedeni, kao pravne osobe, osim dotične države članice, HSH Nordbank, korisnik predmetnih mjera državne potpore, i HSH Finanzfonds, većinski dioničar HSH Nordbanka. Dopuštenost tužbe u dijelu u kojem se njome zahtijeva poništenje uvjeta nametnutih HSH Nordbanku, to jest, kad je riječ o onome što su tužitelji naveli, kao prvo, paušalno plaćanje, kao drugo, zabrana raspodjele dividendi i, kao treće, ograničenje njihove raspodjele, stoga pretpostavlja da tužitelji iskažu pravni interes različit od pravnog interesa HSH Nordbanka, što znači da u pogledu njih navedeni uvjeti proizvode obvezne pravne učinke.

49

Stoga, kako bi se odredilo eventualno postojanje takvog interesa, valja primijeniti kriterije navedene u presudi Westfälisch‑Lippischer Sparkassen und Giroverband/Komisija, t. 30. supra (EU:T:2014:683).

50

U toj je presudi Opći sud smatrao da je tužitelju koji je manjinski dioničar društva korisnika državnih potpora koje se smatraju spojivima s unutarnjim tržištem na temelju članka 87. stavka 3. točke (c) UEZ‑a dopušteno osporavati zakonitost odluke Komisije u dijelu u kojem je ona nametnula dioničarima obvezu prodaje društva neovisnoj trećoj strani, što je za njih značilo, kako je to Opći sud istaknuo, da su se morali „u prisilnim rokovima odreći prava vlasništva“ nad navedenim društvom (presuda Westfälisch‑Lippischer Sparkassen und Giroverband/Komisija, t. 30. supra, EU:T:2014:683, t. 116.).

51

Nasuprot tomu, on je istaknuo da, s obzirom na to da su „neupravljačka prava dioničara u njemačkom dioničkom društvu ograničena, s jedne strane, na raspodjelu dobiti društva i, s druge strane, na primanje viška iz likvidacijske mase u slučaju likvidacije društva“, svojstvo dioničara ne dodjeljuje prava na „imovinu društva“ (presuda Westfälisch‑Lippischer Sparkassen und Giroverband/Komisija, t. 30. supra, EU:T:2014:683, t. 118.).

52

Budući da je HSH Nordbank njemačko dioničko društvo, načela koja je razradio Opći sud navedena u točki 50. i 51. ove presude mogu se primijeniti na ovaj predmet.

53

Kad je riječ, najprije, o paušalnom plaćanju, valja pojasniti da se ono izvršava na temelju članka 2. pobijane odluke, koji određuje „da će Njemačka osigurati da prvotni plan restrukturiranja […], uključujući i obveze iz priloga I. i III. i uvjete iz Priloga II., bude izvršen u potpunosti sukladno rasporedu navedenom na popisu obveza i uvjeta“.

54

Nadalje, iz odredbe u točki 1.11. zajedno s odredbom u točki 1.13. Priloga II. pobijanoj odluci, navedene u gornjoj točki 11., proizlazi da je paušalno plaćanje u stvarnosti složena operacija koja nije ograničena samo na plaćanje stricto sensu. Ta transakcija ima tri različita aspekta.

55

Kao prvo, HSH Nordbank izvršava plaćanje od 500 milijuna eura u korist HSH Finanzfondsa, što predstavlja smanjenje imovine prvog društva i povećanje imovine drugoga. Kao drugo, taj iznos HSH Finanzfonds istodobno koristi kako bi stekao nove dionice HSH Nordbanka i tako povećao svoje udjele u temeljnom kapitalu tog društva. Kao treće, to povećanje temeljnog kapitala isključivo u korist HSH Finanzfondsa samim time smanjuje udio u vlasništvu ostalih dioničara, uključujući i tužitelje.

56

Što se tiče prvog aspekta, valja istaknuti da je, kako je to navedeno u točki 51. ove presude, u presudi Westfälisch‑Lippischer Sparkassen und Giroverband/Komisija, t. 30. supra (EU:T:2014:683, t. 118.) expressis verbis navedeno da „na temelju njemačkog prava, svojstvo dioničara ne dodjeljuje prava na imovinu društva“. Preciznije, pitanja u vezi sa smanjenjem jedne od stavki na aktivnoj strani bilance odnose se na poslovnu djelatnost dotičnog društva i na prodaju ili likvidaciju njegove imovine. Ono stoga može u potpunosti upotrijebiti svaki argument kako bi osporilo mjere koje je Komisija donijela u tu svrhu (vidjeti u tom smislu presudu Westfälisch‑Lippischer Sparkassen und Giroverband/Komisija, t. 30. supra, EU:T:2014:683, t. 117.). Uvjeti u vezi sa smanjenjem ukupne aktivne strane bilance njemačkog dioničkog društva stoga ne mogu utjecati ni na jedno pravo njegovih dioničara (vidjeti u tom smislu presudu Westfälisch‑Lippischer Sparkassen und Giroverband/Komisija, t. 30. supra, EU:T:2014:683, t. 118.). Iz toga proizlazi da se tužitelji, kad je riječ o plaćanju stricto sensu, ne mogu pozvati na pravni interes različit od pravnog interesa HSH Nordbanka.

57

Što se tiče drugog aspekta, izreka pobijane odluke predviđa izbor – ili da se 500 milijuna eura jednostavno iskoristi za povećanje temeljnog kapitala ulaganjem stvari HSH Nordbanka u korist HSHS Finanzfondsa, ili da se takva upotreba kombinira s povećanjem temeljnog kapitala uplatom u novcu manjinskih dioničara. Međutim, prema točki 1.13. Priloga II. toj odluci, HSH Finanzfonds i HSH Nordbank „zadržavaju pravo na izbor oblika povećanja temeljnog kapitala koji će osigurati što brži upis u sudski registar“. Iz tih odredbi zajedno proizlazi da je Komisija pobijanom odlukom dopustila društvu korisniku državne potpore i njegovu većinskom dioničaru ograničenje, ovisno o slučaju, prava vlasništva manjinskih dioničara time što im je zabranila stjecanje novih dionica, što se protivi normalnom funkcioniranju dioničkog društva. Usto, u praksi je odabrana mogućnost isključivanja manjinskih dioničara, uključujući i tužitelje. Stoga valja zaključiti da ta zabrana, čak i ako je potencijalna, krši pravo vlasništva tužiteljâ (presuda Westfälisch‑Lippischer Sparkassen und Giroverband/Komisija, t. 30. supra, EU:T:2014:683, t. 116.), u mjeri u kojoj može spriječiti izvršavanje navedenog prava, jer je manjinskim dioničarima onemogućeno očuvanje njihovih udjela u temeljnom kapitalu HSH Nordbanka. Navedena zabrana u odgovarajućem razmjeru također ograničava upravljačka prava dioničara, s obzirom na to da njihova sposobnost odlučivanja nije umanjena slobodnom tržišnom utakmicom, nego učinkom pobijane odluke, koja u tom dijelu stoga proizvodi pravne učinke na manjinske dioničare, uključujući i tužitelje (vidjeti u tom smislu presudu Alro/Komisija, t. 26. supra, EU:T:2014:890, t. 26.).

58

Kad je riječ o trećem aspektu, valja navesti da namjena dijela likvidnosti HSH Nordbanka za njegovu dokapitalizaciju isključivo u korist HSH Finanzfondsa krši prava tužiteljâ kao dioničara ne samo, kako je istaknuto u gornjoj točki 57., zbog njihova manjeg utjecaja u tijelima odlučivanja HSH Nordbanka nego i zbog toga što će, razmjerno određenoj količini novca (udio u dobiti koji može biti raspodijeljen u obliku dividendi), njihovo primanje biti manje zbog smanjenja nominalne vrijednosti svake dionice.

59

Stoga valja zaključiti da su tužitelji dokazali postojanje osobnog pravnog interesa različitog od pravnog interesa HSH Nordbanka koji se tiče drugoga i trećega aspekta spora koji su navedeni u točkama 57. i 58. ove presude (vidjeti u tom smislu presudu Westfälisch‑Lippischer Sparkassen und Giroverband/Komisija, t. 30. supra, EU:T:2014:683, t. 120.), dok paušalno plaćanje ostaje neutralno za to društvo jer je rashod od 500 milijuna eura iz likvidnosti društva istodobno poravnan prihodom od 500 milijuna eura u temeljnom kapitalu društva.

60

Tužba je stoga dopuštena u dijelu u kojem se pobijana odluka izravno i osobno odnosi na tužitelje jer je Komisija njome kao uvjet utvrdila povećanje temeljnog kapitala HSH Nordbanka isključivo u korist HSH Finanzfondsa.

61

Nadalje, kad je riječ o zabrani raspodjele dividendi do 31. prosinca 2014. i ograničenju njihove eventualne isplate u skladu s uvjetima navedenima u gornjoj točki 13. između 1. siječnja 2015. i 31. prosinca 2016., valja istaknuti da se te mjere zasigurno odnose na raspodjelu dobiti društva u smislu sudske prakse navedene u točki 51. ove presude. Međutim, taj nužni uvjet nije dovoljan jer je potrebno da tužitelji imaju vlastiti pravni interes, to jest da su u tom pogledu kao manjinski dioničari imali pravni interes različit od pravnog interesa HSH Nordbanka.

62

U vezi s time, s jedne strane, važno je navesti da društvo može imati interes za raspodjelu dividendi kako bi time osiguralo vjernost svojih dioničara i nadoknadilo njihovo ulaganje i, s obzirom na to, zbog činjenice da je pogođeno mjerom zabrane, a potom i ograničenjem te raspodjele, tom je društvu dopušteno osporavati takvu mjeru. S druge strane, izostanak raspodjele dividendi mu koristi, s obzirom na to da time jača svoj vlasnički kapital, što je bio i Komisijin cilj u vezi s HSH Nordbankom. Što se tiče interesa dioničara, on je vrlo nepredvidljiv. Kao opće pravilo, kratkoročni je interes dioničara da mu se što prije isplati povrat ulaganja i, prema tome, raspodjela dividendi. Srednjoročno i dugoročno, dioničar cilja na razvoj društva, primjerice kako bi ostvario dodanu vrijednost prilikom prodaje svojih dionica i, u razdoblju krize, kad se cilj razvoja društva pokaže neostvarivim, održavanje ili oporavak društva.

63

U ovom slučaju interesi dioničara, manjinskih ili većinskih, i oni društva teže istom cilju. Iz dokumenata spisa, naime, proizlazi da, kako bi se omogućilo spašavanje HSH Nordbanka, zajednički interes tog društva i svih njegovih dioničara bio je pojačati omjer kapitalnih sredstava društva, tako da ono može poboljšati svoj rejting i privući nove ulagače. Stoga valja zaključiti da tužitelji nemaju vlastiti interes kad je riječ o zabrani, a potom ograničenju raspodjele dividendi. Prema tome, pobijana odluka u vezi s tim ne odnosi se na njih osobno.

64

Štoviše, kao što to pravilno ističe Komisija, tužitelji nisu podnijeli potkrijepljeni tužbeni razlog ni precizan argument u prilog osnovanosti svojeg zahtjeva za poništenje navedene zabrane i ograničenja.

65

Iz toga slijedi da je tužba nedopuštena, osim u vezi sa zahtjevom za poništenje uvjeta koji se odnosi na povećanje temeljnog kapitala HSH Nordbanka u isključivu korist HSH Finanzfondsa, u vezi s kojim su tužitelji dokazali da se na njih izravno i osobno odnosi u smislu članka 263. UFEU‑a. Naime, s jedne strane, pobijana odluka ne odnosi se na tužitelje osobno i, s druge strane, što se tiče uvjeta koji se odnosi na zabranu, a potom na ograničenje raspodjele dividendi, tužba ne sadržava pojašnjenja koja zahtijeva članak 44. stavak 1. točka (c) Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991.

66

Među osam tužbenih razloga koje su istaknuli tužitelji u okviru prvog dijela svoje tužbe i koji se mogu smatrati dopuštenima, najprije valja ispitati tužbene razloge koji se mogu kvalificirati kao „opći“, ali s obzirom na zahtjev naveden u točki 65. ove presude, odnosno u dijelu u kojem se odnose na paušalno plaćanje.

67

Na prvome mjestu treba se usredotočiti na drugi tužbeni razlog, kojim tužitelji prigovaraju Komisiji da je povrijedila obvezu obrazlaganja koju ima na temelju članka 296. drugog stavka UFEU‑a, time što nije objasnila na temelju čega se oni trebaju smatrati korisnicima neizravne državne potpore i time što nije navela razloge zbog kojih je vrijednost društva HSH Nordbank bila pogrešno izračunata.

68

Uvodno valja kratko izložiti na temelju čega bi se tužitelji mogli kvalificirati kao neizravni korisnici državne potpore. U ovom slučaju manjinski dioničari HSH Nordbanka posredstvom te pravne osobe čiji su dioničari imali su korist od mjera potpore od kojih je ona izravno i osobno imala koristi, osobito od mjere dokapitalizacije, i to bez sudjelovanja u navedenoj dokapitalizaciji, za razliku od glavnih dioničara HSH Nordbanka. Komisija je smatrala (vidjeti osobito uvodne izjave 245. i 275. pobijane odluke) da bi bila riječ o takvoj neizravnoj potpori da nisu primijenjeni uvjeti utvrđeni u Prilogu II. pobijanoj odluci, kojima je cilj izravnu potporu (koja je jedina bila predmet formalnog istražnog postupka) učiniti spojivom s unutarnjim tržištem.

69

Najprije valja navesti da prvi dio ovog tužbenog razloga, kojim se Komisiji prigovara da nije objasnila zbog čega se tužitelji moraju smatrati korisnicima neizravne državne potpore, nema potporu u činjenicama. Suprotno onomu što tvrde tužitelji, Komisija je u uvodnim izjavama 247. do 262. pobijane odluke navela zašto takva neizravna potpora postoji, u nedostatku nove raspodjele tereta između dioničara, i zbog čega je smatrala da treba odbiti prigovore Savezne Republike Njemačke i trećih strana.

70

S obzirom na to, u uvodnoj izjavi 247. pobijane odluke navedeno je da „neizravna prednost dodijeljena manjinskim dioničarima proizlazi iz činjenice da su se javni vlasnici odrekli dodatnih udjela u HSH [Nordbanku] koje bi stekli da je cijena dionica bila pravilno utvrđena“ i da postoji „uzročna veza između potpora dodijeljenih HSH [Nordbanku] pomoću javnih fondova i prednosti koju su stekli manjinski dioničari“. U uvodnoj izjavi 248. pobijane odluke Komisija precizira da je, suprotno onomu što stoji u gore navedenim prigovorima, prednost koju su stekli manjinski dioničari dolazila od države, s obzirom na to da su prilikom donošenja odluke o dokapitalizaciji, broju dionica i njihovoj cijeni na glavnoj skupštini dioničara, „javni vlasnici bili [...] prisutni kao dioničari [...] i [...] djelovali u svojem svojstvu javnih ustanova“.

71

Uvodne izjave 249. do 253. pobijane odluke odnosile su se na dokazivanje činjenice da je pretjerana ograničenost razvodnjavanja temeljnog kapitala nakon dokapitalizacije predstavljala potporu, ako ne bi bila ispravljena.

72

Komisija je također smatrala da usporedba s jednom od njezinih ranijih odluka u području raspodjele tereta među dioničarima nije relevantna (uvodna izjava 254. pobijane odluke) te je navela da, s obzirom na to da je do financijskih doprinosa manjinskih dioničara došlo prije mjera potpore, a posebice prije dokapitalizacije, ti doprinosi nisu mogli imati utjecaja na zakonitost ispravaka koje je trebalo provesti za navedene mjere (uvodne izjave 255. i 256. pobijane odluke).

73

Komisija je stoga u uvodnoj izjavi 262. pobijane odluke zaključila da postoji „potencijalna prednost koju su imali manjinski dioničari“ i prema tome „nužnost prikladne raspodjele tereta“. Iz toga, dakle, jasno slijedi da prvi dio tužbenog razloga koji se temelji na izostanku obrazloženja nije osnovan.

74

Nadalje, što se tiče drugog dijela, iz ispitivanja pobijane odluke proizlazi da se ni njega ne može prihvatiti. Naime, kao što je to navedeno u točki 71. ove presude, pitanje vrijednosti HSH Nordbanka i, slijedom toga, jedinične cijene dionica koje čine njegov temeljni kapital raspravljeno je u uvodnim izjavama 249. do 253. navedene odluke. Istaknuto je da je analiza Savezne Republike Njemačke i javnih dioničara HSH Nordbanka, koja se oslanjala na izvješće o procjeni koje je sastavilo ugledno revizorsko društvo (u daljnjem tekstu: izvješće o procjeni), sadržavala više praznina (uvodna izjava 250. pobijane odluke), odnosno istaknuta je činjenica da se navedena procjena oslanjala na plan poslovanja koji nije uzimao u obzir nužnost „zadovoljavanja zahtjeva temeljnog kapitala koji su postavljeni pravilima u području bankarskog nadzora“ (uvodna izjava 251. pobijane odluke) i prema tome značajnog restrukturiranja HSH Nordbanka.

75

Komisija posebice navodi da pretpostavka normalizacije tržišta 2011., koja se nalazi u tom planu poslovanja, ne može „biti kvalificirana kao suzdržana“ (ista uvodna izjava). Ona također ističe da Savezna Republika Njemačka i javni dioničari HSH Nordbanka nisu poštovali suzdržanost koju su iskazali sami autori izvješća o procjeni, posebice zbog toga što se smanjenje rejtinga HSH Nordbanka s A na BBB+ uz negativne izglede „nije odražavalo u financijskom planu na kojemu se temeljila procjena i stoga nije uzeto u obzir prilikom izračuna indikativne vrijednosti“ tog društva. Usto, prema Komisijinu mišljenju, ponovno davanje rejtinga A u 2013. oslanjalo se na pogrešnu pretpostavku. Komisija u istoj uvodnoj izjavi dodaje da je navedeno izvješće precizno pokazalo potrebu objedinjavanja restrukturiranja koje će zasigurno biti propisano u okviru postupka ispitivanja državnih potpora. Naposljetku, ona zaključuje da je vrijednost društva u izvješću o procjeni pogrešno izračunata (uvodna izjava 253. pobijane odluke), time što je uzeto kao činjenica da će opće jamstvo biti provedeno, dok je upravo predmet formalnog istražnog postupka utvrditi predstavljaju li predmetne mjere državne potpore i, u slučaju potvrdnog odgovora, jesu li spojive s unutarnjim tržištem i pod kojim uvjetima.

76

Iz prethodno navedenog slijedi da drugi dio drugog tužbenog razloga treba odbiti kao neosnovan i da, prema tome, taj tužbeni razlog treba odbiti u cijelosti.

77

Kao drugo, Opći sud smatra prikladnim ispitati drugi tužbeni razlog koji se temelji na bitnoj povredi postupka, odnosno na postupovnom nedostatku koji proizlazi iz nepravilnog okončanja formalnog istražnog postupka.

78

Tužitelji navode da članak 7. stavak 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka [108. UFEU‑a] (SL L 83, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8. svezak 4., str. 16.) i načelo pravne sigurnosti nisu poštovani zbog nepravilnog okončanja formalnog istražnog postupka, s obzirom na to da Komisija nije donijela nijednu od odluka koje su navedene u članku 7. stavku 1. za okončanje predmetnog postupka koji se odnosio na eventualne nezakonite potpore, uključujući i one koje bi koristili manjinski dioničari. Oni tvrde da, iako Komisija može ostaviti formalni istražni postupak otvorenim, dotična institucija treba navesti, na temelju načela pravne sigurnosti, u odnosu na koje je mjere okončala taj postupak, što nije bio slučaj kad je riječ o neizravnim potporama u pitanju.

79

Najprije valja podsjetiti da članak 7. stavak 1. Uredbe br. 659/1999 upućuje na primjenu članka 7. stavaka 2. do 5. navedene uredbe, koji predviđa četiri vrste odluka: odluka kojom se smatra da predmetna mjera ne predstavlja potporu (stavak 2.), odluka u kojoj, prema potrebi nakon izmjene dotične države članice, Komisija smatra da je predmetna potpora spojiva s unutarnjim tržištem („pozitivna odluka“, definirana u stavku 3.), odluka u skladu s kojom Komisija pozitivnoj odluci priloži uvjete pod kojima neku potporu može smatrati spojivom s unutarnjim tržištem te utvrdi obveze kako bi omogućila nadzor poštovanja svoje odluke („uvjetna odluka“, propisana u stavku 4.) i, naposljetku, odluka kojom Komisija smatra da potpora nije spojiva s unutarnjim tržištem („negativna odluka“, navedena u stavku 5.). Tužitelji pravilno navode da se formalni istražni postupak treba temeljiti na jednoj od četiriju navedenih vrsta odluka.

80

Međutim, oni pogrešno navode da kad je riječ o neizravnim potporama koje će se eventualno dodijeliti manjinskim dioničarima to nije bio slučaj i, posebice, da izreka pobijane odluke ne govori ništa u vezi s tim. Naime, nije sporno da potonja čini uvjetnu odluku u smislu članka 7. stavka 4. Uredbe br. 659/1999 jer se državna potpora dodijeljena HSH Nordbanku smatra spojivom s unutarnjim tržištem samo ako su doneseni ispravci u vezi s raspodjelom tereta među dioničarima, kako bi se pojačao doprinos manjinskih dioničara. Komisija stoga nije trebala donijeti odluku o postojanju neizravne državne potpore dodijeljene u korist manjinskih dioničara jer je paušalno plaćanje usvojeno upravo zato da bi se mogao izbjeći nastanak državne potpore.

81

Ona stoga nije povrijedila članak 7. stavak 1. Uredbe br. 659/1999 ni načelo pravne sigurnosti time što u izreci pobijane odluke nije odlučila o postojanju neizravne potpore u korist manjinskih dioničara, uključujući i tužitelje, s obzirom na to da su u svrhu sprečavanja nastanka takve mogućnosti bili postavljeni detaljni uvjeti u točkama 11. do 13. ove presude. To rasuđivanje ni po čemu nije suprotno onomu koje je navedeno u uvodnoj izjavi 73. i točki 5. odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka, navedene u točki 7. ove presude, u mjeri u kojoj se njime jednostavno željelo omogućiti Komisiji da provjeri može li nastati navedena neizravna potpora, što se prema mišljenju navedene institucije moglo dogoditi da nisu bili određeni uvjeti u pobijanoj odluci.

82

Iz toga slijedi da ovaj tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

83

Zajedno valja ispitati prvi, treći i četvrti tužbeni razlog, u mjeri u kojoj se sva tri bave ocjenom utemeljenosti Komisijinih dokaza u vezi s postojanjem eventualne neizravne potpore u korist manjinskih dioničara, uključujući i tužitelje. Ti tužbeni razlozi, što se tiče svojeg sadržaja, predstavljaju nastavak tužbenog razloga koji se odnosi na nepostojanje obrazloženja, čijim se ispitivanjem utvrdilo da je Komisija u dovoljnoj mjeri navela razloge koji se odnose na sva ta pitanja. Ovdje se radi o osnovanosti Komisijina stajališta u vezi s time.

84

Kao prvo, što se tiče prigovora koji se temelji na tome da navodna neizravna potpora nije posebna potpora, tužitelji navode sudsku praksu koja proizlazi iz presuda od 13. lipnja 2002. Nizozemska/Komisija (C‑382/99, Zb., EU:C:2002:363, t. 62. i sljedeće) i od 20. studenoga 2003., GEMO (C‑126/01, Zb., EU:C:2003:622, t. 28. i sljedeće) kako bi naveli da neizravna potpora može postojati samo kada prvotni korisnik (u ovom slučaju HSH Nordbank) prenese gospodarsku prednost drugim korisnicima (u ovom slučaju manjinskim dioničarima). Međutim, oni smatraju da ta sudska praksa nije primjenjiva in casu jer ekonomska prednost kojom bi se oni, kao ostali manjinski dioničari, bili koristili predstavlja „samo odraz ekonomske potpore dodijeljene HSH Nordbanku“.

85

U prilog odbijanju tog dijela tužbenog razloga idu dva prigovora. Najprije, prema onome što je navedeno u okviru ispitivanja tužbenog razloga koji se tiče nepostojanja obrazloženja, Komisija nije namjeravala dokazati samo postojanje neizravne potpore, nego da bi do te eventualne potpore došlo da nisu donesene mjere kojima se ispravlja potpora dodijeljena HSH Nordbanku. Prema tome, veći dio rasuđivanja tužiteljâ nije točan. Kao drugo, pod pretpostavkom da je Komisija namjeravala dokazati postojanje potpore kao što je ona u korist manjinskih dioničara, valja primijetiti da se sudskom praksom koju navode tužitelji ne može isključiti pretpostavka koja se odnosi na djelomičan prijenos prednosti dodijeljene prvotnom korisniku.

86

Prvi tužbeni razlog stoga valja odbiti.

87

Kao drugo, što se tiče navodne pogreške u ocjeni kad je riječ o priznanju prednosti u korist manjinskih dioničara, tužitelji tvrde da je izvješće o procjeni, suprotno onomu što tvrdi Komisija, temeljeno na priznatim metodama. Oni posebice osporavaju to da je u ovom slučaju bilo potrebno primijeniti „suzdržanu“ procjenu i smatraju da to načelno Komisijino stajalište sadržava očitu pogrešku u ocjeni. Ističu da je na Općem sudu, čak i u slučaju složenih ekonomskih procjena, da nadzire podnesene dokazne elemente, njihovu vjerodostojnost i njihovu usklađenost, kao i pitanje jesu li oni takve naravi da se na njima mogu temeljiti Komisijini zaključci. Tužitelji smatraju da je u izvješću o procjeni vrijednost društva prikazana objektivno i, prema tome, neutralno; navode da buduće neizvjesne procjene ne mogu biti uzete u obzir na način kojim se jednostrano dovode u nepovoljan položaj interesi jedne strane, što bi bio slučaj pod pretpostavkom suzdržanijeg predviđanja.

88

Nadalje, oni smatraju da:

89

Ovdje valja podsjetiti na kontekst argumentacije tužiteljâ. Kao što to proizlazi iz točke 32. odgovora na tužbu, prilikom dokapitalizacije cijena izdavanja novih dionica iznosila je 19 eura po jedinici na temelju izvješća o procjeni, u skladu s kojim je vrijednost društva bila u rasponu od 2,01 do 2,94 milijarde eura, uz cijenu dionice od 19,1 do 27,8 eura. Prihvaćena cijena tek je neznatno niža od donje razine raspona iz izvješća o ocjeni. Međutim, Komisija je smatrala da je čak i taj iznos od 19 eura po dionici „očito previsok“ (uvodna izjava 253. pobijane odluke i točka 32. odgovora na tužbu).

90

Tužitelji smatraju, zbog razloga navedenih u točkama 87. i 88. ove presude, da je procjena vrijednosti društva HSH Nordbank i, slijedom toga, jedinične cijene dionica koje tvore njegov temeljni kapital u skladu sa zakonom.

91

Potrebno je odlučiti o svakom od pet argumenata navedenih u točki 88. ove presude, pri čemu treba navesti da činjenice kao takve nisu sporne.

92

Kao prvo, kad je riječ o tome da pretpostavka normalizacije tržišta počevši od 2011. nije suzdržana i da je pogrešna, najprije valja istaknuti da Komisija u točki 38. odgovora na tužbu pravilno podsjeća da ni na koji način ne može biti vezana pravilima koja prilikom izrade svojih izvješća primjenjuju revizorske kuće. Nadalje, suprotno onomu što navode tužitelji, navedenim pravilima želi se spriječiti i ograničiti rizike i, prema tome, dokazati suzdržanost, što je Komisija u pobijanoj odluci pravilno istaknula. Naposljetku, ta pretpostavka može biti stvarno kvalificirana kao nesuzdržana prilikom određivanja cijene dionica jer, s jedne strane, iz izvješća o evaluaciji proizlazi da stope rasta dosegnute 2009. i 2010. predstavljaju pad (2009.), a potom maleni oporavak (2010.), što ne omogućava da se donese zaključak o povratku normalnoga gospodarskog rasta 2011., i, s druge strane, to isto izvješće ne sadržava tvrdnju ili zaključak kojim se ta pretpostavka može potvrditi jer samo navodi da je plan poslovanja predviđao takav povratak. Prvi argument tužiteljâ stoga ne može biti prihvaćen.

93

Kao drugo, kad je riječ o tome da se prilikom izračuna cijene izdavanja novih dionica nisu uzele u obzir mjere restrukturiranja i naknade, valja zaključiti da je na njemačkim tijelima da prilikom donošenja mjere potpore koja predstavlja dokapitalizaciju predvide ono što će biti predmet ispitivanja Komisije na temelju zakonodavstva o državnim potporama. Ako su određene mjere restrukturiranja i predložene u izvješću o procjeni, to je učinjeno kako bi se HSH Nordbanku omogućilo da se uskladi s njemačkim zakonodavstvom, osobito s obzirom na očekivanu intervenciju posebnih fondova. Komisija je usto u uvodnoj izjavi 252. pobijane odluke pravilno istaknula da je u samom izvješću o procjeni navedeno da treba pričekati dodatne mjere restrukturiranja i prijeboja, ali da ne uključuje njihove posljedice za određivanje jedinične cijene dionica HSH Nordbanka.

94

Slijedom toga, manjinski dioničari tog društva, uključujući tužitelje, ne mogu temeljiti argumente na navedenom izvješću a fortiori kako bi argumentirali da nisu mogli predvidjeti primjenu pravnih pravila koja su im dobro poznata i koja pažljivi i razboriti gospodarski subjekti, kakvi oni trebaju biti kad je riječ o mjerama koje mogu utjecati na njihove interese (vidjeti u tom smislu presude od 21. srpnja 2011., Alcoa Trasformazioni/Komisija, C‑194/09 P, Zb., EU:C:2011:497, t. 71. i od 16. listopada 2014., Eurallumina/Komisija, T‑308/11, EU:T:2014:894, t. 59.).

95

Tužitelji pogrešno tvrde da uzimanje u obzir restrukturiranja i prijeboja ne može utjecati na određivanje vrijednosti društva HSH Nordbank ako se ne prodaje po nižoj tržišnoj cijeni. Naime, kako to Komisija pravilno navodi, s obzirom na to da se studija na koju se oslanjaju tužitelji, a koja se nalazi u prilogu tužbi A3, temelji se na osnovnoj pretpostavci da prodavatelj pridržava mogućnost da ne proda, mogućnosti koja je isključena u slučaju izmijenjenoga plana restrukturiranja koji je podnijela Savezna Republika Njemačka jer je sadržavao obvezu prodaje određenih portfelja i područja djelatnosti u određenom roku. Također, ne može se smatrati da prestanak novih aktivnosti HSH Nordbanka nije imao utjecaj na vrijednost društva, s obzirom na to da je taj prestanak samim time imao za posljedicu kontinuirano smanjenje rezervi s obzirom na pripadajuće obveze vezane uz aktivu koja čini portfelje na koje se odnose te aktivnosti. Argument tužiteljâ koji se odnosi na nepostojanje utjecaja takvog prestanka nije relevantan osim u slučaju dovoljne profitabilnosti navedene aktive za pokrivanje njihovih vlastitih troškova financiranja ili zamjene tih aktivnosti drugim, recentnijima i dovoljno profitabilnima. Međutim, tužitelji nisu dokazali da su ti uvjeti ispunjeni. Drugi argument tužiteljâ stoga treba odbiti.

96

Kao treće, kad je riječ o neuzimanju u obzir agencijskog smanjenja rejtinga HSH Nordbanka, valja odbaciti kao netočan navod tužiteljâ prema kojem takvo smanjenje nikako ne može utjecati na određivanje vrijednosti društva HSH Nordbank. Naprotiv, važno je podsjetiti da je cilj i, većinu vremena, učinak tih rejtinga da što preciznije odražavaju vrijednost društva i stalni razvoj te vrijednosti.

97

U vezi s time, neuzimanje u obzir smanjenja rejtinga može biti objektivno opravdano s ekonomske točke gledišta ako dotično društvo raspolaže dokaznim elementima koji potvrđuju razloge navedenog smanjenja, primjerice rejtingom drugih agencija koje idu u drugom smjeru. Takav je ovdje slučaj, s obzirom na to da tužitelji upućuju na činjenicu da su druge dvije agencije održale rejting A. Iz činjenica koje su iznesene u uvodnoj izjavi 31. pobijane odluke proizlazi da je prva agencija smanjila rejting HSH Nordbanku u svibnju 2009., a druge dvije agencije isto su učinile tek kasnije, u svibnju i srpnju 2010. Međutim, sve te ocjene bile su Komisiji na raspolaganju jer su dokapitalizacija i opće jamstvo bili dodijeljeni u svibnju i lipnju 2009., a formalni istražni postupak otvoren je 22. listopada 2009. Komisija je svoju analizu opravdala činjenicom da je puko sniženje ocjene načelno bilo dovoljno za povećanje troškova kredita za dotično društvo. Ona je na raspravi pojasnila da je prilikom krize drugorazrednih vrijednosnih papira nekoliko preostalih ulagača pokazalo osjetljivost na smanjenje ocjene, čak i u slučaju kada je samo jedna agencija na to upozorila. Prema njezinu mišljenju, s tog stajališta prva niža ocjena imala je određenu važnost.

98

Iako je potonji argument bitan, ne može se prihvatiti. Naime, relativno povjerenje u opstojnost društva, koje su u ovom slučaju tržišta uživala barem do svibnja 2010., proizlazila je iz činjenice da je više agencija održavalo rejting navedenog društva (u ovom slučaju dvije od tri „velike“ agencije). Prema tome, Komisija je pogrešno uputila na pad rejtinga „A“ na rejting „BBB+“ u prilog osnovanosti svojeg zaključka prema kojem je vrijednost društva HSH Nordbank bila precijenjena.

99

Prije nego što se odredi utjecaj te pogrešne analize na zakonitost pobijane odluke, valja ispitati ostale argumente tužiteljâ.

100

Kao četvrto, kad je riječ o tome da se smatralo da je opće jamstvo osigurano i provedeno, dok je Komisija trebala odlučiti o tome predstavlja li ono državnu potporu i, ovisno o slučaju, je li ta potpora spojiva s unutarnjim tržištem, tužitelji neosnovano smatraju da su te mjere mogle biti uzete u obzir ex ante radi određivanja ekonomske vrijednosti društva, iako su HSH Nordbanku „već bili poznati detalji u vezi s općim jamstvom, poput troškova, iznosa i trajanja“. Naime, na temelju okolnosti da je sadržaj tih mjera bio poznat i da ga je HSH Nordbank priopćio svojim sugovornicima kako bi ih uvjerio u svoju ekonomsku održivost nikako se ne može zaključiti da bi Komisija navedene mjere smatrala državnom potporom spojivom s unutarnjim tržištem, čak i, što i jest slučaj, pod pretpostavkom poštovanja određenih uvjeta. Drugim riječima, ako bi se predmetne mjere mogle uzeti kao jamstvo da će HSH Nordbank opstati u ekonomskom smislu, time se ne daje relevantan pravni temelj za njihovo uključivanje u mjerila za određivanje ekonomske vrijednosti društva prije priznavanja zakonitosti navedenih mjera s obzirom na pravo Unije. Kad bi se priznala suprotna pretpostavka, postupku koji se primjenjuje u području državnih potpora oduzela bi se sama bit i smisao postojanja.

101

Također valja smatrati irelevantnom tvrdnju prema kojoj Komisija nije istodobno mogla odbiti voditi računa o općem jamstvu i zahtijevati da se uzmu u obzir očekivane mjere restrukturiranja i prijeboja. Ovdje valja istaknuti da bi tržišta i banke u svakom slučaju, jednom kad bi se osigurao opstanak društva, radi povećanja njegove profitabilnosti zahtijevali mjere restrukturiranja i prijeboja kao što je to prijenos portfelja ili dijela aktivnosti. U tom kontekstu, kako je to Komisija pravilno istaknula u replici, svrha izvješća o procjeni bila je određivanje vrijednosti HSH Nordbanka bez potpore, kako bi se na toj osnovi odredila cijena izdavanja dionica kojima bi se financirale mjere potpore. U skladu s tim, nije neuobičajeno da je HSH Nordbank za utvrđivanje vrijednosti društva uzeo u obzir ograničenja u vezi s postupcima koje bi pažljiv i razborit ekonomski subjekt trebao predvidjeti. No, isto ne vrijedi u odnosu na mjere potpore koje su predmet pobijane odluke, a koje nisu sastavni dijelovi vrijednosti društva na tržištu nego predstavljaju izvanredne mjere namijenjene tomu da to društvo izbjegne stečaj i da mu se omogući eventualni oporavak. S obzirom na to, iz sudske prakse proizlazi da, na temelju Komisijine komunikacije „Primjena pravila u području državnih potpora na mjere donesene u odnosu na financijske institucije u kontekstu svjetske financijske krize“ (SL 2008., C 270, str. 8.), dodjelu državnog jamstva treba smatrati hitnom mjerom, stoga ona nužno mora biti privremena, pri čemu takvo jamstvo treba biti popraćeno mjerama restrukturiranja ili likvidacije korisnika (presuda od 5. ožujka 2015., Banco Privado Português i Massa Insolvente do Banco Privado Português, C‑667/13, Zb., EU:C:2015:151, t. 70.). Usto, ne postoji nikakav temelj za tvrdnju da je Komisija te mjere smatrala zakonitima, odnosno da je smatrala da ne predstavljaju državnu potporu ili da ih je smatrala državnom potporom spojivom s unutarnjim tržištem. Štoviše, spojivost te potpore s tržištem priznata je samo uvjetno i usto tužitelji osporavaju same te uvjete. Stoga valja ponovno navesti da, iako je bilo logično i korisno da je HSH Nordbank upoznao poslovne partnere i banke sa svojom financijskom situacijom po dodjeli općeg jamstva, ono se nije moglo uzeti u obzir radi određivanja vrijednosti novih dionica izdanih u okviru dokapitalizacije a da se samim time ne precijeni navedena vrijednost.

102

Stoga se četvrti argument tužiteljâ ne može prihvatiti.

103

Kao peto, kad je riječ o neopravdanom smanjenju cijene izdavanja novih dionica, tužitelji navode da je ona u stvarnosti bila sama vrlo niska temeljeći se na srednjoj cijeni od 23,50 eura po dionici, koja proizlazi iz izvješća o procjeni. Budući da taj argument treba u praksi analizirati kao zaključak četiriju prethodnih argumenata, valja zaključiti da je, s obzirom na sve razloge koje je Komisija navela, uz iznimku spuštanja rejtinga samo jedne od triju najvažnijih agencija, ta institucija uzela u obzir sve relevantne podatke i nije počinila očitu pogrešku u ocjeni smatrajući vrijednost od 19 eura po dionici previsokom te da ju je trebalo prebijati novom raspodjelom tereta među dioničarima.

104

Drugi tužbeni razlog tužiteljâ također treba odbiti.

105

Kao treće, što se tiče tužbenog razloga koji se odnosi na izostanak uzimanja u obzir prethodnih usluga koje su pružili tužitelji u okviru raspodjele tereta, valja ga odbiti kao bespredmetan. Naime, predmet je ovog spora samo pobijana odluka (što isključuje sve radnje dioničara HSH Nordbanka prije nego što je on odlučio zatražiti intervenciju njemačkih tijela u okviru mjera spašavanja), i to ne zato što priznaje da predmetne mjere čine državne potpore nego zato što manjinskim dioničarima HSH Nordbanka nameće određen broj uvjeta kojima se iznova raspodjeljuje teret između dioničara kako bi predmetne potpore bila spojive s unutarnjim tržištem. Činjenica da su tužitelji – kao, uostalom, i ostali dioničari – intervenirali prije dokapitalizacije nikako ne može utjecati na ocjenu zakonitosti navedenih uvjeta. Usto, kao što je to i Komisija učinila, valja navesti da su u vremenu kad je donesena odluka o povećanju temeljnog kapitala 2008. dioničari HSH Nordbanka računali na činjenicu da će se njihovo ulaganje isplatiti. Naime, smatrali su da je HSH Nordbank izišao iz financijske krize bez velikih troškova i priopćili su Komisiji da su djelovali u skladu s načelom ulagača u tržišnom gospodarstvu, s čime se Komisija složila (vidjeti uvodnu izjavu 25. pobijane odluke). Slijedom toga, čak i ako se pretpostavi da taj tužbeni razlog nije bespredmetan, valja ga odbiti kao neosnovan.

106

Sedmim tužbenim razlogom prvog dijela svoje tužbe tužitelji navode da je načelo proporcionalnosti povrijeđeno u dijelu u kojem je Komisija, s jedne strane, propustila provjeriti je li to načelo bilo poštovano u pogledu nove raspodjele tereta koja proizlazi iz pobijane odluke i, s druge strane, stvarno povrijedila navedeno načelo namećući im paušalno plaćanje.

107

Najprije valja primijetiti da prvi dio tužbenog razloga nije potkrijepljen činjenicama.

108

S obzirom na to, Komisija, prije nego što opravda primjenu uvjeta koji su nametnuti manjinskim dioničarima, ističe da „izmijenjeni plan restrukturiranja sadržava dodatne mjere koje znatno poboljšavaju sudjelovanje manjinskih dioničara u raspodjeli tereta“ (uvodna izjava 258. pobijane odluke), da „dodatne mjere naknade općeg jamstva koje je Komisija nametnula […] povećavaju doprinos u raspodjeli tereta“ (uvodna izjava 259. pobijane odluke) i da je „uključenost manjinskih dioničara u raspodjelu tereta također poboljšana ograničenjem naknade za kapitalne instrumente“ (uvodna izjava 260. pobijane odluke). Ona osim toga navodi da, međutim, kad je riječ o cilju koji se sastoji u „uključivanju manjinskih dioničara u raspodjelu tereta“ (uvodna izjava 261. pobijane odluke), predmetne državne potpore trebale su biti proglašene nespojivim s unutarnjim tržištem ako nove odredbe koje poboljšavaju sudjelovanje manjinskih dioničara u raspodjeli tereta ne bi mogle biti donesene. Ona u uvodnoj izjavi 262. pobijane odluke izričito ističe da zabrana isplate dividendi mora „biti ograničena na temelju načela proporcionalnosti“. U uvodnoj izjavi 263. pobijane odluke Komisija, prema vlastitim riječima, traži „prikladan vlastiti doprinos kao i prikladno sudjelovanje u raspodjeli tereta“, što implicitno, ali nužno znači da je prilikom donošenja pobijane odluke uzela u obzir načelo proporcionalnosti. Stoga tvrdnja da je ta institucija propustila ispitati je li navedeno načelo bilo poštovano nije točna.

109

Drugi dio tužbenog razloga treba također odbiti zbog sljedećih razloga.

110

Komisija je i u svojim pismenima i na raspravi prigovorila da tužitelji nisu osnovano mogli osporavati mjere koje bi ih u biti stavile u povoljniju situaciju nego što bi bila ona koja bi nastala u slučaju izostanka odobrenja potpore. Međutim, s obzirom na to da je dokazan pravni interes tužiteljâ u skladu s uvjetima definiranima u točkama 56. do 60. ove presude, ispitivanje zakonitosti uvjeta koje je Komisija postavila – i osobito ispitivanje poštuju li ti uvjeti načelo proporcionalnosti – treba provesti sud Unije s obzirom na, s jedne strane, tužbene razloge koje su naveli tužitelji i za koje je zaključeno da su dopušteni te da nisu bespredmetni kao i, s druge strane, razloge javnog poretka.

111

Što se tiče merituma, Komisija je u ovom slučaju to načelo poštovala, suprotno onomu što neizravno tvrde tužitelji. Komisija nije propustila kvantificirati mjeru u kojoj manjinski dioničari nisu dovoljno sudjelovali u raspodjeli tereta kao ni utvrditi iznos tereta na dioničarima koji proizlazi iz paušalnog plaćanja u obliku dionica.

112

U tom pogledu, kao što je to prikladno navedeno u odgovoru na tužbu, valja istaknuti da određivanje opsega nedovoljnog sudjelovanja u raspodjeli tereta manjinskih dioničara jasno proizlazi iz uvodne izjave 40. u vezi s uvodnom izjavom 253. pobijane odluke, to jest, u odnosu na razliku između jedinične cijene od 19 eura po dionici koja je bila stvarno utvrđena u ovom predmetu i one koju je Komisija ispravila (9,1 euro, odnosno 13,6 eura uz odbitak prihoda od općeg jamstva, minus 4,5 s obzirom na zaključke koji se nalaze u uvodnoj izjavi 40. pobijane odluke, u vezi s umanjenjem cijene izdavanja novih dionica za dividende od 10% koje neće biti isplaćene u razdoblju 2009.‑2012.). Što se tiče vrijednosti paušalnog plaćanja u obliku dionica, uvodna izjava 196. pobijane odluke sadržava pojašnjenja potrebna tužiteljima.

113

Stoga nije dvojbeno da je Komisija poštovala načelo proporcionalnosti na uredan način.

114

Valja ispitati, kao drugo, tužbene razloge koje bi se mogli kvalificirati kao „posebni“, ali, ponovno, samo u mjeri u kojoj se odnose na paušalno plaćanje.

115

U tom pogledu, šesti tužbeni razlog – koji se odnosi na to da je Komisija povrijedila članak 7. stavak 4. Uredbe br. 659/1999 i svoju Komunikaciju o postupanju s imovinom umanjene vrijednosti u bankarskom sektoru Zajednice (SL 2009., C 72, str. 1.), predviđajući u pobijanoj odluci uvjete i obveze koji nisu bili u vezi s restrukturiranjem HSH Nordbanka, nego su predstavljali uvjetovano odobrenje pod krinkom neizravne potpore – zapravo je isključivo usmjeren protiv paušalnog plaćanja. U tom pogledu važno je podsjetiti na određena razmatranja.

116

Paušalno plaćanje predmet je uvodnih izjava 245. do 259. pobijane odluke, pod naslovom „Uključenost manjinskih dioničara u raspodjelu tereta“. Komisija u njoj ponavlja informacije koje se nalaze u odluci o otvaranju formalnog istražnog postupka (uvodna izjava 245. pobijane odluke), prije nego što opovrgne argumente Savezne Republike Njemačke i ostalih strana o kojima je riječ, uključujući manjinske dioničare (odnosno udruženje štedionica Schleswig‑Holsteina i društava kojima upravlja JC Flowers & Co., uključujući tužitelje).

117

Prema Komisijinu mišljenju, dionice manjinskih dioničara koje nisu sudjelovale u dokapitalizaciji nisu bile dovoljno razvodnjene, drugim riječima, njihova jedinična cijena bila je previsoka zbog izostanka odgovarajuće raspodjele tereta u okviru spašavanja HSH Nordbanka koja bi omogućila da se mjere potpore smatraju spojivima s unutarnjim tržištem. Ona je također smatrala da bi se sama neizravna prednost koju bi pridobili manjinski dioničari zbog nepostojanja uvjeta u pobijanoj odluci mogla smatrati državnom potporom, s obzirom na to da bi, da je cijena dionica bila pravilno određena, javni dioničari (to jest savezne zemlje Hamburg i Schleswig‑Holstein) dobili pravo na dodatne udjele u temeljnom kapitalu HSH Nordbanka, kojeg su se odrekli (uvodne izjave 247. i 248. pobijane odluke).

118

Komisija je također odbila argumente Savezne Republike Njemačke i manjinskih dioničara u vezi s relevantnošću prvotne procjene cijene i broja dionica. Prema mišljenju tih strana, mjerila u pitanju, utvrđena na temelju izvješća o procjeni, bila su relevantna, dok je Komisija smatrala da je izostavljanje određenog broja aspekata u tom izvješću dovelo do precjenjivanja dionica prilikom dokapitalizacije (uvodne izjave 249. i 250. pobijane odluke). Komisija je posebice izrazila neslaganje s dvjema pretpostavkama u izvješću o procjeni koje se odnose na određivanje jedinične cijene dionica (uvodne izjave 251. i 252. pobijane odluke), pri čemu je jedna pretpostavila normalizaciju tržišta u 2011., a druga ponovno dobivanje rejtinga A od bonitetnih agencija (2009. HSH Nordbanku rejting je spušten na BBB+ uz negativne izglede), a obje je Komisija ocijenila nerazumno optimističnima.

119

Ona je iz toga zaključila da postoji potreba za ispravkom posredstvom paušalnog plaćanja kako bi se dobio željeni stupanj razvodnjenosti udjela manjinskih dioničara u temeljnom kapitalu HSH Nordbanka (uvodna izjava 259. pobijane odluke).

120

Tužitelji u okviru šestog tužbenog razloga tvrde da paušalno plaćanje, zbog toga što ide na teret manjinskih dioničara, kojima pripadaju tužitelji, ne može predstavljati doprinos HSH Nordbanka u naknadi elementa potpore koja je smatrana nespojivom s unutarnjim tržištem u uvodnoj izjavi 209. pobijane odluke. Oni smatraju da donesene mjere ne sadržavaju tokove plaćanja natrag prema davatelju potpore.

121

Komisija u skladu s time podsjeća na činjenicu da HSH Finanzfonds „ima dvostruku ulogu, s jedne strane dioničara […] HSH Nordbanka i s druge strane davatelja potpore“. U tom kontekstu, HSH Nordbank u okviru paušalnog plaćanja isplatio je HSH Finanzfondsu 500 milijuna eura, koji su istodobno bili odbijeni iz aktive HSH Nordbanka. Taj iznos bio je isplaćen u obliku dionica, pri čemu je povećanje temeljnog kapitala izvršeno u potrebnom razmjeru. Ostaje činjenica da je nakon te transakcije aktiva HSH Finanzfondsa povećana za 500 milijuna eura i da se, s obzirom na to da je isti iznos povučen iz sredstava HSH Nordbanka (prije nego što je bio ponovno uključen u njegov temeljni kapital), svim dioničarima umanjila vrijednost dionica u navedenom temeljnom kapitalu.

122

Iako je točno da je Komisija na taj način uspjela postići da kapital koji su uložili manjinski dioničari, uključujući tužitelje, pokriva dio gubitaka, kako bi se omogućila nova raspodjela tereta između manjinskih dioničara i većinskog dioničara HSH Finanzfondsa, tužitelji ne mogu valjano tvrditi da je takva preraspodjela bila neopravdana, kako je zaključeno u točki 113. ove presude. Štoviše, suprotno tvrdnjama tužiteljâ, paušalno plaćanje proizvodi učinke za sve dioničare, a ne samo za posebnu kategoriju dioničara, čak i ako većinski dioničar – koji kao takav doprinosi raspodjeli iznosa od 500 milijuna eura s naslova vrijednosti dionica čiji je već vlasnik – ima također pravo na nove izdane dionice, što može ostaviti dojam razlike u postupanju. Međutim, radi se samo o pogrešnom razumijevanju paušalnog plaćanja jer je HSH Finanzfonds stekao nove dionice isključivo u svojstvu davatelja potpore koji je kažnjen precjenjivanjem vrijednosti društva, a ne u svojstvu dioničara. Kako to Komisija pravilno navodi, da bi se uspostavila ta ravnoteža, bilo bi moguće upotrijebiti novo tijelo javnog prava koje nije dioničar, nego samo primatelj fondova, a koje bi onda sudjelovalo u istoj raspodjeli tereta između svih dioničara u korist davatelja potpore, predstavljenog tim tijelom.

123

Stoga valja zaključiti da je paušalno plaćanje, ako za ekonomsku posljedicu ima smanjenje vrijednosti udjela manjinskih dioničara unutar temeljnog kapitala HSH Nordbanka, neovisno o tome pravno utemeljeno jer zahtijeva da manjinski dioničari učine napor proporcionalan onomu na koji su prilikom dokapitalizacije pristali javni dioničari, kako se manjinski dioničari ne bi neizravno koristili potporom te kako bi mjere u pitanju mogle biti proglašene spojivima s unutarnjim tržištem.

124

Šesti tužbeni razlog prvog dijela tužbe stoga treba odbiti.

125

U okviru osmog tužbenog razloga prvog dijela tužbe tužitelji navode tri Komisijine odluke.

126

U tom pogledu valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, Komisijina ranija praksa odlučivanja ne može utjecati na valjanost kasnije odluke, koja se može ocjenjivati samo u odnosu na objektivna pravila Ugovora (presude od 20. svibnja 2010., Todaro Nunziatina & C., C‑138/09, Zb., EU:C:2010:291, t. 21. i Eurallumina/Komisija, t. 94. supra, EU:T:2014:894, t. 80.).

127

Sporedno valja ispitati sljedeće elemente.

128

Kad je riječ o usporedbi s odlukom Komisije od 7. svibnja 2009., tužitelji navode činjenicu da koncern Generali, koji nije sudjelovao u povećanju temeljnog kapitala, nije bio prisiljen ni snositi teret, „osim suspenzije isplate eventualnih dividendi tijekom dvije financijske godine“. Iz toga valja zaključiti da se ta prva usporedba zapravo odnosi samo na osnovanost paušalnog plaćanja. Budući da je ta osnovanost dokazana prilikom ispitivanja šestog tužbenog razloga, takva usporedba osuđena je na propast.

129

Druga usporedba provedena je u skladu s istom implicitnom pretpostavkom, s obzirom na to da tužitelji navode da u tom predmetu u kojem određeni dioničari nisu sudjelovali u povećanju temeljnog kapitala Komisijino priopćenje za medije „ne omogućuje saznanje jesu li [navedeni] dioničari sudjelovali u raspodjeli tereta na temelju puke zabrane dividendi ili su im bili nametnuti dodatni tereti“.

130

U okviru treće usporedbe tužitelji podsjećaju da je Komisija smatrala da u predmetu koji je doveo do odluke Komisije od 9. prosinca 2011. u vezi s državnom potporom SA.31883 (ex N 516/10) „bavarske štedionice snose dodatne terete, s obzirom na to da više ne dobivaju nikakvu godišnju naknadu za svoje pasivne udjele i da su se trebale odreći isplate dividendi zbog zabrane potonjih“ i smatraju da ti tereti „nisu usporedivi s teretima koje su manjinski dioničari HSH Nordbanka trebali snositi zbog paušalnog plaćanja i ograničenja dividendi“.

131

Također, u ovom slučaju tužitelji ne osporavaju kao takvu nezakonitost zabrane, a potom ograničenja raspodjele dividendi, s obzirom na to da je to osporavanje u ovom slučaju ionako nedopušteno, kao što je i zaključeno u točki 65. ove presude, nego onu nezakonitost koja proizlazi iz njihova dodavanja tereta u obliku paušalnog plaćanja. Slijedom toga, druga i treća usporedba ne mogu se prihvatiti iz istih razloga kao što su oni u vezi s prvom usporedbom. U svakom slučaju, s obzirom na to da tužitelji nisu dokazali da bi to dodavanje bilo zahvaćeno bilo kakvom očitom pogreškom u ocjeni ni da bi ona povrijedila načelo proporcionalnosti, navedeno načelo u ovom je slučaju poštovano, kao što to proizlazi iz zaključka u točki 113. ove presude.

132

Slijedom toga, osmi tužbeni razlog prvog dijela tužbe može se samo odbiti.

133

U cjelini, tužitelji nisu uspjeli dokazati da paušalno plaćanje, koje je, kako je to pravilno istaknula Komisija, imalo isključivo za cilj učiniti državnu potporu spojivom s unutarnjim tržištem, predstavlja neproporcionalan uvjet suprotan načelu jednakog postupanja.

134

Slijedom toga, tužbu valja odbiti kao djelomično nedopuštenu i djelomično neosnovanu.

135

Budući da je Komisija podnijela zahtjev za naknadu troškova i da tužitelji nisu uspjeli u postupku, primjenom članka 134. stavka 1. Poslovnika tužiteljima valja naložiti snošenje troškova.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (osmo vijeće)

proglašava i presuđuje: