1

U Grčkoj su prije 1994. djelovala tri kasina, kasino Mont Parnès te kasina na Krfu i Rodosu. Cijenu ulaznice određivao je Ellinikos Organismos Tourismou (grčka turistička zajednica, u daljnjem tekstu: EOT), koji je u vlasništvu države. Ta je cijena početno određena na 2000 grčkih drahmi (GRD) (oko 6 eura) za kasino Mont Parnès te na 1500 GRD za kasina na Krfu i Rodosu, da bi za kasino na Krfu 1997. bila određena na 2000 GRD. Nomos br. 2160/1993 (Zakon br. 2160/1993, FEK A’ 118/19.7.1993) određivao je da će ta tri kasina nastaviti djelovati kao klubovi EOT‑a dok im nadležna vlast ne dodijeli odobrenje za obavljanje djelatnosti.

2

Nomos br. 2206/1994 (Zakon br. 2206/1994, FEK A’ 62/20.4.1994.) određivao je dodjelu određenog broja odobrenja za obavljanje djelatnosti. Članak 2. stavak 10. tog zakona određivao je da će u određenim regijama cijena ulaznica u kasina biti određena ministrovom odlukom u kojoj će također biti utvrđen postotak cijene koji će biti isplaćen državi.

3

U tom smislu, sukladno stavku 1. Apofasi tou Ypourgou Oikonomikon (odluke ministra financija br. 1128269/1226/0015/POL.1292 od 16. studenoga 1995., FEK B’ 982/29.11.1995., u daljnjem tekstu: ministrova odluka iz 1995.), upravitelji kasina su od 15. prosinca 1995. dužni izdavati jednu ulaznicu po osobi u skladu s odredbama te odluke. U tom je smislu, u skladu sa stavkom 5. istog članka, cijena ulaznice bila određena na 5000 GRD te, na temelju članka 31. stavka 13. Nomosa br. 2873/2000 (Zakon br. 2873/2000, FEK A’ 285/28.12.2000.), preračunata u 15 eura. U skladu sa stavkom 6. ministrove odluke iz 1995., kasino je dužan izdati posebnu ulaznicu osobama kojima u promotivne svrhe ili zbog društvene obveze ne naplaćuje ulaz. Ministrova odluka iz 1995. u stavku 7. isto tako određuje da upravitelji kasina zadržavaju 20% od vrijednosti ulaznice na temelju „pristojbe za izdavanje ulaznice i pokriće troškova“, u što je uključen pripadajući PDV, dok je ostatak „prihod države“. U skladu s drugom alinejom stavka 7. navedene ministrove odluke, za besplatne ulaznice porez državi plaća se uzimajući u obzir cijenu ulaznice određenu na temelju stavka 5. istog članka.

4

Nakon 1995. kasino Mont Parnès te kasina na Krfu i Rodosu nastavila su poslovati kao klubovi EOT‑a. Nakon toga kao upravitelja kasina na Krfu i kasina Mont Parnès EOT zamijenio Elliniki Etaireia Touristikis Anaptyxis (grčko društvo za turistički razvoj, ETA), koji je u stopostotnom vlasništvu grčke države. Kasino na Krfu nastavio je naplaćivati ulaznice po cijeni od 6 eura do 30. kolovoza 2012., kada je bio privatiziran te je, primjenjujući ministrovu odluku iz 1995., isplaćivao državi 80% od odgovarajućih iznosa. Kasino na Rodosu isto je tako 1996. dobio odobrenje za obavljanje djelatnosti te je nakon privatizacije u travnju 1999. naplaćivao ulaznice po cijeni od 5000 GRD (15 eura). Od kraja 2000. do 2003. kasino Mont Parnès naplaćivao je ulaznice po cijeni od 1500 GRD, koja je od 1. siječnja 2002. iznosila 6 eura, te je od kraja 2000. godine 80% od tog iznosa isplaćivao grčkoj državi.

5

Od šest novih kasina koja su osnovana nakon 1995. na temelju Zakona br. 2206/1994, odnosno kasina u Chalkidikiju, Loutrakiju, Solunu, Riju (Ahaja), Skamandru (Trakija) i u Syrosu, sva su naplaćivala ulaznicu po cijeni od 15 eura osim kasina u Solunu.

6

Kasino u Solunu (kojim upravlja društvo Regency Entertainment Psychagogiki kai Touristiki AE) naplaćivao je ulaznice po cijeni od 6 eura na temelju Nomothetiko diatagma 2687/1953 peri ependyseos kai prostasias kefalaion exoterikou (Zakonodavni dekret br. 2687/1953 o ulaganju i zaštiti inozemnog kapitala, FEK A’ 317/10.11.1953.), koji određuje da poduzeća osnovana ulaganjem inozemnog kapitala imaju pravo da se s njima postupa barem onako povoljno kao sa sličnim nacionalnim poduzećima. Naime, zahtjev upravitelja kasina kojim se tražilo da cijena ulaznice u kasino u Solunu bude određena u istom iznosu kao i ona za kasino Mont Parnès, odnosno 6 eura, prihvaćen je aktom Gnomodotisi 631/1997 tou Nomikou Symvouliou tou Kratous (Mišljenje Državnog savjeta br. 631/1997) od 16. listopada 1997. Na kasino u Solunu primijenjen je stavak 7. ministrove odluke iz 1995. o državnom porezu na ulaznice.

7

Koinopraxia Touristiki Loutrakiou AE OTA (upravitelj kasina u Loutrakiju) podnio je 8. srpnja 2009. Komisiji Europskih zajednica prigovor glede grčkog zakonodavstva o pravnom uređenju naplaćivanja ulaznica u kasina, pri čemu je istaknuo da je takvo pravno uređenje jednako davanju državne potpore trima gospodarskim subjektima odnosno kasinu Mont Parnès te kasinima na Krfu i u Solunu.

8

Komisija je, nakon razmjene očitovanja, odlukom od 6. srpnja 2010. pokrenula službeni istražni postupak.

9

Komisija je primila očitovanja grčkih vlasti i zainteresiranih stranaka.

10

Komisija je 24. svibnja 2011. donijela Odluku 2011/716/EU o državnoj potpori C 16/10 (prijašnji NN 22/10, prijašnji CP 318/09) koju je Grčka provela u korist određenih grčkih kasina (SL L 285, str. 25., u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

11

Predmetna mjera u točki 9. pobijane odluke definirana je kao diskriminatorni porezni tretman koji su grčke vlasti provele u korist određenih kasina kada su odredile, s jedne strane, jedinstvenu stopu poreza od 80% na cijenu ulaznica u kasina i, s druge strane, dvije različite zakonske cijene ulaznica. Dakle, za određena kasina koja je Komisija ocijenila „javnima“cijena ulaznice bila je određena na 6 eura, a za ostala kasina koja je Komisija ocijenila „privatnima“ na 15 eura. U točki 10. pobijane odluke određeno je da se predmetna mjera primjenjuje na kasino Mont Parnès te na kasina na Krfu, u Solunu i na Rodosu.

12

Nakon toga Komisija je utvrdila postojanje državne potpore. Osobito je u točkama 65. i 67. pobijane odluke Komisija ocijenila da predmetna mjera ima učinke slične učincima porezne mjere te da kasina koja naplaćuju nižu cijenu ulaznice oslobađa tereta koji bi ta kasina morala snositi da je oporezivanje bili nediskriminatorno. Stoga predmetna mjera kasinima o kojim je riječ daje prednost jer ona iz svojih ukupnih prihoda plaćaju niži porez po osobi. U skladu s točkom 72. pobijane odluke, činjenica da posjetitelj isto tako ima koristi od niže cijene ulaznice ne znači da mjera ne daje prednost predmetnim kasinima. U skladu s točkama 73. i 74. pobijane odluke, poslovna praksa kasina da nude besplatne ulaznice na temelju kojih državi ipak moraju isplatiti 80% njihove zakonske cijene pojačava predmetnu prednost. Komisija se temeljila na različitim dokazima kako bi dokazala da ta praksa besplatnih ulaznica nije iznimka među kasinima korisnicima potpore. Isto je tako u točki 77. pobijane odluke Komisija odbila argument da su kasina koja naplaćuju višu cijenu ulaznica u prednosti. Naime, taj argument ne uzima u obzir činjenicu da su kasina koja naplaćuju nižu cijenu ulaznica posjetiteljima privlačnija te činjenicu da prihodi od ulaznica čine tek mali dio ukupnih prihoda kasina. Osim toga, kasino u Solunu ima pravo naplaćivati ulaznice po nižoj cijeni na temelju Zakonodavnog dekreta br. 2687/1953 koji u odnosu na poduzeća koja su osnovana ulaganjem inozemnog kapitala određuje najpovoljnije postupanje određeno za nacionalna poduzeća (točka 78. pobijane odluke). Usto, Komisija je u točkama 79. i 80. pobijane odluke odbila argument koji se temelji na postojanju drugih poreznih i regulatornih mjera koje bi kompenzirale prednosti koje su posljedica niže cijene ulaznice te je zaključila o postojanju prednosti.

13

Komisija je smatrala da se, s obzirom na to da se država tako odrekla prihoda, ta prednost financira iz državnih sredstava. U tom je smislu Komisija odbila argument koji se temelji na tome da niža cijena ulaznice može privući više klijenata i da nije bilo izvjesno da bi država gubila prihode osobito zato što je sama nejednakost dovela do povećanja potražnje (točke 81. do 90. pobijane odluke).

14

Usto, Komisija je smatrala da mjera odstupa od općeg sustava uspostavljenog Zakonom br. 2206/1994 i ministrovom odlukom iz 1995. te da je stoga selektivna. Stoga je Komisija odbila argument prema kojem je cijena ulaznice određena u skladu s posebnim okolnostima, različitima za svaki kasino, i uzimajući u obzir cilj da se osobe s niskim prihodima odvrati od sudjelovanja u igrama na sreću. Osim toga, Komisija je smatrala da mjera nije u skladu s prirodom ili logikom općeg sustava (točke 91. do 102. pobijane odluke).

15

Usto, Komisija je smatrala da je u predmetnom slučaju ispunjen uvjet narušavanja tržišnog natjecanja i utjecaja na trgovinu između država članica neovisno o lokalnoj ili regionalnoj prirodni pruženih usluga (točke 103. do 114. pobijane odluke).

16

Osim toga, Komisija je zaključila da predmetna mjera ne ispunjava uvjete ni za jednu od iznimaka iz članaka 106. i 107. UFEU‑a te je ustvrdila da Helenska Republika nije predložila nijedan argument kojim bi opravdala sukladnost potpore s unutarnjim tržištem.

17

Komisija je također istaknula da se diskriminatorni porezni tretman ustanovljen 1995. primjenjivao, a da ona pritom o njemu nije bila obaviještena niti ga je odobrila. Uzimajući u obzir rok zastare koji je određen u članku 15. Uredbe Vijeća br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 108. Ugovora o funkcioniranju Europske unije [UFEU] (SL L 83, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 16.), Komisija je navela da sve potpore koje su dodijeljene na temelju predmetne mjere nakon 21. listopada 1999., odnosno deset godina prije dana kada je ona Helenskoj Republici uputila pritužbu u kojoj od nje zahtijeva obavijesti, predstavljaju novu i nezakonitu potporu.

18

Napokon, kada je riječ o izračunu iznosa potpore i njezinom povratu, Komisija je smatrala da valja uzeti u obzir činjenicu da Helenska Republika ima smanjene porezne prihode od kasina koja su korisnici potpore, a to smanjenje u iznosu od 7,20 eura po ulaznici predstavlja razliku između iznosa od 12 eura, koji isplaćuju kasina koja naplaćuju ulaznice po cijeni od 15 eura, i iznosa od 4,80 eura po ulaznici, koji državi isplaćuju kasina koja naplaćuju ulaznice po cijeni od 6 eura. Komisija je isto tako navela da valja uzeti u obzir posebne okolnosti svakog kasina, a kada je riječ o kasinu Mont Parnès i kasinu na Krfu osobito okolnost da od 21. listopada 1999. do kraja 2000., uz pridržaj toga da grčke vlasti daju opširnija očitovanja, naplaćivanje ulaznica nije dovelo do isplate državi. Kada je riječ o izračunu iznosa potpore koju je potrebno vratiti, Komisija je pojasnila da ona nije raspolagala s dovoljno podataka za davanje točne procjene iznosa i da se stoga ograničila na utvrđivanje obveze povrata predmetne potpore te je nacionalnim vlastima prepustila brigu o izračunu točnih iznosa u skladu s uputama sadržanima u njezinoj odluci. U tom smislu iz točke 146. pobijane odluke proizlazi da se iznosi koje je potrebno vratiti prije svega sastoje u razlici između, s jedne strane, 4,80 eura po ulaznici koje isplaćuju kasina koja naplaćuju ulaznicu od 6 eura i, s druge strane, 12 eura po ulaznici koje isplaćuju kasina koja naplaćuju ulaznicu po cijeni od 15 eura, odnosno u iznosu od 7,20 eura po svakoj izdanoj ulaznici.

19

Izreka pobijane odluke glasi:

„Članak 1.

Državne potpore koje uključuju diskriminatorni porezni tretman u odnosu na određena kasina i koje je Grčka počela provoditi istodobnom primjenom različitih, dijelom obveznih odredbi, a koje se sastoje u:

Članak 2.

1.   Grčka od kasina korisnika vraća nesukladnu potporu iz članka 1. koja je dodijeljena od 21. listopada 1999.

2.   Iznosi koje je potrebno vratiti uključuju kamate od dana kad su potpore stavljene na raspolaganje korisnicima do dana njihovog povrata.

3.   Kamatna stopa izračunava se na temelju određenom u Poglavlju V. Uredbe Komisije (EZ) br. 794/2004.

4.   Grčka ukida svu preostalu poreznu diskriminaciju nastalu u okviru potpora iz članka 1., počevši od dana donošenja ove odluke.

Članak 3.

1.   Potpora iz članka 1. vratit će se neposredno i učinkovito.

2.   Grčka mora osigurati provedbu ove odluke u roku od četiri mjeseca od datuma njezinog priopćenja.

Članak 4.

1.   U roku od dva mjeseca od dana priopćenja ove odluke Grčka je Komisiji obvezna priopćiti sljedeće obavijesti:

2.   Grčka obavještava Komisiju o napretku nacionalnih mjera za provedbu ove odluke sve do završetka povrata potpore iz članka 1. Ona Komisiji na njezin zahtjev bez odgode priopćava sve obavijesti o poduzetim i predviđenim mjerama za ispunjavanje zahtjeva iz ove odluke. Grčka isto tako dostavlja detaljne obavijesti o iznosima potpora i kamatama koje je korisnik već vratio.

Članak 5.

Ova odluka upućena je Helenskoj Republici.“

20

Helenska Republika podnijela je ovu tužbu tajništvu Općeg suda 3. kolovoza 2011.

21

Pobijana odluka bila je predmet i četiriju različitih tužbi koje su tajništvu Općeg suda podnijeli Etaireia Akiniton Dimosiou AE (ETAD, ranije Ellinika Touristika Akinita AE, ETA) 29. srpnja 2011., Regency Entertainment Psychagogiki kai Touristiki 9. prosinca 2011., Elliniko Kazino Parnithas AE, upravitelj kasina Mont Parnès od 2003., 10. siječnja 2012. te Athens Resort Kasino Holding SA, dioničar koji od 2010. ima 51% udjela u kasinu Mont Parnès, 20. siječnja 2012. Te tužbe, upisane pod oznakama T‑419/11, T‑635/11, T‑14/12 i T‑36/12, spojene su s ovom tužbom. Osim toga, rješenjima predsjednika drugog vijeća Općeg suda od 4. svibnja i od 12. prosinca 2012. Koinopraxia Touristiki Loutrakiou, tužitelju u upravnom postupku, u tim je predmetima odobrena intervencija na strani Komisije.

22

Tužitelji su na temelju članka 50. Poslovnika Općeg suda dopisom od 7. kolovoza 2012. u predmetima T‑635/11, T‑14/12 i T‑36/12 zahtijevali spajanje predmeta T‑419/11, T‑425/11, T‑635/11, T‑14/12 i T‑36/12 u svrhu usmenog dijela postupka i donošenja konačne odluke.

23

Komisija je dopisom od 3. rujna 2012., u kojem je naglasila da se u načelu ne protivi tom spajanju, podnijela svoja očitovanja. Ona je isto tako navela da neće podnijeti zahtjev za povjerljivo postupanje.

24

Helenska Republika je u dopisu od 4. rujna 2012. navela da se protivi spajanju navedenih predmeta. Ona je isto tako navela da, u slučaju spajanja, određene dijelove spisa treba smatrati povjerljivima.

25

Helenska Republika je drugim dopisom od 4. rujna 2012. podnijela zahtjev za povjerljivim postupanjem s određenim dijelovima spisa, koje je navela, u odnosu na sve treće osobe koje interveniraju ili žele intervenirati u predmetne postupke. Ona je priložila javnu verziju svojih pismena.

26

Opći sud 16. rujna 2013. odlučio je da ovaj predmet neće spojiti s predmetima T‑419/11, T‑635/11, T‑14/12 i T‑36/12.

27

Rješenjem predsjednika drugog vijeća Općeg suda od 9. listopada 2013. društvu Elliniko Kasino Kerkyras AE odobrena je intervencija na strani tužitelja u predmetu T‑419/11 u skladu s odredbama članka 16. stavka 6. Poslovnika.

28

Opći sud (drugo vijeće) na temelju izvještaja suca izvjestitelja odlučio je otvoriti usmeni dio postupka. Na raspravi održanoj 10. prosinca 2013. saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na usmena pitanja koja im je postavio Opći sud.

29

Helenska Republika od Općeg suda zahtijeva da:

30

Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

31

Komisija ističe da Helenska Republika nema pravni interes. Prema mišljenju Komisije, pobijana odluka u sadašnjim okolnostima omogućuje Helenskoj Republici da od predmetnih kasina ubire parafiskalne prihode te joj više koristi nego što joj šteti. Komisija tvrdi da činjenica da je Helenska Republika povlaštena strana istu oslobađa dužnosti dokazivanja da se pobijana odluka na nju izravno i pojedinačno odnosi, ali joj ne daje pravni interes.

32

Helenska Republika osporava te argumente.

33

Opći sud podsjeća da, kada je riječ o pojmu pravnog interesa koji navodi Komisija, Ugovor jasno razlikuje pravo institucija i država članica na podnošenje tužbe za poništenje, s jedne strane, te to pravo fizičkih i pravnih osoba, s druge strane. Naime, sve države članice imaju pravo da tužbom za poništenje osporavaju zakonitost odluka Komisije te pritom nisu dužne dokazati svoj pravni interes. Stoga, da bi njezina tužba bila dopuštena, država članica nije dužna dokazati da radnja Komisije koju osporava u odnosu na nju proizvodi pravne učinke (rješenje Suda od 27. studenoga 2001., Portugal/Komisija, C-208/99, Zb., str. I-9183., t. 22. i 23. te presuda Općeg suda od 22. listopada 2008., TV2/Danmark/A/S /Komisija, T-309/04, T-317/04, T-329/04 i T-336/04, Zb., str. II-2935., t. 63.).

34

Uzimajući u obzir odredbe Ugovora i u svjetlu sudske prakse, u predmetnom slučaju Helenska Republika u svojstvu države članice ima pravo podnijeti tužbu za poništenje te pritom ne mora dokazati pravni interes.

35

Slijedom toga, valja odbiti prigovor nedopuštenosti koji ističe Komisija.

36

Helenska Republika ističe četiri tužbena razloga. Prvi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Drugi tužbeni razlog temelji se neprikladnom, nepotpunom i proturječnom obrazloženju. U trećem i četvrtom tužbenom razlogu, koje ističe podredno, Helenska Republika navodi povredu članka 14. Uredbe br. 659/1999 kada je riječ o povratu potpore jer se on ne zahtijeva od njezinih stvarnih korisnika te je u suprotnosti s načelima legitimnih očekivanja i proporcionalnosti (treći tužbeni razlog) te navodi da je izračun iznosa koje je potrebno vratiti pogrešan (četvrti tužbeni razlog).

37

Kada je riječ o prvom tužbenom razlogu koji se temelji na povredi članka 107. stavka 1. UFEU‑a, valja podsjetiti da ta odredba određuje da je svaka potpora koju dodijeli država članica ili koja se dodjeljuje putem državnih sredstava u bilo kojem obliku kojim se narušava ili prijeti da će narušiti tržišno natjecanje stavljanjem određenih poduzetnika ili proizvodnje određene robe u povoljniji položaj nespojiva s unutarnjim tržištem u mjeri u kojoj utječe na trgovinu među državama članicama.

38

U skladu sa sudskom praksom, da bi se mjera mogla okarakterizirati kao potpora u smislu članka 107. stavka 1., potrebno je da budu ispunjeni svi uvjeti iz te odredbe. Stoga, da bi se mjera mogla okarakterizirati kao državna potpora, mora se, kao prvo, raditi o intervenciji države ili intervenciji putem državnih sredstava, kao drugo, ta intervencija mora biti takva da može utjecati na trgovinu među državama članicama, treće, mora davati prednost svom korisniku i, četvrto, treba narušavati ili prijetiti da će narušiti tržišno natjecanje. (vidjeti presudu Suda od 2. rujna 2010., Komisija/Deutsche Post, C-399/08 P, Zb., str. I-7831., t. 38. i 39. i navedenu sudsku praksu).

39

Iz ustaljene sudske prakse također proizlazi da pojam potpore obuhvaća ne samo pozitivna davanja nego također i intervencije koje u različitim oblicima smanjuju troškove koji uobičajeno opterećuju proračun poduzetnika i koje su time, iako nisu subvencije u strogom značenju riječi, iste naravi i imaju identične učinke (presude Suda od 15. ožujka 1994., Banco Exterior de España, C-387/92, Zb., str. I-877., t. 13. i od 19. svibnja 1999., Italija/Komisija, IC‑6/97, Zb., str. I-2981., t. 15.).

40

Već je odlučeno da mjera kojom javne vlasti određenim poduzećima priznaju oslobođenje od plaćanja poreza i koja, iako ne uključuje prijenos državnih sredstava, stavlja korisnike u povoljniju financijsku situaciju od ostalih poreznih obveznika, predstavlja državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a (vidjeti presude Banco Exterior de España, navedenu u točki 39. ove presude, t. 14. i Italija/Komisija, navedenu u točki 39. ove presude, t. 16.; presudu Općeg suda od 9. rujna 2009., Diputación Foral de Álava i dr., T‑230/01 do 232/01 i T‑267/01 do T‑269/01, t. 135., koja je potvrđena presudom Suda od 28. srpnja 2011., Diputación Foral de Vizcaya/Komisija, C‑474/09 do C‑476/09).

41

Osim toga, priroda ciljeva koji se nastoje ostvariti državnim mjerama i njihova osnovanost ne utječu na to mogu li se te mjere okarakterizirati kao potpore. Naime, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, članak 107. stavak 1. UFEU‑a ne razlikuje državne intervencije prema razlozima ili ciljevima nego ih definira ovisno o njihovim učincima (vidjeti presudu Suda od 13. veljače 2003., Španjolska/Komisija, C-409/00, Zb., str. I-1487., t. 46. i navedenu sudsku praksu).

42

Iz sudske prakse također proizlazi da je Komisija dužna dokazati da mjera predstavlja državnu potporu (presuda Općeg suda od 12. rujna 2007., Italija/Komisija, T-239/04 i T-323/04, Zb., str. II-3265., t. 119.).

43

Osim toga, Sud je pojasnio da pojam državne potpore onako kako je definiran u Ugovoru ima pravnu prirodu te ga je potrebno tumačiti na temelju objektivnih elemenata. Stoga sudac treba u načelu i uzimajući u obzir kako konkretne elemente spora koji se pred njime vodi tako i tehnički karakter ili složenost procjena Komisije provesti cjelovit nadzor glede toga ulazi li mjera u područje primjene članka 107. stavka 1. UFEU‑a (vidjeti presude Suda od 16. svibnja 2000., Francuska/Ladbroke Racing i Komisija, C-83/98 P, Zb., str. I-3271., t. 25. i od 22. prosinca 2008., British Aggregates/Komisija, C-487/06 P, Zb., str. I-10515., t. 111.).

44

Uzimajući u obzir ta načela valja ispitati je li Komisija u predmetnom slučaju ispravno primijenila pojam potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.

45

U prvom dijelu prvog tuženog zahtjeva Helenska Republika osporava da sustav naplaćivanja ulaznica koji je predmet spora podrazumijeva dodjelu prednosti putem državnih sredstava.

46

Valja opisati sva obilježja predmetnog sustava onako kako proizlaze iz zakonodavstva koje je ispitala Komisija. Taj je opis nužan s obzirom da on omogućava razumijevanje gospodarskog funkcioniranja predmetnog sustava i, slijedom toga, procjenu njegovih učinaka na poduzeća na koja se primjenjuje.

47

U tom smislu valja podsjetiti da, sukladno članku 2. stavku 10. Zakona br. 2206/1994 (vidjeti točku 2. ove presude), odluka ministra financija utvrđuje cijene ulaznica u kasina „kao i postotak koji se isplaćuje državi“. U tom smislu stavak 7. ministrove odluke iz 1995. (vidjeti točku 3. ove presude) određuje da svaki kasino zadržava 20% cijene ulaznice na temelju pristojbe za izdavanje ulaznice i pokriće troškova, a ostatak predstavlja prihod države koji joj se, sukladno stavku 10. iste odluke, treba isplaćivati svaki mjesec.

48

Stoga valja ustvrditi da su, kao što to ističe Helenska Republika, u okviru sustava naplaćivanja ulaznica koji je predmet pobijane odluke kasina dužna naplaćivati cijenu predmetnih ulaznica od svojih klijenata prilikom njihovog ulaska u igračnice te naplaćeni iznos svaki mjesec isplaćivati državi zadržavajući pritom određeni postotak tog iznosa kao vrijednost protučinidbe za tu djelatnost.

49

Iz točke 9. pobijane odluke proizlazi da je Komisija predmetnu mjeru opisala kao istodobnu primjenu nacionalnih odredbi koje se, s jedne strane, sastoje u određivanju jedinstvenog poreza u visini od 80% cijene ulaznice za kasina i, s druge strane, u određivanju dviju različitih zakonskih cijena za ulaznice za kasina. Učinak je te mjere da kasina koja su dužna naplaćivati ulaznicu po cijeni od 15 eura državi isplaćuju 12 eura po ulaznici (80% × 15 eura), dok joj ostala kasina isplaćuju samo 4,80 eura po ulaznici (80% × 6 eura), što čini razliku od 7,20 eura po ulaznici. Međutim, potrebno je ustvrditi da, kao što to proizlazi iz točaka 47. i 48. ove presude, taj opis ne uzima u obzir obilježja sustava koji je predmet spora, s obzirom na to da, čak i kada su kasina dužna naplaćivati punu cijenu ulaznice, samo 20% naplaćenih iznosa predstavlja prihod njihovog proračuna, a 80% od početka pripada državi i kasina joj taj iznos trebaju isplaćivati svaki mjesec. Međutim, valja ustvrditi da taj pogrešan opis sustava ne vodi automatski do poništenja pobijane odluke. Naime, uzimajući u obzir osobito sudsku praksu navedenu u točki 41. ove presude, učinak nacionalnog zakonodavstva kao što je ono u predmetnom postupku može biti davanje selektivne prednosti u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a te stoga valja ispitati je li u predmetnom slučaju dodijeljena prednost kao što je ona opisana u pobijanoj odluci.

50

U tom smislu, kao što to proizlazi iz točaka 66., 69. i 70. pobijane odluke, Komisija smatra da mjera koja je predmet spora daje prednost kasinima koja naplaćuju ulaznicu po cijeni od 6 eura jer su ona oslobođena tereta koji bi inače morala snositi. Prema mišljenju Komisije, ta kasina imala su prednost sličnu smanjenju porezne osnovice s obzirom na to da je iznos koji su trebala platiti po svakoj ulaznici bio niži od onoga koji je određen za ostala kasina. U pobijanoj odluci pobliže je određeno da predmetna mjera predstavlja prednost za poduzeća u korist kojih je određena jer ona plaćaju niži iznos poreza po posjetitelju.

51

U prvom tužbenom razlogu Helenska Republika osporava osnovanost rasuđivanja.

52

Opći sud smatra da u predmetnom slučaju Komisija nije utvrdila postojanje prednosti u korist kasina koja naplaćuju ulaznicu po cijeni od 6 eura.

53

Naime, kao prvo, iz predmetne mjere proizlazi da su kasina koja naplaćuju ulaznicu po cijeni od 6 eura državi dužna isplatiti 4,80 eura po ulaznici (80% × 6 eura), dok su kasina koja naplaćuju ulaznicu po cijeni od 15 eura državi dužni isplatiti 12 eura po ulaznici (80% × 15 eura). Tako je, kao što to tvrdi Komisija, točno da kasina iz prve kategorije državi trebaju isplatiti 4,80 eura, što je dva i pol puta manje po ulaznici, od 12 eura koliko moraju isplatiti kasina iz druge kategorije.

54

Međutim, valja istaknuti da taj zaključak proizlazi iz činjenice da ista logika vrijedi za ulaznice iz obiju kategorija. Konkretnije, prije isplate poreza državi koji iznosi 80% vrijednosti iznosa prodanih ulaznica, kasina koja Komisija smatra korisnicima sporne mjere od svojih klijenata naplaćuju dva i pol puta nižu cijenu ulaznice od one koju naplaćuju ostala kasina (6 eura umjesto 15 eura). Isto tako, pristojbe za izdavanje ulaznice i pokriće troškova kasina koja naplaćuju ulaznicu po cijeni od 6 eura (6 eura –4,80 eura = 1,20 eura) također su dva i pol puta niže od onih koje naplate kasina koja naplaćuju ulaznicu po cijeni od 15 eura (15 eura – 12 eura = 3 eura).

55

Stoga, kao što to ističe Helenska Republika, iz predmetne mjere proizlazi da su iznosi koje su kasina isplaćivala državi na temelju poreza na ulaznice samo razmjeran dio onoga što svaki kasino naplati prodajom ulaznica. Slijedom toga, suprotno onome što je navedeno u točki 69. pobijane odluke, mjera koja je predmet spora ne znači smanjenje porezne osnovice s obzirom na to da su iznosi koje svaki kasino treba isplatiti razmjerni svoti od 80% ukupnog iznosa stvarno prodanih ulaznica. Ako u vezi s tim Komisija u prilog svojoj obrani upućuje na presudu Općeg suda od 9. rujna 2009., Diputación Foral de Álava i dr./Komisija, navedenu u točki 40. ove presude, valja ustvrditi da se mjera o kojoj je riječ u tim predmetima razlikovala od one u predmetnom slučaju. Naime, u tim se predmetima mjera potpore sastojala u sniženju pozitivne porezne osnovice koja proizlazi iz obavljanja gospodarske djelatnosti poduzeća korisnika potpore u iznosu od 99, 75, 50 ili 25%. Tako su poduzeća korisnici plaćala niži porez od onoga koji bi trebala platiti da je taj porez bio izračunat razmjerno njihovim prihodima iz obavljanja gospodarske djelatnosti. Suprotno tome i kao što je to već bilo spomenuto, u predmetnom slučaju okolnosti su drugačije s obzirom na to da je porez od 80% koji su sva kasina isplaćivala državi izračunat razmjerno iznosima koje su kasina stvarno naplatila prodajom ulaznica.

56

Argument Komisije prema kojem je razlika između prihoda koje ostvare kasina koja naplaćuju ulaznicu po cijeni od 15 eura i onih koje ostvare kasina koja naplaćuju ulaznicu od 6 eura, a koja iznosi 1,80 eura (3 eura –1,20 eura), četiri puta manja u odnosu na razliku između poreza na ulaznice koji su državi dužna platiti kasina iz prve kategorije i onih koje su državi dužna platiti kasina iz druge kategorije, a koja iznosi 7,20 eura (12 eura –4,80 eura), ne pobija taj zaključak. Naime, taj zaključak izravno proizlazi iz primjene porezne stope od 80% i četverostrukog odnosa koji postoji između te porezne stope od 80%, s jedne strane, i udjela od 20% prihoda na temelju pristojbi za izdavanje ulaznice i pokriće troškova, s druge strane.

57

U tim okolnostima činjenica da zbog učinka ispitivane mjere kasina koja naplaćuju ulaznicu po cijeni od 6 eura državi isplaćuju manje iznose od onih koje joj isplaćuju kasina koja naplaćuju ulaznice po cijeni od 15 eura nije dovoljna da bi se utvrdilo postojanje prednosti u odnosu na kasina iz prve kategorije.

58

Stoga nije dokazano postojanje računovodstvene prednosti u korist kasina koja naplaćuju ulaznicu po cijeni od 6 eura.

59

Nadalje, iz dijelova spisa koji su pojašnjeni na raspravi proizlazi da se prednost koju Komisija navodi u predmetnom slučaju sastoji jedino u toj računovodstvenoj razlici na temelju koje kasina koja naplaćuju ulaznicu po cijeni od 6 eura državi isplaćuju niži iznos od onoga koji isplaćuju ostala kasina.

60

Osobito, kao prvo, u točki 67. pobijane odluke Komisija je smatrala da su ta kasina bila stavljena u povoljniji položaj jer su ona „bila dužna plaćati niži porez po osobi iz svojih ukupnih prihoda“. U posljednjoj rečenici navedene točke Komisija je usto navela da taj ukupan prihod uključuje „ne samo prihode od ulaznica (prihodi isključivo od cijene ulaznica) nego i prihode iz drugih izvora kao što su igre na sreću, usluge smještaja, usluge bara i restorana, predstave itd. (ukupni prihodi)“.

61

Međutim, kada su Komisiji na raspravi bila postavljena pitanja u tom smislu, ona je istaknula da pojam ukupnog prihoda kasina ne treba uzimati u obzir kao element definicije prednosti koja postoji u predmetnom slučaju. Naime, ona je navela da posljednja rečenica u točki 67. pobijane odluke, koja se odnosi na ukupan prihod, jednostavno znači da su prihodi od ulaznica samo malen dio prihoda kasina i da se ne odnose na prednost kao takvu. Prema mišljenju Komisije, tu rečenicu prema tome ne treba tumačiti kao da znači da posjetiteljima kasina koje naplaćuje ulaznice po cijeni od 6 eura, a koji imaju istu količinu novca, na raspolaganju stoji više novca za trošenje na druge usluge. Ona je tako pojasnila da se u predmetnom slučaju prednost temeljila isključivo na računovodstvenoj razlici između ulaznica koje su se prodavale po cijeni od 6 eura i onih koje su se prodavale po cijeni od 15 eura, a od kojih je 80% trebalo isplatiti državi.

62

U tom smislu valja dodati da postojanje selektivne prednosti u predmetnom slučaju svakako ne može biti obrazloženo pozivanjem na nejasnu vezu između, s jedne strane, obveze isplate 80% iznosa cijene ulaznice državi i, s druge strane, djelatnosti na koje se ne odnosi predmetna obveza i koje ostvaruju „ukupan prihod“kasina. Najprije, osobito kada je riječ o postojanju takve prednosti, članak 107. stavak 1. UFEU‑a nalaže da se utvrdi može li u okviru danog pravnog uređenja nacionalna mjera staviti u povoljniji položaj „određene poduzetnike ili proizvodnju“ u odnosu na druge koji se nalaze u usporedivoj pravnoj i činjeničnoj situaciji, uzimajući u obzir cilj koji se nastoji ostvariti navedenim pravnim uređenjem (presuda Suda od 15. studenoga 2011., Komisija i Španjolska/Governement of Gibraltar i Ujedinjena Kraljevina C-106/09 P i C-107/09 P, Zb., str. I-11113., t. 75.). Prije svega, pojam „ukupan prihod“slijedom toga nije relevantan u predmetnom slučaju s obzirom na to da on uključuje prihode koji nisu predmet isplate 80% iznosa cijene ulaznice državi. Nadalje, s obzirom na to da ne postoji definicija tog pojma, koji ima ulogu zajedničkog nazivnika, niti njegovog brojčanog pokazatelja, nemoguće je sadržajno procijeniti postojanje bilo kakve prednosti. Napokon, iz točke 146. pobijane odluke proizlazi da se iznosi čije vraćanje Komisija traži sastoje u razlici između 4,80 eura po ulaznici, koje državi isplaćuju kasina koja naplaćuju ulaznicu po cijeni od 6 eura, s jedne strane, i 12 eura po ulaznici, koje državi isplaćuju ostala kasina, s druge strane. Dakle, pojam „porezno opterećenje po osobi u odnosu na ukupan prihod“ u svakom slučaju nije relevantan kada je riječ o procjeni postojanja prednosti.

63

Kao drugo, Komisija je u odgovoru na pitanje Općeg suda o pojmu privlačenja klijenata, navedenom u točki 77. pobijane odluke, na raspravi navela da ni taj pojam ne treba uzeti u obzir kao element definicije prednosti.

64

Točka 77. pobijane odluke određuje:

„Grčka je isto tako tvrdila da, s obzirom na to da kasina zadržavaju 20% nejednako naplaćene cijene ulaznice, prednost imaju kasina koja naplaćuju višu cijenu ulaznice jer ona ubiru neto prihod od 3 eura, dok javna kasina ubiru neto prihod od samo 1,2 eura. Međutim, taj je argument u praksi pogrešan jer on ne uzima u obzir dva ključna čimbenika za dobro razumijevanje stvarnih protutržišnih učinaka mjere. S jedne strane, činjenica da je upravnom odredbom određena cijena ulaznice koja se naplaćuje u nižem iznosu za određena kasina čini ta kasina privlačnijima za posjetitelje, što posljedično […] iskrivljuje normalan tijek potražnje koji bi postojao da su kasina sudjelovala u tržišnom natjecanju samo na temelju svojih vlastitih zasluga, prema sadržaju i kvaliteti usluga koje pružaju, i […], ako su ostali uvjeti jednaki, umjetno povećava broj ulaznica u tim kasinima. S druge strane, kao što je to prethodno objašnjeno, prihodi od ulaznica čine tek ograničen dio ukupnih prihoda koje poduzeću donosi posjetitelj koji je privučen kasinom i od kojih je kasino dužan plaćati porez na ulaznice“.

65

Konkretnije, Komisija je na raspravi navela da točka 77. pobijane odluke predstavlja odgovor argumentima grčkih vlasti, ali da zbog nepostojanja ekonomske analize elementi koji se odnose na narušavanje tržišnog natjecanja i privlačnost niže cijene ne čine element prednosti u predmetnom slučaju.

66

Naime, pod pretpostavkom da u području državnih potpora koje zahtijevaju državna sredstva putem kojih se daje prednost privlačnost takvog naplaćivanja ulaznica po nižoj cijeni može predstavljati element takve prednosti, valja ustvrditi da pobijana odluka ne sadržava nikakvu statističku i, posljedično, ekonomsku analizu te privlačnosti za posjetitelje iz te perspektive. Osim toga, iz točke 146. pobijane odluke proizlazi da iznosi povrat kojih je odredila Komisija zbog samog načina izračuna ne odgovaraju takvoj vrsti prednosti.

67

Iz toga slijedi da se prednost koju navodi Komisija u predmetnom slučaju sastoji jedino u razlici između iznosa koje kasina državi isplaćuju po prodanoj ulaznici.

68

Kao što je to utvrđeno u točkama 52. do 58. ove presude, činjenica da je učinak ispitivane mjere da kasina koja naplaćuju ulaznice po cijeni od 6 eura isplaćuju državi iznose niže od onih koje državi isplaćuju kasina koja naplaćuju ulaznice po cijeni od 15 eura, ali koji su izravno proporcionalni, nije dovoljna da se zaključi o postojanju prednosti za kasina iz prve kategorije.

69

Ostali Komisijini argumenti ne pobijaju taj zaključak.

70

Kao prvo, u prilog svojoj obrani Komisija tvrdi da predmetna mjera daje financijsku prednost kasinima koja naplaćuju nižu cijenu ulaznice.

71

Međutim, Komisija ne dokazuje postojanje financijske prednosti, koju pobijana odluka, osim toga, ne navodi. Naime, nije sporno da prilikom ulaska u kasino posjetitelji obično plaćaju ulaznicu po cijeni od 6 odnosno 15 eura i da se 80% naplaćenih iznosa svaki mjesec isplaćuje državi. Stoga se može pretpostaviti da su u kasinima koja naplaćuju ulaznicu po cijeni od 6 eura iznosi dobiveni prodajom ulaznica prije isplate državi razmjerno manji onima koji su dobiveni prodajom ulaznica u ostalim kasinima. U tim okolnostima činjenica da je kasino koji ulazi u prvu kategoriju državi dužan isplatiti samo 4,80 eura, kada je cijena ulaznice 6 eura, umjesto 12 eura, kada je cijena ulaznice određena na 15 eura, ne predstavlja financijsku prednost, s obzirom na to da su iznosi koje je potrebno isplatiti za prodane ulaznice jednaki 80% naplaćene cijene ulaznica i da te iznose kasina naplaćuju prije nastanka obveze isplate 80% tih iznosa državi. Isto tako činjenica da kasina koja naplaćuju ulaznice po cijeni od 6 eura zadržavaju 20% cijene prodane ulaznice odnosno 1,20 eura na temelju pristojbe za izdavanje ulaznice i pokriće troškova ne predstavlja financijsku prednost za ta kasina u odnosu na kasina koja naplaćuju ulaznice po cijeni od 15 eura nego baš naprotiv.

72

Osim toga, iz točaka 66. i 146. pobijane odluke proizlazi da se pojam prednosti na kojem se ona temelji sastoji u razlici od 7,20 eura koja se isplaćuju po ulaznici ovisno o tome naplaćuje li kasino ulaznice po cijeni od 15 eura ili od 6 eura. Taj je pojam kvalitativno različit od financijske prednosti, koja se u biti sastoji u razlikovanju, u odnosu na dužnika, uvjeta u kojima obveza treba biti ispunjena, što u predmetnom slučaju nije bilo sporno.

73

Iz toga slijedi da valja odbiti argument koji se temelji na financijskoj prednosti.

74

Kao drugo, Komisija navodi primjer besplatnih ulaznica i tvrdi da besplatan ulaz financijski gubitak države čini još očitijim. U točki 73. pobijane odluke ona osobito tvrdi da ta trgovačka praksa besplatnih ulaznica dodatno povećava prednost jer je trošak ulaznica još veći za kasina koja isplaćuju 12 eura nego za ona koja isplaćuju 4,8 eura od općih prihoda svojih trgovačkih djelatnosti. U točki 74. pobijane odluke Komisija osporava argument grčkih vlasti prema kojem je ta praksa besplatnih ulaznica iznimka. Ona se poziva na dokaze u obliku informacija dostupnih javnosti (primjerice letaka u kojima se nudi besplatan ulaz, a nalaze se u novinama ili na internetu) koji dokazuju da se uobičajena praksa sastoji u ponudi besplatnog ulaza bilo kojem posjetitelju određenim danima u tjednu. Ona iz toga zaključuje da praksa besplatnih ulaznica nije iznimka među kasinima korisnicima potpore.

75

U tom smislu valja podsjetiti da stavak 6. ministrove odluke iz 1995. utvrđuje mogućnost odobrenja besplatnih ulaznica u promotivne svrhe ili zbog društvene obveze. U tom su slučaju kasina, iako ne naplaćuju ulaz, dužna državi isplatiti 80% zakonske vrijednosti izdane ulaznice. Dakle, kasina koja naplaćuju ulaznice po cijeni od 15 eura državi trebaju isplatiti 12 eura po besplatnoj ulaznici, dok kasina koja naplaćuju ulaznice po cijeni od 6 eura isplaćuju tek 4,80 eura po besplatnoj ulaznici.

76

Iz toga proizlazi da su u primjeru besplatnih ulaznica kasina koja naplaćuju ulaznice po cijeni od 6 eura u prednosti jer od primljene cijene ulaznica (koja je jednaka nuli) državi isplaćuju niži iznos od onoga koji isplaćuju kasina koja naplaćuju ulaznice po cijeni od 15 eura.

77

Međutim, valja istaknuti da se zaključkom o trgovačkoj praksi besplatnih ulaznica Komisija koristi za tvrdnju da je navodna prednost, opisana u točkama 66. do 69. pobijane odluke, tako „pojačana“ (točka 73. pobijane odluke). U pobijanoj odluci primjer besplatnih ulaznica izložen je kao dokaz o postojanju te prednosti. Međutim, kao što to proizlazi iz točaka 49. do 68. ove presude, sustav naplaćivanja ulaznica koji je predmet spora ne daje takvu prednost kasinima koja naplaćuju ulaznice po cijeni od 6 eura.

78

Osim toga valja istaknuti da Komisija u načelu ne kritizira mogućnost da država članica odredi da kasina mogu izdati besplatne ulaznice ako to čine u promotivne svrhe ili ispunjavaju društvenu obvezu, ali u biti prigovara grčkim vlastima da su dopustile da izdavanje besplatnih ulaznica premaši okvir iznimke predviđene u ministrovoj odluci iz 1995. U tom smislu, s obzirom na to da sustav naplaćivanja ulaznica u kasina ne daje prednost u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a kada je riječ o prodanim ulaznicama te da predmetna država članica može dopustiti izdavanje besplatnih ulaznica iz točno određenih i opravdanih razloga kao što su promotivne akcije i društvene obveze, razumno je da država članica kao dodatni uvjet odredi da joj iznosi koji bi joj inače bili isplaćeni budu isplaćeni i u slučaju besplatnih ulaznica. U tim okolnostima Komisija je dužna dokazati da kasina zapravo izdaju prevelik broj besplatnih ulaznica u odnosu na broj ulaznica koji omogućuje ostvarenje cilja ministrove odluke iz 1995. tako da njihova odluka dopuštanja slobodnog pristupa njihovim igračnicama ne poštuje uvjete koje nameće nacionalno zakonodavstvo.

79

Međutim, u predmetnom slučaju podaci koje Komisija navodi u točki 74. pobijane odluke odnose se na kasino u koji je ulaz besplatan nakon 10. siječnja, od nedjelje do četvrtka od 7 do 20 sati. Stoga, s obzirom na to da ne postoje podrobnije informacije koje se osobito odnose na praksu ostalih kasina i broj klijenata tijekom predmetnih dana i sati, nije moguće zaključiti da predmetna ponuda besplatnih ulaznica dokazuje povredu uvjeta sadržanih u ministrovoj odluci iz 1995.

80

Stoga isto tako treba odbiti argument koji se temelji na postojanju posebne i različite prednosti u slučaju besplatnih ulaznica.

81

Kao treće, u točki 78. pobijane odluke Komisija tvrdi da „same predmetne nacionalne odredbe priznaju prednost koju daje diskriminatorni porezni tretman“. Ona navodi kasino u Solunu, koji je naplaćivao ulaznicu po cijeni od 6 eura na temelju Zakonodavnog dekreta br. 2687/1953 (točka 6. ove presude). Prema Komisijinu mišljenju, grčke vlasti primijenile su taj zakonodavni dekret na navedeni kasino jer je to predstavljalo najpovoljnije postupanje određeno u odnosu na nacionalna poduzeća.

82

U tom smislu valja podsjetiti da Zakonodavni dekret br. 2687/1953 određuje da poduzeća koja su osnovana ulaganjem inozemnog kapitala imaju pravo da se s njima postupa barem onako povoljno kao i sa sličnim nacionalnim poduzećima. U predmetnom slučaju zahtjev za upravljanje kasinom u kojem se traži da cijena ulaznice u kasino u Solunu bude određena u istom iznosu kao i ona za kasino Mont Parnès, odnosno da iznosi 6 eura, prihvaćen je nakon mišljenja Državnog savjeta grčke države br. 631/1997 od 16. listopada 1997. U njemu je osobito smatrano da je kasino u Solunu u istom položaju kao i kasino Mont Parnès s obzirom na to da ta kasina svoje djelatnosti obavljaju u dvama najvećim gradovima u državi.

83

Međutim, sama činjenica da je u predmetnom slučaju kasino u Solunu zahtijevao i dobio pravo naplaćivati nižu cijenu ulaznice na temelju Zakonodavnog dekreta br. 2687/1953 ne pobija rasuđivanje prema kojem u predmetnom slučaju nije ustvrđeno postojanje prednosti u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a (točke 52. do 68. ove presude). Stoga valja odbiti Komisijin argument prema kojem je predmetna prednost priznata samim nacionalnim odredbama.

84

Stoga valja odbiti Komisijin argument.

85

Iz prethodno navedenog proizlazi da Komisija nije dokazala da predmetna mjera kasinima koja su naplaćivala ulaznice po cijeni od 6 eura daje prednost u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.

86

Stoga valja prihvatiti prvi dio prvog tužbenog razloga koji se temelji na nepostojanju prednosti dodijeljene predmetnom mjerom.

87

Naposljetku, kada je riječ o tome da kasino na Krfu i kasino Mont Parnès državi eventualno nisu isplatili iznose od naplate ulaznica (80% od 6 eura, odnosno 4,80 eura) za razdoblje od 21. listopada 1999. do kraja 2000., što je navedeno u točkama 85. i 143. pobijane odluke, valja ustvrditi da Komisija nije zauzela nikakav konačan stav o stvarnom postojanju te neisplate te je na taj način grčkim vlastima ostavila da ju potvrde ili opovrgnu u okviru povrata određenog pobijanom odlukom. S obzirom na to da Komisija u navedenoj odluci nije ispitala ispunjava li i u kojoj mjeri ta neisplata, promatrana izdvojeno, sve uvjete iz članka 107. stavka 1. UFEU‑a, iz toga slijedi da je, uz prihvaćanje prvog dijela prvog tužbenog razloga, pobijanu odluku potrebno u cijelosti poništiti.

88

Stoga primjenom gore navedene sudske prakse (vidjeti točku 38. ove presude) valja zaključiti da Komisija nije utvrdila postojanje državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a te se pritom nije potrebno izjasniti o drugim dijelovima prvog tužbenog razloga niti o ostalim tužbenim razlozima.

89

Iz toga slijedi da pobijanu odluku treba poništiti.

90

U skladu s člankom 87. stavkom 2. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

91

Budući da Komisija nije uspjela u postupku, valja joj naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu Helenske Republike.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (drugo vijeće)

proglašava i presuđuje: