–

za osobu CP, M. Porto Corredoira i J. Suderow Rodríguez, abogados,

–

za Nissan Iberia SA, J. Alonso Menjón, O. Guardiola Bas, I. Torras Balcell i J. Zuloaga González, abogados,

–

za španjolsku vladu, P. Pérez Zapico i A. Pérez‑Zurita Gutiérrez, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, S. Baches Opi i C. Zois, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 101. UFEU‑a, u vezi s načelom djelotvornosti.

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe CP i društva Nissan Iberia SA (u daljnjem tekstu: Nissan), u vezi s naknadom štete koja je navodno pretrpljena zbog povrede prava tržišnog natjecanja što ju je počinilo nekoliko poduzetnika, među kojima i Nissan, te koja je utvrđena u odluci Comisióna Nacional de los Mercados y la Competencia (Državna komisija za tržišta i tržišno natjecanje, Španjolska) (u daljnjem tekstu: CNMC).

3

Članak 16. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101]. i [102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak SL 2016., L 173, str. 110.), naslovljen „Jedinstvena primjena prava tržišnog natjecanja Zajednice”, u stavku 1. određuje:

„Kada nacionalni sudovi odlučuju o sporazumima, odlukama ili postupanjima iz članka [101.] ili članka [102. UFEU‑a] koji su već bili predmetom odluke [Europske k]omisije, nacionalni sudovi ne mogu donositi odluke suprotne odluci koju je donijela Komisija. Također, nacionalni sudovi moraju izbjegavati donošenje odluka koje bi bile u suprotnosti s odlukom koju razmatra Komisija u postupku koji je pokrenula. U tu svrhu, nacionalni sud može procijeniti je li svrsishodno nastaviti s postupkom pred nacionalnim sudom. Ova obveza ne dovodi u pitanje prava i obaveze iz članka [267. UFEU‑a].”

4

Članak 10. Direktive 2014/104/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. studenoga 2014. o određenim pravilima kojima se uređuju postupci za naknadu štete prema nacionalnom pravu za kršenje odredaba prava tržišnog natjecanja država članica i Europske unije (SL 2014., L 349, str. 1.), naslovljen „Zastara”, glasi:

„1.   Države članice u skladu s ovim člankom utvrđuju pravila koja se primjenjuju na zastaru za pokretanje postupaka za naknadu štete. Ta pravila određuju kada počinje teći zastara, njezino trajanje i okolnosti pod kojima se prekida ili ne teče.

2.   Zastara ne počinje teći prije prestanka kršenja prava tržišnog natjecanja i prije nego što tužitelj sazna, ili se razumno može očekivati da zna za:

3.   Države članice osiguravaju da zastara za pokretanje postupka za naknadu štete nastupa istekom najmanje pet godina.

4.   Države članice osiguravaju zastoj ili, ovisno o nacionalnom pravu, prekid zastare ako tijelo nadležno za tržišno natjecanje poduzme radnje radi istrage ili postupka pred njim s obzirom na kršenje prava tržišnog natjecanja na koje se odnosi postupak za naknadu štete. Zastoj prestaje najranije godinu dana nakon što je odluka o kršenju postala pravomoćna ili nakon što je postupak na drugi način okončan.”

5

Članak 21. te direktive, naslovljen „Prenošenje”, u stavku 1. određuje:

„Države članice do 27. prosinca 2016. donose zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom. One Komisiji odmah dostavljaju tekst tih odredaba.

[…]”

6

U članku 22. navedene direktive, naslovljenom „Vremenska primjena”, u stavku 1. predviđa se:

„Države članice osiguravaju da se nacionalne mjere, usvojene na temelju članka 21. radi usklađivanja s materijalnim odredbama ove Direktive, ne primjenjuju retroaktivno.”

7

Članak 1902. Códiga Civil (Građanski zakonik) glasi:

„Svatko tko svojim postupanjem ili propustom prouzroči štetu drugom, namjerno ili nepažnjom, dužan je nadoknaditi prouzročenu štetu.”

8

Člankom 1968. tog zakonika predviđa se:

„Rok zastare od jedne godine primjenjuje se na:

[…]

9

Članak 1973. navedenog zakonika glasi:

„Rok zastare za podnošenje tužbi prestaje teći kad ih se podnese sudu, kad vjerovnik podnese izvansudski zahtjev i svakim dužnikovim činom kojim priznaje dug.”

10

U skladu s člankom 74. Leya 15/2007 de Defensa de la Competencia (Zakon 15/2007 o zaštiti tržišnog natjecanja) od 3. srpnja 2007. (BOE br. 159 od 4. srpnja 2007., str. 28848.), kako je izmijenjen Real Decreto‑leyem 9/2017, por el que se transponen directivas de la Unión Europea en los ámbitos financiero, mercantil y sanitario, y sobre el desplazamiento de trabajadores (Kraljevska uredba sa zakonskom snagom 9/2017 o prenošenju direktiva Europske unije u području financija, trgovine i zdravlja kao i o upućivanju radnika) od 26. svibnja 2017. (BOE br. 126 od 27. svibnja 2017., str. 42820.):

„1.   Rok zastare tužbe radi utvrđivanja odgovornosti za štetu koja proizlazi iz povrede prava tržišnog natjecanja iznosi pet godina.

2.   Rok zastare ne počinje teći prije prestanka povrede prava tržišnog natjecanja i prije nego što je tužitelj saznao, ili se razumno može očekivati da zna za:

3.   Rok se prekida ako tijelo nadležno za tržišno natjecanje pokrene istragu ili postupak sankcioniranja u vezi s povredom prava tržišnog natjecanja na koju se odnosi tužba za naknadu štete. Taj prekid prestaje godinu dana nakon što je odluka tijela nadležnog za tržišno natjecanje postala pravomoćna ili nakon što je postupak na drugi način okončan.

4.   Rok se prekida i pokretanjem svakog postupka sporazumnog rješavanja sporova koji se odnosi na zahtjev za naknadu prouzročene štete. Taj se prekid, međutim, primjenjuje samo u odnosu na one stranke koje sudjeluju ili su sudjelovale u tom postupku ili su u njemu bile zastupane.”

11

Članak 75. stavak 1. Zakona 15/2007, kako je izmijenjen Kraljevskom uredbom sa zakonskom snagom 9/2017, predviđa:

„Povreda prava tržišnog natjecanju koju je pravomoćnom odlukom utvrdilo španjolsko tijelo nadležno za tržišno natjecanje ili španjolski žalbeni sud smatra se nepobitno utvrđenom za potrebe postupka za naknadu štete pokrenutog pred španjolskim sudom.”

12

U prvoj prijelaznoj odredbi Kraljevske uredbe sa zakonskom snagom 9/2017, kojom je u španjolsko pravo prenesena Direktiva 2014/104, naslovljenoj „Prijelazno uređenje u području postupaka za naknadu štete nastale zbog povrede prava tržišnog natjecanja država članica i Europske unije”, određuje se:

„1. Odredbe članka 3. ove Kraljevske uredbe sa zakonskom snagom ne primjenjuju se retroaktivno.

2. Odredbe članka 4. ove Kraljevske uredbe sa zakonskom snagom primjenjuju se samo na postupke pokrenute nakon njezina stupanja na snagu.”

13

U skladu s člankom 90. stavkom 3. Leya 39/2015 del Procedimiento Administrativo Común de las Administraciones Públicas (Zakon 39/2015 o općem upravnom postupku tijelâ javne uprave) od 1. listopada 2015. (BOE br. 236 od 2. listopada 2015., str. 89343.), koji se primjenjuje na pravo tržišnog natjecanja na temelju članka 45. Zakona 15/2007:

„Odluka kojom se okončava postupak izvršiva je ako se protiv nje ne može podnijeti redovni pravni lijek u upravnom postupku, pri čemu se njome mogu odrediti privremene mjere potrebne kako bi se zajamčila njezina učinkovitost dok postane izvršiva, a koje mogu uključivati zadržavanje na snazi donesenih zaštitnih mjera, ako je to potrebno.

Ako je odluka izvršiva, ona se može privremeno suspendirati ako zainteresirana osoba obavijesti upravu o svojoj namjeri pokretanja upravnog spora protiv te pravomoćne upravne odluke. Ta privremena suspenzija prestaje ako:

1.   tom tužbom nije zatražila privremenu suspenziju pobijane odluke;

2.   sud odluči o zahtjevu za privremenu suspenziju, pod uvjetima utvrđenima u tom zahtjevu.”

14

CNMC je 23. srpnja 2015. donio odluku kojom je utvrdio da je nekoliko poduzetnika, među kojima i Nissan, povrijedilo članak 101. UFEU‑a i članak 1. Zakona 15/2007. Protutržišno postupanje koje se stavlja na teret, a koje se sastojalo od razmjene poslovno osjetljivih informacija između tih poduzetnika, završilo je tijekom 2013.

15

Dana 28. srpnja 2015. CNMC na svojoj mrežnoj stranici objavio je priopćenje za medije o toj odluci.

16

Navedena odluka objavljena je 15. rujna 2015. u cijelosti na toj mrežnoj stranici.

17

Protiv te odluke počinitelji navodne povrede, uključujući Nissan, podnijeli su nekoliko tužbi za poništenje, ali ju je u pogledu Nissana tijekom 2021. potvrdio Tribunal Supremo (Vrhovni sud, Španjolska).

18

Osoba CP tijekom ožujka 2023. sudu koji je uputio zahtjev podnijela je tužbu za naknadu štete na temelju CNMC‑ove odluke (follow‑on damages action) kojom je zahtijevala da se Nissanu naloži da naknadi štetu koju je ta osoba navodno pretrpjela kupnjom vozila na čiju je cijenu utjecala povreda utvrđena u toj odluci.

19

Nissan je u svoju obranu u biti tvrdio da je za tu tužbu za naknadu štete nastupila zastara. Prema mišljenju tog društva, iz pravila o zastari predviđenih Građanskim zakonikom proizlazi da rok zastare od jedne godine, koji se primjenjuje na takvu tužbu, počinje teći od trenutka u kojem je oštećenik saznao za povredu prava tržišnog natjecanja o kojoj je riječ. U ovom slučaju – uzimajući u obzir, kao prvo, činjenicu da je CNMC‑ova odluka u cijelosti objavljena na mrežnoj stranici tog tijela 15. rujna 2015., kao drugo, činjenicu da je CNMC u vezi s time objavio priopćenje za medije i, kao treće, činjenicu da je predmet u kojem je donesena ta odluka bio široko medijski popraćen na nacionalnoj razini – osoba CP ne može tvrditi da na dan objave navedene odluke na CNMC‑ovoj mrežnoj stranici nije znala za informacije koje su nužne za podnošenje navedene tužbe za naknadu štete. Stoga, prema Nissanovu mišljenju, s obzirom na to da ta odluka ne mora postati pravomoćna kako bi rok zastare počeo teći, može se smatrati da je taj rok počeo teći 15. rujna 2015.

20

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, rokovi zastare koji se primjenjuju na tužbe za naknadu štete zbog povreda pravilâ tržišnog natjecanja ne mogu početi teći prije prestanka povrede o kojoj je riječ i prije nego što je oštećenik saznao ili je razumno mogao znati za informacije koje su mu nužne za podnošenje tužbe za naknadu štete.

21

Taj sud smatra da se, u slučajevima u kojima je ta povreda utvrđena odlukom nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje, može smatrati da su oštećene stranke saznale za te informacije u trenutku objave te odluke na mrežnoj stranici tog tijela. Prilikom te objave, među ostalim, poznato je postojanje predmetne povrede, točno su određeni počinitelji te povrede, navodi se trajanje nezakonitog postupanja te se može utvrditi nastanak štete. Prema mišljenju navedenog suda, s obzirom na to da se nijednim pravnim pravilom ne zahtijeva da takva odluka postane pravomoćna kako bi nastalo pravo na naknadu štete prouzročene predmetnom povredom, činjenica da je protiv te odluke podnesen pravni lijek ne može utjecati na izračun roka zastare primjenjivog na tužbu za naknadu štete kojom se nastoji ishoditi naknada štete proizišle iz povrede o kojoj je riječ.

22

Točno je da, prema tvrdnjama suda koji je uputio zahtjev, sud kojem je podnesena tužba za naknadu štete nakon odluke tijela nadležnog za tržišno natjecanje protiv koje je podnesena tužba za poništenje može biti vezan utvrđenjem postojanja povrede iz te odluke tek kad je navedena odluka postala pravomoćna. Međutim, na temelju primjenjivog postupovnog prava, taj sud može prekinuti postupak koji se pred njim vodi sve dok navedena odluka ne postane pravomoćna. Osim toga, u slučaju tužbe za naknadu štete zbog povrede pravilâ tržišnog natjecanja koju istodobno istražuje tijelo nadležno za tržišno natjecanje, navedeni sud mogao bi prekinuti taj postupak dok to tijelo ne donese odluku i dok ona ne postane pravomoćna.

23

U ovom slučaju, prema mišljenju tog suda, osoba CP mogla je saznati za sve informacije koje su nužne za podnošenje tužbe za naknadu štete nakon što je na CNMC‑ovoj mrežnoj stranici objavljena cjelovita odluka tog tijela te je u vezi s time objavljeno priopćenje za medije, u kojem su oštećenici izrijekom pozvani da podnesu tužbu za naknadu štete koja je posljedica predmetne povrede, kao i nakon što je predmet koji je doveo do te odluke široko medijski popraćen na nacionalnoj razini.

24

Navedeni sud u tom pogledu dodaje da – za razliku od CNMC‑ovih odluka, koje se objavljuju na mrežnoj stranici tog tijela, kao i priopćenja za medije, koje se također objavljuje na toj mrežnoj stranici – o presudama španjolskih sudova kojima odluka navedenog tijela, ovisno o slučaju, postaje pravomoćna ne objavljuje se priopćenje za medije niti se te presude objavljuju u Boletínu Oficial del Estado (španjolski službeni list). Osim toga, mrežna stranica na kojoj se objavljuju presude španjolskih sudova teško je dostupna široj javnosti.

25

Međutim, u tom kontekstu sud koji je uputio zahtjev primjećuje da, za razliku od njegova tumačenja pravila kojima se uređuje dies a quo roka zastare primjenjivog na tužbe za naknadu štete zbog povreda pravilâ tržišnog natjecanja, postoji smjer nacionalne sudske prakse prema kojem rok zastare primjenjiv na takve tužbe za naknadu štete podnesene nakon CNMC‑ove odluke koja je predmet tužbe za poništenje pred nadležnim sudovima počinje teći tek od trenutka u kojem je ta odluka postala pravomoćna, nakon sudskog nadzora. U skladu s tim smjerom sudske prakse, oštećenik ne može saznati za informacije koje su nužne za podnošenje tužbe za naknadu štete samo na temelju objave cjelovite verzije CNMC‑ove odluke na njegovoj mrežnoj stranici ili objave priopćenja za medije i medijske pokrivenosti predmeta o kojem je riječ na nacionalnoj razini. Stoga bi trebalo smatrati da rok zastare počinje teći tek kad je presuda žalbenog suda posljednjeg stupnja postala pravomoćna. U svakom slučaju, bilo bi besmisleno podnositi tužbu za naknadu štete na temelju CNMC‑ove odluke, a zatim zahtijevati prekid postupka kako bi se moglo utvrditi treba li se osloniti na tu odluku kako bi se potkrijepila ta tužba za naknadu štete.

26

Prema mišljenju tog suda, čini se da se navedenom linijom sudske prakse pogrešno uspostavlja razlika između mogućnosti i obveze podnošenja tužbe. Prema mišljenju navedenog suda, ako je tužitelj o kojem je riječ saznao za informacije koje su nužne za podnošenje tužbe za naknadu štete, na njemu je da to učini u rokovima određenima u tu svrhu.

27

U tim okolnostima, Juzgado de lo Mercantil no 1 de Zaragoza (Trgovački sud br. 1 u Zaragozi, Španjolska), odnosno sud koji je uputio zahtjev, odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

28

Podneskom tajništvu Suda 17. travnja 2025. Nissan je zatražio, kao glavni zahtjev, da se naloži ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, u skladu s člankom 83. Poslovnika Suda. Podredno je zatražio od Suda da sudu koji je uputio zahtjev uputi zahtjev za pojašnjenje, u skladu s člankom 101. tog Poslovnika.

29

U prilog tim zahtjevima Nissan je u biti istaknuo, s jedne strane, da se nezavisna odvjetnica u svojem mišljenju oslonila na činjenične i pravne elemente koje je osoba CP istaknula na raspravi i o kojima se na toj raspravi nije kontradiktorno raspravljalo te, s druge strane, da stvar nije dovoljno razjašnjena pred Sudom kad je riječ o činjeničnim pitanjima i nacionalnom pravu. Konkretno, treba pojasniti, kao prvo, načine prekida roka zastare koji se primjenjuje na tužbe za naknadu štete, a osobito učinke izvansudskih zahtjeva na prekid tog roka. U ovom slučaju od suda koji je uputio zahtjev valja zatražiti da pojasni je li osoba CP podnijela izvansudski zahtjev i, ovisno o slučaju, njegov sadržaj kao i troškove povezane s njegovim podnošenjem. Kao drugo, bilo bi korisno pojasniti broj CNMC‑ovih odluka o sankcijama koje su poništene nakon sudskog nadzora. Kao treće, od suda koji je uputio zahtjev treba zatražiti da pojasni određene aspekte španjolskog prava u pogledu, među ostalim, izvršivosti CNMC‑ovih odluka, razlika između nacionalnih pravila kojima se uređuje objava CNMC‑ovih odluka i onih kojima se uređuje objava presuda španjolskih sudova, kao i troškova povezanih s prekidom rokova zastare.

30

U tom pogledu, kad je riječ, kao prvo, o zahtjevu za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, valja podsjetiti na to da, na temelju članka 252. drugog stavka UFEU‑a, nezavisni odvjetnik, djelujući posve nepristrano i neovisno, javno iznosi obrazložena mišljenja o predmetima u kojima se u skladu sa Statutom Suda Europske unije zahtijeva njegovo sudjelovanje. Sud nije vezan ni mišljenjem ni obrazloženjem nezavisnog odvjetnika (presuda od 19. ožujka 2020., Sánchez Ruiz i dr., C‑103/18 i C‑429/18, EU:C:2020:219, t. 42. i navedena sudska praksa).

31

U tom kontekstu, valja podsjetiti na to da Statut Suda Europske unije i Poslovnik ne predviđaju mogućnost da stranke ili zainteresirane osobe iz članka 23. tog Statuta podnesu očitovanja na mišljenje nezavisnog odvjetnika. Neslaganje neke od stranaka ili takve zainteresirane osobe s mišljenjem nezavisnog odvjetnika, bez obzira na pitanja koja je ondje razmatrao, ne može stoga samo za sebe biti opravdan razlog za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka (presuda od 19. ožujka 2020., Sánchez Ruiz i dr., C‑103/18 i C‑429/18, EU:C:2020:219, t. 43. i navedena sudska praksa).

32

Iz toga slijedi da se – s obzirom na to da zahtjev za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka koji je podnio Nissan ima za cilj da mu se omogući da odgovori na stajalište nezavisne odvjetnice u njezinu mišljenju – taj zahtjev ne može prihvatiti.

33

Međutim, Sud na temelju članka 83. Poslovnika može u svakom trenutku, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, osobito ako smatra da stvar nije dovoljno razjašnjena ili ako stranka po zatvaranju tog dijela postupka iznese novu činjenicu koja je takve prirode da ima odlučujući utjecaj na odluku Suda ili pak ako je u predmetu potrebno odlučiti na temelju argumenta o kojem se nije raspravljalo među strankama ili zainteresiranim osobama iz članka 23. Statuta Suda Europske unije.

34

U ovom slučaju Sud, nakon što je saslušao nezavisnu odvjetnicu, smatra da raspolaže svim potrebnim elementima za odgovor na pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev i da u ovom predmetu nije potrebno odlučiti na temelju argumenta o kojem se nije raspravljalo među zainteresiranim osobama. Usto, zahtjev za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka ne otkriva nikakvu novu činjenicu koja bi mogla imati odlučujući utjecaj na odluku koju Sud treba donijeti u ovom predmetu.

35

Iz toga proizlazi da ne treba odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.

36

Kao drugo, što se tiče podredno postavljenog zahtjeva kojim Nissan poziva Sud da od suda koji je uputio zahtjev zatraži pojašnjenja, dovoljno je podsjetiti na to da je mogućnost kojom Sud raspolaže na temelju članka 101. svojeg Poslovnika da od suda koji je uputio zahtjev zatraži pojašnjenja samo jedna od mogućnosti čije korištenje Sud diskrecijski ocjenjuje u svakom pojedinom slučaju (presuda od 3. prosinca 2015., Banif Plus Bank,C‑312/14, EU:C:2015:794, t. 32.). Međutim, kao što je to istaknuto u točki 34. ove presude, Sud raspolaže svim elementima potrebnima za odlučivanje o ovom zahtjevu za prethodnu odluku. Iz toga slijedi da taj zahtjev također treba odbiti.

37

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda, uspostavljenog člankom 267. UFEU‑a, na Sudu je da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da riješi spor koji se pred njim vodi. U tom smislu, Sud mora, ako je to potrebno, preoblikovati postavljena pitanja. Osim toga, Sud može uzeti u obzir pravna pravila Unije na koja se nacionalni sud nije pozvao u svojem pitanju (presuda od 12. siječnja 2023., RegioJet,C‑57/21, EU:C:2023:6, t. 92. i navedena sudska praksa). U tom je smislu na Sudu da iz svih elemenata koje je dostavio nacionalni sud, a posebno iz obrazloženja odluke kojom se upućuje zahtjev, izvede one dijelove prava Unije koje je potrebno tumačiti, imajući u vidu predmet spora (presuda od 22. lipnja 2022., Volvo i DAF Trucks, C‑267/20, EU:C:2022:494, t. 28. i navedena sudska praksa).

38

U ovom slučaju, s obzirom na sve elemente koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev, prethodna pitanja valja preoblikovati kako bi se tom sudu dao koristan odgovor koji će mu omogućiti rješavanje spora koji se pred njim vodi.

39

Naime, iz tih elemenata proizlazi da taj sud nastoji utvrditi, među ostalim, može li osoba CP – koja se smatra oštećenom povredom prava tržišnog natjecanja koja je utvrđena CNMC‑ovom odlukom objavljenom na mrežnoj stranici tog tijela 15. rujna 2015. i koja je nakon presude Tribunala Supremo (Vrhovni sud) donesene tijekom 2021. postala pravomoćna – zahtijevati naknadu štete koja joj je prouzročena ili je pak nastupila zastara njezine tužbe za naknadu štete podnesene tijekom ožujka 2023.

40

U tom pogledu iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da je Kraljevska uredba sa zakonskom snagom 9/2017, kojom je prenesena Direktiva 2014/104, stupila na snagu 27. svibnja 2017., odnosno otprilike pet mjeseci nakon isteka roka za prenošenje predviđenog člankom 21. te direktive. Sud koji je uputio zahtjev ističe da je, do dana stupanja na snagu te uredbe sa zakonskom snagom kojom se navedena direktiva prenosi u španjolsko pravo, rok zastare primjenjiv na tužbe za naknadu štete zbog povreda prava tržišnog natjecanja bio uređen općim sustavom izvanugovorne građanske odgovornosti i da je taj jednogodišnji rok zastare, na temelju članka 1968. stavka 2. Građanskog zakonika, počinjao teći tek od trenutka kad je osoba koja se smatra oštećenom saznala za činjenice koje dovode do odgovornosti za štetu. Taj sud pojašnjava da se, nakon zakonodavne izmjene tijekom 2007., nacionalnim zakonodavstvom više ne zahtijeva da, kako bi moglo nastati pravo na naknadu štete prouzročene povredom o kojoj je riječ, odluka nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje postane pravomoćna. Stoga sud koji je uputio zahtjev smatra da se početak roka zastare koji se primjenjuje na tužbu osobe CP za naknadu štete podudara s danom objave CNMC‑ove odluke na njegovoj mrežnoj stranici, odnosno 15. rujna 2015., a ne s danom objave presude Tribunala Supremo (Vrhovni sud) kojom je ta odluka postala pravomoćna tijekom 2021.

41

U tom kontekstu i uzimajući u obzir, među ostalim, činjenicu da su se pravila o zastari iz Građanskog zakonika nastavila primjenjivati otprilike pet mjeseci nakon isteka roka za prenošenje Direktive 2014/104, iz elemenata koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev jasno proizlazi da se on pita o usklađenosti s člankom 101. UFEU‑a, u vezi s načelom djelotvornosti i, ovisno o slučaju, s člankom 10. navedene direktive, pravila o zastari koja su bila na snazi prije prenošenja te direktive, osobito kad je riječ o određivanju dies a quo roka zastare.

42

U tim okolnostima, treba smatrati da sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjima, koja valja razmotriti zajedno, u biti pita treba li članak 101. UFEU‑a, u vezi s načelom djelotvornosti i, ovisno o slučaju, člankom 10. stavkom 2. Direktive 2014/104, tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis, kako ga tumače nadležni nacionalni sudovi, prema kojem se, u svrhu utvrđivanja trenutka od kojeg počinje teći rok zastare primjenjiv na tužbe za naknadu štete zbog povreda pravilâ tržišnog natjecanja podnesene nakon odluke nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje kojom je utvrđena povreda tih pravila, može smatrati da je osoba koja se smatra oštećenom saznala za nužne informacije koje joj omogućuju podnošenje tužbe za naknadu štete i prije pravomoćnosti te odluke.

43

S obzirom na to, kako bi se odgovorilo na postavljena pitanja, najprije treba provjeriti ratione temporis primjenjivost članka 10. Direktive 2014/104, kojim se utvrđuju određeni zahtjevi u pogledu roka zastare primjenjivog na tužbe za naknadu štete zbog povreda prava tržišnog natjecanja, i to tako da se konkretno određuje minimalno trajanje tog roka, najraniji trenutak od kojeg taj rok može početi teći kao i okolnosti u kojima njegov tijek mora zastati ili biti prekinut.

44

Stoga valja podsjetiti na to da je članak 10. Direktive 2014/104 materijalna odredba u smislu njezina članka 22. stavka 1. Na temelju te odredbe, države članice osiguravaju da se nacionalne mjere usvojene na temelju članka 21. navedene direktive radi usklađivanja s njezinim materijalnim odredbama ne primjenjuju retroaktivno (presuda od 18. travnja 2024., Heureka Group (Internetski uspoređivači cijena),C‑605/21, EU:C:2024:324, t. 47.).

45

S obzirom na navedeno, od isteka roka za prenošenje direktive, nacionalno pravo treba tumačiti na način koji je u skladu sa svakom njezinom odredbom (presuda od 18. travnja 2024., Heureka Group (Internetski uspoređivači cijena),C‑605/21, EU:C:2024:324, t. 48.).

46

Stoga je nužno, kako bi se odredila primjenjivost članka 10. Direktive 2014/104 ratione temporis, provjeriti je li situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku nastala prije isteka roka za prenošenje te direktive ili je nastavila proizvoditi učinke nakon isteka tog roka (presuda od 18. travnja 2024., Heureka Group (Internetski uspoređivači cijena),C‑605/21, EU:C:2024:324, t. 49.).

47

U tu svrhu, s obzirom na posebnosti pravila o zastari, njihovu prirodu i mehanizam funkcioniranja, osobito u kontekstu tužbe za naknadu štete zbog povrede prava tržišnog natjecanja, valja ispitati je li na dan isteka roka za prenošenje Direktive 2014/104, odnosno 27. prosinca 2016., bio istekao rok zastare koji je bio utvrđen nacionalnim pravom i koji je do tada bio primjenjiv na situaciju o kojoj je riječ u glavnom postupku, što podrazumijeva utvrđivanje trenutka u kojem je, u skladu s tim pravom, počeo teći taj rok zastare (presuda od 18. travnja 2024., Heureka Group (Internetski uspoređivači cijena),C‑605/21, EU:C:2024:324, t. 50.).

48

Naime, uzimajući u obzir nepostojanje propisa Unije kojim se uređuje to područje do datuma isteka roka za prenošenje Direktive 2014/104, na pravnom je poretku svake države članice bilo da uredi pravila za ostvarivanje prava na naknadu štete nastale zbog povrede članaka 101. i 102. UFEU‑a, uključujući i ona koja se odnose na rokove zastare, pod uvjetom da se poštuju načela ekvivalentnosti i djelotvornosti, pri čemu se potonjim načelom zahtijeva da pravila koja se primjenjuju na tužbe namijenjene osiguranju zaštite prava koja osobe imaju na temelju izravnog učinka prava Unije ne čine praktično nemogućim ili pretjerano teškim ostvarivanje prava dodijeljenih pravnim poretkom Unije (presuda od 18. travnja 2024., Heureka Group (Internetski uspoređivači cijena),C‑605/21, EU:C:2024:324, t. 51. i navedena sudska praksa).

49

U tom pogledu, iz potonjeg načela proizlazi da čak i prije datuma isteka roka za prenošenje Direktive 2014/104 nacionalni propis kojim se utvrđuju datum od kojeg počinje teći rok zastare te trajanje i pravila o zastoju ili prekidu tog roka mora biti prilagođen posebnostima prava tržišnog natjecanja i ciljevima provedbe pravila tog prava od strane dotičnih osoba, kako se ne bi poništila puna djelotvornost članaka 101. i 102. UFEU‑a (presuda od 18. travnja 2024., Heureka Group (Internetski uspoređivači cijena),C‑605/21, EU:C:2024:324, t. 52. i navedena sudska praksa).

50

U tom kontekstu, valja podsjetiti na to da članak 101. stavak 1. i članak 102. UFEU‑a proizvode izravne učinke u odnosima među pojedincima i stvaraju prava za osobe koja nacionalni sudovi moraju očuvati (presuda od 5. lipnja 2014., Kone i dr., C‑557/12, EU:C:2014:1317, t. 20. i navedena sudska praksa).

51

Puna djelotvornost članka 101. UFEU‑a i osobito koristan učinak zabrane propisane njegovim stavkom 1. bili bi dovedeni u pitanje ako svaka osoba ne bi mogla zahtijevati naknadu štete koja joj je prouzročena povredom prava tržišnog natjecanja (presude od 5. lipnja 2014., Kone i dr., C‑557/12, EU:C:2014:1317, t. 21. i od 28. siječnja 2025., ASG 2,C‑253/23, EU:C:2025:40, t. 61. i navedena sudska praksa).

52

Stoga svatko može zahtijevati naknadu pretrpljene štete kada postoji uzročna veza između te štete i zabranjenog sporazuma ili djelovanja zabranjenog člankom 101. UFEU‑a (presuda od 5. lipnja 2014., Kone i dr., C‑557/12, EU:C:2014:1317, t. 22. i navedena sudska praksa).

53

Pravo svake osobe da zahtijeva naknadu takve štete osnažuje djelovanje pravilâ tržišnog natjecanja Unije i može odvratiti od ponašanja koja bi mogla ograničiti ili narušiti tržišno natjecanje, čime doprinosi održanju stvarnog tržišnog natjecanja u Uniji (presuda od 28. siječnja 2025., ASG 2,C‑253/23, EU:C:2025:40, t. 63.).

54

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, to pravo svakom oštećeniku daje mogućnost da zahtijeva naknadu štete koja mu je prouzročena postupanjem kojim se može sprečavati, ograničavati ili narušavati tržišno natjecanje (vidjeti u tom smislu presude od 20. rujna 2001., Courage i Crehan, C‑453/99, EU:C:2001:465, t. 25., od 13. srpnja 2006., Manfredi i dr., C‑295/04 do C‑298/04, EU:C:2006:461, t. 60. i od 21. prosinca 2023., International Skating Union/Komisija,C‑124/21 P, EU:C:2023:1012, t. 201.).

55

U tom pogledu, rokovi zastare koji se primjenjuju na to pravo u načelu imaju za cilj, s jedne strane, osigurati zaštitu prava oštećenika jer on mora raspolagati s dovoljno vremena za prikupljanje odgovarajućih informacija za eventualnu tužbu i, s druge strane, izbjeći to da oštećenik može neograničeno, na štetu osobe koja je odgovorna za štetu, odgađati ostvarivanje svojeg prava na naknadu štete. Stoga se rokovima zastare u konačnici štite i oštećenik i osoba koja je odgovorna za štetu (vidjeti u tom smislu presudu od 22. lipnja 2022., Volvo i DAF Trucks, C‑267/20, EU:C:2022:494, t. 45 i navedenu sudsku praksu).

56

Valja također podsjetiti na to da bi ostvarivanje prava na naknadu štete nastale zbog povrede prava tržišnog natjecanja bilo praktično nemoguće ili pretjerano teško ako bi rokovi zastare primjenjivi na tužbe za naknadu štete zbog povreda odredaba prava tržišnog natjecanja počeli teći prije nego što povreda prestane i oštećenik sazna, ili se razumno može pretpostaviti da je saznao, za informacije koje su mu nužne za podnošenje tužbe za naknadu štete (vidjeti u tom smislu presudu od 18. travnja 2024., Heureka Group (Internetski uspoređivači cijena),C‑605/21, EU:C:2024:324, t. 55. i navedenu sudsku praksu).

57

U ovom slučaju, kad je riječ o prvom uvjetu navedenom u prethodnoj točki ove presude, koji se odnosi na prestanak povrede, nesporno je da je povreda prestala tijekom 2013.

58

Kad je riječ o drugom uvjetu navedenom u toj točki, odnosno o oštećenikovu saznanju za informacije koje su mu nužne za podnošenje tužbe za naknadu štete, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da su među tim informacijama postojanje povrede prava tržišnog natjecanja, postojanje štete, uzročna veza između te štete i te povrede kao i identitet njezina počinitelja (vidjeti u tom smislu presudu od 18. travnja 2024., Heureka Group (Internetski uspoređivači cijena),C‑605/21, EU:C:2024:324, t. 64. i navedenu sudsku praksu).

59

Naime, ako ne postoje navedene informacije, oštećeniku je iznimno teško, ako ne i nemoguće, ostvariti naknadu štete koja mu je prouzročena tom povredom (presuda od 18. travnja 2024., Heureka Group (Internetski uspoređivači cijena),C‑605/21, EU:C:2024:324, t. 65.).

60

U tom pogledu, na nacionalnom je sudu kojem je podnesena tužba za naknadu štete da utvrdi trenutak od kojeg se razumno može smatrati da je oštećenik saznao za navedene informacije. Naime, nacionalni sud jedini je nadležan za utvrđivanje i ocjenu činjenica u glavnom postupku. S obzirom na navedeno, Sud može prilikom odlučivanja o zahtjevu za prethodnu odluku dati pojašnjenja radi usmjeravanja nacionalnog suda u tom utvrđivanju (vidjeti u tom smislu presudu od 18. travnja 2024., Heureka Group (Internetski uspoređivači cijena),C‑605/21, EU:C:2024:324, t. 66. i navedenu sudsku praksu).

61

Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da, u skladu s nacionalnim propisom, odgovornost počinitelja povrede pravilâ tržišnog natjecanja u načelu može nastati oštećenikovim podnošenjem tužbe za naknadu štete pred nadležnim nacionalnim sudom, ako takva povreda nije utvrđena odlukom nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje, ili podnošenjem takve tužbe nakon što je to tijelo donijelo takvu odluku.

62

Međutim, sud koji je uputio zahtjev ističe da se nijednim pravnim pravilom ne zahtijeva da takva odluka postane pravomoćna kako bi nastalo pravo na naknadu štete prouzročene navedenom povredom.

63

S obzirom na to, taj sud pojašnjava da, u skladu s nacionalnim propisom, sud kojem je podnesena tužba za naknadu štete nakon odluke nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje kojom se utvrđuje povreda, a protiv koje je podnesena tužba za poništenje, može biti vezan utvrđenjem postojanja te povrede samo ako je ta odluka postala pravomoćna.

64

Stoga je jasno da – za razliku od Komisijinih odluka kojima se odlučuje o sporazumima, odlukama ili postupanjima iz članka 101. ili 102. UFEU‑a, koje su, na temelju članka 16. stavka 1. Uredbe br. 1/2003, obvezujuće za nacionalne sudove, tako da ti sudovi ne mogu donositi odluke koje bi bile u suprotnosti s takvim odlukama – u ovom slučaju odluka nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje kojom se utvrđuje povreda pravilâ tržišnog natjecanja, a čija je valjanost sudskim putem dovedena u pitanje, nije takve naravi. Iz toga proizlazi da sud kojem je podnesena tužba za naknadu štete nakon takve odluke, u slučaju tužbe podnesene protiv te odluke, raspolaže informacijama koje nisu konačne.

65

Stoga se u slučajevima u kojima mogući počinitelj povrede prava tržišnog natjecanja Unije, utvrđene u odluci nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje, tužbom za poništenje dovodi u pitanje utvrđenja tog tijela o prirodi te o materijalnom, osobnom, vremenskom i teritorijalnom dosegu te povrede, tako da sud kojem je podnesena tužba za naknadu štete koja se odnosi na navedenu povredu nije vezan navedenim utvrđenjima, ne može smatrati da se oštećenik pred tim sudom može učinkovito pozivati na navedenu odluku kako bi potkrijepio svoju tužbu protiv mogućeg počinitelja povrede.

66

U takvom bi se slučaju ugrozila oštećenikova mogućnost da podnese tužbu za naknadu štete nakon odluke nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje (follow‑on damages action) te bi mu bilo pretjerano teško ostvariti svoje pravo na naknadu štete.

67

U tim okolnostima valja utvrditi da se – s obzirom na to da sud kojem je podnesena tužba za naknadu štete nije vezan utvrđenjem postojanja predmetne povrede sve dok odluka nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje ne postane pravomoćna – ne može razumno smatrati da je oštećenik saznao za informacije koje su mu nužne za podnošenje tužbe za naknadu štete na temelju te odluke i stoga rok zastare ne može početi teći prije nego što navedena odluka postane pravomoćna.

68

Valja pojasniti da to tumačenje u ovom slučaju nije dovedeno u pitanje ni pravilima o zastoju i/ili prekidu roka zastare ni pravilima o prekidu postupka pred sudom kojem je podnesena tužba za naknadu štete, kako proizlaze iz spisa kojim Sud raspolaže.

69

Kao prvo, kad je riječ o mogućem zastoju roka zastare, iz tog spisa ne proizlazi da se takav zastoj može odrediti zbog toga što je nadležnim sudovima podnesena tužba za poništenje CNMC‑ove odluke o kojoj je riječ niti da takav zastoj nužno traje do dana objave presude kojom je ta odluka postala pravomoćna.

70

Kao drugo, kad je riječ o prekidu roka zastare, iz navedenog spisa proizlazi da se taj rok može prekinuti oštećenikovim izvansudskim zahtjevom kojim se počinitelja navodne povrede poziva da mu naknadi štetu, pokretanjem postupka mirenja ili pak podnošenjem zahtjeva za privremene mjere radi prikupljanja informacija i/ili dokumenata bitnih za pripremu tužbe za naknadu štete.

71

S obzirom na navedeno, valja utvrditi da ti razlozi za prekid roka zastare ne ovise o podnošenju tužbe za poništenje CNMC‑ove odluke o kojoj je riječ nadležnim sudovima. Slijedom toga, valja smatrati da nijedan od navedenih razloga za prekid ne omogućuje dovoljno učinkovito jamstvo da rok zastare od jedne godine, predviđen nacionalnim propisom, neće isteći prije završetka sudskih postupaka nakon kojih bi predmetna odluka postala pravomoćna.

72

Kao treće – kad je riječ o mogućnosti da sud kojem je podnesena tužba za naknadu štete prekine postupak koji se pred njim vodi, ako je ta tužba podnesena nakon odluke tijela nadležnog za tržišno natjecanje protiv koje je podnesena tužba za poništenje, dok navedena odluka ne postane pravomoćna – iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da taj prekid nije automatski jer sud pred kojim je pokrenut postupak u tom pogledu raspolaže marginom prosudbe.

73

U svakom slučaju, kao što je to nezavisna odvjetnica u biti istaknula u točki 83. svojeg mišljenja, zahtjev za prekid postupka može se podnijeti tek nakon podnošenja tužbe za naknadu štete, što znači da se ta tužba mora podnijeti prije isteka roka zastare. U tim okolnostima, ne može se smatrati da mogućnost podnošenja zahtjeva za prekid postupka može ispuniti zahtjeve iz članka 101. UFEU‑a i načela djelotvornosti.

74

S obzirom na to pojašnjenje, valja istaknuti da se uvjetom koji se odnosi na saznavanje za informacije koje su nužne za podnošenje tužbe za naknadu štete nakon odluke nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje zahtijeva ne samo da ta odluka postane pravomoćna nego i da su te informacije koje proizlaze iz pravomoćne odluke prikladno objavljene.

75

U tom pogledu – kako bi se moglo razumno smatrati da oštećenik raspolaže informacijama koje su nužne za podnošenje tužbe za naknadu štete od dana objave presude kojom je odluka nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje o kojoj je riječ konačno potvrđena – ta presuda mora biti službeno objavljena, mora biti slobodno dostupna široj javnosti te iz nje mora jasno proizlaziti datum njezine objave.

76

U ovom slučaju osoba CP podnijela je tužbu za naknadu štete u ožujku 2023., nakon CNMC‑ove odluke donesene 23. srpnja 2015., koja je 15. rujna 2015. objavljena na mrežnoj stranici tog tijela i koja je u pogledu Nissana postala pravomoćna nakon presude Tribunala Supremo (Vrhovni sud) donesene tijekom 2021.

77

Osim toga, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se presude španjolskih sudova objavljuju na mrežnoj stranici Centra de Documentación Judicial (Cendoj) (Sudski dokumentacijski centar) Conseja General del Poder Judicial (Državno sudbeno vijeće, Španjolska), koja je u biti baza podataka sudske prakse kojoj šira javnost može slobodno pristupiti.

78

Slijedom toga, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, moglo bi se razumno smatrati da je na dan objave presude Tribunala Supremo (Vrhovni sud) kojom je CNMC‑ova odluka 2021. godine postala pravomoćna osoba CP saznala za sve potrebne informacije koje joj omogućuju podnošenje tužbe za naknadu štete.

79

Iz toga slijedi da, kao što to proizlazi iz točaka 76. do 78. ove presude, na dan isteka roka za prenošenje Direktive 2014/104, odnosno 27. prosinca 2016., rok zastare ne samo da nije istekao nego još nije ni počeo teći.

80

Stoga situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku nije nastala prije isteka roka za prenošenje te direktive, tako da je njezin članak 10. u ovom slučaju primjenjiv ratione temporis te se ne čini da je za tužbu osobe CP za naknadu štete nastupila zastara.

81

U tom pogledu – s obzirom na to da sadržaj članka 10. stavka 2. Direktive 2014/104, kad je riječ o određivanju trenutka od kojeg počinje teći rok zastare, u biti odražava sudsku praksu Suda koja se odnosi na članke 101. i 102. UFEU‑a kao i na načelo djelotvornosti – razmatranja iz ove presude koja se odnose na početak tijeka roka zastare primjenjivog na tužbe za naknadu štete zbog povreda pravilâ tržišnog natjecanja, nakon odluke nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje kojom se utvrđuje povreda, također su primjenjiva na tumačenje članka 10. stavka 2. Direktive 2014/104.

82

S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti tako da članak 101. UFEU‑a, u vezi s načelom djelotvornosti i člankom 10. stavkom 2. Direktive 2014/104, treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis, kako ga tumače nadležni nacionalni sudovi, prema kojem se, u svrhu utvrđivanja trenutka od kojeg počinje teći rok zastare primjenjiv na tužbe za naknadu štete zbog povreda pravilâ tržišnog natjecanja podnesene nakon odluke nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje kojom je utvrđena povreda tih pravila, može smatrati da je osoba koja se smatra oštećenom saznala za nužne informacije koje joj omogućuju podnošenje tužbe za naknadu štete i prije pravomoćnosti te odluke.

83

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:

Članak 101. UFEU‑a, u vezi s načelom djelotvornosti i člankom 10. stavkom 2. Direktive 2014/104/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. studenoga 2014. o određenim pravilima kojima se uređuju postupci za naknadu štete prema nacionalnom pravu za kršenje odredaba prava tržišnog natjecanja država članica i Europske unije,

treba tumačiti na način da mu se:

protivi nacionalni propis, kako ga tumače nadležni nacionalni sudovi, prema kojem se, u svrhu utvrđivanja trenutka od kojeg počinje teći rok zastare primjenjiv na tužbe za naknadu štete zbog povreda pravilâ tržišnog natjecanja podnesene nakon odluke nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje kojom je utvrđena povreda tih pravila, može smatrati da je osoba koja se smatra oštećenom saznala za nužne informacije koje joj omogućuju podnošenje tužbe za naknadu štete i prije pravomoćnosti te odluke.