–

za Istituto nazionale della previdenza sociale (INPS), C. D’Aloisio, E. De Rose, E. Sciplino i A. Sgroi, avvocati,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju L. Fiandace i F. Sclafanija, avvocati dello Stato,

–

za Europsku komisiju, D. Recchia i F. van Schaik, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 4. Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme, sklopljenog 18. ožujka 1999. (u daljnjem tekstu: Okvirni sporazum), u Prilogu Direktivi Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP (SL 1999., L 175, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 228.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe ED, s jedne strane, i Ministera dell’Istruzione e del Merito (Ministarstvo obrazovanja i zasluga, Italija) i Istituta nazionale della previdenza sociale (INPS) (Nacionalni institut za socijalnu sigurnost (INPS), Italija), s druge strane, u vezi s izračunom, na dan imenovanja osobe ED nastavnikom na stalno radno mjesto, radnog staža koji je ta osoba stekla u okviru niza ugovora na određeno vrijeme koje je ona sklopila kao nastavnik bez stalnog radnog mjesta.

3

Članak 3. Okvirnog sporazuma glasi:

4

Članak 4. točke 1. i 4. tog okvirnog sporazuma glasi kako slijedi:

[…]

5

Člankom 485. stavkom 1. Decreta legislativo no 297 – testo unico delle disposizioni legislative vigenti in materia di istruzione, relative alle scuole di ogni ordine e grado (Zakonodavna uredba br. 297 o odobrenju pročišćenog teksta zakonodavnih odredbi primjenjivih u području obrazovanja koje se odnose na škole svih vrsta i razina) od 16. travnja 1994. (GURI br. 115 od 19. svibnja 1994., redovni dodatak br. 79), u verziji primjenjivoj na glavni postupak (u daljnjem tekstu: Zakonodavna uredba br. 297/1994), propisuje se:

„U pogledu nastavnog osoblja srednjih i umjetničkih škola, služba ostvarena u tim državnim školama i s njima izjednačenim školama, uključujući one u inozemstvu, u svojstvu nastavnika bez stalnog radnog mjesta, priznaje se kao služba u svojstvu nastavnika na stalnom radnom mjestu u pravne i ekonomske svrhe u cijelosti za prve četiri godine i za dvije trećine eventualnog dodatnog razdoblja, kao i u ekonomske svrhe u pogledu preostale trećine. Ekonomska prava koja proizlaze iz tog priznavanja čuvaju se i uzimaju u obzir u svim platnim razredima nakon prvotno utvrđenog platnog razreda u trenutku tog priznanja.”

6

U članku 489. stavku 1. te zakonodavne uredbe navodi se:

„U svrhu priznavanja iz prethodnih članaka nastavnička služba podrazumijeva cijelu školsku godinu ako je trajala onoliko koliko je školskim sustavom važećim u trenutku završetka službe predviđeno za valjanost godine.”

7

U skladu s člankom 11. stavkom 14. leggea n. 124 – Disposizioni urgenti in materia di personale scolastico (Zakon br. 124 o hitnim odredbama o školskom osoblju) od 3. svibnja 1999. (GURI br. 107 od 10. svibnja 1999.), u verziji primjenjivoj na glavni postupak) (u daljnjem tekstu: Zakon br. 124/1999):

„Članak 489. stavak 1. [Zakonodavne uredbe br. 297/1994] treba tumačiti na način da nastavnička služba nastavnika bez stalnog radnog mjesta, počevši od školske godine 1974./1975., podrazumijeva cijelu školsku godinu ako je trajala najmanje 180 dana ili ako je odrađena bez prekida od 1. veljače do kraja završnih ispita.”

8

Člankom 4. stavkom 3. Decreta del Presidente della Repubblica n. 399 - Norme risultanti dalla disciplina prevista dall’accordo per il triennio 1988 - 1990 del 9 giugno 1988 relativo al personale del comparto scuola (Uredba predsjednika republike br. 399, koja se odnosi na „Propis koji proizlazi iz Sporazuma 1988. – 1990. od 9. lipnja 1988. o školskom osoblju”), od 23. kolovoza 1988. (GURI br. 213 od 10. rujna 1988., redovni dodatak br. 85; u daljnjem tekstu: Uredba predsjednika br. 399/1988) određuje se:

„S navršenih 16 godina službe za nastavnike srednjoškolskog obrazovanja koji imaju sveučilišnu diplomu, 18 godina za upravne koordinatore, odgojitelje u dječjim vrtićima i nastavnike u osnovnim i srednjim školama koji imaju visokoškolsku diplomu, 20 godina za pomoćno osoblje i suradnike, 24 godine za nastavnike glazbenih škola i akademija, radni staž koji se uzima u obzir isključivo u ekonomske svrhe priznaje se u cijelosti za potrebe naknadnih razvrstavanja u platni razred.”

9

Osoba ED radila je kao nastavnik u srednjoškolskom obrazovanju na temelju više ugovora na određeno vrijeme tijekom školskih godina 1996./1997. do 1998./1999., 2000./2001. do 2009./2010. i 2011./2012. do 2014./2015., prije nego što je imenovana nastavnikom na stalno radno mjesto na neodređeno vrijeme, s učinkom od 1. rujna 2015., u okviru postupka zapošljavanja na temelju kvalifikacija.

10

Prilikom tog imenovanja, osobi ED priznat je na temelju primjenjivog nacionalnog propisa, u pravne i ekonomske svrhe, radni staž stečen na temelju tih ugovora na određeno vrijeme u trajanju od 10 godina, 5 mjeseci i 10 dana službe.

11

Smatrajući da se izračunom tog radnog staža povređuje članak 4. Okvirnog sporazuma jer se njime ne uzima u obzir ukupno trajanje službe koju je obavljala prije imenovanja na stalno radno mjesto, osoba ED 22. travnja 2021. podnijela je tužbu Tribunaleu di Lecce (Sud u Lecceu, Italija), odnosno sudu koji je uputio zahtjev, kako bi joj se priznao radni staž stečen na temelju navedenih ugovora na određeno vrijeme u trajanju od 10 godina, 10 mjeseci i 17 dana.

12

Kad je riječ o sustavu izračuna radnog staža koji je predviđen nacionalnim propisom, taj sud ističe, s jedne strane, da se člankom 11. stavkom 14. Zakona br. 124/1999 propisuje da ako je nastavnik bez stalnog radnog mjesta u određenoj školskoj godini obavljao službu u trajanju od najmanje 180 dana ili od 1. veljače do kraja završnih ispita, smatra se da ju je obavljao tijekom cijele školske godine. Nasuprot tomu, ako takva služba ne ispunjava nijedan od tih dvaju uvjeta, ona se ne uzima u obzir.

13

Tako iz odluke kojom se upućuju prethodna pitanja proizlazi da u pogledu osobe ED nisu uzete u obzir školske godine 2000./2001., 2011./2012. i 2012./2013., s obzirom na to da trajanje službe te osobe tih godina nije ispunjavalo uvjete predviđene tim člankom 11. stavkom 14. Zakona br. 124/1999.

14

S druge strane, nakon izračunavanja trajanja obavljene službe u skladu s pravilima navedenima u točki 12. ove presude, to se trajanje, u skladu s člankom 485. Zakonodavne uredbe br. 297/1994, u cijelosti uzima u obzir za prve četiri godine, dok se za sljedeće godine u pravne i ekonomske svrhe uzimaju u obzir dvije trećine. Preostala trećina uzima se u obzir u ekonomske svrhe, odnosno u svrhu naknadnog razvrstavanja u platni razred, s navršenim godinama radnog staža predviđenima člankom 4. stavkom 3. Uredbe predsjednika br. 399/1988, konkretno, s navršenih 16 godina službe za nastavnike srednjoškolskog obrazovanja koji imaju sveučilišnu diplomu.

15

Sud koji je uputio zahtjev dodaje da je članak 4. stavak 3. Uredbe predsjednika br. 399/1988 posebno relevantan za rješavanje spora u glavnom postupku, s obzirom na to da je na temelju te odredbe moguće u ekonomske svrhe, tj. svrhe koje su predmet tog spora, uključiti dio radnog staža koji se ne uzima u obzir prilikom zapošljavanja dotične osobe na stalno radno mjesto. Tako se osobama koje se nalaze u istoj situaciji kao što je ona osobe ED priznanje ukupnog trajanja službe ostvarene u svojstvu nastavnika bez stalnog radnog mjesta ne odbija, nego samo odgađa na 16. godinu službe.

16

Sud koji je uputio zahtjev ističe da u presudi od 20. rujna 2018., Motter (C‑466/17, u daljnjem tekstu: presuda Motter, EU:C:2018:758), koja se odnosila na sustav izračuna radnog staža o kojem je riječ u glavnom postupku, Sud nije uzeo u obzir, među ostalim, taj članak 4. stavak 3. Uredbe predsjednika br. 399/1988, s obzirom na to da se ta odredba ne spominje u odluci kojom je upućen zahtjev za prethodnu odluku u tom predmetu, povodom kojeg je donesena ta presuda. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, u ovom je slučaju stoga potrebno Sudu uputiti nova prethodna pitanja pružajući potpuniji pravni okvir.

17

Sud koji je uputio zahtjev također pojašnjava da se na ovaj predmet mogu primijeniti elementi na koje se Sud poziva u istoj presudi u pogledu usporedivosti predmetnih situacija i objektivnih opravdanja na koja se poziva talijanska vlada.

18

Usto, Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud, Italija) presudio je u svojoj presudi br. 31149 od 28. studenoga 2019., donesenoj na temelju presude Motter, da je članak 485. Zakonodavne uredbe br. 297/1994 protivan članku 4. Okvirnog sporazuma i da stoga taj članak 485. treba izuzeti iz primjene ako je radni staž nastavnika zaposlenih na određeno vrijeme, koji su zatim zaposleni na stalno radno mjesto, izračunan u skladu s kriterijima iz članka 485. i članka 489. te zakonodavne uredbe, kako je dopunjen člankom 11. stavkom 14. Zakona br. 124/1999, kraći od radnog staža koji bi se priznao nastavniku u usporedivoj situaciji koji je od trenutka svojeg zapošljavanja zaposlen na neodređeno vrijeme.

19

Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud) stoga je presudio da postojanje diskriminacije treba ocjenjivati uspoređujući, na dan imenovanja zainteresirane osobe, radni staž koji proizlazi iz izračuna predviđenim svakim od dvaju sustava izračuna iz prethodne točke ove presude, kako bi se utvrdio najpovoljniji sustav.

20

U ovom slučaju osoba ED traži, u skladu s načelima koja je utvrdio Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud), da joj se prizna radni staž od 10 godina, 10 mjeseci i 17 dana, odnosno 5 mjeseci i 7 dana dulji od radnog staža koji joj je bio priznat.

21

Sud koji je uputio zahtjev napominje da bi osoba ED, u skladu sa sustavom izračuna na koji se poziva, izgubila, među ostalim, pravo predviđeno člankom 4. stavkom 3. Uredbe predsjednika br. 399/1988 da joj se na kraju njezine 16. godine službe prizna, samo u ekonomske svrhe, dodatni radni staž od 3 godine, 2 mjeseca i 20 dana.

22

Stoga bi činjenica da u skladu sa sudskom praksom Cortea suprema di cassazione (Kasacijski sud) odlučujući trenutak za ocjenu postojanja diskriminacije na temelju članka 4. Okvirnog sporazuma jest onaj imenovanja na stalno radno mjesto značila u praksi uvećanje radnog staža osobe ED za oko 5 mjeseci, ali i gubitak prava na priznanje dodatnog razdoblja radnog staža navedenog u prethodnoj točki ove presude.

23

Zbog toga sud koji je uputio zahtjev smatra da sustav izračuna radnog staža koji proizlazi iz sudske prakse Cortea suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud) dovodi do veće razlike između radnika zaposlenih na određeno vrijeme i radnika zaposlenih na neodređeno vrijeme u usporedivim situacijama, nego sustav izračuna radnog staža koji je predviđen člankom 485. Zakonodavne uredbe br. 297/1994 i za koji je potonji sud utvrdio da je diskriminatoran, što bi moglo biti protivno načelima koja je Sud utvrdio u presudi od 18. listopada 2012., Valenza i dr. (C‑302/11 do C‑305/11, EU:C:2012:646).

24

Slijedom toga, sud koji je uputio zahtjev pita se može li ponovno uračunavanje radnog staža, kako je predviđeno člankom 4. stavkom 3. Uredbe predsjednika br. 399/1988, predstavljati objektivno opravdanje za različito postupanje koje se smatra protivnim članku 4. Okvirnog sporazuma.

25

S obzirom na to, taj sud u tom pogledu u biti ističe da se to ponovno uračunavanje radnog staža na temelju tog članka 4. stavka 3. može smatrati budućim i neizvjesnim činjeničnim elementom povezanim s činjeničnim razmatranjima koja su specifična za svaku osobu.

26

U tim je okolnostima Tribunale di Lecce (Sud u Lecceu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

27

Talijanska vlada tvrdi da su prethodna pitanja nedopuštena jer odgovor na njih nije dvojben, osobito s obzirom na presudu Motter. Osim toga, ona navodi da je prvo pitanje hipotetsko jer odražava neslaganje suda koji je uputio zahtjev sa sudskom praksom Cortea suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud) i da unutarnji pravni poredak nudi sredstva za prevladavanje takvog neslaganja.

28

U tom pogledu ustaljena je sudska praksa da je u okviru postupka uspostavljenog člankom 267. UFEU‑a isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Posljedično, ako se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je u načelu dužan donijeti odluku (presuda od 9. ožujka 2023., Vapo Atlantic, C‑604/21, EU:C:2023:175, t. 31. i navedena sudska praksa).

29

U ovom slučaju, s jedne strane, valja podsjetiti na to da nacionalnom sudu nije ni na koji način zabranjeno postaviti Sudu prethodno pitanje čiji odgovor, prema mišljenju jedne od zainteresiranih osoba koje su sudjelovale u postupku pred Sudom, ne ostavlja mjesta nikakvoj razumnoj sumnji. Stoga, čak i pod pretpostavkom da je to slučaj, zahtjev za prethodnu odluku koji sadržava takva pitanja ipak ne postaje nedopušten (vidjeti u tom smislu presudu od 9. ožujka 2023., Vapo Atlantic, C‑604/21, EU:C:2023:175, t. 33. i navedenu sudsku praksu).

30

S druge strane, sud koji je uputio zahtjev navodi razloge zbog kojih je, prema njegovu mišljenju, odgovor na postavljena pitanja nužan za rješavanje spora u glavnom postupku. U tom pogledu on tvrdi da ima dvojbe u pogledu usklađenosti između zaključaka koje je Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud) izveo iz presude Motter i sudske prakse Suda. Taj sud dodaje da u toj presudi Sud nije uzeo u obzir sve aspekte nacionalnog propisa o kojem je riječ u glavnom postupku i da još uvijek postoje sumnje u pogledu tumačenja članka 4. Okvirnog sporazuma u situacijama poput one osobe ED. Dakle, problem naveden u prvom pitanju nije hipotetski.

31

Iz toga slijedi da su prethodna pitanja dopuštena.

32

Svojim pitanjima, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. Okvirnog sporazuma tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se, radi priznavanja radnog staža radnika prilikom njegova imenovanja na stalno službeničko radno mjesto, samo dvije trećine razdoblja službe ostvarenih nakon četiri godine na temelju ugovorâ o radu na određeno vrijeme uzimaju u obzir, uključujući u slučaju kada se, nakon određenog broja godina službe, trećina preostalih razdoblja službe ponovno uračunava samo u ekonomske svrhe.

33

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je člankom 4. Okvirnog sporazuma, koji ima izravan učinak, u njegovoj točki 1., propisana zabrana postupanja, kad je riječ o uvjetima zapošljavanja, na nepovoljniji način prema radnicima zaposlenima na određeno vrijeme nego prema usporedivim radnicima zaposlenima na neodređeno vrijeme samo zato što rade na određeno vrijeme, osim ako drugačije postupanje nije opravdano iz objektivnih razloga. U točki 4. tog članka 4. navodi se ista zabrana u pogledu kriterija razdoblja radnog staža u vezi s posebnim uvjetima zapošljavanja (presuda od 30. studenoga 2023., Ministero dell’Istruzione i INPS, C‑270/22, u daljnjem tekstu: presuda Ministero dell’Istruzione i INPS, EU:C:2023:933, t. 52. i 53. i navedena sudska praksa).

34

Usto, Sud je već presudio da pravila poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, koja se odnose na razdoblja službe koja treba ostvariti kako bi se moglo provesti razvrstavanje u platni razred, ulaze u pojam „uvjeti zapošljavanja” u smislu navedenog članka 4. (presuda Ministero dell’Istruzione i INPS, t. 55. i navedena sudska praksa).

35

Stoga, kako bi se odgovorilo na postavljena pitanja, valja ispitati dovodi li nacionalni propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku do različitog postupanja u smislu članka 4. Okvirnog sporazuma, prije nego što se, ovisno o slučaju, utvrdi može li se takvo različito postupanje opravdati objektivnim razlozima u smislu tog članka.

36

Što se tiče, kao prvo, pitanja uspostavlja li se nacionalnim propisom o kojem je riječ u glavnom postupku različito postupanje u smislu članka 4. Okvirnog sporazuma, valja istaknuti da se u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku navode članak 485. stavak 1. i članak 489. stavak 1. Zakonodavne uredbe br. 297/1994, članak 11. stavak 14. Zakona br. 124/1999 i članak 4. stavak 3. Uredbe predsjednika br. 399/1988.

37

U predmetu u kojem je donesena presuda Motter bila je riječ o članku 485. stavku 1. Zakonodavne uredbe br. 297/1994.

38

Međutim, sud koji je uputio zahtjev tvrdi da Sud u tom predmetu nije raspolagao potpunim pravnim okvirom, zbog čega je odlučio uputiti ovaj zahtjev za prethodnu odluku. U tom kontekstu spominje druge odredbe navedene u točki 36. ove presude.

39

U tom pogledu valja istaknuti da su razlozi na koje se pozvao sud koji je uputio zahtjev, kako bi opravdao ovaj zahtjev za prethodnu odluku, u biti isti kao oni koji su naveli Tribunale ordinario di Ravenna (Redovni sud u Ravenni, Italija) da podnese zahtjev za prethodnu odluku, koji je doveo do presude Ministero dell’Istruzione i INPS, kao što to proizlazi iz točke 41. te presude. Ta je presuda donesena 30. studenoga 2023., odnosno nakon upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku u ovom predmetu.

40

U navedenoj presudi Sud je istaknuo da se, u skladu s nacionalnim propisom o kojem je riječ u glavnom postupku, nastavnicima zaposlenima na neodređeno vrijeme koji su zaposleni putem javnog natječaja može, u svrhu njihova razvrstavanja u platni razred, uzeti u obzir njihov cjelokupan radni staž (vidjeti u tom smislu presudu Ministero dell’Istruzione i INPS, t. 57.).

41

Nasuprot tomu, nastavnicima zaposlenima na određeno vrijeme, koji su primljeni u javnu službu putem natječaja na temelju kvalifikacija, ne uzimaju se u obzir, za potrebe priznavanja njihova radnog staža, razdoblja službe na određeno vrijeme ostvarena tijekom školske godine koja ne dosežu pragove utvrđene u članku 489. Zakonodavne uredbe br. 297/1994, kako je dopunjena člankom 11. stavkom 14. Zakona br. 124/1999. Usto, ona razdoblja koja dosežu te pragove uzimaju se u obzir u cijelosti samo za prve četiri godine, nakon čega se to ograničava na dvije trećine za sljedeće godine, u skladu s člankom 485. Zakonodavne uredbe br. 297/1994 (vidjeti u tom smislu presudu Ministero dell’Istruzione i INPS, t. 58.). Kao što je to navedeno u točki 13. ove presude, na osobu ED primijenjene su sve te odredbe.

42

Štoviše, u točki 59. presude Ministero dell’Istruzione i INPS Sud je izričito uzeo u obzir mehanizam ponovnog uračunavanja predviđen člankom 4. stavkom 3. Uredbe predsjednika br. 399/1988, na temelju kojeg se trećina radnog staža koja nije uzeta u obzir prilikom imenovanja može, ovisno o slučaju, nakon određenog razdoblja ponovno uračunati u svrhu kasnijeg razvrstavanja predmetnih nastavnika u platni razred. U tom pogledu Sud je naglasio da do takvog ponovnog uračunavanja može doći tek nakon posebno dugog razdoblja, odnosno između 16. i 24. godine službe. Također je primijetio, u biti, da je to ponovno uračunavanje valjano samo ako je zainteresirani nastavnik nakon isteka tog razdoblja još uvijek zaposlenik Ministarstva obrazovanja i zasluga.

43

Sud je upravo uzimajući u obzir sve odredbe navedene u dvjema prethodnim točkama ove presude presudio da se nacionalnim propisom poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku uvodi različito postupanje na štetu nastavnika zaposlenih na određeno vrijeme u odnosu na nastavnike zaposlene na neodređeno vrijeme putem otvorenih natječaja, na koje se ne primjenjuju ograničenja navedena u prethodnoj točki ove presude (presuda Ministero dell’Istruzione i INPS, t. 60.).

44

Stoga iz presude Ministero dell’Istruzione i INPS proizlazi da propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku dovodi do različitog postupanja u smislu članka 4. Okvirnog sporazuma i da je mehanizam ponovnog uračunavanja predviđen u članku 4. stavku 3. Uredbe predsjednika br. 399/1988, kojemu sud koji je uputio zahtjev pridaje posebnu važnost, dio pravila koja dovode do takvog različitog postupanja.

45

Valja dodati da, kao što to ističe sam sud koji je uputio zahtjev, iako se dvije trećine radnog staža prilikom imenovanja nastavnika na stalno radno mjesto uzimaju u obzir u pravne i ekonomske svrhe, eventualno ponovno uračunavanje preostale trećine radnog staža, na temelju članka 4. stavka 3. Uredbe predsjednika br. 399/1988, provodi se samo u ekonomske svrhe.

46

Iz toga slijedi da je navedeni mehanizam ponovnog uračunavanja obilježen ne samo činjenicom, navedenom u točki 42. ove presude, da je njegova eventualna primjena (koja podliježe uvjetu da dotična osoba i dalje obavlja dužnosti nastavnika na stalnom radnom mjestu) odgođena za nekoliko godina (u slučaju osobe ED do trenutka isteka 16. godine službe) pa je stoga buduća i neizvjesna, nego i činjenicom da su učinci tog mehanizma, čak i kada se on primijeni, ograničenog dosega.

47

Stoga okolnost da u određenim slučajevima primjena tog mehanizma može eventualno biti povoljna za predmetne nastavnike može, ovisno o slučaju, samo djelomično nadoknaditi različito postupanje pretrpljeno u trenutku njihova imenovanja na stalno radno mjesto primjenom nacionalnog propisa poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku.

48

U svakom slučaju, postojanje nepovoljnijeg postupanja u smislu članka 4. točke 1. Okvirnog sporazuma ocjenjuje se objektivno (presuda od 20. veljače 2024., X (Nepostojanje razloga za raskid), C‑715/20, EU:C:2024:139, t. 51.). Prema tome, postojanje različitog postupanja treba ocijeniti s obzirom na činjenične i pravne elemente koji se mogu utvrditi u trenutku u kojem se na to postupanje poziva osoba koja smatra da se ono na nju odnosi, pri čemu se ne mogu uzeti u obzir eventualni budući elementi čije sâmo postojanje i točan doseg u tom trenutku ostaju neizvjesni.

49

Uzimajući navedeno u obzir, kako bi različito postupanje predstavljalo diskriminaciju zabranjenu člankom 4. Okvirnog sporazuma, ono se mora odnositi na usporedive situacije i ne smije se moći opravdati objektivnim razlozima (presuda Ministero dell’Istruzione i INPS, t. 61. i navedena sudska praksa).

50

Stoga, kad je riječ, kao drugo, o usporedivosti predmetnih situacija, kako bi se ocijenilo obavljaju li radnici isti ili sličan posao u smislu Okvirnog sporazuma, valja ispitati u skladu s njegovim člankom 3. točkom 2. i člankom 4. točkom 1. može li se, vodeći računa o cijelom nizu čimbenika, poput naravi posla, uvjeta stručnog osposobljavanja i radnih uvjeta, smatrati da se ti radnici nalaze u usporedivoj situaciji. Ako se dokaže da su, kad su bili zaposleni, radnici zaposleni na određeno vrijeme obavljali iste dužnosti kao i radnici koje je isti poslodavac zaposlio na neodređeno vrijeme ili da su bili na istom radnom mjestu kao oni, situacije tih dviju kategorija radnika u načelu valja smatrati usporedivima (presuda Ministero dell’Istruzione i INPS, t. 62. i 63. i navedena sudska praksa).

51

U tom pogledu iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je u glavnom postupku nesporno da su situacije o kojima je riječ usporedive, osobito kad je riječ o dužnostima koje obavljaju nastavnici zaposleni na određeno vrijeme i nastavnici zaposleni na neodređeno vrijeme.

52

Uostalom, Sud je već presudio da dužnosti koje obavljaju nastavnici bez stalnog radnog mjesta, poput osobe ED, u načelu treba smatrati usporedivima s onima nastavnika zaposlenih na neodređeno vrijeme (vidjeti u tom smislu presudu Ministero dell’Istruzione i INPS, t. 67. i navedenu sudsku praksu).

53

Kao treće i posljednje, kad je riječ o pitanju može li se različito postupanje poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku opravdati „objektivnim razlozima” u smislu članka 4. Okvirnog sporazuma, valja podsjetiti na to da taj pojam treba shvatiti na način da se njime ne omogućuje opravdanje različitog postupanja između radnika zaposlenih na određeno vrijeme i radnika zaposlenih na neodređeno vrijeme samo na temelju činjenice da je ono predviđeno općim i apstraktnim nacionalnim pravnim pravilom. Navedeni pojam zahtijeva da utvrđeno nejednako postupanje bude opravdano postojanjem preciznih i točnih elemenata koji karakteriziraju predmetni uvjet zapošljavanja u posebnom kontekstu u kojem se nalazi (presuda Ministero dell’Istruzione i INPS, t. 69. i navedena sudska praksa).

54

Na temelju objektivnih i transparentnih kriterija mora biti moguće provjeriti odgovara li ta nejednakost stvarnoj potrebi, može li postići cilj koji se želi ostvariti i je li za tu svrhu neophodna. Ti elementi mogu biti posljedica, među ostalim, posebne naravi zadataka za čije su ispunjenje sklapani ugovori na određeno vrijeme i karakteristika svojstvenih tim zadacima ili, prema potrebi, slijeđenja legitimnog cilja socijalne politike države članice (presuda Ministero dell’Istruzione i INPS, t. 70. i navedena sudska praksa).

55

U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev navodi da se objektivni razlozi na koje se poziva talijanska vlada u predmetu u kojem je donesena presuda Motter mogu primijeniti na ovaj predmet. Iz točke 42. potonje presude proizlazi da se ta vlada pozivala na ciljeve koji su se u biti sastojali, s jedne strane, od odražavanja razlika u profesionalnom radu između nastavnika na stalnom radnom mjestu koji su od početka zaposleni na otvorenom natječaju i nastavnika koji su imenovani na stalno radno mjesto nakon što su stekli radno iskustvo na temelju ugovorâ o radu na određeno vrijeme i, s druge strane, od izbjegavanja nastanka obrnute diskriminacije na štetu prvonavedenih nastavnika. Također valja pojasniti da navedena vlada u svojim pisanim očitovanjima upućuje i na ciljeve koje je Sud ispitao u presudi Motter.

56

Prema sudskoj praski Suda, svaki od tih ciljeva može predstavljati „objektivan razlog” u smislu članka 4. točke 1. ili točke 4. Okvirnog sporazuma (presuda Ministero dell’Istruzione i INPS, t. 73. i navedena sudska praksa).

57

Sud je također priznao da se za navedene ciljeve, u načelu i pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, može smatrati da se njima nastoji odgovoriti na stvarnu potrebu i da se nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku u načelu može smatrati prikladnim za postizanje tih istih ciljeva (vidjeti u tom smislu presudu Ministero dell’Istruzione i INPS, t. 75. i 76. i navedenu sudsku praksu).

58

Međutim, Sud je presudio da propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku prekoračuje ono što je nužno za postizanje dvaju ciljeva navedenih u točki 55. ove presude, s obzirom na to da se njime propisuje da se nastavnička služba koja nije trajala 180 dana godišnje ili koja se nije bez prekida obavljala od 1. veljače do kraja završnih ispita ne uzima u obzir, čak ni djelomično, i na to da se to isključenje kombinira s ograničenjem uzimanja u obzir dvije trećine radnog staža duljeg od četiri godine stečenog na temelju ugovorâ o radu na određeno vrijeme (vidjeti u tom smislu presudu Ministero dell’Istruzione i INPS, t. 81.).

59

Tako je Sud u točki 84. presude Ministero dell’Istruzione i INPS presudio da se članku 4. Okvirnog sporazuma protivi nacionalni propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, uzimajući pritom u obzir, u svrhu tog tumačenja, činjenicu da se tim propisom dopušta da se nakon određenog broja godina službe ponovno uračuna, u ekonomske svrhe, trećina radnog staža koja nije uzeta u obzir prilikom imenovanja zainteresirane osobe.

60

Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev navodi mogućnost da objektivno opravdanje različitog postupanja o kojem je riječ u glavnom postupku počiva na tom mehanizmu ponovnog uračunavanja, predviđenom člankom 4. stavkom 3. Uredbe predsjednika br. 399/1988.

61

U tom pogledu, osim činjenice da je primjena tog mehanizma buduća i neizvjesna te da, čak i kad se primijeni, on ima samo ograničen doseg, valja utvrditi da se na navedeni mehanizam ne može pozivati kao na „objektivan razlog” u smislu članka 4. Okvirnog sporazuma kako bi se opravdalo različito postupanje, s obzirom na to da je, kao što to proizlazi iz točke 44. ove presude, on dio pravila kojima se provodi takvo različito postupanje.

62

S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti tako da članak 4. Okvirnog sporazuma treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se, radi priznavanja radnog staža radnika prilikom njegova imenovanja na stalno službeničko radno mjesto, samo dvije trećine razdoblja službe ostvarenih nakon četiri godine na temelju ugovorâ o radu na određeno vrijeme uzimaju u obzir, uključujući u slučaju kada se, nakon određenog broja godina službe, trećina preostalih razdoblja službe ponovno uračunava samo u ekonomske svrhe.

63

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (sedmo vijeće) odlučuje:

Članak 4. Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme, sklopljenog 18. ožujka 1999., u Prilogu Direktivi Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP

treba tumačiti na način da mu se:

protivi nacionalni propis kojim se, radi priznavanja radnog staža radnika prilikom njegova imenovanja na stalno službeničko radno mjesto, samo dvije trećine razdoblja službe ostvarenih nakon četiri godine na temelju ugovorâ o radu na određeno vrijeme uzimaju u obzir, uključujući u slučaju kada se, nakon određenog broja godina službe, trećina preostalih razdoblja službe ponovno uračunava samo u ekonomske svrhe.